Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, Deezer-u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: Poštovani slušaoci i gledaoci dobrodošli u 24. epizodu Pojačalo podkasta ja sam vaš domaćin Ivan Minić, a moj današnji gost je diplomirani ekonomista u sektoru finansija i bankarstva i ne diplomirani vajar :), Goran Mirković. Ako volite filmove, onda ste sigurno u nekom trenutku čitali njegove recenzije, a ako ste u ovoj našoj priči digitalnog marketinga, content marketinga onda ga znate kao momka koji je u nekoliko prethodnih godina vrlo visoko pozicioniran u struci i bavi se nekim zaista sjajnim stvarima kada je u pitanju marketing sadržaj. Kada smo pričali o tome, ti si meni, otprilike, objasnio da ti tokom celog svog osnovnog obrazovanja nisi bio u stanju da napišeš pismeni zadatak.

Goran Mirković: Zaista je to oduvek bio problem, pogotovu još kada se vratim u osnovnu školu. Sve je krenulo od toga što sam prvo imao problema sa pisanjem jer sam ja levoruk, ali su me u školi terali da pišem desnom rukom. Svaki put kada je bio pismeni zadatak ili tako nešto, ja sam bio izuzetno spor i kasnio sam i to mi je stvorilo frustraciju, jer su me uvek držali posle časa da završim rad. Zaista sam uvek mrzeo da pišem i nisam neko ko može da se pohvali da je pročitao more i more knjiga. Najviše knjiga sam u životu zapravo pročitao kada sam skapirao da se neki film snima po njoj, pored same stručne literature koju sam morao da čitam da bi se edukovao. U osnovnoj školi me je čak profesorica oslovljavala sa Mađar i to se nastavilo onda i u srednjoj školi i meni je to bila bukvalno najgora stvar. Išao sam u malo drugačiju školu, učio sam starogrčki i latinski u Karlovačkoj gimnaziji i te, tako, stvari su mi išle super, a ovo mi je predstavljalo katastrofalan problem. Imao sam drugaricu sa kojom sam išao u razred i kojoj sam faktički plaćao da mi piše sastave četiri godine, u čokoladama naravno. Ona sada nema dijabetes ako nekoga zanima :). Razvila je poseban osećaj prema šećeru i ja na kraju prema pisanju, spletom okolnosti.

Ivan Minić: Kako se uopšte odlučuješ da svoje obrazovanje, u toj nekoj kasnijoj fazi, okreneš ka jednoj stvari? Nešto drugo te je faktički zanimalo, a sada se baviš nečime što je treće iako ima neke veza sa svim tim?

Goran Mirković: Jako je čudno. Vratimo se opet na srednju školu. Ja sam filolog, završio sam latinski i starogrčki i onda sam prešao na ekonomiju, što je mnogima dosta čudan potez. U tom nekom periodu ja sam imao iluziju da budem arheolog i sve je to delovao super dok sam ja mislio da arheologija izgleda onako kako sam je ja doživeo, zapravo Indiana Jones stil. Onda sam pričajući sa drugarom, odnosno njegovim ocem koji je arheolog, skapirao da to i nije baš tako. Bio je sistem panike, hajde da ja upišem nešto gde će možda moći da se zaradi pristojna plata. To je katastrofalna greška za svakoga ko je tako uradio nešto u životu i verovatno zna o čemu pričam, jer sam se upustio u nešto što me zaista nije zanimalo. Završio sam ja fakultet u roku i sve je to bilo ok, ali uz težak mentalni napor, jer me je faktički sve vreme smaralo. U neku ruku taj prelazak iz jezičke gimnazije na studije gde ima više matematike nego bilo čega drugog sličnog, a ja sam je imao samo pro forme u srednjoj školi. To je predstavljalo određene probleme, jer je tu bilo i statistike i svega. Ali sam razvio interesovanja za neke druge predmete koji su bili vezani za marketing. To je nešto što me je uvek malo zanimalo i čekao sam pravu priliku da se u nekom momentu negde uključim u marketing. Međutim, prošlo je mnogo vremena dok se to zapravo nije desilo, ali to je za nastavak priče.

Ivan Minić: U kom trenutku počinješ da pišeš, zašto počinješ da pišeš i kako se taj deo priče razvija? Vrlo često kada pričamo sa ljudima, postoji fama o tome da je za pisanje potreban neverovatan talenat i dar od Boga. Ako ne naviru reči iz tebe na svaku zadatu temu, to onda znači da ne treba time da se baviš. Mi koji se na ovaj ili onaj način profesionalno bavimo i pisanjem i uređivanjem sadržaja tog tipa, mi smo stava da je to jedan zanat kao i svaki drugi. Za svaki zanat je potrebno da prođe ogromna količina vremena i prakse da bi ti postao u tome majstor. Kako u tvom slučaju počinje ta vremenska linija?

Goran Mirković: U mom slučaju počinje baš jednim sumanutim spletom okolnosti. Ja sam ljudima uvek bio poznat kao neko ko gleda puno filmova. Mene sedma umetnost izuzetno zanima, gledam filmove i serije oduvek. To sam pokupio od brata od tetke koji je u vreme video klubova bio čovek koji je imao police i police prepune video kaseta. Pošto sam ja kao klinac provodio dosta vremena sa njim, a on je voleo da gleda filmove, nekako sam bio prisiljen da uđem u sve to. Međutim on je čovek koji je voleo happy end, a ja nikada nisam i tu je dolazilo do razlike. Onda sam ja na svoju ruku krenuo da gledam filmove koji su me više zanimali. U mom nekom okuženju bilo da je to srednja ili osnovna škola, fakultet ili kvart u kome sam živeo, ja sam sluzio kao neki vid siromašnog Netflix-a. Ljudi dođu, bace ključnu reč i pitaju me- ’Ko glumi u tom filmu, šta je on sve snimio, šta ima da se gleda i da li znaš nešto interesatno’. Meni je to uvek bilo cooljer me zanima i volim o tome da pričam, ali nekada je to dolazilo do granice da mi zvone ljudi na interfon da me pitaju šta da gledaju od filmova. U priči sa prijateljima i mojim roditeljima uvek je bilo polemike oko toga što ne pišem negde nešto. Govorio sam im da sam nepismen i da nemam talenat za to. Znam ja gramatiku i znam da postavim rečenicu da liči na nešto, ali smatram da sam apsolutno operisan od toga. Oni su i dalje smatrali da to nema veze i da pišem samo neke kratke opise tipa- valja ne valja, bilo šta, i tako sam se ja upustio u taj blog. Razmišljao sam, ajde krenemo i na početku je to išlo ok. Ja sam zaista imao entuzijazam jer sam pre toga imao proifil na IMDB-u, najpopularnijem sajtu za filmove. Tu sam voleo da ostavljam komentare, bilo mi je zanimljivo, što bi ljudi rekli da rentujem, kada mi se nešto baš ne sviđa da ga popljujem. Krenuo sam da prenosim te neke stvari na blog. U nekom momentu blog je bio baš popularan i postao je super čitan, što je bilo prilično dobro za mali niša sajt. Ljudi su bukvalno krenuli da me doživaljvaju kao neki vid eksperta i velikog entuzijastu u tom domenu. Bilo je tu publike koja je sve to pratila zato što je jako volela moj ukus, a bilo je i ljudi koji su baš mrzeli moj ukus i tu smo imali različite debate. U Novom Sadu sam pogotovu postao veoma prepoznatljiv po tome i dešavalo se da me ljudi na ulici prepoznaju- na primer u izlasku me je zaustavio mrtav pijan čovek, koga u životu nisam video, da me pita nešto o flimu. Polako seotvarala ta priča i ušao sam nekako u dijalog sa ljudima koji su radili Cinema city festival. Oni su mi prvo podarili interesantu poziciju, gde je moj zadatak bio da gledam filmove i da na njihovom blogu pišem moje male utiske o njima. Sledeće godine su me ubacili da budem i deo PR tima i Content tima, iako ja sve vreme ne znam da pišem. Ja moje prve tekstove na blogu smatram užasnim, to je moj zid srama. Oni su bili spremni da ulože u nekog ko bi mi pomogao pri samom pisanju. Smatrali su da znanje koje ja posedujem o filmu i način na koji ja tome prilazim da je dosta originalan i vidi se entuzijazam i posvećenost svemu tome, videlo se da baratam materijom. Ja sam faktički uz pomoć jedne dobre devojke Ivane počeo malo više da kontam kako se šta piše. Naravno to je bio samo jedan deo, onda sam krenuo da radim i za druge portale.

