Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je moj dragi prijatelj Ivan Žagar. Ako ste kolega iz marketinga, onda ne moram da vam objašnjavam ništa, a ako niste, Ivan je jedan od onih ljudi koji su u prethodnih nekoliko godina vodili brend Munchmallow, kompanije Jaffa iz Crvenke. Pre toga je radio u Frikomu na nekim sličnim brendovima koje svi toliko volimo, i on je prosto neko koji gde god da se pojavi, iz čega god da se uhvati, pravi razliku. Takvi ljudi se prepoznaju. Mi smo se prepoznali pre deset godina i od tad traje to naše prijateljstvo u kome stalno razmenjujemo ideje i stalno ohrabrujemo jedan drugoga da probamo nešto novo i testiramo neke nove stvari. Njegova životna priča je potpuno neobična jer apsolutno nije bilo izvesno da će se on baviti marketingom. Zapravo, ni u jednom trenutku u mladosti to nije bio plan. Kada je plan koji je imao propao, onda je marketing došao kao neka vrsta alternative, iako nije znao šta sa njom da radi. Meni je drago što se to desilo, on kaže da i njemu, jer sada imamo kolegu koji je ozbiljan car. Direktan povod zašto pravimo sada ovu epizodu je zato što konačno mogu da ga uhvatim da pričamo o tome, jer je nakon sedam godina nedavno zaokružio svoj put sa Mančom i sprema se za neke nove izazove u karijeri. Mislim da je jako važno da neke od tih priča koje su se desile sa Mančom u prethodnim godinama ispriča. Uživajte!
Epson je vodeći svetski proizvođač projektora i inkdžet štampača kako za kućnu, tako i za poslovnu i profesionalnu upotrebu. EcoTank tehnologija donosi značajne uštede za korisnike, uz superioran kvalitet otiska, a količina otpada smanjuje se za preko 90%.
Za više informacija o aktuelnim modelima i promocijama posetite epson.rs ili zapratite @epsonsrbija na Instagramu
Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: Dugo sam se spremao za ovaj razgovor i ovu epizodu zato što nema mnogo ljudi koji su mi kolege, a koje toliko volim i poštujem kao tebe. Iako se mi možda ne vidimo onoliko često koliko bismo voleli, jer smo obojica ludaci koji su uvek u punom gasu i sve rade na maksimum, ali kad se vidimo, kao da smo svaki dan posle posla na nekom pivu ili na nekom doručku pre posla diskutovali o svemu tome. Ti si važan deo i Pojačala, zato što si ti ludak koji je progurao da Mančmelo pitanje bude Mančmelo pitanje. I, znaš, ono je bilo Mančmelo pitanje i biće Mančmelo pitanje, nebitno da li tu postoji saradnja ili ne, zato što prosto to je to. Za mene je to brend koji si ti preko nekoliko godina vodio i mnogo sam zahvalan na tome, na razumevanju onoga što radim, na tome što mnogi ljudi mene pozovu da me pitaju za nešto, svi klimaju glavom i sve je super, a ti ponekad nešto od toga sa ekipom realizuješ i onda se desi i onda to bude potpuno magija i bude mnogo bolje od onoga što sam ja zamislio. Tako da, mnogo ti hvala što si došao i što ćemo danas ispričati tvoju priču, jer ta priča je sve samo neobična, što znači da je baš mesto ovde gde si danas.
Ivan Žagar: Hvala ti puno i na pozivu, mnogo mi je drago što sam tu i dosta su me dirnule ove reči i, onako, sve što i ti radiš. Odavno smo se prepoznali, mislim da se ljudi prepoznaju po energijama i treba da nastavimo tako. To su dobri primeri, moramo da negujemo to i da nekako inspirišemo i druge ljude na to, ali doći ćemo i do toga.
Ivan Minić: Ima jedno deset godina, ja sam došao nešto do Đoleta i on mi je predstavio novog mladog kolegu. I ja sam video novog mladog kolegu i kad mi je on rekao da si super, ja sam to tako arhivirao, što se posle potvrdilo na mnogo mesta i u mnogo situacija, ali o tom potom. Ljudi znaju šta si ti profesionalno radio, oni koji su naše kolege iz industrije, ono što je bilo vidljivo. Naravno, to kad kažemo znaju, to je samo vrh ledenog brega, odnosno onaj vidljivi deo svake od priča. Ali vrlo malo ljudi zna i vrlo retko si zapravo pričao o tome kako je izgledao tvoj razvojni put. I baš zato mislim da je ovo posebno vredna epizoda za mene i draga, a biće teška za tebe. Šta ja da ti radim, ti si neko ko ima kapacitet. Pa hajde da krenemo od toga, da krenemo sa Mančmelo pitanjem. Šta si hteo da budeš kada porasteš?
