Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je Miroslav Miša Terzić. Verovatno najbolji reditelj koji je izašao sa Pravnog fakulteta. Čovek koji ima više od 30 godina potpuno neverovatne karijere koju nismo mogli da ispričamo do detalja i kako bi trebalo i kako zaslužuje, ali jesmo prošli kroz sve najvažnije tačke. Miša je snimio tri filma, beskonačan broj reklama i spotova, ali sva tri filma koje je snimio bave se nekim od najvažnijih i najtežih tema ovog našeg društva i ovog našeg podneblja. Pre svega mislim da je važno da znate za poslednji a on je Tri nedelje posle, film o vršnjačkom nasilju koji će ovih dana imati premijeru, a nakon toga krenuti svoj bioskopski život. Dobio je brojne nagrade na svakom festivalu na kome se pojavio, kao i prethodni filmovi, ali ovaj se bavi temom koja je možda najvažnija tema našeg društva, a možda i šire samo od ovog našeg podneblja. U svakom slučaju biće vam beskrajno zabavno, biće vam sigurno jako korisno, a možda ćete i naučiti kako se pričaju neke važne i odgovorne priče na dobar, zanatski ispravan i kvalitetan način. Uživajte.
Ako imate svoj biznis, ili planirate da ga pokrenete online, ovo može da vam bude baš korisno. Orion telekom ima novu Web Hosting ponudu, sa paketima za različite potrebe: od manjih sajtova, blogova i portfolija, pa do većih projekata i više sajtova. Uz odabrane pakete trenutno važi i 30% popusta, a ono što je posebno korisno jeste da uz hosting dobijate i alat za samostalnu izradu sajta. Tu je AI Sitejet Builder, pa bez programiranja i bez tehničkog znanja možete sami da napravite i objavite svoj sajt.Uz to, dobijate i ono što je važno da sajt stvarno radi kako treba — brzinu, sigurnost i stabilan hosting, kao i .rs domen uz odabrane pakete. Ako želite jednostavniji i povoljniji put do sajta, posetite oriontelekom.rs ili se obratite direktno na biznis.prodaja@oriontelekom.rs
Redovni slušaoci i gledaci Pojačala već dobro znaju da je naš partner već nekoliko godina kompanija Epson i posebno smo im zahvalni na tome. Epson je japanska tehnološka kompanija sa dugom istorijom razvoja i inovacija, a prethodnih decenija bili su vrlo fokusirani na očuvanje životne sredine. Možda je upravo to i razlog što svake godine inoviraju najviše u domenu projektora i štampača za razne namene i već 20 godina proizvode zvanično najbolje projektore na svetu. Što se tiče štampe, od malih post štampača za svakodnevnu upotrebu u maloprodajama preko kućnih office rešenja pa do onih velikih za industrijsku upotrebu, Epson štampači su lideri u svakom od ovih segmenata. A osim izuzetno kvalitetnog otiska, nude i uštitu električne energije kao i zaštitu životne sredine od pakovanja do načina na koji se dopunjavaju i načina na koji se održavaju. Ukoliko ste zainteresovani za nešto ovako, sve informacije možete pronaći na sajtu www.epson.rs
Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: Imamo i neku vrstu ekskluzive danas. U gostima mi je čovek koji je u prethodnom periodu bio dosta u medijima, bio i u raznim podkastima kod kolega i topla preporuka da poslušate i te razgovore jer se u njima pričalo jako puno o filmu na kome je radio u prethodnom periodu, koji će ovih dana kada izlazi epizoda imati svoju premijeru, a nakon toga odmah bioskopski život. I topla preporuka da ga pogledate, ne zato što ćete uživati i biće vam lagodno nego zato što treba da ga pogledate jer je to jedan od filmova koji će možda ako ga prihvatimo dati neku šansu da se ovo društvo promeni na bolje i da se naša mladost usmeri u nekom boljem smeru, a tema filma Tri nedelje posle je vršnjačko nasilje i sve što ima veze sa tim. Baziran je na dve priče iz, jedna iz Srbije, jedna iz regiona koje se nisu dobro završile po decu koje su bile žrtve. I film je zaista neverovatan i meni je veliko zadovoljstvo što je Miša danas ovde sa mnom, ali za razliku od svih ostalih razgovora u kojima je bio mi se ovde nećemo primarno baviti tim filmom nego njegovim dosta neobičnim i krivudavim životom. A film će imati svoje mesto u, da kažemo, poslednjoj fazi razgovora jer ćemo otprilike tada stići na vremenskoj liniji do njega. Ali pre nego što se bacimo u to i pre nego što krenemo hronološki, Mišo prvo hvala ti što si došao
Miroslav Miša Terzić: Hvala tebi.
Ivan Minić: i što želiš da svim ljudima koji ovo slušaju ispričaš kako neke stvari mogu da se rade i malo drugačije i kako ovaj može da se bude uspešan i cenjen u tvom poslu, iako nisi prošao klasičan put za to nego baš jako neobičan. A ja kažem, pre nego što počnemo voleo bih da ti daš neku svoju refleksiju na film i prosto prošlo je neko vreme, proizvod je zaokružen, proizvod je imao svoje prve ovaj fidbeke od publike na festivalima i fidbeci su izuzetni i apsolutno je jasno svakome ko pogleda zašto je to tako, ali kako ti sad gledaš na ovaj film?
Miroslav Miša Terzić: Pa ovako, ja sam nekako film pustio od sebe. Ovaj dana premijere koja se desila u Karlovim Varima ove godine ja sam nekako do tog trenutka to je kao da izvodiš malo dete na put i onda ga ili ga učiš da vozi bicikl i ovo je onaj trenutak kad si ti pomislio da je taj da je to dete na tom biciklu u stvari stabilno i ti si ga pustio i ono je otišlo, vozi bicikl. Tako sam se ja osećao taj dan. Vrlo prazno, moram priznati i vrlo sretno. Nekako vrlo pomešano osećanje jedno i drugo. I ja sad samo pratim i što ja kažem, ja sam tu da malo poguram kad treba nekim razgovorom ili nekom pričom da skrenemo još malo više pažnju na film, ali film radi i film komunicira sa publikom jako dobro bez ičije pomoći. Tako da, s jedne strane vrlo sretan, s druge strane pao mi je veliki kamen sa srca jer ja sam kad smo snimili materijal bio u ozbiljnom strahu sam sa sobom. Stalno sam se preispitivao da li uopšte to sve što smo snimili ima smisla i nekako jako dugo mi je trebalo da uopšte uđem u sirovi materijal. Sigurno mi je trebalo jedno dve tri nedelje posle snimanja, možda i četiri, iako sam s jedne strane sam znao da imam dobar materijal, s druge strane sam nisam bio siguran da l’ će taj materijal da klikne jer vi možete da pravite kuću od zlatnih cigala, a da ona izgleda kao neko ozbiljno ruglo. Tako da i vi imate neke kadrove koji su te cigle i vi sad pokušavate da ih nekako spojite zajedno i da nađete najbolji projekat za te cigle, iako ste krenuli od jednog projekta, ali to nužno ne znači da ćete završiti s tim istim projektom nego nekako stvar je živa i nekako se razvija. Pritom u procesu, ali to je već nekako ja znam već duže vremena i da materijal ima svoj život i ne da se. On se prosto ne da. Vi kad uđete u montažu možete vi da na silu napravite neke rezove i da to, ali prosto ono što ste postavili na setu i ta energija, ona izlazi i ona vam ona vas, ako prepoznate to, vodi ka najboljem mogućoj najboljoj mogućoj verziji montaže. Tako da evo prošlo je sad šta, pet, šest meseci od premijere, nije pet, malo možda tu negde
Ivan Minić: Pa tu negde, da.
Miroslav Miša Terzić: tu negde i film putuje baš dosta. Ovaj bavimo se jednom temom koja je, bavimo se vršnjačkim nasiljem prvenstveno, ali ako malo pažljivije pogledate film videćete da smo se u stvari mi bavili nasilnim društvom. Jezikom tog nasilnog društva jer nasilje se kod nas, počelo je da se podrazumeva, da bude deo svakodnevnog folklora i da se njemu ne pridaje, ne mogu da kažem pridaje pažnja, ali da se protiv njega ne bori ni na koji način, nekako smo se navikli na sve to. I onda mislim da je film, a kao što vidite svašta se nešto dešava i po svetu, pa samim tim mislim da je to dobro vreme da se pojavi neki ovakav film koji će da skrene pažnju, neće da vam da i neće da vas uljuljka, neće da vam da laki, laki odgovor ni na šta, ostaće vas, ostaviće vas da preispitujete sami sebe što je negde meni bila ovaj neka moja primarna ideja, da ja svaku, svaku osobu u publici ostavim da misli o filmu i da misli šta je ona mogla da uradi i šta smo mi svi kao društvo mogli da uradimo, a nismo. I nekako to odeljenje koje mi pratimo u filmu je u stvari jedan, jedan mali kolektiv koji samo ako ga skejlujete možemo da dođemo i do države i do nekih grupacija. Znači vrlo, vrlo su jednostavni odnosi, vrlo su primarni i animalni i nekako mi ih svi prepoznajemo i mislim da je tu u stvari nekako došlo do spoja onoga šta smo mi želeli da postignemo i šta nas okružuje i onda u kontekstu vremena u kome živimo ovaj film dobija još neki, još jedan lejer koji svakako mi prepoznajemo ovaj u iz svakodnevnog života. Tako da ta, ta neka refleksija tog malog kolektiva, odnosno taj mali kolektiv je samo neko ogledalo društva u kome smo živeli ili u kome živimo već jako dugo.
NASILNO DRUŠTVO I ULOGA POSMATRAČA
Ivan Minić: Ja mislim da je film i, prvo vizuelni jezik filma je sjajan, pričali smo o tome. Zaista mislim da nikoga neće ostaviti ravnodušnim to kako film izgleda, ali da to naravno nije, nije primarno, nije art film, nije reklama pa da se svaki kadar gleda, ali mislim da jeste jako važno to da ja zaista, okej, imam subjektivan utisak, ali zaista mislim da je film nešto što može biti vrlo univerzalno shvaćeno na svakoj tački zemljine kugle jer okej, nisu, nije isto, ali one neke stvari koje su osnovni nosioci filma, te stvari postoje u svakoj kulturi u kojoj je društvena dinamika takva da su nasilnici izašli u prvi plan, a kao što vidimo po svetu, to je postao modus operandi već nekoliko decenija i čak i u društvima u kojima nikad nismo mislili da će do toga doći, došlo je do toga jer jednostavno nasilnici koriste metode koje su svima ostalima neprihvatljive i vremenom pristojni ljudi se samo povuku.
Miroslav Miša Terzić: Apsolutno. Pa da, mi smo se povlačili i to jako dugo i nekako to povlačenje nas dovodi do toga. Ovaj film je, ako mogu da se nadovežem i na ono što sam rekao, ovaj film je najpre posle posvećen, posvećen je ovaj Aleksi i Mahiru. I te priče su potresle region, ali za, mislim posle tih priča se ništa nije desilo.
Ivan Minić: Tako je, region se nije promenio.
Miroslav Miša Terzić: I opet i onda smo imali i Ribnikar, imali smo još nekoliko vrlo tragičnih dešavanja i dva, tri dana se priča o tome i to onda nestane iz dnevnih vesti i ostane samo sa porodicama koje moraju da nose teret toga. I mislim da je ovaj film nekako prvenstveno treba da, da tako kažem, angažuje ili da osvesti tu najveću grupaciju, a to je grupacija posmatrača koja ne radi ništa i tim nečinjenjem, smejanjem, okretanjem glave u stvari osnažuje nasilnike i samim tim, znate vi kad, vi možete sebi vrlo racionalno da objasnite zašto se niste umešali u nešto. Vrlo racionalno i da budete mirni sa tim jer naš ego štiti prvenstveno sve nas i nekako ćete sebi da racionalizujete zašto u određenom trenutku se vi niste umešali u nešto, a mogli ste i osećate potrebu za tim. E upravo kad dođe do takvih dilema u nama samima, mi ćemo da izaberemo, čast izuzecima, mi ćemo da izaberemo ono što je ovaj lakše po nas. I ovo je prvenstveno film koji predstavlja neki poziv da svi ti koji su sposobni da sebe obmane, obmanu da nekako ovaj pogledaju unutar sebe i da istupe. I to ja moram priznati nekako prepoznajem u svemu ovome što se desilo. Znači gomila mladih ljudi je prepoznala nešto što moja generacija, mi smo se povlačili verovatno iz 1001 razloga koji smo sebi objasnili i evo dešava se da neki mladi ljudi neće da se povlače, neće da okrenu glavu, neće da se smeju nepravdi, neće da učestvuju u nepravdi i onda se dešava ovo što se dešava i to aj da tako kažem na sreću svih nas.
Ivan Minić: Slažem se i to je jedna prilika za društvo da učini nešto bolje.
Miroslav Miša Terzić: Tako je.
Ivan Minić: I dalje je ogroman posao pred svima, ali prvi, onaj najteži korak je napravljen, kao što je prvi najteži korak da kada vidiš da nekoga zlostavljaju ne pređeš na stranu zlostavljača jer je to lakše, iako suštinski nisi, ali je to sigurna varijanta, nego da izabereš da se suprotstaviš i da osnažiš još nekoga da to uradi jer
Miroslav Miša Terzić: Okružiš ga, da. Suprotstaviš, tako je i da pomogneš.
Ivan Minić: sam ne želi niko, ali ako je nas nekoliko možda postoji šansa da nas ipak bude malo više.
Miroslav Miša Terzić: Apsolutno.
KAD PORASTEM BIĆU
Ivan Minić: Mišo, došao si u Pojačalo, u Pojačalu sve počinje od najvažnijeg pitanja, a to je šta si hteo da budeš kad porasteš?