Ivan Minić: Svi mi koji te znamo godinama i koji te pratimo na društvenim mrežama, Twitteru, Facebook-u itd, znamo da imaš vrlo neobičan, specifičan i meni krajnje dopadljiv i simpatičan smisao za humor, a to je negde verovatno odigralo glavnu ulogu. To ti omogućava da na malo drugačiji način nešto iskažeš, ali to je takođe odigralo ulogu i profesionalno, u tvom razvoju, jer su se onda pojavile neke dalje prilke. Konkretno ja sam jedan od autora na Njuzu i ti si jedno duže vreme bio uključen, što kroz ideje što kroz tekstove. Mi imamo zatvorenu grupu na kojoj se razmenjuju ideje i sećam se kada si se ti uključio. U tu prilično zatvorenu malu zajednicu koja je već krenula da pada po pitanju entuzijazma, ti si sa toliko entuzijazma i energije ušao u sve, možda malo više nego što može da se izdrži. Tebe je to dugo držalo i ja sada kada razmišljam o svim tim stvarima, potpuno je fascinatno da 10 godina unazad ja osećam energiju koju ti unosiš u sve te stvari. U međuvremenu si postao dobar zanatlija, ali energija nikada nije bila upitna u tvom slučaju. Ispričaj mi iz tvog ugla šta se dalje dešavalo sa tim pričama koje su proizašle iz tvojih kratkih pisanija. Kako je došlo do svega ovoga?

Goran Mirković: Stvarno spletom okolnosti. Ljudi govore i ovo i ono o društvenim mrežama i pozicioniranju sebe negde. U mom slučaju meni je Twitter faktički napravio karijeru. Ta forma mi je tada zaista odgovarala, jer ne znam da pišem, a imam puno ideja i entuzijazma. Sve čime sam se ikada bavio, bavio sam se sa 100% entuzijazma, iako možda tada nisam ulagao količinu truda koju je tada trebalo da uložim i nisam učio onako kako je trebalo. Ja sam uvek bio fanatična osoba. Sve što zavolim i što mi se da da radim, ja sam radio sa 100% entuzijazma, uvek mi je bilo u glavi i trudio sam se da celim bićem budem u tome. U nekom momentu Cinema city se opet pojavljuje sledeće godine i daju mi ozbiljniji projekat. Trebalo je da sa dvoje ljudi napišem ceo buklet i katalog za festival, što je za mene bilo, a i dalje mi je, velika čast jer je to nešto što zaista ostaje. Posle festivala to su bili opisi od preko sto i nešto filmova koje je trebalo ispisati, istražiti i dati neki originalni momenat ili quote, što je meni tada bio posao iz snova. Međutim neki ljudi su to doživljavali kao još jednu šljaku. Ja sam tražio da pogledam sve filmove pre nego što počnem da pišem, jer takav sam entuzijazam imao prema svemu tome. Onda se Twitter nekako tu pojavio. Par ljudi koje sam znao su stalno pričali o njemu i ja sam želeo da se ubacim i čisto da vidim šta je. Naravno opet kao osoba bez granice u entuzijazmu ja sam i u to prilično ušao. Voleo sam i uvek mi je bilo zanimljivo da pišem aforizme. Neki ljudi na Twitter-u su to prepoznali, a među glavnima je bio Dejan Nikolić, osnivač Njuz net-a. Jednom prilikom sam ga video na nekom druženju, vezano za projekat koji sam sam slučajno počeo da radim i rekao mi je u facu: ”A što ti ne pišeš za Njuz?“. Odgovorio sam mu da je razlog to što ja ne znam da pišem, a on mi je na to rekao ajde da probamo. Ne znam koja je tačno bila prva ideja koju sam predložio, mislim da je bilo vezano za tadašnji Berluskonijev dolazak u Srbiju. Ideja mi je bila da su sve devojke otišle na more i da je on sada tužan i to je bilo onako ok. Ali sam imao drugu ideju, koja je čak završila kasnije u print-u u Njuzovoj knjizi, da je posle tuče izbila utakmica. On je meni rekao da su to vesti u ogledalu i ja sam to shvatio bukvalno. Taj tekst je super prošao i onda se tu nešto javilo. Kada je video da ja imam puno ideja i da meni te tako bizarne stvari dolaze u svakom minutu na pamet, onda je on mene čovek jednostavno forsirao i pokušao da me uključi u neki projekat. Ja sam to tada jako cenio, jer i dalje imam neki osećaj u glavi da ću na kraju završiti na šalteru u nekoj banci. Razmišljao sam, ajde da probam kada mi je već posvetio tako puno vremena i truda. On je zaista imao strpljenja, puno je pričao sa mnom i filtrirao je neke moje ideje, jer je skala naravno išla gore dole i svašta se dešavalo. U tom nekom periodu sećam se da sam napisao neki tekst i da je mislim baš Marko Dražić rekao da je to nešto najgore što je pročitao u životu. Ja sam se naravno iznervirao i odlučio sam – ok možda nemam talenat, ali sam spreman da šljakam. Onda sam baš puno vremena i truda posvetio čitanju medija i u pokušavanju da shvatim kako funkcioniše novinarski jezik i stil. Takođe sam puno vremena dnevno odvajao na poslu za smišljanje novih ideja. U tom periodu kada on bukvalno nije hteo da objavi tekst jer ga je smatrao lošim, ja sam objavio ogroman broj tekstova, mislim da ih je bilo 16 ili 17 u naredne dve, tri nedelje. Onda se skapiralo da ipak ja za ovo možda zaista nemam prirodni talenat i ne ide mi lako, ali ja to mogu da naučim. Kroz moju čitavu karijeru zapravo je samo to crta koja je ostala – sve mogu trudom da uradim. Naravno na početku, tih prvih par godina, moj sadržaj je bio lošiji, pisao sam kratke tekstove i nisam imao dovoljno ideja. A sada sam poznat u industriji kao neko ko može na bilo koju temu da napiše stručan sadržaj od 10 do 15.000 reči. To što ti kažeš, pisanje jeste čista šljaka i postoje određeni mehanizmi koje upotrebljavaš i generalno način na koji to radiš. Naravno, sada kada znam da se bavim istraživanjem i kada znam da kopiram stilove i kako da razmišljam i postavim ideju, sada mi to ide lakše. Moj prvi šablon za rad za pisanje je bio upitnik koji sam postavio sam sebi. Kada sam pisao prve tekstove, ja sam faktički radio intervju sam sa sobom. Šta je tema, šta je cilj i kako da je pokrenem. Za svaki deo teksta sam imao pitanje koje sebi treba da postavim i na koje moram da odgovorimda bi to bio neki čitljiviji i konrektniji sadržaj, a ne razvodnjavanje samog naslova.