KAD PORASTEM BIĆU
Ivan Žagar: E pa, prvo sam hteo da budem fudbaler. To mi je bio san uz mog starijeg burazera koji je dosta dobro i ozbiljno igrao fudbal. To je nešto o čemu sam sanjao. Fudbal u ulici, normalno, trenirao sam u lokalnom klubu. Inače, sam odrastao u jednom malom mestu u Koceljevi na koje sam ponosan. I to mi je bilo to. Nisam dalje dobacio od toga do četvrtog, petog razreda. Onda sam nekako znao, znao sam da nikad neće biti pro, mislim, znao sam, bile su male šanse za to, ali možda ima jedan mali koji će postati od nas pro vrlo brzo i super je talent, ali ajde da ne davim sad o tome. Onda posle toga, s obzirom na to da imam jednog, to jest, imam dva strica na koje sam takođe ponosan. Jedan je instruktor kontrole letenja, a drugi je kapetan u JAT-u bio. To mi je bilo jako zanimljivo kad sam bio klinac i želeo sam da budem jedno od te dve stvari, ili kontrola letenja ili pilot. Doći ćemo do toga da sam neke od tih snova probao, ali o tom potom. To je bio, u stvari, početak svega.
Ivan Minić: A kako je bilo okruženje tada? Kažeš da je malo mesto, mala mesta su dosta drugačija od velikog grada.
Ivan Žagar: Pa koliko god je teško bilo vreme u kojem smo tad živeli svi, ono, devedesete, dosta je bilo, onako, teško sad kad se setim, ali na suštinskom nivou moje bezbrižnosti, bilo mi je super. Ceo dan na bajsu, ceo dan u prirodi. Imamo kuću koja je vrlo blizu nekih brda. Opet, koliko-toliko, tu je i civilizacija, ali sve je to dosta ruralno, dosta slobodno i vezao sam se za prirodu baš od malih nogu. Stalno na bajsu, na BMX-u, pomenuo sam ono, fudbal u ulici, išli smo da krademo bostan, da se zezamo, sve što klinci rade. Ja, no, kad pomislim sad na to vreme, pomislim da sam sada roditelj, koliko mi, u stvari, brinemo, koliko znamo u kom trenutku su nam deca svuda. Bukvalno, moji nisu znali gde sam, ono, po ceo dan sam na polju, da li sam nešto jeo, šta se desilo. Potpuno jedno doba bezbrižnosti i onako jedne dokonosti, i igre, i stvarno jedno, stvarno lepo, lep period koji me baš oblikovao. I sva ta toplina i ljubav i sve to što je bilo iz kuće, čini mi se da je, do kraja osnovne škole, napravilo mene na osobu kakva sam, da kažem, sada, u nekom smislu.
Ivan Minić: A kako je bilo okruženje što se tiče tih, da kažem, uticaja sa strane? Pomenuo si stričeve, to je, očigledno, bio veoma veliki uticaj, ali kako je bio ostatak okruženja, ljudi sa kojima si ti imao interakciju?
Ivan Žagar: Pa, znaš kako, ne znam šta bih ti pametno rekao na to. Što se tiče moje porodice, sad, mi smo prilično netipična i malo luda porodica, ali i na to sam ponosan. Ovaj, uvek smo imali neke primere, nekih drugih stvari. Odrastao sam, moj otac je bio lik koji, ja tek sada kada ga nema, on mi je kao neki Jedi Master u glavi. Kad razmislim šta je ispravno da uradim, on mi je prva nekako stanica, da kažem, šta bi moj ćale sad uradio, šta bi on pomislio, šta bi moj ćale, kako bi se postavio, šta je ispravno, šta je moralno. A druga stvar je, uvek razmišljati šta će me moje dete pitati za 15 godina. U tom smislu mislim da je važno da donosimo odluke, da budemo ti ljudi od integriteta, ispravni i moralni. Ali te dve stvari me, u stvari, vode kroz život. On je bio potpuno netipičan lik, bio je zubar, ali stalno je u kući bila neka muzika. Odrastao sam uz Stonese, uz Kings, uz tako neke stvari, i nekako uvek sam imao podršku i mislim da se nekako kroz to otvarao novi svet i širina koju sam dobio od njega i kroz sve te uticaje koji tada nisu bili toliko prisutni za ostatak, da kažem, mojih drugara, posebno u malom mestu. Tako da, to mislim da me je dosta oblikovalo i, da kažem, život u takvoj porodici kakva smo mi bili.