Miroslav Miša Terzić: Pa ja sam hteo, ja prvo nisam znao šta ću da budem, da budem iskren, ovaj do neke svoje 14., 15., 16. godine kad sam shvatio da meni baš prija da gledam gomila, gomilu filmova i ovaj nekako dobro mi je išlo pisanje, nisam bio loš đak, bio sam tako ono šarmantno odličan, što kažem, daleko da sam imao sve dobre ocene, ali ovaj šarmantno odličan, šarmantno vrlo dobar kako koje godine. I nekako shvatio sam da u poslednjem trenutku ja baš volim film, počeo sam baš da se interesujem i da gledam mnogo filmova. Tamo pred, aj da tako kažem, pred vojsku, pošto sam ja generacija koja je imala obaveznu vojsku, znači to imao sam 17, 18 godina kad sam intenzivno počeo da gledam filmove, završila se gimnazija. Ja nisam bio dovoljno ovaj brz i nisam bio dovoljno odlučan i nekako slušao sam i mamu i tatu i to kao šta film. Moj otac je muzičar, dirigent, mama stomatolog, nekako svi žele za sina nešto što je sigurno i kao ajde sad ti upiši mašinstvo što sam ja i upisao u jednom trenutku i svidelo mi se što nisam morao da polažem prijemni ispit, tada niko nije želeo da upiše mašinstvo. I a meni je mašinstvo bilo blizu kuće i to je bila idealna kombinacija, da se odnesu dokumenta i da se dobije indeks i to je to. Potom odlazim u vojsku i tamo nastavljam jako puno, bilo vrlo čudno jer ja sam molio da mi šalju neke filmske časopise, posebno Sight and Sound u vojsku i tu sam puno čitao jer sam imao i je li vremena svako popodne i nekako taj period je bilo nekako, neko sazrevanje moje želje da postanem reditelj. Iz vojske sam pokušao da polažem prijemni ovde. Znači dobio sam odsustvo da dođem u Beograd da polažem prijemni tu na beogradskoj akademiji. Nisam prošao, prošao sam do poslednjeg kruga i rekli su mi: „E bio si super, mislim nisi baš bio mnogo dobar jer je bilo boljih od tebe, ali kao dođi sledeće godine, ima tu nešto“, pošto sam ja to strašno želeo. I onda sam ja bio kao mlad i nadobudan i rekao sam: „Ma neću ja da dođem više nikad ovde.“ I ovaj, tako se i desilo, odnosno nije tačno. Posle sam ovaj vrlo često dolazio, često sam dolazio, nije, ne mogu vrlo često, često sam dolazio. I ovaj posle vojske ja se vraćam u Beograd, shvatam da mogu da podnesem dokumenta za FAMU u Pragu. To i radim, pokušavam, odlazim tamo u dva navrata, razgovaram s nekim profesorima, neki mini prijemni se organizuju pošto je to prijemni u oktobru za sledeću godinu. I ovaj tu dosta je zabavno to sve bilo, meni veoma veliki kulturološki šok jer ja dolazim iz Jugoslavije tada koja je, aj da kažem, lepo smo živeli. Dolazim u neki mrak, Prag, hladno, nema ničega u prodavnicama, redovi ispred prodavnicama, i dalje je Berlinski zid i hladni rat je u toku i ne, nije, ne mogu da kažem da mi se sve to svidelo i međutim ostavljam dokumenta. Čak uspevam da, pošto je tada sve funkcionisalo po nekom ključu, pa su po tri studenta iz republika mogli da upišu kod u na FAMU a ako, i postojao je neki reciprocitet univerziteta, da ako nas ne znam troje iz Srbije, troje iz Bosne, troje iz Hrvatske dobijemo stipendije tamo, da će i neki Česi koji dođu ovde na matematiku, hemiju i ne znam biologiju takođe dobiti stipendije. Međutim, kako se Jugoslavija raspadala taj sporazum je iz nekog razloga je li ukinut, ja ostajem bez stipendije, ovde počinje veoma velika ekonomska kriza, kao što se sećamo, inflacija i sve ostalo. Moji roditelji su bili za da se ovaj da, da ja odem tamo, međutim ja sam, mislim, mislio sam da je to, da budem iskren, u tom trenutku je mene zanimalo da gledam filmove i da izlazim i u tom trenutku sam se zaljubio i nisam želeo nigde da idem i ostao sam ovde i ta, ta odluka je bila isključivo moja, mada su moji hteli da me podrže. A ja pošto nisam bio 100% siguran da je to to ili je to samo neka moja je li trenutna fascinacija ovaj ostao sam u Beogradu i kako je već prolazilo vreme, prošle godine ja sam stvarno svaki dan išao u video klub i gledao sam po tri, četiri filma i ostavljao sam ogromne pare u tim video klubovima, al’ to je baš onako i bio sam u dva, tri jer tada niste mogli da nađete baš film koji vam treba, pa onda idete u jedan video klub, a ovi ga nemaju, al’ ga ovi imaju i tako dalje. Gledao sam hiljade kopija koje, koje su razmazane i ko na kojima se ništa ne vidi, ali sve to me vodilo ka tome da ja ne odustajem od ovaj te ideje, iako naravno zbog roditelja i zbog mira u kući, pored moje kuće je još jedan fakultet, a to je Pravni fakultet. Ja sam otišao tamo, čak sam polagao i neke diferencijalne ispite da bih mogao uopšte da, pošto sam ja bio usmereno obrazovanje, pa je samim tim to usmereno obrazovanje, imali ste prohodnost na neke fakultete, a na neke niste. E ja sam baš našao da upišem Pravni fakultet, to je jedini fakultet na koji nisam imao prohodnost. Ali eto, desilo se to da sam ja upisao taj fakultet i da sam počeo polako da ga studiram i doveo sam ga do kraja. Nikad nisam bio neki fantastičan student, dapače, mislim da mi je prosek sedam, ali taj fakultet me naučio da analiziram, naučio me da govorim, da mislim i mislim da to, daleko od toga da je bačeno vreme. Međutim, ja nikako nisam odustajao od ideje da se ja bavim filmom i počev od neke emisije, još dok sam bio student, vodio sam emisiju na Art televiziji i to neka opskurna emisija o filmu koja je počinjala u ponoć, čak smo imali i glasanje posle toga za koji, koji film će se gledati posle. Ja sam pravio neku ponudu filmova i onda su se ljudi javljali u program i glasali i to je bilo nekako, sve je, ja sam širio to filmsko znanje, iako je to bilo to znanje na nivou nekog filmofila, a ne na nivou nekog ko će da se bavi filmom.
KLAPER NA UNDERGROUND-U I ASISTENT REŽIJE
Miroslav Miša Terzić: Sve dok nisam čuo da se snima Underground i da će doći da se snima u Beogradu i ja sam onda na sve načine, tražio sam vezu, molio sam mog oca koji je tad već u penziji, ali je bio dosta, imao je dosta prijatelja, da me ovaj ubace da radim bilo šta, bilo šta na Undergroundu i to bilo šta je ispalo da sam ja ovaj bio klaper i tu kla, ta, to, to je nešto što ja nikad neću zaboraviti jer sad iz ove perspektive ja shvatam da je to bila jedina moja filmska škola. Moram priznati fantastična filmska škola, ja jer ovaj teoretski deo sam ja posle nadoknadio, al’ ovaj praktični deo gde sam ja video kako se radi s glumcima, kako se osvetljava scena, kako se pravi mizanscen, sve to i kako se u krajnjem slučaju bude i psihijatar i prijatelj i veoma nekako strog prema ekipi. Sve sam gledao i moram priznati da sam mnogo, mnogo naučio i od Kuste i od profesora i od kako se zove i od Vilka Filača jer nekako s Vilkom Filačem sam bio po ceo dan, 15 sati, stajao sam uz kameru, bio sam tu, nosio sam objektive, vrlo brzo su ovi filmski radnici videli: „Aha, ovaj mali hoće da uči“, i onda su me, pošto je, postojala je jedna stvar, ja moju strast prema filmu nisam krio, nego sam je nekako pokazivao i to na veliko i želeo sam sve da naučim i želeo sam sve da radim. Ja se sećam posle izvesnog vremena neki moji dragi prijatelji posle, tada neki ljudi koji su radili na filmu, ja sam samo svaki dan dobio neke nove i nove zadatke, nove i nove zadatke. Tako da sećam se da posle 10 dana ovi moji prijatelji koji su bili u sektoru kamere, jer klaper, klaper i louder, s tim što ja nisam bio louder jer nisam znao da ušniram traku, posle sam i to naučio, ali tako se zove ta funkcija na filmu. Ovaj i posle kažem 10, 15 dana, možda 20 dana, oni su mene ostavljali da ja spremim kameru sam za svaki kadar, stavim objektive, očistim objektive, ušniram traku. Znači sve sam to radio u jednom trenutku i želeo sam to da radim i naravno to je primetio i Kusta, primetio je i Vilko i kad god, ja sam bio jedan od užasno privilegovanih tu koji, iako znate kako je filmski set, naročito tako veliki set gde imate mnogo ljudi koji su u kadru trenutno, ja sam uvek mogao da ih pitam i ni, to nikad nisam dobio odgovor: „Čekaj, sad nema, ne možemo sad, sada ne.“ Uvek su mi davali vremena da mi objasne to šta je mene interesovalo u tom trenutku i na tome sam im ja jako, jako zahvalan, a i to me je nekako preporučilo, u stvari ta, ta, ta strast i to što sam se pokazao kao vrlo koristan radnik i saradnik da me, da nastave da me zovu, tako da sam odmah posle toga bio u sektoru režije kao asistent režije na, na Gorčinovom prvom filmu, sad mi je stao mozak kako se zove, sad ćemo da se setimo.
Ivan Minić: Ubistvo s predumišljajem.
Miroslav Miša Terzić: Ubistvo s predumišljajem, tako je. Gde sam
Ivan Minić: Kakav film.
Miroslav Miša Terzić: naučio, kakav film, da, gde sam i kakav scenario i kakav film i to je celo to moje iskustvo gde sam ja sad odjedanput bio klaper i louder, znači neko ko je u nekoj toj hijerarhiji negde tamo ameba, odjedanput dolazim ovde u neku u drugu, drugu, drugu kastu, da tako kažem, drugu kastu i gde ja sad shvatam i neke druge odnose, učim kako da radim sa glumcima u smislu ja, posao asistenta režije, drugog asistenta režije je taj da vam glumac dođe na set na vreme. To je glavni posao
Ivan Minić: I to je najveći problem.
Miroslav Miša Terzić: i to je najveći problem, a ponekad naročito tada, znate vi danas imate mobilni telefon, internet, sve, sve to, tad to je bilo samo lendlajn, znači običan fiksni telefon i vi imate i dosta interesantno recimo posao asistenta režije da se, bio je da se vozi kolima i da skuplja glumce i da ako ga ne nađete kod kuće vi morate da ga nađete negde u kraju, okolini, kafani. Postojala su mesta gde vi se sad raspitate: „Aha, pa gde bi mogao da bude? Pa aha, dobro“, i onda idete i naravno vas zovu tamo sa seta i pitaju gde ste, zašto niste na vreme. Vi sad pokušavate malo i da zaštitite tog nekog glumca, a pokušavate i da ga dovedete je li na vreme, tako da je to bio jedan period gde sam ja naučio ovaj da nekako pronalazim ljude. I sećam se jedne divne priče i stvarno ja sa Perom Kraljem, sećam se da sam ga dva, tri puta, znači dođem i sad on nije tu i ja ga pitam, ja pitam gospođu: „Pa gde je?“ Ona kaže: „Pa sad ideš niz ulicu, pa tu ima jedno tri kafane, tu ćeš negde da ga nađeš.“ Mislim, on je, sedi čovek, pije kafu i čeka da ga skupimo, ali tako znali smo gde možemo da ih nađemo i ovaj ja sa gosn Perom, tako sam ga ja zvao, sam imao jedan divan odnos. Sećam se da smo na kraju dok smo radili Underground stalno mi je govorio: „Sine, sine, idi sedi, idi sedi.“ Ja: „Pa rekoh zašto, čika Pero?“ Rekao: „Ne, idi sedi, trebaće ti noge.“ I ovaj, kako se zove, puno sam, ja iskreno taj Underground i sve što se dešavalo posle, Ubistvo s predumišljajem, Tri letnja dana gde sam isto bio asistent režije, pa posle Olegov film Normalni ljudi gde sam, gde taj film je iz dva navrata rađen, pa smo prosto ovaj ja sam bio slobodan u tom jednom segmentu, a u drugom nisam, pa tako nisam ni radio posle finalni taj, finalno to snimanje, iako smo se mi spremali da snimamo i došli smo do dva dana pred snimanja i onda je nešto otkazano. Ali svakako kroz ceo taj proces ja sam puno učio, strašno sam želeo da naučim, to je prva, prva stvar. Znači morate da želite i onda da pokažete veliku strast i nekako puno sam naučio i od Milana Bulatovića. On je bio veoma onako profesionalni, jedan veliki gospodin, asistent režije, odnosno pomoćnik režije i od njega sam jako puno naučio još na, on mi je rekao, pošto sam ja kad smo završili Underground, pozvali su me da radim Ubistvo s predumišljajem i on je rekao: „Vidi, imaš sedam dana, ja ću te primiti posle sedam dana ili ću ti reći da ideš kući.“ I ja sam to vrlo ozbiljno shvatio, nisam otišao posle sedam dana, zadržao me je da radim na Ubistvu s predumišljajem i to mi je isto velika škola i ovaj i posle toga kad sam već odradio tih nekoliko filmova, čak i bio sam i asistent režije u kostimu, što je jedna pozicija koju ja ne znam da l’ je iko radio na dvodelnom italijanskom filmu koji se zvao Pljačka trezora gde sam imao prilike da radim sa tim Albertom Sironijem, mislim da se tako zvao, gospodinom koji je radio sa Lilijanom Kavani, koji je bio i scenograf i kostimograf, koji je imao u tom trenutku je bio veća zvezda od reditelja tog filma, ovaj ili ne, on se zvao Enco, reditelj se zvao Alberto Sironi, al’ Enco ne znam kako se prezivao, ali okej, nije ni bitno za priču. Od njega sam puno naučio. To je jedan militantni tip, već mator, 70 i nešto godina, ali tu sam shvatio koliko je važno da vam svaki detalj bude savršen na filmu i taj neki princip sam ja gledao i da sledim jer recimo šta sam ja u tom, šta je asistent režije u kostimu mogao da radi. Ja sam od njega dobio, pošto je to bio, bila je period drama, 30-e godine, dešavala se radnja u Italiji, ja sam dobio tri registratora. U jednom su bili radnici, fotografije radnika iz 30-ih godina, originalne prave fotke, u drugoj su bile fotografije buržoazije, više klase i u trećoj su bili seljaci, zanatlije i on je od mene tražio sledeće, da ja njemu pronađem fizionomije, pošto se nekako te fizionomije iz 1930. dosta razlikuju od ovih današnjih iz nekog razloga koji je biološki, genetski i stvarno smo imali veliku muku da pronađemo toliko ljudi s toliko. Ja se sećam na kraju sam ja sam, inače kancelarije su bile u zgradi preko puta, u zgradi Beomedicine, tu na nekom šestom, sedmom spratu gde smo mi imali taj kao sektor kostima kome sam ja bio pridružen i ja sam na kraju izlazio ovde na ulicu, u Ustaničku ulicu i ovaj pitao sam ljude, učinio mi se neko kao: „Aha, možda bi ovaj mogao, aha, idemo. Dobar dan, da li biste došli na kasting za italijanski film?“ Sve je to imalo neku, neki svoj razlog zašto i posle toga, kad su me, bio je jedan trenutak kad sam ja počeo da se preispitujem jer su krenuli da me zovu iz filma u film, iz filma u film.