Ivan Minić: Jedan poseban momenat u celoj priči sa sadržajem i sa pisanjem je da, kada to radiš na maternjem jeziku to je na neki način lakše i prirodnije. To je svet u kome se krećeš, to je svet u kome razmišljaš i jezik na kome razmišljaš. Uvek možeš da pitaš nekog za savet, da ti ispolira rečenicu i da ti nađe reč koja ti fali, itd. Međutim, jedna od stvari koja je meni zaista fascinantna kod tebe je to što sam ja fasciniran time kako ti pišeš na engleskom. Moj engleski je jako dobar, većina nekih kolega koji dugo rade na jeziku, postanu jako dobri, ali to nema veze sa pisanjem to ima veze sa sporazumevanjem. Tu jeste bitno da možeš jasno da se izraziš, ali tok misli i način na koji neke stvari pričaš, to je već nešto drugo. Kako si ti uopšte došao do toga da možeš tako moćno da se izraziš na jeziku koji ti nije maternji?

Goran Mirković: Super pitanje. Zapravo baš puno toga je došlo od samih filmova. Jer kada ti slušaš neki jezik konstantno i stalno si mu izložen ali ne u smislu servisnih informacija, nego zaista nekog slenga koji se upotrebljava u određenim krugovima, kako ljudi zapravo komuniciraju. To nekako uđe u uši i pokušavaš da oponašaš. Međutim kada se piše za neki biznis, gde nemam iskustva, ja uradim veliki domaći zadatak. Pre samog pisanja, čitam puno sadržaja na tu temu. Pokušavam da nađem neke intervjue što u pisanoj, što u audio formi, da čujem sam način komunikacije i generalno fraze koje se koriste. Pratim po različitim Facebook i Linkedin grupama, trudim se da što dublje uđem u svet tih ljudi. Formiranje te takozvane idealne persone je nešto što zaista svima predlažem u content marketingu. Ti ako hoćeš nekome da se obratiš a da bude efektno, moraš da znaš kako ta osoba razmišlja, koje reči koristi, kako misli, koje primeri su njoj poznati. Neki primeri koji su meni poznati i koje ja koristim često je: ’Content marketing is not sprinted Marathon’, a to nekom nije poznato, nije mu sam pojam sporta blizak i moram da nađem bolju varijantu. Tako da se ja trudim što dublje da uđem u materiju pre nego što krenem bilo šta da pišem, jer je jako važno čoveku dati da makar klimne glavom kada vidi prvu rečenicu u tekstu.

Ivan Minić: Pošto si se dotakao teme content marketing-a, a to jeste nešto što treba da bude kruna ovog našeg razgovora, u kom trenutku ti od onog dečka koji nije znao da piše, pa je naučio da piše da ga nije sramota, ali srećan je što radi to što radi jer voli to što radi ali i dalje ga je malo sramota kako to sve radi, kapiraš da zapravo to može da bude alat? Jer i dan danas zapravo vrlo malo ljudi shvata šta znači content marketing. Ajde probaj da objasniš šta je to i probaj da mi napraviš introkako si ti uopšte doša do toga?

Goran Mirković: Content marketing je nešto za šta postoji milijardu različitih definicija. Ono što ja smatram da je najpreciznije objašnjenje jeste da je to proces planiranja, kreiranja i plasiranja sadržaja koji je krojen po meri određene ciljne grupe, sa ciljem dubokog povezivanja sa samim brendom ili osobom od koje dolazi sadržaj i na kraju ostvarivanje različitog profita. Svaki content marketing treba da ima neki cilj. Naravno, postoje različiti pristupi content marketing-u. Onako kako mu ja pristupam jeste, da je on nešto što je alat, što treba da doda novu dimenziju određenom brendu i stoga content marketingmora da ima dokumentovanu strategiju, mora da ima cilj i mora jednostavno da zna kome se obraća i kako i da pokriva sve faze prodajnog levka, odnosno sales funnel-a, kako ga god ko naziva. Ono što je mene nateralo da uđem u content marketing jeste opet moj čist entuzijazam prema stvarima. Ja sam krenuo da pišem i pokušavao sam da nađem koje su moje mogućnosti. U nekom momentu sam skapirao da je to pisanje posao, neki moj skill odnosno veština i ono što mi je bilo na umu, jer imam tu neku biznis crtu, je kako ja to što bolje da unovčim. Šta ja mogu sa svojim pisanjem da uradim i sa ovim novim skill-om da to bude nekome zaista vredno i važno. Jer mnogo ljudi piše danas kolumne i ovako i onako, za časopise koji su i čitani i ne. Ja sam želeo da iskoristim maksimum iz svega toga i krenuo sam malo da čitam. Našao sam nešto što se zove content marketing i počeo sam malo više da učim o tome šta je to zapravo, da to nije samo pisanje nego da je to bukvalno svaki vid komunikacije koji dolazi iz brenda. Ti kao neko ko se bavi content-om postaješ glas nekog brenda, njegov stav i sve. Današnji način na koji se story telling radise u potpunosti promenio od pre 30 godina. Jednostavno ljudi prave sada znak jednakosti između korisnika i brenda i ono što mora da se radi jeste da se napravi konekcija-zašto je taj brend poseban. Pored toga što danas u svakoj industriji u koju zaviriš, postoji puno kompanija koje su konkurente. Svi su shvatili da je kvalitet proizvoda nešto što se podrazumeva i da veoma lako otpadaju oni koji nemaju kvalitetan proizvod. Postoji jako velika potreba da se kompanija, brendovi i njihovi proizvodi učine posebnim kod korisnika. Zašto bi baš ti trebalo to da kupiš. Ostvarivanje tih jakih veza je neštošto je mene uvek zanimalo, jer ima velikog momenta same psihologije, pre svega. Tako sam se nekako generalno uvukao u taj content marketing. Jednostavno sam probao, tražio sam prostor u kompanijama gde sam to mogao da radim, da bukvalno primenim sve što sam naučio. Ono što je uvek bilo interesantno jeste da, iako ne smatram za sebe da sam hrabar, uvek sam se trudio da  izađem makar korak dalje iz komforne zone. Ja sam osoba koja teško podnosi javne nastupe, a često ih radim i često držim content radionice, a i ovo je jedan vid javnog nastupa. Smatrao sam da jedino kako mogu da prevaziđem neke svoje limite jeste da se konkretno izložim situaciji i da bude trial and error- da preživim i da učim iz svojih grešaka. Jednostavno pokušavam da budem objektivano tome kako stvari stoje.

