Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: Poštovani slušaoci i gledaoci Pojačalo podkasta, dobro došli u 95. epizodu. Ja sam Vaš domaćin Ivan Minić. Nas i u ovoj epizodi podržava kompanija Epson. A danas imam jednu veoma zanimljivu gošću. Moja gošća danas je Danica Radojković, koju njeni učenici znaju kao Danica Grnčarina. Sada ćete i Vi da je upoznate kao devojku koja populariše jedan vrlo zanimljiv zanat, koji očigledno doživljava neku novu mladost, jer je sve više ljudi zainteresovano pre svega, da kažemo, i u nekom mom neposrednom okruženju gomila devojaka koja je to video kao način da se kreativno izraze, da se oslobode stresa. I nekako mislim da to deluje prilično interesantno kad nešto oblikuješ rukama i nešto ti se dešava pred očima što možeš da kontrolišeš. E, dobro došla.

Danica Radojković: E, hvala. Hvala na pozivu, Ivane. Jeste, jako je bitan taj momenat. I kad oni stvore nešto, kada kao ispune to neko svoje vreme slobodno, ali nije… Dosta osoba koji dolaze nije im samo taj bitan cilj da naprave nešto, nego zaista počinju da uživaju u tom procesu, jer im jako nedostaje neki konkretan rad sa rukama. Jer sve više te digitalizacije. I onda dosta sad rade od kuće i zaista žele malo da se dobro i druže, ali i da osete neko zadovoljstvo u svemu tome.

Ivan Minić: Znaš šta, siguran sam da postoji komponenta toga da prosto svi mi u nekom obliku želimo da nešto radimo rukama. A sa druge strane, mislim da je posebno interesantno to što ti kroz ovo možeš negde da vrlo opipljivo i vidno pratiš svoj napredan. A ne bi me čudilo znajući neke polaznike da je i ta komponenta takmičenja jedni u odnosu na druge koji su deo iste grupe da ima neku svoju draž dodatnu u celoj priči.

 

Ovo je delo tvojih ruku

Danica Radojković: Ima, ali to nije samo zbog te takmičarskog, je l’, duha. Već zaista zato što takav je proces izrade, je l’, pošto radimo i na točku, radimo i ručne izrade. Pravimo predmete od gline koji mogu biti za upotrebu i za dekoraciju. E, sada pošto kakav je sad sam taj proces vrlo nepredvidiv, na točku pogotovo pošto zahteva malo vremena, truda da se uloži vežbajući sve to. I često ljudi promene mišljenje u toku rada. Došli su sa nekom idejom da će da naprave određeno nešto, i onda u toku rada ih sama glina navodi i možda im padaju neke druge ideje. Pa, eto, ima i tog elementa. A i elementa, zapravo, pošto se to, je l’, malo duži proces, pa opet još opet dodatno mogu da razmisle o svemu tome kad odu kući pa da nastave taj rad, kako će dekorisati i ostalo. A onda opet ima i taj element da u keramičkoj peći se dešavaju ti hemijski procesi, gde ne mogu one totalno – znači, ne možemo da skroz utičemo na taj izgled rada, tako da i tu se dobija taj neki element neprevidivost i uzbuđenja čekajući da sve to da se završi. Tako da, eto, na više nivoa.

Ivan Minić: Za osobu koja ima vrlo izražen OCD kao ja deluje zastrašujuće, ali dobro. 🙂 Razumem. Uvek počinjemo epizode gde ljudi pričaju svoje priče. Imamo i neke epizode koje nisu tog tipa, koje su više onako konsultantske, savetodavne, gde je taj profil gostiju. Ali kada pričamo priče koje ja volim da zovem put heroja, jer smatram da ste svi vi mali heroji koji prave zajedno veliku razliku, uvek počinjemo od pitanja šta si htela da budeš kad porasteš. I kako se to kroz vreme menjalo pošto kod većine ljudi se menjalo.

 

Bajkovit početak

Danica Radojković: Da, jeste, tako je. Prvo šta mi pada na pamet šta sam htela da budem kad porastem je bilo biću hirurg. 🙂 Bila mala, možda 4-5 g. kad sam videla na televizoru neki nešto tu operišu, nešto rade. Što, eto, to mi palo na pamet, ali nikad me nije vozila ta ideja. Nikad nisam razmišljala dalje o tome, ali sećanje neko na to jeste. A, zapravo, ja nisam znala – ja sam se dugo tražila. I neki, eto, putevi su me tako naveli i sagradili me da to bude sada to što jeste. Jeste počelo kao bajka i, eto, dalje neka bajka, ali ceo taj put zapravo je onako dosta bio znojav doći do toga. 🙂 Tako da, evo, sad, na primer, kako je sve to počelo jeste kada sam ja dolazila kod kume naše, koja je bila keramičarka, na izložbu, i pošto sam bila mala i sve mi je bilo tako interesantno da vidim te neke velike predmete u koje ja mogu da dunem i da nešto kažem da odzvanja pošto se ona dosta igrala oblicima. I kad sam dolazile kod nje kući, to je bilo jedno potkrovlje – svakom umetniku je san da ima neko potkrovlje sa gredama.

Ivan Minić: Atelje. 🙂

Danica Radojković: Atelje – pa, da, zato što si ceo dan, je l’, pošto je sam taj proces, je l’, stalno moraš nešto da premeštaš i pipkaš, stružeš… I ti provodiš ceo dan i voliš to svoje mesto rada. I to jeste tvoj život i to je to. Tako da ona je imala to potkrovlje, je l’, koje je bilo puno tih keramičkih predmeta i sve je bilo za upotrebu. I to je skroz meni delovalo bajkovito. Ja sam zapravo u srednjoj školi otišla bila na ovakve vrste radionica kod grupe umetnika, koji su danas ja mislim naši najuspešniji umetnici iz Galerije 1250 i Blatobran Galerije, gde su oni mene… Oni su mene bukvalno naterali da ja to zavolim. Ja sam jedva čekala da ja dođem, da vidim tu radnu atmosferu, da ja radim, da tu nešto nastaje. To je tako, eto, bio taj neki period, gde ja uživala sam, učila sam nešto bila. Pa, eto, dalje to je ostalo kao neka patnja u meni. 

Ivan Minić: Obično isto kada pričamo, gotovo uvek, možda je bilo slučajeva, ali sigurno ih nije bilo mnogo, da ljudi koji dođu ovde su se zapravo školovali za nešto čime se danas bave. Odnosno, da kažem, kroz neko formalno obrazovanje su bili usmereni ka tome što danas rade. Kako je taj deo priče tekao u tvom slučaju?

 

Na putu samospoznaje

Danica Radojković: Da. Ja sam zapravo srednju školu fotografije završila u Grafičkoj. I onda sam, je l’, zaželela tu keramiku kao da upišem. Pa sad, hajde keramika ili fotografija pod broj dva. Sad pošto ja potičem iz umetničke porodice, gde su slikari, vajari – mama je slikarka, tata je freskopisac, tetke slikarke, arhitekte – i sad ja kad sam došla sa idejom da bih keramiku da upišem, svi su bili “OK”. Niko ništa nije rekao, u smislu sad da me nešto ohrabri – ne; da me obeshrabri – nikako. I sad, hajde, mora crtanje, slikanje. To je priprema za fakultet. Ja kao hajde. Pa tetka, pa tata, pa mama, pa ja to polako. Ja to ne mogu i ne mogu. I ne mogu. Oni: “Dobro, nikakvo forsiranje.” Tako da tu su tako ostali svi. Ja sam onda razmišljala: “Dobro, ništa. Šta ću? Ne znam šta ću.” I pojavio se posao sa nekretninama u međuvremenu. Ja sam krenula, bum, nekretnine da radim dve godine. I to radeći isto sam bila totalno neispunjena i nije me to zadovljavalo nikako. I nit’ sam videla sebe nešto u tome, ni za dalje šta će biti. Ništa to specijalno. To sam jednostavno odustala od toga. I onda sam kao “OK, sada ću ja ekonomiju”. “Ja ću da studiram ekonomiju”, tj. računovodstvo sam upisala. E, išla sam na fakultet 3 g. Odslušala sam. Nisam dala 3. godinu. Tu sam onda imala nekih zdravstvenih problema, i onda sam razmišljala: “Ne mogu ja taj fakultet. Nije to ipak za mene ta ekonomija. Šta da radim, šta da radim? Nešto da me smiri.” Zato što meni, ako ja sam smirena, ja ću biti zdrava. Eto, tako sam razmišljala.

