Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Poštovani slušaoci i gledaoci Pojačalo podcasta dobrodošli u specijal koji realizujemo u saradnji sa NALED-om i Phillip Morris-om, a koji se bavi projektom, jednim jako zanimljivim projektom koji je počeo sa realizacijom u toku prošle godine alii će se realizovati u narednih nekoliko godina, kroz nekoliko ciklusa. Danas smo ovde da pričamo zapravo o tome kako je izgledao prvi ciklus, koji je bio, slobodno mogu da kažem, i više nego uspešan, doneo neke zaista sjajne stvari, nekim izuzetnim ljudima dao i finansijsku podršku i podršku u smislu dostupnog novog znanja i mentorisanja. Dao im priliku da svoje prizvode prikažu na raznim mestima. Dakle, na vrlo sveobuhvatan način se bavio, da kažemo, inovativnim biznisima i idejama, koje postoje ovde a sa druge strane, se bavio i nekim, možda dosadnijim, birokratskim, pravnim pitanjima, ali svakako jako važnim, ako želimo da dugoročno napravimo neku razliku. Dragana, dobrodošla. Ti si jedna od osoba, koja je u suštini izgurala na mišiće ceo ovaj projekat i ono što je meni tu posebno interesantno, što bih voleo za početak da nema kažeš je – kako uopšte izgleda osmišljavati i praviti nešto ovakvo u korporaciji kakva je Phillip Morris, međunarodnoj korporaciji, koja generalno je prilično rigidna i nema baš preterano toleranciju za ovakve stvari?
Dragana Vujko: Zdravo Ivane! Hvala, prvo moram da se zahvalim na interesovanju tvom za ovaj projekat, znači nam da vidimo da i van zajednice koja je direktno uključena u samu realizaciju projekta, postoji i jedna sad sve veća grupa ljudi koja stvarno prati aktivnosti projekta i u nekoj meri i pomaže da on svoje najbolje efekte doživi na tržištu Srbije. Što se tiče samog projekta, osmišljavanja i same nulte faze, to je bila jedna specifična situacija, jer je da kažem, sama ideja rođena tokom onog prvog najnezgodnijeg i najnepredvidivijeg talasa korone, kada smo mi multinacionalna kompanija koja posluje u Srbiji, u Beogradu ima svoju centralu za šest tržišta zapadnog Balkana, gledali na koji način možemo da utičemo i pomognemo u zajednici u kojoj poslujemo. I da naše poslovanje uskladimo i prilagodimo novonastaloj situaciji i pored toga što smo gledali da pomognemo koliko možemo kroz jednu veliku donaciju medicinske opreme, shvatili smo da postoji prostor u našoj centrali i sluh za nešto što bi na kraju izgledalo ovako i ako niko od nas to nije mogao tada da vidi na taj način, ali shvatili smo da treba da, ono što bi najviše značilo ekonimiji i Srbiji i ljudima koji ovde žive, nije samo taj neki one-off i ta neka trenutna pomoć tokom krize, koja je bila tokom pretprošle godine, nego nešto što bi uticalo i sistemski na oporavak ekonomije i na transformaciju ekonomije Srbije iz ekonomije koja je bazirana dobrim delom na radno-intenzivnim aktivnostima ili na proizvodima i uslugama manje dodate vrednosti, u neku ekonomiju koja više polaže i više se oslanja na visokotehnološke proizvode i usluge, usluge više dodate vrednosti, na nauku koja vidi inovaciju kao značajan element u društvu. Ideja je potekla iz Srbije, od nas nekoliko koji smo tu videli priliku i dobili veliku podršku od centrale da ovako nešto realizujemo. Osmislili smo ga prilično kompleksno i ambiviozno i, pravo da ti kažem, na početku nije delovalo da tako nešto jedna multinacionalka može da podrži na prvu loptu jer je stvarno i taj iznos koji smo tražili i sveobuhvatnost projekta bila nešto što se prvi put i u okviru Phillip Morris-a odobrava ili sagledava na ovaj način. Ne znam da li smo imali sreće, kockice su se neke složile, ljudi su prepoznali vrednosti, sa naše strane menadžment u Srbiji i u našoj centrali u Lozani i dobili smo odobrenje. Tako da smo pretprošle godine potpisali memorandum o saradnji sa premijerkom, sa predsednicom Vlade Srbije o realizaciji samog projekta i uz pomoć NALED-a koji je implementator projekta, koji realizuju sve projektne aktivnosti, započeli sa aktivnostima u novembru 2020. Godine. Tako da, evo sad podvlačimo crtu za taj neki prvu godinu projekta i jako smo zadovoljni. Puno stvari je određeno, puno stvari nismo ni mogli da naticipiramo na samom tom početku, ali evo vidimo i prve rezultate koji se odnose na grant šemu, koja je prva komponenta projekta, jer je taj prvi ciklus završen. Na aktivnosti koje su mapirane kao važne u tom policy delu, koji je druga komponenta projekta, a i već su završene neke komunikacione kampanje koja je treća komponenta projekta. Tako je nekako napravljena podela da projekat iz različitih uglova sagleda problematiku inovativnih biznisa u Srbiji, da da priliku i finansijsku podršku a i možda i organizacionu i logističku podršku biznisima koji žele da, ili unaprede ili započnu aktivnosti u toj sferi koja podrazumeva inovativne pristupe, inovativne proizvode, inovativne usluge i da nekako ceo taj ekosistem unapredimo da bude bolji za neke naredne biznise koji dolaze i one koji treba da nastave da posluju u Srbiji u narednim godinama.
Ivan Minić: Ono što je uvek, barem ja tako to gledam, ono što je uvek negde važna stvar kada postoje jedan takav krut veliki sistem, koji sa sobom nosi i niz mogućnosti, jer svaka količina novca je mala za toliku firmu, na kraju dana. Ono što nekako verujem da je uvek važno je energija sa kojom ljudi kandiduju određene ideje. Ako su to ljudi koji su se dokazali u svojim poljima i ako pokažu koliko im je stalo i opravdaju to sve, dobiće podršku. Ako dobiju podršku onda zaista imaju odrešene ruke da stvarno naprave neki rezultat. Mislim da ste vi od starta jako dobro koncipirali priču. Ja sam je ispratio, možda ne baš od samog starta ali čim je postala vidljiva jer su prosto razni ljudi sa kojima i sarađujem i poznajem se, bili i uključeni i bili zainteresovani za stvari koje su se tu dešavale. Od tog nekog trenutka kraja 2020. godine kada je, da kažemo počela implementacija svega, kako je izgledao prvi ciklus? Iz čega se sastojao sve?