Ivan Minić: Jedna od stvari koje se neminovno promenila, a i sam kažeš da se story tellingi komunikacija drastično promenila, jeste to da su do skoro brendovibili nešto daleko i nedodirljivo, a sada su oni na jedan klik od tebe. Čak i ovim ostalim u fizičkoj ravni, pokušavaju svi da priđu mnogo više i da individualizuju pristup i emocionalizuju na neki način svoju komunikaciju, da sebe učine posebnim. Neki brendovi će probati sebe da učine posebnim upravo tako što neće sebe učiniti posebnim, nego će se voditi time mi smo mi, kao što je Apple, ali svi ostali, odnosno većina će tražiti to nešto, tu neku crtu koja njih čini posebnim. Ono što sam ja negde recimo. Kada je Milica Čalija bila u gostima, pričali smo o brendu koji su on i suprug stvorili, a to su ’Anđeli’ kolači koji su stvarno wow u svakom smislu. Ona je simpatična mama prduzetnica i sećam se kada smo se upoznali. Šetao sam Delta city-jem i ona je trčala i vikala za mnom, a deca su visila po njoj kao koale, nadrealno :). Ona je neko koje jako prijatan i prijemčiv i ljudi koji misle da pokrenu svoj proizvod pričaju sa njom i ona pokušava da izvuče iz njih to nešto što je kod tog brenda posebno. Nekada ti praviš šta je posebno, nije ništa posebno nego smisliš šta je. Kod nekih brendova stvarno imaš to nešto šta je. Pričala je kako dođu ljudi koji recimo proizvode džemova ili slično i kažu: ’mi to pravimo po bakinom receptu’, ona ih pita da li su to negde napisali da je po bakinom receptom, jer to zapravo jeste jako važno. Vrlo često, naročito kod nas, ljudi imaju problem prvo da eksterno angažuju nekog da ima kaže nešto vezano za njihov prozivod, jer oni znaju najbolje, oni su ga napravili. Drugo, vrlo često nemaju pravu sliku o svemu tome. Kako ti misliš da to treba da izgleda i o čemu treba razmišljati? Jer mi se obraćamo najčešće jako malima i nekim kojipretenduju da budu srednji preduzetnici. Ali da bi uopšte došli do toga da rastu da budu srednji, pa veliki, moraju da urade te stvari koje većina ljudi nažalost ne radi. Da bi to uradili moraju malo da promene način na koji razmišljaju. Ajde da ima pomognemo kako da razmišljaju i kako da uobliče to šta je njihov brend. Šta je to što mogu da urade sami u startu dok dovoljno ne ojačaju da mogu da zatraže profesionalnu pomoć?

Goran Mirković: Prva stvar, iako je taj story telling  zaista izlizana fraza, u kojoj ljudima krene muka kada krećeš o tome da im pričas. Ono što je zaista istina je da su dobre priče jako važne i moćne. Postoje istraživanja koja kažu da se ljudima koji su izloženi dobrim pričama okida u glavi oksitocin – hormon vezivanja. Oni se uz to i nekoliko drugih emotivnih procesovanja vezuju za dobru priču i krenu da je doživljavaju na nekom dubljem nivou, da empatišu sa njom i da se povezuju. Krajem 90-ih je bio brand selling propositioni kompanije su skapirale da ljudi moraju da osete da pripadaju nekom brendu i da dele njegove vrednosti, a ne samo da kupuju proizvode i ostale stvari.Dobar primer je što ti nosiš majicu ’Dečko tzar’. Ljudi koji kupuju ’Dečko tzar’ ne kupuju nužno da bi imali majicu, već se oni identifikuju sa porukom koju kompanija želi da pošalje, ulaze u to svesno. Oni zapravo dele iste vrednosti, jer kada ti nosiš ’Dečko tzar’ ti osećaš određenu emociju uz čitav taj proizvod. Upravo u tome leži stvar, da se iskomunicira – zašto i šta čini tvoj brand konkretno posebnim. Danas je druga stvar došla na delo, a to je personalizacija. Brendovi pozivaju ljude da učestvuju u njima, sa konkretnim građenjem sadržaja i slike i njihovog narativa. Jedan od super primera jeste GoPro. Ukoliko ti nemaš nešto posebno ljudima da daš, prepusti onda moć njima da oni naprave šta je to zapravo GoPro. Jer kada god vidiš nešto da je pod GoProhashtag-om, vidiš da su to isti tipovi ekstremnog sporta i nekih avanturica. Upravo su ljudi napravili to šta je GoPro momenat, a ne sam brand. U tom nekom elementu jako je važno pozvati ljude da učestvuju u kreiranju vaše priče, a ne samo formirati taj vid barijere.

Ivan Minić: Na neki način GoPro je sredstvo. Kako se kod nas to kaže kalup, nešto što ti omogućava da iskusiš i podeliš neke stvari. Evo recimo konkretan razlog zašto ja nosim ’Dečko tzar’ majice je taj što su Džoni i Neca u jednom trenutku rekli: ”Mi ne možemo više da te gledamo, mi hoćemo da te obučemo da izgledaš kao čovek“. Jer sam ja godinama kupovao Dečko tzar majice i nikada nije bilo moje veličine. Onda su oni su napravili Minić size,tako da za mene svaka majica koja izađe se napravi u jednom primerku da bih ja to mogao da nosim.

Goran Mirković: Učestvuješ u kreiranju samog proizvoda i ti si deo brenda sada, hteo to ili ne hteo.

Ivan Minić: Analizirajući i čitajući o tome i baveći se time sa nekog aspekta fenomenologije, ako bismo pojednostavili, desilo se to da od priče – mi smo brand i ovo smo mi, došli do toga – mi smo brand i ovo ste vi. Odnosno, mi sada pričamo priču o vama, a mi smo deo te priče. Mi sebe smeštamo u dobru priču o vama i bukvalno je komunikacija na taj način.

Goran Mirković: Ja to radim generalno sa velikim brojem mojih klijenata. Objašnjavam im vrednost user generated content-a, i pravljenja stvari poput user case-va gde se vide konkretne priče- ko koristi vaš brand. U slučaju da vi radite kao kompanija i da radite sa novinarima i ako je jedan od vaših klijenata ’Deutsche Zeitung’,poštovani i veliki publish-er iz Nemačke, vi ćete u nekom momentu dobiti pažnju svih onih koji žele da bude ’Deutsche Zeitung’. Jer se u nekom momentu povezuju sa istim vrednostima i samim tim vaš brand dobija na vrednosti. On ne dobija samo na vrednosti od proizvoda nego od ljudi koji čine vaše konzumente, jer su oni vaši najvredniji resurs.

