Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: Poštovani slušaoci i gledaoci Pojačalo podkasta, dobro došli u 104. epizodu. Ja sam Vaš domaćin Ivan Minić. Nas i u ovoj epizodi podržava kompanija Epson. A sa nama je back by popular demand, a i zbog proste činjenice da prošli put nismo došli ni do trećine priče posle tih nekih dva sata, moj dragi prijatelj Srđan Erceg – čuvar galaksije. 

Srđan Erceg: Hvala, i za poziv broj dva.

Ivan Minić: Znajući tebe, biće verovatno feljton od barem sedam epizoda, ali OK. 🙂 Samo da kažem ukratko. Dakle, u prethodnoj epizodi smo pričali tvoj razvojni put od kolevke do negde 2007. g., sa svim nekim specifičnostima odrastanja u onom periodu, škole, obrazovanja, ulaska u neki svet marketinga, koji je bio vrlo interesantan, ulaska u novinarstvo sportsko od malih nogu i tinejdžerskih dana i svega toga. I, zapravo, ispričali smo skoro sve ono do trenutka kada kreću da se dešavaju stvari po kojima te danas znamo, a to je: sa jedne strane, HUGE Media, gde si vrlo, da kažemo, vidljiv u našoj marketarskoj zajednici; a sa druge strane, sve ono što radiš na Sport Klubu i oko Sport Kluba sad ovim nekim dodatnim stvarima koje radiš kroz spostvenu produkciju Infinity Lighthouse. Vrlo je teško nastaviti na onu epizodu, pošto je prošlo dobar deo vremena, dobar deo meseci. Prošlo je skoro 6 m. Ali, ono na čemu smo negde prošli put zaključili priču je da si sa jedne strane prilično se prezasitio korporacije, svih nekih OK stvari koje su mnogo toga naučile i formirale te na neki ispravan način, ali i mnogih nekih ograničenja i stega koje je takav sistem donosio. Sa druge strane, tad si negde pravio pauzu u svom novinarskom radu, verovatno i zbog obaveza i zbog svega, a i negde nije ni bilo toliko prilike u tom trenutku. Ali, tad se dešavaju neke zanimljive stvari na tržištu. Kreće malo ozbiljnija ekspanzija kablovskih kanala, sportski kanala. Kreće da se pojavljuje mogućnost da se razni neki sadržaji koji su tebi bili interesantni emituju, da se emituju i u mnogo većem obminu nešto što je to bio slučaj. Mi smo svi odrasli na Trećem kanalu, u Formuli. Ali, to se znalo, gledaš trku, eventualno ako ima…

Srđan Erceg: Kvalifikacije ponekad.

Ivan Minić: Kvalifikacije, i to je ono ili u izveštaju ili eventualno nešto malo se uključimo. Naravno, specijalizovani kanali donose sa sobom mnogo više prostora za takve stvari, a kad ima mnogo više prostora, onda treba neko ko ume taj prostor da popuni. Ako neko ume da popuni prostor, umeš ti. Hajde da krenemo samo od priče šta se dešava nakon Directa.

Gloria: Život posle Direct Medije

Srđan Erceg: Da, Direct. Završio sam u Directu 2008. g. Iz te poslovne perspektive, to je čudan splet okolnosti, zapravo. To je prvi put da smo otišli na CES, zapravo, te godine. Zašto? Nemam pojma. Hajde da odemo nešto. Bio sam u IT sektoru, tj. u informacionim sistemima. Više pravo da ti kažem ni ja se ne sećam šta smo pokrili, nismo pokrili. Moram da priznam da nisam pogledao epizodu i rekao: OK, čekaj, šta sam priča? Ne znam šta sam sve pričao, ali…

Ivan Minić: Pričao si kako su te prebacili u Research and Development, jer si bio neposlušan, a onda je nastala magija. 🙂

Srđan Erceg: Da, da, tad smo se baš zabavljali. E, to je jedan super period, moram da priznam. To je bio divan period. Nekako u tom momentu i meni je odgovaralo da se sklonim sa te pozicije, gde nešto radim direktno sa klijentima. Nemam ni dodirnih tačaka toliko sa menadžmentom ili sa nekim pozicijama gde ja nekog ugrožavam ili bilo šta. Manje-više, izgnanik, misfit, ali našao sam svoj fit, bukvalno. To sa Gojkom sam pravio, baš ozbiljan fit je ispao, gde je on na jednom strateškom nivou posmatrao stvari, ja sam na nekom operativnom. I, da, nešto što mi je on rekao, rekao mi je: E, hoću da radim sa tobom zato što imaš viziju. Nisam imao pojma. Ne znam da li sam spominjao šta je vizija, ali vizija je – meni, u stvari, zaista u glavi pojavljuju slike kako će to da izgleda. Bukvalno, to je vizuelni momenat. Drugima ne tako. Čak i njega sam pitam: Je li imaš slike? -Ne, imam više brojeve u glavi. Bukvalno mi je čovek rekao: Imam tabele u glavi. Ja sam rekao OK. Za mene su to baš fotografije kako će izgledati šta god – serverska soba, kako će izgledati interfejs, kako će izgledati ljudi koji nešto koriste. Baš tako vizualizujem situaciju. I ja sam bukvalno shvatio to njegova vizija. OK, vizija, a posle sam shvatio to meta značanje, da to je nešto kako će svet da nam izgleda jednog dana. Ali mi je tu prvi put data prilika zapravo da razmišljam – ne samo da razmišljam na taj način, već to razmišljanje da pretvorim u nešto konkretno. I onda smo mi krenuli, zapravo, krenuli još u printu dok sam bio sam ja napravio onaj čuveni momenat automatizacije, pa je to onda momenat bio: Čekaj, TV nam donosi najviše sredstava i hajde da vidimo da li možemo da automatizujemo procese na TV-u. Pa smo napravili nešto što smo nazvali Program TV medija planiranje. Automatizovali smo zapravo Excel Spreadsheet, i kroz VBAVisual Basic for Applications – počeli smo makroima najjednostavnije. Zašto smo gledali to da koristimo? VBA je uvek bio integrisan u okviru Excela. Čak pre XLSX, XLS dok je samo postojao, pa XLSM koji imao macro enabled zapravo spreadsheetove smo rekli: Hajmo mi kroz VBA da automatizujemo. Zašto? Pa, ti ga pošalješ nekome – media planneru, account manageru, kome god – on sa sobom ima sve. Sve što mu je potrebno da to relativno nezavisno radi. Onda smo rekli: Čekaj, hajmo sad da spojimo ovo kroz neku bazu podataka. Stani sa bazama podataka, hajmo da napravimo tabele u Excelu, koje su manje-više flat tabele, čak nisu ni relacione baze podataka, nego smo bukvalno poređali tabele i po X i po Y osi, i rekli: Ovo su neki cenovnici. Strukturirali smo tržište, zapravo, televizija. Evo ih cenovnici, evo ih emisije, evo ih uslovi po klijentima, i to ukrstili. I bukvalno se upit slao u tu tabelu, gde se sad dešavaju neke lepe stvari. Pošto ne postoje aktivni direktorijum, ne postoji struktura, već ti imaš LAN – kućnu mrežu – firma je imala četiri zaposlena, tako je i rasla. Dolaziš do toga ej, čekaj, treba nam server. Pa smo onda išli da jurimo taj čuveni PowerEdge 1950. Gde ćemo da ga spakujemo? Ne sećam se kako se čovek zove, majstor, da li Dejan, Đura, ne znam ni ja. I onda je Šone koji je bio zadužen za operativne stvari u zgradi bukvalno rekao: E, znam ja majstora koji može da vam napravi rack. Pošto jedini rack koji si mogao da kupiš 24 units. Šta da radim sa dva metra unitom? Meni treba nešto drugo. Pri čemu nemaš serversku sobu, i onda tako ti se spajaju stvari. Mi uzmemo PowerEdge, uguramo unutra jedan. Nema tu redundantnosti, mi smo ga samo ugurali, zašrafili. I dobio je točkiće, jer je majstor – hajde, Dragan, Đura, kako god, rekao: Ej, hoćete točkove? -Hoćemo točkove! Bukvalno, to je napravio čovek. I sam je izvario. Lepi varovi, mogao bi da radi u auto-moto industriji. Sve je sredio. Napravio nam staklena vrata napred, rupa pozadi. Mi smo to ugurali i onda kao: Čekaj, a šta ako nestane struje? Hajde sad UPS da ubacimo unutra. Znaš, napravi nezavisnu jedinicu, manje-više kontroler. 🙂 I onda kao: OK, šta ćemo sad sa ovim da radimo? Hajde sad da spojimo i u aktivni direktorijum. Pa, prvi put čuješ – kako se to beše zvalo? Dobiješ pet usera, pa moraš da kupuješ za svakog korisnika još, pa onda još. Tražiš budžet. Još, još, trošiš još, daj mi još! Pa, onda storage serveri. Dođeš do nekog informacionog sistema kasnije. Pa, onda upoznaš prodavce opreme, koji ti kažu: Ja imam super Fujitsu, blade server! Blade je budućnost! Daćemo vam dva meseca da koristite, pa posle kad nam vratite… Gde ćeš da vratiš? Mi smo kad smo dobili te ormare – čim smo ih ugurali u sobu, to je bilo ćao! Ne znam koji direktor je otišao ili direktorka, i onda je ta soba ostala i onda smo ugurali unutra, uz Gojkovu podršku. Šta ćemo da radimo? -Nemam pojma, uguraj te bladeove unutra, inače nikad više nećemo dobiti sobu. Jer arhitekta nikad nije čovek ni predvideo uopšte serverske sobe. Tako da, znaš, tako neke stvari su se dešavale, pa smo mi bukvalno se igrali. To je bio – kako se razvija informacioni sistem? Pa, ne znam, eto, tako se razvija informacioni sistem. Elem, taj Excel, koji i dan-danas se koristi u Direct Mediji, koliko ja znam, ali nemojte me držati za reč, nemam poverljive informacije, ali neka makar urbana legenda još uvek da se koristi. To je posle 15 g. – 2005. smo isprogramirali. A znaš kako mene to podseća? Kao ona sovjetska tehnologija. Znaš, nema elektornike. Ima sajle i ti povučeš i taj avion ide gore. I baš smo ga pravili da bude robustan, da ga je teško oboriti. Pretpostavljam da ga je teško oboriti. Još uvek nešto radi. Sad, šta radi – nemam pojma. Znam da se tu i Gojko nervirao zato što traži jedno, a ja isporučim drugo. Znaš, kaže: Daj mi X. Ja kažem: Ma, dobićeš X, ali čekaj da ti napravim Y. Ali, ti ne isporučujem X – to je čuvena priča, u to vremena sam bio neka vrsta developera. Od developera ti hoćeš samo dovde, jer tebi treba dovde, ali on vidi da on može dovde i ne daje ti ništa dok ne dođe dovde. I ti, naravno, poludiš, jer si probio sve rokove i ko zna koga si prevario, jer ne dobijaš to što ti treba. I onda kad smo došli do Y, čovek je izgubio kompas, baš se iznervirao. Ali, u tom Y smo napravili onda i sistem gde si mogao da upoređuješ zapravo cene. Pravim malo uvod za šta smo sve radili. I prodavalo se po sekundama i CPC-u. Po CPP-u, izvinjavam se. CPC je iz druge neke priče. CPP cost-per-point – u suštini je taj čuveni GRP, pa onda ti imaš zapravo TRP – targer rating point, a GRP je gross rating point za celu populaciju. I to sad opet kako ti u suštini praviš affinity index tako što ih kupuješ po jednoj ciljnoj grupi, prodaješ po drugoj. To su sad već biznisi. Kako to možeš da radiš da zaradiš više, ali ono što ti je tu zahtevno jeste što sa povećanjem broja klijenata, emisija, načina plaćanja, kupovine, uslova – to postaje toliko kompleksno da je za čoveka vrlo kompleksno da to analizira. E sad, pošto smo mi ovo pravili, tj. ja sam to pravio, Gojko mi je u jednom trenutku rekao: Ne mogu više sa ovim čovekom, to je bila kriza, i ja sam onda sve to ubacio u neki sistem. I onda kad je shvatio da može automatski – dva klika da poredi, zapravo, da li je bolje kupiti po sekundama ili po CPP-u i po kom CPP-u, to je za biznis bilo dosta važno. I onda dobiješ podršku, jer si napravio – sad nije ni Y, to je Z, koje nisam ni ja znao da pravim. Ja sam napravio šta je meni delovalo dobro. Ta sloboda retko se viđa i da dobiješ podršku. Meni je bilo super zabavno. Imaš ozbiljnu odgovornost, ali nemaš taj momenat gde – više si u meta-svetu. Zaista si u nekom svetu između. Taman tamo gde je u tom momentu trebalo da budem. Ne pregovaram s klijentima, ne pregovaram više s medijima. Ne bavim se tim delom posla, a opet se bavim svim poslovima. Jer moraš da znaš medijsko planiranje, TV medijsko planiranje, moraš da razumeš Arijanu kao izvor podataka, moraš da se baviš istraživanjem podataka. A drugo, pošto si u Research and Developmentu, onda niko ne gleda da to što ćeš uraditi će možda oštetiti klijente ili uticati na medije ili bilo šta drugo. Dok ne shvate da od tvog programa zapravo zavisi cela firma, i da ako ti pogrešiš na jednom mestu, svi će da pogreše. Ali, dobro, to smo relativno brzo shvatili, pa se to rešilo. Rešilo – nema šta, napravili smo dobar sistem. Ali, poenta je bila u tome da odjednom meni baš prija sve to što radim. I onda dve godine smo baš bili u konstatnom razvoju: te nova stvar, te nova stvar, te nova ideja, nova stvar. Meni je to baš bilo zabavno. I onda CES, zašto CES? Dajte, ljudi, da izađemo iz kancelarije. Dajte da vidimo malo sveta, da vidimo šta se događa. Otišli smo, ne znam, u Hanover, tj. bili smo i u Hamburgu. Znaš, odeš do Hamburga malo da vidiš šta se događa, da vidiš gde su Bitlsi to svirali prvi put, tj. ja mislim – u Hamburgu su se proslavili, ako se dobro sećam. Ali, to je neka avantura. I vratim se ja te avanture i pozove me prijateljica sa kojom nisam radio tri godine, iz štampanih medija, i kaže: Da li hoćeš da budeš direktor prodaje oglasnog prostora za Gloriju? Pazi, u tom trenutku meni je sve potaman. Bukvalno, sve potaman, ali svrbi te. Jao, kao neka pozicija. Je li tu ima para? -Duplo veća plata. Čekaj sad, to je sada već neka ozbiljna situacija. Duplo veća plata, i sad sedneš sam sa sobom, i kao: Čekaj, da li vredi ili ne vredi? Pri čemu, zaboraviš koliko loše može da bude. Ne zato što je loše, nego zato što to što vi radite u tom trenutku je defakto opet neka vrsta izuzetka. Neka baš je anomalija. Dovoljno si rano bio u firmi, u Directu konkrento, da si od početka tu, poznaješ ljudi koji su sada ključni ljudi. U suštini, znate se dosta dugo već u tom trenutku, to je 7 g. poznanstva. Čak sam i vojsku odslužio u Direct Mediji dok sam bio. Vratio se, napravio print media sector, napravio sad softvere neke, informacione sisteme – ne sam, naravno, rekao sam to već, to su sve sublimirana znanja cele agencija. Ali, nešto sam uradio i sad sve je potaman. Sve je super. Ma, ne problema. Kupio kola. Počeo da živim sa devojkom. Ne znam, to su važni momenti u tom trenutku.

Ivan Minić: I više nisi tinejdžer.

Srđan Erceg: I više nisi tinejdžer, da. I neko ti dođe i kaže: E, ali, vidi, duplo više para! I ti kažeš: Šta sad? E, to je ono baš odrastanje! I ako neko prvi put će da se susretne sa time, šta god da uradite, biće OK. Da citiram mog prijatelja Vladimira Dimitrijevića, poznatijeg kao Ciga – to je njegov nadimak, nemojte da shvatite to pogrešno. Dakle, tako ga zovu od 1980. g. Mama ga rođena zove tako. Bukvalno, Ciga i Hasa su bili nadimci njih dvojice iz osnovne škole. Ništa loše ne mislim. Dakle, zaista ko me poznaje – rasizam, nacizam i sve to ostalo je bah…

Ivan Minić: Srđo, reci! Reci šta si krenuo da kažeš!

Srđan Erceg: Elem, čovek…  Ne, ne, ali to mi je važno zato što znaš bitno je. Jeste da smo u osetljivom vremenu, ali nije ni loša ta osetljivost. Znaš, da se podsetimo da je nekako – neke izgovorimo i ne shvatimo ni šta izgovaramo više. Tako da, eto, da, ali u svakom slučaju, Vlada Dimitrijević AKA Ciga, kaže on meni: Erceg, vidi, da ti ja nešto kažem. To je kao da biraš između poršea ili ferarija. Biće ti dobro. Biće ti dobro. Ja kažem: OK. Ima istine u tome što pričaš. I pokleknem, jelte, tim niskim porivima i kažem: Dajte! Show me the money! Gde je ta lova?! Jer, jelte, trošiš više: te lizing, te osiguranje, te ovo, te ono, te hoćeš da putuješ – mlad si, prohtevi, jelte, rastu – pasta za zube i slično. 🙂 Pa, da. I ti kažeš sebi: Ma, čekaj, idem ja u neku novu avanturu. Odemo mi u avanturu. Nije ispalo baš avantura kakvu želeo. Tu sam se zapravo prvi put susreo sa time da napuštam neko okruženje koje mi baš prija, ali znaš da nešto te kopka. I sećam se da sam i tada izgovorio, pazi sad ovo, da sam tad izgovorio – inače, tad sam baš bio naivan i nisam znao da vodim pregovore zapravo. Jer sam ja rekao: Ljudi ja odlazim. Doneo sam odluku, to je to, nema šta sad. Ja sam doneo odluku. I sad tu politika firma, nema kontraponude. I hoćemo da damo kontraponudu, ali nećemo. Ako damo njemu, daćemo nekom drugom. Inače, ako neki menadžer sluša, to je besmislica. Svakog čoveka treba da procenite koliko treba. I ako dođe da vam pregovara, procenite koliko vam vredi. Ako neko dođe iz firme i kaže: Što ste njemu dali, a meni niste? Pa, samo reci koliko ti vrediš, koliko on vredi. Ako je to nekom teško da prihvati, sorry. Zaista, žao mi je. Ali, to me je uvek nerviralo. Otprilike dođemo u situaciju: E, vidi. Ti vrediš, ali ne smemo da ti kažemo, da ti pokažemo koliko vrediš zato što onda će drugi ako saznaju kolika ti je plata, oni tražite više. -Pa, dobro, je li vam vredim ili vam ne vredim? Pa, šta smo? Kolektivni duh. OK, volim ja kolektivizam, volim ja zajednicu, ali ako Ivan vredi više i pričamo o tome da pregovaramo o parama, pa dajte mu više ili dajte mu više slobodnih dana. Ne znam, dajte mu parking mesto, dajte mu kola. Nešto mu dajte. Poneko poštovanje. Recite mu: OK, ti možeš mesec dana da ne radiš. Banalizujem, ali nije čak ni banalizacija. Ima toliko načina da čoveku pokažeš da ti vredi nešto. I, drugo, ako vam svi isto vrede, onda ne znam da iko išta vredi. To mi je uvek strano.

Ivan Minić: Ima baš dosta tih nekih vrlo čudnih primera, posebno sad kada imamo IT firme. Imaš sad s jedne strane IT firme koje su potpuno transparentne, gde imaš public Excel sa svim platama – platama i bonusima. Sa druge strane, imaš firme u kojima je to kao stvar o kojoj se priča ni po kojim uslovima. Ali, ljudi pričaju o tome. I ne možeš da sprečiš da ljudi pričaju o tome. I ne možeš da sprečiš da ljudi saznaju i da se vremenom pojavi neko nezadovoljstvo.

Srđan Erceg: Pa, znaš šta mi je burazer rekao? Izvini. Koja je najgora javna tajna? Plata svih u firmi. To se zna. To je defaultno stanje. Nema šanse da neko pitati nekoga ili da nekako dođe do te informacije kolika je plata nekom. Nema teorije. Prosto želiš da vidiš kako si pregovarao. Želiš da vidiš da li je neko bolje prošao ili ne. I tvoje je da vršiš pritisak na menadžera. Zašto? Hoćeš veće pare. Mislim, to su pregovori. Ali, ja nisam znao da pregovaram. Ja sam rekao: Ne, ja odlazim i to je kraj priče. I onda, da li pregovori, da li ne. I ne znam da li je to bilo prvi put ili nije bilo prvi put, kao: OK, dobićeš nešto! Šta god, dobiću nešto. Mada je to bila jedna čudna izjava. Bio je momenat kao znaš, ti ćeš doći na Gojkovo mesto. Ja sam rekao: Stvarno. Sad sam siguran da ovde nešto sigurno nije tačno. Da ja dođem na tu poziciju. Ha-ha! Vidi, to je besmisleno. To je besmisleno. To je brat osnivača kompanije. Stvarno? Ja ću doći na njegovu poziciju. To su loši pregovori. Ja tad nisam razumeo. Samo sam bio u fazonu ovo je nemoguće. Znaš, jasno ti je da je to nemoguće. Ali, kako god, dobio sam još bolju ponudu, jer sam zapravo otvorio nesvesno pregovore, pa sam dobio kontraponudu, pa sam rekao: E, sad sam dobio kontraponudu. Kao malo dete. A onda ljudi odozgore kažu: Čekaj, evo ti još veća ponuda! OK, kako sam došao do još veće i do još više para? I sad se osećaš loše. Aha, sad ću da prevarim zapravo ove ljude kod kojih mi je dobro, jer sam im rekao: Pa, ne, neću da pregovaram., ali zapravo sam ušao u pregovore. Sad me ovi zovu i kažu: Ne, sad si nama obećao. Pri čemu, to je sve deo posla, ali to se zove odrastanje. Nisam imao pojma. Na kraju sam dobio nemam pojma koju ponudu – dva i po puta veću platu. Ne znam ni ja šta sam dobio, bio sam samo u fazonu OK. E, onda sam rasturio odnose. Opa… Jer dođeš u situaciju da ljudi misle… Izvinjavam se, valjda neću ništa srušiti. 🙂 Ovo je Marantz, ne bi bilo lepo da se to desi. Dakle, dođeš u situaciju da zapravo nekako kvariš odnose. Ali, posle sam shvatio da nije ni bilo moguće da održiš odnose. Prosto, politika je bila ako si otišao, to je izdaja defakto. I da li je to OK ili nije OK – ljudi, svako vodi svoju firmu kako god hoće. Što se mene tiče, mislim da je to pogrešan put, ali je OK. Svako ima pravo da izabere kako hoće da ide dalje.