Ivan Minić: Kao manje-više svi ostali. 🙂

Danica Radojković: Svi, da. Znači, stres no-no. I šta bi ja mogla da radim. Uzela sam… Ja sad zaista ne znam zašto – masaže. Da idem na neki kurs masaže. 🙂 I radila sam – da, otišla sam, završila sam taj kurs masaže, opet ne znajući šta dalje. Ja sam samo skontala “OK, to me smiruje”. Jer ja dok masiram, fino ja to sve radim, lepo i nekako nema nekakvog stresa tu sad specijalno. “Šta ću s tim, pa ne znam.” U međuvremenu sam počela da radim za jednu stranu kompaniju – produkcijska kuća, snimanje filmova. Tako da sam, eto, tu sam isto par meseci radila s vremena na vreme. Šta sam opet radila? Nešto konkretno da sam radila? Sve sam živo radila kao “pa, ne znam, idi završi to, idi tamo, OK, sredi ovo”. I kancelarijski i terenski posao, više ne znam ni ja. Opet, čemu vodi? Ne znam čemu me vodi. Ali, eto, dobila sam neko iskustvo u radu sa stranicima, na primer, gde sam engleski oslobodila se, pričam, razmišljam na engleskom. OK, i sad u međuvremenu iskoči, naravno, reklama na Fejsbuku. “Hoćete da radite na brodu masaže? Potrebni maseri.” I sad ja razmišljam: “Jao, pa to je stresno”, pročitam ja, “to je stresan posao. Ipak to tamo svašta ima…” Velika kompanija, veliki zadaci, i sad moraš da se izboriš sa tim. I onda tako razmišljam, razmišljam, kažem: “OK, sada je dosta!” Pošto smo, je li, ljudski rod, takav je, naginjemo ka samosažaljevanju kada smo u problemu. “Jadna ja, kako ću, šta ću. Ja moram da se pazim.”, i tako. I meni od silnog tog “kako ću, šta ću, moram da se pazim” mi je muka bilo jednostavno. 🙂 I rekla sam: “OK, sad akcija! Znači, zaboravi na to i daj promeni nešto.” Tako da sam konkurisala za rad na brodu, za masera. I, naravno, tu je bilo da si morao da odeš u London na tu Akademiju 3 do 5 nedelja, kako ko, da prođeš njihovu obuku kako se radi. Tako da sam otišla tamo… Znači, to je Akademija, puno devojaka. I jako ozbiljna priča bila. Morao si tu i da platiš sve, da uložiš u sebi da bi… i da budeš ozbiljan u tome kako bi dobio što bolji brod, jer zavisila je zarada. I, naravno, ako si odgovoran, uložio si, moraš sve to da vratiš posle. I moraš da se postupaš poslovno. Znači, oni imaju poslovni pristup u Akademiji. Nisi došao da se zezaš, je l’. Bilo je i takvih, je l’, ljudi, i bilo je slučajeva kada su posle dva-tri dana devojke se vraćale svom domu. Neke su bile otcepljene porodice po prvi put i jako to teško može da padne nekome. Ja sam, hvala Bogu, naučila da se selim pošto, je li, tata je slikao crkve. Mislim, i dan-danas slika. I onda idemo tamo, idemo vamo, Cetinje, Budva, Vrnjačka Banja, gde god hoćeš. 🙂 Turistička mesta, pa kao hajde. I to onda meni znači nije predstavljao problem. Navikla sam, je li, da se snalazim u okolini. Prošao je taj period učenja na toj Akademiji. I onda smo se, je l’, pri završetku svi čekamo neke rezultate da nam jave za brod. I desilo se da su mi dali Diznijev brod. Baš. Pošto Dizni ima četiri broda, dva veća i dva manja. Meni su dali taj jedan veći da idem, da radim u spa centru sa kolegicama broja 33. Tako da otišli za Orlando, tamo smo se ukrcavali, ali pre toga su nam dali dva dana da provedemo u Diznilendu. 😀 Da. Bio jedan da – imali smo tu propusnicu da možemo da idemo i šta god da se upoznamo, da se vozimo kuda hoćemo. Naravno, ja sam plašljiva, pa “ne bih ja tamo, ne bih ja, ja ću da posmatram, ja ću negde nisko gde možemo, samo da se prođe onako sporo”. A sledeći dan zapravo je bio Disney University. Ta predavanja u Volt Dizniju, da se upoznamo pošto opet mi zastupamo, naravno, našu kompaniju, Stajner i Dizni. Tako da moramo da ispunimo neka njihova očekivanja i pravila. Jer ipak je tu odnos sa gostima, koji nisu jeftini kruzevi uopšte i kratki su kruzevi, i, naravno, znamo šta je Diznilend i Dizni – cela ta priča. Tako da, eto, kao nešto smo tu naučili i onda su nas vodili malo u obilazak iza kulisa, bekstejdž, da vidimo kako je to. Znači, kroz ceo Diznilend zapravo sam prošla tamo gde su, je li, to sve su to glumci, je li, koji tamo goste sve ljude koje dolaz i imaju te neke uloge. I tako, jako bilo interesantno. I sad oni su nama isto objašnjavali kako bi trebali da se ponašamo i na brodu i sve to. Tako da, eto, i to sam prošla. Bilo baš zabavno. I onda je sledilo 8 m… masaža na brodu, gde zaista… Onako, naporno je i nije za svakoga. I tu se dešavalo, naravno, da ljudi odustanu na pola ugovora, da im je svega dosta. I, naravno, vi prva 3 m. ne osetite uopšte da su prošla 3 m. Zato što jedostavno to je sredina u kojoj nikad niste bili i morate da naučite da po pravilima da – drugačije, više niste na kopnu, na moru ste, okeanu ste. Na početku nisam znala – mislim, vidite pilulice razne. To su one seasick tablete. Ja prvih par dana nisam imala pojma da ja treba da uzmem ako se brod malo ljulja. I meni vidim masiram, muka mi je. Šta sad ja tu? Ne znam, ne znam… Ne radi sve, pošto umoran si i sve to. E, onda već kad su krenuli da najavljuju – svako jutro je bio sastanak u pola osam, i kao: “Danas će biti burno i morate da popijete obavezno.”, svakom se dele tabletice da popijete da vam ne bude muka, što, naravno, niko ne želi da tu, je l’, i da riskira zbog posla i gostija, i, naravno, zbog zdravlja i sve to. Tako da, eto, taj ceo rad na brodu, zapravo, nije samo bilo masiranje nego, naravno, i prodavanje proizvoda, koje ja – eto, nisam dobar trgovac. Nisam dobar trgovac i onda to meni nešto nije bilo baš interesantno. A imali ste svako jutro presiju, jer ste morali da kažete svoj target, kako bi to sad… Zapravo, tj. i menadžer da vama da target koliko ćete vi novčano, je l’, da prodate tih proizvoda klijentima. E sad, to je malo teže kad posle masaže se čovek probudi, i kao: “E, hoćete ovo?” Mislim, naravno, postoje neki problemi kad izmasirate, da nešto će pomoći od tih proizvoda. Ja sam isto koristila na brodu te proizvode, pa mi je stvarno bilo otkriće. Ali nije čovek svaki probuđivao baš u tom fazon. E, onda ja sam to nešto nudili – jesam, nisam. Pa sam se malo tako vadila. I onda samo neka doza stresa, dok u jednom momentu nisam ukapirala baš me briga. 🙂 Moram da se opustim. I ono hoćeš, ponudi, ne ponudi, kako god. Ali generalno, ljudi su bili pod stresom uveče kada završimo smenu, budu u fazonu “jao, nisam prodao, nisam prodala, nisam prodala, kako nisam mogla da prodam, samo sam prodala jedan proizvod, samo sam prodala jedan proizvod”. Ja gledam, brate mili, o čemu si ti… Znaš, čemu taj stres da ti posle radnog vremena kao ideš sad u sobu kao da se odmoriš, da spavaš. I ti si u nekoj tenziji što nisi prodao, što nisi zaradio 3$, a zaradio si za taj dan jedan 100-150-200$. Pa, dobro, kao 3$, 10-20 gore-dole. I ti si sad kao u grču, jer ti menadžer non-stop “mora, mora”. Tako da meni se to nije svidelo. I ja sam tu jednostavno kada sam završila ugovor, to je to. Vratila sam se na leto 2014. i jedan period nisam znala šta ću sa sobom. 🙂 Dok nisam shvatila hajde da radim nešto, da počnem da raduckam nešto. Ne sad da radim, nego da se bavim. Eto, da se bavim, da usmerim tu svoju neku energiju u što volim: “Jao, pa keramika, čoveče!” Ali to je celo vreme meni zapravo bilo – ceo taj period od srednje škole kad sam išla na te časove, do tog perioda… Ja ne znam kako da uporedim to. Koji je to bol u stomaku! 🙂 Kad nešto želiš, a nije jeftin hobi uopšte i ne možeš da kažeš mami i tati non-stop: “Plati da idem ja…”, kao kad bi neko, ne znam, možda neko daje neku šminku, mesečno toliki novac na frizera ili ne znam šta. A meni je bilo u fazonu samo da idem da radim s tobom glinom. A ne možete jednostavno kući kada ste, nije to ta radna atmosfera, nego ti kad odeš negde u tu neku zajednicu, u taj prostor, gde su ti radovi, gde je taj točak… I tako da onda sam se posvetila tome konačno. I krenula sam da radim, tj. da sarađujem sa kumom, i radili smo zajedno jedan period, i tu sam jako puno naučila. Ali nisam još stigla, niti sam ja tad odlučila uopšte da ću ja time da se bavim. Znači, ja sam vrlo skoro zapravo skontala da ja bez keramike ne mogu. Onda sam krenula samostalno da radim. I kada sam krenula samostalno da radim, ja i dalje nisam bila 100% sigurna da je to to. Znači, ja hoću, to nije bio problem uopšte. “OK, radiću, ali, dobro, mogu ja da radim još jedan posao s tim. Što, što da ne. Mogu ja i dva posla da radim. Ne mora ovo da bude primarno. Može da bude pored posao nekoga.” Pa sam onda… Držala je mene zapravo neka ideja ceo taj period i dalje da ja možda opet odem nešto na brod, ali ne radim te masaže nego da radim možda vanredno neku školu za zaštitu životne sredine, kao brodski inženjering neki nešto da uradim, pa da nešto kao oficir neki odem, pa imam kao neki kratak ugovor od 3 m., da imam puno para, a da imam status, da ja to sve bude fino. Jer kao mogu, nisam glupa za te stvari. Što ne bih. Ali ja konstatno radim i dalje se glinom i pravim, je l’, te radionice i to sve. “Pa, to da, ali šta ćemo sa fotografijom? Ja fotografija!” 🙂  Ja jesam nadarena za fotografiju, ali ne u smislu kao da ja sad uhvatim neki momenat, nego više da ja napravim neki momenat i da ja njega mogu da prenesem. Možda da ga preradim malo u Fotošopu i da tu napravi neku atmosferu. I opet kao: “Šta ću s tim? Pa, dobro, onda su možda neki vizuelni efekti da mogu da radim u industriji filma. To ću! Idem ja na kurs, da ja počnem s tim, na digital image and creation. Ja ću to polako.” I krenem ja. Vodim časove, idem tamo malo na kurs, malo vežbam Fotošop, glina, pravim šta već usput. E, kada sam završila taj kurs, onda sam shvatila – OK, da raščlanim sad malo sebi, kao razbistrim situaciju šta je to sve. Znači, ti sediš u mraku, imaš dva ekrana. OK, kreativno, super. Možeš ti to. OK, znači sad ovo što si išla na kurs treba da vežbaš jedno godinu dana. Jer ako hoćeš ozbiljno da se posvetiš, moraš da vežbaš jedno godinu dana. Pa, onda opet ideš na kurs malo viši neki nivo. Pa, onda opet ćeš to da vežbaš jedno godinu dana. Znači, ja ću još jedno dve-tri godine da ubijem vežbajući, ulagajući, u stvari, zapravo u sebe. Neću ih kao ubiti, naravno. Ali jednostavno gde je tu keramika. A ja tu sedim u mračnoj sobi, i kao ne volim da sedim, neću da sedim. A meni je keramika jako dinamična. Jako dinamična. Znači, sedimo, kidamo za točkom. Radim stojeći neke stvari. Moram da prebacim neke pakete gline s vremena na vreme, 20 paketa iz jedne prostorije u drugu. 🙂 Treba da recikliram glinu, da mesim glinu, da punim peć, da se saginjem, da podižem. Znači, meni zapravo u toku tog jednog dana ja imam – jako sam aktivna u toku časova. Ta tri sata koliko traju, idem od učenika do učenika, pomažem, objašnjavam. Ima neke dinamike, a ovde je jako statično. I meni se to ne sviđa, i ja zapravo sam tada rekla stop. Dosta! 🙂 Sada, prvo ako misliš da nešto radiš, posveti se tome 100%.