ODLUKA DA REŽIRA: SPOTOVI, ZEPTER I PRVE REKLAME
Miroslav Miša Terzić: I neko od tih filmskih radnika mi je rekao: “Vidi, ako ti još dva filma uradiš…” Ja sam svima pričao da želim da režiram. Neko mi je rekao: “Ako ti još jedan ili dva filma uradiš kao pomoćnik režije postaćeš profesionalni pomoćnik režije i moraš da se pitaš da li ti to želiš?” I ja to nisam želeo i onda se sećam, zvali su me za jedan film, nebitno. I ovaj ja sam rekao da ja neću da radim više kao pomoćnik režije i da ću da pokušam da režiram. I to je bio neki prilično prelomni trenutak za mene jer nisam znao ja kako ću da dođem do režije, bilo kakve. Ali kako tada znate nekoga pa čujete da neki bend, treba mu neki muzički spot, pa se ponudite da radite besplatno, pa sećam se dobijali smo kameru od televizije B92 na jednu noć, pa smo snimili tu. Pa sam ja nešto, ovo što sam vodio televizijsku emisiju na Art televiziji, pa sam tamo zamolim da uzmem kameru, pa vratim i tako. Tako da smo, tako da sam počeo da radim neke muzičke spotove i u jednom trenutku pošto sam, već to je bilo 27, 26, 25, 26, 27 godina, ponudili su mi da radim u kreativnom studiju Zepter i ja sam mislio da je to isto fantastična stvar. Da ja sad probam da pravim reklame i tu sam prvi put pisao, zaposlen sam bio kao copywriter pa sam video i tu drugu stranu posla i počeo sam po nešto i sam da režiram, vrlo, vrlo slabo. Mnogo sam više pisao i radili smo neke evente za Zepter, pošto Zepter ima, to sam radio jedno godinu dana i shvatio sam da ću i tu da ostanem jer su uslovi bili jako dobri. Da ću i tu da ostanem, ali da neću raditi ono što volim. I onda sam nekako, sećam se moja supruga tada je u osmom mesecu trudnoće, ja završavam taj neki veliki miting Zepterov koji smo radili u Monaku, vraćam se kući i kažem: “Ja sam dao otkaz.” I sad to je bilo onako iz vedra neba. Čak ni ljudi iz kreativnog studija koji su mi dan danas super prijatelji su rekli: “Kao aj malo razmisli, je l’ si siguran, baš sad?” Ja sam rekao: “Ne, ne siguran sam, siguran sam.” I onda sam počeo da se nudim raznoraznim produkcijama da radim reklame, jer sam shvatio da tu će možda neko da me primi. I onda sam dobio prvu priliku kod tog mog prijatelja, danas mog drugara, Gorana Đikića s kojim evo već 30 godina radim. Njemu je jedan od reditelja, mojih kolega, bio, nije mogao da dođe na neko snimanje, zbog nekog drugog snimanja. I on je mene zvao i pitao: “Je l’ ti to možeš?” Ja sam rekao: “Molim te, mogu sigurno, daj mi priliku. Ja ću to da uradim najbolje što znam.” I tako, uradio sam nekoliko, jednu, dve reklame i posle toga niko me više nije ni pitao da li imam fakultet, da li imam ovaj da li sam završio bilo šta što ima veze sa režijom. Ja sam u međuvremenu završio Pravni fakultet i poklonio mami i tati diplomu. I eto nastavio sam da režiram i bilo mi je jako stalo, a to je i kompleks, a sa druge strane, sad iz ove perspektive, to mi je bio neki neviđeni drajv. Želeo sam da me priznaju ljudi koji su završili fakultet. Moje kolege sa kojima sam u tom trenutku radio, ali sam želeo da oni mene prihvate kao ravnog sebi, a ne da kažu: “E on je to.” I dok to nisam sam sebi dokazao, nisam se smirio.
UNDERGROUND: PARALELNI SVET USRED RASPADA ZEMLJE
Ivan Minić: Moram da te vratim na Underground, na neke stvari. Mislim filmove koje si pominjao da si radio na početku karijere, u toj fazi i upoznavanja sa industrijom i sve ostalo, svaki od tih filmova je neverovatan na svoj način.
Miroslav Miša Terzić: Imao sam sreće.
Ivan Minić: I ljudi koji su učestvovali u njima su, takođe, neverovatni na svoj način. I Underground je nešto posebno. Možda Underground nije najbolji srpski film ili jugoslovenski, kako god. Ima tu nekoliko filmova koji uvek figuriraju kao najbolji, nema dileme da su oni tu.
Miroslav Miša Terzić: Jasno, jasno.
Ivan Minić: Ali je sigurno najveći.
Miroslav Miša Terzić: Najveliki je film, da, jeste.
Ivan Minić: Znači ja se sećam scene, ja sam u tom trenutku klinac od sedam, osam godina. Bioskop Balkan još uvek radi i iz nekog razloga ona verzija od pet sati, koliko već?
Miroslav Miša Terzić: Šest, pet, šest, sedam sati, da.
Ivan Minić: Od 100 sati, ovaj, se prikazuje jedan dan. I moj ćale koji nije, nismo mi često imali takve akcije, a i tad apsolutno nije bilo para ni za šta.
Miroslav Miša Terzić: Da.
Ivan Minić: Nas dvojica smo otišli i sad to je ono za one koji se, naravno, ne sećaju tog perioda, znači to je situacija gde ti ulaziš u bioskopsku dvoranu koja je prilično matora. Nije ofucana, ali nije baš ni nešto preterano dobra i naravno svi puše. I postoji pauza na pola pošto niko ne može da izdrži pet i po sati u bioskopu. I sad, to je prvi put u mom životu da ja idem na film gde postoji pauza i sad izlazim potpuno zbunjen.
Miroslav Miša Terzić: Pale se svetla.
Ivan Minić: I sad izlazim potpuno zbunjen i čekam šta će da se desi. Ćale je jedva dočekao da protegne noge jer se sav ukočio, ja nemam tih problema jer sam mali. I mi se vraćamo i meni je bilo neverovatno da će svi ti ljudi da izađu i da se vrate unutra. Ali kad se taj film završio i kad sam video sve, i posle sam gledao naravno i ovu klasičnu verziju od tri i nešto, koliko je.
Miroslav Miša Terzić: A i seriju.
Ivan Minić: Toliko, a i seriju. Toliko više ima u onom filmu, ali u ovom ništa ne fali. Znači kao da je neko ko je to radio znao šta radi.
Miroslav Miša Terzić: Nije kao, nego je znao šta radi.
Ivan Minić: Ovaj, ali to je proces kakav se u principu ovde ne dešava. Gde taj ogroman broj neverovatnih ljudi faktički živi zajedno godinu i nešto gde se to sve desi. Ti si imao prilike da u tome učestvuješ i da se kroz taj proces i nametneš, izgradiš i sve ostalo, ali kao u trenutku kad se sve raspada, zemlja se raspada, sve je u potpunom haosu vi živite neku suspendovanu realnost u kojoj se dešavaju potpuno neverovatne stvari.
Miroslav Miša Terzić: Apsolutno. Pa meni je taj period života, ja, mislim možda je jedina stvar u mom životu bio taj film. Jer ja sam se, kako sam bio kažem mali od palube, znači mene su prvog kupili kad smo išli na set i poslednjeg su me vraćali kad smo išli na set, taj razvoz, kombi. Tako da sam ja, ovaj, dosta vremena proveo na tom snimanju. I jedina stvar, jer vi počnete da živite jedan, što ti kažeš, potpuno paralelni život. I dan-danas kad snimam nešto ja počnem, to je jedan hermetični prostor u kome postoje pitanja koja su vezana za film, ništa izvan tog babla filma ne postoji. Nemate privatan život, ne postoji privatan život jer vi ako snimate 15 sati možete da dođete kući, jedete, spavate da se probudite, istuširate, kao što ja pričam šta se meni u životu dešavalo i da vas skupi kombi da vas vodi na set. I tako ne znate. To je bilo vreme kad smo mi radili po 10 dana pa onda dobijemo tri dana ili, znači nije bilo ovih pravila pet dana pa dva dana slobodno ili šest dana pa jedan dan slobodno, toga nije bilo nego je bilo danas, sad nam ide i sad snimamo koliko možemo, a onda posle nam ne ide i onda igramo fudbal na setu. I toga je bilo. Tako da jedna činjenica, jedna paralelna realnost koja je možda nekako i uticala na to da taj period raspada zemlje ja doživim potpuno nekako u nekom drugom paralelnom univerzumu, u nekoj drugoj, ovaj, kvantno-fizičkoj ravni. I živimo neki, neku priču koja se proteže na period od 50, 45, 50 godina i učestvujemo u nekom, u nekoj imaginaciji Kustinoj i ostalih ljudi koji su pravili taj film i moram priznati pomalo smo i za, sad tek kad razmislim pomalo smo bili i zaštićeni od svega što nas je okruživalo u tom trenutku. I ja taj film baš volim jer prepoznajem, ja znam gde sam bio u kom trenutku kad gledam određenu scenu. I znam gde smo se smejali, znam gde mi je bilo baš teško. Znam da sam se smrzao u bazenu jer ja sam jedan od Cigana koji roni, to je moja jedna od, moja filmska uloga. Ja sam jedan od tih članova ciganskog benda koji svira trubu i koji roni u poslednjoj sceni i sećam se bio je neki 5. oktobar i sad ti muzičari, pola njih nije znalo da plivaju i onda je Kusta rekao: “Aj ko će, aj skinite se vi, aj obucite kostim i to”, i onda smo mi tamo ronili i smrzavali se u tom bazenu jer, sećam se voda je bila zagrejana ali kad zagrejete vodu onda se podigne mulj i ne vidi se ništa, a voda nam je trebala da bude čista, onda smo ispraznili ceo taj bazen, onda se taj bazen preko noći punio hladnom vodom i onda smo se mi svi kupali u toj hladnoj vodi, a na pet stepeni u oktobru mesecu te godine, čak mislim da je bio neki novembar, sećam se da je napolju bio sneg, toga se sećam. I kad uđete u taj studio još je hladnije, a onda vi morate da uđete u tu neku vodu i ja sam u jednom trenutku, radili smo jedno desetak dublova, 12 i pritom da bi uopšte sad, da bi nam bilo toplo onda su nam dali ronilačko odelo onda smo mi bili pozitivno plovni, onda vam stave tegove u džepove i sve to, su nam stavljali tegove da krenemo da tonemo, a onda u toj hladnoj vodi vi počnete da se borite za život jer ti tegovi vas vuku dole. Onda 10 dublova, mi smo svi na, ono, ovaj kako se zove ivici snage, ali nekako znate kad se kamera uključi, kad se čuje akcija odjedanput se desi nešto čudno i film je moram priznati jedna posebna vrsta zavisti. Naročito ljudi koji rade film razumeće me potpuno. Jedna posebna droga, s koje se lako navuče, a teško skida, odnosno ne skida se uopšte, ako bih mogao da se tako izrazim. Postajete ovisni o tome, naročito o svemu tome što je li predstavlja taj set i sve, i energija i ljudi i odnosi, to postaje, naročito još ako imate privilegiju da oblikujete sve to, onda je to dosta zavodljivo.
Ivan Minić: Tebi je to bio prvi film i dosta je teško kad ti prvi film bude takav jer verovatno ni jedan sledeći neće biti takav.
Miroslav Miša Terzić: Dobro, nije bio moj film, ali sam radio na njemu, da, da, da.
Ivan Minić: Na kome si bio, da, da. Ovaj i zaista je bio izuzetno veliki i ja se sećam tog doživljaja gde nekako uvek tražiš što skromnije da napraviš kadar, da ne upada ništa, da se napravi nešto da se, tako je većina naših filmova snimana da to bude neka poluimprovizacija, ne možeš ti baš da napraviš sve što si zamislio. I ti ovde prvi put imaš tu situaciju da imaš te neke široke kadrove u kojima se vidi sve i tebi se čini da je svaki detalj da je neko vodio računa o njemu i da je nekome bilo jako stalo da to bude tako i da svi ti, mislim sve su u suštini enterijeri takav je film kad si pod zemljom onda su sve enterijeri, ali da to stvarno izgleda neverovatno.
Miroslav Miša Terzić: Jeste, naročito, ja se sećam, moj prvi kontakt sa tim podzemljem, ali setom koji se zvao Podzemlje u Bugarskoj. To je bio čitav grad izgrađen na temeljima jedne fabrike u Bugarskoj koja nije nikad završena i onda su oni iskoristili, verovatno, tu konstrukciju te fabrike i napravili su te ogromne tunele, neka raskrsnica, čitav grad to je toga ima dosta u seriji, u filmu toga jako malo ima. Ali čitav grad je napravljen dole i ja sam bio potpuno fasciniran, ovaj kako je to sve izgledalo. To je Kreka radio tu scenografiju sa još pet, šest, sedam scenografa. Svaki set je imao svog scenografa, a Kreka je bio production designer, tako da je to jedno iskustvo koje, ja sam siguran, nažalost, moje mlade kolege nemaju ili neće ga imati ili daj Bože da ga imaju, ajde da tako kažem. Jer posle godinu dana provedenih na tom setu vi apsolutno znate, ne znate sve, ali znate mnogo toga o tome kako se pravi film. I ovaj velika škola, velika škola. Ja, znači i ja mislim da nikad mi na ovim prostorima nismo imali film ni sa tolikim budžetom, ni sa toliko puno velikih imena. Vilko u tom trenutku, Kusta ovaj vlasnik dve, tri Kanske palme ovaj kako se zove ili Lava i dve Kanske palme. Vilko Filač jedan od pet najboljih snimatelja na svetu i vi ste tu neko ko im donosi vodu ovaj i kafu i burek ujutru i gledate da što više pokradete, jer to je jedini način, naročito ako vas, jedino ako, mora da vas prvo to zanima sve i onda nekako živite tih, postanete porodica sa njima, ali bukvalno porodica jer prosto vi vašu porodicu ni ne viđate, nego viđate te ljude svaki dan po 15 sati. Tako da to je jedna, da tako kažem, ušao sam na mala vrata, video sam kako se to sve zapravo radi i nekako tu sam i ostao, želeo sam tu da ostanem i onda sam ono chasing my dream.
REŽIJA REKLAMA I „IMAŠ NEKO T, NEŠTO SI HTELA“
Ivan Minić: A kaži mi, okej preskočićemo, a voleo bih da idemo beskonačno u detalje, ali možda neki naredni put. Taj ulazak u advertajzing je ulazak u pa i spotovi, svakako, svi ti kraći formati su u nekom smislu mnogo zahtevniji jer kraće je vreme, puna je pažnja, dakle sve će neko primetiti, sve će se videti, sve bi trebalo da bude idealno iako okej, ne može uvek sve da bude idealno i okolnosti su takve da imaš minimalne resurse, minimalno vreme da se sve to desi. Ali recimo baš u advertajzingu posebno tada početkom 2000-ih i tako dalje ta video-reklama je imala neuporedivo veću specifičnu težinu nego što ima danas. Danas ima svega i ima ga beskonačno i video je postao commodity u mnogom smislu. A tada kada se neko odluči da snimi reklamu, prvo to bi morao biti neko ko je relativno već ozbiljan biznis, brend i tako dalje.
Miroslav Miša Terzić: To je dosta skupo bilo.
Ivan Minić: A onda je to nešto što praviš sa idejom da ostavi utisak, da traje, da se ako može zapamti i tako to. Kako, koju vrstu promene mindseta je to zahtevalo?
Miroslav Miša Terzić: Pa s obzirom da sam ja počeo od reklama, nešto ja, ja sam imao ovo predznanje filma, ali to sve nije bilo vezano direktno za to da ja nešto režiram. I onda kroz ove male forme dok sam još radio u Zepteru i posle kroz tu mogućnost, pa ja se sećam prva reklama, reklama, to nije bila ni reklama, to je bio namenski film za My Home neke stolice u fabrici. Ja sam to radio kao da sam radio, sećam se crtao sam šuting, gledao sam kako ja sad te mašine da snimim da one budu interesantne, da pronađem uglove, da ne znam. Sad su me gledali kad sam prvi put pričao, ovi moji drugari producenti koji su već puno puta radili takve neke stvari, bili su iz fazona: “Čekaj bre, nije ti ovo igrani film.” Rekoh: “Ma ne, ali čekajte da vam objasnim”, i sve to. Ali imao sam priliku da ja to probam. Sve što sam želeo ja sam to probao, a nisam imao prava da pogrešim. To je velika stvar. Kad kažem prava da pogrešim, ja sam grešio onoliko, ali nekako sam morao dovoljno dobro da se spremim da i te greške se ne vide toliko.
Ivan Minić: Da ih samo ti znaš.
Miroslav Miša Terzić: Da ih ja ili, vidi, ove moje kolege su ih videle, ali ovaj i ta vrsta nekako straha da ću da pogrešim me je terala da mnogo više radim. Mnogo, mnogo više radim, naročito što vas još i ovde plaćaju kao, aha vi dobijete neki honorar koji u to vreme uopšte nije bio mali. Tako da i onda provedete puno vremena razmišljajući o tome, aha ako bih, ja se sećam da sam ja prve reklame sve sam glumio kod kuće i merio sam vreme. Sam sam igrao sve likove, ko, verovatno to nekome ko je posmatrao sa strane, delovao sam kao neki potpuno lud čovek koji sad tu meri ovaj kadar, pa ovaj kadar, pa ovaj kadar, pa ja izgovorim, pa pređem na drugu stranu, jer sam pokušavao da kad dođem na set to ne bude proizvod trenutne inspiracije. Ne, to je sve moralo da bude apsolutno spremno, a onda još i ako dođe ta muza da te poseti taj baš dan, onda je to fantastično.