Ivan Minić: A škola?
Ivan Žagar: E, škola mi je bila super. Imali smo par tih profesora koji su stvarno voleli svoj poziv i shvatali su da je škola ne samo učenje nego i obrazovanje na prvom mestu. I tu su nas oblikovali, kao sekundarno, da kažem to, socijalizaciju, da neke stvari zavolimo, da se zainteresujemo za neke stvari. I mislim da su ti profesori jako važni i voleo bih da ih ima mnogo više nego što ih trenutno sada ima. Sada, da ne otvaram celu priču trenutno o našem obrazovanju, koliko je važno, koliko je suštinski bitno za, da kažem, život jednog društva. Koliko tu sve počinje i koliko moramo mnogo više da ulažemo, a i mi sami da vraćamo i da pomažemo ljudima iz naše industrije kroz neki svoj doprinos iskustva i znanja. I to se trudim da radim stvarno koliko god mogu i koliko mi vreme dozvoljava. Tako da neću sad konkretno da ih pominjem, ali bilo je profesora koji su otvorili mnoge horizonte i zahvalan sam im, što u srednjoj školi, a što u gimnaziji, kasnije, u mojoj Devetoj beogradskoj gimnaziji. Tako da…
UTICAJ NA MLADE
Ivan Minić: Mislim, to su neki važni momenti i svi smo imali u nekim fazama neke ljude koji su bili posebno posvećeni, i ja im se divim pre svega što su to bili u tom periodu u kome jednostavno egzistencija je bila prioritet. Sve ostalo je dolazilo na drugom, trećem, četvrtom mestu, a često nije imalo ni vremena ni resursa za to sve što nije na prvom. Ali tačno znam šta hoćeš da kažeš i kako se osećaš. I mislim, nedavno smo imali i neku vrstu, ajde da nazovem, saradnje, odnosno zvao si me da učestvujem u programu Akademija, koji si bio jedan od ko-selektora ove godine, i ja sam ti rekao to kad smo se dogovarali šta i kako za taj period godine, da me bilo ko drugi zvao, ja bih rekao “ne mogu”. Ali pošto si me ti zvao, onda je važno i onda ću doći, i mnogo mi je bilo lepo taj dan i mnogo sam lep feedback dobio. Na jedan čudan način, potpuno neočekivano, to je to inspirisalo za neke stvari u narednom periodu i dalo mi neku novu energiju, jer nažalost, moja očekivanja od mlađih generacija su dosta niska. Moje iskustvo sa mlađim generacijama je mahom loše. Ima sjajnih ljudi, bez daljnjeg sjajnih mladih ljudi, ali prosek mi se čini dosta, dosta slab, odnosno dosta nezainteresovan za bilo šta. Siguran sam da je delom to i naša krivica, siguran sam da je to negde i postavka celog sistema i da su možda neki od tih mladih ljudi takvi zato što se njima niko nije pozabavio, ni u jednom trenutku nije im popalio te lampice, nego ih je pustio da tako u limbu prolaze kroz obrazovanje. Ali bilo kako bilo, mislim da je trenutno stanje loše i da svako od nas na neki način mora da se angažuje. Mi smo sad u godinama kad većina ljudi ima decu školskog uzrasta. Ono što čujem je jako, jako traumatično i strašno. Od toga da nastavnik ne može da da nižu ocenu od petice detetu jer mu dolaze roditelji, prete, sve i svašta. Nekako se sećam toga iz mog detinjstva u jako u tragovima, ali tačno vidim kako je to vremenom metastaziralo u ovo, jer se niko nije tada, kada je to bilo u tragovima, posvetio tome da se to iskoreni i da nastavnici budu nezavisni i mogu da rade kako treba.
Ivan Žagar: i da budu motivisani da shvate koje stvari je njihova misija. Koliko oni stvari i ljudi mogu da otvore njihove umove i da od nekih stvari koje deluju dosadno to im deluje zanimljivo, da se zainteresuju i za nauku i za gomilu stvari koje su jako interesantne u našem životu. Tako da ja isto to vidim, do neke li naše odgovornosti. Odgovornost i naše generacije i generacije malo starijih. Ali ovo što sada trenutno vidim mi uliva neki optimizam, komentarisali smo to. I ja moram priznati da verujem u mlade, uprkos tome što se ipak ta generacija nosi sa svojim nekim, da kažem, karakteristikama. Ali verujem u njih. Kada i oni budu sazreli, mislim da će videti da će biti kvalitetni i da će shvatiti malo šire važnost stvari i vrednosti od samo nekako instant trenutnih stvari. Ako me razumeš.