Ivan Minić: Nije ti trebalo mnogo vremena da dođeš do tog zaključka. 🙂

Danica Radojković: Da. 😀

Ivan Minić: Sećam se kad smo se upoznali, kad smo radili prvi put intervju, kada smo pričali za portal Moja Firma, da je zapravo u tom tvom razvojnom putu i tim poslovima kroz koje si nas sad provela, bila gomila nekih neobičnih momenata u najmanju ruku. Ali da suštinski svi mi dok se tražimo ako i možda ne znamo šta hoćemo, kroz takve situacije i takve poslove vidimo šta nećemo. Odnosno šta bismo voleli da izbegnemo. Ne možemo baš uvek, ali znaš da to ne voliš, pa ćeš da radiš na tome da ni ne moraš u nekom trenutku to sve da radiš. A mislim dala si negde presek cele priče. Ja zaista verujem za svakog ko je u životu se opredelio za neki takav raznovrsan put, da je sve to što je pokupio usput zapravo vrlo značajno. Posebno što ti te stvari koje ne voliš da radiš zapravo challengeuju da budeš bolji. I ti ako ne moraš da rešiš svoj neki problem i neko svoje ograničenje u glavi ili čemu, ti ga nećeš rešiti najverovatnije, jer niko ne želi da radi stvari koje su mu neprijatne. Ali kada moraš to da radiš, jer jebiga moraš… 🙂

Danica Radojković: Moraš. Bilo je i takvih situacija, naravno.

Ivan Minić: Onda je to super prilika da shvatiš da – OK, prvi put je strašno, drugi put je malo manje strašno, pet put skoro i da nije strašno, sedmi put je to piece of cake. Voleo bih da se zadržimo još malo na tom delu pre nego što pređemo na sam Grnčarin. Šta su te neke posebno interesantne situacije koje su ti se dešavale i šta si kroz njih shvatala? Neke stvari si i pomenula, ali siguran sam da je bilo i nekih sitnijih, na prvu loptu sitnijih insighta dok kojih si dolazila, koje 5 g. kasnije kad kreneš da razmišljaš zapravo shvatiš da su napravile suštinsku promenu.

 

Pouke iz prethodnih iskustava

Danica Radojković: Da. Pa, povukla sam ja to sa svih tih, što kažeš, poslova po nešto što mi se sviđa i što mi se ne sviđa. I, zapravo, ja sam napravila – meni je sad savršen taj sklop. Mislim, ja čovek koji voli ljude prvo.

Ivan Minić: Eh, pa dobro. Šta ćemo, pogreši čovek. 😀

Danica Radojković: Šta ćemo, pogreši čovek. 😀 Ja jako volim ljude, volim rad sa ljudima. Naravno, zato što imam tu sreću da ljudi koji dolaze na, je li, radionice ne dolaze zato što moraju, nego zato što žele. I onda su oni u takvom raspoloženju da mi sve to prija. I onda sam, je li, srećna i onda je meni to lepo. Sad kontam da možda da radim u Centru za socijalni rad ne bi bila tako srećna i ne bi možda toliko volela ljude ili šta već. 🙂 Ili možda više, ne znam, ko to zna sad. Ali možda i suprotno čak, ko zna. Ali, da, ja sam na tom Dizniju naučila kako, je li, cela ta priča o sreći, kako to sve utiče i opšte taj odnos sa klijentima, gostima, kako da ih nazovemo, koliko je bitan, jer to jeste bio kao neki 8 m., kratki kruzovi po 3-4 dana, i to su dešavalo da se ljudi vraćaju na kruzer i da ti vidiš istog gosta, masiraš u toku tih 8 m. više puta. I oni te zapamte. I ti sada moraš… Ali ti ne znaš to, jednostavno ko će ti se pojaviti i ko će tražiti baš s tobom ponovo da zakaže masažu ili ćeš ga sresti jednostavno tamo u hodniku nekom. Jednostavno, ti moraš da se ponašaš normalno i ljubazno koliko god da si umoran, iako si imao 10 masaža taj dan i kičma ti otišla. 😀 Da si smejan i osvežen uvek, i sve je tako lepo i krasno. I to nije teško u suštini. Mislim, nije teško biti fin, što se kaže. I, eto, dešavalo da se vrate i da su zahvalni, da su presrećni. I onda jednostavno vama bude, je li, nije to sve za baciti onda. Tako da taj odnos sa klijentima, i, naravno, kada klijent… Da, i koliko su zapravo ljudi različiti i koliko zapravo ljudi dođu na to određeno mesto, da l’ na Dizni ili sada već kod mene na radionice, kako god, kao svoj čovek. I sad kao ta individua, ti moraš da ga pratiš. Naravno, on će pratiti tebe kao edukatora, ali ti njega isto moraš da pratiš i da znaš zašto je tu došao, koji su mu ciljevi, šta njega usrećuje, šta mu smeta. Jer bukvalno tretiraš svakoga baš prema njemu. Nema nekog sistema. Jesu grupni časovi, ali svako je tu različit i moraš da imaš različit pristup. Znači, menjaš nekad – iako ljudi dođu na istu radionicu, ja moram da iščačkam to iz njih šta je to sve kako bih ja njima, je l’, što bolje mogla da pomognem, za šta su oni tu došli i šta ja mogu da uradim za njih. Tako da… E sad, u odnosu na to ja bih rekla da tu odmah se napravi onda neko poštovanje uzajamno i onda klijent jednostavno vas izgradi. Znači, zapravo naši korisnici usluga, naši učenici, kako već, su naši graditelji posla. Oni zapravo daju kvalitet, je li, naravno, nije sve uvek – nisu svi zadovoljni nekad 100%, pa kažu. Pa, ja onda probam nešto da promenim, da dodam, da izmenim. I onda nađemo neko rešenje, neke ideju imaju drugačije. Oni inspirišu mene, ja ispirišem njih. Poklanjamo jedni drugima radove. Mislim, ja napravim njih nešto, oni meni. 😀 Ali suštini, da, zapravo i tokom tih svih godina, od 2016., znači četiri i po godine, ljudi koji dolaze na radionice oni zapravo grade te naše radionice. Oni doprinose tome svemu, je l’, kao graditelji poslovanja našeg.

Ivan Minić: Znaš šta, u svakom malo biznisu najvažnija komponenta su uvek ljudi, a najbolji način da taj biznis raste je preporuka. Direktna preporuka nema alternativu i ništa nije toliko moćno i toliko snažno. E sad, naravno, postoji uvek problem kada imaš biznis koji mora da raste brže nego što može da raste kroz direktne preporuke – na koji način to nadomestiti. Ali to kako si ti koncipirala, nije pravljeno da se skalira na 5.000 ljudi u roku od par meseci, već je to i dalje nekakva… Jedan prilično, ne bih rekao mali prostor, ali ne preveliki prostor sa jednim ambijentom koji je prijatan, gde nekoliko ljudi može da radi zajedno, da svima bude sasvim komotno. To i zahteva dosta prostora za rad. U svakom slučaju, bio sam. Osim toga što i u firmi imamo dve osobe koje ide, a i ja sam bio onda i bilo mi je vrlo sve to simpatično i zanimljivo. I ljude koje sam upoznao, ljude za koje sam znao da idu, a iz neke potpuno desete priče, upravo ta neka zajednička energija koja se tu deli, koja je vrlo pozitivna i – OK, naravno, kreativna, ali ne samo na nivou toga “hajde da probamo nešto zanimljivo, da vidimo nešto novo, hajde da vidimo to”, nego negde sam shvatio da kod većine tih ljudi koje zapravo to zainteresuje dugoročno, jer dosta ljudi ide dugoročno, da je to u nekom trenutku od toga “hoću nešto da probam” došlo do toga “da mi je stvarno cilj nešto da napravim”. Ne sad… Neki razmišljaju i o tome kao o nekom potencijalnom biznisu, hobiju, šta god, sve to, ali svi oni su došli tu sa ciljem da na kraju naprave nešto. Za sebe, za nekog, nije uopšte bitno, ali kao “vidi, ovo sam napravio”.

Danica Radojković: Jeste.

Ivan Minić: Što podseća me na period od 7. do 9. godine dok smo se svi stvarno ložili na to.

 

Motiv leži u opipljivom rezultatu

Danica Radojković: Da, da. Pa, bitan je taj momenat kada čovek definitivno vidi neki rezultat. Jer bez tog rezultata realno koliko ćeš ostati motivisan da teraš dalje. Tako da dosta, dosta… Mislim, super je što zaista polaznici su rade da istražuju i da eksperimentišu pošto je to takva, je l’, tematika. Opet i same vrste materijale su takve da se različito ponašanja. A, takođe, nekoj osobi možda više legne neki materijal koji je možda mekši, gipkiji, dok neko više legne neki tvrđi, na primer, ja volim šamotnu glinu – ja volim nešto stabilnije. 🙂 Pa, eto, znamo i po tome otprilike kad nešto radim šta bih prvo uzela po ruku, kakav materijal. I onda oni prolaze taj dug proces, koji traje, traje, jer sam, je l’, proces je takav da – hajde, da kažemo, nešto i u procesu to – takav da kada napravite nešto, ljudi pitaju šta bih ja mogao da napravim za jedan čas ili za ta četiri časa ili koliko mi treba da dolazim. Uglavnom, sad pravili jedan za ta tri sata predmet ili dva-tri možda predmeta, uvek treba neki određeni period da se on postepeno osuši i da se kasnije ispeče. Sad, sušenje može da traje 7-10 dana. Nekad kraće, nekad duže, u zavisnosti od oblika i debljine. Onda se peče na 900 stepeni i onda postaje crepast. Bude on jedan-dva dana u peći, recimo. Jednu noć se ispeče, onda se hladi postepeno peć. E, nakon toga može da se glazira i da se stavi taj staklasti sloj, koji postaje tek kada se ubaci opet u peć da se ispeče na preko 1200-1300 stepeni, a inače je u nekom tečnom stanju, hajde tako. Eh, i sad opet treba da prođe – uvek tu neki periodi se čekaju da se napuni peć, da se skupi dovoljno radova. “Pa, kad će da se peče? Pa, je li znaš kad će da se peče?” Ja kažem: “Ne znam dok ne vidim na polici da ima dovoljno radova.” 🙂 I onda merkam, merkam svaki dan da vidim kad će to da se desi. I, naravno, kad se to ispeče… I onda sad zamislite radili ste pre mesec dana još taj rad, pa ste ga dorađivali, pa hajde da se peče, da se peče. I sad konačno ste dobili tu šolju, i, naravno, da vidite te rezultate i presrećni ste jednostavno, jer možete ujutru da popijete šolju čaja ili kafe iz svoje šolje koju ste napravili. 🙂