Dragana Vujko: Prvo ću se osvrnuti na ovu grant šemu koja je možda najvidljivija u javnosti i najznačajnija je i firmama koje posluju u tim inovativnim delatnostima. Naš koncept i cela grant šema je osmišljena tako da se kroz tri godine, tri odvojena ciklusa podrži sa milion evra godišnje određen broj kompanija – oko 30, tako smo definisali ali smo kroz neko sagledavanje situacije odlučili da to ipak bude u nekoj meri fleksibilno i odlučili smo da oko 30 kompanija svake godine dobije određena sredstva u ukupnom iznosu od million evra. Prošle godine je to bilo 29 kompanija i one su bile podeljene na tri lota, na tri ražličite, odvojene kategorije biznisa koji su mogli da apliciraju i na kraju dobili ta sredstva. Ti lotovi su podeljeni, ne samo po kriterijumima, koji su različiti za same lotove, nego i po iznosu sredstava koje u okviru njih kompanija na kraju dobija, firma. Ja sad kažem kompanija ali mi namerno nismo hteli da isključimo da to ne budu ni formalno kompanije, nego je bilo moguće, a biće moguće i u narednom ciklusu, da to bude i tim ljudi koji želi da komercijalizuje svoju ideju.
Ivan Minić: Mislim da je to jako važno, želim da to napomenem, zato što me jako često kontaktiraju ljudi sa tim jako dobrim idejama i pitaju – koje su opcije da ja finansiram svoju ideju. Standardni finansijski instrumenti koji su dostupni, čak i ovi malo inovativniji finansijski instrumenti, koji su dostupni, kao što je crowdinvesting, finansiraju konkretne biznise koji imaju istoriju i koji imaju neki vid garancije za taj novac. Negde je to fleksibilnije, negde je to vrlo kruto – kod banaka je izuzetno kruto ali ovo je zapravo prilika da, ukoliko imate konkretnu ideju, koja je dobro osmišljena, dobro opisana, i ako pokažete da možete, da imate kapaciteta, odnosno da, možete da oformite tim, da imate tim koji to može da sprovede u delo, postoji realna šansa da vaša ideja dobije podršku, a vi ćete se onda kada znate da ste dobili podršku, već inkorporirati u neki oblik koji je potreban da bi mogli da poslujete. Ali da, nike neophodno da to bude pravno lice, to može da bude u neformalna grupa ljudi, do trenutka dok nije potpuno sigurno da su dobili novac i mogu da rade sa njim.
Dragana Vujko: Tako je! Baš smo zato, analizirajući i razgovarajući o kriterijumima koji su postavljeni u samom tom prvom ciklusu a kasnije smo ih i revidirali za ovaj drugi ciklus i evo upravo sastavljamo set kriterijuma za drugi ciklus i razgovarajući sa puno ljudi koji znaju dosta ili su i učestvovali u tim procesima selekcije, to je bila neka vrsta sugestije koja je uvažena od naše strane, da ta fleksibilnost postoji na početku i da neformalni timovi mogu da apliciraju i uz čak možda još nešto što je tim timovima bilo dodatno važno, a to je neka podrška koju smo kroz jednu organizaciju koja učestvuje u ovom projektu a zove se Eneca, sa njom smo već puno godina radili na prethodnim nekim projektima. Eneca je organzacija koja je u tom pripremnom procesu i toj primarnoj selekciji radi sa aplikantima na revidiranju njihove ideje, ukoliko su zainteresovani, to je opciono. Na početku prijavljivanja postoji mogućnost da se aplikanti za to izjasne. Eneca radi sa njima na revidiranju ideje i pisanju biznis plana i kasnije pomaganju u tim prvim koracima formiranja pravnog lica kasnije kada je to potrebno naravno, kad se to u nekom momentu javlja kao potreba. Tako da, to je prihvsćeno i to je svakako nešto što je za taj prvi lot moguće. Taj prvi lot je prethodne godine podrazumevao sredstva od 15-25 hiljada dolara. Drugi lot koji je takođe bio podrška mikro malim i srednjim preduzećima za inovaciju ili digitalnu transformaciju bio u iznosima 25-50 hiljada dolara i treći lot je bio u iznosu od 50-100 hiljada dolara. Naravno, u tom trećem lotu je bilo najmanje dobitnika, najmanje je bilo i aplikacija i tu je bilo i nekih firmi koje su srednja preduzeća, znači, nisu samo mikro timovi nego su želeli na neki način da unaprede svoje poslovanje. Ono što se nama izdvojilo kao najznačajniji kriterijum u tom formiranju grant šeme je da zaista želimo da u tim svim aplikacijama vidimo neki element inovativnosti. Inovativnost ili digitalna transformacija je nešto što je preduslov za učešće u samom konkursu. Sad to ne mora da bude inovacija globalna, nešto što je patentirano, nikad nigde viđeno, ali neki element inovativnosti, ne mora da bude ni čak u samom proizvodu, nego može da bude i u poslovnom procesu. Znači inovativnost u pristupu je nešto što smo želeli da podržimo. Trebalo bi firme koje su zainteresovane za ovaj konkurs to imaju u vidu, odnosno, zaista smo to imali kao zvezdu vodilju da je to ono što želimo da bude izdvojeno kao rezultat samih aplikanata.
Ivan Minić: Ono što sam ja primetio i kod vas i kod drugih sličnih projekata, inicijativa u nekom prethodnom periodu da je zapravo najčešći slučaj da je to upotreba inovacija i tehnologije u nekim oblastima u kojima se to nije koristilo u toj meri, odnosno da li je to medicina, da li je to neki med-tech, da li je to neki biotech kroz nešto drugo, da li je to agrikultura, poljoprivreda i taj deo priče. Ali u svakom slučaju, onaj momenat gde ljudi iz tehnologije vrlo često ne vide sve ono ostalo što je izvan tehnologije, oni su u tome i to je ono što ih zanima a ovde vrlo često to bude nekakav joint venture iz dve različite oblasti, koji služi da jedno od njih značajno unapredi. Pa sad, da li je to poljoprivreda ili je medicina, ili je nešto treće – nije ni važno, postoji mnogo, da kažemo oblasti, od pametnih igračaka, pametnih učila, sličnih stvari ali kao, primenjena tehnologija, ne samo tehnologija, tehnologije radi, ima i toga, ima i startapa koji su striktno tehnološki i odnose se na te industrije ali mislim da je zapravo sasvim dovoljno da ta inovativnost bude u tom delu primene aplikacije, tehnologije na nekim mestima na kojima tehnologija pre toga nije bila i nije korišćena da unapredi te industrije, Takvi su negde i kandidati odnosno, takvi su negde i grantisti, na kraju koji su odabrani. Svi koji su zainteresovani, mogu da vide ko je dobio podršku u prvom ciklusu na sajtu, ali stvarno su to neki jako zanimljive priče, neke već vrlo razvijene i ozbiljne, neke na nivou ideje koja ima svoj proof of concept, što je takođe sasvim dovoljno dobro da ti uz ovakvu podršku možeš da dođeš do toga da za par meseci možeš da pričaš sa investitorima jer imaš šta da im pokažeš. Tako da sa te strane, to je stvarno bilo jako interesantno. U prvom ciklusu je bilo 29 odabranih…
Dragana Vujko: 29 dobitnika a imali smo jako veliki broj prijavljenih. To nam je na kraju stvarno jedan od da kažem, posmatramo ga takođe kao rezultat projekta jer smo pobudili nekakvo interesovanje. Prirodno, na početku tokom samog razvoja projekta smo bili onako skeptični, da li će biti dovoljno kvalitetnih ideja, da li će i iz kojih oblasti će dolaziti, da li ćemo iamti dovoljno baš nekih tako fantastičnih ideja koje ćemo na kraju nagraditi. Međutim, to se stvarno pokazalo da u Srbiji toga ima i da to nismo u deficitu sa tim definitivno. I imali smo 229 prijava tako da, to je daleko iznad tog nekog proseka koji se očekuje u ovakvim konkursima. Uglavnom to ispadne nešto skoro 8x više u odnosu na broj dobitnika i to nam je omogućilo da stvarno izaberemo baš dobre projekte. I jedno od stvari koje smo tokom proškog ciklusa primetili i tokom analiza koje smo radili u okviru ove druge komponente koja se odnosi na tu Laboratoriju javnih inovativnih politika, koja je osnovana pri NALEDu, je da kod nas postoji manjak saradnje nauke i privrede, odnosno da je to primećeno kao značajan gap i to je jedna od stvari koja je takođe i od međunarodnih različitih nekih tela viđeno kao ne tako dobro u Srbiji i kao nešto što je potrebno adresirati, unaprediti. I evo upravo ovo o čemu si ti pričao, ta primenjena nauka je nešto što želimo takođe da podržimo. Prošli put, tokom prošlog konkursa smo davali stvarno i nekako poseban značaj tim timovima i sagledavali te timove koji su uključili ljude iz akademije odnosno iz nauke ili sa fakulteta u razvoj svojih projekata. Dosta često, to smo dobijali kao komentare, dosta često ti projekti neki završe na fakultetima ili pri institutima, čak i u razvoju nisu promišljeni na način da li će imati ili ne komercijalnu upotrebu a to nekako menja možda i napredak u toj oblasti razvoja, znači da, ako određeni proizvod ima komercijalnu vrednost, možda mu i razvoj bude perspektivniji. Tako da je to nešto što razmišljamo da tokom ovog konkursa bude prednost aplikantima, da bude dodatno bodovanje za aplikante koje uključe i nauku, da kažem naučnu zajednicu, u razvoj svog projekta i u komercijalizaciju tih proizvoda.