Ivan Minić: I meni se čini, gledajući upravo stvari koje se trenutno dešavaju, da će oni sami sebe da poprave, što je možda najbolji način da se sve reši, uz neku našu podršku i sve to. Ali zbog i uzrasno i po interesovanjima i svega, zbog gapa koji postoji između nas, distance koja se stvorila, mislim da je mnogo teško da bilo ko od nas utiče na njih na neki način. I zato ja, kad god imam priliku da pričam mladima, to je relativno često, gledam da od starta izbegnem to da ja njima nešto popujem, zato što neću postići ništa na taj način. Ja sam tu da im ispričam neke priče, da ih izložim nekim stvarima koje mislim da neki od njih mogu da podstaknu da dalje istražuju, da se zainteresuju, da možda jedna osoba iz te prostorije te večeri ne bude mogla da spava zato što ima ideju. To je najlepša stvar koja može da se desi.
Ivan Žagar: Apsolutno se slažem. Ja sam zato i uzeo te odgovornosti, zato sam te i zvao. Znam kakve su tvoje priče, tvoja predavanja, da ljudi ne ostaju isti pre i posle njih. Tako da to je bio i cilj, to se i desilo. Tako da mislim da moramo više da se cimamo. Znaš, hteo bih da se osvrnem samo na jednu stvar koju mi je isto rekao ćale. Ne znam ko je rekao, neki ljudi gledaju na sve kao da je sve bez veze, kao da ništa nije čudo, kao da je sve to tako, a neki ljudi gledaju kao da je sve čudo. Mi moramo da shvatimo, u stvari, koliko stvari ima lepih i važnih, šta nas pokreće, znaš. Verovatno će neki ljudi reći da sam onako hipik, ali ja stvarno verujem u te stvari. I što sam stariji, sa zrelošću i sa zahvalnošću koju sam stekao godinama kroz moje sve lomove i odrastanje koje ćemo pominjati, shvatam koliko je to važno i koliko je važno prići tako ljudima. Baš to što kažeš, ja ne želim da pričam ljudima o šta sam ja sve radio, ja ću da kažem, pa će oni iz toga da vide šta je okej. Da probam da ih pomognem, da ih razumem i da im približim, kako znaš, možda neka iskustva.
Ivan Minić: Najlepši moment je što ti imaš tu privilegiju da možeš da pomeneš neke stvari i da oni znaju za te stvari, i da im onda kažeš: “A evo kako je to nastalo.” Pošto opet, vi vidite samo onaj finalni pojavni oblik. E, da bi se to desilo, moralo je da se desi svašta nešto u pozadini, što je način na koji nastaje cela stvar.
ŽIVOTNE I FORMALNE ŠKOLE
Ivan Minić: Dobro, da se vratimo mi na tvoje odrastanje. Okej, ti si… Došlo je vreme za srednju školu. I šta sad?
Ivan Žagar: Pa ja sam opet krenuo putem kojim je krenuo i moj burazer. Pošto su meni mama i tata, pokojni, odrasli ovde u Beogradu, nekako mi smo uvek gravitirali Beogradu, ali smo odrastali u Ciljevi. I uvek je bio put neki da mi dođemo ovde u srednju školu. Ja sam krenuo putem kojim je išla moja mama, koji je išao moj burazer, i što sam u Devetu beogradsku gimnaziju na prirodno-matematički smer. I to je bio onako prilično čudan izbor za mene, zato što ja nisam baš mnogo bio neki sjajan đak, što naravno nije dobro.
Ivan Minić: A Deveta jeste malo “heavy”
Ivan Žagar: Uvek je bio glas da je ozbiljna, i tad je bila ozbiljna. Imao sam super profesore koji su imali razumevanje za mene, ali ja sam bio neki, kao, na neki način punker, ali dosta cool. Trudio sam se da budem harizmatičan koliko je moguće i okej lik punker. Tad smo svirali, imali smo razne bendove, bio sam sa starijom ekipom, svirao, što je bilo za mene “wow”. Kao, znaš, dođem u prvu godinu i sa cool likovima iz treće godine u nekom trenutku imamo svirke, imamo probe. To mi je bila stvarno velika privilegija i, moram priznati, malo sam se šlepao na tom talasu, pa sam svirao nešto za školu, za neki ruski program, neki hor koji je jedna divna profesorka vodila. Tako da, taj period mi je to obeležio. Nekako, malo sam se mučio u školi, ali stalno pominjem moju kumu Anu, i evo sada ću. Mislim, da nije bilo nje, da ne bih baš uspeo da završim tu školu kako treba. Učili smo zajedno i družili smo se i nekako, njoj dugujem zahvalnost što je ipak to prošlo kako treba. I to je to. Ali pamtim je kao jako jedno turbulentno i jako lepo vreme, i vrlo intenzivno odrastanje za mene. Tada sam naravno mislio da ću ja promeniti svet, da sam najpametniji, sve to, kao što verovatno svi klinci u tom periodu misle. Ali eto.