Ivan Minić: Dobro. 🙂 Ne tvrdim da razumem… Šalim se, naravno. Jedan od razloga zašto sam želeo i da dođeš u goste i zašto smo prvobitno pre par godina radili taj prvi intervju je upravo bilo to što način na koji si ti koncipirala celu priču, i, da kažem, pedagoški aspekt svega je drugačije nego što je uobičajno. Pre svega iz razloga što možda samo deluje, mada iz svega što si dosad rekla, izgleda da to i dubinski tako, ali kao da je tebi stvarno stalo do tih ljudi. 🙂 A to baš i nije obično slučaj kad su te vrste aktivnosti u pitanju. To je negde vrlo često za mnoge ljude koji su kroz neko striktno formalno obrazovanje to prošli se ukazalo kao prilika. Oni suštinski ne osećaju nikakvu posebnu strast prema tome, nego “eto, hajde, to je… može da funkcioniše”. I to se jako, jako, jako, jako, jako oseti. I ta vrsta energije vrlo retko će nekog zadržati u takvoj priči. To ne znači da tu ne može da se nauči to po šta si došao. Sve je to OK, ali nije isto. Ti sada već imaš i prilično ozbiljnu zajednicu ljudi koji su deo cele tvoje priče, pa bih voleo da podeliš sa nama – prvo, ti jesi pomenula kako je tekao tvoj razvoj što se toga tiče, da je sve to krenulo od srednjoškolskog perioda kad si naletela na nešto što ti se svidelo. Pominjali si i porodicu, prijatelje, koji su u tom celom procesu učestvovali. I to da nisi mogla da se odlučiš – to smo shvatili generalno da ti je to problem. 🙂 Ali, evo, ako možeš sada da posložiš kako je to teklo do trenutka dok nisi presekla, a onda kako cela priča izgleda danas. Odnosno šta je neki mogući razvojni put osobe koju interesuju slične stvari i želi da odvoji neko vreme i da dođe? To je vrlo individualno. Svako od njih ima drugačiji. Ali prosto kako si ti koncipirala program tvoje škole?

 

Koncept škole Grnčarin

Danica Radojković: Pa, ja sam zapravo zamislila, pošto mi smo u Budimskoj, u centru grada, zamislila sam to, tj. pošto je već u centru grada da to bude jedno selo. 😀 Pa, zato se zove Grnčarin. 🙂 Neko čak ne ume baš da izgovori to. Malo čudno, G-R-N-Č-A-R-I-N, kako se to izgovara. Grčarin, kao Temerin, da to zvuči kao selo neko.

Ivan Minić: Vojvođansko. 🙂

Danica Radojković: Pa, eto. I zaista bitno mi je ko dođe, definitivno, tj. da bude mi u super nekom odnosu. Jer čovek dok radi, on isijava tu neku energiju iz sebe. I ja isto dok objašnjavam isto isijavam iz sebe. Sve to izlazi iz mene. I jednostavno te energije se prepliću i cilj jeste da to bude dobra priča i da ja stvarno jedva čekam da vidim te ljude kad dođu. Znači, da meni kao, je li, ugoste u moje selo kad dolaze u goste moje selo. “E, gde ste! Jedva sam čekala da vas vidim!” Mislim, prođe brzo vreme, sve je to OK. Tako da to je zapravo bilo – da bude, je li, ta neka opuštena atmosfera. Mislim, tu nema šta, to je tako jednostavno. Ja to nisam – mislim, jesam kada sam formirala zapravo ovo, Grnčarin, tako nešto razmišljala. Ali tipa da sam razmišljala godinama unazad da bih ja volela tu neku radionicu i da tu… Pre svega kako mogu znati… Ja sam prvo probala i učila sam, je li, vremenom kako se to radi. I onda sam se samo snašla u tome. Stvarno sam se snašla u tome. I to je to. Leglo mi je na osnovu svih tih različitih poslovnih momenata da ja mogu da pružim uslugu i da prenesem znanje onako maksimalno praktično na srpskom jeziku kako, šta se radi, šta mogu oni da očekuju, šta se s čim kombinuje… I da jednostavno oni počnu da razmišljaju, jer ako oni, je l’, naravno, ne skupe te osnove, ne mogu ni da zamisle onda nešto kako bi mogli da naprave. I ja im kažem: “OK, ja ću ti objasnim kako se šta radi, pa onda ti kad budeš video tamo na Instagramu neke slike keramike što su radili, tačno ćeš znati “e, to se pravi tako i to se tim potezom glazira, preliva ili ovo ili ono”.” Da te naučim da razmišljaš. E, ti onda tek možeš da skontaš, i, naravno, kad vidiš šta ti koji materijal leži, da skontaš šta bi mogao da praviš, šta će da ti legne. Eto. Tako da potrebno je duže vreme da se eksperimentiše sa materijalima kako bi se dobila ideja šta bi moglo. A sama ideja, ako nisi upoznat sa, na primer, celim procesom izrade, nisi radio, ali, eto, video si “ovo može da se pravi nešto, to bi mogao da pravim”, onda budi spreman jedno pola godine do godinu dana da ispituješ te materijal. Eto, ko bi nešto da se odluči, na primer, da pravi, da prodaje za sebe neki predmet, mora da prođe sve te procese i da vidi koliko tu njemu zapravo treba strpljenja i kasnije, je li, sve to svoje strpljenje da naplati. 🙂 To je cilj. Tako da treba da prođe vremena.

Ivan Minić: Često puta kada opet pričamo sa ljudima koje povuče strast ka nečemu da prave neku svoju priču, kao što je i u tvom slučaju bilo, zapravo u tom razgovoru shvatamo da trenutak kada su oni procenili da je trenutak da se krene nije bio trenutak kad su zapravo bili spremni. Nego je to bio trenutak kad je voljni momenat okinuo i rekao: “Sad ili nikad, ovo ili ništa drugo!” Ali da su tek onda zapravo radeći shvatili šta je to još nešto što treba da nauče, šta je to još nešto što su zamislili na jedan način, a ispostavilo se da će ljudi bolje razumeti ako uradi na drugačiji način. Sad ti već imaš skoro 5 g. iza sebe iskustva sa svim tim. Koji su bili ti trenuci za tebe? Šta je to bilo kada – kažu za majstore je uvek najvažniji i najlepši trenutak u životu kad ga učenik prevaziđe, ali…

 

Trenutak kad učenik prevaziđe majstora

Danica Radojković: Jeste. Jeste, to su divni…

Ivan Minić: Ne znam… 🙂

Danica Radojković: Pa, znaš šta, to su prelepi momenti stvarno. Jer ima, je li, učenika koji nešto su kao napravili posle toga ili uspeli da izađu na te markete, da prodaju neke svoje stvari. I ja se njima ponosim stvarno. I to vam da neku vrednost. Ja sad sebe smatram da sam vredna, jer ja mogu zaista da doprinesem, mogu da utičem. E sad, naravno, puno zavisi do te osobe, je li, do njihovog strpljenja, njihovog ulaganja vremena. Ali ako zaista neko je ozbiljan da hoće da nauči ili da pravi to nešto, samo on mora na početku da kaže: “OK, treba i meni vremena.” Jer ako je meni trebalo jako dugo toliko da se odlučim za nešto što, da dođem do momenta ja bih sve živo da pravim, ali ne mogu više od jednog da pravim. Kad da pravim sve odjednom? Ne mogu da držim radionice i da pravim, i jedno i drugo i peto, deseto, i još da kačim na Instagram. 🙂 Rupe su često u glini. 😀 Tako da… Kad se nešto okači, to je vredno. 🙂 U suštini, da, to je prelep momenat. I, ne znam, ostaneš u nekom… Zabezeknut si. 😀

Ivan Minić: A kako si se ti… Kako si ti probijala te neke svoje pogrešne pretpostavke? Na koji način si se ti usavršavala kad si krenula…

Danica Radojković: Misliš kad sam ušla u keramiku?

Ivan Minić: Da, kada si ušla u celu priču, krenula da radiš sa ljudima, i kao “ja sam zamislila da to bude do ovog nekog nivoa, ali sad ljudi traže nešto više”.

 

Korak dalje

Danica Radojković: Pa, ne mislim da nikada nešto traže više, specijalno. Sve što traže više – mislim, ako neko nešto hoćeš, vidim nešto želi jako, da ima neke ciljeve veće, opet se vraćam na to “uloži vreme i trud i materijal taj svoj, eksperimentiši”. U smislu, mnogo nema tu, dve vrste gline i dve glazure, i to je što je. Ne. Znači, ima mnogo materijala koji, malo ću sad da se vratim na materijal – izvini, stalno se vraćan na to 🙂 – koji, naravno, reaguju različito. I u peći postoji raspored temperatura. Znači, možemo da pečemo od 1000 do 1250-1300 stepeni. Sad na svakoj toj temperaturi različitoj to će nešto drugačije odreagovati. Pa, sad ti nađi svoju temperaturu, tačnu otpriliku i koju ti materijal paše uz to i ostalo. Tako da zato se uvek stalno vraćem na to. Ali, da, da se vratim na početak. Gde smo bili? 🙂

Ivan Minić: Ljudi s vremena na vreme žele da naprave iskorak u nekom smeru.

Danica Radojković: Da, tako je. Ja sam razmišljala puno pored radionica, je l’. Nisu mi radionice dovoljne da ja budem srećna. Mislim, sve je to OK, nego hoću ja da pravim i hoću ja da zapravo dok pravim ja napredujem, ja ispitujem i onda mogu da prenesem učeniku. Znači, ja se gradim, ja se još uvek gradim. Ja ću još da se gradim, jer ću gradeći se opet prenositi opet više informacija polaznicima. Zato što toliko kažem opet tih različih ima momenata da ako sam ja prošla neku, podelim sa nekim. Taj neko isto ako je probao nešto drugo, onda ja volim da testiram upravo na polaznicima, pa kažem: “E, uzmi ovu glazuru, pa ih kombinuj sa ovim, jer ja to nisam iskombinovala, pa da vidim šta će da bude. -A, na meni testiraš!” 🙂 Sve je to super. I onda, da, poželela sam da se usmeri na neku proizvodnju nečeg, pa sam, je l’, krenula sa nakitom. I, naravno, pored toga su bili – dobro, sad ova korona sve malo poremetila, ali u suštini neke saradnje sa crnogorskim primorjem, gde imamo kao suvenir kašike, koje sam, možemo reći, mogu da ih radim – gledam film kući i samo ih štancam. Znači, uopšte ne gledam šta da radim. Toliko to samo piči iz mene. Jer je poenta zapravo jako je teško uopšte umetnicima da kada nešto naprave, nekad i da se odvoje od tog nečeg što napravili – i dan-danas doživljavam te momente da mi se nešto sviđa što sam nešto namenila ili za prodaju, a ja se pitam da prodam: “A šta će mi? Pa, ne znam.” Ili pravim probe neke: “Vidi što si super uradila”, kažem polaznici jednoj, “Pa, šta ćeš s tim? -Pa, eto, probala sam.” 😀 Kao “tu ostajem i dalje”. Ali, da, tako da ti se dešavaju neka saradnje, poslovi, je l’, kao suveniri i za upotrebnu keramiku za restorane. Ali zapravo sam došla do tog nakita… Mislim, da, umetniku je teško i to da se odrekne od tog umetničkog rada i zaista želi ako se toliko dao na tako nešto i to je trajalo vremenski – ako imate neki ravniji predmet, neku ravnu tacnu, vi morate nju u toku dana da pipnete sto puta dok se suši, a osuši se danima pod kesom da ne bi pukla, a kako se suši, ona se krivi pa morate, je l’, da pipkate, pa da nešto stružete, dodatno šmirglate. Da pazite, da pazite stalno i kad pečete, to fino da se ispeče, da se opet ne iskrivi u pečenju. Tako da veliki je trud i još treba da uložite taj umetnički momenat, da to bude i lep oblik i da legne sa tom glazurom, a da ne bude previše agresivno ili kič. I vi to sve kad sračunate, vi želite pa onda kao i da zaradite. 🙂 Mislim, nije dovoljna ta satisfakcija samo “e, baš lepo izgleda”.