Ivan Minić: Nije to nikad jednostavno. 

Srđan Erceg: Tako je.

Ivan Minić: Ako pričamo o neki odnosnima koji prevazilaze poslovne…

Srđan Erceg: A ovde su prevazilazili.

Ivan Minić: To jeste onda neka vrsta izdaje. Sad…

Srđan Erceg: Ej, 7 g. si tu. Krenuli ste zajedno manje-više od nule. Podržavali se i jedni i drugi. I ja kompaniju i kompanija mene. I dođeš do toga, kao ovo je samo posao. Više nije samo posao. Lično je svakako. Ali, nije primarno lično. Jer nisam ja razmišljao lično, razmišljao sam – na Bahamima sam se video! Bukvalno! 🙂 Ali, nikad u veće dugove nisam ušao posle toga, ali, dobro, to je sve OK. Kao, dva i po puta para, pa to ne može da se potroši! O, može, može! Može pet puta više da se potroši dok zarađuješ samo dva i po puta više. Ali, dobro. I, elem, odem ja u Gloriju. To je bila baš velika promena. Ironija je da sad radim u prodaji, jelte. Jedan deo priče, iako zvanično to nije prodaja, ali defakto ja sam u prodaji. I dođeš u situaciju da ti treba da se baviš prodajom, a ja ne verujem da znam da se bavim prodajom. Tj. kako sad da prodajem, šta ja prodajem? O čemu pričamo, ja sam toliko već IT, tri godine, da sam zaboravio da sam zapravo bio prodavac, a nisam ni znao da sam prodavac. Možda zvuči naivno, ali bukvalno se to tako događalo. I postanem direktor oglasnog prostora Glorije. I posle 3 m. odem. Posle 3 m. odem. To je baš bio onako psihološki momenat za mene, jer se ne osećam dobro. Znaš, ne ide mi se na posao. Ima čvor u stomaku. Prvi put ja mislim u životu da mi se dešava da se meni ne dopada gde idem. Ništa nije sporno sa Glorijom, ništa njoj ne nedostaje, makar u to vreme. Sve je to OK.

Novinar Glorije na trci MotoGP-ja

A ono što je pozitivno – čekaj, čekaj da ne zaboravim – dok sam bio u Gloriji, pošto je to jedini mediji za koji ja u tom trenutku zvanično radim, iako jesam na Eurosportu u tom momentu – 2006. sam počeo da radim na Sportu. Vratiću se na to, to je neki drugi timeline. Imamo ih više. Nije multiverse, nego je samo multi stvari u jednom univerzumu. Ali, ja zvanično nisam zaposlen na Eurosportu. Nigde nisam registrovan, ni u jednom udruženju novinara, niti sportskih, niti generalno novinara. Kako ja da se akreditujem? Idem u Asen sa prijateljima, idem sa bratom u Asen. Cela ekipa se skupila: Nataša, Jovica, Marko, moj brat, Dragana… Ne, Dragana nije išla, išla je Nataša. I mi svi idemo u Asen. Idemo da gledamo trku Moto Grand Prixja, naravno. Hotel smo uzeli u Amsterdamu, jer, zaboga, 160 km je lako preći svakoga dana do staze. To za tili čas ćemo da završimo, jer dobijamo najbolja doba sveta – malo si u Amsterdamu, malo si u Asenu. Ali, ja hoću akreditaciju. Hoću da intervjuišem vozače. I ja predložim – u to vreme ne sećam se ko je bila glavna i odgovorna urednica, ali urednici kažem: Ej, hajde da se ja akreditujem kao novinar Glorije, uz spin, pazi sad spin, ja pišem medijskim svim predstavnicima timova. Tech3 mi je odgovorio. Zapravo sam jurio Kolina Edvardsa i Džejmsa Tozlenda. Hajde, mi smo neka vrsta – u to vreme Hello još se nije izdavao ovde – mi smo kao Hello u Britaniji, to je Gloria u Srbiji. Da li bismo mi mogli da dobijemo akreditaciju da pričamo o drugom aspektu života Kolina Edvardsa i Džejmsa Tozlenda? I ja se akreditujem – da, prvi moj zvanični kontakt sa Moto Grand Prixjem je kao novinar Glorije. 😀 I ja odlazim na prvu trku u mom životu kao akreditovani novinar Glorije zapravo, i intervjuišem Kolina Edvardsa. Kolin Edvards sa kojim pričam o tome šta je kupio ženi, gde vodi ženu u provod, šta radi van staze. Nema pitanje o trci. Zato sam i dobio intervju. Isto i za Džejmsa Tozlenda, koji mi priča o tome da kada ide u bioskop ne jede kokice da ne bi dobio suviše masnoće. Potpuno oduševljenje moje. I Kolin Edvards koji je rekao: Pa, da. Najbolje što sam uradio za ženu – poslao sam je sa četiri najbolje prijateljice u Njujork i kupio sam joj mercedes SL500. Ja kažem: Dobro. Mogu li da se udam za tebe? 🙂 Vrlo je jednostavno pitanje! Ali, da, Edvards je baš bio dobar. Jedino što mi je šok bio to je petak – petkom se zove kvalifikacije, četvrtkom počinje – u to vreme je počinjao vikend na Velikoj nagradi Holandije u Asenu. Subota je bila dan za trkanje. Katedrala.

Ivan Minić: Da, jedina.

Srđan Erceg: Jedna jedina bila. To su ukinuli. Šteta, to su neke pomalo arhaične stvari, ali deo istorije gde se zna – nedeljom se ne radi, ne voze se trke nedeljom. Pošten svet nedeljom ne radi, nema trkanja. I to je bilo super, što u katedrali je to važilo. Elem, u petak popodne, Edvards koji je završio kvalifikacije, sipa pivo i meni i sebi, i kaže: Hoćeš pivo? Pijem pivo sa Kolinom Edvardsom! O, da! Hvala najlepše! To je čovek koji je pobedio na osam časova Suzuke. To je čovek koji je osvojio dve titule u šampionatu sveta u Superbikeu. To je čovek koji je bio klupski kolega sa Valentinom Rosijem. To je čovek koji je Teksaški Tornado. To je legenda tog sporta. I on je u fazonu: Hoćeš da popijemo pivo? -Jok, ti ćeš! Naravno da ćemo da popijemo pivo! Šou! Pri čemu, meni ispadaju baterije iz diktafona. Ja sam se izgubio potpuno. Rekao mu: Izvini, ali ja stvarno imam tremu. Ja nikad nisam intevjuisao tebe ili Džejmsa Tozlenda. To je baš bilo ostvarenje sna. To je baš bilo ostvarenje sna. I jedan od ciljeva je ostvaren. Znaš, došao sam do njih. Gloria – da, hvala Gloriji! Kupite Gloriju, makar iz te perspektive. Zašto? Pa, dozvolila mi je da idem da intervjuišem vozače kao njen novinar. Zar to nije fantastično? I, da, simpatično je bilo i to što sam bratom imao priliku da gledam. Ne samo sa bratom. To je baš bila avantura. I sa Markom, i sa Natašom, i sa Jovicom. To je bila luda avantura. Luda avantura. Ni ne smem da pričam o svemu šta se dešavalo u Amsterdamu. Neke stvari će ostati u Amsterdamu. Mada je tu bilo bizarne jedne situacije, gde rođeni brat i ja sedimo u – svi smo u kafiću i sad tu milion nekih piva. I testira, testiraš, testiraš, testiraš piva. Ali, Ivane, ovo je baš bizarna anegdota. Moram da ispričam, ovo je zbog mog brata više. Sedimo nas dvojica. On je, inače, krupniji od mene – u to vreme je bio. Inače, super izgledaš, BTW.

Ivan Minić: Hvala, hvala.

Srđan Erceg: Super izgledaš, samo nastavi, pa basket da nas podučavaš! Mada, to si uvek i mogao! Elem, brat i ja sedimo, i pored nas je – pošto je gužva, stavite na zajednički sto – devojka sa momkom. I momak odlazi u toalet, i ona se okreće ka nama i kaže: Hello! Nas dvojica: Hello. Hello. Ali, mi smo malo drugačiji. Znaš, zašto nam se žensko obraća? 🙂

Ivan Minić: Geekovi, dva geeka. 😀

Srđan Erceg: Da, geekovi! Zašto? Mi imamo devojku. To je prva rečenica! 😀 I ja kao: Pa, otišao ti momak u toalet. -Pa, nije on moj momak. A vas dvojica ste tako krupni. Ja kao: Ivane, ovo je stvarno Amsterdam! Bež’mo, bež’mo odavde! Da, baš smo bili smešni. Ali, da, ne bi trebalo da se hvalim, ali to je činjenica i to je ostalo čuvena anegdota. Devojka je bila u fazonu: Hajmo zajedno, hajmo kod mene. -Ne, nećemo. Mi smo geekovi, mi smo došli ovde samo zbog piva. I sad ću da zovem devojku da joj kažem: Izvini, prišla mi je devojka u pabu. Ali, da, to je momenat. E, tako je otprilike izgledalo celo putovanje. E, mada je bilo super, moram ti priznati, kad smo otišli u Štutgart. Tamo smo zaglavili na kineskim karaokama. Ne, korejskim karaokama. Nismo ni znali koliko su karaoke popularne kod Korejaca. To posle u Los Anđelesu smo otkrili u K-Town, kad su nas vodili K-Town, koliko su karaoke popularne. Ali, mi smo bili stvarno pod – kako bih rekao – uticajem alkohola, i otišli smo i čuli smo nepoznati jezik. Meni je bilo mnogo smešno. A onda smo završili zapravo u baru gde nismo shvatili da je bar za, recimo, ljude širokih shvatanja, da se tako izrazim. I kad je brat izašao i rekao: Unutra je slika Merlin Monro, samo što je na njenoj glavi muškarac s brkovima., onda smo shvatili da smo u Blue Oyster Bar ušli. Ko zna referencu, gledao je Policijsku akademiju. I bili smo u fazonu kul. Bilo je zabavno, sve u svemu. Tako da smo svašta radili na putu do Asena. E, to ti je 2008., čisto da znaš. Ja sam u to vreme direktor prodaje oglasnog prostora Glorije, koji je negde zaglavio u Štutgartu, u nekom gej baru, a u međuvremenu smo u Asenu intervjuisali kao predstavnik časopisa koji se bavi, pre svega, ženskim pogledom. Ne znam ni da li je to ispravno reći, nemam pojma. Jedan veseli časopis je trebalo da bude. Nadam se da je još uvek. I tako. I to je 2008., gde sam ja stvarno pogubljen. Ja sam se izgubio, jer odjednom Kiki je izmešten. Ponovo sam vraćen u taj svet realnih odnosa odraslih ljudi. Zašto? To je super ispalo. Stvarno je ispalo super, jer, znaš, možeš da bežiš, ali na kraju dana treba da se suočiš sa nekim stvarima. I znam kada sam odlazio da sam rekao ono što mi mnogo smeta u tom momentu Direct Mediji, rekao: Ljudi, više niko ništa ne zna o meni. Ja ne postojim. To je simpatično što me zovete Srkipedija. To je super. Dođeš u kancelariju na ćošku i pitaš čoveka, on će da zna većinu stvari. Jer volim da čitam. Nije da ja znam većinu stvari. Sticajem okolnosti su me pitali stvari na koje mogu i da odgovorim. A kad ne znaš, ćutiš, pa ispadneš još pametnije. To je najpamentije, najbolji savet: Ćutite ako ne znate. Onda izgledate mnogo pamentije. Svi zajedno izgledamo tako. Elem, ali sve je to simpatično, ali za mene zna pa možda 30 ljudi, 40. 50 maksimalno koji su u nekoj rotaciji ulaze-izlaze iz zgrade. Što je s jedne strane OK, ako hoćeš privatni i državni posao. Iliti, dobijaš primanja privatne kompanije koja je veoma uspešna, a defakto si zaštićen kao da si na državnom poslu. Nije to tako loše. Not too shabby, što kažu. Ali, ja sam hteo više. Znaš, hteo sam da držim predavanja. Hteo sam da imam javni nastup. Hteo sam da ljudi znaju za mene. Ja sam ti to rekao, ne da ne krijem, nego kad sam ja shvatio da ja to zaista želim i da se ne stidim toga i da ne razloga da se stidim, rekoh: Ljudi, ja to zaista želim. Želim da nešto više uradim. I drugo, želim da više postignem. Verujem i da možemo da budemo neka vrsta zajednice. Već tada sam razmišljao o nekim stvarima – ne znam, prijatelj iz vojske, još jedan od prijatelja iz vojske, Ljuba, koji je bio direktor rezervata Beloglavi sup. Ja sam bio u fazonu ljudi, hajmo da mu pomognemo. Pa sam kupio beloglavisup.com. Pa su me jurili da otkupe, ne znam, neko iz Amerike jurio posle taj domen. Na kraju, od tog domena ništa nije ni bilo. Mislim da je otišao na prodaju. Kako god, bila je ideja hajde da nešto radimo, hajde nešto veće od nas samih da radimo. Ali, tu sam se dotakao interneta prvi put na zahtev – u to vreme Jadranka je bila glavna direktorka Multicoma, koji vlasnik zapravo Direct Media – ne znam tačno koji su pravni odnosi bili – koja je tražila analizu potencijala interneta. Httpool se tad pojavio, Rade Tričković – pozdrav za Radeta. Rade, koji je promenio sliku u regionu kompletnu i koji je sada otišao negde dalje. Oni sada u vlasništvu Sonyja ceo taj Httpool. To je tek ludilo. Pozdrav za celu ekipu u Httpoolu. Desilo se da je on počeo nešto novo. I ti si sad u nekom medijskom svetu, u nekom medijskom poslu, ti kupuješ štampane medije, kupuješ TV, internet. Međutim, kupuješ od posrednika. Čekaj sad, ko je sad taj posrednik. I onda smo radili analizu. I našao sam taj tekst pre par godina. Ne znam ko je postavio pitanje za nas digitalnog marketinga – šta se promenilo za 10 g. interneta u Srbiji i šta se promenilo? Rekoh: I sve i ništa. I to i dalje stoji mog odgovor. Ivane, CPA, CPC, CPN – 2006. g. je bila. Ista stvar, isto piše, isto sve piše. Da, dosta se promenilo. Suštinski, ljudi… Šta vam piše na računu Googla pogledajte? Piše: Kupio si klik. Kupio si impresiju. Otprilike, to je sve što kupuješ i to ti je to. Da li kupuješ sada video ili nešto treće, četvrto eventualno, ali manje-više to je to. I taj tekst znam da mi je ostao u sećanju. Rekoh: OK, ovo će biti zanimljivo. Jer znam kad smo pravili print, i onda sam u tom momentu već bio u fazonu OK, ovo će da bude sledeći print. Ali, nisam imao nameru i želju ponovo da prolazim sve to. 😀

Ivan Minić: Dobro, Tričković je, što ja volim da kažem, single-handedly napravio digitalni medija planer ovde.

Srđan Erceg: Jeste.

Ivan Minić: I tada ja klinac, imam Burek koji je prilično posećen i sve to, ali apsolutno bez obzira na to što smo veliki, posećeni, to apsolutno ne postoji nikakav način da to monetizujem, ali imamo neku dobru priču, neku lepu energiju. I Rade koji me zove na razgovor. I ja dođem i sad valjda njemu bilo simpatično što sam ja u fazonu ja ne znam ništa – reci mi kako to treba, i on mi lepo objasni sve. On mi lepo sve objasni, posloži, kaže mi šta, kako, i kaže: Ja ću ti pomogne. Ja ću te vodim kroz to. I da nije bilo njega, pitanje šta bi sa svim tim ostalim bilo. I, generalno, mislim, Rade je najkompetativnija osoba na svetu, što je verovatno jedan od razloga zašto se to tržište razvijalo…

Srđan Erceg: Zašto ne igrate basket! 😀

Ivan Minić: Zašto ne igramo basket! 😀 Od onomad, i fudbal i sportovi… 

Srđan Erceg: Bilo koji sport! 😀

Ivan Minić: Koji su uporedivi. Ali je to isto tako i razlog zašto se od nule ili nekog zametka koji se pojavio na kraju razvilo nešto što danas vredi par desetina miliona eura. I vrlo onako lepo i predvidljivo raste. Svi smo mi znali kako stvari funkcionišu na drugim tržištima. Svi smo mi imali mogućnost da ispratimo statistike sa drugim marketa i da vidimo da stvari idu nekim tokom. Ali se ovde ništa nije dešavalo. I u suštini tada je, kao što je baš bila situacija i sa printom pre toga, to je bilo ono kupiš televizor, pa dobiješ nešto. A, evo, stavite i baner! Ili ako možeš negde nešto da se iskombinuje.

Nastanak HUGE Medije

Srđan Erceg: Je li se sećaš Googleovog – ako se dobro sećam – Media Plannera, koji je davao otvorene podatke posećenosti svih sajtova globalno. Do 2009. ili 10. si mogao da odeš na Planner, izabereš šta želiš, uporediš i vidiš. Onda je Google rekao: Čekajte! Čekajte, drugari, pa to nešto vredi! Pa, nema potrebe… Tad se desila promena na poziciji izvršnog direktora. Mi nismo znali koliko će to da utiče na nas. Nismo imali pojma, mi smo se igrali: Ej, vidi, neki medijski planer. I to ono što kažeš, mogao si da vidiš druga tržišta, ali monetizacija ta čuvena – kako da zaradiš pare od toga – tad je Tričković mnogo toga, zaista mnogo toga uradio. Ali, to sam tek posle saznao. Znaš kako izgleda naš prvi sastanak? Nikola Barać, Srđan Erceg – tj. Rade Tričković, Nikola Barać, Srđan Erceg, između Httpool i HUGE Medije. Mnogi su pokušali da pobede Httpool i nestali su. 😀 I mi ga gledamo, rekoh: OK, ali mi smo došli da pitamo kako da prodajemo tvoju platformu za CPC. -A, OK! 😀 Kao: Čekaj, je li ovaj čudan dasa upravo pretio? -Rekoh bih da jeste. I Gabrijela koje je bila u to vreme tu, i kao neko normalan se pojavio. Zašto ovaj čovek nama preti? Mi smo samo došli da se predstavimo. 🙂

Ivan Minić: Mi smo samo geekovi.

Srđan Erceg: Mi smo samo drugari koji su došli da mu se jave. Ej, mi postojimo. Eto, tu smo, da li možemo da radimo zajedno? Jer ne vidimo smisao u tome da se borimo jedni protiv drugih na tržištu koje defakto ne postoji. Ali, Rade je kompetetivan, kao što si rekao, kakav jeste.

Ivan Minić: Za svaki slučaj.