Ivan Minić: A pošto si imao neku ideju na bazi onoga što je stric, što su ti ćaće radile, šta bi ti voleo da radiš? Kako je taj deo ove priče tekao?
Ivan Žagar: Pa, znaš kako, uvek je to bilo negde parkirano. Opet i uz mog brata, koji je veliki uticaj bio na mene po prirodi stvari, on je dosta stariji od mene i dalje mi je uzor u mnogim stvarima. On je isto hteo da bude ono pilot, pa sam se ja malo šlepao za to, kao što sam se šlepao za bas gitaru uz njega. On je ozbiljan muzičar, ja sam pozer malo više, zeznuo sam se, to mi je bilo malo fora. Ali i to je pošteno reći sa ove distance, da je to tako bilo. Voleo sam ja to, jako volim muziku, ali nisam bio baš sad “wow” u tome, samo milion posto, pošteno rečeno. Tako da uvek je to negde postojalo. Ali opet, gimnazija je dovoljno širine i obrazovanja mi je dala da vidim šta sve postoji od opcija. Naravno da nisam tačno znao šta će da se desi u mojoj karijeri. Tako da, upisao sam Ekonomski fakultet nakon gimnazije iz nekih, ono, praktičnih razloga, kao, nekog ću ‘leba da jedem od toga, nešto ću da radim. Tad nisam imao pojma šta je marketing, kako, nego okej, kao, moći će nešto. U tom trenutku izlazi konkurs za kontrolu letenja, i ja sam hteo da to probam, znajući sve šta je to, iako je moj stric bio protiv. Tada je bio u fazonu: “Nemoj, Mile.” Pošto mi se u porodici svi zovemo Mile. Svi su, svi moji stričevi, imaju burazere, svi smo Mile. Ovaj, ali ja sam bio tvrdoglav, naravno, klinac. I ovaj… Sad, taj jedan test, nakon drugog. Gomila je tu nekih stvari bilo, nekih engleskih testova, zdravstvenih stvari, baš je bilo dosta nekog cimanja. I na kraju sam ja dobio tu priliku. Ja sam upisao tu školu kontrole letenja, i tada sam krenuo. Tada sam, mislim, batalio faks. Bio sam u fazonu, neka ga, ono, neka ga na “stand by”-u. Kapiram, završiću ga nekada. I ovaj… Kad sam ušao u tu priču, to je krenulo. Tamo sam bio tri godine, školovao sam se, što teoretski, što za neke dozvole, kao neke stepenice koje idu u tom…
Ivan Minić: Kao licence koje treba da je…
Ivan Žagar: Pa da, na neki način. Pa se sad školuješ na ovaj način, na poslu i tako dalje. I voleo sam to, mislio sam da je to moj san, kao što sam i rekao na početku. A dok nismo došli do jednog, da kažem, tog radarskog kursa, najvažnijeg kursa na tom, da kažem, celom školovanju. Nakon toga se ide u salu, ozbiljna je priča, vrlo je to bio važan deo. I sad, ne bih previše da pričam u smislu Kalimero, mislim, svakako se desilo ono što je moralo da se desi. To je stvar koja me je oblikovala, ostavila mi neke ožiljke. U svakom slučaju, pravedno ili nepravedno, tako je bilo suđeno. Ja taj radarski test, to je taj kurs radarski i to polaganje, nisam prošao. To je za mene bilo strašno, veliko razočarenje, posebno zato što je, da kažem, moj stric nije bio tamo uključen u te stvari, zato što se čovek sklonio iz toga zato što je gospodin. Ali neki ljudi koji su tu bili nisu mi, da kažem, želeli dobro na neki način. Ali kako god bilo, ja sam iz te priče ispao, pao sam tada na tom kursu. To je bilo za mene, kao sujetnog, egoističnog klinca, jako teško. A sad da još ispričam par stvari zašto mi je još teže bilo. U međuvremenu sam našao, sad ću reći, grdiće me moja Vesna, ali našao sam ljubav mog života tu na tom poslu. Tako da, puno divnih ljudi i drugara su mi od tamo. Neću ih sve pominjati, oni će me isto grditi, ali evo, ok. Tako da, to je bila jedna od boljih stvari sada, posle, kad se izmaknem da pogledam, koja mi se desila. Bukvalno stvar koju sam morao da pređem. I taj put kada smo se, da kažem, tad smo otišli na neki odmor nakon tog kursa i trebali smo da se vratimo da idemo na novi. I kao, sve je praktično bilo ok. Mi, kad smo se vratili, već smo saznali da, da kažem, niko neće ostati u toj priči ko nije prošao. Bilo je nas desetak koji smo bukvalno tad dobili otkaze i to je bilo dosta heavy. Mislim, to je bilo onako, imao sam osećaj k’o one pesme: “Sve isto u mom kraju, samo mene nema.” Sad ne pričam ovo kroz prizmu patetike, nego kroz prizmu iskustva jednog.