Ivan Minić: Jedna od stvari koju ja zaista mogu da kažem, iz prostog razloga što poznajem dobar deo ljudi kojima su odobreni grantovi, a upoznao sam i ostale timove na jednom druženju koje smo organizovali, to je pre svega da, ok svaka od tih ideja je zanimljiva pre svega, svaka od njih ima svoju inovativnu komponentu koja je vrlo izražena ali ono što je meni bilo najinteresantnije, jer, kao neko ko je uvek negde na toj klackalici između ITja i preduzetništva, stalno ja viđam inovativne ideje i sve je to super, ali ovde sam video timove koji imaju kapacitet da te ideje sprovedu u delu, što nije uvek slučaj. Vrlo često se dešava da, ako neko ima ideju, ne zna način na koji to da napravi, i misli da to što će dobiti novac će mu rešiti način kako da to izvede, što nije baš tako. Jer, vrlo često se dešava da, prvo da ti zapravo ne treba uopšte toliko novca ako imaš know-how sa sobom a drugo, da kada dobiješ novac i uspeš da angažuješ osobu koja će ti pomoći na tome ili tim koji će ti pomoći na tome, pa ti oni kažu “Super je sve ovo što si ti smislio, stvarno je sjajna ideja, samo je nemoguća.” Jer, ti i da imaš dovoljno tehničko znanje i svega toga, ti bi znao šta je moguće a šta nije a ja uvek kažem, ako baš niko nikad nije smislio nešto a tebi je palo na pamet, postoji solidna šansa da postoji razlog zašto to niko nikad nije smislio. A ako koristiš i baziraš se na tome da prosto oprobanu stvar, dokazanu stvar, nađeš joj novu primenu – mnogo su manje šanse da tu postoji nekakav problem koji će te sputati da zapravo realizuješ svoju ideju. Da li postoji sad onda tržišno interesovanje i sve što uz to ide, cela biznis komponenta, to je naravno priča za sebe.
Dragana Vujko: Pa to je bio najveći zadatak grant odbora našeg, tog za grantove, koji je angažovan od početka, stvarno je i sastav njegov, ljudi iz različitih oblasti koji imaju puno iskustva i ne samo u toj proceni ideja nego i zaista poznaju tu zajednicu u Srbiji. I mislim da je to nekako stvarno stvar koja je izdvajala timove koji jasno znaju i razumeju i tržište i proces komercijalizacije određenog proizvoda ili usluge i šta zaista sa tim žele da urade. Tako da, to su odmah biznis planovi koji su naravno dolaze u prvi plan jer su bolje promišljeni, imali su…
Ivan Minić: Zaokruženi pre svega, imaju sve što je potrebno da to dođe do publike. E sad kakvi će rezultati biti, to realno nikad ne znamo do trenutka kad se nastupi na tržištu. U kojim oblastima su bili da kažemo najviše odobreni grantisti?
Dragana Vujko: Pa ima dosta projekata očekivano iz informacionih tehnologija, to je ono što je potpuno, i u broju aplikanata i u broju odobrenih grantista zastupljeno naravno. Iz zdravstva, iz, pomenuo si ti prehrambenu industriju, poljoprivredu, imali smo mašinsku industriju, životnu sredinu, artificial intelligence tj veštačku inteligenciju, senzoriku. Tako da stvarno nekako je raznovrsan taj pool bio i aplikanata i samih tih finalista i čak su i regionalno dosta raspoređeni iz cele Srbije- imali smo i sa juga i istoka Srbije, iz Beograda, iz Novog Sada, Vojvodine, različite aplikante, imali smo značajan broj timova gde su žene predvodile timove, to je čini mi se neka trećina na kraju dobitnika predvođena ili u tom neku rukovodećem delu projekta takođe i uključuje žene. Mislim da je onako, vrlo interesentan sklop svih tih grantista. Ja sam imala priliku da većinu njih upoznam i stvarno nekako osećam zadovoljstvo i ponos, mnogo je slika zanimljivija nego što smo mogli da zamislimo kada smo sam projekat koncipirali.