Srđan Erceg: Za svaki slučaj, da vam ja kažem, mnogi su pokušali i nestali su. 😀 Da, to je prvi sastanak sa Radetom. Ali, dobro, posle su ručkovi, fudbal – ne igram više fudbal sa njim, ali dobro. 😀 Niko ne igra fudbal sa Radetom! 😀 Ali, da, u svakom slučaju, to je momenat – kažem ti, to je 2006. Ne znam za 2008. ni gde ću ni šta ću, ali znam da sam baš duboko nesrećan. Baš sam bio nezadovoljan. I onda pokušavaš – onda već počinješ da paničiš: gde, šta, ko, kako, zašto. I Ilija Trbojević me preporuči – pozdrav i za Iliju – Zoranu Ivanoviću, koji je u to vreme direktor marketinga Attica Media. Ovo je Europa Press, ovo je Attica Media. Da manje-više radim na istoj poziciji. 🙂 Ali, to je spas, promena, sve će biti drugačije! Nah, ne baš. Zašto? Pa, braća Leman su nestala te godine i globalna ekonomija je krahirala i sve se raspalo. I taj ceo biznis je bio na kraju svog života. Kao što sam bio pametan, svestan, srećan, sposoban na početku u razvoju print medija da budem na pravom mestu u pravo mestu, sad sam bio u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. Baš sam ceo ciklus završio i doživeo pad u direktnom prenosu, gde nijedan cilj ne možeš da ostvariš. Najveći uspeh je bio što sam uspeo da ispregovaram da Media House nastavi u to vreme da posluje sa Attica Medijom. I to nije bio mali uspeh! Ali, suštinski, ja sam došao na kraj balade i otprilike sve se raspada. Budžeti nestaju, tiraži ne postoje, ljudi nemaju para, sve se ruši, a ti si – zar ja nisam golden child? Ja šta god da učinim… Pa, nisam! Kao kad prvi put padneš na ispitu: Pa, ovo je nemoguće! Pa, kako? Pa, ja sam Srđan Erceg! To se ne događa! Sorry, ali događa se. Nisi došao spreman. Mislio si da je dovoljno da se pojaviš i dobio si po nosu. Isto mi se ovde desilo. I sad u toj celoj panici, ludili, frci, ja se setim mojih starih partnera. Jer nije dovoljno što smo jednu firmu stvorili i uništili sami sebe, hajmo mi to da pokušamo ponovo! Jer mi kad se skupimo – inače, 28. avgusta 2008. je osnovana HUGE Medija… 10 dana kasnije je došao krah globalni. Čisto da budemo precizni kad smo šta uradili. I onda smo se pogledali, rekli: Više nikad nemoj neko da je formirao kompaniju. 🙂 Da, to je bio momenat. Mada, moram priznati, kad smo napravili Infinity Lighthouse – e, onda je došao kovid. Tako da, OK, kad mi pravimo firmu, čuvajte se, budite oprezni. Javiću sledeći put! Ali, činjenica, da, 2008. Kako je nastala firma? To uvek kažem, kao i svaka poštena kuća, u kafani. U kafani koja više ne postoji. Nije čak ni kafana. U Likvidu. Jelte, sedimo: Ivan Rečević, Brkić Bogdan i ja. Bogdan koji je nekako ušao ponovo u moj život tako što je 2007. me zvao i rekao: Ej, imam ludu ideju! Ne, imam super ideju! Pravimo veb-fest! Da li možeš da me spojiš s nekim u Direct Mediji? -Možda. Niko nije hteo da ga sluša. Mada, pozdrav za Bogdana, i Milenu i Kiku, koji su napravili celu priču – Milena Đuričić i Vladan Stanojlović Kika. I NIS Petrol ih je podržao, namerno. Spominjem, nisko je podržao celu priču. Da ne pričam o budžetima, ali zaista stao iza celog tog projekta i napravio veb-fest. I sećam se da smo sedeli u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i da sam bio pozitivno ljubomoran i srećan. Gledam Bogdana na bini, Gordana Kičića koji vodi program. Ne sećam se ko je bila voditeljka. Ne, Milena je mislim vodila. U stvari, ne mogu da se setim. Ne, bila je neka glumica, ali ne mogu da se setim. Gordan koji je drugar iz neke druge priče Bogdanov, pa smo igrali basket zajedno. Nekako basket – kažem ti, basket spaja. To je nacionalni sport na ovim prostorima. I znam da sam sedeo u JDP-u i gledao i rekao: OK, ovo je nešto novo. Oskar za veb – fenomenalno! To je čudo, ludilo! Nisam ni znao da ćemo mi posle to organizovati, dve godine kasnije. Ali, Bogdan se tu pojavljuje, mi nešto tu pričamo, Milena koja je Google – šta, Google? Milena – čitaš u Blicu – Milena je otišla u Google. Vau, novi svet, vrli se otvara – mogućnosti! I Bogdan kaže: Momci, vreme je da mi napravimo agenciju. Ali, pazi sad, ideja nije bila čak ni digitalna marketinška agencija. Genel u to vreme je već poslovala sa Švedskom. Ako se dobro sećam, Universal Telecom im je bio klijent. To je baš ozbiljan klijent. Klijent koji zapravo prodavao expatovima minute za pozive kući. Dakle, jeste u romingu, ali zovete mnogo jeftinije. I to je bio digital only. Dakle, samo digitalni posao. Nisu postojale poslovnice. Online retail je bio momenat u pitanju. Google AdWords, pravljenje e-commerce veb-sajtova. Znaš, danas je 2021. Milena, Bogdan i Kika su to radili 2005. u Švedskoj. To je 16 g. Manje-više smo na isto mestu iz te perspektive. Samo što nisu morali da rade responsive veb-sajt, jer nije bilo mobilnog saobraćaja. 🙂 To je bilo 0.1-0.2%. Dobro, posle je došao g. Džobs, pa je to malo promenio. U svakom slučaju, sve su to oni znali. I Bogdan kaže: Ali, hajde mi da pravimo alate za marketinške agencije. Pazi sad ovo, alate: programi za TV medija planiranje, za štampane medije, za internet. Sve posle što su napravile velike kompanije, mi ništa od toga nismo napravili. Ne, imamo briljantnu ideju. Hajmo mi da budemo digitalna marketinška agencija. E, vidi, sve ideje su bile dobre. Imali smo ukupno 0 dinara. I tako smo i počeli. Baba Višnja na 46, tamo gde je bila Agena. Hajde da odvojimo prostor, hajde da odvojimo prostor. Registrovan na Bulevar Zorana Đinđića 166, stan ne znam ni ja koji je – Ivanov stan, Ivana Rečevića. Tamo je nastala HUGE Medija, 28.08.2008. nastade kompanija. Bukvalno. Eto, tako je nastala kompanija. Hajmo da krenemo u nešto novo. Bukvalno, hajmo da krenemo u nešto novo. Nisam ni slutio da će 2009. biti jedna od najluđih godina.

Paralelna linija: Komentator Eurosporta

Samo bih se vratio na trenutak – zapravo, ne znam u kom trenutku da se vratim na paralelnu liniju, a to jeste Eurosport. Jer 2006. – mnogo stvari je povezano – gde se Eurosport pojavio. I sećam se kada sam čuo na srpskom jeziku komentatore da sam bio teško nesrećan. Zašto? Nisam tu. Jedini san koji sam zaista imao od malih nogu – uvek mogu da nađem neku zabavu, u svemu mogu da nađem zabavu, baš mnogo toga mi je zabavno, sve mi je zabavno – ali san je bio da budem čovek koji komentariše trke Moto Grand Prixja. Bukvalno, to mi je bio. Da budem glas Moto Grand Prixja. To mi je bio san. I baš san, san, san. Sećam se da sam sanjao šta rade Tobi Mudi, Denis Nojes, kasnije Džulijan Rajder na Eurosportu za Veliku Britaniju, da ja to radim ovde.

Ivan Minić: Iako može sam umesto tri čoveka. 🙂

Srđan Erceg: Dobro, to da. Taj deo… Nije, nije.

Ivan Minić: Šalim se. 🙂

Srđan Erceg: Ideja mi je bila: Bilo bi baš super da neko još bude uz mene koje stručniji, konsultant. U smislu, da je vozio trke, itd. Što se i realizovalo na Eurosportu. Ali, činjenica je da mi je zaista bio san. I kada sam čuo Eurosport, rekao sam: Ne, ne, ne! Ne, ne, ne! Zašto ja ne znam za ovo? Zašto nisam saznao?! Ispao sam iz tog sveta. Ali bih se javno zahvalio Đorđu Đeniću. Na Yu-Infu kanal je bila emisija njegova, ne sećam se tačno kako se zove emisija, ali Đorđe Đenić – to je kultna ličnost auto-moto sporta na ovim prostorima. Pisao sam za SQ magazin, inače, jedan kratak vremenski period, to smo negde se dotakli. I napisao sam tekst o promeni i ulasku u novu eru: sa dvotaktnih motora na četvorotaktne motore. I sećam se da je Đorđe to pročitao i rekao: Ovo je super. Najzad neko ko zna nešto o motorima. Deki Potkonjak u to vreme me zove za njegov časopis, za Auto Moto Sprint da napišem tekst o – godinu kasnije – o ulasku Dukatija u Svetsko prvenstvo u motorciklizmu, jer to prvi put Dukati ulazi u Moto – u to vreme, tad je nastao MotoGP, dotada se zvalo Svetsko prvenstvo u motorciklizmu, kategorija do 500 cc, kraljevska klasa, činjenica, nezvanični naziv. Ali, nije bilo tog premijum naziva – Moto Grand Prix. Dorna, španska kompanija koje je vlasnica komercijalnih prava, negde pandan Berniju Eklestonu i Formula 1 menadžmentu, organizuje šampionat koji se zove Moto Grand Prix. I ulazi se u četvorotaktnu eru. Zašto? Proizvođači, pre svega Honda, koji je gigant, su insistirali na tome da bude nešto komercijalnije. Zašto? Dvotaktaši nisu više bili na ulici toliko zastupljeni. Četvorotaktaši i svetski šampionat u Superbike su preuzeli defakto glavnu reč. Ali, ti ovde govoriš o Grand Prix trkanju. To su prototipi. Za one koji eventualno ne znaju: Grand Prix – Velika nagrada, po francuskom grand prix, je najviša stepenica u bilo kojem auto-moto sportu. U Formuli 1 Velika nagrada Belgije – je Velika nagrada, to je Grand Prix trkanje. To je trkanje na najvišem mogućem nivou. To je trkanje koje ne vraća para. To je trkanje gde daje poslednji dinar da biste našli milisekund, pobedu, da vi budete taj koji je došao do vrha. Šta će posle biti? Niko se time nije ni bavio. Ni dan-danas se mnogi ne bave time. Moto Grand Prix. I ti sada dobiješ jasan signal da je to nešto mnogo važno. Honda dobija podršku drugih proizvođača: Jamahe, Suzukija, Kavasakija. To su ozbiljni, veliki proizvođači koji ulaze u celu tu igru. Aprilija, takođe. Kasnije dolazile – godinu i po, zapravo, dve godine kasnije, 2003. dolazi i Dukati. 2002. je zapravo počeo šampionat u Moto Grand Prixju, ali 2001. se već pričalo o tome. I mene Đorđe pozove i hvala mu na tome. Beskrajno. Do kraja univerzuma mu hvala. Zašto? Ali, moram ti priznati da sam bio iracionalno racionalan. Tj. u sanjarstvu sam bio racionalan i svestan, zašto? Imao sam treme, ozbiljne treme da sednem ovako pred mikrofon i bilo šta pričam. Ali, ako smem sebi da dam za pravo, bio sam odvažan, hrabar. Da kažem, ja ću da sednem, ja ću nešto da pričam. Inače, prvu emisiju – pošto nije bio siguran koliko ću znati, snaći se, da li mogu da popunim tih 5 min. koje je odredio za mene je završavao tako što dok kamera snima samo mene, ovako pokazuje. Seci! 😀 Rekao bih da je to bio adekvatan opis svega kasnije što se dešavalo. Ali, da, bukvalno je čovek bio u fazonu. Ali, sa osmehom. 🙂 I ja rekoh OK i samo sam zaćutao. To je bilo seci. Rekao čovek seći. Kraj! Kraj bukvalno! Ali, znam da mi je on dao šansu. I emisije su išle u odloženom snimku, ali su snimane kao da je live. I to mi je puno pomoglo od prvo trenutka televizijske karijere – bukvalno, to je karijera. Posle sam postao svestan da je karijera, meni je to samo bila zabava. Ja sam samo to hteo da radim, nisam ni pitao za pare. Samo dajte mi da to radim. Je došlo do toga da zapravo sam uvek bio u liveu, uvek u direktnim prenosima. I, moram ti priznati da mi je mnogo teže kad moram da čitam neki tekst. Mnogo mi je teže, nema improvizacije, nema rušenja četvrtog zida čuvenog, nema zabave sa gledaocima, sa tobom. Nema interakcije. To je jednostavno inskriptirano, tj. scenario postoji. Tu moraš strikno da ideš po tome. Meni to tako ne odgovara da ti ne mogu opisati. Onda mi je bilo zabavno što sam nesvesno od prvog momenta radio uživo, ali me je to spremilo za Eurosport. E sad, šta se desilo? Spomenuh Dekija Potkonjaka – pozdrav mom prijatelju velikom Dekiju Potkonjaku – neverovatno, ali istinito, mi sada zajedno radimo. Dakle, u Lap 76 zajedno smo. Nekako to mislim da je zaista sudbina. I to ona lepa, pozitivna. Mi smo upoznali 1995. g. u Spotskom žurnalu kad sam bio. On je bio u Novostima. I on je jedan veliki gospodin i profesionalac. Inače, sportski ozbiljan novinar, ali auto-moto sport je njegova velika ljubav, ali poznavalac sporta generalno. Inače, on ti je Liverpulovac veliki, čisto da ti kažem da ima manu.

Ivan Minić: Dobro, ne može biti savršen. 🙂

Srđan Erceg: Tako je! Za one koje ne znaju, gospodin navija za Mančester Junajted. To smo naučili, između Mančestera i Liverpula postoji onaj čuveni znak. 😀 I to nisam znao, inače. Pa sam drugaru koji navija za Mančester kupio Karlzberg pivo svojevremeno. Ja mu doneo. Ne razumem, jesmo u svađi? Ja ga gledam: Nemam pojma o čemu pričaš. Nisam shvatio uopšte dubinu te ljubavi. Aleksandro Hajtl – pozdrav i za njega. Još jedan prijatelj iz vojske. I, elem, to je baš shvatio kao ozbiljnu uvredu. Baš se iznervirao. Sad znam. Ali, dobro. U tom momentu Deki i ja smo se upoznali 95. 2001. on me zove da – još jedan od ludaka, investirao svoje pare u pranje časopisa, potpuno ludilo. Ali, inače, čitajte Sports magazin. Eto, izvini, što zloupotrebljavam priliku, ali Deki to zaslužuje.

Ivan Minić: Slobodno.

Srđan Erceg: I čovek koji je 2006. bio na Eurosportu. Ja čujem njegov glas i uhvatim se za glavu. Rekoh: Ne! Zašto ne? Pa, to je toliko dobar čovek, on toliko zaslužuje da bude tu da ja ne mogu čak ni da kažem nema pojma. Ne mogu čak ni da se onako ljudski naljutim. Ne mogu čak ni da komentarišem komentatore. Ne mogu ništa. Ja ovako sedim i kažem: OK, Srđane. Zakasnio si. Bukvalno, veruj mi, ja mislim jedan od najtužnijih dana. Sećam se tog momenta kada gledam televizor, slušam. S jedne strane, znam ko je čovek, drago mi je. On tako dobro radi, on treba to da radi. Ja razmišljam – ode moj san. Bukvalno, veruj mi, baš mi je bilo teško. Krivo mi je bilo. Ali, opet, kažeš ideš dalje. Šta sad? Šta imam od kukanja? Nema ničega. I desi se sticajem okolnosti da Deki nije mogao da nastavi to da radi na Eurosportu. U tom momentu, ako se sećaš, mislim da smo o tome pričali, ja pravim finansijski izveštaj za celu grupaciju Multicoma. Meni pod ruke padne izveštaj na kojem piše Eurosport. Ja kažem: Čekaj, ovo je taj trenutak u životu kada ćeš pozvati svog nadređenog i reći tražim uslugu. Pozovem ja Gojka. Nema tu, živa istina. Kažem: Gojko, kakve mi veze imamo sa Eurosportom? -Nemam pojma. Mislim, Gojko – toliko ga je zanimao Eurosport. Ja kažem: Pa, video sam ovde, u jednoj kompaniji nešto Eurosport, neka prava, šta se već radilo, nemam pojma, i ja kažem Eurosport. I on kaže: Hajde, proveriću. Proveri on, sazna da producent zapravo da sarađuje sa Direct Medijom i da postoji veza. Pozove Šileta – Šile ili Šule, sad ne mogu da se setim, izvinjavam se – i kaže: Ovo je Srđan, ovo je Šile. -Ja sam Srđan. -Ja sam Šile. Važi, hajde dođe ti u Aberdarevu ulicu, dođi tamo kod Tašmajdana. Bukvalno straćara. Neko da veruje da je Eurosport bio tamo pao bi u nesvest, ali odande se radili prenosi. Pozdrav za sve koji rade na Eurosportu ili su radile na Eurosportu, bez obzira što smo sada zvanično konkurencija. Poštujem moje kolege i prijatelje, i zaista svaka im čast svima i gde su sada. Sad su u mnogo lepšim prostorijama. I oni koji su bili tamo kada prokišnjava zid, ali niko nije stao s poslom. Dakle, to je bila bitka. Pozdrav posebno za Piksija, ali to je tek priča za sebe. I dolazim ja u Eurosport, sednem sa Piksijem i sa Šiletom. Kasnije sam saznao da su oni – valjda je bila bitka oko toga ugovora ko će dobiti. Na kraju su njih dvojica dobili zajedno. Ali, mene dovodi drugi producent kod prvog producenta i sad čiji si ti, mali otprilike. Ali, nije, Piksije je, na kraju se ispostavilo, čovek koji gleda bukvalno kako radiš. Makar u mom slučaju. Ne mogu da kažem za sve ostale zato što ne znam, ali znam za mene šta je učinio. I upoznamo se i kaže: OK, imaš dobar glas. Hajde da te probamo. OK, hajde, imam dobar glas, hajde da me probate. Proba ti je – radiš Champ Car sledećeg vikenda. Važi. Odem ja, ulogujem se u Eurosport, u taj centralni portal. Skinem sve podatke, informacije, itd. Čitam ja, zove me Đorđe Đenić. Bio je reli Srbija, ja mislim. Hajmo na reli Srbija! Hajmo na reli Srbija, ispoštuješ čoveka. Ali, moram da se vratim do sedam uveče u Beograd, u osam imam prenos. Ceo sat priprema: čitam, gledam, pamtim boje, itd. I čekam Pešikana, urednika koga znam sa Treći kanal po očuvenju zato što on je urednik, a ja sam komentator koji prvi put u životu komentariše i očekujem da će me on držati za ruku dok ja komentarišem u direktnom prenosu nešto na Eurosportu. 🙂 19:58 nema nikoga nigde, osim jednog čoveka – jao, sad sam zaboravio ko je bio – i tehničar, realizor zapravo i ja se gledamo kroz prozorče ovako u kabini. I ja kažem: Šta sad? I on kaže: Čekaj. Dođe kod mene, stavi slušalice, stavi mikrofon. Ovo ti je iskašljivač. Ovde se uključuješ i ovde se isključuješ. Ovde pojačavaš IT ton, ne znam šta je IT ton, Ovde pojačavaš Engleze. -Hvala. -I ovde pojačavaš režiju iz…, u stvari, njih ni ne možeš da stišaš, iz Francuske. Pošto je u Francuskoj, u Parizu centrala.

Ivan Minić: Da, da, centrala.

Srđan Erceg: I ja ga gledam i rekoh: I šta sad? -Ništa, radi. I ode čovek. 😀 I to ti je ceo trening da budeš komentator. I ja sedim, ali, Ivane, kunem ti se, ne proba – ništa! Čovek je rekao imaš dobar glas, dođi. Eto, to je bilo sve. I Katrin Lega je u pitanju, devojka koja je imala težak incident – baš smo spominjali tu trku, ali opet sam zaboravio gde je bila ta trka; nije Votkins Glen, ne mogu da se setim gde je tačno bila – ne, nešto u Kanadi. I žena u tipa 32. minutu trke, gde ja preznojio sam se, ne znam ni da li sam uvod napravio, ne znam ni šta pričam, ni da li pričam. Ne znam više, a imam neke engleske komentatore u slušalicama, pa sad da li ja njih treba da imitiram, ne treba. Šta oni pričaju? Ne možeš da razdvojiš, imaš neki IT ton, znaš da znaš, ali ne znaš kako da kažeš to što znaš. Ništa! Raspad sistema! I Katrin Leg se prevrne. I to je jedan od najvećih incidenata u njenoj karijeri. 45 min. su nju vadili iz bolida. Ja samo razmišljam: Moj prvi prenos će se završiti time što je neko poginuo. Katastrofa! Sebičan sam bio. Prvo, da, žao mi je. Ali, u tom trenutku, lagaću da sam razmišljao o Katrin Leg. Razmišljao sam o Srđanu Ercegu i razmišljao sam: Ode karijere, nije ni počela! Ništa nisam, Ivane, progovorio 45 min. Znam da zvuči neverovatno.

Ivan Minić: Zvuči.

Srđan Erceg: Ali, dosta je bilo tišine. I loše se završilo. To uvek pričam, možda sam i dosadan, ali zovem mamu da pitam kako sam zvučao. Moja mama rođena kaže: Nije bilo loše. Ivane, kad ti mama kaže nije bilo loše, onda znaš da si bio katastrofalan. Ali, katastrofalan. 😀 Izašao, otišao, zovem Piksija sutra, profesionalno: Kako je bilo? -OK, čuli smo šta možeš. Javićemo ti se. Don’t call us, we’ll call you! 😀 To je bio ceo komentar. I ja sam bio svestan da je to bilo to, da je to kraj. Kraj, bukvalno. Srećom – mislim da je 6 nedelja, to sam opet gledao pre neki dan, 6 nedelja – baš me neko pitao ko je bio prvi prenos – Mina, pozdrav za Minu Ćirković. To je gledateljka koja je toliko posvećena i zaljubljena u MotoGP da je to prelepo. Počela je da piše tekstove. Pozdrav za Minu. I dešava se nisu nikog našli, srećom!  Srećom, nisu nikoga bukvalno našli! 😀 Znaš, to ti je onaj momenat: Kako si uspeo? -Nikog nisu našli da me zameni na vreme! 😀 I smatram to uspehom. Prosto, tako to doživljavam. Zove me – ko me zvao? Zvao me, nije me zvao – Piksi, Piksi me zvao. Ne, Gile me zvao! Gile, Gile! Gile sa Eurosporta! Pozdrav i za Gileta. Ej, Erceg, ti radiš u nedelju. Ja srećan kao malo dete. Veruj mi, nikad srećnija. To je 2006. i ja dolazim, i sećam se kako se spuštam iz Tašmajdanskog parka ka Eurosportu u to vreme, samo ponavljam sebi: Samo mi daj još ovu šansu. Samo mi daj ovu šansu. Samo mi daj ovu šansu. Ova druga šansa, ko god, Bog, priroda, kosmos, Piksi. Ko god! Samo mi daj drugu šansu. Daj mi drugu šansu. Daj mi drugu šansu. Daj mi drugu šansu. I samo taj drugi momenat – zato često govorim kada neko ima jednu sezonu, dajte mu drugu sezonu. Možda ćete videti nešto bolje ipak. I znam da sam taj prenos – da sam se baš pripremao, razmišljao puno šta sam loše uradio, kako sam mogao bolje, gde sam mogao bolje, kako sam mogao odlučnije, brže, pametnije. I uradim dobar prenos. Dovoljno dobar. Ne mogu da ti kažem da li je dobar ili loš. Nemam pojma. Znam da je bio toliko korektan, hajde da se tako izrazim, da je moja prijateljica Dragana, koja je bila skeptična: Šta radim? Čekaj, ti si sad IT menadžer. Ti si neki media planner bio. Ti sad hoćeš da budeš komentator, a karijeru novinara si završio pre defakto 7 g. 6, ako računamo – ma, 6, 5 g. ako računamo SQ, ali to zaista nije bila ta karijera. U Žurnalu i Politici, Ivane, ja sam svaki dan pisao od tri do pet tekstova. Svaki dan. To je neki drugi život. Ja ne mogu da poverujem da sam to bio ja. Da je ista ova osoba od 95. do 99. svaki dan pisala od tri do pet tekstova. Kao mašina. I sad dolaziš i treba da budeš komentator i uradim, i ona je bila, tako je rekla: E, ovo je dobro. Dobro zvuči. To mi je bilo potrebno. Ali, već sam ja tad znao da sam uradio dovoljno dobar posao. Dovoljno dobar, a da ne govorim što onda shvatiš kada se javi Francuskinja iz Pariza i kaže: Commercial break in 30! Ti zaćutiš pola minuta na TV. To je čitava večnost tišine. To je pola kruga. Ti zaćutiš i kao čekaj, na 20 sekundi da ja ipak počnem da pričam. Onda se ona javi: 10 seconds! Ti opet ućutiš. I onda 10, 9, 8, 7… Pa, Ivane, to traje beskonačno. Ali, drugi put kad ona kaže 30, ti kažeš: Ma, važi. Kakvih 30, pre 10 ne reagujem! Na pet reagujem. E, onda vremenom – naredne godine, šta, na tri ? Ma, ni ne razvršavaš rečenicu. Na dva počinješ da završavaš misao. Na jedan boc, tačka! I ti tačno znaš kada da staneš. Ali, to ti je iskustvo. To dok stekneš, to je… Treba da dobiješ priliku. I mnogi ljudi me pitaju kako si to uradio. Ja uvek kažem: Povucite svaku vezu koju imate u životu! Zašto? Ako to stvarno volite, možda zvuči nadobudno ili surovo, ali nije. Ja da nisam pitao Gojka, ne bih nikada radio ono što najviše volim na svetu. Ne bih radio! Prevazišao sam neku moralnu granicu u sebi. Kako sad da se obratim nekome? Ej, čujte, ljudi, ako ne pokucate… Nije Gojko rekao morate da ga zaposlite. Ne, on je rekao: Evo, ovo je on, pa sad vi vidite da li možete nešto da sredite jedni drugima.