Ivan Minić: Mislim, za početak jeste.

Danica Radojković: Za početak jeste i meni kao super… 😀 Ali, da, treba i to, je li, doći na red. Tako da tu sam ja nešto razmišljala i eksperimentisala sa sobom da jeste nakit nešto što ljudi vole da poklanjaju. Puno uvek treba poklona, nekom neki poklon treba. I platiće za taj poklon, a biće nešto unikatno, apsolutno ručno rađeno – 20-30 puta vi morate da pipnete samo taj jedan predmet, da ga nešto, je l’, doradite, obojite, ošmirglate, spustite u peć tako sitno, da ga podignete iz peći, da sačekate, sve to da proverite, da opet ako treba da se zašmirgla nešto, da imate tu aplikaciju tih iglica i svašta nešto. I to je i da upakujete i u ambalažu i sve to i da se izreklamirate i dokle to. Ali, uglavnom, treba naći – znači, svako treba da analizira šta radi i da vidi koliko mu je to zapravo isplativo vremenski, novčano, koliko to zahteva truda i koliko će to neko da ceni. Meni se isto dešava da napravim nešto što se meni ne sviđa i neko se oduševi time. “Ah, htela sam to da bacim. Šta će ti to?!” 🙂 Dok nešto što mi se sviđa, neko u fazonu “OK”. Pa, onda, ne znam, keramičke pločice za kuhinje sam htela da radim. Ne kupatilo nego kuhinja. I to sam kao počela, i, dobro, došla je beba na tapeti i sad to je sad malo stalo sve. Ne stiže čovek sve da uradi. Tako da to treba samo sad nastaviti i sa nakitom i sa tim delom pločica. Tako da to je nešto što vozite, i, naravno, nema… I samo te dalje tera i filujete, filujete sa znanjem, sa iskustvom te filuje. I jednostavno ti si… Sanjam noću šta ću da radim. Nemam vremena, pa sanjam nekad. 🙂

Ivan Minić: Imam i ja takve traume od posla. 🙂

Danica Radojković: Traume. 😀 Tako da, eto, to je otprilike… Nema kraja, znaš. Odluka je bila kad sam zaista – mislim, posle mnogo bačeni radova, mnogo bačenih radova, puknutih radova, neke puknute i dalje čuvam što je najgore ili najbolje, nekad me to nervira, nekad me ne nervira. Ako znam da će nešto da me nervira, ja to bacim. I preporučujem ljudima da nešto ako su se nešto nervirali oko nečega dok su radili, da mu da ga eliminišu, jer će im proizvoditi lošu energiju. Jednostavno…

Ivan Minić: Ili da poklone nekom koga ne vole. 😀

Danica Radojković: Ili da poklone nekom koga ne vole, da. 🙂 Tako da, eto, sam taj momenat jeste kad posle jedno 2-3 g. u keramici i bačenih puno radova, nisam ostalo u fazonu “ma, neću to”, nego “ja želim i hoću i biće”. Polako. 😀

Ivan Minić: Šta sve radite u okviru Grnčarina?

 

Radionice u okviru Grnčarina

Danica Radojković: Znači, radimo radionice za odrasle. Imamo radionice više varijanti za odrasle. Mogu da budu individualni časovi. Ako neko sam hoće da dođe i ima nasamo čas, da se posvetimo njemu. I to budu uglavnom samo na točku. Uglavnom ljudi dolaze zbog točka, zbog te grnčarije. Ja jesam tako i napravila da je grnčarija, jer je to ljudima mnogo približnije nego kad bih rekla umetnost vrtenja keramike na kolu. Mnogo možda zvuči onako malo ozbiljno. Jeste sam rad ozbiljan, ali lakše kad se kaže grnčarija. 🙂 Toplije zbog onih činija… zemljanih. 😀 To je bližu srcu sve. Da. Tako, da, znači, točak, i imamo radionice gde radimo, kombinujemo ručne tehnike i radimo i točak, pa se menjamo. Imamo te vrste radionica. Imamo radionice za decu vikendom. Tu je uzrast dece od 7 do 14 g. I deca obožavaju točak, vole da se prljaju. Ja ih pustim da naprave haos posle dva sata čišćenja  – jedan čas i dva sata čišćenja. 🙂 Tako da oni se tako opuste. Ima tu i dečaka koji su onako živahni, i onda imamo zadatke za njih oko gline dosta. I oni se baš onako prljaju, mese, kidaju glinu. Jednostavno, zapravo, te dečje radionice su samo da deca puste da budu deca. Ništa više. Eto, ništa se od njih ne zahteva. Ne moraju da dođu sa nekom – sad oni moraju nešto da naprave. Naravno, naprave rad. Nije to njima toliko… Naprave, vide oni rezultat, ali nisu kao odrasli toliko nekako – mnogo su oni slobodniji i mnogo nekako čak, da kažem, lakše im ide točak, jer mnogo to sve prirodnije ide i manje im se čak objašnjava oko točka. Više oni to odmah prirodno tako osete deca i fantazija za njih. Tako da, eto, bude prilično interesantno. I imamo, šta imamo još? Te radionice… Da, imamo još jednu radionicu koja se zove “Ja sam baš to tako htela”. Jer, naravno, to je sad izašlo iz svih tih naših radionica, gde neko može da zakaže svoj termin da napravi nešto – da počnemo, je li, od nekih osnova, koja može na više varijanti da se uradi. On će da odabere kako će to u kom smeru da ide. I onda napravi to nešto što je baš tako hteo. Jer se dešavalo da se treba da se iskrivi, pa mu nije to baš kako je on hteo, jer ne može čovek odmah sve da, je li, ovlada materijalom. I onda se njemu zaista svi to i onda baš je to tako hteo i to sam tako htela. I to je to. Tako da, eto, postoje takve vrste radionica. One jesu za ljude za podizenja malo samopouzdanja da se malo obraduju samom sebi. I, naravno, bavimo se proizvodnjom sad tih, je li. Imamo mi – mislim, mi po porudžbini možda neki suverničići, nakite, pločice, posude, keramika, vaze, šolje… Gde je kraj?! 😀

Ivan Minić: Dobro, ali te upotrebne predmete – to je i za restorane ste pravili…

Danica Radojković: Apsolutno, sve znači za korišćenje što se napravi za svakodnevnu upotrebu. Naravno, imamo, da, imamo i klub mozaika smo otvorili u sklopu Grnčarina, gde držimo časove mozaika. Koristi se, znači, prirodni kamen i pasta. Postoji osnovni kurs da se radi – ornamentni. Tu se uče ti tokovi i slikanje zapravo kamenom. Pošto vi zapravo svaki kamenčić morate da iseckate. Znači, da se skrcka, pa da onda prema crtežu kako taj tok se zamisli da se iseče kleštima, pa se lepi. Tako da ima… To je otprilike to oko tih radionica.

Ivan Minić: A kako izgleda, da kažem, za nove koji su zainteresovani, kako ulaze u celu priču?

 

Integracija i pristup novim polaznicima

Danica Radojković: Ulaze. Pa, bukvalno nije im potrebno ništa specijalno. Svi pitaju uglavnom da li im neko predznanje potrebno ili da li možda treba nešto da donesu. Uglavnom, nikakvo predznanje nije potrebno. Znači, i uopšte nema sad pravila da, ne znam, jednom godišnje kreću početnici. Znači, uvek mogu da se uključe, da se prijave, da se proveri, je li, termin i to. Jer mi zapravo svako kako dođe, mi njemu se… Prema individualno, je l’, čoveku se postavimo i polako, što sam rekla, ispitujemo u kom je smeru on to zamislio sve. I, naravno, najviše se odbradujemo učenicima… Mislim, je li, pošto generalno 99% ljudi dođe zbog točka, da radi točak, da uči na točku da radi. Kad kaže polaznik… Ja pitam kakva su očekivanja, on kaže: “Pa, nemamo očekivanja. -Jao, divno!” 😀 Jer samo očekivanje od točka malo samo njih će možda uticati u smislu da čuju kad im ja pričam šta trebaju da rade, i kad im pokazujem, i kad ih ja navodim kako da se postave pošto zapravo tu je bitna 100% koncentracija. I zato taj točak toliko prija ljudima da radi, da vrte na njemu zato što moraju da mu se posvete 100%. Znači, ako skrenu malo misao, ode sve na levu stranu. Tako da meni je zapravo najveći kao challenge u tim radionicama, znači, najveći mi je da ja tu osobu koja dođe da vrti, da ga naučimo, da ja njega usmerim, da ga skoncentrišem, da ga smirim, da ga navedem da zaista razmišlja samo o tome. I to nekad traje i dva meseca. Znači, polako. I uspem nekako u tome da ovladam. I onda čovek prosto ne može da veruje da on nije toliko bio sabran kad je dolazio, ne znam, prvih mesec-dva dana i da je sad kao, “šta si ti meni uradila, kako si ti mene uspela da toliko smiriš i da me navedeš na taj put”. Tako da dosta je bitan taj aspekt, jer ako malo radimo kao roboti, mašine to nije… Teško je. Mora jednostavno da se mi prilagodimo novim polaznicima. Znači, oni su dobro došli kad god. Tako da zahteva sve to vreme i trud, ali, eto, rezultat kao prelep. I osećaju se zaista svi posle radionice kao da su, ne znam, bili na masaži nekoj ili tako nešto.