Ivan Minić: Slažem se sa tim da je iskreno, iz mog ugla to mnogo bolje nego što bih očekivao za prvi put, definitivno. Ono što je tu posebno interesantno, a to je da, kroz taj neki proces i selekcije i pičovanja i razgovora sa svima njima, a zatim i kroz proces upoznavanja svih njih i nekih daljih aktivnosti koje su oni imali zajedno, a o kojima ćemo pričati, se desilo to da, upravo zbog toga što su svi toliko raznovrsni, ima ih i koji su u istim industrijama a ima i koji su u vrlo srodnim, komplementarnim industrijama ali direktno ne rade istu stvar, da je došlo do nečega što je onako, što kažu vrlo poželjno ali nepredvidivo da može da se desi, a to je da vi sada imate situaciju u kojoj su oni počeli da sarađuju međusobno na nekim ili novim projektima ili jedni drugima daju ideje kako mogu da unaprede postojeću stvar, jedni drugima daju kontakte, kako mogu da plasiraju svoje proizvode ili dođu do potrebnog know-howa koji im je potreban, što je fantastično, zaista…
Dragana Vujko: Da, dodatni benefit ovoga svega, ja mislim da je, nakon same grant šeme i dodele grantova prošle godine, smo mi organizovali i nekoliko radionica tematskih. Jednu od njih si ti vodio pa znaš, koja se odnosila na finansiranje startapova, ali u zavisnosti od teme, oni su bili pozivani i mnogi od njih su učestovali u radionicama i kasnije u jednom studijskom putovanju, koje smo organizovali baš za grantiste iz oblasti zdravstva. I tu su se stvarno neverovatne stvari dešavale, čućete iz usta baš njih samih više o tome ali je meni stvarno to nekako sinegrija na delu. Oni ne samo što su se provodeći vreme zajedno i u tim nekim zajedničkim situacijama, što su se pronašli da jedni drugima mogu da budu i poslovni partneri nego što je sad to neka zajednica koja funkcioniše, jedni drudge mogu da guraju. Čak imamo i puno primera gde oni sada neke svoje poznanike i saradnike podstiču da se prijave na sledeći konkurs i da prođu kroz ono što su oni prošli. Mislim da to govori da oni imaju dobra iskustva i meni je drago zbog toga.
Ivan Minić: Da, oni imaju dobra iskustva i ne postoji bolja reklama od preporuke ljudi koji zaista rade sjajne stvari.
Dragana Vujko: Tako je, tako je!
Ivan Minić: Tako da, svaka čast na tome! Ajde da se dotaknemo i onog ostalog što ste radili, zato što mislim da jeste veoma važno, jer, ovo su ciklične stvari koje kada se završi ciklus imaju neki svoj dalji životni put, ali u principu, mi nismo tržište, barem nismo bili tržište koje je bilo spremno za inovativne kompanije, startup-e u punom smislu te reči. U nekom trenutku, pošto je to bio jedan od fokusa ove Vlade i kancelarije premijerke, urađeno je dosta toga na tome, međutim, ono što se ispostavilo da zapravo iako postoje nekakve razne subvencije, olakšice i ostalo, da je upotreba toga vrlo mala. Da postoji ni znekih prepreka koje na prvu loptu možda i ne deluju kao značajne ali kada upoznaš i kada vidiš u suštini gde se nalazi problem, onda zapravo možeš da radiš na problemu. I vi ste dosta aktivno radili na tome. U jednom periodu ste i obišli celu Srbiju i pričali sa jako mnogo ljudi ali otvoreno otvorili konkurs da ljudi pošalju svoje probleme i nedoumice, da biste, da kažemo, crowdsource-ovali što više stvari na kojima može da se radi i to je nešto što ćete raditi i na dalje. Ali šta je bio neki zaključak iz tog prvog turnusa informacija koje ste dobili?
Dragana Vujko: Jedan od ciljeva našeg projekta je bio, to što si na početku rekao, da on nema samo efekat u ovoj godini sprovođenja, nego da zaista ima neki sistemski efekat i kao prvi korak u ispunjenju tog cilja, mi smo u okviru NALED-a formirali laboratoriju inovativnih javnih politika, koja se bavi mapiranjem različitih tema koje su problematične u ovom ekosistemu, koji se odnosi na inovacije, i sa druge strane adresiranje tih problema, izazova, mesta gde je potrebna intervencija ili pomoć od strane privrede, da kažem, ili od strane civilnog sektora i pokretanje tih reformi koje su možda dugotrajne, možda su negde i bolne, ali su potrebne ako želimo stvarno da napravimo od Srbije ekosistem koji stvarno podržava inovacije i gde nije problem poslovati na taj način. Ona je radila analize različitih globalnih indeksa koji se odnose na inovativnost i gledala gde se Srbija tu nalazi i koje su stari koje je potrebno adresirati i promeniti da bismo se tu bolje rangirali. Ne samo bolje rangirali nego i imali stvarno bolje uslove poslovanja za te firme i neke opšte preporuke su,ove o kojima smo ti i ja pričali malopre, na primer, saradnja nauke i privrede. To je nešto što nam nedostaje. Onda finansiranje startup-ova i te zajednice kroz različite…
Ivan Minić: Tih biznisa koji su u ranoj fazi…
Dragana Vujko: Tako je, tako je! Onda, postoje i različite administrativne prepreke, koje startup-ovi navode ili firme koje se nalaze u nekoj od inovativnoj oblasti a koje se odnose na preciziranje uslova za dobijanje statusa inovacione organizacije. To je nešto što nam se izdvojilo na više načina. Onda online centralne evidencije naučno-istraživačke infrastrukture. To je nešto što isto nemamo. Onda formiranje klastera kao vrste poslovnog udruženja jer sada ne postoji kao forma koju je moguće tako osnovati i organizovati. Tako da postoje različite teme i različite stvari na kojima treba raditi i koje zahtevaju i regulatorne izmene, koje zahtevaju i možda neke pricedualne, administrativne izmene, koje zahtevaju nekada i informisanje zajednice, jer postoje neke stvari koje mi već imamo u društvu ili regulativi ali ih ne koristimo dovoljno. Tako da, to su neke preporuke do kojih smo mi došli. Takođe, teme kojima se sama ta laboratorija bavi a koje provlačimo kroz različite aktivnosti projekta su i oblasti koje smo u saradnji sa ljudima koji su uključeni i u strateški pravac projekta, a i sa kabinetom premijerke, koji smo definisali kao prioritetne za neki razvoj Srbije u narednom periodu a odnose se na primer, jedna od tema koja se profilisala kao značajna je ta mobilnost budućnosti, odnosno, razvoj električnih i autonomnih vozila u Srbiji. Ali ne samo infrastrukture koju oni zahtevaju nego možda i razvoj samih vozila, dovođenje kompanija koje su u toj oblasti jake ili zainteresovane za poslovanje i Srbiji. Dajem primer, ali to je jedna od politika koju je potrebno kreirati ukoliko želimo da Srbija zaista ima tu neku napredniju i značajniju ulogu u razvoju u svetu.
Ivan Minić: To su stvari koje su urađene u prvom ciklusu. Ciklusa će biti još. U narednom periodu počinju prijave za drugi ciklus.
Dragana Vujko: Početak marta smo odredili kao otvaranje i u nekoliko različitih situacija ćemo imati info sesije širom Srbije a i pokušaćemo u nekoj meri da zakačimo i dijasporu. To je nešto što nismo radili prošli put ali to nam je isto jedan od ciljeva projekta, da nekako animiramo i angažujemo i naše ljude koji žive u inostranstvu a čak i ne moraju ni da se vrate, možda bi osnovali firmu u Srbiji, možda bi na neki način poslovali ili neke aktivnosti obavljali u Srbiji. Početak marta smo definisali za najavu i objavu konkretnih kriterijuma i uslova za sledeći ciklus. Sredina maja će biti zatvoren, ostavili smo veći vremenski prostor nego prošli put, da bismo imali što više vremena da se glas proširi do zainteresovanih na odgovarajući način.