Ivan Minić: Ovo je Srđan, on je poseban. 😀

Srđan Erceg: Tako je! 😀 Pa, vidi, ali to je bio divan momenat. I čak u tom periodu, ja sam smatram iskreno da mi je sportsko komentarisanje spasilo život. Bukvalno mi spasilo život. Bio bih, nadam se, i dalje živ, ali tako srećan, zadovoljan i neko ko je našao sebe – pitanje. I u tom momentu, znaš, kreće karijera koju ni ja nisam sanjao. Moram ti priznati, nisam sanjao – lažem! Sanjao sam je, želeo sam je, ali nisam baš znao da ću ja da 15 g. skoro kasnije i dalje budem tu  i da radim taj posao. To stvarno nisam predvideo. Jer ako pogledaš koja je moja najduža karijera od svih poslova koje sam radio, to je sportsko komentarisanje. To je bukvalno sportsko komentarisanje. I nadam se da ću ga raditi i da ću dovoljno dobro raditi još dugo, ali u tom momentu, to je jedan od najvažnijih momenata u mom životu – taj prenos broj dva. Ja to dan-danas pamtim. Taj prenos broj dva. I uvek se toga setim kada ne uspem ponekad, kažem sebi: Ej, čekaj. Seti se prenosa broja dva. Biće sve OK. Posveti se, uradi, veruj, zabavi se, opusti se i biće sve u redu. I taj prenos broj dva meni je mnogo bitan. I to ljudima često ponavljam: Ej, čekaj, stani! Neki uspeju iz prvog, odmah uspeju i to je OK. Ali, nekom treba broj dva, neko treba broj tri, neko treba broj pet. Ne znam, meni je bio taj drugi mnogo važan. Ali, šta sam onda uradio? Primenio sam taktiku koju sam negde i u Directu primenio i, da kažemo, u Politici, dobiješ sport – pošto je to već bio kraj sezone i nije bilo previše Champ Car trka, stavili su me na preglede Svetskog šampionata u reliju. To je bilo novo iskustvo. Dobiješ tekst koji treba da prevedeš tri sata pre emitovanja. Kako da prevedem pola sata engleski jezik? E, da, čestitam na novom poslu. Jesam li dobro ispratio?

Ivan Minić: Jesi.

Srđan Erceg: Kako se zove agencija?

Ivan Minić: Alfa prevod.

Srđan Erceg: Alfa prevod, molim vas! Je li .rs ili .com?

Ivan Minić: .rs.

Srđan Erceg: Alfaprevod.rs, to ću ja da kažem! Svaka čast! To je mnogo važna stvar. Ko ne zna, to su mnogo važne stvari. I sad dolazimo – ozbiljno do čega? Ja dobijem nešto i treba da prevedem pola sata u roku od tri sata. Ma, nema šanse. Nema šanse! I, pritom, ja sad imam dva posla. Ja treba da završim nešto Directu, da odjurim do grada, i da pročitam, a međuvremenu da prevedem, a ako neko drugi prevodi, meni su te rečenice – potpuno se pogubim. Rekoh ti, sticajem okolnosti, spojila se priča – teško mi je da čitam scenario. Šta ćemo sad? I Ceronja, Damir Ceronja i ja smo to radili. I Damir koji je bio u fazonu: Ma, Erceg, daj, moraš da prevodiš simultano. Ja mislim da mi je on rekao, da ne grešim dušu, ali znam da mi je Damir nekako pomogao da slomim tu barijeru: Ma, OK, uđi i prevodi. I onda simultano kreće prevođenje i to se nastavilo do dan-danas. Krećeš da vežbaš engleski jezik na nekom drugom nivou. Ali, šta se dešava? E, tu stičeš isto hrabrost – ti vidiš scenu i ti počinješ sam da je komentarišeš. Ako voliš to što radiš i ako pratiš svoj sport, koliko ti treba vremena ako ti neko upali basket ili tenis da ti znaš šta se događa? Instinkt.

Ivan Minić: Ako ne znaš šta se događa, onda ni ne gledaš to.

Srđan Erceg: Tako je. Ti si u problemu. Nema tu čitanja. I to sam počao da radim: Aha, evo ga! Opa, idemo! Jedna, druga, treća… Ovo je ova staza, ovo je ovo. I onda shvatiš da čovek u slušalicama ti nije potreban. Vremenom sam došao do toga da ne želim da čujem nikoga u slušalicama. Imamo i dan-danas tu opciju ako hoćemo. To se zove vodič. Ja to ne želim, neću vodiča! Nema šta ko mene da vodi! Tu mi je bio plan da ja postanem najbolji na svetu. Da kada neko tamo čuje prenos, kaže: E, ovaj nešto zna. Dobro, da li razume jezik, to je druga priča. Inače, pozdrav za Jelenu Trajković, poznatiju kao Zvezdica. Zašto? Koliko god govorila da sam ja nešto izveo, Jelena je izlobirala da naši komentari, Aleksandra Džankića i mene, završe na Dorni, na motogp.com, u skupu drugih komentatora koji su komentarisali. Evo, ja sam se sad naježio. Nema veće časti od toga. Da od tog klinca koji sedi nesrećno ispred televizora i sanja to, ja 15 g. kasnije osvanem na motogp.com, kao jedan od ljudi koji daje glas nečemu što je veličanstveno, konkretno pobedi Migela Oliveire u Austriji, odnosno na Velikoj nagradi Štajerske. I ti si sada u grupi sa svim tim ljudima koje… Znaš, ja ne mogu da budem srećniji od toga. Čak ne znam ni da li moja mama to zna. Mislim da nisam smeo da joj pustim. Mislim da bi se onesvestila. Ali, pozdrav i za mamu i za tatu. I za brata, i za Čileance moje, i za sve. I za moju lepšu polovinu, itd. U svakom slučaju, činjenica je da Jelena to izdejstvovala, inače, da me je Damir pomogao. Znaš, poslušaš čoveka i kažeš: OK, ulazim. I počinjem sad simultano da prevodim. I sad mozak počinje drugačije da ti radi. Stvari se menjaju. Poboljšavaš i svoj stil i način komunikacije, radiš na dikciji. Da, to mi je, inače, Vlada Dedić mi je to rekao. Kaže: Erceg, dobro je sve to što ti čitaš engleski. Ali, čitaj klasike na našem jeziku. Malo da proširiš, da obogatiš rečnik. -Hvala. On mi je bio urednik u sportskoj rubrici Politike. Ali, pozdrav za Ratka Pavlovića, on me je angažovao. I dođeš u situaciju da sada učiš nešto novo. Ali, šta sam hteo da kažem? Sportovi koji dolaze su zimski. I davno, ako se vratimo na epizodu broj 1, jelte, sam radio Zimske olimpijske igre u Naganu. Znam te sportove, ali sam ispao iz forme. Pri čemu, tu je Ica – pozdrav za Icu, koga smo oteli sada na Sport Klubu, koji je radio dugi niz godina alpsko smučanje. Čovek zna svoj posao. Ne sećam se ko je radio skijaške skokove. E, i Ognjen je radio nordijsko smučanje i biatlon. Manje-više pokriveno, ali Piksi pita: OK, ljudi, ko će da radi neke zimske sportove? Ja kažem: Ljudi, ja mogu da radim biatlon, mogu skijaške skokove, mogu da radim nordijsko skijanje, tj. skijaško trčanje, kako god da ga zovete. I kaže Piksi: Ne, Ognjen radi biatlon, ne sećam se tačno ko radi skijaške skokove, Erceg, ti ćeš da radiš nordijsko smučanje. Ja sam bio najsrećniji čovek na svetu. Zašto? Još uvek nisam dovoljno siguran u sebe… Ah, čekaj, čekaj! 🙂 Nisam dovoljno siguran u sebe. Znam da taj sport nije toliko gledan, ali da mi daje priliku da ja ispečem zanat i da radim na svojim veštinama komentarisanja. Pored toga, to je potencijal. Ako to popularizujem… Ako to popularizujem, pa to je najveći… To je to! I to mi omogućava – ja sam to gledao kao MotoGP. Ja sam pripremao skijaško trčanje kao da radim MotoGP trke. Ja sam se spremao za MotoGP. Niko mi nije rekao da ću ja raditi MotoGP. Ja nisam ni to pitao, nisam ni sanjao. Čak u glavu svoju stavio ja ću raditi MotoGP. Jer je MotoGP najvažniji sport u tom momentu za Eurosport. To je premier sport koji ima na globalnom, na pan-evropskom nivou Eurosport kao televizija. U 27 jezika, pritom. To je ozbiljna, ozbiljna postavka stvari. U tom momentu, Sport Klub je tek nastao. To je 2006. g. Nemanja, koji je imao ozbiljnu ambiciju, ali Sport Klub tek počinje da se čuje. Znaš, niko ne zna kako će nam se putevi ukrstiti. Inače, Nemanja je sin mog prvog urednika iz Sportsko žurnala, koga ja znam iz vremena kad smo obojica imali dugu kosu ili kosu uopšte. Ali, činjenica je da tako kako te život nekako plete te veze. I ja počinjem da radim skijaško trčanje i kažem sebi: OK, moraš da naučiš koje su skije, koji su stilovi, kako se voskira, kako se izgovaraju imena, koje su trke, ko igra kako. I sada počinješ da skupljaš gomilu nekih podataka. Auto-moto sport nekog si imao da slušaš. Ovde nikog nisam slušao, nisam pratio skijaško trčanje. Poslednji put sam pisao o tome 7-8 g. ranije. Ali, OK, hajmo mi sad da naučimo ko šta ovde radi. I sad počinješ da nalaziš tragove. Ovaj je dobar na 15 km, ovaj kad ostane sam 10. počinje da popušta, ova je dobra u sprintu, ovaj dobar u ovome. Znaš, počinješ da razumevaš, da osećaš nekako sport. I radio sam ga do kraja 2008., tj. početka 2009. kada sam otišao na Sport Klub. I sad ti si na Eurosportu i razmišljaš: Čekaj, imamo pan-evropsku mrežu. Hajmo ja na forumu internom da pišem o tome kako se šta radi. Niko živ nije odgovorio. Turčin i ja jedini se našli, muka muku. 😀

Ivan Minić: To, to, da se isplačete otprilike! 😀

Srđan Erceg: I pitamo: Ljudi, kako se čita ime i prezime ovoga? Šta je ovo? Ko je glavni dasa za voskiranje? To su stvari koje naše kolege koje idu na put i na lice mesta znaju. Oni su upoznali te ljude. I išao sam kod Piksija, rekoh: Piksi, koliko košta da iznajmimo kabinu za MotoGP? Hoću da odem da radim sa lica mesta. Jer hoću to da radim… To se kasnije, kad smo dobili MotoGP. Ali, da ne preskočim priču. 2006. meni je to bio cilj i ja sam prenosio sve te trke, kao MotoGP trke. I WTCC sam isto radio. Tu me je zvao jedan kolega – opa, izvinjavam se – i rekao – da, moram malo da srušim nešto – i rekao mi: Kolega, zašto ti Erceg komentarišeš WTCC kao da su trke našeg domaćeg šampionata? To je nevažno, to je Svetsko prvenstvo. Ti tu treba da budeš potpuno emotivno distanciran. Ja sam samo rekao: Ne. Ne, ne. Ako ne voliš trkanje, ako nema benzin, guma, ako ti nije u nosu kad se to dešava, nismo sa iste planete. Jer to se sećam da sam rekao ne. I to je isto važno, da znate kada da kažete ne. I tad sam rekao ne. OK, poštujem starijeg kolegu, sve je u redu, ali hold my beer. To se tako ne radi. I to znam da sam bio ubeđen da postoji novi put kada se komentarišu trke. Da je potpuno irelevantno to, da si ti tu da ispričaš priču – to si me ti naučio, hvala ti na tome beskrajno, Blogomanija me tome naučila. Ne, ja nisam znao da ja pričam priče dok mi ti nisi rekao: Ej, možeš da napišeš – da ispričaš kako se pričaju priče. -Što mene pitaš kako se pričaju priče? Ja sve što pričam je istina, ja tako vidim univerzum. I onda ti kažeš: Ne, ti pričaš priče. -Aha, OK. Stvarno do tad nisam razumeo to, a tad sam već imao 37 g. Nisam razumeo, samo pričao o nešto. Nisam znao da su to priče. Hvala ti na tome. I da se vratim na 2006., ja sam bio ubeđen da to niko živi ne gleda. Shvatio sam tek u martu 2007. da je neko gledao, taj neko je bio Piksi. I kada je došao dan – toga se isto sećam, nismo znali – zajednički sastanak. Još sam ja davio Piksija, isterivao pravdu, nemoj tako, mora se poštuje ovaj, mora onaj, mora vreme, itd. Baš sam bio težak čovek. Kalimero, jelte. I Piksi koji saziva sastanak i kaže: Stigle su direktive iz Pariza. 24 časa će se raditi na lokalnim jezicima svi sportovi, uključujući MotoGP. Erceg, ti ćeš da radiš MotoGP. Šok. Muk. Ja koji sam samo rekao: Sada nemoj da si mi glumio velikodušnog Srđana. Samo reci hvala. Ja sam rekao dogovoreno. Pa, zašto ja? Nemojte ja. Jao, ja se stidim. Ne. Ne, ne! Čovek je izgovorio – kunem ti si i kunem vam se, imamo i damu ovde iza kulisa – nisam to očekivao. Zaista nisam to očekivao. Sve sam očekivao, ali ne da će to izgovoriti. Eventualno da lobiraš zašto ja. Ali, toliko nisam želeo da sanjam to da ne bih, jelte, uprskao šansu, da nisam razmišljao kada je rekao – samo sam rekao: Ćuti! Reci hvala. I ako možeš pobegni dok se ne predomisli. Posle mi je rekao… Ne, on je rekao: Dobro to radiš, ti ćeš to da radiš. I Piksi i ja nismo – samo… Ja sam ga pitao: Jesi li zadovoljna? -Zadovoljan. Tek 2020. – dakle, prošle godine – sam ga pitao zašto. On je rekao: Pa, ja sam video da ti to voliš i da ti to možeš da uradiš. Gledao je skijaško trčanje i slušao. I hvala mu beskrajno na tome. I to kad je izgovorio, ja sam rekao: To je to. To je san. Inače, roditeljima nisam rekao, jer sam hteo da upale Eurosport da gledaju MotoGP i da čuju moj glas. 🙂

Ivan Minić: Srđane, ja ću sad da napravim jedan preskok u toj vremenskoj liniji, ali vratićemo se. 2015. g. ja sam seo u kombi sa tobom, Cokom, Stefanom, Marinom i otišli smo u Barselonu na MotoGP.

Srđan Erceg: Jeste. 🙂

Ivan Minić: U trenutku kada sam ušao u taj kombi, ja sam znao šta je MotoGP, ali sam odgledao tri trke u životu i to najčešće da proverim da li si ti živ i dalje, i da li si budan i sve to. I samo sam te zamolio da mi, ako možeš, ukratko prepričaš šta je to tih prethodnih 70-ak godina motorciklizma. I kada smo stigli u Barselonu, to je dva dana kasnije, ja sam znao sve.

Srđan Erceg: Hvala. 🙂

Ivan Minić: Sa mnogo ljudi sam pričao. Ti mnogo ljudi nerviraš.

Srđan Erceg: Gotovo neminovno. 😀

Ivan Minić: Mnogo više ljudi te voli, ali mnogo ljudi nerviraš.

Srđan Erceg: Ne, opušteno. 🙂

Ivan Minić: Ali jedna od stvari koja jednostavno ne može da se ignoriše je količina ljubavi i količina energije koju ti ulažeš u nešto. I na to se ljudi lepe. Čoveče, razgovor sa tobom nije razgovor. Ja sedim i slušam.

Srđan Erceg: Izvini. 🙂

Ivan Minić: Ali, razgovor sa tobom je neverovatna količina ljubavi i energije koju ti ulažeš u stvari do kojih ti je stalo i to neminovno mora da da rezultat. Dobra stvar je, i vrlo važna stvar koju ti sve vreme potenciraš je samo nemoj to da očekuješ, nemoj da očekuješ rezultat, nemoj da čekaš kad će da se desi – ti samo radi ono što treba da radiš, onako kako treba da radiš i desiće se.

Srđan Erceg: To je to.

Ivan Minić: Ako čekaš, konstatno ćeš da se razočaravaš, konstatno ćeš sebi da nabijaš pritisak, da praviš problem. Ne, ne, ti samo radi sve i kosmos će da već reši da se sve te stvari dese kako treba.

Srđan Erceg: Hoće.

Ivan Minić: Može da se desi i da ne dobiješ priliku koju si ti dobio. Može neko da je ne dobije. Ali, jednostavno, vrlo je teško ignorisati tu količinu ljubavi i posvećenosti koju je neki ludak spreman da posveti nečemu, što zapravo u tom trenutku vrlo malom broju ljudi nešto znači. Nije neki veliki rizik. Ne može mnogo toga da se izgubi, ali možeš da dobiješ nešto sjajno kada pustiš nekog ko to toliko voli.

Srđan Erceg: Pa, pretpostavljam, da. Znaš, nikad nisam razmišljao na taj način. Sada kada to kažeš, šta imaš da izgubiš? Iz te perspektive Piksija prepostavljam ako pogledaš. Ali, ne znam. Moram ti priznati, jedna stvar je bitna samo, ovo što si sada rekao – samo radite svoje. Samo radite svoje, ali ja se zaista ne šalim. Ja sad sebe teram, sa svim ovim stvarima koje radimo. Seti se zašto si nešto počeo i samo to radi. Ne koliko ljudi je slušalo, gledalo, koliko dugo, šta… Radi to što voliš. Da, slušaj druge, ali radi to što voliš. To je posvećenost ili ljubav, i ponekad i zaslepljenost. Ali, da, obožavam MotoGP. Ja znam kako se osećam kad je vreme za prvu trku sezone. Znam kada se popale svetla, reflektori, kada je vreme da krene trka u Kataru, svake godine ja znam. Sad sam se naježio. Znam taj momenat kada krene prva trka, ne postoji lepši trenutak u godini. Koliko god da volim Formulu 1, kada dođe MotoGP prva trka – drugačiji je svet. Baš je drugačiji svet.

Ivan Minić: Pa, iskreniji je mnogo. Mnogo je više tih nekih emocija, mnogo je manje onog komercijalnog što Formula donosi sa sobom.

Srđan Erceg: Jeste, jeste.

Ivan Minić: Bili smo u Barseloni. Koliko god to iskustvo bilo naporno i traumatično, posebno što je u mom slučaju došlo neposredno nakon odlaska na Rolan Garos. Znači, ja sam došao u devet uveče iz Francuske, odspavao – posedeo sa prijateljima, odspavao par sati i u sedam ujutru krene kombijem za Barselonu.

Srđan Erceg: Ušao si u reno. Ne preterano udobni. 😀

Ivan Minić: A, dobro, Bože moj! 🙂 Ali, celo to iskustvo je zapravo od mene napravilo osobu koja sada to voli i prati. I ja sam NFL krenuo da pratim zbog tebe. Mene NFL nikad nije zanimao, ali danas ja ispratim NFL. I već godinama imam ekipu sa kojom gledam Super Bowl. I to su postali neki vrlo značajni rituali. Ne mogu možda to da pratim na onom nivou na kojem bih voleo, više ni tenis ne pratim tako, nažalost.

Srđan Erceg: Da, ponekad je teško.