Ivan Minić: Sve se vrti oko masaža, u stvari. 🙂

Danica Radojković: Pa, eto, oko masaža.

Ivan Minić: A taktilna je stvar. 🙂

Danica Radojković: Zato ja kažem da je to neko… Ja kažem da je to wellness za dušu, eto.

Ivan Minić: Taktilna je stvar.

Danica Radojković: Jeste.

Ivan Minić: Mislim, verujem da je dosta bitno kao i u bilo kom drugom radu rukama gde kao pretenduješ da postaneš majstor, odnosno želja ti je da postaneš majstor- niko nije se rodio kao majstor – gde je potrebno jako puno vremena da ti to zapravo osetiš. Da te neke fine stvari, te neke fine razlike dolaze vremenom. Da li se baviš košarkom, pa si šutnuo sto hiljada slobodnih bacanja. Tek posle sto hiljaditog ti stvarno osećaš te momente koje ti donosi i fina motorika i minimalne razlike koje praviš. Koliko god imao možda dobar osećaj, potrebno je vreme. To jeste u svetu u kome sve instant, sigurno izazov.

Danica Radojković: Kod nas ništa nije instant. 😀

Ivan Minić: Ali nekako verujem da ljudi koji kada probaju i negde shvate da to jeste za njih, da su oni spremni da ulože to vreme koje je potrebn da se stvari dese.

Danica Radojković: Da, da. Bude tu situacija i kada neko ima neku, je l’, fikciju nečeg. Nešto je video, zaželeo je, poželeo nešto tako da uradi, na primer, da to tako izgleda. I onda kažem: “OK, za to će potrebno biti, radićemo tako, od tog materijala, tako i tako. Ali bi trebalo prvo da uradite još tri neke vežbe da bi došli do toga.” Jer nećete moći da jednostavno iskontrolišete to. Znači, to će da padne, nešto će se iskrivi, nešto će se pocepa, da pukne. I oni su u fazonu: “Mhm, dobro, ali, znaš, ipak bih ja to… -OK, hoćeš? Hajde! Idemo!” I krenemo. I, naravno, ja pustim, pustim ga, neka on istera svoje i sve je to u redu.

Ivan Minić: Sa strane ga gledaš: “Olupaćeš se!” 🙂

Danica Radojković: Ja kažem, i kaže: “Nemoj da me mrčiš. -Mrčim te malo, moram malo da te mrčim, malo da te zezam.” Ali samo zapravo je – uzeli su samo kao veliki zalogaj nečega. Eto, tako da se izrazim. Ja pustim, jer oni će tako i naučiti. “E, pa bila si u pravu! -OK, hajmo sad kako sam rekla – vežbicama.”, i onda kažu: “Super, odlično. To je to. Sad znam.” Tako da, eto, ima taj momenat kada mora neka taktika. Ne mogu ni ja uvek da idem i ja isto po svom. Ti kursevi, je li, i od ljudi koji dolaze na radionice i moji kursevi moraju malo da šetaju uvek. Nije zaista sve tako uvek – ja imam kao neki program, ali ga nekad uzmem pa ga skroz onako isporemetim. I pravim pravila i postoje pravila i pravila moraju da se poštuju, ali ne moraju da se poštuju. Znači, volim ja i da kršim pravila. E sad, hajde sad da kršimo pravila, ali uglavnom ako kršimo pravila, prvo ćemo da naučimo pravila pa ćemo posle da ih kršimo. Ali nećemo odmah da ih kršimo. Nekad ćemo i odmah da ih kršimo, opet zavisi od situacije.

Ivan Minić: Zvuči zastrašujuće. Iz ugla inženjera, zvuči zastrašujuće. 🙂

Danica Radojković: Znaš šta, mnogo je apstraktno da kažem nekoj osobi koja se, na primer, ne bavi time niti ima dodir sa tim da to sad zamisli. Ali isto tako neko, na primer, ko voli tako da – koga uzbuđuju stvari na taj način, onda je to savršeno za njega. Kao što je za mene. Mislim, da ja vidim tu šta će, kako će, kako će da reaguje, kako će ovako, kako će onako da se desi. Tako da i jako je preporučljivo za osobe koje su jako nestrpljive da testiraju malo strpljenje na ovome. Ili čak baš, naravno, osobe koje su strpljive, jer će u startu da im ide lepše. Što si sporiji, je li, ja to ponavljam na svakoj radionici to kažem – što si sporiji, to ćeš brže napredovati. Jer tako je jednostavno u radu, je li, sa glinom.

Ivan Minić: Da. Znači, ovi što su nervozni, oni ako ne odlepe, budu super.

Danica Radojković: Da. Znači, ako ne odlepe odmah, ako ja njih – mislim, je li, treba mi vremena da ih malo dovedem u red, ali to je OK. Da se, daju se.

Ivan Minić: Krenula si pre četiri i po godine sa tom pričom. U međuvremenu se svašta nešto dešavalo i priča se razvijala, ali se tebi privatno desilo svašta. Postala si mama, došla je korona. Hiljadu i jedna stvar se promenila. Kako su svi ti momenti uticali na tebe i na to što ste radili?

 

Uticaj spoljašnjih faktora na posao

Danica Radojković: Pa, jeste na posao definitivno, za proizvodnju je uticalo. Ali zato, na primer, jako se povećalo interesovanje za radionice. Dosta ljudi rade od kuće i moraju da izađu, malo da proluftiraju glavu. Još ako proluftiraju sa nečim kreativnim, to je stvarno super. I dosta dolaze ljudi tipa grupa drugarica, parovi. Stvarno žele da provede to neko vreme zajedno, da to nije – mislim, sad dobro, svi ti kafići i to sve ništa od toga – ali da ne sede kući jednostavno, da nije šetnja, da je nešto kao drugo. Tako da jeste ova korona uticala na tako nešto, a, naravno, i roditeljstvo – manjak vremena i sve to. Ali postiže se, nije da se ne postiže. I dobro je, dobro je. Postižemo sve peći da ispečemo što treba. 😀

Ivan Minić: A kako si reorganizovala posao si shvatila da si u drugom stanju i da, OK, u tom trenutku možeš i dalje da učestvuješ u svemu tome, ali u nekom trenutku više na neko vreme nećeš moći.

Danica Radojković: Pa, dobro, da, radionice definitivno – imala sam pomoć prijatelja, što se kaže. Imala sam zamenu. A ja sam peć punila u 40. nedelji. 😀 I dalje aktivno sam bila i raduckala sam non-stop nešto. Tu sam bila. Nije toliko sad nešto omelo. Zapravo, kada sam se već porodila, pa sad taj neki period, ne znam, nekih par meseci do godinu dana, bila sam onako… Kako da se izrazim, mislila sam non-stop na keramiku. I onda sam se nekad pozapitala: “Bože, misliš li na to dete?!” Mislim, ja ga držim tu, ali razmišljam kako da iskombinujem ovo. Pa, znam da me tamo čeka me neki tanjir, što sam napravila neki čudni oblik – ne, bio je prost oblik zapravo! Ali kako da ga izglaziram. I sad ja to nešto htela da ga izglaziram. To je stajalo mesecima i mesecima u radionici, jer ja prvo nemam ideju. Ne mogu da dođem i uzmem i kao izglaziram ga. Ne, moram da smislim. Baš hoću da nešto kao odradim da to kao bude super. I čekam taj momenat i kao razmišljam, razmišljam, razmišljam. Nemam inspiraciju, a hoću, a želim. I to gori i gori, to isto ona muka neka u stomaku. Ali onda te samo tresne. Kao pljas, kad si ne ispavan i šlogiran! Kao setila sam se! 😀 Tako da nisi prestao ti nikad ništa. To je posao od 24 sata. I radio, ne radio, mislićeš na njega. Samo da li ćeš više fizički da budeš prisutan i da više kao radiš, da šljakaš ili ćeš da izmišljaš varijante. 😀 Tako da jeste to malo to nešto poremetilo. Mislim, poremetilo, nije poremetilo, ali neki trik sa ogledalom i to je kao interesantno. Opet vidiš kao sad sebe malo isto gde si, šta si, koliko te opet drži, je li. Uvek se ti tu preispituješ. Tako da svaki put se sve više i više potvrdio i uvek sve si više i više uvereniji. Sve to više i više voliš. 🙂 Gde je kraj. 🙂

Ivan Minić: Zvuči idilično.

Danica Radojković: Pa, zvuči. Da, zvuči, ali to je sve propraćeno, je li, fizikalijom i energijom dobro opet. I nije, da, nije za svako. Ima puno dobrih umetnika koji ne znaju da naplate. Mislim, ne umeju, ne da ne znaju. Nego ne umeju, nisu daroviti ili ne znaju možda da prenesu znanje, a umeju da naprave… Ili obrnuto, ne znam, umeju da naplate i umeju da prodaju proizvod, ali možda ne umeju da prenesu znanje ili ne žele. Ne znam ni ja. S tim što se ništa nisam još ostvarila kao umetnik, ali dobro, ostvariću se valjda. To je neka želja, da postanem jedan dan slobodni umetnik. Ali, dobro. To su sve kao neki ciljevi u životu koje ti i dalje imaš. To je ceo moj život. Ja još tri života da imam ne bi bilo dovoljno, ali…

Ivan Minić: Jeste, keramika zahteva dosta vremena. 🙂

Danica Radojković: E, dosta vremena, da! 🙂 Pa, kao treba raditi sad i na tome. Radiće se na tome. Tako da uvek ti nađeš sebi nešto u keramici da te vozi, i da razmišljaš o tome, i da radiš na tome, i da ispituješ. I samo onda da čekaš taj neki, je l’, momenat.

Ivan Minić: Mislim da je jako lepa stvar, a nije se desila samo u keramici, desila se u svakoj vrsti umetničkih zanata u poslednjem nekom periodu da iako imamo preterano količino informacija sa svih strana i Instagrame, Fejsbuke, sve ostalo, gde nas non-stop bombarduju raznim vrstama stvari koje po nekim našim interesovanjima koje smo pokazali deluju kao nešto na šta ćemo dobro odreagovati, pa onda ako pratiš debele životinje kao ja, onda stalno ti izlaze debele životinje, što prilično onako super. Ili hranu – najbolji restorani, onda non-stop ti izlazi nešto, pa kad si na dijeti, to je malo…

Danica Radojković: Ja gledam u tanjire, eto.