Ivan Minić: Verujem da to neće biti slučaj uzevši u obzir rezuletate iz prethodnog puta. Mislim da taj momenat saradnje sa našom dijasporom može stvarno da bude još jedan dodatan ozbiljan iskorak, jer naravno, već sad postoji ta saradnja i ona funkcionise. Mnogo, da kažemo, firmi koje su možda inkorporirane u nekoj Kaliforniji ima svoje razvojne timove u Beogradu i vode ih neki ljudi odavde. Ali to je na nivou individualnog utiska i činjenice da neko ko je uspešan u Kaliforniji ima drugare sa fakulteta koji su ostali ovde.
Dragana Vujko: Najčešće to tako bude. Lična neka poznanstva, lične neke situacije ali želimo da to ne bude samo prepušteno slučaju nego da se zaista, i za uslove poslovanja i za izmenu uslova poslovanja u Srbiji da kažem, u ovoj oblasti, čuje i da ovi dobri primeri koje mi ovde sada imamo i zaista želimo da ih ispromovišemo i da jednostavno služe kao primeri nekom drugom ko može da vidi da to u Srbiji nije nemoguće.
Ivan Minić: Dragana, hvala! Svi vi možete da se informišete o tome šta se dešava u narednom periodu na startech.org.rs i generalno pratite aktivnosti tamo zato što redovno ima interesantnih stvari i kada konkurs nije u toku. Ako razmišljate o tome da možda investirate ili podržite neku priču, naći ćete tamo sjajne priče sa kojima imate mnogo toga pametno da prozborite tako da i to može da bude vrlo interesnatno. Ja te sad pozdravljam a mi ćemo sad u nastavku razgovora ugostiti jednog od grantista odnosno jedan od timova. To je Neuroblast koji ima zaista sjajnu i ličnu priču i sjajan proizvod koji razvija tako da, ostanite sa nama, vraćamo se posle jako kratke pauze.
Dragana Vujko: Hvala Ivane!
—————————————————————————————————————————————————————
Ivan Minić: Neuroblast-ovci dobrodošli!
Marija Grujić: Hvala.
Marko Grujić: Hvala.
Ivan Minić: Vaš proizvod je jedan od najinteresantnijih, posebno zato što iza njega stoji pre svega i lična priča. I ta povezanost lične priče i ličnog iskustva sa znanjem iz tehnologije i svega ostalog, možda je i najvažnija u ovom slučaju. Hajde upravo da vi nama objasnite šta je vaš proizvod i kako je došlo do njega?
Marija Grujić: Pa evo ovako. 2017. godine posle porođaja, ja sam dobila dijagnozu multiple skleroze. I evo već 5 godina se onako porodično borimo sa ovom teškom i iscrpljujućom boleti i kao rezultat te neke borbe, nasto je Neuroblast. Rehabilitacja Neuroblast-om u stvari je bazirana na neuroplastičnosti. Što znači da uništenu funkciju nekog dela mozga može preuzeti druga grupa neurona, stvarajući sinapse između njih i u neurorehabilitaciji, to se postiže ponavljanjem pokreta oštećenog ekstremiteta uz vizuelnu stimulaciju, tj. video igre. Krajem 2020. godine, meni se stanje znatno pogoršalo, i odlučila sam da odem na kliniku koja se bavi rehabilitacijom baš po ovom principu. Posle nekih 6 nedelja na toj klinici, meni se stanje stvarno vidno poboljšalo. Iako sam ja pokušavala jako mnogo stvari i vežbam redovno i slično. Međutim, nakon par meseci posle završene rehabilitacije stanje je polako počelo da mi se vraća na staro, kao pre rehabilitacije. I tada smo zaključili da je u stvari ovaj tip rehabilitacije prilično efikasan i efikasniji od svega što sam probala do sada, ali da za neki kompletan učinak je potreban kontinuitet. Tako da, ekonomski i praktično je skoro neizvodljivo biti redovan na klinikama ovog tipa jer su prilično skupe, dan na ovoj klinici košta od 150 evra pa naviše i da recimo na Balkanu ima jedna klinika u Hrvatskoj i jedna klinika u Nišu koja se bavi ovim principom rehabilitacije. Pošto je sam princip realtivno nov, mi smo došli do zaključka tj. shvatili smo da postoji potreba da se napravi uređaj koji će biti drastično pristupačniji, koji će raditi na istom principu, ali koji ćete moći da koristite u svom domu.
Ivan Minić: Dakle, onda se spoji, da kažemo situacija, sa nekim tehnološkim background-om i know-how-om i danas kada živimo u vreme gde svi nosimo uređaje koji imaju 1001 senzor i 1001 opciju, sve to je mnogo dostupnije za nekakvo testiranje i isprobavanje. Ti si imala iskustvo kako to izgleda, znala si praktično kako izgleda prolaziti kroz taj proces, i onda je samo trebalo naći – SAMO naći rešenje koje može to da oponaša u kućnim uslovima a da opet sa druge strane se ne izgubi ništa od onoga što je bitno i da bude dovoljno interesantno da ljudi ne izgube interesovanje nakon nekog vremena. Jer kao i sa svakom drugom vrstom rehabilitacije, od fizikalne pa na dalje, onog trenutka kada nam je bolje, prestanemo da se bavimo time. Ja ne znam nikog ko je odradio proces do kraja i onda kao dobio vežbe i da radiš to za koleno. Nikad to niko nije radio, čak ni oni koji žive od toga, koji su sportisti. Tako isto i ovde, ukoliko ne učiniš da ljudima to bude interesantno, vrlo verovatno će vremenom odustati. Kako je onda tekao proces, da kažemo koncipiranja samog proizvoda?
Marko Grujić: Pa u suštini, kad mi je ona ispričala, šta se sve radi, delovalo je jako interesanntno i ovako je sa tehničke strane gledišta, pa smo onda videli kako to može da se, da kažemo, replicira u kućnim uslovima. Igrom slučaja ja sam, u suštini, programer i dizajner kontrolera i ostalog i onda sam već počeo kod kuće da pravim neki kontroler koji bi mogao da preuzme sve, da snima njene pokrete i da ih prebacuje na računar putem bluetooth-a, pošto bi ipak, mnogo bilo korisnije da je na bateriji, da bi bilo što efikasnije i da bi što duže moglo sa tim da se igraš i naravno, prvi izazov je bio naći same podesne video igre, kojih naravno nema, nego ih evo sada sami razvijamo. Ali proces je u suštini tekao tako što sam onda uzeo taj kontroler i onda smo prvo preuzimali sve komande računara, jednostavno smo upravljali third party igrama i u nekoj meri je to uspevalo. Onda smo krenuli da pravimo svoje i nismo bili deo startup ekosistema, nismo bili upoznati toliko sa tim, ali smo videli – ok, to je to, da proizvod u stvari radi, da čak može da se koristi da upravljaš skroz računarom, ne samo video igrama, i trebao nam je ozbiljan step up. Baš u tom trenutku je StarTech organizovao prijavu za ovaj konkurs i onda smo krenuli malo da vidimo šta nama tu sve treba, pa nam se pridružio još jedan član tima Andrej Kravčuk. Posle toga mi je doktor Ivan Ćuk mi je pomogao, on je profesor biomehanike, tako da je to dosta olakšalo posle koncepiranje igre. Naravno, mi smo to posle krenuli da gledamo, pošto nije tako lako, onda su nam se pridružili još dva člana tima – Dušan Žica i Boris Posavec, koji su developeri za video igre i onda smo u suštini svi zajedno krenuli da radimo jer to nije obična video igra. Video igra mora biti prilagođena potrebama tih ljudi, da ima nekoliko različitih nivoa, pa i naravno, različite scenarije, kako to treba da izgleda…
Ivan Minić: Ali suštinski, ideja je da taj proizvod sa jedne strane prati senzorski šta se dešava a da te igra stimuliše da se baviš finom motorikom, da bi vežbanjem došao do toga da vremenom, desi se taj proces u mozgu koji je potreban da se dođe do neke vrste oporavka, odnosno da funkcija bude na višem nivou nego što je bila.