Ivan Minić: Teško je i nemoguće uvek sve uklopiti, ali volim da budem u toku, volim da ispratim. I dalje volim da s vremena na vreme pustim samo da vidim jesi li tu, je li sve OK.

Srđan Erceg: Živ. 🙂

Ivan Minić: Pošto se sećam – pričao sam to, u nekom trenutku sam pričao u nekoj od prethodnih epizoda – ja mislim da ja dolazim na probni prenos na Sport Klub nakon nekog dogovora sa zajedničkim prijateljima i kolegama koji su prenosili tenis. Njima je treba ispomoć, ja sam ceo život pratio tenis i kao pretpostavljam da bih ja to mogao da radim i to sve. I ja dolazim na neki užasni, užasni meč. Znači, Troicki – Kevin Anderson. Znači, ne postoji razmena koja ima više od dva udarca. Ne postoji ništa što možeš da kažeš. Najdosadnija stvar na svetu, ali OK, nebitno, bar nije trajalo dugo. I ja dolazim u tipa pola šest ujutru. Nema nikog. Momci iz režije me puštaju, ja radim probni prenos i sve to. Izlazim, već je 7:20, recimo. Ja izlazim i srećem Zvezdicu i srećem još nekog, i to je 7:20 ujutru, i svi su u fazonu: Ej, tu ti je negde Srđan! -Gde je Srđan? Šta je Srđan? Srđan spava u jednoj od kancelarija u džaku za spavanje, jer se ne isplati da ide kući da odspava da mogao lepo u 9 da ode na posao, da bude na poslu. Ti nakon svog treninga koji je bio u 3-4 ujutru…

Srđan Erceg: Australija! 😀

Ivan Minić: Ti si lepo legao na pod i kao šta… Prolazim, vidim u onom delu gde su toaleti Srđan pere zube, sprema se za posao. Ja kao: Dobro, brate, nemamo 18 godina više!

Srđan Erceg: Da li nemamo? To je veliko pitanje! 😀 Ali, da, moraš – ne moraš, ali ja sam rekao: OK, gubi smisao da sada idem, pokušavam nešto. To je sat izgubljen u prevozu. Ne! Leći ćemo ovde, malo vojnički stil i preživećemo ta dva-tri dana. Ali, to opet dolazi iz ljubavi. Ja ne mogu… Vidi, ljubav koja posle se proširila – zadržaću se samo nakratko na ljubavi i na posvećenosti – zaista je to ljubav. Ali, znaš šta se desi? Kad tebi prvi gledalac, kad prvi put dođeš u situaciju da ti neko tvituje u 1:20 tu smo – kraj! Ti i dok ne znaš da su ljudi tu, ti radiš svoj posao. I meni je dovoljno što ja to radim. Ja to volim, srećan sam. Nema veze, dva ujutru – dva ujutru, četiri ujutru – četiri ujutru. Opet, to me je skijaško trčanje naučilo. Znaš kako izgleda maraton u Naganu od 50 km u četiri ujutru? E, tako izgleda…

Ivan Minić: Divno.

Srđan Erceg: E, bukvalno tako izgleda kako si se ti sad zagledao. 🙂

Ivan Minić: Srđane, ti se sećaš da sam ja bio fizički prisutan u prostoriji u trenutku kada si ti šest sati prenosio kišu na MotoGP-ju.

Srđan Erceg: Da.

Ivan Minić: Jesmo li bili Marko Gudurić, ja i ti u kabini, gde smo i Gudura i ja sedeli i ćutali i gledali tebe. I ništa nam nije bilo jasno. Kiša je, ne postoji šansa da će se održati bilo šta. Ti komentarišeš kišu i ljudi to gledaju. I ti si isključuješ na pola minuta, jer ti zvoni telefon, zove te Nemanja – Nemanja je direktor Sport Kluba – zove te Nemanja, i mi sad očekujemo neće da prekine prenos, nego će da dođe da ga strelja. I Nemanja koji kaže: Ne, ne, nastavi. Ovo je najgledanije dosad. Svi gledaju iz nekog razloga. Mislim, gledaju ludaka, slušaju ludaka.

Srđan Erceg: Pretpostavljam, ne znam.

Ivan Minić: I kao: Pa, ne, ne morate da sedite tu. -Kako misliš ne moramo da sedimo? Nedelja popodne i Srđan priča već četiri sata nešto. Ne, ne, ovo je bolje od bioskopa, ovo je bolje od bilo čega.

Srđan Erceg: Vidi, ja ne znam šta je to bilo – talk show. Ne znam, ja sam se lepo zabavljao. Nije da sam imao s kim da pričam, ali ja sam sebi našao publiku i…

Ivan Minić: Pa, ne, ti pokušavao sve vreme nas nešto da engageuješ, Gudura je stidljiv – mada kad je bio posle gost kod tebe, videli smo i da nije toliko.

Srđan Erceg: Ej, jesi li video? Bio je super! Pozdrav za Marka!

Ivan Minić: Marko je…

Srđan Erceg: Legenda.

Ivan Minić: Marko je najdivnije dete na svetu.

Srđan Erceg: Predivan momak. Jeste.

Ivan Minić: Mislim, nije dete više, ali…

Srđan Erceg: Ali je predivan.

Ivan Minić: Predivno, predivno biće. Ja imam svoje momente, nisam možda tako predivan, ali imam ja svoje momente.

Srđan Erceg: Jesi, jesi.

Ivan Minić: Ali, kako da se uključiš u tako nešto. To je kao da probaš 12 V da uključiš u 220! Ne ide baš! 😀 Uglavnom, bilo je mnogo tih nekih iskustava u kojima – mislim, ti si čovek koji je mene uspeo da rasplače sa bine, a ja baš i nisam neko koga je lako rasplakati.

Srđan Erceg: Opet, samo sam bio iskren.

Ivan Minić: Pa, samo toliko. Ali, negde ono što je zajedničko za sve te stvari je neverovatna količina ljubavi i posvećnosti. I ja nikad neću zaboraviti trenutak kad sam ja tebe upoznao. Ti si toga verovatno ne sećaš. Mislim, ne sećaš da smo se upoznati tad. Zajednički prijatelj Nebojša Radović me je naterao da odem na konferenciju.

Srđan Erceg: Eniac. 🙂

Ivan Minić: Neku, koja se održavala u hotelu Zira, gde se pričalo na neke teme.

Srđan Erceg: Srebrni letač. 🙂

Ivan Minić: Ti si izašao, ti si izašao u majici Srebrni letač, i krenuo si da pričaš nešto. I ja sam samo pogledao Nebojšu i rekao: Brate, koliko mi ide na… 

Srđan Erceg: 😀

Ivan Minić: Znači, sve je u pravu, sve što priča je tačno, ali…

Srđan Erceg: Ali me nervira! 🙂

Ivan Minić: Koliko me nervira! Koliko ono… Prvo, koliko dobro pričaš! 🙂 Znaš, svi smo mi geekovi koji ne mogu da sastave dve prostoproširene rečenice, ti, brate, kao glumac neki si tu! I kao glumac, i kao prodavac, ali ne onaj bad guy, nego onaj nakon što kupiš sve što ti nudi hoćeš da ga vodiš kući porodici da se upoznate.

Srđan Erceg: Nije ni bitno šta si kupio. 🙂

Ivan Minić: I kao završava se to. I samo znam koliko me nervira, koliko me nervira, koliko me nervira, izlazimo ispred, na onu teresu i tu su neki sendviči. Iz nekog razloga, u Ziri uvek imaju dobre sendviče. 🙂 I jedemo te sendviče, i ti dolaziš, nešto pričaš sa Nebojšom, upoznajemo se i potpuno drugi čovek! Znači, to više nije ona zvezda, nego to je sad neka plišana životinja koja je došla – dobro, sa Nebojšom su svi plišane životinje. Ali, kao: Pa, on nije onaj iritantni kreten od malopre. 😀 I tu smo krenuli u neku priču. Vi ste u tom nekom periodu radili neke vrlo interesantne stvari sa HUGE-om.

Srđan Erceg: Jesmo.

Ivan Minić: Kao i često puta u životu, i pre i nakon toga, neke stvari pre su vremena.

Srđan Erceg: Mnogo pre vremena.

Ivan Minić: Koje su bile zanimljive, ali, znaš, mi čudni ljudi i geekovi, a posle će se ispostaviti i robotičari, mi cenimo te ludake što rade neke stvari pre vremena. Zato što je to kul i kao… Čekaj, šta, ne može da se napravi? Ko ne može da napravi?

Srđan Erceg: Nema ne može.

Ivan Minić: Ali, neće niko da plati. -Pa, to sad nije bitno!

Srđan Erceg: Ko to priča o tome uopšte!

Ivan Minić: Jesi li rekao da ne može da se napravi? Daj da vidimo kako ne može da se napravi.

Srđan Erceg: Jeste.

Ivan Minić: I rekao si – hoću da te vratim na priču sa HUGE-om – rekao si da je taj početak bio prilično onako romantičan i drugarski.

Srđan Erceg: Jeste.

Ivan Minić: Ali da je prethodio period koji je bio izuzetno težak, na tržištu koje je potpuno nepripremljeno za bilo šta i nerazvijeno. Šta se tu dešavalo? Kako je to izgledalo?

Povratak na HUGE liniju i njeni počeci

Srđan Erceg: Pa, hvala, inače, što si me vratio. Pa, ne, ozbiljno. To su te paralelne šine, to što su trostruki životi. Ali, HUGE, da – to je nekako baš romatičarski momenat. Nemamo ništa, nemamo pare. Sve što zaradim s jedne strane to se potroši. Bogdan koji pokušava da nam prenese znanja koja je stekao i koja su ogromna, i on i Marko i cela ekipa koja tu radi, ali, mi se ne razumemo u tom trenutku. Mi nemamo isti rečnik. Mi nemamo isti jezik. Pri čemu, on pokušava neki švedski model da primeni, što u Srbiji, što na nama, koji nismo u tom momentu razumeli ni šta priča. Iskreno, nismo imali predstavu, a nije ni da je on najbolji bio u tom prenošenju zato što ima fitilj ultra kratak. Pa, da, niste me razumeli! Oh, ništa, idemo ispočetka nešto drugo! Ali smo se držali zajedno, pokušali da uradimo nešto što je na kraju i stvorilo jednu kompaniju koja postoji. Sad će još malo, ne znam, neće baš uskoro, ali nismo ni daleko od 15 g., što je ozbiljan rezultat. Ja kad sam shvatio koliko godina je prošlo otkad smo napravili HUGE, vau, vau! Ali sam početak je bilo lutanje. Iskreno, bilo je lutanje. Ivan, koji dolazi iz nekog drugog posla, iz konsaltinga; Bogdan, koji dolazi iz digitala; i ja, koji dolazim iz nekih klasičnih medija. I mi tu lutamo. Pri čemu, niko od nas nije prodavac. Makar ne zvanično. Ili ne zna, ne razume kako to da radi Ili ako prodaje, ni ne zna da prodaje. To je bila situacija.

Ivan Minić: Što bi rekao jedan moj prijatelj: Ne prodajem ja ništa, nego ljudi kupuju od mene. 🙂

Srđan Erceg: To je dobro. To je stvarno dobro. Ti ako to postigneš, to je veliki uspeh. Nikola Barać – važno je, u tom momentu, on je čovek koji jedini koga ja znam da radi prodaju. Znaš, to je momenat – to su neki bliski odnosi. U to vreme, ja sam bio sa drugom devojkom, s mojom budućnom suprugom i budućom bivšom suprugom. Znaš, to je neka vrlo intimna veza između nas dvojica. Ne volim da širim previše priču ka privatnim stvarima, ali to su ljudi u tom momentu koji mene okružuju. Ana, Katarina – njena sestra, i Nikola, koji je njen momak. Oni su sad u srećnom braku, dobiju i decu, srećno, sve kako treba. I mi – nije nam baš priča Nikolina i moja bila toliko uspešna iz perspektive zajedničke saradnja. Nikola je sada – pozdrav za Nikolu u Httpoolu. I ti počeci su bili – evo, imam osmeh na licu. Zašto? Smejem se zato što su bili mega zabavni. Gde ja zovem Nikolu i kažem: Nikola, hoćeš sa mnom u neki novi posao. -Hoću. Hoću. On u tom trenutku radi u Sportu, prilično uspešno. Prodaje oglasni prostor. To je oblast koja ja znam da mi je bliska, koju mogu da kažem nema previše para. Možemo da ti damo neku platu i to je sve što možemo da ti ponudimo. On, čoveku, potrebne su pare, nije da je baš tek tako. Nije ni da meni nisu potrebne, ali neka drugačija situacija – stabilnija. Stariji sam od njega dosta u tom momentu. Posle tog nije bilo toliko mnogo, s godinama to nestane. 🙂 I kao hajde da radimo. Šta ćemo da radimo? Nemam pojma. I onda Ivan Rečević i ja smo prvi prodavci, koji to rade. Možeš da zamisliš kako sve to generalno izgleda.

Ivan Minić: Ne što mogu da zamislim, mogu da se setim. 🙂

Srđan Erceg: Tako je! Marko, koji pravi veb-sajt, koji izgleda kao AGENA, ali je ciklama boje. Inače, geneza imena. Bukvalno, flagrantna krađa je u suštini bila. Možemo da se lažemo, ali nije. Huge Incorporated, opet jedan deo beogradske ekipe, koji je učestvovao u pravljenju Hugea. Huge, koji je ogromna njujorška – globalna agencija, prodata je kasnije za 300 miliona dolara. Imala je čak i svoj, jelte, dok je to bilo popularno, ja ne znam, show, ne znam kako bih to nazvao. To je zaista bio spektakl šta je Huge napravio. I mi sad krećemo da smišljamo ime. A kako ćemo da se zovemo? Ali mora da ima media, znaš. Mora da ima media da bi ljudi znali da je to ima neke veze s medijama. Bukvalno, tako nastaje ime. I kao HUGE, Hoćemo da se zovemo HUGE Media?. Ja sećam se da sam pitao: Je li to ima neke veze? Je li neko još postoji? -Pa, znaš, postoji neka marketinška agencija… Ali, nema to veze to sa time. -Kako nema veze s time? Uzeli smo ljudima ciklama boju! Katastrofa! Praktično sve. -Ne, inspirisali su nas. -OK. Promenićemo verovatno ime, ali OK. O tom potom. Posle 15 g. – i svake godine smo rekli: Hajde da promenimo ime. Ovo nema smisla. Hajde da promenimo bar boju.

Ivan Minić: Jedno 5 g. mi to pričaš. 🙂

Srđan Erceg: Pa, bukvalno ti govorim. Imam razne ideje. Sad najzad mislim da sam našao ime, ali hajde sad da ne kažem, pa posle opet da bude e, nije se desilo. Ali je poenta bila u tome da sednemo za stolom, bukvalno ovako kao ti i ja sada što sedimo, nas trojica i smišljamo, smišljamo, smišljamo, kao: OK, HUGE Media, dobro zvuči. Huge kao veliko! Prvi reklamni materijal – ja se izvinjavam na ovome – ali papirni lenjiri od 23 cm.

Ivan Minić: 😀

Srđan Erceg: E, to! Ho-ho-ho, kako je to zabavno! Šta to znači, uopšte? I sa ciljem da nas svi pitaju zašto, i onda mi kao… Da bi radio ovde, znaš. Ko to radi? To je nepristojno. To je potpuno… Neverovatno!

Ivan Minić: Pa, dobro, tinejdžeri. 😀

Srđan Erceg: Tinejdžeri, bukvalno. A mi idemo i prodajemo šta? Google oglase. Google šta? To je bilo uglavnom: Šta? Šta?, su bila pitanja, šta oglasi?. Ali, eto, to je nama bilo zabavno – lenjiri od 23 cm, ciklama boja, ciklama vizitke. I to što smo išli okolo i pričali da smo mi najvažnija stvar koja se desila u digitalu. Otud i Radetu verovatno reakcija: Mnogi su nestali koji su pokušali da nas pobede. -Dobro. Ali, poenta je bila da nismo baš znali. Pa smo pokušali da preslikamo neke modele, ali onda mi to ne bismo da baš kupujemo banere. Ne bismo u taj model uopšte. Što da idemo tamo gde je Httpool već ili će doći Direct ili će doći McCann ili će doći Media House ili ko god već. Šta god da se desi, hajmo mi nešto drugo da radimo. Hajmo mi da – alate te čuvene batalili smo posle mesec i po. Kakvi crni alati, ko će sad da pravi alate. E, super je ovo Google! Sad će to da poraste! Evo ti nešto što čuješ 15 g. Stiže godina digitala, sad će budžeti biti ogromni! Ne, neće. Televizije će – mislim, biće. Neke stvari će se popraviti, ali to je 2009. izgovorene, pa 2010., pa 11…

Ivan Minić: Pa, dobro. Stvari se jesu popravljale.

Srđan Erceg: Popravljale. 🙂

Ivan Minić: I to jeste uvek bio neki solidan rast. Ali, znaš, ja se sećam te neke scene sa neke konferencije koja se dešavala u Mađarskoj, gde su nas zvali iz regiona predstavnike da pričamo o našim tržištima. I kao imaš neki set stvari koje treba da prezentuješ. Između ostalog, imaš year-to-year growth u procentima i sve to. I svi – sve zemlje u okruženju koje su neuporedivo veće kao njihovi procenti su bez veze. I onda ja izlazim i pričam neke procente, ono 30%, 40%. Oni su svi: Vau! Ludilo!

Srđan Erceg: Kakav rast! 😀

Ivan Minić: Ja kao: Ljudi, jeste li pogledali apsolutne cifre? 😀

Srđan Erceg: Tako je! Vidi, imao sam kikiriki, sada ih imam tri. Vau! 🙂

Ivan Minić: Strašno! 🙂

Srđan Erceg: 300%!

Ivan Minić: Strašno! Mislim, i ja sam tad bio klinac i imao prezentaciju koja je suštinski bila stand-up, ali bar je bila zabavna ako ništa drugo.

Srđan Erceg: Je li bilo dobro? 🙂

Ivan Minić: Brate, ljudi pričaju o tržištu, ne znam, mađarsko u tom trenutku 75 miliona eura. Mi imamo 6. Šta ja tebi da kažem?! 🙂

Srđan Erceg: Izvini, koliko nam je danas tržište?

Ivan Minić: Pa, manje i dalje od tih 75.

Srđan Erceg: Pa, razumeš, da. A to je bilo tada. 🙂

Ivan Minić: A pričamo, tipa, ne znam, 2009-10. g.

Srđan Erceg: Pa, da.

Ivan Minić: I šta da radimo, kako da radimo? Hajde, bar nek’ bude zabavno. Biće sve – facts and figures će biti tu. Sve je OK. Ali, brate, ja stvarno ne mogu da pričam ovo ozbiljno. Posle drugari iz Hrvatske, koji su prezentovali svoje koje je bilo četiri puta veće od našeg u zemlji koja je duplo manja. 🙂

Srđan Erceg: Iliti da citiram Megaminda: Presentation! U tvom slučaju. To je ono što si imao. Je li bila dobra prezentacija?

Ivan Minić: 😀 

Srđan Erceg: Nisu kupili. 🙂

Ivan Minić: Bila dobra prezentacija i bilo dobro pivo. Ali, dobro. 🙂

Srđan Erceg: Jesu li kupili? To je najvažnije. Ja bih rekao da jesu. Ali, vidi, šta smo imali u tom trenutku? Pa, mogli smo samo da glumimo i da verujemo u to nešto. Mi čak nismo – da li smo glumili? Pa, verovali smo samo. I to je opet ta priča: Ej! Ja u ovo verujem! Ja ću ovo da guram, guram, guram, guram! Znam kad je Gojko analizirao neke brojke godinama kasnije, pitao: Kako ste vi uspeli, preživeli? Kako ste uopšte organizovali biznis? Na veru, bukvalno. Verovali smo – izvini, ja samo udaram mikrofon, u stereo…

Ivan Minić: Sve je u redu.