Ivan Minić: U tvojoj profesionalnoj karijeri ti si jedno vreme radio u agenciji ’Four Dots’, gde ti je posao bio da radiš sa različitim klijentima. Specifične neke priče koje je trebalo da se ispričaju. Sada si u Content insights-u gde se primarno baviš proizvodom i gde na neki način imaš mnogo veću kontrolu i priliku da upravljaš nekim stvarima. Nije samo ono što ti je dato, pa sa tim treba da se napravi nešto, nego sada ti možeš i da biraš u kom smeru hoćeš stvar da se razvija. Šta su neka zanimljiva iskustva koja vučeš iz prethodne priče? Šta ti je to doneo rad sa različitim klijentima, gde postoje prilično striktni okviri u kojima moraš da se krećeš? Ti si radio i u nekim industrijama gde je prilično tricky bilo kakvu priču ispričati, a uspeo si da je ispričaš dobro.

Goran Mirković: Prva priča u kojoj sam radio koja je bila tog level-a je bio webhosting, koji je kao što i sam znaš prilično flati dosadan, a i trebalo ga je učiniti zanimljivim. To je išlo super jer smo mi razvijali čitav ton, način komunikacije i sistem vrednosti za taj brandkoji je u jednom momentu bio u malo problematičnoj situaciji. Uspeli smo da isplivamo iz svega toga, a rad sa klijentima u ’Four Dots’ i individualno što radim sa njima je zapravo uvek vredan, jer ti daje dimenziju. Kao što si rekao, content marketing i samo pisanje je fora, šljaka i zapravo nešto što može da se nauči. Postoje određeni procesi koji se primenjuju da bi ti naučio o ciljnoj grupi koje ta firma ili biznis gađa i kako oni koriste internet, koje informacije im fale, kako pretražuju, šta ih zanima ili ljuti ili čini srećnim i što ih tera da se povezuju. Na konto toga, kada se tome priđe strategijski nije toliko teško ispričati priču brenda,ako taj brend sam po sebi ne nudi loš proizvod. Dobar proizvod je polazna tačka svega, mada ne nužno, ali je dosta važno i dosta lakše, jer ljudi onda zapravo dobiju ono što im treba. Međutim prelazak iz agencije u produkt kompaniju je bio vrlo interesantan, pogotovo što ovaj produkt koji Content insights pravi i promoviše je nešto što je originalno, što nije slično ni sa čim što postoji na tržištu. Iako je u pitanju content analitika mi koristimo potpuno nove tek izmišljene metrike. Sistem radi na potpuno originalnom algoritmu i veliki je izazov ljudima to približiti. Kao što znaš, svi mrze da uče nove aplikacije i nove programe. Veliki izazov je privući tog čoveka i iskomunicirati vrednosti nečega što je zaista na prvi dodir dosta kompleksno i overwhelming. Novinari nisu poznati kao ljudi koji koriste mnogo alata, većina novinara i dalje misli da je njihov najbolji alat onaj njihovoj osećaj u stomaku i pisaća mašina. Međutim analitika često ume da pokaže da nije tako i ne vole neki ljudi jednostavno da vide negativnu stranu. Treba iskomunicirati sve te vrednosti koje donosi ta analitika i taj negativan i pozitivan momenat i učenje na lošim patternimai iz nje na dobrim patternima. Ono što je jako zanimljivo u contentu,za Content insightsje upravo to što postoji baza korisnika. Iako smo mi zamisli da neki alat funkcioniše za nešto za šta ti je važno, oni se jave sa novim idejama kako ga oni koriste, daju potpuno novu dimenziju alatu i otvaraju nam oči za neke stvari koje uvek možemo raditi u budućnosti. Meni je najveća satisfakcija ovde to što ja konkretno pričam priču jednog branda, mogu potpuno da mu se posvetim. Osim situacije gde radiš sa klijentom i ulaziš samo u određenim fazama posla, da pomogneš brandu.

Ivan Minić: Zanimljivo je da se sa već nekoliko gostiju dotičemo tog trenutka u kome pričamo kako postoji mnoštvo nekakvih podataka negde svuda oko nas, koje je su pa su tu. Naš zadatak je da na ovaj ili onaj način probamo da izvučemo iz toga one stvari koje su relevantne i iskoristimo ih ne bili bolje doneli neke odluke. Vrlo često pričamo sa ljudima koji nisu iz ove naše priče i nisu navikli da ustanu ujutru i otvore analitics, da oni ne vide te podatke i oni ne znaju da su oni tu. Tek kada im kažeš to to i to je nešto što ostaje iza i da možeš da ih ispratiš, oni se iznenade i kažu da uopšte nisu razmišljali o tome. Ako na primer imaš kafić i fiskalnu kasu i imaš softver za kafić, ti možeš da izvučeš statistiku po stolu zavisno od godišnjeg doba, doba dana, temperatura i svih tih stvari. Čemu ti to služi? Pa možda nečemu može da ti služi i možda nešto možeš da zaključiš. Možda možeš da napraviš neku pretpostavku na osnovu koje možeš da ideš dalje. Naravno, postoji mnogo više podataka i stvari koje mogu da se urade ali ja Content insightsdoživljavam, a u priči sam od samog početka i koristio sam ga, radio i sarađivao sa redakcijama koje ga koriste, da je on veoma moćan i nudi niz stvari. Ali da iz ugla prosečnog urednika koji ga koristi, a koji nije tehnički opismenjen dovoljno, to izgleda kao jedan veliki kombajn u koji se sipa gomila svega vezano za jedan konkretan tekst ili jednog konkretnog autora i to onda prolazi kroz taj kombajn kao u crtaćima sve se trese i raspada se. Na kraju iz toga padne jedna kapljica i onda se to analizira i izađe crveno, žuto ili zeleno. Šta recimo mogu da budu neke stvari koje dobijaš kao informacije? Šta su parametri koji sve prate i na osnovu kojih ti vrednuješ sadržaj?

Goran Mirković: Ono što mi u Contentinsight-u radimo je da mi želimo da odradimo, bukvalno to nam je i sam tag line, Get Data-Informed, Not Data Blinded, znači informiši se od podataka ali nemoj da im robuješ. Mi ne želimo da neko provodi ogromno vreme u analitici trošeći i kopajući kroz različiti filtere. Ono što mi radimo jeste da mapiramo pattern-e i direktno u obliku konkretne informacije ih serviramo osobi kojoj treba da se servira. Da li je on pisac, editor, on dobije informaciju sa kojom može odmah da napravi neko delo. Contentinsight sprati tri modela ponašanja- engagement, loyalty, exposure. Mi imamo algoritam koji se zove CPI i mi ne kalkulišemo jednostavne browser metrike, metrike samih pretraživača. Mi računamo ljudsko ponašanje iza čitave priče, kako ljudi zapravo stupe u kontakt sa samim sadržajem i koliko duboko i posvećeno čitaju sadržaj. Da li izlaze iz nekog sadržaja i prelaze na drugih, iz kojih kanala dolaze, koliko su duboko investirani u samu temu. Koje sekcije rade a koje ne rade, koji autori rade i koje teme rade. Mnogi od naših klijenata koriste Content insightsda vide da li nekim autorima idu dobro ili loše neke teme. Dešavalo se na primer baš na level-u ’Sport kluba’, gde su skapirali da jednom autoru neke teme idu mnoge bolje nego druge. Da mu bolje ide format dužeg karaktera nego kraćeg i jednostavno su podigli njegove performanse i vrednost koju dobijaju od njegovog rada. Contentinsights se najviše koristi za kontrolisanje samog medija i poboljšavanje njegovog rasta.