Ivan Minić: Ti si bio potpuno potopljen u to nekoliko godina, stvorio si sebi okruženje kog ti više nisi deo. Oni žele da ti budeš deo toga, ali ti tako je ne pripadaš tu.
Ivan Žagar: Tako je ispao sam iz te priče i bio sam nesnosan u tom periodu, zato što sam pokušao sve da ih odguram od sebe, znaš ono. Pri tom, oni ljudi sad idu dalje, ja ono bez love u nekoj priči, nisam znao tada šta ću. Tu je moj drugi kum, Kenta, mnogo mi je pomogao tada kada mi je rekao: “Ajde ti upiši drugu godinu na ekonomski fakultet, nemoj da se vraćaš u prvu da obnavljaš još dva-tri ispita, da se smaraš tim. Momentum treba da imaš.” I sećam se tog leta, kako sam bio nikakav i popišan i smoren i poražen, da mi je on rekao: “Ajde ti upiši drugu.” On je tad bio odmakao više na fakultetu i bio je, da kažem, u višim godinama. I taj push mi je mnogo značio. Stvarno sam toliko zahvalan, toliko shvatiš kada ti je najteže koliko su ljudi koji te mnogo vole tu uz tebe. Da, ok, kliše, ali to je stvarno tako. I ja stvarno upišem drugu godinu tada i ono, ajde, sedmicom na VHB, na modele i sve onako. I tad sam se malo naučio sam se zahvalnosti tada, znaš. Čak i mislio sam da ne mogu da nastavim sa Vesnom, mislio sam da je to previše za mene, da ne mogu to sve da svarim i da prosto nema, nema to gde, znaš. Ali sreća, ni ona me nije pustila, nisu me najbolji drugari moji tada pustili, trpeli su me neko vreme. Kažem, bio sam nesnosan i bio sam potpuno u tom nekom luzerskom, da kažem, raspoloženju. Tako je bilo stanje stvari. Tako, osećao sam se malo da sam razočarao svoju porodicu, mislim, znaš, sve kako to ide. Tako da, ali nekako sam, čini mi se, brzo resetovao i shvatio da treba da se ide dalje, da je život super, da može svašta da se radi, da ne moraju svi da budu kontrolori letenja. I hvala Bogu, ne moraju, to sad shvatam. I srećan sam što nisam tamo, moram da priznam. Uprkos mnogo lepih stvari, ono, posla, ljudi, uslova i tako dalje, to nije bila priča za mene i dobro je što se tako desilo. Tako da, ti ljudi koji mi možda nisu mislili dobro su mi u stvari učinili mnogo dobro. A opet, postoji kad ti neko misli dobro, a ne radi ti dobro. To jest, ako me razumeš.
Ivan Minić: Samo razmišljam iz ugla toga kakav si ti čovek danas. Koliko ne bih voleo da osoba koja radi u kontroli letenja je kreativna.
Ivan Žagar: Da, ali treba i taj deo aspekt. Nećeš verovati, za taj posao jedan star može se rešiti na više načina.