Ivan Minić: E, na primer. Mislim, loša stvar je što smo svi bukvalno pretrpani ogromnom količinom informacija. Ali je dobra stvar što smo za mnoge stvari koje se rade i mnoge hobije i mnoge profesije, izloženi neverovatnoj količini inspiracije  koje nam pokazuje da to može da se radi i na još neki drugačiji način. Da, OK, ne mora sve isključivo da se razvija u ova dva pravca ili jedan pravac, nego da postoji 1001 stvar koja može da te povuče, zainteresuje, da vidiš nešto. Sećam se tad kad smo prvi put pričali, ja sam tad kroz projekat Moja Firma istraživao i dan-danas istražujem, jer volim – to je bolest – istraživao šta sve to ljudi zapravo prave, kakve stvari kombiniju… Ne znam, šta sve može da se uradi kad kombinuješ murano staklo, nemam pojma, polimernu glinu, itd. Neke potpuno neverovatne stvari, gde zapravo taj materijal, mediji koji koristiš zapravo – OK, tradicionalno se radi na jedan način, pa još jedan način ima koji malo manje tradicionalan, ali u poslednjih 10 g. ima još sto novih načina i sto novih pravaca u kojima možeš nešto da probaš, gde suštinski svako može da nađe baš ono nešto što ga interesuje. Koliko je tebi to značajno? Jer kad si ulazila u tu celu priču, toga nije bilo na taj način.

 

Eksperimentisanjem do sopstvenog stila 

Danica Radojković: Nije, ali ja sam znala da ti možeš da sediš i da praviš eksperimente. 😀 Znači, ja nisam imala predstavu šta ću da pravim. Ja nisam mogla da znam. Ja sam morala da ispitam, da vidim kako se to ponaša i šta – na primer, gledam, na primer, ja crpim inspiraciju iz materijala baš. I sad na osnovu tog materijala predviđam ponašanje i onda gledam da li bi to neka ravnija forma bila, nepravilnija forma ili kakva već, i koliko ja uživam u svemu tome. I postoje, što kažeš ti, dva puta, na primer, ali iz tih puteva imaš još putića, različitih načina da se nešto reši. I meni mislim inspiriše uvek da se kad se pravi nešto da se vidi ta glina, da se vidi ti kamenčići, te šašamančiće, a da budu u kombinaciji sa tom nekom lepom glazirom, da je nešto lepo oslikano. I tako da jeste jako bitno i da slede ta neka pravila, ali i da se malo odstupa od njih. I uvek kažem polaznicima: “Slušaj me, to se radi tako i tako. -Je li imaš ti neku ideju? -Imam ovu i ovu i ovu i ovu…” Pet ideje imam, odmah imam pet ideja za to kako bi oni to nešto mogli da urade. “Znaš šta, ma nemoj ništa da me slušaš. Pusti me. Radi ti šta hoćeš, nemoj da me slušaš. Ja imam previše ideja, tako da ti slobodno – nemoj da ti ja određujem nešto. Smisli ti, iako ti ja kažem hajde na taj način, ti slobodno predloži ako imaš neki pametniji način.” Pametniji – mislim, glupost zvuči, nego drugačiji način. I desi se da ima drugačiji način. Ja naučim od njih nešto. Jer jednostavno ne želim da podcenjujem nekog zato što ima toliko mogućnosti u toj keramici da kombinuješ nešto i ne moraš raditi ono što svi rade. Znači, uzmi, pogledaj šta drugi rade, pa uzmi, kupi neke drugačije materijale. I onda već ti preko materijala ćeš malo da se razlikuješ drugačije od njih. Znači, nemoj raditi nešto što se već mnogo radi. Jednostavno, jer tržište je možda već i zasićeno time. Lupam, na primer. Ili imaju svoju klijentelu, a tebi treba nešto što je prvo iskaz – tvoj iskaz – i lakše ćeš nešto kad je drugačije i novo da bude prihvaćeno. “Jao, vidi to! To nismo videli dosad!” Daj nešto novo napravi. Znači, zadivi me! 😀 Tako da ja sam definitivno pristalica toga da mora malo da se izađe iz svega i smišljaj sam. Ne moraš stalno da gledaš, na primer, oblike na internetu, nego uzmi, na primer, izmisli sam, crtaj nešto. Ili ako ti se više radi na kalup ručno, točak ti možda zahteva, a nemaš strpljenja za točak, radiš ručno na kalup. Pa vidi iz tog kalupa, pa izvuci nešto, dodaj, iseci, ubaci, kombinuj dva-tri, tri-četiri-pet različitih kalupa, spojih ih, dodaj nešto, izmeni. Tako da tu može stvarno – to je beskrajno jednastavno sa tim radom, gde, naravno, onda neko i može da napravi nešto različito i da to bude vau. Kao što se kombinuje, što si rekao, murano staklo, polimernu glinu. Neko će možda da kombinuje – puno ima ljudi koji kombinuju keramiku i drvo. Ne znam, možda će neko sledeći da kombinuje keramiku sa, ne znam, aluminijumskim, ne znam, lupam sad. Lupi ti šta god.

Ivan Minić: Mislim da je to fora da uzmeš gomilu tih nekih poznatih stvari, da prođeš kroz njih, da shvatiš kako funkcionišu.

Danica Radojković: Da, da naučiš kako funkcionišu. Tako je, da.

Ivan Minić: Da se u svakom od tih stilova i svakom od  tih mogućnosti osećaš komotno, a što možeš samo ako ti je poznato. I da onda kada to znaš, na osnovu toga napraviš nešto svoje, što će biti tvoj lični izraz.

Danica Radojković: Da, da.

Ivan Minić: Što može da bude inspirisano drugima, ali da bude i unikatno. Sasvim je OK – mislim, mi ono kad pričamo sa klincima koji se interesuju za dizajn, za bilo šta što je negde u sličnom domenu kreacije, ja: “Uzmi, iskopiraj sve što ti se svidi. Uzmi i iskopiraj!”

Danica Radojković: Tako je. Tako je, tako je.

Ivan Minić: Ne treba da ti to bude tvoj kreativni izraz, ne treba da pokaže. Samo iskopiraj da vidiš da li umeš to da napraviš. Kad umeš to da napraviš, ti onda napravi nešto drugo. A imaćeš zanatski deo koji ti je neophodan da bi mogao da funkcionišeš. Jer kao u principu, opet kažem kao inženjer, ti kad uzmeš nešto kompleksno, ti kad ga razložiš na jednostavne stvari, to je vrlo jednostavno. Ali da bi mogao da razložiš, da ga razumeš, moraš da znaš koje su to stvari, kako to funkcioniše, kako se kombinuje.

Danica Radojković: Tako je, tako je. Pa, to su osnove u svakom poslu, je l’. Pogotovo ovom zanatskom.

Ivan Minić: Mnogo je lako kad je čovek inženjer, znaš. Onda sve možeš da napraviš. Problem kad si inženjer što ti napraviš, znaš, samo ne znaš da li to nekom zapravo treba i da li to neko hoće da plati. Ali ako treba da se napravi, napraviću.

Danica Radojković: Napraviću, da.

Ivan Minić: Napravićemo. 🙂 Znaš, ja često volim da gledam razne vrste tih nekih eksperimenata i dosta me u jednom periodu bez obzira na to što mi to nije posao – jeste se negde naslanjamo na posao mnogo puta – dizajn upotrebnih predmeta. Jer kad istražuješ zašto je nešto tako, i ti sad vidiš da to baš je super, a što je super. Zašto je super. Jer ako razumeš zašto je super, možeš da napraviš svoju stvar, koja će imati veće šanse da bude super nego da ne bude. Možda ne može da se primeni to na neki naredni proizvod, ali nisi potpuno slep u mraku nego imaš neku ideju, imaš neku polaznu osnovu koju možeš kasnije kroz iteracije da dovodeš tamo gde treba.

Danica Radojković: Pa, da. Mora da se prođu te neke osnove i da se, je l’, rade takve stvari definitivno. Mislim, ovo je baš ultra praktično, što možeš uz kaficu da uradiš. 😀 Tako da jako su bitne stvari. Ali to opet zavisi od osobe do osobe, znaš. Neko želi manje da eksperimentiše, ali onda nekako ja moram isto da priđem da što opet što više da saznam od njega ako će manje da eksperimentiše da što više ja dam nekog znanja, u smislu da ponudim neke materijale ili nešto kako bi mogao, je l’, da dođe do toga, a da…

Ivan Minić: Da skratiš taj put.

Danica Radojković: Da skratimo put, ali da ume, a ne da ne ume.

Ivan Minić: I dalje mora da prođe taj put, ali ne mora baš sve kombinacije da proba.

Danica Radojković: I dalje mora, ali ne mora sve. Ne mora baš sve, da. Ali opet zavisi sve od ciljeva.

Ivan Minić: U uvodu, odnosno u razgovoru koji je prethodio podkastu, smo zaključili da si ti i dalje mlada. Ja ne mislim da jesam, ali nije važno. Drago mi je da kod tebe postoji taj entuzijazam. I onda mi nekako deluje, pošto sa toliko nekih dečje lepih emocija govoriš o tome što radiš, da mi nekako deluje kao potpuno jedna logična i smislena stvar da te na kraju razgovora isto pitam – šta hoćeš da budeš kad porasteš? 🙂 Odnosno šta ti je neki plan za naredni period? Šta je ono o čemu razmišljaš sad kada lagano beba više nije baš toliko mala i malo ti to sad već lagano i daje neki prostor da planiraš i razmišljaš – šta je naredni korak koji želiš?

 

Planovi za budućnost

Danica Radojković: Pa, naredni korak koji će isto biti ovako malo duži – trajaće – jeste da ostvarim kao slobodni umetnik i da krenem u tu neku proizvodnju, da se posvetim tome. Toj unikatnoj proizvodnji keramičkih pločica i da eksperimentišem još malo sa nakitom. Tu sam se malo zaustavila. Da uložim dosta vremena svog da tako nešto da se desi, što se tiče te keramike. I da učinim nekako opet neke stvari isto dostupnije ljudima, tj. zapravo, mislim, i samim sad ovim, ovom pričom celom ovde, jeste da ljudi se malo više upoznaju uopšte sa tom keramikom – šta je zapravo i sad koliko to vredi uopšte. Mislim da je zapravo jako bitno – mislim, nije to samo moj sad posao niti želja, nego i svačija ako se bavi ručni radom – da malo podigne svest o vrednosti proizvoda. Pogotovo od keramike. 😀 Kojoj jako dugo, dugo treba vremena. Svakako znači tu mora mesec dana da prođe jedan ili deset predmeta. Na primer, ako ću danas da napravim, izvrtim deset vaza na točku ili deset šolja ili jednu vazu, mora da prođe mesec dana. Znači, tu nema priče. I sad kad vam neko poručuje nešto ili vidi, hoćeš nešto sa ove slike: “Na stanju? Nema? -Nema.” Znači, nema, mora da se poruči, mora da ide… I, naravno, vole umetnici, kao i ja kao potencijalni umetnik, volim da ostavim ako se nešto dogovoram  s nekim da uradim, na primer, neke tanjire, da jednostavno ostavi i meni malo lufta da i ja se tu nešto izrazim. Znači, da ne bude… OK, dogovaram se sa svima, ali mi uvek ta – ja imam promil da mogu malo da mrdam. Da li možda da dodam neke više glazure, manje ili neki oblik malo da izmenim, nešto malo da ga – da, eto, bude moj pečat zato što jednostavno ako toga nema, malo se gubi neka satisfakcija u samom procesu rada. Pa, eto, to ne bi bilo loše da ljudi malo više shvate. Pošto niko ne priča, ne priča se često stvarno o tome. Više se gleda TV nego što…

Ivan Minić: Dobro, ljudi donesu i kažu: “Hoću da mi ovo napraviš.” To može da napravi bilo ko se time bavi.