Srđan Erceg: Da, to je normalno. I poenta jeste bila upravo u tome što ti nešto veruješ. I zaista Bogdan nas je ubedio, ali nije samo što nas je ubedio, to je zaista radilo i dan-danas radi. Ono što je bilo smešno jeste što Ivan koji ćuti i završi nešto. Šta je završio? Nemamo pojam. On je napisao neku ponudu, otvorio neki račun u banci, završio je pečat. E, da, i pečat je morao da bude veliki. Po zakonu, najveći prečnik smo našli. Znaš, svi su imali male one pečate – školski pečat. E, i dolazi naš pečat. E, kad dobiješ fakturu od nas, a pečat je će biti ovoliki! I ljubičaste boje! BUM! HUGE ti je poslao fakturu! I Ivan Rečević koji stavlja…

Ivan Minić: K’o butkicu da isporučuješ. 🙂

Srđan Erceg: Tako je, ali u fusnoti piše dug je loš drug. 😀

Ivan Minić: 😀

Srđan Erceg: Jer, zašto da ne? 😀 I Ivan koji kaže: E, ali neko neće da nam plati, to su sve  problemi preduzetništva, traži mu menicu. Ja pregovor s ljudima koji kad im izgovoriš menica, te izbace napolje. Ali, vremenom je i to došlo na red. Kako da kažem menicu? Ivane, jesi li lud? Kako da tražim menicu? Neće nas niko primiti. Pri čemu, traži avansnu uplatu u oglašavanju u Srbiji. 😀 To je bio ceo moj komentar. Dobiće 3%. 3% na 3 dinara je mnogo malo. Znaš, ne interesuje ih tih 3%. Ali smo nekako preživeli. Dok smo shvatili ciklus da nikad nećemo uhvatiti, pa smo direktne troškove prebacili na klijente. Ali, to sad mogu da izgovorim. Tada, šta su direktni troškovi? Šta je bilans stanja? Bilans uspeha? Nemaš ti pojma o tome. To sve učiš – to je tek 2015. kad je Gojko došao smo… Aha, bilans stanja i bilans uspeha – pa, to nije samo dokument koji popuniš zato što moraš. Ne! Tu možeš da pratiš lepo svoje poslovanje. Ali, dobro, čovek uči. Elem, 2008. mi smo to pokrenuli i kao nešto smo krenuli. Ali, suštinski smo mi 2009. zapravo počeli zaista da radimo, gde je ja sam i dalje radio u Attica Mediji. Pokušavao da završim moj posao, pa onda juriš posle posla na drugi posao, pa pokušaš nešto da složiš. Pri čemu sam ja rekao ljudima da smo napravili HUGE. Zoran je u to vreme napravio WMA, koliko se ja sećam. Tako da je i on razumeo da je veb budućnost – Web Media Agency. I mi u tom momentu svi negde jurimo digital. Ne znam još uvek šta će tu da se desi. Ali, ja radim, znaš, redovan posao. Attica Media – kuća, Attica Media – kuća – Eurosport, Attica MediaEurosport – kuća – ludilo – koncert Madone, to se sećam da je bilo, kao big deal. Ko može da nabavi karte za koncert Madone? -Mogu ja. Stigni ti do Jaza! No, u svakom slučaju, i, da, otišli smo – no comment. Neka ostane na tome. I pokušavaš da živiš tako. To je pakao. Ja sam se ugojio maksimalno, ne znam šta sve nisam… Nisam u depresiji, ali sad umoran sam. Znaš, od jednog čoveka koji je bio veseo 10 m. ranije – ne da nisam veseo. Kakav Hanover, ne sećam ga se više. Promenio sam dve kompanije i otvorio jedne i planiram da odem u tu treću. Ne znam ni šta hoću, ni šta neću. Dugovi samo rastu. Nije bitno više koliko zarađujem. Zašto? Pa, hajde na ovaj put, hajde na onaj put, hajde kupio ovo, premija ovo, treba ti ovo, uselio se u novi stan, uselili ste se novi stan, hajmo ovo, hajmo ono… Ludilo! Ludilo! Ludilo potpuno! Ne znam gde sam potrošio pare, nemam pojma. Ulagali smo u HUGE. Ja sam se baš trudio da sve to što zaradim ekstra pa da ubacim unutra – platimo neke plate. Pa, Ivan Rečević daje neke svoje pare. Bogdan daje prostor. Već me glava boli. I onda Bogdan kaže: Ne, ti, Erceg, moraš da pređeš, da radiš puno radno vreme u HUGE Mediju. To će biti pobeda! Kažem: Čoveče, imam dugove, imam kredite, imam lizinge. Ne znam šta sve nemam. Moram bar 500 evra da platim bankarima svakog, bankama, izvinite, šalim se, moram da platim svakog meseca. Ali, to sam ja izabrao. Niko mene nije terao. I on me slaže, nije trepnuo. Ja ti garantujem da ćeš imati platu 500 evra. Samo me nije obavestio da je garancija da ću ja to uspeti da postignem sam, znaš. Delovalo da će on to nešto da uradi. Ne, ja ću te osloboditi stega, ti bićeš mali preduzetnik! Hvala, Bogdane, ali glava me je bolela narednih 5 g. Ali, ništa on čovek nije uradio. Njegov princip ima malo sovjetski metod. Gurneš čoveka u vatru, pa… Uroniće. Znaš, kao Piksi, imaš dobar glas – dođi. Eto, izronili smo. Ali, činjenica, i na tome sam mu se zahvalio, bez obzira na sve, ne bih sad da se izražavam, ali mi je dao, hajde da kažemo, srce. Koje nisam imao do tog trenutka za te stvari. I pitanje da li bih ikad skočio da me nije slagao. Ne, nisam mu se zahvaljivao, dok sam ga spominjao negativno za tu rečenicu godinama kasnije, ali kad isplivaš na kraju, kažeš OK, hvala. Jer da me nije povukao na taj način, da me nije prevario defakto, ne bih nikada postigao neke stvari koje sam kasnije postigao. Tako da hvala mu na tome, ali ne bih išao ponovo tim putem ako ne moram. To je bilo baš zahtevno vreme. Vrlo zahtevno vreme, i ne sećam ga se baš tako rado iz lične perspektive, ali ga se sećam sa velikim osmehom iz perspektive HUGE Medije. Znam da sam te 2009. na početku, kad smo ušli u 2009., manje-više svakodnevnica je bila ista: ideš, prodaješ, juriš, zoveš. Hoćete da kupite oglase? Tj. hoćete da kupite oglasni prostor u Casa Vivi, Salt and Pepa, pozdrav za te redakcije, Maximu, Playboyu, Graziji. Pokušavaš, boriš se, ne znam. Onda naučiš otprilike kad kupuješ papuče i ubacuješ u časopis, da, naravno, publika plati papuče. Kupiš papuču za evro, povećaš cenu za dva evra. Ali, dobili ste papuče. Ne znam, sve je to model koji je legitiman. Nije ilegalan, ali meni je sve to izgledalo tako banalno. Nikog ne vređam. Samo hajmo nešto bolje, hajmo drugačije. Pri čemu, banalizacija cele redakcije, ali su se momci i devojke ozbiljno – pre svega devojke i momci trudili. Maxim, Playboy, Laza Jovanović, Aleksandar, čuveni autor kasnije, čovek koji je tamo sedeo i blejao pre nego što je počeo da piše knjige. Čovek sedi i oni luduju. To je cirkuzancija bila. Pogotovo za Maxim, kad izmišljaju pisma. Znaš, to je baš bilo zabavno. Pa, onda redakcija Salt and Pepe, to su se ljudi zbiližavali. Recepti…

Ivan Minić: To je bila neka neverovatna dobra energija.

Srđan Erceg: Dobra energija. Grazia – joj, da, Katarina! Jao, pozdrav Katarini! Katarina koja je išla, inače, u Turističku. S druge strane i gde smo nas trojica bili neki potpuni kreteni tamo neke 95. g. Zamisli koliko smo ih izvređali, nesvesno. Nemam pojma šta smo uradili. Katarina me je ovako dočekala i kaže: Znam ja tebe. I ja sav srećan, znaš. O, neko me zna u novom preduzeću!Znam ja tebe, ti si robotičar. Ali, kao smrdljiva riba, bukvalno. Samo sam video: Ops, nešto smo uradili! Ne bih da ponavljam šta smo uradili, ali, recimo, da smo zaslužili da budemo zapamćeni.

Ivan Minić: Da, naša škola, škola u koju je išao Srđan, koju je išao Ivan Rečević, koju je išao Bogdan, Politehnička akademija je bila škola koja je u sastavu imala srednju mašinsku, srednju turističku, višu mašinsku, višu turističku.

Srđan Erceg: Da.

Ivan Minić: Gde je postojala kula, u koju se ulazilo sa obe strane. Sa jedne strane su ulazili mašinci, sa druge strane strane su ulazile u jednoj smeni primarno devojke koje su išle u Turističku.

Srđan Erceg: 99% su bile devojke.

Ivan Minić: I, kao OK, bili smo mi robotičari koji smo bili neka čudna deca, eksperimentalna, polumatematička gimnazija, polu neka tipični mašinci. Bili su ovi ostali smerovi koji su bili klasična tehnička škola, odnosno klasični mašinci. Ali, u suštini, mislim, nije bilo baš jednostavno to kad se iza ćoška pojavi tolika količina devojaka u jednom trenutku. A, pritom, čak i kao da toga nema i kad se potrefi da si u suprotnoj smeni pa se ne srećete, tačno preko ulice je Studentski grad. 🙂 I tako, nije to baš bilo jednostavno u manju ruku.

Srđan Erceg: Dešavale su se neke, nažalost, čudne stvari. Ponekad. Ali, toga se, što je najgore, setio sam se i šta smo uradili. Bio sam u fazonu zašto. Ali, to ti je neminovno! Put te vrati! Vrati te na mesto zločina, ne na mesto! Samo me Katarina – ovako me dočekala. Znam ja ko si ti. -Jao, dobro, posle. Ali, da, pozdrav za Katarinu. Katarina je divna. Zakopali smo, tj. ona je zakopala tu ratnu sekiru negde u mojoj glavi. U svakom slučaju, dođeš i bila je super ekipa. Super ekipa. I od tebe zavise prihodi. Ti stvarno imaš jedan važan posao. Sve se raspada. Pri čemu, upadaš i u negativno razmišljanje. Jao, sve je propalo! Jao, ništa ne može da se proda! Jao… Nikad ranije nisam imao taj stav. Uvek sam bio stava ono što sam ti rekao: Ja da ne uspem? Nema šanse, uspeću sigurno! Tu sam prvi put došao u situaciju profesionalnu, baš ozbiljno razmišljam, ali ne da neću da uspem, nego ne želim da uspem. Ne želim. Mislim da je ovo što radimo na pogrešan način se radi. Zaista.

Ivan Minić: Čak i ako uspem, neću biti srećan.

Srđan Erceg: Neću biti srećan. I nije pitanje da li si prodao oglasni prostor, nego je pitanje koja ti je dugoročna strategija. Zovi svakog u ovom gradu i uvali mu nešto! To je neka strategija, ne znam. Masimo Monti je u to vreme bio direktor i baš je bio fokusiran: Danas odmah hoću rezultate. Moje razmišljanje je bilo: Daj, čoveče, da potpišemo neke dugoročne ugovore. Daj da prenesemo ono što smo naučili u Direct Mediji. Daj da radimo stvari na neki drugi način. Svaka filozofija ima svoju priču. Ne mogu ja da grešim dušu. On čovek nije ni prisutan, pa sad da govori u svoje ime šta su njegova razmišljanja bila. Ali, nas dvojica se baš nismo razumeli. Baš se nismo razumeli, gde je on bio rešen odmah danas da se uspe. Ja sam razmišljao: Čekaj, hajde da odemo da pričamo sa velikim agencijama. Ako završimo na 60-70% budžeta sa njima, negde imamo neku šansu.

Ivan Minić: Dobro, imaš neku stabilnu bazu, pa sve ostalo je nice to have.

Srđan Erceg: Dodatak jelima, znaš. Imaš sigurnih – imaš commitmente. U to vreme su se potpisali, ne znam kako je danas, commitmenti. Gde ti commituje se agencije da će svojim klijentima prodati. Iako ne prodaju, da tebi moraju da plate. To ti je lep posao. To su godišnji ugovori. Ti završiš to i onda ideš dalje da prodaješ manjim klijentima. Tj. ni ne manjim, nego onima koji nemaju agencije. Ali, postoje pravila igra: Ne ideš iza leđa agencijama. Ne zato što je to ilegalno, nego zato što je bad form. To nije posao. Zamisli ti sada predstaviš deset klijenata i ja kažem: OK, Ivane, imamo ugovor. Ali, ja ću da odem kod tvog klijenta direktno i daću mu 20% više. Šta si dobio time? Ha-ha-ha, kako sam ja super! Ja sam potpisao direktan ugovor! I izgubio devet ovih.

Ivan Minić: Naravno.

Srđan Erceg: Meni to nema smisla. Ovo ni dan-danas. Nema šanse. Ako ga budeš zvao, super, doći ću vrlo rado da ga pitam koja je logika. Meni to nema logike. I stojim. Ali, danas sam malo drugačiji. Tad je to izgledalo kao da sam ja rešio da, ne znam, rušim korporativni sistem. Baš me briga! To je jednostavno loš menadžment. I nisam se snašao tu. I nemam problem da kažem, to je loš menadžment. Ne možeš tako da upravljaš. I ne možeš da kriviš mene ako si ti direktor cele firme, pa svi su drugi krivi. Važi! Ja sam ti direktor, uradićeš kako sam ti ja rekao! Šta tačno? Moj posao? Tvoj posao? Tuđ posao? Da skočim kroz prozor? Ne, hvala, ne piše mi u ugovoru to. Ali i nije samo pitanje ugovora. Šta pričaš, čoveče?

Ivan Minić: Pa, dobro. Kada si direktor prodaje, onda imaš tu vrstu obaveze da svi zavise na kraju od tebe, što baš i nije prijatan osećaj.

Srđan Erceg: Tako je. Pa, vidi, ja to danas radim, prilično uspešno. Ja nemam problem sa time.

Ivan Minić: Ali, za proizvod u koji veruješ.

Srđan Erceg: Tako je. Tako je! Između ostalog, i to je jedna od velikih tajni našeg uspeha kasnije. Meni transparentan model savršeno odgovora. Savršeno mi odgovora transparentan model. Ovde je bio transparentan model, ja nisam tu imao šta da lažem. Ne želim. Ali, stvar je u tome što gradiš odnose. Svi smo mi ljudi. I to me je Gojko naučio. Znaš, da, ti radiš sa korporacijom, ali to je čovek preko puta. To je čovek. To je neko ljudsko biće. Vezujemo se za neke ljude.

Ivan Minić: Iako to tako često ne izgleda kad pričaš sa korporacijom.

Srđan Erceg: Ne izgleda, tako je. Da ne izgleda tako. Ali, ali, ali, ako možeš da razumeš tu osobu preko puta. Ima ljudi koji su zaista neznalice, koji su naporni, koji su teški, koji su zbunjeni, na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Ko zna šta im se tu događalo. Nije moje da im ja sudim ili ne sudim. Moj posao je da uradim moj posao i da nađem načina da mi zadovoljno svi budemo. Ali, ono što je – hajde, najveće pravilo biznisa: Ako čoveka boli glava od tebe i tvoje usluge, pa ti ćeš izgubiti tog klijenta taman. Jedino da mu donosiš tolike pare da može da te trpi.

Ivan Minić: I svakog možeš da prevariš jednom.

Srđan Erceg: Tako je. Tako je. Ali, znaš, poenta je i u tome čak i da ga nisi prevario. Ako te boli glava zato što će onaj da te zove preko puta. Pa, to je završena diskusija. Neću da me boli glava. Hoću da kad pozovem saradnika mi bude lepo. To je ljudski momenat. Kao: Dobar posao. -Ma, biće mnogo bolji ako sam ja raspoložen. Ali, ako je preko puta neko ko je naporan, ko preti, ko te gnjavi, ko te maltretira… Ma daj, pusti me na miru. Pusti me, molim te me pusti na miru i daj da vidimo da zamenimo ovog saradnika kad se ukaže prilika.

Ivan Minić: Ima tu jedna dosta bitna stvar. Ko je gledao prvi epizodu, a nije – treba da pogleda, jer će mu onda možda biti bar deo ovoga o čemu smo pričali jasan. Ali, tu ima jedan vrlo bitan deo, a to je što si ti bio taj lik od samog početka. I ko se seća anegdote sa tvojim radom u Žurnalu i pozivanjem Kler u Vilijamsu, Oh, it’s you. 🙂

Srđan Erceg: Da, da. Pa, ali to jesam ja. Znaš, daš sebe iskreno. Niko ne zna o mom privatnom životu previše. Zašto bi znao o mom privatno životu? Kakve veze moj privatni život ima sa time? Možda se stiče utisak da se zna, ali suštinski ja sam stidljiv čovek. Suštinski sam stidljiv čovek. Ja stvarno nemam tu potrebu da te stvari delim sa svetom.

Ivan Minić: Ti si veoma stidljiv gejzir. 🙂

Srđan Erceg: Može. Može! Može! Ali, zaista, ja zapravo sam u suštini stidljiva osoba.

Ivan Minić: Vratiću se ponovo na MotoGP u Barseloni, Veliku nagradu Katalunje 2015. g. Sezona je jako interesantna. Svi manje-više navijamo za Valentina, Srđan je neopredeljen, ali… To ti je kao da kažeš meni je Džordan bez veze. Znači, tu ne možeš da budeš neopredeljen. I sad, naravno, svi smo mi napaljeni klinci koji idu na trku, i dobiće akreditaciju, i moći će i da uđu i u padok, i da vide to sve i da čuju, i da vide sve te ljude, i da budu prisutni – hajde, nećemo mi intervjuisati nikoga, ali da budemo prisutni kad Srđan to bude radio. I sad stižemo konačno tamo. To je jedno izuzetno iskustvo. Stiže tamo, treba da preuzmemo akreditacije. Mesto na kome se preuzimaju akreditacije nije baš odmah kod staze, ima malo da se ide – ide se kolima. U jednom selu pored koje se Granoljers. I mi se tu parkiramo. To je ono par dana pred trku, još uvek nema gužve i sve, ali par ljudi sad tu koji su došli da preuzmu, takođe, akreditacije. Mi dolazimo i ulazimo. I sad tu je sve brendirano u Dornu – znači, to je menadžment trke i toga svega. I svi znaju Srđana. Svi znaju Srđana. Jer kao OK, tad je ima još dužu kosu i izgledao je kao ludi naučnik.

Srđan Erceg: Da.

Ivan Minić: Ali, svi znaju Srđana. I onda narednih dana – iako ti nisi imao previše često prilike da ideš na trke, prenosio si ih pa nisi mogao da ideš na trke. Povremeno su se ukazivale prilike da prenosiš sa lica mesta, ali to je užasno komplikovano i skupo bilo. Suštinski nisu mogli mnogo često da te vide, ali stekao bih utisak da to malo što su te videli su te prilično zapamtili. I onda vidiš kako se stvari odvijaju narednih dana i kakav raspored imate ti i Zvezdica, u tom trenutku u različitim redakcijama, vrlo brzo nakon toga u isto redakciji. I kao vaš raspored je kao sad kad pogledam moj kalendar obaveza, koji je jedan od razloga zašto sam…

Srđan Erceg: Impresivan. 🙂

Ivan Minić: Klinički depresivan. Ali, kad pogledaš vaš kalendar, tvoj i njen, ona je bila još ekstremnija po tom pitanju, da se razumemo.

Srđan Erceg: Jeste, jeste.

Ivan Minić: Ali, naredna tri dana treba da uradimo 18 intervjua, ona treba da uradi 24. OK, ti prenosiš i treninge i sve, imaš efektivno manje vremena. Ali, vas dvoje uradite 40 intervjua za pet dana tamo. I sad mi smo otišli na trku, bilo je lepo, sve to, ali količina energije koju smo mi potrošili u tih sedam dana je bukvalno kao jedna mala supernova otprilike. A, naravno, najvidljivi i onaj koji sve vreme vuče si bio ti. I sad… Skoro smo na dva sata opet, ništa nismo rekli.

Srđan Erceg: Opet?

Ivan Minić: Znači, pomerili smo se dve godine u vremenskoj linija, ali nije bitno. Ja sam rekao da će ovo da bude 10 epizoda sa Srđanom Ercegom. Svakih 6 m. da malo razbijem…

Srđan Erceg: Izvini, zaista. 🙂

Ivan Minić: Ali bih voleo – pričaćemo i o HUGE-u i o svemu što se dešavalo kasnije. Sve su to vrlo značajne stvari, posebno što su sve to biznisi u koje ti ulaziš sa partnerima, pa nikada nijedan partnerski odnos nije jednostavan i nikad se svi ne razumeju kroz vreme isto i nemaju isti pogled i viziju kako to treba da se razvija, itd. Ali, to ćemo u sledećoj epizodi. Ali, u ovoj bih voleo da damo ljudima nešto, a to je kako Srđan Erceg – ja sam to imao prilike i da čujem i da vidim i da te slušam par puta na sceni i onda kad si me rasplakao, itd. – kako Srđan Erceg postane neodoljiv i kako te tako neki ljudi zapamte? Šta se tu dešavalo? Šta se dešavalo sa tvojom ljubavnom vezom sa MotoGP-jem?

Kako biti čovek? by Srđan Erceg

Srđan Erceg: Pa, sad me pitaš pitanje na koje ni ja nemam baš neki odgovor. Ja od malih nogu to radim. Ja to od malih nogu radim.

Ivan Minić: Poznato mi je .

Srđan Erceg: Vidi, i sad koji je odgovor? Ne znam, Ivane, stvarno. Pokušaću da ti dam racionalan odgovor, ali veruj mi, iskren sam sa svojim emocijama. Apropo mojih partnera, budućih, bivših, sadašnjih, kako god, jedno je zajedničko među svima njima – samo kratak komentar – a to sam ja. Znaš, to sam ja. Daleko od toga da sam ja savršen, ali ono što ti često kažeš: Koliko znam da nerviram, toliko znam i da osvojim, da šarmiram, kako god.

Ivan Minić: Jeste.

Srđan Erceg: I sad, koja faza kada dođe? Pri čemu, uvek je zajedničko sa svim tim poslovima i poslovanjima i sa biznisima, to je da sam jedino ja taj koji je imenilac zajednički i da uvek možeš da tražiš i problem i odgovor i rešenje u meni. Znaš, ja da pričam o drugim ljudima bilo šta – uvek ću pričati samo najpozitivnije. Neke stvari se nisu završile onako kako smo svi želeli. Za nekim mi je iskreno žao. Za nekim mi nije žao, došli su do prirodnog kraja. Za neke pa žao mi je što su se uopšte desili, ali to su sve normalne stvari. Isto tako i za te ljude. Ko zna da ti kažu kako im je bilo sa mnom. Verovatno ono što ti kažeš.

Ivan Minić: Ja sam hteo samo da te zadavim svaki dan.