Marija Grujić: Jeste, to je i negde najbitnije, pošto je u principu, sam taj proces rehabilitacije na principu neuroplastike, relativno nov, to su neke teze iz 2017-2018. godine recimo, i to je zaista to ponavljanje pokreta i rešavanje nekih problema putem vizuelne stimulacije, npr. igranje igrica, to dovodi do toga da se stvaraju te nove sinapse i da ta grupa neurona prihvata tu neku uništenu funkciju. To je najbitnije, nije neka klasična rehabilitacija nego ovo je nešto što zaista pomaže u šta sam se sama uverila, samo što je stvarno nemoguće …
Marko Grujić: Plus je dopamin jako bitan, što imamo u igricama, zbog povezivanja sinapsi. Kasnije, kako pričamo sa ljudima koji su stručniji za to, mnogo više je recimo dopamin bitan, koji se u video igrama svakako luči kada uspevaš da obaviš zadatke, što svi znamo. U suštini, koncept je jako dobar i sada mi uz podršku StarTech-a pravimo da kažem neki naš Triple-A naslov, koji će stvarno da bude naš, koji će da bude prilagođen i trebalo bi baš da bude super. Naravno, unapređujemo i razvijamo kontroler, koliko je sada to još moguće, da bude bolji. Ono što je jako bitno kod samog Neuroblast-a što je platformski nezavisan. Kao što je Marija rekla, te klinike imaju te mašine na kojima se to radi, i bukvalno slične kontrolere, ali su užasno skupi i platformski nezavisni. Znači oni ti uz to prodaju i svoj računar, svoju prilagođenu.. Ne možeš samo da kupiš kontroler…
Ivan Minić: Zaokružen sistem koji košta beskonačno.
Marko Grujić: Jeste. I naravno njihova igra… ja sam ih viđao, i mogu reći da su prilično dull, totalno nisu imerzivne, jako je slaba motivacija, da se ti uneseš u to. Ono što sam sa tehničke strane hteo jeste da naš kontroler bude apsolutno platformski nezavisan, znači da može da se koristi na Android-u, na Windows-u, na Ubuntu, znači možeš bilo gde da ga koristiš. Da možeš da ga poneseš svuda sa sobom, da baterija traje što duže, naravno da pokrete skinda što bolje, da možeš što više pokreta… ali dobro to je već da kažemo, radim na tome da što više pokreta možemo da oponašamo na nogama i rukama, na ekstremitetima. Tako da radimo na tome ozbiljno i trudimo se maksimalno.
Ivan Minić: Jedna od stvari koja se desila u Gaming industriji pre nekog vremena, imali smo kao, ja nisam bio nikad posvećeni gamer ali, pogreši čovek… 🙂 Sednem tako po nekad… Desilo se to da stvari koje su nama ‘95. delovale fotorealistične, i nisu to bile ni blizu, ali nama je to tad bilo super. Međutim, vremenom smo došli do toga da zaista te igre izgledaju neverovatno, da su priče na nivou ozbiljnog filma, serije i svega ostalog, i ceo taj sistem Triple-A igara koji se razvijao kroz računare i kroz konzole je imao svoj neki život koji je bio wow, najčešće se bazirao na kupovini igara koje su bile skupe. Danas je to malo drugačije, ali onda su se desile dve neke stvari koje ja vidim kao vrlo značajne za ovaj momenat kojim se i vi bavite, to je sa jedne strane činjenica da smo svi ponovo počeli da igramo mobilne igre, da to više nije zmijica na Nokia 3310, iako ništa ne može da prevaziđe zmijicu, da se razumemo, ali imamo gomilu opcija gde to više nije bitno da bude tehnološki i vizuelno savršeno, bitno je da bude jako zabavno i da bude “navlakuša”. A sa druge strane pojavile su se platforme kroz Nintendo Switch, kroz Wii, kroz sve ostalo, kroz Kinect koje ti daju mogućnost da se ti fizički uključiš u igru. Sad, te igre najčešće nisu na tom najsofisticiranijem nivou, nećeš ti igrati NBA košarku kroz tako nešto, ali one neke bazičnije stvari, posebno za klince, stvarno je… Ja znam i konkretan slučaj, jedan naš kolega, koji je bio i gost ovde u Podcastu, je smršao 8 kg igrajući Switch sa decom. Što je onako prilično impresivno uzevši u obzir ukupnu masu, u njegovom slučaju 15% možda svega. Savršeno zanimljivo, kvalitetno provedeno vreme, deca koja su aktivna, koja nisu više, ne sede samo za uređajem i igraju nego imaju ceo ritual oko toga i mislim da je to sa jedne strane otvorilo mogućnost da ti kreneš da razmišljaš o tome da igra ne mora da izgleda kao holivudski film, nego samo mora da bude zaista jako zanimljiva. Mora da izgleda dobro, danas da izgleda dobro je mnogo lakše nego pre 15 godina, mora da bude zanimljiva, mora da bude dinamična, mora da ima dobru priču i što je najvažnije, ako je osmišljavaš da treba da traje, mora da ima priču koja traje dovoljno dugo da ti ostane interesantna i nakon x meseci.
Marko Grujić: Pazi, ono što je jako dobro jeste što su naši članovi tima zaduženi za igre, okoreli gameri, realno i ja sam, tako da kad se priča o video igrama, u suštini znam o čemu pričam. U kući, još pre ovog imamo sve moguće konzole Nitenda, Wii-a, PlayStation-a, generalno smo okruženi igrama ceo život. Tako da, jeste, igra može da izgleda perfektno, kao holivudski film, a da bude glupa i da je ostaviš posle 10 minuta. To je danas česta pojava, tako da mi ćemo se truditi da bude korisna i da bude zanimljiva, da te ipak tera da ti svako jutro, pošto moraš da vežbaš svako jutro, svaki dan, moraš da vežbaš što više. To ona najbolje zna, da imamo nekoliko različitih igara i što se tiče te motivacije, to nismo pomenuli, mi hoćemo da sa Neuroblastom napravimo i socijalnu komponentu. Znači da to bude prosto nešto kao PlayStation Plus portal, gde ljudi sa ovim problemom mogu da se druže. Nije to socijalna mreža, nego jednostavno druženje uz neki evented. Oni mogu zajedno da učestvuju jednom nedeljno na jednom eventu, jedni sa drugima ili jedni protiv drugih. Ljudima je zanimljivo, što da ne, ali naravno da omogućimo da ti u porodici sa, npr. nas dvoje, igramo jedan protiv drugog. Čak, pazi, tu u porodici, mislim, znaš i sam…
Marija Grujić: Evo samo da dodam, jedan veliki benefit svega toga je što može više ljudi koristit, znači, članova porodice. Recimo, ja sa svojim sinom, koji ima 4.5 godine, ja sad imam problem sa njim, ne vodim ga napolje, ne vodim ga u igraonice, ne trčim sa njim, ne idemo nigde i eto konačno da nađemo neku zajedničku zabavu, kod kuće, što možemo zajedno da igramo ovu igricu i da, mamu boli noga ali ovo možemo da radimo zajedno, i ako mama nigde ne može da te vodi, ali ovo možemo zajedno i njemu će to biti skroz ok. Oprostio je mami što mama ne ide nigde sa njim, što ga ne vodi napolje u parkove ali imamo super zabavu kod kuće. Tako da je to isto jedan ogroman benefit.