Ivan Minić: Da ne može da bude ispod nivoa za koji si se spremio.
Miroslav Miša Terzić: Ne može. To nije smelo i to je vezano i za taj rad na tom filmu sa tim Italijanom gde sam video u stvari koliko se on spremao i koliko je on, nažalost nikad nisam video Kustu, Kustu sam video na setu, ali nisam video taj period priprema, ja sam došao na samo snimanje. A ovde sam video i taj period priprema i video sam koliko je njima to stalo da to sve bude savršeno i onda sam ja, a pritom stalno sam imao taj strah da ću nešto da pogrešim i da me nikad niko neće zvati i šta onda ja, šta ću da režiram ako niko neće da me zove. I malo iz straha, malo je bilo tu i bezobrazluka, jer to jedno s drugim ide, vi uđete u sve to i počnete da radite reklame. Ja se sećam prva reklama koju sam uradio, taj Goran me je zvao, Đile me je zvao i rekao je: “E hoćeš da radiš neku reklamu, nešto je za kafu, ima nešto neka baba i deda sede i gledaju televizor i neka je nagradna igra.” Poslao mi je scenario, ja sam pročitao scenario i zvao sam ga i rekao: “Znaš šta, ovo je stvarno onako basic.” On kaže: “To smo dobili, to hoće.” Ja kažem: “Je l’ mogu ja da napišem reklamu?” Tad agencije još nisu, nije bilo ovoliko agencija kao danas i nekako često je to dolazilo direktno od klijenta ka produkciji. Ja pitam njega: “Je l’ mogu ja da napišem neki scenario?” Kaže: “Možeš.” Ja napišem neki scenario o dve, o jednoj starijoj gospođi i jednoj mlađoj devojci koje gledaju u šoljicu kafe. I to bude ova reklama koja se zove Imaš neko T, nešto si htela. Moj drug Đile prihvati da mi promenimo sve to i da snimimo tu reklamu. I ja onda iz nekog, eto, bezobrazluka kažem: “Aj zovemo Seku Sablić”, pošto kao u tom trenutku se vrte Don i Grand. Grand gde igraju Milena i Gaga i Don koji ima neke onako vrlo vizuelno interesantne reklame. Ja kažem: “Ajde da mi sad”, jer meni je sad to bio, meni je bilo jako stalo da se dokažemo mi sa tim, da sa nekom malom kafom koja se zvala Denik ovaj napravimo neku dobru reklamu i onda se desilo to snimanje. Ja se sećam, ja nisam napisao ovaj kako se zove Imaš neko T, nešto si htela, nego sam danima, ja to dan-danas radim kad radim film, pričam o filmu ko god hoće da me sluša, ja mu ispričam taj budući film. E tako sam i ovde pričao o toj reklami i onda je jedan moj brat rekao: “Pa znaš imaš onaj vic gde Ciganka kaže: ‘Imaš neko T, nešto si htela.'” I ispriča mi vic, ja kažem zabavno, ali ne napišem to u scenariju. I onda mi se dešava to da ja snimim celu reklamu i kao aha, je l’ smo završili? Ja kažem, rekoh: “Seko imam ja još jednu molbu.” Rekoh: “Je l’ možete da kažete imaš neko T, nešto si htela?” I ona me pogleda i kaže: “Što?” “Pa ima neki vic, pa rekoh možda će mi zatrebati samo za kraj.” Mislio sam to da stavim posle packshota kao neko imaš neko T, nešto si htela. I ništa. Snimimo mi to, Seka hoće, sve hoće i ovaj kako se zove, moje prvo veliko snimanje. Znači, aha sad me svi pitaju kako kameru da stavimo, kako ovo, kako ono, ali ja sam, kažem, štreber bio u tom smislu, pripremio sam se tako da je to sve bilo za 12 sati snimljeno, jer toliko smo mogli da snimamo. Ali sam bio naporan kad sam bio mlađi mnogo, mnogo sam, kad smo radili po 20 sati jer ja nisam nešto hteo da pustim što mislim da je, ali okej, izvinjavam se svim svojim saradnicima i kolegama pošto je nekad, su govorili da je postojalo 24 sata Miše. To je kao, to su se oni između sebe kao, čak mi je jedna moja draga prijateljica šminkerka rekla u jednom trenutku: “Ja kad čujem da ti treba da radiš reklamu, ja ne želim da radim reklamu.” Jer su svi znali da će to da bude više od 12 sati. Ali to je posledica te velike nesigurnosti.
Ivan Minić: A i malo opsesivnosti.
Miroslav Miša Terzić: A i malo opsesivnosti, ali više je to da u montaži vam nešto ne zafali. To danas ne bi, ali sve to ide ka tome, to je dosta važno, sve to ide ka tome da u jednom trenutku ja sam sam sebi objasnio ja to znam. I tog trenutka nastaje neka potpuno drugačija promena mog odnosa prema nekom kadru. I da završim priču za Imaš neko T, nešto si htela. Završimo mi montažu, ja ne stavim to u montažu. Reklama je okej, ali nije ništa specijalno. I ja kažem ajde da stavimo i ovo imaš neko T, isto to sad. Tada sekundaža nije bila baš bitna kao danas da vam daju, kažu može 30 sekundi, ali bolje bi bilo 25. I ovaj i ništa, ja stavim to i ta reklama bude baš hit onako, veliki hit i
Ivan Minić: Kultna reklama.
ZANAT, RAZOČARANJA I TRKA SA SAMIM SOBOM
Miroslav Miša Terzić: Posle sam, i onda posle toga stvarno niko me nije ništa pitao, samo sam krenuo da radim reklame i to sam krenuo da radim baš dosta onako. Da idem iz reklame u reklamu, iz reklame u reklamu, ali sve dok sam to voleo pa je onda nekako sve to bilo. Znate, predivna je stvar kad radite posao koji volite ceo život i od koga možete lepo da živite, fantastično. I ovaj i to je to, ali vremenom onda naučite kroz sve te silne reklame da ne mora sve kako si zamislio i da ne mora da se provede 25 sati snimanja na jednoj, u jednom snimajućem danu, to ne mora. I dođeš u neki, ajde da tako kažem to postane vrlo zanatska stvar, vrlo zanatska stvar i na momente ti prepoznaš nešto što te čini iznimno sretnim. I negde gledaš da, ja sad kad idem na snimanje nekako razmišljam o tome kao aha, ja sam sad neki muzičar koji mogu, studijski sam pa znam da sviram i ovo, znam da sviram i ono, nešto mi je bliže srcu, nešto mi je manje bliže srcu, ali znam sve da sviram i da pokrijem i ja sad idem na jedan jam session gde će sad neko da počne da svira, a ja ću samo da se priključim i da nekako nastavim da sviram tu melodiju zajedno sa ostatkom ekipe. I to je veliko oslobođenje, iskreno. Meni je to mnogo značilo kad sam shvatio aha, ja ovo znam i ne moram više nikom da se dokazujem. A onda sam vremenom sve te moje opsesije da me, shvatio sam da mi svi kroz život trčimo sami. Apsolutno nema u traci levo i u traci desno od nas nikog i ni sa kim se ne takmičimo osim sa tom osobom koja trči, a to ste vi. I to je meni i na to često pomislim i vrlo mi znači da ja sebi objasnim da ja nemam, znate, mnogo je teško, jer kako Rob Reiner u jednom intervjuu kaže: “Ako želite da se bavite filmom morate da budete spremni da ćete biti razočarani.” I to je vrlo tačno. Da li će neko da shvati pravilno vaš film, da li će kritika da ga hvali ili će da ga popljuje, da li će neko vaš blizak, da mu se svidi ili ne svidi film, da li ćete vi sami sa sobom, sve to utiče na to da li ste vi zadovoljni sa ovim, a niste zadovoljni sa ovim. I mi se vrlo često razočaravamo i prihvatili smo da budemo razočarani. Ja često dođem i kažem: “Jao imam fantastičnu ideju”, i onda ispričam nekim svojim kolegama i u trenutku dok vi to pričate, vi shvatate kako oni reaguju i kako ta ideja i nije tako fantastična, a vi mislite da je fantastična. I tu se nekako, počinjete da gubite samopouzdanje. E upravo to. To, hiljadu puta sam pao, ustao, pao, ustao. Što kaže, u jednom periodu sam išao na neki trening boksa i trener kaže: “A šta je, pa možeš da ustaneš malo otreseš prašinu. Nokautirali su te, ti malo otreseš prašinu.” Ovo je dobro za zvuk. I ovaj kako se zove, otreseš prašinu i ustaneš i ideš dalje. I to je ti trčiš pa se sapleteš, pa ustaneš, pa se sapleteš, pa trčiš i sve je to jako ovaj, sve je to jako jednostavno, a i jako komplikovano.
KLIJENTI, INTUICIJA I ČEKANJE MUZA
Ivan Minić: Jedna od stvari u advertajzingu koja je veliki problem jeste što postoji više strana, više stejkholdera u tom procesu koji bi trebalo da imaju zajednički cilj, ali gotovo nikad nemaju. I mislim, neću da kažem da su klijenti kreteni jer nisu, svi i uvek,
Miroslav Miša Terzić: Bez njih nema života.
Ivan Minić: Tako je, ali jeste negde teško kada je tebi do nečega zaista stalo i ne možeš da nađeš zajednički jezik sa ostalim stranama i treba da pomiriš to na neki način. I ne želim da te teram da pričaš primere toga jer nije zaista poenta u tome, ali prosto kako sebi to objasniš?
Miroslav Miša Terzić: Pa ja dam sve od sebe da neku svoju viziju tog nekog predloška koji dobijem napravim i da prvenstveno da odbranim kod klijenta. Jer ako to uspem ja onda radim sa mirnoćom i sigurnošću. Često se desi da to ne uspeš i klijent ima svoju viziju, svoju želju, svoj proizvod, ti si tu najamni radnik. Ja ću apsolutno, i često me je to koštalo nekih drugih poslova, gurati svoju viziju toga u njihovom najboljem, e sad to što ja mislim da je najbolje za njih i to što oni misle to se često razilazi i skoro uvek. Skoro uvek, da budem pošten. Ali kad klijent ima sluha on shvati da, prvo sve to što im mi predlažemo, jer mi reditelji dođemo na kraju u tom lancu i taj neki scenario je već prošao neke sve kontrole, neke sve svoje faze i tako dalje, i onda smo mi nove oči koje dobiju taj predložak i mi odjedanput, a pritom, hvala Bogu, pa imamo i neki autoritet, pa onda možemo puno stvari, da utičemo, na puno stvari da utičemo. Ima nešto što vi probate jednom, probate drugi put, probate treći put, ako ne ide vi uradite to što, i prosto ja kažem to je, režija reklama je jedan fantastičan zanat koji na trenutke, i ti trenuci su apsolutno samo vaši, može da postane umetnost, a to je kad vi prepoznate nešto što je eto ili emociju ili nešto što čovek ne može da se, znači, i to je vrlo intuitivno. To ja ne mogu da kažem e ova reklama, ne. To je sve intuitivno i taj trenutak je isključivo moj i zato se ja bavim time.
Ivan Minić: I to ne može da se dizajnira unapred, vrlo često. To mora da se prepozna.
Miroslav Miša Terzić: To je splet nekih okolnosti i tako i to se, vi to izazivate. Što ja kažem, ja mogu da pozivam muze svaki dan u ovu prostoriju ali do trenutka dok se one ne pojave neće se ništa desiti, ja mogu samo da ih izazivam, a moram da ih izazivam jer ako ih ne izazivam neće ni doći. To je nešto što je, jedan divan govor Elizabet Gilbert o inspiraciji gde ona analizira inspiraciju na TED-u, preporučujem stvarno taj predivan, njen predivan govor gde ona govori o inspiraciji i tako pominje priču o tome da je radila za neki, ona je pisac koja je sa je li 30, 35 godina napravila roman koji je postao svetski hit, koji je, po tom romanu je snimljen film i onda se postavlja pitanje a šta kad si sa 35 godina uradio sve što si želeo da radiš ceo život, kako dalje? I onda ona priča o tome kako je razgovarala sa raznim ljudima i to je vrlo zanimljiva anegdota gde je ona sad intervjuisala Toma Vejtsa i pita ga kako vi sad svake godine tako po jedan album, jer on stvarno je nešto izbacivao gomilu albuma. I sad on kaže: “Pa ja tako vozim se kolima, je li, i kao pevušim nešto i sklapam neke rime i tako, i onda stanem otvorim onaj glove compartment, onaj sa strane da nađem olovku i papir da to zapišem. Nema olovke i papira, ja zatvorim to, otvorim prozor od mojih kola, pogledam u nebo i kažem: ‘Idi maltretiraj Leonarda Koena.'” I meni je to apsolutno fantastičan opis inspiracije, apsolutno fantastičan. E to je to. Tako da čekamo da nas muze posete, a mi samo trebamo da ih izazovemo.
SCENARIO ZA 30 DANA I SAVET „POPUSTI MALO“
Ivan Minić: U ovom trenutku karijere o kome sada pričamo ti si ostvaren, cenjen, priznat, dobro živiš, možeš redovno da vidiš ono što radiš, što isto mislim da je vrlo važno za osobu koja se bavi nečim što je vizuelno,
Miroslav Miša Terzić: Apsolutno.
Ivan Minić: Jer najteža stvar većine mojih prijatelja dizajnera koji su radili neke zanimljive stvari je, dobili su nagrade i nikad nisu držali proizvod koji su nacrtali u ruci, jer se on nikad nije proizveo.
Miroslav Miša Terzić: Jasno, jasno.
Ivan Minić: Ovaj Ivan Minić: Ali ti u to nisi ušao da bi pravio reklame. Reklame su nešto što je jako važno i što plaća račune i što je neophodno i što ima svoju draž, ali ti si želeo da praviš filmove.
Miroslav Miša Terzić: Pa da, ali da nije bilo reklama ne bi pravio ni filmove, to je. To vam je kao sad da li ću da trčim maraton ili trku na 100 m. Film je maraton, ovo je trka na 100 m, nikakve druge razlike.
Ivan Minić: Ali moraš da trčiš.
Miroslav Miša Terzić: Ali moramo, mora da se trči, to je i u jednom i u drugom slučaju. Tako da nije, da nije bilo reklama mene moj drugar Gordan Kičić ne bi, tada se nismo ni poznavali, ne bi me pozvao na sastanak. Ja sam, već mi je bilo dosadilo, nekako bio sam zasićen od reklama i dobio sam poziv od Gordana koji kaže: “E, hajde se nađemo”. I ja kao dobro i vozim se i mislim se Bože, verovatno neku seriju me zove da radimo, nešto, ali kao, ma bilo šta, samo ne mogu više reklame. Baš sam se bio zasitio, strašno puno sam radio reklama, radio sam ih po 40 godišnje. I to u nekom trenutku je fantastično za život i jako loše za za život. Ne znam kako to da vam objasnim, ali jako je loše za kvalitet života, fantastično jer zarađujete dosta novca. I to vas, to se nekako navučete na to. A i sastajem se s Gordanom (Kičićem) i on kaže: “E gledao sam tvoje reklame i samo da ti kažem kao, dve, na dve, na jednoj reklami sam se baš rasplakao i to i ako želiš ovo je tvoj prvi igrani film”. I ja sam bio prilično zatečen. Onda sam mu rekao: “Vidi, ja ne znam šta je u tom papiru ali ja ću sad da ti dam moj levi bubreg odmah da ja hoću to da režiram”. Ali, rekoh hajde pročitam prvo pa, pa ti se javim za dva dana. U načelu apsolutno 1.000% ja to želim da radim i tako dalje. I rekao sam mu: “Javiću ti se za dva dana”. Naravno došao sam kući, odmah sam sve, sve obaveze koje sam imao sam prosto zaboravio i počeo sam da čitam taj scenario i posle 10-te, 15-te strane shvatio sam da mi da se meni taj scenario baš ne dopada. I onda je to bila ta dilema da li ću ja to raditi, neću raditi, da li želim da to radim, sve to. I bio je, bio sam rešen da budem iskren prema njemu i došao sam na taj sastanak i rekao sam: “Vidi, ja, ja stvarno želim da radim film, ali ovo nije dobar scenario i vidi se da je to nešto miš-maš”, i tako dalje.