Srđan Erceg: Tako je. Vidi, ljubav i pakao. Ti izbegavaš sve one neprijatne momente sa celog tog putovanja. Kao kad dođeš sa lošeg letovanja i kažeš bilo je fantastično, jer sećaš samo mora, ali sve ovo između si zaboravio. Bilo je naporno. Svašta smo doživeli. Ali, ja bih rekao da je to život. To je stvarno život. Negde ne vidim loše namere ni kod njih ni kod sebe. To je često važno. To ne znači da smo uradili dobar ili pametan posao. Znaš, put do pakla popločan je dobrim namerama. Često smo čak zahvaljujući tome dolazili u neke situacije koje nisu baš bile idealne. To što neke stvari radim malo drugačije je nešto što mene, takođe, čini veoma zahtevnim u saradnji. Jer postoji jedan veliki, veliki, veliki problem, koji pokušavam da rešim, a to ti je ja podjednako tražim od drugih koliko tražim od sebe. I ono što je poseban problem, podjednako sam težak prema ljudima koliko sam težak prema sebi. Jer to je nešto čega se nikad smo dotakli, a to ti je pitanje koliko sam ja težak sebi. Znaš, ja sam sebe dosta kažnjavao za svako nesavršenstvo, za svaku grešku, za svaku omašku. I, da, ja generalno trudim se da budem veseo, ali znam koliko sam težak prema samom sebi. Loše si uradio prenos, pogrešio si ovde, ovde si zastao, zaboravio si informaciju. Znaš, to je šikaniranje samog sebe u jednom momentu bilo. Kad se ne opustiš i kažeš čekaj. I prihvatiš. Pa, dobro, ne mogu da budem savršen. To je OK. Hajde da uradim najbolji mogući posao. Ali, znaš, to ti dođe sa 45 g. Ko zna šta ću sa 50 da mislim. To mi je važno negde. Mislim da je to važno da podelim. Jer počneš, koliko god da negde voliš sebe, počneš sebe, ne mogu da kažem, mrziš, ali toliko opterećuješ da dođeš do nekog stanja gde si nesrećan, a radiš nešto što voliš. Čemu, zašto? I to je taj stalni pritisak, pritisak, pritisak, pritisak, pritisak, pritisak… Dok to vršiš nad samim sobom, to je OK. Ali, timski igrač da bi bio…

Ivan Minić: Nije OK ni da vršiš nad samim sobom.

Srđan Erceg: Pa, nije ni nad samim sobom. Tako je. Ti si u pravu. To si super rekao. Moraš da voliš sebe. Ja sebe nisam voleo. Možemo mi da se lažemo, ali suštinski…

Ivan Minić: Nema veze, voleli smo te mi.

Srđan Erceg: Hvala. Ali, znaš, koliko god da sam želeo sebe da volim ili voleo sa jedne strane, suštinskim sam ja stalno bio možeš ti bolje, možeš ti bolje, možeš ti bolje, možeš ti bolje. To te dovede to neki rezultata, ali isto tako te uništi sa druge strane. Dok ne prihvatiš samog sebe i kažeš: U redu si. Sve je OK. It’s OK, buddy! Znaš, sve je u redu. Ali, kad to se desi – to nemam pojma. Apropo ovoga što me pitaš, ja zaista duboko verujem da je to iskrenost. I, i ne samo iskrenost. Slika koju ti ne želiš samo da emituješ svetu, nego slika koju si emitovao – ako se sećaš prvog razgovora, toga se sećam – ja sam lagao za pivot tabele, lagao sam te devojke da nešto znam. Ali, ta laž, kao što sam rekao, u budućnosti istina. I ja sam namerao sebe da to postane istina. Ako želiš ili težiš da budeš dobar čovek – ako se sećaš, inače, priče o tome šta je moja dogma – dobrota. Nešto što ja – pazi, ljubav je prva i iznad svega, ali to nije dogma. To je – ljubav je ljubav. Ali, ta ideja da budeš bolji nego što si bio juče, i ne samo u svom poslu, nego da budeš bolji čovek pre svega. I ako sebe možeš da nameraš da kažeš: Ma, pojedi pitu! Odrekni se tog nečeg malog, sitnog što ćeš dobiti danas. Budi veći čovek od samog sebe. Ja duboko verujem da je to prava stvar. Isto mi se dešavalo u Directu, isto mi se dešavalo na Eurosportu, na Sport Klubu, Dorni, gde god. Imaš situacije gde možeš da pokažeš od čega si i kakav si. Nisam uvek uspeo. Često sam znao da padnem na tom testu, ali sam mnogo više puta prošao taj test. Šta hoću da kažem? Dođe situacija gde ti možeš da kažeš: Hej, neko je nešto sada uradio. Ti to možeš da iskoristiš. Čuo si trač, čuo si priču. Možeš to da zloupotrebiš, da pustiš u etar. Kažeš: Nemoj. Nemoj. Budi veći čovek od toga. Pre neki dan smo imali diskusiju u podkastu na temu duvanske industrije i sponzorstava. Znaš, svi su jao, fuj, duvanska industrija. OK, koliko vas je sedelo i dobilo ponudu duvanske industrije i odbilo tu ponudu? To je moje pitanje. I to je ono što sam sebi postavio. Ako sutra dođe neko iz duvanske industrije i kaže: Ej, hoćemo da ti budemo sponzori! Da li ću da budem tako visokog morala i da kažem: Ne, Bože sačuvaj! Nema šanse da vi budete ovde sponzori! Ja želim da verujem da hoću, ali isto tako ne znam. Ako dođe JTA, Filip Moris, ko god, i kaže: Ej, pa mi hoćemo višegodišnju saradnju. Hajde da te vidimo na tom testu.

Ivan Minić: Dobro, postoji tu, naravno, i jedna druga stvar, koja kaže: Mnoge od tih stvari koje su nam danas važne ne bi ni postojale da u nekom trenutku nije bilo tih para.

Srđan Erceg: Između ostalog. Znaš, ali ja ne osuđujem duvansku industriju niti… Čujte, da, preporuka je nemojte da pušite. Nažalost, ljudi, stvarno to je problem. Inače, ako se sećaš, nisi bio tu, ali kad sam završio u bolnici u Barseloni, između ostalog, kada su mislili da sam imao srčani udar, pa su me vozili u taj isti spomenuti Granoljers. Ispostavilo se da je zapravo EKG uređaj na stazi ne radi kako treba, što je tek zabrinjavajuće. To je tek katastrofa. To sam prijavio Dorni. I rekao: Vidi, ljudi, uređaj u medicinskom centru ne radi! Zašto postoji klinika mobile? Pa, zato što idete čak i u Španiju ne radi EKG kako treba. Pa su onda zvali urgentni centar. Došao urgentni centar i odvezli me. I rekli su mi: Ipak je OK. Imao si trovanje. Super, trovanje hranom. Veruj mi, hteo sam da se onesvestim. 188/133 mi je bio pritisak zato što takvo trovanje je bilo da je sistem kolabirao. Ali, nisam imao srčani udar. Srećom! Ali, ko zna koliko sam bio od tog srčanog udara. To niko ne zna. I žena me pita, želi potvrdu: Vi ste pušač? -Ne, nisam. Stavili su me na neki uređaj, nemam pojma kako mere, kaže: Zašto me lažete? -Ne, nisam pušač. -Lažete, evo, ovde na 1 do 10, vi ste na skali 9. Ja kažem: Ne, ja samo živim u civilizaciji u kojoj svi puše. Nije dobro, nije zdravo. No, da se vratim na temu. Ako sutra dođu, ne znam šta će biti. Isto pitanje u Dorni. Vidi, i prema njima sam bio isto tako korektan kao što su oni bili prema meni. Šta se desi? Budeš iskren. Ako se sećaš imejla, ne znam da li sam to spominjao prošli put, ja sam ti ljudima rekao: Ljudi, ja ovo stvarno volim i duboko verujem u ovo. I opet se vraćam na jedno te isto. Imaš mogućnost, nema lažno elitizma. Vidi, ako ti pogledaš, mi smo u jednoj vrlo retkoj mega privilegovanoj grupi ljudi po pitanju MotoGP-ja. Mega privilegovani!

Ivan Minić: Ja zato što znam tebe. 🙂

Srđan Erceg: Hvala, ali čak ne znam da li da ti kažem hvala koliko je to – meni je čak neverovatno. Ali, ako pogledaš, nas ima koji prenosimo Moto Grand Prix možda, ne znam, na planeti Zemlji, koliko? 100? 150? 200? Imamo ulaz na neka mesta koje stotine hiljada, milioni ljudi sanjaju. Znaš, ako to pogledaš, ti kažeš: Šta, treba da mi to udari u glavi? Pa, šta sam važniji zbog toga? Ne, nisam! E, to je najveća tajna. Mogu da budem, da izvinite, govno, bukvalno tim rečima, koji stoji i neće da pomogne ljudima koji samo žele da vide svoje junake i da kažem: Ja se izvinjavam, to nije moj posao. Ja sam komentator. Ja nisam vas prepoznao. Znate, ja bih, ali moj šef… Bla-bla-bla, bla-bla-bla. E, to je I call bullshit na sve te situacije. To je zapravo manjak srca. Znači da ti je samo bitno da ispadneš veći u nekoj svojo viziji samog sebe, jer ti si sada veći od ostalih zato što možeš nešto što drugi ne mogu, a ne želiš da im otvoriš vrata. Ali, meni je šef rekao, pa ja ne mogu ništa drugačije da uradim. -A jesi li otišao i pitao? Pitala?, kako god, Da li može drugačije? -Pa, ne, nisam. -Ali, znaš, to se ne radi. A ko je rekao da se to ne radi? E, to ti je, ako hoćeš, to ti je moja najveća tajna. I call bullshit na celu tu priču. Jer kako se to stvori? Neko je nekad rekao: Pa, ne, to nije tvoj posao da ti to radiš. Onda je došao neki novi i rekao: Pa, to nije naš posao da mi to radimo. Onda si ti video od kolega iz Luksemburga: To nije naš posao! Onda su došli Holanđani i oni rekli: Pa, ne, to nije naš posao. Onda su došli ovi, pa rekli: Nije naš posao. Onda dođe Tobi Mudi, kaže: Hajde da uvedemo dva ortaka iz Velike Britanije! Da, mora da vodi računa, Velika Britanija je velika, ima mnogo ljudi. Pa, i sa ovog regiona dolazi mnogo ljudi. Ponekad to može da te prevaziđe, tj. da te preraste – ne prevaziđe. Ali, ako ti možeš da nađeš – ja sam tu našao smisao, da kažeš: Čekaj, da, moja prva obaveza je da budem komentator, da ne budem veći od događaja ako je to moguće. Dakle, sebe da obuzdam, da ne idem na to da budem veći od događaja. To je mnogo bitno. Ti se baviš događajem. Zašto neću da pričam o tetkama, stričevima, babama? Neću, oni su nevažni!

Ivan Minić: Iako to ti je bio prvi intervju. 🙂

Srđan Erceg: Prvi intervju, ali tad sam to legitimno radio. Mislim, zanimljivo je. Ali, poenta jeste da ti treba da prenosiš trke MotoGP-ja i da preneseš svoju ljubav za to, a ne ja znam bolje, ja znam više, ja znam s kim je on spavao juče. Znam, neću vam reći. Zašto? Pa, to se nikog ne tiče. Šta se to mene tiče s kim je on spavao? Mene se tiče kako on vozi. I onda dođeš na tu situaciju: Mi smo na stazi. Ja sam sebi dao za bukvalno pravo, moralnu obavezu, društvenu obavezu da na taj način utičem na društvo. Bukvalno. Mi smo javne ličnosti. Ti si javna ličnost. Ja sam javna lično. Manjoj ili većoj meri. Znaš, nismo mi holivudski glumci. Ja ne smem ni da zamislim kakvi su njihovi životi. Ja, nažalost, ja se izvinjavam svima koji mi eventualno piše, a ne odgovorim. Ja, ljudi, stvarno… To sam isto doživeo, nisam verovao da ću ikada doživeti, da ne stižem da se javim ljudima. Ne stižem. Nisam ja ništa specijalno, neka zvezda. Ne! Ja samo ne stižem da se javim. Ne mogu, Ivane, to dođe sto poruka ponekad dnevno. Ja ne stižem. Znaš, pored svega što radim, a to nije lepo.

Ivan Minić: Znam. 🙂

Srđan Erceg: Tebi ne stižem da se javim, koji si mi prijatelj. Znaš, mi smo bliski, koliko god se retko ili često čujemo. Ali nema toga. I da se vratim na ovo: I sad ja stojim pored neke ograde. Ja imam mogućnost da nekome otvorim vrata njegovog sna. Njenog sna. Njihovog sna. Ako to ne radim, čemu sve to?! Čemu? Da ja dokažem da sam ja bolji, jer ja mogu, a oni ne mogu. Pa, šta je to? To je katastrofa! To je sranje! Izvini na nedostatku boljih reči, to je tako. To je ružno, bre! Možeš da budeš bolji čovek! I onda dođeš u tu istu Dornu i pitaš ih. Ne za ljubavnicu, ne za ljubavnika, ne za ortaka, ne za babu, ne za dedu, ne za mamu, ne za tatu. Ja imam nekih 17 nepoznatih ljudi koji hoće da uđu. -A?! -Imam nekih 17 nepoznatih ljudi koji hoće da uđu. Oni su naši gledaoci. -Je li ti jemčiš za njih? -Jemčim ja za njih! Ja jemčim za njih! Ja ću da jemčim za njih! -Pa, hajde da ih uvedemo. I onda ta ista Dorna gleda na kameri, ti sprovedeš ljudi, oni izađu. Ja bih ti se sad rasplakao. Prijatelj koji je preuzeo to od nas da uvodi ljude – ne znam da li sam to pričao prošli put – čovek je uzeo da uvodi ljudi, jer mi nismo mogli da postignemo. Moraš da ideš da komentarišeš. To u Brnu je ispod tunela. Pređeš, pa odeš gore. Neko mora da nam pomogne. On volontira. Inače, on je advokat u Beogradu, koji radi mega, giga velike klijente. Tamo – ne, ne, on je MotoGP-jevac. Nema odela, nema skupih stvari. Ne. Ja sam ga zamolio jedno. Rekoh: Ej, možeš li, Miloše, da mi pomogneš? -Mogu. Važi, pomoći ću ti. Posle tog dana on je insistirao da uvodi ljude i da im pokazuje padok. Jer, kaže: Nikada nisam doživeo da ljudi tako emotivno prožive jedan dan. Da mu se zahvaljuju do te mere da se on sad oseća bolje u svojoj koži zato što je nekom ostvario san. I onda kad me pitaš zašto u Dorni? Zato što nisam došao da im tražim: da li možeš da mi daš majicu, je li možeš da mi daš pištaljku, da li možeš da mi daš antifone za uši sa znakom MotoGP-ja, a je li možeš da mi zavaljaš neki robu, je li možeš ovo, je li možeš ono. Znaš, sitne te stvari. Vidi, sve to ti dođe i to ću da poklonim. Većinu suvenira sam podelio. Zašto? Hej, koji ja suvenir imam. Čoveče, ja sam ima toliko avantura, koji će mi suvenir. Šta ću ja sa tim da radim? A neko će dobiti nešto što je, ne znam, Rosi potpisao, držao, poljubio, itd. I, evo, Goca – evo, Gordanu ću da spomenem, moju prijateljicu, koja mi, inače, 2012. smo išli. To je cela turneja bila. Turneja! Inače, dvoje ljudi koje tad krenulo na turneju dan-danas su zajedno. Verili se. 10 g. kasnije oni su zajedno. To je MotoGP veza. Upoznali se na tom putu, Dušan i Ana. Gordana, koje meni šalje te godine, na kraju 2012., poruku: Upropastio si mi Novu godinu. Ja sad razmišljam što sam joj upropastio Novu godinu. Kaže: Ostvario si moj životni san. Ona je poljubila Valentina Rosija. Rosi je nju zagrlio, poljubio. Ona ima fotografije toga i to je to. I šta sad ja više od toga? Čemu? Jesam li ispunio svoju svrhu koju sam sebi dao, možda mi je neko drugi dao, nemam pojma? Jesam. Kraj priče. Ali, ima milion još Gordana, koliko god ona jedinstvena i posebna, koje čekaju svoj momenat. Pa, ne, ozbiljno. Zamisli ideju da ti možeš nekome da ostvariš san. Pa, koji je to blagoslov, koji sam ja dobio u životu. A čak se ni time ne bavim. Ja se ne sećam svih tih ljudi, ne mogu ni da se setim. Drugo, mislim da bi me ophrvale emocije da to doživim previše lično. Ne bih to podneo, stvarno stidljiv čovek. Ali, ako mogu to da uradim, to mogu da uradim. I onda kad ti dođeš kod nekog čoveka u Dorni i nisi još jedna vucibatina koja hoće da iskoristi situaciju koja se našla u tom momentu da bude važnije u svom mikrouniverzumu od one druge osobe pored, jer ja sam bitniji od tebe, jer radim MotoGP. Hajde, molim te, stvarno, idi leči se! Potraži pomoć profesionalnu. Zaista potražite pomoć ako to radite. To znači da nemate srce, nemate dušu, nemate svoje ja, nemate svoju ličnost. Jer šta ti je ličnost? Srđan MotoGP. O, udariću glavom od sto ovako. Bum, bum! Ja sam Srđan Erceg. Veruj mi! To je to! Šta kad te pitaju koje si nacionalnosti? Srđan Erceg. Koje si rase? Srđan Erceg. Zašto? Pa, zašto je to bitno? Ja sam ono što sam uradio. I dobro i loše. I onda, znaš, Dorna ili bilo ko drugi, sa svim mojim manama – šta, misliš da njima ne kasnim? Da li stvarno misliš da im ne kasnim? Pa, da li možeš da zamisliš koliko puta sam akreditaciju poslao četiri dana posle poslednjeg roka?

Ivan Minić: Sećam se.

Srđan Erceg: Razumeš. Srđane, you are not normal! Where is your form?! Šta sad ja da im kažem? 🙂 Ali sam i u tome iskren. Izvini, zaboravio sam. -Pa, jesi li ti normalan? -Pa, nisam, znaš to. Jesam, ali suštinski to nije bitno. Daj, to su papiri. Sredi, bre, to da radimo prenos i da veselimo ljude.

Ivan Minić: A, ipak su to Španci na kraju dana. 🙂

Srđan Erceg: Vidi, znaš kako?

Ivan Minić: Probaj to Nemcu da kažeš. 😀

Srđan Erceg: Ali, znaš šta? Čak i tu možeš ako si dovoljno human, kažeš: Slušaj, zeznuo sam. Izvini. Kažu za Amere to nema šanse da se desi. Evo, ja ću ti reći ima. Ima. Jer pozoveš i kažeš: Ljudi, uprskao sam. Bukvalno, uprskao sam. Izvinite. Ne možeš to svaki put da radiš. To je nepristojno. Ali, ako usprskaš – uprskao sam stvarno. Drugo, imam neku čudnu tu situaciju sa vremenskim instancama. Ja sam siguran bio da ću ti danas doći na vreme. Došao sam samo tri i po sata kasnije. Zašto? Desilo se nešto. Svaki put se nešto desi. Vidi, avanture su zabavne, ali imaju svoju tu negativnu. Imaš cenu avanture, to je stres za sve one koji su pored tebe. Hoćemo li ikada otići? Ja svima kažem: Sve će se to desiti. Kada? To je drugo pitanje. Ali će se desiti. I, eto, to ti je cela priča. I, drugo, što imamo neku ludu sreću ponekad. Znaš, snima Dorna video, ispostavi se da sedi tu Remi Gardner i da je raspoložen da baca loptu koju smo mi doneli za američki fudbal. I to završi u sekvenci za Veliku nagradu Katalonije. Zašto? Otkud znam, zato što smo se zabavljali. Drugo, što sam brza fotografija. Ah, kamera, aha! Mislim, ja volim kameru, šta sad. To ti je tako. Upalili ste kameru? Čekaj. Znaš, meni je to zabavno i ja to volim. I to nema neko racionalno objašnjenje. Samo volim. Ali, ista ti je priča sa Kolinom Edvardsom. Njemu je bio rođendan. Mi nismo imali pojma. Mi upali kod njega u garažu, Zvezdica i ja i Dragana Kosjerina držimo mikrofone. Dolazi torta. Šta se sad zbiva? I dolazi Dorna to da snima. I nas troje kao pečurke ovako stojimo, ali smo mi završili i u tom videu. I vrištimo od smeha! Mislim da mu je Zvezdica nešto priredila. Zvezdica uvek ima neki poklon. To je tek ludilo. Pozdrav za Zvezdicu. Ali, ti završiš opet u nekom kadru. I onda je to njima smešno. Pri čemu, ti ne zloupotrebljavaš to što si ti neka osoba koja ima neka otvorena vrata. Samo budi dovoljno human. Mislim, rekao sam ti – ne znam da li sam ti to pričao. Italijane, Špance smo uvodili. Što? Otišli naši ljudi sa ovih prostora. Otišli! Nema! Otišli kući! Neke dve devojke iz Italije sede u Brnu, neće niko da ih pusti. Neće niko da ih pusti u padok. Samo su htele potpise. I mi sad krećemo, ne mogu da ih sad uvodim, da ih vodim. Tek će me ubiti. Čekaju me već sat jedan, sad još sat i po da provedem ove dve devojke. Ja im kažem – ja ih gledam, rekoh: Jeste li vas dve OK? -Pa, nismo. Nismo uspele da uđemo. -Evo ovako. Evo naše propusnice. Molim vas, ponašajte se pristojno. To je moje ime i prezime. Tj. nije moje ime i prezime, već Sport Klub piše. To su guest propusnice, ne mogu da im dam novinarske. To je baš – to nije OK. Da. No, nije da nismo uvodili ljudi na neka mesta i sa tim. OK. I oni to znaju, vide na kamerama šta radimo, ali su u fazonu OK, niko nije stradao, dobro. Između ostalog, i da im propusnice i dve godine kasnije žena mi piše na Facebooku: Ej, hvala ti. -Za šta? Nemam pojma ni ko je devojka. -Ti se nas ne sećaš. Ti si nam dao propusnice u Brnu. Mi smo te našle preko Sport Kluba, pa smo… To je planeta Zemlja. Znaš, pomogao si nekim devojkama da nešto – nisu napravile problem, čuvaju te propusnice. Njima je to suvenir, to je uspomena na neki lep dan, gde su uspele da dođu do nekih svojih heroja. Eto ti ceo odgovor. I tako je kroz ceo moj život. Kad se desi problem u štampanim medijima u Directu, nisam bio onaj: Sad ste moji. Daj mi veći popust sledeći put! Moj klijent je sada nezadovoljan! Šta ćeš da učiniš kao kompenzaciju za loše obavljen posao? Stvarno? Ko te to uči? Jesi to u crtaćima video? Jesi li to sanjao kad si bio mali – da budeš onaj na telefonu: Njnjnjnjnj? Pozovi, reci: Šta se desilo? Daj da smislimo nešto, čoveče. Nije me niko pregazio. Hajde da smislimo mi klijentu da ponudim nešto pametno. Šta možemo da uradimo? OK, desio se problem. Vidi, još nisam nastradao. Ili: Ja znam direktora tvoje firme, ili Znam vlasnika. Dobro, znaš. Blago tebi. Ja sam Petar, znam direktora tvoje firme. Šta sad? Znaš, to ti je zamena zapravo za srce. I onda ti nekom tamo čoveku kažeš prekoputa: Ej, rešićemo. Malo ti tu neko grmi u agenciji. Ti si glup! I to ti je to. Bukvalno. Preživiš, i onda onaj drugi prekoputa u subotu kad ti shvatiš da si ti belaj napravio, kažeš: Molim te, spašavaj mi živu glavu! Ali, ne zoveš i kažeš: Je li se sećaš onda šta sam ti ja učinio? -Sećam se i nemoj više nikad da me zoveš posle ovog puta. Suludo, budi čovek. I onda pozoveš i oni te spašavaju. To se sećam u Novostima kad su me u subotu su vadili duplu stranicu, jer sam napravio belaj. Pogrešan oglas poslao. I kad sam shvatio, kumi, moli: Jao, Dragana, molim te, molim te, molim te, molim te! I budeš samo čovek, ali nisi to zapisao. Ja sam to zapamtio zato što mi je bilo drago da mi neko sačuvao posao u krajnjem slučaju. Ali, znaš, nemoj da budeš… Imaš kao neku moć. Pazi, mi smo upravljali – šta, upravljam sa 5 miliona evra budžeta. U, sad sam bitan zbog toga! Da, imao sam više poklona i prijatelja. Ali, to je nevažno. To nisi niti moje pare niti me to definiše. Ne definiše me. To je onaj betmenovski momenat – šta uradiš, to te definiše. I to ti je tako. Isto ti je bilo i sa HUGE-om. Trudiš se da budeš iskren. Trudiš se da budeš iskren. Eto, ne znam da li imam išta pametnije da ti kažem. I to je to. I kažeš ono što ljudi generalno su naučeni da ne izgovaraju. Ja ne znam zašto. Prošli put, to mi je ostalo u sećanju, rekao da li treba izjaviti nekom da ga voliš. Evo, ja te volim. Izjavite ljubav, podelite ljubav. Nažalost, evo sad u ovom groznom vremenu koliko ljudi više ne možemo da pozovemo i kažemo volim te. Ili nerviraš me. Kako god.