Marko Grujić: Znači igra ne mora da izgleda super, ali jako je bitno da ti koristiš pokrete koje treba da koristiš ali u suštini, nadam se da ćemo praviti sve bolje i bolje, zanimljivije i imerzivnije igrice za sve.
Ivan Minić: A koliko je ostalo rada na samom kontroleru, u odnosu na tu prvu verziju sa kojom ste krenuli, šta je tu unapređeno u prethodnom periodu i na koji način ste gledali da ga nadgradite od tog prvog rešenja koje je bilo samo za test?
Marko Grujić: Posle prvog rešenja samo za test, morala je i ona da bude na baterije ali smo to smanjili da to izgleda kao neki klasičan wearable. Ostalo je najviše da se radi na samom izgledu kontrolera, pošto smo mi sada realno, kupili smo generičku kutiju, i u to smo spakovali, nekako je tako mala, koja može da se nosi, to nam je bilo sada za generalnu prezentaciju proof of concept-a, ali sada radimo u suštini na tome i iskreno planiramo od toga za neku sledeću iteraciju fondova da možemo da pokrenemo tu masovnu proizvodnju. U suštini fali nam samo dizajn tog da kažemo oklopa, kutije, a to nije jeftino. Takođe, sad smo ubacili nekoliko novih senzora u sam kontroler. Ja gledam da što više smanjim, a samo unapređenje će se non stop raditi svakako na samom softveru. Imaće naravno live update kontoler, tako da korisnici generalno neće morati da brinu o tome. Mislim da je hardverski završen, ali softverski ce uvek, tokom godina da se update-uje u nekoj meri. I to je to. Sam kontroler je konceptualno gotov, to će biti to, samo treba da ga spakujemo lepo u nekakav finalni oblik.
Marija Grujić: I video igre…
Marko Grujić: Dobro da, video igre su poseban… Tu će, nadam se, uvek imati posla, i sledećih 10 godina. Sada završavam ovu prvu, planirano je da bude gotova do leta. Pre toga smo mi napravili neke četiri, prilično siromašnije, u svakom smislu, prilično jednostavnije, kao neka košrarka ili flišer, ali ovo je sada već baš super 3D modelovana igra, tako da nadamo se da će ona biti gotova sada na leto i da cemo posle toga nastaviti da izbacujemo što više i više i kvalitetnijih i boljih naslova.
Ivan Minić: Moj predlog vam je da razmišljate i o onim hyper casual igrama, koje su beskrajno zarazne. Setite se samo kada je izašla ona ptičica što skakuće gore dole koliko smo svi igrali kao nenormalni.
Marko Grujić: Pa jedna nam liči na to. To je u suštini bio da kažemo i naš pilot projekat, zato što je bilo lako skinuti i upravljati time, prosto je bilo podesno zato što takvom igrom možeš da upravljaš, da bude third party igra a da ti upravljaš.
Marija Grujić: Jeste. Ali s obzirom da ovde igramo sa oštećenim ekstremitetima ne mora da budu mnogo zarazne igrice, zato što ne možemo da, ne znam, ja možda do pola sata mogu maksimalno da izdržim.
Ivan Minić: Toliko dnevno je i potrebno posvetiti tome?
Marija Grujić: Pa da. I može dva puta, možda ujutru i uveče, recimo, da se napravi neka dobra pauza između.
Ivan Minić: Ok. StarTech projekat, saznali ste za njega i šta onda?
Marko Grujić: Pa, u suštini, kao što sam već rekao, nismo bili deo ekosistema, najblaže rečeno i iskreno, uzeli smo malo sve to sa dozom rezerve, nismo smo učestvovali u tome, kako sad to, ko će sad tu da dobije, da li to preko veze ide…
Marija Grujić: Bili smo skeptični.
Marko Grujić: Bili smo skeptični, da. Ali smo rešili ajde ipak da krenemo, deluje sve to super, a već smo završili, imamo MVP praktično, zašto da ne probamo, pa šta sad može da se desi. Prošli smo krož sve te iteracije, eliminacije, kako to ide i svaki put smo bili sve prijatnije i prijatnije iznenađeni, i videli smo da je to organizovano super, svi su učinili da se ti tu osećaš i prihvaćeno i dobro i da uopšte nije ništa strašno to učestvovanje. Mi čemo svakako ponoviti ponovo za ove neke nove stvari ali generalno, pogotovo sada kada su posle organizacije sve zajedno i NALED i Phillip Morris i PKS i…
Marija Grujić: I Expo Dubai koji je bio savršeno organizovan. Bili smo 7 dana i stvarno je bilo odlično. Ali organizacija je stvarno bila sa Privrednom komorom Srbije, koja je obezbedila prevoz i StarTech nam je organizovao smeštaj i tamo kompletnu organizaciju. I to nije samo organizacija Expo, sajam, transport do tamo i nazad i slično, nego čak smo u njihove molove, fontane i sve ono što u Dubaiju treba videti, tako da…
Marko Grujić: Po neki izlazak uveče, što je bilo stvarno super, jer smo se upoznali sa ostalim pobednicima StarTech-a, gde se rodilo tu stvarno dosta ideja i dobro je upoznati te ljude, popričati i videti da svako ima potrebu za nečim i mislim da je odlična stvar generalno tako kada se organizuje za zajednicu, da se ti ljudi upoznaju. Nama je stvarno bilo lepo.
Marija Grujić: I sa ljudima koji donekle imaju slična interesovanja.