Ivan Minić: A samo da te pitam jednu stvar. Znači, ti si to pročitao i nisi bio zadovoljan. Ja ne znam kako je to izgledalo, znam kako je izgledao konačni film. I film je sjajan na mnogo načina.
Miroslav Miša Terzić: Ima mana, ali nije loš, nije loš.
Ivan Minić: Svaki film ima mana. Ali, ovaj, jesi osetio nešto ili ti se samo nije svidelo?
Miroslav Miša Terzić: Ma ja s, ne, ovako, ja sam, prvo postojala ta nenormalna želja, nenormalna želja koja je bi, mislim odjedanputa se pojavila ta lampica u glavi koja to, ta, ta s, to što je mene potpuno obuzelo. A u tom scenariju je bilo vrlo nekih zanimljivih momenata, ali kao celina je to bilo loše.
Ivan Minić: Nije bio složen kako treba i nije bio isti.
Miroslav Miša Terzić: Nije, nije, i videlo se, i videlo se, videlo se da je to pisalo mnogo ljudi i da je mnogo ljudi u dugom vremenskom periodu to pisalo. I onda sam ja došao s, sastali smo se, ja sam rekao: “Znaš šta, meni je ovo sve super ali hajde napišemo ispočetka scenario, tema je fenomenalna, sve je fenomenalno, hajmo samo ispočetka, molim te, da napišemo”. Mislim, ja nisam znao ništa da mu, ja sam rekao: “Vidi, d, evo odmah dajem levi bubreg, sve samo da, da”. I Goksi je rekao: “Ne, ne sviđa ti se”? Pa ja sam rekao: “Evo mogu da ti nabrojim šta mi se nije svidelo”. I on je rekao: “Dobro, hajde, zašto ne”. I mi smo krenuli da pišemo novu verziju scenarija i morali smo da ga napišemo za 30 dana jer je bila neka obaveza da počnemo snimanje tog filma, sećam se 15. marta iz nekog razloga, iz nekog proceduralnog razloga i morali smo da krenemo u snimanje. I ja znam da smo ušli u taj proces pisanja, u tom pisanju, odnosno mi smo zvali gomilu pisaca i, ovaj, zvali smo i, i Nikolu Pejakovića i on je se priključio nama, počeli smo da radimo na toj nekoj okvirnoj priči koja je postojala i u s, starom scenariju. I sećam se, to je meni bilo baš interesantno da sam ja počeo pripreme, da tražim lokacije, biram glumce, sve ostalo, a…
Ivan Minić: A nemaš scenario.
Miroslav Miša Terzić: A da sam imao 50 strana napisanog scenarija i da nismo znali kako će se završiti. I da smo taj period, onda smo tu glumili u kancelariji, Kile je bio jako strastven oko tog filma, ovaj, onda nam se i Uliks pridružio i meni je na tom filmu mi je šarfer Vlada Banović rekao: “Opusti malo, Miško, popusti”. I to neću zaboraviti, to je kao jedan, jedan savet jednog starog filmskog radnika koji je snimio možda 300 i nešto filmova ili ne znam ni ja koji broj filmova. Ali zato što je to bio trenutak gde sam ja želeo da pokažem sve što sam znao…
Ivan Minić: Odjednom.
Miroslav Miša Terzić: Odjednom. I ja sam dolazio spreman, sve to nikad nije, ali sam bio tako vrlo rigorozan i čvrst i nekako plašio sam se da odstupim od nečega što sam zamislio na početku. I, ovaj, onda mi je on to rekao: “Popusti malo, popusti, biće bolje”. I to je veliki savet, veliki savet baš onako, ja se uvek toga setim i dan-danas kad snimam nešto, dođem na set pa mi nešto ne ide, ima taj neki. Uvek postoji neki kadar gde se vi zabagujete oko nečega i sad vi nešto pokušavate da nađete, da tražite, ali to nešto, ne znate ni vi šta tražite, ali nešto tražite. E, najbolje je stati i pokušati da to isto što tražite nađete neki, pome, pomerite kameru ili nešto, mora, mora da se desi, dešava neka promena da bi se pronašlo nešto. Ovako ako vi stalno nešto sad kopate na tom jednom mestu a ne možete ništa da iskopate i nema rezultata jako je glupo da nastavite da kopate. E, upravo se to dešavalo meni kod nekih kadrova, da sam ja kopao, kopao, kopao a da nisam znao šta tražim. I gde se gubilo dosta vremena i energije i pameti i sve ostalo, a onda naučite da je za nešto dovoljno samo da pomerite malo, dva koraka levo ili dva koraka desno i desiće se nešto.
USTANIČKA ULICA: KASTING I GLUMAČKE LEGENDE
Ivan Minić: Ekipa tog filma glumačka je neverovatna. U tom trenutku Uliks nije prisutan ovde već neko vreme. Povremeno dođu neke priče, te priče vrlo direktno nemaju nikakve veze sa glumom i svim ostalim. Ni Rade nije prisutan tu neko vreme, a ni Pera Božović nije baš najaktivniji u tom nekom periodu. Ali kad, kad pogledaš to sve to je jedna neverovatna podela i zapravo vrlo malo ima drugih likova. Tu je Peca Ejdus koji je isto neverovatan, ima par mlađih glumaca, ali generalno ceo film je osam, 10 likova u, u, u maksimumu.
Miroslav Miša Terzić: 10 likova.
Ivan Minić: Svi enterijeri izgledaju neverovatno. Mislim ne, neko se pozabavio time da to stvarno izgleda autentično. Ovaj, i generalno snimljen je, snimljen je na, na sjajan način, moderan vrlo za to vreme, jer naši filmovi su vrlo retko izgledali tako.
Miroslav Miša Terzić: Pa to je posledica toga što ja prosto dolazim iz reklama i ja sam želeo da meni to i izgleda, ne samo da ima sadržaj nego i da taj sadržaj bude potkrepljen nekim izgledom. I jako smo se trudili da dobijemo i kvalitet slike, i kolor korekciju, i zvuk i sve ostalo. Tako da to nekako, to je meni nekako bilo prirodno. Uopšte, m, nje, to ne, ni, ni, nisam ni odvajao, nisam ni pokušavao da odvojim od onoga kako ja sam to do sada, do tada radio, a još kažem postojala je želja da se ja tu, je li, predstavim kao reditelj, pa je s, i onda ta, to podignuto na neki n-ti stepen počev od kastinga gde sam tako zajedno, tu mi je Kile puno pomogao, zajedno ovaj, prvo najveći problem nam je bio da uhvatimo Radeta. To nam je bio najveći problem pošto je Rade tad u tom trenutku snimao dva filma u Americi. Pa mi mu pošaljemo scenario, on zaboravi scenario u avionu, pa kaže: “Jao zaboravio sam s, ostao mi u avionu. Je l’ može ponovo scenario”, pa sve to. Pa onda meni je pao na pamet Uliks, pa smo onda do, do, doveli Uliksa, pa onda cela ta, Kile je imao d, jer ja sam sve mlađe koji se pojavljuju u, u, u filmu zvao na kasting i onda Kile kao: “Kako da im objasnim da ti hoćeš kasting”? Pa rekoh lepo, ja hoću kasting, mislim bez obzira što su oni svi, mislim nismo zvali Radeta na kasting i, i Uliksa koga smo doveli i Peru, njih nismo zvali na kasting. Ali ja sam tu nešto tu, bio sam jako tako sve formalan, sve je moralo, sve faze su morale da se prođu, a to je sve posledica moje nesigurnosti. I svaki taj kasting ja sam u stvari sve te ljude koje sam kao zvao na kasting ja sam ulazio s njima odmah u priču o tome kako ćemo mi to da napravimo, ali želeo sam da ostavim sebi mogućnost da se predomislim i zato je to nazvano kastingom. Inače, a nisam se predomislio ni, ni za jednu osobu koju sam pozvao i sa svima njima sam baš dobar prijatelj ostao, apsolutno sa svima. I znate kad idete na set i sedmi dan snimanja imate scenu sad gde igraju Rade Šerbedžija i Pera Božović…
Ivan Minić: U kući.
Miroslav Miša Terzić: U kući i ima ta velika scena koja je 11 strana i ja idem i imam, ne kako ću to da režiram, nemam tu paniku nego imam paniku kako ja uopšte njih dvojicu da režiram, kako ja njima da se obratim, ne znam ni šta da im kažem, ne znam ni kako da pričam sa njima kad, i, i još u nekom razgovoru pre toga dok smo se dogovarali s Radetom ja onako pitao: “Rade, kad ste vi snimili prvi film”? On kaže: “Pa reć, ne znam”, šta mi je rekao, ’64-te, ’65-te, ’66-te, tako nešto. Ja sam se rodio ’69-te i pomislim nešto, čekaj šta ti njemu ima uopšte da pričaš o tome kako da on glumi brate, nemaš ti pojma.
Ivan Minić: Pritom on je baš onako tipičan primer toga kako izgleda kad ispred sebe imaš silu prirode.
Miroslav Miša Terzić: Jeste i ti nemaš pojma. I, ovaj, i onda sam ja, ovaj, sebi rekao, ma ne, ne, ne, ne, ti, ti si reditelj, ti ideš tamo, to s, ima taj, ima taj unutrašnji monolog dok me voze na set i kako ću ja da se ponašam i kako ću ja u stvari sad sebe spremam za tu situaciju gde Pera Božović i Rade koji su tu nešto klasići, pa se još i vole, pa tu je bilo, oni, oni jedan drugoga hrane, nekako to se osećalo na setu. Ovaj, kako ja sad tu njim. I onda sam ja rekao, ušao u taj kom, autobus gde su, gde su se šminkali, rekao sam sebi ja ću da se ponašam kao i svaki dan, kao sa bilo kim u ovoj ekipi. I rekao sam: “E momci, dobro jutro”, popeo, oni su već bili, spremali su se i sve to i ja sam rekao: “Možemo da prođemo tekst”? I oni su rekli: “Da, da, naravno”. I onda su prošli, onda sam ja pričao šta bih ja tu. Naravno slušao sam njihov fidbek jako pažljivo i jako dobro. Ja, ono što sam na celom snimanju “Ustaničke” radio, je radio, pravio sam, snimao sam svaku scenu od početka do kraja, nisam je delio na segmente. I sad u ovom, ova scena je bila 11 strana. I sad sećam se da je i Pera i Rade su bili iz fazona, a 11 strana, hajde malo to mi sad…
Ivan Minić: Razigraj malo.
Miroslav Miša Terzić: Ne, da, mi ne, nego na delove. I onda sam ja rekao dobro, hajde kao pa ovo što se dešava u kuhinji to je prvi deo, pa onda ovo drugi deo, pa ovo treći deo, ali to su sve bili komadi od po tri, četiri, pet strana, kako koji, koji deo seta. I ovaj i vrlo brzo, znate oni su ljudi koji jako dugo rade, koji su profesionalci. Vi ste njima vrlo često na ispitu i zavisi kako ćete da se ponašate ali nekako ako imate, ako oni osete to što ja stalno pričam, a to je strast, to je da znate šta želite, a ne da mogao bih ovo, mogao bih ovo. Naročito kod takvih glumaca, morate tačno da im kažete šta želite, da ste vrlo precizni u svojoj ideji jer oni imaju ideju kako bi to nešto radili. Vrlo je bitno da te dve ideje dođu u neko sazvučje. Možda one neće biti na istom tonu ali bar da su na, u, u određenom odnosu da, znate kao kad neko peva prvi glas pa neko peva tercu, to je jako važno. Te, te dve, te dve ideje su tu, naravno on vam daje, on interpretira, on u s, on pravi ulogu, vi mu samo pomažete da sve to ostane u okvirima nekog, jer postoji scenario, scenario je partitura i vi gledate da unutar te partiture svaki glas otpeva ono što treba da otpeva, ali da ni jedan glas ne iskoči nego da to sve zvuči unisono. E upravo time se i reditelj bavi, je li, pa i ja sam tako to sve sebi objasnio i postavio da mi bude lakše i vrlo brzo vi shvatite u stvari, vi njima, ja njima nikad ne objašnjavam ili to sam shvatio i kasnije kroz rad, ja nijednom glumcu ne objašnjavam emotivno stanje određene situacije, nikad. Govorim im brže, sporije, govorim im fizičku radnju. Znači, hoću da se počešeš ovde, napravi mi tu pauzu, hoću ovo, hoću ovo. Ako on oseća tu emociju i ovaj taj razgovor ide ka tome, e neću da plačeš ali hoću da imaš suze u očima. To je, ja tražim od njega njegovu, a šta on…
Ivan Minić: Fizičku manifestaciju.
Miroslav Miša Terzić: Manifestaciju, tako je, a šta on, kako on dovodi sebe do toga da mu ja sad objašnjavam, znaš pa on je to, pa to, pa tri sloja, pa emocija, pa. Ne, ja to ne želim da mu objašnjavam jer prosto ako to se ne oseća iz scenarija toga nema.
REDITELJ KAO DIRIGENT
Ivan Minić: Dobro, to je glumac, pričaćemo i kako je sa naturščicima, pa s njima mora verovatno drugačije.
Miroslav Miša Terzić: Pa ne, s naturščicima potpuno drugačije. S naturščicima, mada i s natur, ma to je sve isto, to je…
Ivan Minić: Mora da oseti.
Miroslav Miša Terzić: Ma pa ili da oseti, znate, nekako radeći sa gomilom glumaca ja stvarno shvatam, moje indikacije su, meni je Uliks jednom to rekao, kaže: “Znaš hvala što si mi dao indikaciju koju razumem”. Znači, aha, počeši, ne, a ne daj mi ono malo ili daj mi zericu više. Šta to znači? E to mislim, ja ni ne pokušavam, ja pokušavam da, aha ako vidim da to ne ide nešto kod nekoga, ja pokušavam da nađem način da ja ostanem u emotivnom, znači ili u montaži onda okrenem na nekog drugoga ili, ili pronađem neku zamenu za tu vrstu emocije koja mi nedostaje ako je mi glumac ne deliveruje. Ali mislim da je to, mislim da je glumac taj koji pravi ulogu i da je glumac taj koji mnogo više misli o ulozi nego ja, a ja sam, jer to vam je kao u orkestru, prva violina, on na, sigurno bolje svira violinu nego dirigent, ali svi slušaju dirigenta zato što dirigent zna kako svira i prva violina i kako je sazvučje nje i svih ostalih instrumenata treba da, da izgleda. E to to ja nekako radim, ja pokušavam da dirigujem koliko god mogu.
Ivan Minić: Da, svaki ovaj instrumentalista svira svoj instrument a dirigent svira orkestar.
Miroslav Miša Terzić: Upravo to.
SLOBODA GLUMACA I ZAŠTO JE AI NE MOŽE ZAMENITI
Ivan Minić: Kako je raditi sa takvim glavama?