Ivan Minić: I za razumevanje publike. Jer čak ako krenemo od tih najbazičnijih stvari, na primer Googleanalitike koju manje više svi imaju integrisano, odnosno svako ko ima ikakvu svest ima sigurno integrisano i to je dobar početak. Da ti znaš koliko strana prosečno korisnik pročita, koliko je vreme zadržavanja koje browser može da oceni, a to možda i nije tačno. Ali imaš neku predstavu, nisi baš potpuno zaslepljen, ili potpuno u mraku. Imaš neke konkretne parametre od kojih polaziš, a zapravo imaš neke pojedinačne tačke koje lebde u nekakvom prostoru, a ti o njima ne znaš previše- na koji način i koju posledicu šta od toga ima i kakva je korelacija svega toga. Pričali smo u jednoj od prethodnih epizoda sa Vargom i pre toga sa Rečkom o tome da postoje parametri koji jednostavno nisu bitni kada se posmatraju izolovano. A to je bounce ratekoji kaže da je jako visok i to je sigurno loše. Ne mora da bude tako. Može da bude sjajno ili da to bude pokazatelj da je to korisnik koji je došao na stranicu i iz prve dobio informaciju po koju je došao, a to je prilično dobar user experienceu celoj priči. Ako se prikaže da je zadržavanje na stranici kratko, to možda nije kratko jer možda samo browserne može da izmeri jer nije bilo nikakve akcije. On je došao na stranicu, scroll-ovao je narednih 5 minuta ali nije otišao nigde i browseronda kaže da je on bio tu samo dok nije krenu da scroll-uje i on ne zna kako se korisnik ponaša dalje. Ovde imamo na neki način bihevioralističke metode, na neki način iskorišćene da se cela priča predstavi na razumljiv način onome ko tu treba da bude autor. Urednik nije analitičar, i ne može da bude. Ili ne može da bude urednik ili ne može da bude analitičar, jedno od ta dva. Mora da razume kako stvar funkcioniše.

Goran Mirković: Pa da u tom nekom momentu njega ne zanima preterano šta se dešava „ispod haube“, ono što njemu treba jeste konkretna informacija sa kojim će da radi. Ono što mi kao Content insightsradimo je to da mi imamo te complexmetrike koje su kombinacije drugih metrika, da bi se ustanovili određeni pattern-i ponašanje. Page views daju te informacije. prvenstveno Google analitika je namenjena za E-comerce i ljudi je koriste za sadržaj u nedostatku boljeg alata u nekim momentima. U samom page view je bukvalno kao da ja uđem u ovu prostoriju i vi ne znate da li ja radim podcast, ili smetam ili gledam nešto ili samo stojim ovde u prostoriji. U tom nekom momentu su to nepotpune informacije sa kojima vi treba da radite. Pogotovo ako ste neko ko objavljuje ogromne količine sadržaja i troši ogromne resurse i većina medija se bori za goli opstanak. Ne mogu da dozvole sebi da se razbacuju resursima.

Ivan Minić: U nekom trenutku, na samom početku Content insightsje imao taj neki momenat koji se sada više ne koristi toliko u komunikaciji, a to je- evo ako imate freelanceautore, honorarce, ovo vam je mogućnost da znate ko vam donosi najveću vrednost. Na neki način možete to da ispratite i da kroz bonuse rešavate to što vam je neki autor zaista značajniji mnogo od ostalih. Takva komunikacija je bila pre 5 godina. Ali i ta premisa je vrlo vredna, jer danas postoji mnogo ozbiljnih redakcija koje ne izgledaju kako su izgledale redakcije pre 60 godina, sa gomilom ’Olympia’ pisaćih mašina. Stvari su postale potpuno drugačije i zahtevaju drugačiji pristup. Danas ljudi koji pišu za jedan portal sede na različitim krajevima sveta, putuju, snimaju telefonom i šalju u realnom vremenu. Formati sadržaja više nisu kakvi su bili, sve se menja. Na neki način se čini da, naročito kod nas, mediji i dalje pokušavaju grčevito da se drže svojih starih principa, što je najčešće ne održivo.

Goran Mirković: Dešava se da postoje različiti biznis modeli u medijima koje oni pokušavaju da isprate, da bi ostvarili neki profit. Taj konkretan momenat gde se zarađuje preko samih oglasa zahteva  ogromne količine upumpavanja sobraćaja. Da bi se saobraćaj konstantno dizao, potrebno je da se objavljuje more sadržaja. To znači da često mora nešto da se žrtvuje, a uglavnom to bude kvalitet. U tom momentu mediji sami sebi rade medveđu uslugu, jer ako u nekoj situaciji dižu sadržaj gube relevantnost i lojalnost publike i bilo kakav autoritet. Danas je dobra stvar što taj subscription model, gde vi konkretno platite jedan sadržaj, mesečnu ili godišnju pretplatu za neki medij i on počinje da radi. Postoji x primera koji uspešno žive od toga, da li su veći izdavači, veći publish-eri ili manji. Jedan od najvećih je ’The Wall Street Journal’, a jedan od manjih, sa kojima sam baš lično imao priliku da pričam, je slovački magazin koji ima veoma mali broj tekstova, ali imaju uspešne subskripcije. Vraća se ono što ljudima danas fali, a to su konkretne i kvalitetne informacije i povezivanje sa brand-om kojem oni veruju. Ljudima nije danas strano da postoji bilo koja pretplata kao što su Netlfixi HBO.

Ivan Minić: Kod nas to još uvek jeste malo tricky za neku masovnu populaciju jer ne funkcioniše onoliko jednostavno koliko bi trebalo. Ali ide ka tome da će to postati nešto vrlo prihvatljivo. Mi imamo momente da hack-ujemo to, tako što dobijemo uz pretplatu za telefon aktiviran dodatak i onda tako plaćamo. Ali i to je nešto što neminovno dolazi ovde, a ako ste okrenuti ka publici napolju to je nešto što je potpuno prirodna stvar.

Goran Mirković: Da, raste svakako. Sve više u konverziji čuješ da ljudi koriste Netflix i slične servise. Naravno ne znam tačne statistike, ali pretpostavljam da je više ljudi uključeno u toj ideji i da im je nekako logično da za određeni novac dobiju ono što im zaista treba. Više nego da moraju da se bore kroz hiljadu različitih takozvanih žbunja na digitalu, da iskopaju zapravo šta traže.