Danica Radojković: Da, da. Ili: “Mogu prekosutra da dođem po to. -Pa, ne. Za mesec dana.” 😀 Ja zaista tih mesec dana radim na tom. Znači, radi na samom tom predmetu mesec dana. Znači, suši se, šmirgla se, peče se, stavlja se u peć, vadi se iz peći, pere, glazira se, oslikava šta je već po porudžbini. Imate onda opet to pečenje. Znači, to je stvarno zahtevno za rad, što se tiče jednostavnih oblika, a za komplikovanih tek. Mislim, kao i ravna ploča je jako komplikovan oblik sa keramikom, pošto se krivi. Tako da, eto, ne bi bilo loše da malo ljudi više znaju o tome kako bi, je l’, i očekivanja neka – mislim, nije meni poenta da se reklamiran nešto, ja ću da pravim i da kad kažem cenu, ljudi budu “jao, pa zašto toliko skupo”. Mislim, ne samo ja kao keramika, nego i vajari i druge profesije. Jednostavno, ulažete rad i to je to. I još umetnost. Mislim, mora da košta. Ne zato što ja to tako hoću, nego zato što mora kada saberete i materijal i vreme i trud i rad i sve to… Znate, ne možete da naplatite to 500 dinara. Jednostavno, nije… I tako. Tako da podići malo svest o vrednosti ljudima. A to će, naravno, da se podiže tako što ćemo svi mi više, je l’, se baviti keramikom.

Ivan Minić: Dobro, i tako što će ljudi razumeti kako stvari funkcionišu.

Danica Radojković: Da… Moraju da razumeju. Pa, i samim tim kad ljudi dolaze na radionice, i oni su isto kao realno promoteri keramike, jer kažu prijateljima: “Vidi… -Pa, kad će ta šolja što ćeš da mi pokloniš? -Napraviću ti šolju. -Pa, kad će ta šolja? Pa, kad će ta šolja? -Pa, čekaj, brate. -Danice, a kad će ta šolja da se peče? -Pa, evo sad će. Biće. 😀 E, ispekla sam šolju. -O, Bože, hvala ti! Konačno je pečeno!” Tako da, eto, kontam da to isto sve to utiče na dizanje svesti malo.

Ivan Minić: Pa, onog trenutka kad podmirimo te neke najosnovnije potrebe, ljudi kreću da razmatraju, a sad je sve više ljudi koji imaju i mogućnosti za tako nešto, kreću da razmatraju te neke malo finije stvari. I onda kao što imaš ajvar koji košta 200 dinara kiliogram, imaš ajvar koji košta 800 dinara kilogram. Znaš, možda u nekim slučajevima baš ne postoji neko validno objašnjenje iza toga, ali u principu oni koji kupuju i vole nešto, osim toga da im se sviđa, znaju da ti objasne zašto to vino, zašto ta kafa, zašto to pivo, zašto to slatko, zašto ta čokolada, zašto neki konkretni kolači ili neki odevni predmet ili nešto tako, gde – da, može da se u shoppingu mallu na akciji u velikoj radnji ista takva majica kupi za “190 dinara”. Jeste ista takva majica košta, ali nije ista. Nije jednostavno ista. Sve su te stvari različite. Sad neki će to ljudi znati da cene i moći da cene, neki neće, neki to sebi neće moći da priušte. Ali dosta ovde bavimo ljudima koji prave neke interesantne, sjajne stvari, koje su zapravo okrenute vrlo maloj publici. Ali svi se negde nadamo da sa povećanjem životnog standarda i svega ostalog će doći to da ta publika poraste i da mnogo veći broj ljudi zapravo može sebi da priušti nešto. Jer svi verujemo da kada budu mogli, da će dobar deo ljudi znati da proceni zašto nešto bolje, lepše, specifičnije, drugačije od nečega industrijskog. I industrijsko ima svoju primenu i sve je to u redu, i ako pričamo o nekim upotrebnim predmetima koji su u svakodnevnoj eksploataciji sto puta, nije važno ni da li se izgrebu, razbiju, bilo šta – OK. Ali kao što svako ima nešto što mu je posebno drago, nešto što posebno voli od toga da smo svi u nekom trenutku detinjstva imali fotelju koju obožavamo, a ne verujem da nešto mnogo ljudi sa sadašnjim nameštajem ima takav odnos, tako isto i ovo. Kada znaš da je to napravi neko, još ako je to napravio neko tvoj, još ako je napravio to baš za tebe, nije isto. Ljudi obično te stvari vezuju sa nekim emocijama koje su doživeli uz to. Ljudi kupuju suvenire da ih sećaju na stvari koje su doživele na tim mestima, a da bi sad rekli “e, bio sam tu”. Mislim, ima i tih, ima i tih. Ali ima mnogo onih kad prođu pored nečega, sete se, osete miris koji se širio u tom trenutku, osete sunce koje ih je obasjalo ili nešto tako.

Danica Radojković: A znaš šta mi je smešno? Ima jedna stvar. Što često pitaju ljudi sad, na primer, hoću da kupim, naručim set šolja. “Hoće li to da se razbije? -Pa, hoće da se razbije ako baciš, ispadne ti. Keramika – slomiće se.” Mislim, isto će da se slomi neka čaša koju si kupio kod Kineza ili šolja, i koju si kupio, ne znam, platio u nekoj Casa ne znam šta, italijanskoj. Isto je lomljiva. Mislim, sve je to lomljivo. Nije… Znaš, čudna pitanja postavljaju ponekad. Naravno, ako treskaš, ako grebeš, pohabaće se. Sve je to isto podložno. Znači, to što smo mi napravili, nije beskrajno. Samo smo mi napravili ručno, je l’. Znači, nije neuništivo, nije… Nema rok trajanja neograničen, nego jednostavno – mislim, ima neograničen.

Ivan Minić: Ako vodiš računa.

Danica Radojković: Aha, ima i nema. 🙂 Da, tako da malo je to onako neki put mi dođe smešno, da kažem. Ali čak neki put – mislim, neki put… Kvalitetnije su, na primer, tvrđe pečeni radovi su zapravo ti ručni se peku na višim temperaturama od ove industrijske keramike. Pa je zapravo kvalitetnije jako.

Ivan Minić: Dobro. 🙂 Hvala ti što si podelila priču. Nadam se da će još nekih zanimljivih ljudi doći da proba da svoje interesovanje za tu oblast i u praksi vidi da li postoji. Da će doći da svoj stres kanališe na možda neki malo bolji, zdraviji i lepši način. Na kraju dana, možda i korisniji. U svakom slučaju, to je jedno od aktivnosti koje možemo da uradimo, koje samo može da nam donese dobro. A posebno taj momenat – znaš, ja sam ta generacija koja je odrastala u, a i ti si, koja je odrastala u nekom periodu koji je bio izuzetno težak. Ali i da nije bio toliko težak i da smo mi zapravo mogli sebi da priuštimo sve što nismo mogli da priuštimo, meni bi i dalje igračke koje meni napravimo moj ćale bile omiljene. E, tako isto i sve ono ostalo što možeš kasnije zato što nešto umeš, što kasnije možeš da podeliš i sa porodicom i sa nekim drugim ljudima, uvek ima poseban značaj i posebno mesto u našim životima. Tako da radiš jednu važnu stvar, a meni, takođe, dosta pomažeš, jer su sad naše koleginice dosta smirenije i ovako cela atmosfera je – još samo da nađemo neko rešenje koje će da izniveliše temperaturu u kancelariji koja odgovora svima, ali mislim da to keramika ne može da reši.

Danica Radojković: Znaš, ipak sam ja radila sa 33 devojke u spa centru. Tako da nemoj da se šališ. 😀

Ivan Minić: Da, da. Mislim…

Danica Radojković: Znaš ti koje su to tek bile priče… Jako teško. 🙂

Ivan Minić: Možda ne moram da saznam nikad.

Danica Radojković: Ne moraš da saznaš, veruj mi. 🙂

Ivan Minić: Mislim, ti sve vreme insistiraš na tome da voliš ljude. Ja ne pominjem toliko, a znaju ljudi koje me poznaju da nisam baš naročit fan. Da bih ja mnogo više voleo to sa robotima i tako tim nekim stvarima da… Gde nema toliko nepredvidljivih situacija, emocija i ponašanja. 🙂 Danice, hvala.

Danica Radojković: Hvala tebi.

Ivan Minić: Sve što vas eventualno bude zainteresovalo da dalje istražite, imate u opisu klipa i linkove. A i ako ukucate Grnčarin, vrlo lako ćete naći više informacija o svemu. Hvala Vam što ste nas pratili. Hvala kompaniji Epson koja nas podržava već jako dugo i koja nam omogućava da zapravo ovo realizujemo na način na koji smo i dosada navikli. To bi bilo to. Sve Vaše komentare, predloge, sugestije ostavite u komentarima na Jutjubu i na društvenim mrežama, a mi se vidimo ponovo sledeće nedelje.

Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Danica Radojković

Danica Radojković rođena je u Beogradu. Završila je fotografiju u Grafičkoj školi. Kao ćerka freskopisca i slikarke, od malih nogu ulazi u čarobni svet keramike, gde se zaljubljuje na pravi pogled.

Posle srednje škole, okušala se u raznoraznim zanimanjima, upisujući usput studije ekonomije. Međutim, ispostavilo se da je to nije ispunjavalo, pa završava intezivni kurs masaže u Londonu. Sledeća stanica je Diznijev kruzer i tu kreće njena 8-mesečna odiseja daleko od pučine.

Nakon toga, sa bogatim iskustvom u radu sa ljudima iza sebe, vraća se ljubavi iz detnjstva – grnčariji, usavršavajući se pritom kod naših cenjenih keramičara. Najzad, u septembru 2016. godine otvara sopstvenu radionicu, Grnčarin, koja za cilj ima da oplemeni i u opuštenoj atmosferi ispuni slobodno vreme polaznika kroz druženje i stvaranje jedinstvenih grnčarskih predmeta.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.