Miroslav Miša Terzić: Užasno zabavno i užasno, i u, ponekad ste u velikom strahu. Prvo ste u strahu zato što krenete da preispitujete sebe, okej, dobro, aha svoju ulogu, da li je dobro da ovo kažem ili ono kažem, a onda shvatite da ako ste ako ste dosledni svojoj ideji, svojoj viziji, svemu onome, oni vrlo lako počinju da se igraju sa vama, odnosno da prihvataju vašu igru. Onog trenutka kad ne znate koju igru igrate, tog trenutka vi počinjete da igrate njihovu igru. A kad znate koju igru igrate onda svi vremenom počnu da igraju to što vi manje-više želite.
Ivan Minić: A nekad i vam daju i ono nešto svoje što nekad bude potpuno…
Miroslav Miša Terzić: A to, kako da vam kažem, to je, to je, to je meni podrazumevana stvar jer ja mislim da su svi, svi glumci jako tanane, tanane, tanane duše i da su oni nekako kao neki lakmus koji mogu da osete sve to što mi drugi to ne možemo. I, i ja sam vrlo sklon da apsolutnu slobodu dam glumcima da probaju, da predlože apsolutno, da nekako mi zajednički dođemo do nečeg što je najbolje za film. I puno puta mi se dešavalo da neka mala rečenica, da sve bude fantastično i da onda da mala rečenica koja dođe od mene ili od nekog iz ekipe u stvari da to što je neki glumac napravio da bude odlično, bude maestralno. A i to se dešava i to je prosto. Zato ja ne volim ceo ovaj AI koji se dešava, jer mislim za moj posao, jer nestaje ono što je suština bavljenja filmom, odnosno što mene inspiriše da se bavim filmom a to je sinergija između ljudi, razmena ideja koja u stvari pravi jedan kovitlac energije koji počinje da stvara nešto, da gradi nešto. Toga kad ste sami nema. Te, vi imate dijalog sami sa sobom, vi ku, kucate te promptove, vi. Ja, ja shvatam da je ovo izgubljena trka ali isto tako shvatam da se mora naći modalitet gde će svi ljudi koji se bave filmom i dalje da se bave filmom da ih ne zameni AI. A da opet AI imamo kao neku alatku, jer AI je samo alatka i ništa više. Okej, ja sad mogu da se, sam sednem i da pišem promptove. Jako dugo radim ovaj posao, mogao bih i da postavim svoje svetlo i da izaberem kostim ili da pronađem kostim, ali to mene ništa ne ispunjava kao dan na setu kad ja imam razgovor oko svega, kad mi podelimo mišljenje, kad imamo ping-pong, ja stalno nazivam ping-pong. Nebitno je ko će da osvoji poen, bitno je da poen osvoji film, a, a, a…
Ivan Minić: Poenta je u razmeni.
Miroslav Miša Terzić: Poenta je da samo fi, u, poenta je razmena, poenta je da ta energija stalno struji, da ta energija i, i, i uopšte informacije kruže oko nas i da smo mi svi na tom jednom cilju koji je pravljenje nekog filma, koje. I znate, svaki od tih mojih saradnika bude sretan posle, a ovako niko ne može da bude sretan, naročito reditelj koji sedi sam i kao u kao al sam. Jer o, ono što AI radi, on oduzima ono što je u stvari uzbudljivo u pravljenju filma. Jer vam on da gotov rezultat i sad vi kao aha. Meni nije uzbudljiv rezultat, uzbudljiv mi je proces i, i stalno se vraćam na to. Kakav će da bude film zavisiće od toga kako se, kako u film je krv, suze i znoj. To svi znamo i ko misli drugačije vrlo se vara. A i, i naročito taj proces gde se vi sukobljavate, gde ste vi u stalnom nekom preispitivanju sebe, drugih, gde su velike pare potrošene, velike pare koje nisu vaše. Ta, i odgovornost prema sebi i prema svim tim ljudima čije će ime da stoji i ostaće na nekom zapisu. To je AI danas nam oduzima, ali ja se sve nadam da će se naći način da AI bude samo kao što je kamera, pa sad kao gde ja vidim neku, divan prostor. Aha, ja sad treba da snimim Beograd ’34-te. Taj Beograd ’34-te ja mogu da nađem dve i po ulice gde možemo da snimamo, a možda možemo da snimimo sve u studiju i da napravimo Beograd 30-ih. To možemo, ali da ja pravim i moje glumce koji će da glume u tom filmu iz Beograda, u, koji se dešava u Beogradu 30-ih godina, to se bar kod mene neće desiti.
Ivan Minić: Juče sam pravio prezentaciju za neki keynote koji držim u Tirani za par dana i gde je između ostalog tema AI i jedan od centralnih, ovaj, slajdova i jeste zapravo ona scena iz “Good Will Huntinga” kad Robin Vilijams kaže: “We call these things imperfections, but no, that’s the good stuff”. I to u suštini i jeste ono što, jer ti možeš da imaš savršen plan i biće sve okej ako se taj plan desi, ali neće biti ništa izuzetno.
Miroslav Miša Terzić: Da i biće dosadno. Jer to, to sam skoro siguran jer meni kad gledam gomilu ovih AI filmova koji se trenutno, i baš sam sad nekako imam dosta slobodnog vremena, pokušavam da pratim, pokušavam da, mada sam ja čovek iz druge generacije ali gledam da budem up-to-date jer vidim da to ne mogu da pobegnem od toga, ali meni nijedna gluma tu do sada nije da t sve mi je to jako loše, a zašto? Zato što mislim vi čak i grešku možete da zadate AI-u da vam napravi i on će da napravi grešku i to savršeno, ali ono što ne možete da zadate je da glumac kad izgovori tekst, možete i to da mu zadate, da se počeše ili da se uhvati za uvo ili da ili da uradi nešto što je vrlo spontano, jer to, siguran sam da ne možete da ispromptujete i ne možete da ispromptujete to što on oseća u tom trenutku kad on deliveruje to.
Ivan Minić: Ne može da se dizajnira.
Miroslav Miša Terzić: Ne može da se, koliko god vi bili dobri u opisivanju toga šta neko oseća uvek postoji kod nas onaj deo iracionalnog koji niko ne može da predvidi. E taj iracionalni deo ne može ni AI da predvidi. A taj iracionalni deo pravi od dobre stvari fantastičnu stvar. Ovo će uvek da bude dobro ali neće biti fantastično.
ULIKSOVA MAESTRALNA ULOGA
Ivan Minić: Imam 1001 pitanje vezano za film “Ustanička”, ali ću da preskočim dobar deo njih i hoću da te pitam jednu stvar koja mislim da se mnogo lepo naslanja na ovo što si sad rekao. A to je, ti imaš u filmu dvojicu ljudi koji su među najvećim zvezdama koje mi imamo u tom poslu. Imaš Kileta koji je u tom trenutku mlađi ali vrlo afirmisani glumac, gradska faca i sve što uz to ide. Imaš Pecu Ejdusa koji je kultna legenda, nije u tom smislu zvezda ali oni svi znaju koliko je Peca veliki.
Miroslav Miša Terzić: Ali je isto zvezda. Veliki.
Ivan Minić: I imaš Uliksa koji moje skromno mišljenje koje je suštinski potpuno nebitno, koji igra najtežu ulogu u tom filmu i igra je na način koji je dostojan ne znam da li je to Oskar ili Bafta ili šta god, ali jednostavno ne, potpuno je neverovatno kako je on to uradio. Iz koje kuće dolazi nije čudo, naravno, ko malo poznaje i imao je prilike za interakciju sve mu je apsolutno jasno, ali ljudi to ne znaju. I mislim, a pričao sam sa par ljudi koji su imali interakciju sa tim filmom da ih je on razneo, da su ih svi ostali oduševili, sve je to super, ali to šta je on uradio to je, posebno, ima tu niz nekih scena koje mogu da se urade na jedan, drugi, treći način, ali ti njemu potpuno veruješ da je on taj čovek.
Miroslav Miša Terzić: Jeste, jeste, Uliks je napravio maestralnu ulogu tu i to apsolutno od trenutka kad smo se mi sastali. Mi smo se sastali, nešto sećam se bilo je neko lepo, mislim nije leto ali je bilo lepo vreme i sećam se on je došao u kancelariju i počeli smo da pričamo, jer je on bio tu dva, tri, pet dana, ne znam ni ja koliko je bio, i počeli smo da pričamo i ja sam mu rekao: “E a znaš šta, ja bih voleo da se ti malo ugojiš i da pustiš i bradu i kosu, sve da pustiš, da se zapustiš, što više se zapustiš to je dobro”. I onda se on pojavio takav i ugojio se sa stomačićem nekim i sa svim tim. I mi nekako nismo mnogo, ovaj, pričali o ulozi, čak kad smo se nešto, pa kad smo spremali kako će on da izgleda pošto on ima to što ima na sebi i to u celom filmu je isti takav. I onda je on u jednom trenutku rekao: “A šta kažeš, mislim ima ove jedne cipele”, i to smo nekup, ja sam stalno govorio pošto sam se sećao tih radnika na građevinama koji imaju jedne iste cipele i u kojima rade i u kojima idu posle, obuku odelo pa idu. I ovaj i kad smo do, i onda je on rekao: “Šta misliš da malo i zamastim kosu”, i to sve. Ali sve to i ta, to je sve spolja, to je sve šminka, to je sve. Ono što on nosi unutra u celom tom filmu i zašto je on, on nosi neki mrak unutar sebe i a to ne pokazuje na spolja, on to ima samo u toj jednoj sceni, a sve ostalo je, ti njega počinješ da voliš, da ga gotiviš, da je on, vidiš da je dobar i prema ženi i radi i ništa, ćuti i sve to. Tako da on je napravio stvarno fantastičnu ulogu apsolutno. Znači, i nije ni čudo dobio je Srce Sarajeva za najbolju mušku ulogu, što nije mala stvar.
Ivan Minić: Tvoj zadatak na tom setu za razliku od svih ostalih koji su došli da urade svoj posao, mislim i ti si došao da uradiš svoj posao, ali tvoj posao je da na kraju tvog posla vi imate film.
Miroslav Miša Terzić: Pa da.
Ivan Minić: Što je možda, onako malo, malo zahtevniji zadatak od većine koji dolaze i bave se svojim delom, segmentom posla ili svojom ulogom ili okej možda i malo šire. Ali ti na kraju tog snimanja pre nego što uđete u postprodukciju i sve ostalo treba da znaš da imaš film i bilo bi lepo da budeš i zadovoljan time kakav film imaš. Ali kako izgleda to? Jer kao, verujem da je prvi put posebno.
Miroslav Miša Terzić: Pa jeste, ali prvi, mislim za prvi put šta hoću da kažem je, toliko sam se spremao u smislu znao sam šta radim da sam znao da će da rezultat bude dobar, a nisam znao da će da bude, da će, znao sam, stalno sam sebi govorio da napravim korektan film. To je meni bio kao prva stepenica. Znači, da ja nekako uradim film…
Ivan Minić: Da sve zanatski bude kako treba.
Miroslav Miša Terzić: Da zanatski bude, da dobro izgleda, da gluma bude dobra, da to. Ja sam znao još dok smo snimali, mi smo u scenariju imali dve, tri neke onako dramaturški vrlo tanke stvari i to sam gledao da sakrijem i dan-danas ja znam, ali mi prosto nismo imali mogućnosti da sad prolongiramo jer prosto morali smo da uđemo u to snimanje i to je tako bilo i to je tako sad to, znate vi to nekome da objasnite posle, nema veze, to je bezveze. Ali u datom trenutku mi smo uradili najbolje što smo znali. I meni kažem je bilo najvažnije da ja ne obrukam sebe i da ne obru, ne da ne…
Ivan Minić: Izneveriš poverenje.
Miroslav Miša Terzić: Izneverim poverenje cele ekipe koja mi je verovala. I to je meni bilo jedino važno. I hvala Bogu taj film s skoro mi je neko rekao da ga je gledao i kao e baš je dobar film. I ti si mi rekao to skoro ali i još neka osoba koja ga je videla na TV-u pošto se s vremena na vreme emituje na ovim raznoraznim platformama. I, ovaj, i ja sam sretan zbog tog filma jer taj film je nekako me preporučio za sledeći film. Jer šta, ja nisam, obzirom da nisam završio Akademiju ovo je bio Kiletov projekat i Kile je mene pozvao da ja tu budem uslovno rečeno hired director iako sam ja posle kao on je pokrenuo taj projekat iako sam ja nekako ušao s tim da je to kao moj projekat ali nije suštinski, ovo, to je Kiletov projekat. I meni je to značilo iz mnogo, zbog mnogo stvari. Jedna je da sam kroz taj film sebi objasnio i to mi je možda i najvažnija stvar, da sam sebi objasnio. Druga je da me je to preporučilo za sledeći film jer je li kad smo, kad sam pokušavao ja sa nekim mojim projektima pre “Ustaničke ulice” da izađem u, da mi Filmski centar da neki novac, ja to nisam bio verovatno ni uziman u obzir za ozbiljno, ovaj, jer prosto…
Ivan Minić: Debitantski je.
Miroslav Miša Terzić: A i ne samo to, nego ko će da da sad ne znam neke pare čoveku koji prosto radi reklame i koji ništa, nije završio fakultet. Zašto bi oni…
Ivan Minić: Ma završio je fakultet samo pogrešan.
Miroslav Miša Terzić: Jeste, jeste, završio je samo drugi fakultet. I ovaj, kako se zove, i to me je preporučilo posle da ja mogu legitimno da izlazim na konkurse i da tražim novac što je dovelo i do “Šavova”, a posle i do, “Šavovi” koji su opet odradili jedan drugi deo posla i koji su me preporučili i posle da mi možemo sad sa ovim poslednjim filmom da imam pet zemalja koproducenata i da, ovaj, nismo se baš nešto ovaj nije to baš bilo nešto fantastično jer neki od koproducenata baš nisu odradili svoj posao kako treba, ali nećemo da ulazimo u to. U svakom slučaju sve je to imalo za cilj da za, da svakih pet do sedam godina ja snimim po jedan film. Sad imam eto 57 godina što znači sledeći film će da bude u 64-oj, ako se nešto ne promeni.
ŠAVOVI: PRIČA O NESTALIM BEBAMA
Ivan Minić: “Šavovi” su još jedna neobična, neobično ispričana, vizuelno jako lepo napravljena a emotivno izuzetno teška priča što ti ne bude baš potpuno jasno na prvi kontakt sa filmom. Što meni je posebno, posebno mi je drago kad nešto nije prvoloptaški jer je sve prvoloptaški, jer kao sad je varijanta imamo pet sekundi tvoje pažnje i u prvih sekund moramo sve da ti kažemo inače ti nećeš ostati. Ne, ja ću ostati zato što sam star i zato što živim u, trudim se da živim u vremenu u kome to mogu. Ali to je priča o nestalim bebama. Priča koja figurira u medijima 30 i kusur godina i nikada nije imala svoje centralno mesto, nikada nije dobila nikakav smislen epilog, porodice se bore, to su priče od pre 40, 50 godina, neke, okej, i malo skorije. Ali to je baš baš strašna priča i ono što je u “Ustaničkoj” ispod svega je strašna priča. I ako ako si baš jako površan možeš da je propustiš.
Miroslav Miša Terzić: Jeste, sve znači i prvi i drugi film, a i ovaj treći sve su strašne neke priče. Četvrti da snimim komediju.
Ivan Minić: Daj za četvrti neku komediju, stvarno.