Ivan Minić: Evo i ti i ja pratimo, sada je kraj NBA sezone. NBA pass je nešto što već nekoliko godina ljudi odavde kupuju. Postoji i on kao nekakva opcija, neki dodatak kod operatera itd. Jeste da to nisu obični korisnici televizije, to nisu naši roditelji i ta generacija, ali nismo ni mi više tako mladi, 34 to je onako prilično 🙂 Postalo je prirodno, u populaciji srednjeg doba, da se takve stvari plaćaju i koriste. Možda nam je i standard porastao dovoljno da možemo da kažemo sebi – ja stvarno želim da gledam ovu utakmicu ili seriju ili MotoGP i nemam problem da izdvojim 5 ili 10 dolara/eura mesečno. Tako isto i sa sadržajima koji se konzumiraju u bilo kom drugom formatu pa i u pisanom. Ako ti praviš kvalitetan sadržaj koji je nekome pasija, biće možda spreman da plati. Ako je to nešto što je posao i stvarno mu znači i dobija vrednost, vrlo verovatno će biti spreman da ga plati. Sećam se recimo Biznis Insajder i neki drugi mediji su imali taj momenat  da jeste sve free ali ti neki repor-ovi koje oni izbacaju se plaćaju. Ja sam siguran da se prodaju hiljade i hiljade jer su fantastični. A ti dobijaš i kroz besplatan pristup vrlo mnogo tih nekih konkretnih korisnih informacija. Ovde si platio neku ne veliku količinu para, da ti neko sažvaće nešto što bi ti inače trebalo ko zna koliko vremena da konzumiraš.

Goran Mirković: Opet se vraćamo na to da se ti povezuješ sa vrednostima određenog brand-a i koliko ti zapravo vrednuješ dobru informaciju i proizvod, koliko ti njima veruješ. U tom momentu je dobar primer ’Guardian’, oni nemaju subskripciju nego imaju membership.Vi svojevoljno podržavate rad medija. To je u Britaniji interesantno, jer je velika većina medija okrenuti desno, a ’Guardian’je jedan od retkih koji je okrenut levo. Vi kao neko ko delite njihove ideale i razmišljanja, želite opet neki resurs koji će izveštavati u skladu sa vašim vrednostima. Tako priča ’Guardiana’i postoji.

Ivan Minić: Wikipedia takođe sa vremena na vreme ima sprintove gde se prikupljaju donacije, da se nešto uradi po tom pitanju. Nije konstantno otvoreno, otvori se na pola sata skupi se neki novac i onda se skloni ljudima da im ne smeta. Može da postoji, samo je potrebno da budeš Wikipedia. Da imaš ogromnu količinu vrlo pristojnog kvaliteta i nekakvog sadržaja. Da li je to najbolji sadržaj na svetu verovatno nije, ali je besplatan pa je to substitut koji si spreman da istrpiš.

Goran Mirković: Dešavalo se da ima zaista različitih projekata, koji su uspeli takve varijante da prikupe od malih community blogova koji se bave stripovima i koji jednostavno pokušavaju da sažvaću čitavu strip kulturu nekome ko tek ulazi u to. Oni isto rade na donacijama i uspešno postoje već godinama unazad. Uglavnom, stvar je u tome kakvu ti ekspertizu nudiš i za koga je ta informacija dovoljno važna i kako se ona povezuje sa vrednostima tebe kao brand-a.

Ivan Minić: Jedan od naših gostiju je bio Charlie Pommier. On je incijalno svoju investiciju za firmu, koju je napravio i koja se bavi proizvodnjom nameštaja, dobio od kickstarter, odnosno kroz crowdfunding. Kroz projekat u kojem sam nedavno učestvovao, imao sam prilike da se upoznam sa Daškom i Mlađom, koji su autori jutarnjeg programa. Možemo da ga zovemo podcast i ne moramo. Da se zove podcast manje ljudi bi ga slušalo, jer to nije prepoznat format u nekoj široj populaciji. Oni su ljudi koji su izgradili svoju publiku, simpatični momci koji imaju veliki broj slušanja i oni sada zahvaljujući Patreon-u žive od toga što proizvode taj sadržaj. Čak i, oni tako kažu, u Srbiji žive pristojno od toga što proizvode neki audio sadržaj svakodnevno. To više nije princip – kada stignemo, to je sada već ozbiljna, ali i obaveza od koje oni žive. Mi imamo tu, što reče Varga ”sreću ili nesreću da još jedna ova zemlja živi van ove zemlje”, pa na neki način imaš ljude tamo koji su navikli da žive na određene načine i dalje žele to da konzumiraju. To je možda okosnica publike koja ti donira. Ali opet postoji dovoljno ljudi koji su spremni da stanu iza nečega takvog i da se ta publika lagano gradi. Ti ako želiš kao kreator da ulažeš u tu priču možeš to da radiš, da proizvodiš nešto, ne moraš da se oslanjaš samo na to. Kod nas ima mnogocontentkreatora koji posmatraju Youtube kao svoju jedinu platformu. Pošto kod nas od samog Youtube-a ne može da se živi, onda se živi od svega ostalog. Sve je product placement što postoji, sve suptilno kao što su i naši ljudi generalno :).

Goran Mirković: Pitanje je koliko će toga da traje. Mislim da u tom momentu influence-ra, ljudi bukvalno prihvataju saradnju sa svim mogućim brendovima umesto da se to kontekstualno više realizuje, pa bi i bilo bolje. Ja sam, srećom, imao prilike da radim sa brand-ovima kontekstualno upravo na konto svog bloga. Ali jednostavno različiti formati su danas nešto što je postalo normalno i što je osnovni deo story tellinga. Spomenuo si baš podcast-e, sve ih je više i ovde, ali kompanija ’Convince & Convert’je uradila istraživanje da zaista milion Amerikanaca posluša makar jedan podcast mesečno što je ogroman broj.

Ivan Minić: 0,03%. Ali opet to je milion. Mislim da nemamo možda naviku da neke stvari konzumiramo na jedan malo drugačiji način. Neke priče su se vremenom se ugasile, a nisu morale da se ugase. Ugasile su se jer nisu mogli da prežive oglašavanja na tom oglasnom modelu. A, vrlo verovatno su mogle da prežive na drugom oglasnom modelu, da li je to merchandising, ili ako nema nekih donacija, desi se jednom mesečnoeventpa se tu nešto napravi. Trebalo bi da se ljudi postave malo drugačije i krenu da razmišljaju o alterantivnim izvorima finansiranja za stvari koje rade. Ako hoćeš da praviš nameštaj, nema baš mnogo alternativnih izvora finansiranja, mora od nečega da se kupe mašine, drva i da se plati majstor. Ima alternativnih izvora, u smislu što možeš da uradiš crowdfunding, ali opet je to novac. U mnogim drugim situacijama to možda ne mora nužno da bude tako, može da se krene od nečega. Ono što smo uvek pričali pre nego što smo svi postali zvezde i zvezdice, da zapravo sve to što smo mi pisali nekada negde je naš najbolji portfoilo i naša lična karta. Mi nismo od toga imali neku korist, osim ponekada odlasci na neke premijere, što nije loše čovek da ode. Ali smo zahvaljujući tome dobili prilike za nešto sjajno. Nekada je to što dobijemo nešto komercijalno, a nekada je to iskustveno. Nekada nije komercijalno, ali je toliko vredno da ne može da se plati.

Goran Mirković: U mom slučaju konkretno, ovo ljudi ne vole da čuju ali moja aktivnost na internetu i moj entuzijazam za deljenje informacija koje sam tada imao i povezivanja sa ljudima koje slično misle, se ispostavilo mnogo isplativije nego moje formalno obrazovanje odnosno moja fakultetska diploma. Mislim da ono što nikada neće umreti je to da ljudi vole dobru priču. Kada imaš dobru priču, postoji mogućnosti da animiraš ljude i da se na mnogo dublji način povežeš i da ti to pomogne da izguraš sve ono što si mislio da je nemoguće.Generalno je to nešto na čemu treba u principu najviše raditi- na dobrim pričama.