Ivan Minić: Idealno oba, u tvom slučaju. 🙂

Srđan Erceg: Da, u mom slučaju imaš balans sile. 🙂 Ali, to ti je sve. Uvek, kroz ceo život. I u NFL-u i bilo gde da sam bio. Na Pro Bowlu kad sam video. E, vidi, i ta neka iskrena naivnost je iskrena. Ja kažem ljudima: Stvarno ne znam šta da vas pitam. Nikad nisam bio na Pro Bowlu. Znaš, ta fiksacija da budemo mnogo pametni mislim da je problem. Jer ti stupaš u kontakt s nekim – nikad nisi bio. Ja ne znam šta pitam. Ja kažem: Izvinite, ako ja pitam glupa pitanja, nema glupih pitanja, pitanja koja ste negde odgovorili. Ne znam, pomozite mi da znam. Znaš, znanje je strašno podcenjeno. Strašno je podcenjeno znanje. Mnogo je podcenjeno. Mnogo je podcenjeno ta rečenica da kažeš iskreno, ne znam. I to je neko znanje, svestan si da nešto ne znaš. Kod nas se podrazumeva: To je Ivan. Pa šta, on to osnova pre 15-20 g. On za sve vremena ti završi nešto. Ne, on ti to završi za 15 g. Jer toliko je truda uložio da može da ti završi vremenski za 60 min. Ali, to ne znaju svi ljudi. To mora da se poštuje. Ako ti stupaš u kontakt s nekim, ti nemaš znanje, ali se ti praviš da znaš, pa šta je to? To je sumanuto. Reci ne znam. Treba mi pomoć. A iako je prekoputa neko ko je besprizoran, rešiće ćeš. Nauči, prevaziđi ga, sutra će se stvari promeniti. Naići ćeš i ona osoba koja je OK i s kojom ćeš imati normalan odnos. Ili ćeš ovoj osobi moći da kažeš: Ej, vidi, nisi uradio svoj posao. I čuvena korporativna moša: Evo vam trik. Samo reci, sad ću da eskaliram situaciju. E, ta rečenica – to u korporaciji kao da ste nekome izvadili ledeni mač. Eskalacija. Ali, nemojte to da zloupotrebljavate. To je opet ta priča: Nemoj da zloupotrebljavaš. I kad ti se jave na kol-centru banke Inteza nemoj da budeš neprijatan, jer to su ljudi koji verovatno rade u nekoj od firmi za kol-centre, Trizma ili nešto slično, i svaki dan im se svi penju na lobanju. Kaži: Znam da imaš CRM ispred sebe i da imaš scenario za ljute ljude i za besne ljude i za normalne ljude. Ali, evo, ja ću da vas iznenadim: Kako ste? Nemaju odgovor na pitanje kako ste. Je li znaš da nemaju odgovor na pitanje kako ste? Ti imaš stajku, jer ih niko ne pita kako su. Nego, sad ja moju frustraciju da izbacim. Ukinuli ste mi karticu kad sam vas zvao da ukinete zdravstvenu! Da, besan si, ali kažeš sebi: Daj, prekoputa samo ti nedostaješ toj osobi. Ili kad zoveš to iz Čilea u tri ujutro se javlja: Goran ovde, dobro jutro. -Gde si, Gorane? Pitaš ga šta ima na televiziji. Nasmeješ čoveka i on će ti pomoći. Ne znam šta da ti kažem. Što da ne budemo ljudi više?! Pa, majke mi. Znaš, meni to padne na pamet. Sad se stavimo u Goranovu kožu. Kljuca mi glava.

Ivan Minić: Sigurno je oduševljen time što je u tri ujutru…

Srđan Erceg: Što je u tri ujutru dobio poziv tamo nekog nadrndanog iz Čilea. Ja sam u Čileu! Moja kartica ne radi! -E, pa, dešava se, gospodine. -Šta se dešava? Ja sam premijum korisnik! Dao sam čitavih 1700 dinara ovog meseca da mogu da te maltretiram! -Ne, dali ste zato što dobijate neke povoljnosti u našoj banci, a ne da biste mene upropastili. I onda kažeš čoveku: Je li možeš ti meni da pomognete ili ne možete? On kaže: Bojim se da neću moći. Ja kažem: Dobro, Gorane, želim vam ugodan dan. Ja sam uvek na pinja koladu, duhom Rodnija i Dela Trotera, a mi se čujemo nekom drugom prilikom. Šta će on čovek da uradi? Šta, on će da pobedi sistem banke, bilo koje?

Ivan Minić: To je onaj momenat – pominjao sam to mislim kad je Lazar Žepinić bio u jednoj od epizoda – gde kao kad smo ostali zaglavljeni u Americi. I sad ideš u prodavnicu svaki dan i po defaultu kad dođeš na kasu je: Hey, how are you doing? I mi koji odgovaramo…

Srđan Erceg: I’m very well, how are you doing? 🙂

Ivan Minić: I on me gleda. Ne, ne…

Srđan Erceg: Hakovao si algoritam! Ne treba da odgovaraš. 🙂

Ivan Minić: I onda u par navrata je to bilo on krene da se smeje.

Srđan Erceg: Pa, da.

Ivan Minić: Jer kao skapira: Odakle su ovi vanzemaljci došli?

Srđan Erceg: Pa, da. Ali, je li se nasmeju?

Ivan Minić: Pa, ne uvek.

Srđan Erceg: Ali, ponekad.

Ivan Minić: Pa, ponekad, i to obično bolje od onoga što bi dobio po defaultu.

Srđan Erceg: Nije! Ja pitam da li su u Njujork… Hi, sir! How are you? Ja kažem: I’m great, I’m perfect! How are you? -I’m very well, I have a job. To mi je dasa odgovorio. Kako bih ti rekao. 🙂

Ivan Minić: Zaključio bih ovaj razgovor pošto nema svrhe…

Srđan Erceg: Na 2:18.

Ivan Minić: Da, već smo pregazili ja mislim najdužu epizodu. S tim što je u tvom slučaju to već drugi deo…

Srđan Erceg: Jao, znaš šta mi pada na pamet? Izvini, kada si rekao… Ovo snimamo – je li smem da kažem datum?

Ivan Minić: Ne smeš. 🙂

Srđan Erceg: Ne smem. OK, snimamo u jednom momentu…

Ivan Minić: U vremenu. 🙂

Srđan Erceg: Da, u vremenu… Ali, znaš, sledeće nedelje planiramo – još nije potvrđeno – da oborimo rekord po dužini podkasta. 37 sati. Da li bi se pridružio ekipi, makar u trenutku, u pokušaju obaranja tog rekorda, provedeš neko vreme sa nama?

Ivan Minić: Ja mogu da izguram osam.

Srđan Erceg: Koliko god. Dođeš da se malo družimo.

Ivan Minić: Znači, ja mogu da izguram osam. Toliko sam snimio za jedan dan. Ali, voljan sam da probam.

Srđan Erceg: Vidi, imaćemo, miksovaćemo.

Ivan Minić: Zovi me – samo me zovi dan ranije. Molim te. 🙂

Srđan Erceg: Ne moram tog dana – OK. 😀 Izvini.

Ivan Minić: 2012. g.

Srđan Erceg: Da.

Ivan Minić: Mi sedimo u HUGE-u. Na terasi.

Srđan Erceg: Dobro.

Ivan Minić: Gledamo u Kalemegdan.

Srđan Erceg: Dobro.

Ivan Minić: Pijemo pivo.

Srđan Erceg: Dobro.

Ivan Minić: Ivan Rečević sprema falafel. Ja u tom trenutku ne znam šta je falafel.

Srđan Erceg: Niko ne zna, samo on. 😀

Ivan Minić: Ali sam u fazonu ne možeš da odbiješ Ivana Rečevića.

Srđan Erceg: Ne.

Ivan Minić: Jednostavno, šta god da je u pitanju. 

Srđan Erceg: A kamoli hrana.

Ivan Minić: Jeste, malo izgleda – da ne opisujem kako izgleda.

Srđan Erceg: Drugačije.

Ivan Minić: Ima veze sa mačkama. Ali, onda je to zapravo bilo dobro, ali nebitno. Mi sad sedimo na terasi. Ja sam se vratio sa Olimpijski igara u Londonu. Život ima smisla. Možda.

Srđan Erceg: Ima.

Ivan Minić: Sedim, sedim i kažem: Jbt, ostala mi je viza za UK validna još 3 m. Nemam para. Sve se raspada, to je 2012. g. Sve se raspalo. Nemam para. Ne bih mogao da odem u neki London nešto malo da mi bude lepo i to sve. Ali, mogao bih da gledam Junajted nekad možda u životu. Kako se kupuju karte? Sad ja sedim, gledam. Vidi, ima ova utakmica protiv Sautempton 15 dana pre isteka moje vize. Ma, nemoguće da ima karata. I gledam ovako. Ima jedna karta. Jedna zelena karta. Tipa, 10. red. Znači, teren je tu. 40 funti. Ja kao: Klik. Buy. Prođe ceo proces. Ja sam kupio kartu. Ispostavilo se da suštinski karata nema, nego to su one karte koje ljudi znaju da neće doći pa su ih vratili u pool. I ja sam kupio kartu. I sedim i kažem da sam kupio kartu. Tu je Hajtel, koji je navijač Junajteda.

Srđan Erceg: Jelte?

Ivan Minić: Tu si ti. E, imamo mi drugara! A ja sam kupio kartu, ja idem na utakmicu sam. I još nisam gledao koliko su avionske, ali računam imam neka kombinacija da se nešto…

Srđan Erceg: Low-cost neki.

Ivan Minić: Da se preleti nekako do tamo. Naći ću – spavaću na ulici. Nije važno, to je jedna noć. I, bogami, bilo je u jednom trenutku par godina kasnije blizu. Ali, bilo je bitno da se ode. I vi koji ste u fazonu: Imamo mi drugara. Hajde da ga pitamo za hotel, hajde da ga pitamo za ovo, za ono. Spojite me sa čovekom. Mi uđemo u neku priču. Objasnim mu genezu bolesti. I on kao: Ne mogu da idem na utakmicu taj dan. Imam neke obaveze. Neću moći da idem sa njim, itd. Ali mogu da ga provedem, mogu da mu pokažem neke stvari i to sve. Ja sam otišao na 36 sati u Mančester. Sam. Naravno, bila je kiša svih 36 sati. Došao tamo, prošetao se po centru grada, prespavao tu noć. Mislim, prošetao se po centru grada – ja to veče napravio, tipa, 17 km sam kao ludak. Okolo. Nije ni važno. Vratio se do hotela, prespavao. Sutradan se čuo sa Polom. Otišao na pivo. On me je proveo malo kroz te neke pabove oko stadiona gde se okupljaju navijači. Pokazao mi neke stvari. Otišao sam na utakmicu. Nemanja je bio kapiten. Junajted je dobio 3:1. Ja sam bio tačno pored navijača Sautemptona. Bilo je fantastično. Sutra ujutro sam otišao na turu muzeju, koju nisam mogao da bukiram, jer nije bilo mesta. Ali mi je bilo glupo da ne pošaljem mejl i da ne pitam. I, naravno, da su me pustili kad sam poslao mejl. Isto tako su me 5 g. kasnije pustili da uđem sa prijateljima u Bundestag, iako nije bilo mesta. Jer ja kad napišem mejl, vrlo je teško čak i tom hladnom Nemcu sa druge strane da bude ravnodušan i da kaže: Ne, ne, ne možete. Vas četvoro ne možete nikako da uđete!

Srđan Erceg: Jesi li bio iskren?

Ivan Minić: Naravno da može.

Srđan Erceg: Pa, može.

Ivan Minić: Molim vas, značilo bi mi. Ne znam kad ću ponovo imati priliku. Otišao sam turu muzejom. Sedeo sam na Nemanjinom mestu u svlačionici. Vodič je na početku pitao za koji klub navijate. Svi smo rekli za Junajted. Je li ima neko da navija još neki klub? Ja sam rekao: Navijam za Zvezdu. On je rekao: Je li tako? Dobro, imamo za tebe neke specijalne stvari. I onda kad smo došli do svlačionice: E, ti možeš da sedneš na mesto kapitena. Kad smo prolazili kroz muzej: E, vidiš! Ovo će tebi da bude jako interesantno! Sve je bilo interesantno! Taj deo koji je posvećen meču koji su igrali Junajted i Zvezda pred mihnensku tragediju je svakako veliki deo u muzeju interesantan, ali kao ništa od toga se ne bi desilo da nisam sedeo sa nekim ludacima na nekoj teresi i da nismo pričali i da me oni nisu upoznali sa drugarom sa kojim se i dan-danas čujem, komentarišemo redovno deprimirajuću stvarnost našeg klub.

Srđan Erceg: Ništa ne komentarišem. 😀

Ivan Minić: Ali, kao kada uradiš neke stvari koje si ti uradio. Pokažeš ljudima da to može da se desi. I kad pokažeš ljudima da to može da se desi, daješ im pravo i daješ im hrabrost da i oni nešto probaju. Jer nisam Srđan Erceg, ali mogu da pokušam.

Srđan Erceg: Ja sam  jednostavan. Nije to ništa specijalno.

Ivan Minić: Nisi jednostavan… Sve si, sve si, samo nisi jednostavan.

Srđan Erceg: OK. 🙂 Ali, da.

Ivan Minić: Ali, ti si jedan od najdivnijih ljudi na ovom svetu.

Srđan Erceg: Hvala.

Ivan Minić: Neću više… Nije poenta da se sad rasplačemo obojica. To ćemo posle, kad se ugasimo kamere. Hvala ti što si bio. Dobro je, napredovali smo dve godine. Za dva sata.

Srđan Erceg: Jesmo li nešto rekli? To sam hteo da te pitam. 🙂

Ivan Minić: Ima nade! Ono što je sigurno… Vi u komentarima pišite. Dakle, ako budete bili u stanju da ovo odslušate, a začuđujući broj ljudi je odslušao prvu epizodu svega ovog, možemo mi ovo da pretvorimo u, recimo, jedno mesečno da pričamo. Kad prođemo vremensku liniju, onda možemo samo o životu da pričamo. Jer ja u suštini sa osobom kao što si ti uvek mogu da pričam o svemu. Iz svega toga uvek postoji neverovatan broj lekcija o hrabrosti, ljubavi, energiji i tome šta možeš da uradiš ako imaš srce ili muda ili šta već. Srđo, hvala što si bio. 

Srđan Erceg: Hvala tebi. 🙂

Ivan Minić: Mogli smo možda još malo da odmotamo, ali nema veze. Verujem da je ovo bilo interesan…

Srđan Erceg: Vidi, mogu ja.

Ivan Minić: Znam, znam! Ali, ne smem da pređem u taj format od četiri sata.

Srđan Erceg: Sve mi je jasno, sve mi je jasno!

Ivan Minić: Jer ako ništa drugo, kolena, zadnjica – neće to baš izdržati. Znaš, kad smršaš, to ima određene posledice.

Srđan Erceg: Vidi, nadam se smo nešto pametno – da sam ja nešto rekao…

Ivan Minić: Ja sam siguran da smo nešto rekli i siguran sam da postoji neki zaključci koji iz toga mogu da se izvedu. I siguran sam da će ljudi nikada, nikada nije zanimao MotoGP nakon što poslušaju i ovu epizodu reći sebi: Ja moram da slušam ovog ludaka da vidim šta on radi. A kada to krenu, onda se dešava magija. I onda zapravo vidiš da tamo postoje neki – kad sam ja to krenuo da gledam – bili su četiri vanzemaljca. Sad ih više nema. Ali, postoje neki fantastični ljudi koji rade neke neverovatne stvari. I jedan lud čovek koji je u stanju da satima i satima sam sa sobom u crnu kutiju priča i pokušava da nas zabavi. I pokušava da nam da kontekst i omogući nam da razumemo sve te stvari. Mi smo išli na tu trku. Znao sam ja osnovne stvari. Znao sam, kako to obično u mojoj glavi, znao sam ko je bio šampion, znam ko je najbolji, koje su ekipe i sve to. Znam sam sve statističke podatke. Nisam razumeo kako, zašto. Nisam shvatao zašto bi trebalo da mi bude stalo. Zašto bi trebalo da me zainteresuje taj dukati. Dok mi ti nisi objasnio da treba da me interesuje dukati, jer to su neki ludaci koji su napravili nešto.

Srđan Erceg: Ozbiljni.

Ivan Minić: Što ne može da se vozi, ali postoji neki ljudi koji očigledno mogu. I to je tvoj dar i tvoj usud. I hvala ti na tome. I hvala ti na tome što si bio danas.

Srđan Erceg: Hvala tebi.

Ivan Minić: Vidim da si umoran. A ko isprati šta radite na Infinity Lighthouseu, može da skapira i zašto si umoran. Jer pored redovnog posla, komentarisanja, ti sad manje-više svaki dan prenosiš i sletanje na Mars, i letenje raketa, i sve. Sve. 

Srđan Erceg: Da. 🙂

Ivan Minić: Sve ono što treba da pokrije jedan čuvar galaksije. Srđo, još jednom hvala. Nikad neću zatvoriti ovu emisiju.

Srđan Erceg: Hvala tebi.

Ivan Minić: Još jednom hvala tebi. Hvala Vam što ste nas slušali, što ste izdržali. Obećavam, nećemo više da snimamo podkaste od dva i po sata. Dva sata je ja mislim sasvim OK. 🙂 Hvala divnim ljudima iz Epsona koji nas trpe, podržavaju i omogućuju da sve ovo dešava u kontinuitetu bez obzira na ne tako sjajne poslovno-društvene okolnosti. I, kao i dosada, sve Vaše komentare, predloge, sugestije i pitanja za ovog ovde vilenjaka postavljajte u komentarima na Jutjubu i na društvenim mrežama. Ja ću ga iscimati i sigurno ću nekad dobiti odgovor i preneti ga. Bilo je divnih komentara prošli put i potpuno neverovatnih. To bi bilo to. Mi se čujemo i vidimo sledeće nedelje, a njega možete svaki dan da gledate na Jutjubu, najčešće live. 🙂 Vidimo se.

Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Srđan Erceg

Srđan Erceg rođen je 1976. godine u Begradu. Završio Politehničku školu, gde je delio klupu da mnogim danas uspešnim ljudima.

Prvi angažman pronalazi u “Sportskom žurnalu” 1996. godine, gde pokriva Formulu 1, a kasnije prelazi u “Politiku”.

Od 2001. zaposlen je u “Direct Mediji”, gde na čelu print sektora ostvaruje nezabeležen rast do 2008., tj. do njegovog odlaska. Ubrzo pokreće sopstvenu marketinšku agenciju “Huge Media”.

Strast prema auto-moto sportu kanališe kroz komentatorski posao, najpre na “Eurosportu”, a potom na “Sport Klubu”, gde prenosi još i NFL. Doduše, on ovo ne bi nazvao poslom, nego ljubavlju, i za sebe kaže da je “pravi srećković” po tom pitanju.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.