Miroslav Miša Terzić: Kome treba više ovo ove, ovaj, muke. Da, “Šavovi” su priča o majci koja traži svoje dete koje i to je priča koju sam meni kad se rodilo dete, ja sam tu negde u tom trenutku, moja ćerka, ja sam u tom trenutku nabasao na tu priču u nekim novinama, pa sam onda krenuo da istražujem to, da tražim članke, pa čak sam u jednom trenutku našao nekog nekog gospodina koji mi je omogućio da uđem u arhiv “Politike” i da fotokopiram sve članke koji su se odnosili, oni tamo imaju registrator gde piše “Nestale bebe” i onda vi otvorite i tu su članci iz “Politike”, “Ilustrovane Politike”, ne znam kako su se sve zvale te novine, “Ekspres Politike” i tako dalje. I onda sam ja to skupljao, skupljao, skupljao, pročitao različite priče. Pokušavao da napravim film, ali ništa se nešto konkretno nije dešavalo. Počeo sam da pričam i sa Elmom Tataragić, koja je pisala scenario posle i počeli smo da razrađujemo neku priču, ali ta priča prosto znate kad vi osetite kad ima nešto i kad je to konstrukt scenaristički. E, dok nisam upoznao Drinku Radonjić i to igrom slučaja. Otišao sam da skratim pantalone svoje baš kod nje, a nisam ni znao ko je ona, nego sam posle toga, pošto je ona rekla: “Dođite za 20 minuta, nemam posla, brzo ću vam završiti”. Odem kod svoje tetke, koju eto, taman prilika da posetim tetku koju nisam posećivao tako često. I, ovaj, i pita ona mene: “Šta ćeš?” Tad je “Ustanička” izašla, i: “Šta ćeš sledeći film?”, ja kažem: “Pa, znaš”, ja sam bebe radio još pre, pre “Ustaničke”. I ja kažem: “Pa, ja bih to, al’ nešto mi ne ide sve”. “Pa, kao, znaš ova gospođa, nju su intervjuisali za B92, ona je” i ja odem posle ponovo kod nje, uzmem pantalone, platim i predstavim se, kažem ja: “Je l’ mogu ja da dođem sutra, doneću kameru i i doći će moj sa mnom čovek direktor fotografije. Je l’ možete vi meni da, ovaj, ispričate vašu priču i da li vi hoćete, ja pravim film o nestalim bebama?” I ona je rekla: “Kako da ne”, sve to, onda smo sutradan se našli ili sutradan za dva dana, ne znam da l’ ja nisam mogao, da, u svakom slučaju, snimili smo taj intervju sa njom i odjedanput je to krenulo da se, je li, taj film je postajao opipljiv u smislu šta će da se desi u tom filmu, faktički to je manje-više njena priča, s tim što nije priča od trenutka kad se ovaj, kad se ona porodila, već je trenutak koji je 18 godina posle. I, ovaj i vrlo brzo posle toga je nastala prva verzija scenarija, vrlo brzo i druga i treća i ne znam koliko ih je već bilo. I, ovaj, i ja sam dok sam se upoznavao sa Drinkom, ja sam shvatio da ona isto sedi kao i Snežana Bogdanović, tako ima neki taj taj stav koji je tako uspravna postura i tako.
Ivan Minić: Damski.
Miroslav Miša Terzić: I prošlo mi je kroz glavu, pritom Snežana dugo nije glumila. Prošlo mi je kroz glavu da bi ona mogla da, a ona je Uliksova žena, ja sam u međuvremenu postao prijatelj sa Uliksom i nekako je to sve vodilo jedno ka drugom. Onda sam ja zvao prvo Snežanu, pitao je da l’ bi ona igrala. To je posle dužeg vremena da vi imate ženski glavni lik, što nije bio slučaj tako kod nas u kinematografiji.
Ivan Minić: I vrlo važno, žena koju svi prave ludom.
Miroslav Miša Terzić: I žena koju svi prave ludom, da. I, ovaj, i onda nekako je to sve, vrlo lako smo mi došli do toga, pa onda sam ja pitao Uliksa da učestvuje u produkciji pošto i tako. Tako da smo snimili “Šavove” na radost svih nas i to je bio jedan isto jako lep proces, mnogo manje stresan nego što su bili, jer kod “Ustaničke” je postojao stres prvog filma, postojao je stres da moramo da počnemo tad kad moramo i da nemamo ceo scenario, a ovde smo imali i scenario i uslove i nekako smo od početka do kraja ispratili jedan proces i moram priznati, onako, nije bilo nikakve drame dok smo pravili taj film, apsolutno nije bilo nekog velikog stresa unutar procesa, tako da je taj film vrlo brzo završio i u Berlinu i posle je imao svoj fantastičan život po festivalima i po po po regionu i gde se već sve prodao od Južne Amerike do, ne znam, Kine i tako. Tako da taj film je meni značajan jer najveća nagrada koju sam mogao da dobijem od tog filma je trenutak, a to je apsolutno i mene to uvek dirne, trenutak kada na premijeri u Beogradu na FEST-u mi smo imali projekciju, tad Sava centar nije radio, u Domu sindikata su majke koje su došle na premijeru ustale sa ogromnim transparentom, bukvalno kao na fudbalskoj utakmici, gde je pisalo: “Mišo, hvala što si osetio našu bol”. Veliki transparent preko celog Doma sindikata, ne spolja nego unutra, i to je kad sam ja izašao da se poklonim. Ja sam izašao da se poklonim, nisam gledao film, bio sam užasno uznemiren i nisam gledao film u sali. U jednom trenutku sam samo otvorio vrata i čuo sam tišinu i to je meni bio dobar znak. Zatvorio sam, vratio sam se da popijem još dva pića, pošto sam bio jako, jako nervozan i, ovaj, jer onako, nekako neko uzbuđenje je bio ceo taj dan. I onda sam izašao na binu prilično onako ispražnjen, moram da priznam. I poklonio sam se i kad sam podigao pogled video sam njih koje stoje i pročitao sam to šta piše i počeo sam da plačem i okrenuo se, tamo ne znam ko me je prihvatio, pa sam ja malo tamo vrlo brzo obrisao suze, pa sam se onda opet okrenuo, pa me to opet, ovaj, kako se zove, onako nekako uznemirilo i na onaj najpozitivniji način, tako da to je najbolja nagrada koju sam mogao da dobijem od a da je konkretno vezana za taj film. I tu prosto prosto nisam mogao više.
Ivan Minić: Mislim da je posebna stvar, ovaj, kad nešto radiš. Jedna stvar je da ti budeš zadovoljan time što si uradio. Ako nisi zadovoljan džaba sve što si prošao, koliko god možda imalo te momente koji su nagrađujući i tako dalje, ali bilo bi super da nakon velikog posla na kraju budeš zadovoljan proizvodom koji si dobio. Ali mislim da je to posebno drugačije, jače, intenzivnije onog trenutka kad si svestan toga da je to što radiš važno.
Miroslav Miša Terzić: Deluje tako. Ja se nadam da jeste i sve ovo što smo radili i prvi, i drugi, i treći film i nekako pokreće neku diskusiju, a ako je to efekat filma, to je super. A još plus ovo kad osetite taj emotivni impakt od druge strane koji vam sve to što ste vi uložili vrati na jedan najlepši mogući način, onda vi budete srećni što se bavite ovim poslom i što imate tih, da tako kažem, 10 sekundi nekog čistog, čistog zadovoljstva što se bavite ovim poslom.
TRI NEDELJE POSLE: SCENARIO I KASTING 500 DECE
Ivan Minić: Zahvaljujući zajedničkom prijatelju imao sam priliku prvo da se upoznamo, a onda da u dogovoru s tobom dođemo kod tebe kući i u privatnoj režiji pogledamo film, prokomentarišemo ga sa tobom. Film je više da se pogleda i da se malo oćuti nego da nešto mnogo da se komentariše, ali kao ono, inženjer i entuzijasta, mene je gomila stvari tehničkih zanimala kako su izvedene. Priča je ispričana sjajno, nećemo je spojlovati, osim onoga što je ljudima već, da kažemo, poznato. Ali ono što mislim da je posebna stvar jeste da to je projekat na kome je priprema rađena godinama i trajalo je sve to i bilo je komplikovano, ali je potpuno strukturno drugačiji od svega što si do sad radio sa jedne strane, a sa druge strane nosioci i ključni likovi u priči, osim nekoliko odraslih koji su maestralni, jesu deca koja treba da, iako nisu, budu jedno odeljenje, treba da, iako možda nisu, budu zla, treba da svako odigra svoju ulogu u svemu tome, a pričali smo na samom početku da su te uloge vrlo često i one uloge pasivnih koji se priklone na neku stranu. I ti si kao neko ko nije bio od samog početka, ali jeste, da kažemo, nosio celu priču, učestvovao u oblikovanju priče, u oblikovanju i vizuelnog jezika i svega i u selekciji sve te dece koja je tu. Pa, hajde ispričaj mi nešto malo više o tome kako je ceo proces izgledao, kada si se priključio i sve ostalo.
Miroslav Miša Terzić: Pa, ja kad sam da, da. Ja kad sam se priključio, ovaj, projektu, Bane i Bane Trifunović i Vlada Arsenijević su već imali projekat koji se bavio ovom temom i bazirao se, osnova mu je bila slučaj malog Alekse Jankovića. I ja, oni su me zvali da ja to režiram i da uđem zajedno s njima u dalji proces rada. I nekako kroz razgovor došli smo do toga da možda treba da promenimo taj scenario i da pronađemo, jer tamo gde u stvari taj scenario se završavao ovaj novi scenario koji smo napisali u stvari počinje. I kroz ceo taj proces koji smo imali došli smo na ideju da u stvari napravimo horor film i prvi scenario je stvarno bio horor sa natprirodnim elementima i sa, ali a to je bila moja želja da spojim neke dramu i horor i da napravim taj neki, hajde da tako kažem, savremeni, novi horor. Međutim, u procesu smo shvatili da je to možda pogrešno i možda je malo overkill, ali iz tog nekog postupka koji sam ja zamišljao u svojoj glavi je ostao meni osnovni postupak za film koji ćete gledati za petnaestak dana. I to je to posmatranje nasilja, voajerisanje nasilja i posmatranje iz daljine, neinvolviranje i nemogućnost da se involvirate, a i pomalo i nedostatak želje da se involvirate. I nekako to je vrlo brzo stvorilo jedan okvir i neki dalo osnovu filmskom jeziku, videćete pošto su kadrovi dosta dugački. A onda kao šlag na tortu tih svih naših priprema, mojih razgovora sa Damjanom Radovanovićem, sa Sandrom Silađev, sa Snežanom van Hauvelingen, sa Banetom Trifunovićem, sa Vladom Arsenijevićem, sa celim timom, mi dolazimo do jedne verzije scenarija kojom smo svi nekako zadovoljni i svako to vidi na svoj način, ali onda dolaze, onda pravimo kasting i kastujemo tu decu koja igraju u filmu i taj film dobija jedan sasvim, sasvim novi izgled zahvaljujući njima. Mi smo zadržali sve te elemente o kojima smo mi pričali i sve je tu, ali pojavom te dece taj film dobija ono što svaki film treba da dobije, a to je život, pravi život, jer oni nisu, oni izgledaju kao da ne glume, premda svi glume. Ovaj, mi smo ih kastovali, imali smo jako dugačak proces kastinga i sigurno je petstotinak dece prošlo kroz to. Nismo imali klasičan kasting, nego smo prvo, na tom prvom kastingu smo ih samo pitali je l’ su imali veze, prvo smo ih pitali kako žive, kako je u školi, je l’ imaju simpatije, nešto onako da prosto otvorimo razgovor i onda je sledilo pitanje: “Da li si ti ili neko tvoj učestvovao ili bio možda žrtva ili posmatrač nekog nasilja u školi?” Znaš da je skoro, ne skoro, nego sva deca koju sam pitao, bez tu ne računam samo ove koje smo izabrali, nego sva deca su mi odgovorila potvrdno, čak su neki govorili i da su bili nasilni, da su bili ti koji su maltretirali druge i da shvataju šta su radili i vrlo zrelo su govorili o svemu tome. Onda vi vidite koje je to koliko, a složićeš se, i mi kad smo bili mali, uvek je bilo petoro, šestoro nasilnika koji su maltretirali sve nas. I samo je bilo pitanje, samo danas je to maltretiranje često značajno strašnije, značajno perfidnije, jer su i deca mnogo, mnogo inteligentnija nego što smo mi bili u tom periodu i nekako spremnija da se bore i da se bore da nađu svoje pravo mesto i onda ne biraju sredstva.
RADIONICE SA DECOM I STVARANJE ODELJENJA
Ivan Minić: A imaš i taj momenat koji kod nas nije bio opcija, a to je da jedan telefon, ako to snimi, ceo grad to može da zna. I može da se pogleda mnogo puta unazad i tako dalje. Ono što se u naše vreme dešavalo, bude strašno, onaj dan prođe i možda niko više ne sazna.
Miroslav Miša Terzić: Apsolutno. Ili poruka, apsolutno, jeste, jeste, jeste. Jeste, jeste. A nažalost to sad nije tako i mi, kažem, kad smo ih izabrali, tih 25, onda smo počeli da radimo sa njima. Tu su mi pomogli Bane i Tihana, koji su bili, Bane sve vreme, Tihana u ovoj poslednjoj fazi pred samo snimanje i koji su, ovaj, zajedno sa mnom, mi smo imali te neke, hajde da tako kažem, kao sastanke utorkom, četvrtkom i subotom po sat, sat i po vremena, koliko nam, kako vidimo da su deca, da ih drži pažnja, gde smo imali prvo razgovore o apsolutno svemu, ali apsolutno svemu što ih interesuje. Onda su svaki dan, za svaki sledeći sastanak naš ja sam im davao po jedan film koji na ovaj ili na onaj način korespondiraju s tekstom koji im nismo dali, ali sa atmosferom, sa glumom, sa ovim, sa onim i onda smo pričali o tome. Njima je to bilo zanimljivo jer pola filmova tih koje sam im ja davao oni nikad nisu ni čuli za njih. Pa onda dolazimo do toga da smo jednom samo pročitali scenario i nisam im ga davao. Onda kad su čitali scenario onda su igrali raznorazne uloge. Čitali smo scenario tako što ja sad podelim uloge, kažem im ko će šta da igra i onda njih petoro igraju sve te uloge koje treba da igraju, onda drugih petoro, onda trećih i tako. Do toga da Bane, koji je radio već sa mladim glumcima jer je mnogima pomagao da upišu Akademiju, im je zadavao neke druge vrste zadataka, ali svi ti kombinovano zadaci imali su za cilj da prvo oni nama počnu da veruju, drugo da se oslobode pred nama, treće, ja se sećam tog nekog sastanka gde sam ja došao prilično umoran i rekao sam: “Ja danas ne mogu ništa, ovaj, hajde da” i onda sam im ispričao šta mi se desilo taj dan i onda sam ih zamolio i onda smo to imali u jedno tri, četiri navrata smo pričali o svemu tome. Zamolio sam ih da počnu da mi kažu šta ih muči kad ostanu sami. I deca su počela tu da mi se otvaraju i da pričaju svoje probleme i, ovaj, i sledeći put i sledeći put, apsolutno svako je rekao šta ga muči. I mi smo nekako tu, pošto su tu iznesene neke vrlo istinite i vrlo intimne stvari, zašto smo se svi dogovorili da ništa ne sme da izađe iz te prostorije, ali to je stvorilo jedno poverenje između svih njih prvenstveno kao kolektiv, jer ja kad sam čuo, kad sam video kako se oni međusobno podržavaju i kako komentarišu probleme jednih i drugih, ja sam znao da, odnosno osećao sam da se stvara jedno odeljenje, iako su oni svi različitih, znači imali smo od 15 do 23 godine je bio raspon dece koja glume u filmu, s tim što kad kažem 23, tu je bila Anđela, koja je najstarija, koja je u tom trenutku druga godina glume na Akademiji, a bio je Andrija koji je bio prva ili druga godina isto, a sva ova ostala deca, njih 22, 23 su bili 15, 16, 17, 18. Znači, to je bilo godište. I posle tog nekog inicijalnog perioda mi smo sve više i više počeli da im zadajemo zadatke koji su okrenuti direktno ka scenariju i ka, ne ka scenama, nego ka osećanju iz scenarija, da bismo, i ono što je bilo interesantno, rekli smo im da niko neće znati koju će ulogu da igra, premda smo mi manje-više znali ko će šta da igra, ali smo eto to nekako držali u fioci, nismo želeli da se stvori ta razlika između njih: “Aha, sad će ovi da igraju ulogu”, jer ja sam im svima rekao: “Svi glumite. I ako ne budete imali ulogu da nešto izgovorite, da vaš lik nešto izgovara, vi svakako glumite”. I to je nekako stvorilo prvo dobru atmosferu, drugo nije bilo nekog, svi su oni bili isti, svako je od njih se nadao da će da dobije nešto od tih uloga. I kada smo podelili uloge dvoje dece od tih 24 ili 25, koliko smo imali, je odustalo, i to više po nagovoru roditelja nego zato što su oni želeli da odustanu, ja mislim da upravo ne, ali oni su svi maloletni i to je odluka zajednička sa njihovim roditeljima. Ovih 22, 23 koliko je ostalo i koji igraju naš razred su, i meni je puno srce kad ih vidim, oni se dan-danas druže među sobom, šestoro ili sedmoro njih, pogrešiću, možda i osmoro je upisalo Akademiju, što je meni nekako, ja sam baš, baš presrećan zbog toga što je njima svima bio baš ovaj film prvi film, a oni su ovaj film nekako uz sve naše želje i, kako se zove, znanje i volju da napravimo nešto fantastično, mi smo to napravili dovoljno dobro da njihova fantastična pojavnost i gluma napravi da ljudi reaguju na ovaj film.