Ivan Minić: Za kraj bih te samo pitao da malo više pojasniš – ti već neko vreme sa Miom radiš radionice i treninge, koji bi trebalo da pomognu polaznicima da bolje lakše i kvalitetnije postave i realizuju svoju content strategiju. Neobično mi je da se tako nešto pojavilo i apsolutno mislim da treba, jer je to jedan vrlo uzak deo priče, koji zapravo na kraju kada pogledaš nije baš toliko uzak. Ovako šire posmatrano to je jedna niša u celoj priči gde ne postoji dovoljno svesti, a sa druge strane vaše radionice su rasprodate i ljudi sa njih izlaze izuzetno zadovoljni, imao sam prilike i da pričam sa njima. Šta su stvari koje pokušavate da im prenesete? Šta si primetio – ko su ljudi koji dolaze i sa kakvim predubeđenjima, nedoumicama i zabludama dolaze na radionice?

Goran Mirković: Ono što sam primetio je to da je jedna od vodećih zabluda- da je content marketing jednako blogovanje. Dosta njih misli da su ih neke firme poslale da malo utroše vreme i nauče da pišu blog. Međutim ono što radimo na našim radionicama jeste da pričamo o veoma mnogo stvari. Radionice traju oko, bolje da ne kažem koliko sati :). Čitava priča je namenjena tome da mi njima prenesemo naše znanje. Ne želim da citiram neke izvore sa neta niti da bacam definicije koje treba da se uče napamet. Mi im pričamo o content marketingu, razvoju brand-a, copywriting-u, SEO i nešto sa čime smo mi radili. Ono što njima približava sve to jeste da za sve što kažemo postoji konkretan, opipljiv primer kako smo mi radili i kako to neko drugi radi. Samim tim se ljudima predstavlja da nešto postoji u nekom drugom obliku, a ne samo u vidu – ’veruj ti meni ja sam stručnjak’ i onda oni sami mnogo bolje reaguju na čitavu priču. Ono što takođe dosta pomaže jeste što je Mia sjajna, što je sa njom raditi fenomenalno, i sa druge strane što je meni oduvek polazilo da se lako povežem sa ljudima. I opet taj humor, koji si spomenuo. Čitava radionica deluje kao da svi mi učestvujemo u tome. Ja pokušavam da ih pozovem, iako ljudi budu malo drveni. Dođu sa tvrdim pretpostavkama koje ne treba da imaju, ili se boje da ne ispadnu glupi. Ja se trudim da mi stupimo više u sam dijalog nego da bude konkretno monolog. Taj način super prolazi i ja sam zaista zadovoljan kako ta priča za sada živi.

Ivan Minić: Za kraj, ti sada imaš 34 godine, deset godina već pišeš. Nekome ko ima nešto oko čega je zaista strastven i hteo bi toliko toga o tome da kaže i napiše, ali ne zna kako, šta bi ti preporučio – od čega i kako da krene? Kako bi pokušao da mu pomogneš da probije onih prvih 500 sati od 10.000 koje mora da provede?

Goran Mirković: Prvo što bih mu rekao da će početak sigurno biti težak i da ne dođe u situaciju da odustane. Jer meni je bukvalno najveći momenat u čitavoj karijeri taj što sam bio dovoljno tvrdoglav da istrajem. Prvo počni da čitaš, jer danas je internet toliko bogat i jedno divno mesto koje se mnogima završava na Facebook-u iInstagramu, a poenta je da, šta god ga zanima o bilo kojoj temi na svetu, može da nađe jednostavno Google pretragom. Posveti mnogo vremena u edukaciji, čitanju i mnogo vežbaj. Ako imaš neke sajtove koji generalno rade sličnu stvar, potrudi se da stupiš u kontakt sa njima i da radite zajedno na razvijanju sadržaja. Ako ti pisanje ne ide probaj video ili bilo kakav konkretan format. Ali najbitnije stvari su istrajnost i edukacija.

Ivan Minić: Na neki način ako ti ne ide pisanje, ima raznih vrsta pisanja. Kreni od nekih prostijih stvari, koje nose sa sobom niz pravilnosti kao što si ti rekao: ’Ja sam radio intervju sam sa sobom’. Napravi sebi mehanizam po kome ćeš dobiti nešto što je loše, ali ćeš dobiti nešto. Pa ćeš onda korak po korak, iteraciju po iteraciju, peglati i to će biti bolje. I jednog dana ćeš doći do toga da napišeš nešto i reći ćeš – pa dobro, ovo i nije tako loše.

Goran Mirković: Nije loše nego treba generalno iskoristiti sve prilike koje ti se otvaraju. Ja sam čak pisao oglase za dateing sajtove u nekom momentu kada sam učio, jer sam cenio svaku priliku gde mi je neko dao neki prostor dao da vežbam. Meni je taj Twitter dosta pomogao jer je bio limitiran prostor u kom sam morao da budem kreativan – 140 karatkera je tada bilo. Generalno sve prilike koje su otvaraju u početku treba prihvatiti i probati maksimum da daš.

Ivan Minić: Pisati oglas za dateing sajtove je izazov. Ti opet kao praviš nekakav prodajni sadržaj, nešto na šta druga strana treba da odreaguje. To nije tako jednostavno. Treba da se staviš u nečije cipele, a još uvek ni u svojim nisi 100% komotan. Ali, to je proces i moraš da probaš. Što više probaš to će manje da boli.

Goran Mirković: Svako ko se danas bavi pisanjem nekog sadržaja na Web-u, značilo bi da zna neke osnovne crte optimizacije i SEO, analize ključnih reči i istraživanje ciljne grupe, to je polazna tačka od koje se svaki sadržaj danas pravi. To su neke stvari koje treba u ranim fazama skapirati u glavi i sam proces će biti mnogo lakši.

Ivan Minić: Gorane hvala ti što si bio gost, nadam se da ti je bilo ok. Poštovani slušaoci i gledaoci, vama hvala na pažnji. Kao i do sada, sve vaše komentare, kritike i ideje nam pošaljite na za to predviđena mesta na društvenim mrežama ili nam pišite preko sajta, ili nam kažite na druženju. Nije fraza, zaista želimo da čujemo vaše mišljenje i da probamo da crowdsource-ujemo da ova stvar bude još bolja, jer ne mislimo da smo najpametniji.

Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Goran Mirković

Goran Mirković, Head of content marketing iz novosadskog Content Insight-a godinama unazad kreira sadržaje za brojne brendove različitih profila širom sveta.

Za razliku od mnogih koji se danas bave ovim poslom, Goran je svoju ljubav i znanje prema pisanju kalio u mnogim dijametralno suprotnim industrijama.

Njegovi tekstovi objavljivani su na sajtovima poput The HuffingtonPost, SEMRush, NinjaOutreach, AlthusHost, Unlimited.rs, Cinema City, Netokracija, Moja firma, Kakav je film, itd, a pored toga povremeno sarađuje i sa brendovima kao što su Telenor i HBO Adria.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, Deezer-u, na Apple i Google podcasts.