Ivan Žagar: Jasno mi je to, i super interesantna postavka stvari. Na neki način, ono, gledajući to sa strane. I paralela nije adekvatna, ali je najbolja koju trenutno mogu da napravim. Vi ste kao ono selekcija u Top Gun-u, tako nešto. Mi smo bili klasa, tako nešto. Ti treba da se vratiš na nešto što je obično. Na izgledu ti možeš sa ekonomijom da uradiš svašta vremenom, ali obično je ima baš mnogo ljudi. Tu ti možeš da se istakneš na jedan, drugi, treći, četvrti, peti način. Ali kao, ovde je ne znam koliko veličanstvenih, a ovde je ono šest hiljada ljudi koji studiraju, koji su se skupili nekako tu. I mnogo je nekako, čini mi se, teže napraviti taj switch i vratiti se iz tog specifičnog u nešto što je obično i vrlo često u velikom procentu dosadno. Jer kao, ti da bi radio neke super stvari, prvo mora prođeš mnogo toga što je dosadno. Kakve je s te strane bio taj prelazak? Mislim, naravno da si razočaran, naravno da ti je teško, naravno da i dalje imaš onu potrebu u sebi da napraviš nešto veliko i vredno. Ali sad kao imaš knjigu od hiljada strana koju treba da pročitaš iz nekog predmeta koji te apsolutno ne zanima.
Ivan Žagar: Pa, onako, nisam nešto mnogo razmišljao, shvatio sam: to mora tako i ja moram da taj faks završim brzo i da je to ok. Sreća da me tad malo našao marketing, neće se svi složiti, ali tada sam shvatio da je to, u stvari, moj put. Ovaj, i malo mi je lakše bilo uz to. I, kažem, nešto brzo sam završio taj faks. Ne mislim sad da je to nešto bilo… Ok, došao sam ja tu kao dosta stariji, malo zreliji. Ipak sam bio nezreo dosta, a sad sam bio, koliko-toliko, ok zreliji u tom periodu. I onda, eto, iskoračio sam u tu priču i to je bilo dosta cool. Nemam sad tu za faks, sem nekih… Ono, nemam sad neke posebno zanimljive priče, sem da sam ja shvatio da to treba da se desi, treba da se desi brzo i da… Mislim brzo, tempom koji treba da se desi, znaš. I, ovaj, tako, zaokružio sam tu priču, mogla je da krene nova avantura, znaš.
Ivan Minić: A jesi bio aktivan? Pošto, ono, ekonomski i fond imaju sve to nešto vannastavno što opet može da ti pomogne i u karijeri i malo da skapiraš šta hoćeš i kako hoćeš. Jesi bio aktivan na tom polju?
Ivan Žagar: Nisam, nisam. Samo sam, ono, ok, imao sam drugare, to kolege, tako to, ali samo sam, ono, učio i radio šta treba da to završim kako treba. U tim studentskim organizacijama, u tim… Ne znam već šta sve to ima, nekih sto stvari, mislim na sto organizacija, naravno. I mislim, sve ono je super, da me neko ne shvati sad pogrešno, da sad ja to pričam, prosto nisam tad shvatao to i bio mi je fokus: idemo konkretno. Nešto posebno, s obzirom da nekako sam osećao… Ne da kasnim, to je što želim da kažem ljudima.
Ivan Minić: Pa, nisi generacijski pripadao?
Ivan Žagar: Pa, nisam, da. Nisam generacijski pripadao i nekako, da, bio sam stariji od svih tih ljudi. Nije mi to pravilo sad neki problem, ali svakako, eto, ne znam.
Ivan Minić: Obično kad pričam sa ljudima koji su bili baš aktivni, obično te povuče ekipa iz tvoje generacije sa kojima si od prve godine. Neko od njih se zainteresuje, uključi i onda uvuče ostale u sve to. A ti si bio, padobranac u tom konkretnom slučaju. I dobro, ti si išao da, što se kaže, išao si da ubiješ, odnosno da završiš to što treba.
Ivan Žagar: Tako nešto, da.
Ivan Minić: I šta onda s tim?
Ivan Žagar: Pa, evo, to sam samo hteo da kažem. Ljudi kao uvek misle: jao, znaš, kao negde si zakasnio, nešto te neće čekati, neko je već negde. Ja nikad nisam dozvolio da me ljudi porede sa drugima u tom smislu, tako da nikad nisam imao taj osećaj da sam negde zakasnio. I, evo, deluje da sam stigao sve što je trebalo da stignem i da je to sve ok.