Ivan Minić: I slične probleme. I mislim da taj momenat gde vi sa jedne strane možete jedni druge a podržite, pomognete, date jedni drugima kontakte koji su relevantni, preporučite jedni druge na raznim mestima, to je jedan deo priče. A drugi deo priče koji je takođe jako važan po principu kojim se ja bavim poslednjih 15 godina je taj momenat kao da budeš nekome podrška, da mu pokažeš da nema samo on problem, da može da se prevaziđe svaka situacija pred kojom se nađeš, bez obzira da li to podrazumeva, kad kažem prevaziđe, to ne znači uvek da rešiš taj problem, nego da nađeš način kako da mimo tog problema funkcionišeš, kako da zaobiđeš, kako da pivotiraš, kako da nađeš neko drugo rešenje i ono što smo mi i definisali negde kao slogan Pojačala – meni su jednom tražili da napišem slogan – Pa šta je Pojačalo? Pa ja hoću da pričam sa ljudima. Pa dobro, što hoćeš da pričaš sa ljudima? Pa zato što ako ste se opredelili za preduzetništvo to već znači da ste malo blesavi i ja oko toga u principu ne mogu da vam pomognem, ali mogu da vam pokažem da niste sami i da ne prolazite sami kroz sve stvari koje vam se dešavaju i da su ljudi prolazili kroz slične stvari, neki su prolazili i kroz gore stvari i prošli kroz njih i nastavili dalje. I neke ideje su bile sjajne pa su propale ali su vodile ka nečem većem zato što osoba nije odustala. Tako neke lične priče i lični momenti jako puno znače. To je način da dođe do neke vrste asocijacije. Svakakvih gostiju ovde ima i njihova dostignuća su različita u životu. Ja često kažem, bio mi je Vanja Grbić, on je olimpijski šampion, moj uzor od detinjstva i u mojoj glavi kad neko kaže – olimpijski šampion, ja pomislim na njega i sad a ne tad dok je igrao. I od njega može da se nauči svašta, ali može da se nauči svašta i od onih ljudi koji su napravili neke jako male stvari, oni su srećni u svemu tome. Koji su prošli neke zanimljive puteve, transformisali se nekoliko puta kroz život i ovo vaše iskustvo koje delite sada ovde sa nama jako dragoceno, da ljudi shvate da zapravo nije strašno probati, da je super ako uspete, da ćete upoznati neke fantastične ljude u tom procesu i dobiti priliku da dođete u kontakt sa nekim ljudima koji stvarno mogu da vam pomognu na tom putu, dobiti mnogo bolji pristup i stručnoj zajednici i akademskoj, investitorskoj zajednici i svima koji su tu a da je priča stvarno zdrava i dobra i da što meni često kažu – tebi kao da je stalo do ovoga što radiš. Meni da nije stalo, ja to ne bih radio i ja to osećam sve vreme dok pričam sa tim ljudima. Njima je to lično važno da uspe i oni su spremni uvek da naprave dodatni korak da bi se to desilo.To je ista stvar koju sam doživeo i poznajem neke timove, sada poznajem i vas, ja bih tim ljudima dao novac, zato što znam koliko je njima važno da naprave to na čemu rade. Da li će da uspeju? To nikad ne znaš…
Marko Grujić: To si lepo rekao malopre, jeste bitno ali daleko od toga da je presudno, da li ćeš ti dobiti 25000, 50000, mislim nije ni bitno ako nemaš ni know-how, i da kažeš preduzetništvo nije tako lako iz raznih aspekata. Treba da misliš na ovo, treba da misliš na ono. Treba ti ideja, izvodljivost i sve ostalo, novac je tu bitan, ali jako je dobro što se ovako organizovao StarTech i ovde su bile neke naše starije kolege, koji su već prošli kroz par firmi, preduzetničkih, pa sad nije mi uspelo zato što sam malo zaneo, pa bilo je para, bilo je svega ali smo imali preveliki burn… I takvih priča samo u suštini čuli dosta, tako da znači u suštini dosta i da se družiš par dana sa nekim ko je bio u sličnoj koži…
Ivan Minić: U sličnom sosu.
Marko Grujić: U sličnom sosu, da.
Ivan Minić: Rekao si da u principu vi niste bili deo ekosistema. Sada ste deo jednog manjeg ekosistema koji je deo tog većeg ekosistema, sada imate neke svoje ljude koje ste upoznali kroz sve ovo i imate taj momenat da čak i kad ne znate šta ćete, imate koga da pitate.
Marko Grujić: Jeste. Naši članovi tima su već kroz ovo prolazili par puta, pogovotu ovi naši game developeri, vidi se da su baš iskusni što se toga tiče, pa umeju da daju ideju i savet, tako da znači svakako. Bitno nam je da je ovaj projekat startovao samo tako i da su sad ljudi, generalno, i kad čuju baš im je drago i hoće da se uključe u projekat i da rade i da daju savete i to su uglavnom, mogu da kažem, super momci. Mislim da stvarno imamo dobru budućnost i da ćemo se dobro organizovati na dalje.
Marija Grujić: Kad smo sa njima pregovarali oko posla, svi su oni i prezauzeti i rade previše poslova u više firmi, ali ova im je priča toliko humana bila da su svi pristali na prvu loptu.
Ivan Minić: Vrlo je jednostavno. U nekim godinama shvatiš da to što si plaćen skroz ok, ali da ipak želiš malo i da promeniš svet ako već možeš ako već imaš znanja za tako nešto. Još jedna stvar, hoću da vas pitam za kraj – pošto pričao sam sa ljudima koji su pravili slične stvari ali koji su u njihovom slučaju to bili neki medtech proizvodi koji da bi ušli u upotrebu moraju da prođu pakao neke regulative jer se koriste u kliničkim uslovima i tako dalje. Ovde to nije slučaj, zato što je u pitanju uređaj za rehabilitaciju.
Marija Grujić: Postrehabilitacioni utređaj, tj. za sad sam ga ja tako koristila pošto je odlazak na ovu kliniku jako skup. Recimo, jednom godišnje bi otišla na tu kliniku i koristila bih ga svakodnevno, do odlaska sledeći put, upravo da mi se ne bi desilo to što mi se prošli put desilo, da nekako sve to ispari. Tako da, meni su i tamo preporučivali da dolazim tri puta godišnje, ali tri puta godišnje po 6 nedelja, o novcu neću ni da komentarišem, pri tom, imam porodicu, posao i tako dalje, da ja budem odsutna skoro pola godine, nije moguće. Tako da je ovo postrehabilitacioni uređaj ali iako je to isparilo, ja sam počela da ga koristim i vratila sam. Mi ćemo ga za sad kao postrehabilitacioni proizvod i koristiti…
Marko Grujić: U suštini, da, iz svih tih razloga koje si naveo, i administrativno i health claim sigurno nećemo tražiti, i previše dugo i previše skupo ali uređaj prosto može da koristi bilo ko jer uređaj ne mora da ima to da bi se koristio, niti je invazivan, tako da, može da ga koristi bilo ko, ko hoće apsolutno bezbedno.
Ivan Minić: Dobro ljudi, hvala vam što ste podelili vaše iskustvo. Hvala vama što ste nas slušali, a sve informacije o StarTech-u i aktivnostima u narednom periodu imate na startech.org.rs. Neuroblast ekipa – svaka čast! Radite sjajnu stvar i jedva čekam da ispratim kuda će ona sve da stigne a nadam se da ćete na tom putu dobiti još podrške jer mislim da je zaista zaslužujete.
Marija Grujić: Hvala puno!
Marko Grujić: Hvala puno!
Ivan Minić: Hvala vama što ste nas slušali i vidimo se ponovo u nedelju.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.