OVO JE PRE SVEGA NJIHOV FILM
Ivan Minić: Da, i ja bih rekao, iako to nije potpuno tačno, da je ovo pre svega njihov film, pa onda svih vas koji ste učinili da se on desi.
Miroslav Miša Terzić: Jeste, jeste. Apsolutno. Apsolutno, jer oni su bili ti koji su prvo doneli pravi duh ovom filmu, jer šta mi koji imamo sad 50 godina, mi znamo i pravimo se da znamo, a mnogo manje znamo nego što, ovaj, zapravo znamo. I oni su nam doneli i njihov jezik i njihove odnose i bili su slobodni da predlože šta god su hteli. Jedna scena u autobusu na početku, koja se lako prepozna, to su njihove improvizacije koje smo mi vežbali u prvim danima gde su oni pričali o nekim besmislenim stvarima. I onda, sećam se kad smo došli na set, ja sam rekao: “Aha, vas dvojica pričate kladionicu, je l’ se sećate kad ste pričali kladionicu, vas dve pričate o crvu, a ti pričaš kako te je jurila policija”. I to je to su oni doneli. Doneli su prvo energiju, drugo, doneli su tu autentičnost koja je fantastična, znači ja se zahvaljujem svim muzama, pomenuo sam ih nekoliko puta u ovom podkastu, svim što su ih svaki dan posećivali. I, ovaj, i nekako iz svega toga rezultat je taj film koji vas i ono što je meni bilo bitno, ja sam sebi obećao jer kao, aha, prvi film može da bude dobar, može i drugi film da bude okej, al’ ako treći film, mogu da kažu eto, posrećilo mu se drugi film, al’ ako treći film nije dobar i nekako meni treći film, ja sam sebi zadao da treći film mora da bude najbolji od ta tri, što iskreno mislim i da jeste. I, ovaj, i nekako desilo se to da smo mi svi radili na tome da ovu priču, koja nas sve na ovaj ili na onaj način pogađa, ispričamo tako da svako ko izađe iz bioskopa bude malo uznemiren jer to što je uznemiren, to je dobro. Zašto? Zato što neće otići kući i leći mirno da spava i neće kad pogleda, kad vidi neku sledeću scenu ostati ravnodušan, bar se nadam, bar se nadam, nego će se uključiti da zaštiti onoga ko je ugrožen. I što Bane kaže, da smo snimili ovaj film možda ranije, možda se nešto od ovoga ne bi ni desilo što nam se desilo u stvarnom životu. To mi ne znamo, ali nadamo se da će film da progovori tako, u stvari da će da stvori jedan prostor za razgovor, jer mi postavimo pitanje na kraju svakome od gledalaca, da će da otvori prostor da počnemo da pričamo o ovoj temi, da počnemo da se bavimo ovom temom, a ne da se bavimo samo onda kada nam se nešto desi i kada se dese te strašne stvari koje, nažalost, nismo mogli da sprečimo, ali možda možemo da ih sprečimo i da nekako počnemo sistemski, sistemski da rešavamo problem nasilja prvo kod dece, a onda i kod svih nas odraslih jer
Ivan Minić: Jer oni su samo na kraju ogledalo.
Miroslav Miša Terzić: jer oni se reflektuju, tako je, tako je. Oni su naše ogledalo.
PREMIJERA U KARLOVIM VARIMA
Ivan Minić: Za kraj bih voleo samo da te pitam, ovo je izuzetno važan film i, kao što smo i na početku rekli, svako treba da ga pogleda i svakom treba da bude malo ili malo više neugodno, to već nek proceni šta kaže ono unutra. Ali kakav je tebi bio osećaj pred tu premijeru gde izlaziš pred neke druge ljude, neku malo drugačiju, iako prilično sličnu kulturu i treba da im prezentuješ nešto što meni deluje dovoljno univerzalno sa nekim specifičnostima koje nisu toliko važne, da li je to pesma ili je nešto, suštinski nije bitno, ali nešto što nosi jednu izuzetno snažnu, univerzalnu i važnu poruku? Pričao si kako si bio uznemiren pred prethodne premijere.
Miroslav Miša Terzić: Pa i ovde sam bio uznemiren, i to veoma. A pritom ovde smo imali jednu dobru polaznu osnovu, a to je što je selektor festivala, odnosno ceo tim festivala, kada smo im poslali film, oni su nas pozvali da učestvujemo na festivalu, oni su tražili, čuli su od nekog selektora koji je video film u Berlinu i pozvali su nas i mi smo dobili jedan predivan poziv koji nije uobičajen kad vas pozivaju na festival, to je sve vrlo zvanično i vrlo proceduralno. Ovde taj direktor festivala Karlo Orf ili Karl Orf, tako nekako, Karel, izvinjavam se, Karel Oh, da, Karel Oh, da, jeste.
Ivan Minić: Jer Karl Orf je nešto drugo.
Miroslav Miša Terzić: Ovaj, on nam je poslao tako jedan predivan mejl i mi smo, mislim, znate kad dobijete tako da vam prvi mejl i taj poziv da vas pozivaju u competition, što je velika stvar, jer Karlovi Vari su A festival uz ovih ostalih četiri. Možda nije najprestižniji, složićemo se, i Berlin, i Kan, i Venecija su možda prestižniji, ali to je taj rang festivala. I onda dobijete tu poruku da prosto ceo tim je jednoglasno odreagovao da prosto oni žele da učine da ovaj film što više ljudi vidi. To je dobra startna pozicija i nekako ste favorizovani u odnosu na sve ostale. A, ovaj, a onda pred samu premijeru, znate, vi ne znate ko su ti ljudi, ne znate kako će oni da reaguju. Ja sam znao da će film da radi na našim prostorima, jer prosto mi prepoznajemo sve, prepoznajemo što se dešava u filmu, jer prosto ne možemo ni mi koji pravimo film da se odvojimo od onoga u čemu živimo, pa prosto to je neminovno, al’ nisam znao kako će da reaguju. I onda završi se film, ja uopšte nisam ni gledao film, meni je bilo, sedeo sam u sali, naravno, i nekako misli su mi išle s jedne na drugu stranu. Ono što sam obratio pažnju je zvuk, pošto sam prvi put u stvari čuo u nekoj velikoj sali. Zvuk je radio inače čovek koji je radio sve, Paolo Segat, koji je radio sve Sorentinove filmove. I onda sve ono što smo mi pravili kod njega u studiju i što se tamo savršeno čulo, negde usput kad sam ja gledao sve te verzije je nestajalo jer je zavisilo od audio sistema tamo gde smo to gledali u svim tim kontrolnim projekcijama. Sve do te večeri tu i oni su se baš hvalili kako su u stvari napravili novi, ti organizatori festivala, kako je taj zvučni sistem stigao njima godinu dana pre i kako je to sad savršeni zvuk i stvarno nekako čuo sam sve nešto o čemu smo mi pričali i što se negde zagubilo u tim nekim raznoraznim zvučnim ovaj, u tim raznoraznim razglasima gde smo gledali film. I, ovaj, i onda kad je počeo aplauz čim se završio film, i sad znate kako na festivalu se čeka dok se poslednje ime i poslednji titl ne ispiše da bi upalili svetla. Aplauz je trajao svo to vreme, a naša špica traje recimo jedno tri minuta, možda tri i po minuta. I onda kad se upalilo svetlo onda je aplauz postao mnogo, mnogo glasniji i trajao je jako dugo i ja moram priznati, malo sam prvo bio zbunjen. Mi smo međusobno čestitali jedni drugima, nas petnaestak, 16 koliko je bilo u Karlovim Varima. Al’ onda ja sam mislio, znate kako, sad, staće aplauz i to, međutim, aplauz se nastavio i nekako posle toga su ljudi krenuli sami da prilaze. Mi smo nekako bili u centru te sale, tako smo dobili mesta i onda su krenuli da prilaze da nam čestitaju, da nas grle, da pričaju njihov doživljaj filma. Bilo je vrlo dirljivo, moram priznati, i posle toga, znate, kad vam se završi, kažem, to je trenutak kad sam ja sebi rekao: “E, dobro, sad si ti otišao da živiš svoj život, ja nastavljam neki svoj život, moram da se posvetim nekom novom filmu, a ovom filmu ću ja uvek rado da se vratim i rado ću da ga promovišem gde god mogu jer je proizvod jednog vrlo, vrlo intenzivnog, mukotrpnog rada koji, nadam se, ima neki svoj razlog i taj razlog je taj da ćemo početi da pričamo o svemu ovome što nas okružuje i da, i ono što je drugi razlog, a to je da su ti neki mladi ljudi imali svoj prvi film i da je to baš ovaj film”. I to, ja sam neizmerno zbog toga sretan i zadovoljan i, kažem, idem da radim neki drugi film i biće komedija, obećavam.
Ivan Minić: Mišo, hvala ti što si podelio ovu priču, ali pre svega hvala ti što nisi ipak pristao da budeš pravnik, jer verujem da bi bio sasvim okej pravnik.
Miroslav Miša Terzić: Ne znam, ko zna, možda bih propao vrlo brzo.
Ivan Minić: Što nisi odustao od toga da ispratiš neke svoje snove, a što si isto tako, za razliku od prosečnog umetnika koji lamentira nad svojom sudbinom svaki dan, našao način da to i funkcioniše, ali i da, kada se pojavi prilika, se napravi prostor da uradiš ono zbog čega si na ceo taj put i krenuo.
Miroslav Miša Terzić: Hvala tebi puno.
Ivan Minić: Bilo mi je veliko zadovoljstvo. Siguran sam da je i vama ovo sve bilo interesantno. Idite u bioskop i pričajte o ovom filmu i pričajte ljudima o ovom filmu, a kad završite to i kad se oporavite od toga, jer trebaće vam malo vremena, pogledajte i “Šavove”, pogledajte i “Ustaničku” i gledajte dobre filmove. Nekad nekad su nam potrebni i filmovi koji su samo zabavni. Ja baš imam jaku potrebu da gledam sve što ima veze sa gospodinom Stetamom, nebitno što on uvek igra istu ulogu, samo drugi kostim, to je potpuno u redu.
Miroslav Miša Terzić: I ja. Potpuno je nebitno. Znaš, nama iz ove generacije, ja sam najviše voleo da gledam filmove Bad Spensera i Terens Hila, tako da, tako da, od prvo, tako da.
Ivan Minić: Normalno. Ja sam ih kanalisao fizički jedno duže vreme. Ali gledajte dobre filmove, pričajte o dobrim filmovima, čitajte dobre knjige, pričajte o njima, jer to je način da promenimo svet možda pre nego bilo šta drugo. To bi bilo to, mi se vidimo ponovo naredne nedelje.
Miroslav Miša Terzić: Ćao.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Miroslav Miša Terzić
Miroslav Terzić rođen je 1969. godine u Beogradu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, a zatim pohađao master studije na Fakultetu dramskih umetnosti. Put do režije nije mu bio pravolinijski: položio je prijemni režiju na Akademiji za film u Pragu, gde su studirali Kusturica i Forman, ali je zbog situacije u zemlji i ukidanja stipendija morao da odustane od pohađanja. Na filmski set je ušao preko praktičnog rada. Oko sedam meseci radio je na Kusturičinom „Podzemlju“, gde je počeo kao običan član ekipe, a potom ga je Gorčin Stojanović uzeo za asistenta režije na filmu „Ubistvo s predumišljajem“. Paralelno sa filmom gradio je karijeru u oglašavanju. Kao reditelj radi za velike marketinške agencije, a neke od njegovih reklama osvojile su ugledne nagrade poput Zlatnog bubnja, Eurobesta i Epice.
Svoj prvi dugometražni film, „Ustanička ulica“, završio je 2012. godine. Film je premijerno prikazan na 36. Međunarodnom filmskom festivalu u Sao Paulu. Prikazan je i u Kotbusu, gde je proglašen za najbolji debitantski film, a na 41. festivalu u Sopotu dobio je tri nagrade, među njima i nagradu za najbolji film. Na takmičarskom programu Sarajevo Film Festivala film je Uliksu Fehmiuu doneo Srce Sarajeva za najboljeg glumca. Terzić je režirao i producirao kratki film „Liebe Augustin“. Međunarodni proboj došao je sa drugim filmom, „Šavovi“, koji je zasnovan na istinitoj priči o nestalim bebama, po scenariju Elme Tataragić. Svetsku premijeru imao je 11. februara 2019. u programu Panorama Berlinskog filmskog festivala, gde je osvojio nagradu Europa Cinemas Label i drugo mesto po izboru publike. Usledile su nagrada za najbolji scenario u Lećeu, nagrade za najbolju glumicu, nagrada publike i nagrada udruženja CIMA u Las Palmasu, kao i nagrade za najbolju glumicu, najbolji film regiona i FIPRESCI nagrada na FEST-u. Iste godine film je osvojio i Zlatnu Antigonu u Monpeljeu.
Na televiziji je potpisao režiju serije „Tajkun“ (2020). Seriju od deset jednočasovnih epizoda napisao je Đorđe Milosavljević. Serija je nastala u produkciji kuće Firefly i Telekoma Srbije, a glavnu ulogu igra Dragan Bjelogrlić. Prvu epizodu publika je mogla da vidi na premijeri na FEST-u. Njegov treći dugometražni film, „3 nedelje posle“, prati grupu srednjoškolaca koji tri nedelje nakon tragičnog gubitka školskog druga kreću na ranije planiranu ekskurziju. Film se razvijao gotovo deset godina, a Terzić je na njemu radio sedam ili osam od tih godina. Svetsku premijeru imao je na 60. Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, gde je osvojio nagradu Europa Cinemas Label za najbolji evropski film. Na 73. Pulskom filmskom festivalu dobio je tri Zlatne arene: za režiju, za scenario koji potpisuju Vladimir Arsenijević, Bojan Vuletić i Terzić, i za montažu (Marko Ferković). Od 26. novembra film je u bioskopima širom Srbije. Kritika ga vidi kao autora koji se bavi temama koje društvo radije zaobilazi.