POČETAK U MARKETINGU
Ivan Žagar: Šta onda s tim? Pa, znaš kako, s obzirom da mi se marketing svideo zbog širine i lepote koju može da pruži, shvatio sam da je to put za mene, što opet nije mala stvar na takvom fakultetu koji ima dosta široke neke oblasti. Od, ono, statistike, računovodstva, bankarstva do menadžmenta. Znači, nekako sam ipak znao šta želim i sa čime ću biti srećan i ok sam to pogodio. Osetio sam da je to ipak za mene, zato što marketing jeste jedna oblast gde se prepliće mnogo stvari. Tako da onda sam nekako relativno brzo, kroz par nekih lutanja kroz startupe, gde sam se više tražio, zato što nisam mogao da sedim i da čekam neki prvi posao i neku prvu šansu. Moram sada da se zahvalim dvojici ljudi koji su strašno mnogo uticali na to. Prvi je Aleksandar Poznanić. Nisam ga često pominjao do sada, mislim da će i on… On je strašno veliki gospodin koji se uopšte ne eksponira, koji je vrlo onako jedan umeren i normalan i super tip. Ali, evo, moram da kažem, zato što je to prosto pošteno, da je čovek bio i lični i profesionalni uzor. Čovek zbog koga sam i počeo da se bavim marketingom, čovek koji mi je na neki način prva vrata otvorio i svojom pričom i svojom preporukom Saši Čiriću u Frikomu. A Saša Čirić je druga osoba, njega sam češće pominjao, zato što je to nekako bilo na prvo očigledno. Kao, odakle ti u Frikomu? Pa, eto, neki čovek je video tamo nekog klinca koji se nešto loži i to je to značilo. Tako da, kažem, obojici sam im zahvalan. Ali, rekao bih još par stvari za Acu. Mi smo jako lepo radili, evo, sedam i nešto godina. U stvari se moj ciklus u Jafi sada završava. Ja bih želeo da i ovo bude jedan omaž, jedna zahvalnica toj kompaniji i mojoj kući u kojoj sam ja bio sve ove godine i bio jako srećan. Čovek koga ja znam otkako sam bio klinac, čovek koji je bubnjar u bendu gde je moj burazer basista. Čovek koga sam ja viđao puno i družio se s njim, igrao fudbal kao klinac, kažem, koji je uticao na mene na mnogo više načina sem profesionalno. I osećao sam uvek nekako breme i teret kada sam počeo da radim s njim, da uvek isporučim šta treba i da taj odnos bude takav kakav treba da bude, kao jednog lika, brend menadžera i direktora. Tako da, a nije bilo, mislim, bilo je lako što se njega tiče. Čovek je takav, otvoren je i pravi je lider, ali meni nije uvek bilo lako da odredim šta je dokle ok i tako dalje. Ali sve to se oseti i to je opet energija, kao što smo rekli na početku. Tako da, eto, lepo je kad imaš takve ljude u životu i takve ljude kao mentore. I još jedna, da kažem, još jednu zanimljivu činjenicu koja je meni jako bitna, deluje kao potpuna glupost. Ja sam bio tad još u osnovnoj školi, s obzirom na to da mnogo dugo već navijam za Everton jako posvećeno. To je potpuno drugačija priča, ne baš lako objašnjiva. Aca je čovek koji je meni doneo prvi dres, original Artetin, iz Engleske, i to je meni omiljeni dres koji imam ikad u životu. Kažem, to je meni bitno, znaš, tako da, eto, to je što se toga tiče. Onda, otprilike, počinje moja priča sa Frikomom i tu otvaramo sve te, da kažem, dimenzije i ta čuda marketinga. Ulazim u tu fabriku proizvodnje koju sam jeo kao klinac, ono Rumenko, Kapri, to je za mene bilo kao Čarli i fabrika čokolade, znaš. I isto sam osetio veliku i sreću i odgovornost da sam tu i da radim na tako voljenim brendovima i na tako voljenim kategorijama, u stvari, kao što je sladoled.
Ivan Minić: Da, da, da, mislim, tvoja karijera je u ovih desetak godina uglavnom bila vezana za te brendove koje ljudi obožavaju. Nekada mogu da objasne zašto ih obožavaju, a nekada ih samo obožavaju zato što ih vezuju za najčešće detinjstvo, koje, koliko god je bilo strašno, na kraju dana je bilo najlepši period života, manje-više svima. E sad, u celoj toj priči sa, na neki način, uzorima, to je ono kad si baš jako mali, ne znaš šta hoćeš da budeš kad porasteš, ali znaš ko hoćeš da budeš kad porasteš. I ti bi hteo da budeš kao on. I to onda podrazumeva i da tako igraš fudbal, i da radiš tako kul posao, i da tako dobro sviraš gitaru i sve ostalo. Onda te razne stvari povuku, pa od nekih odustaneš, neke nađeš svoje, ali na mnogo puniji način te to usmeri nego što te usmeri: “Ja hoću da budem policajac”, pa kao, ok, ili bilo šta drugo sa uniformom, što jeste najčešće šta ljudi odgovaraju. E sad, taj dolazak u Frikom, je l’, s jedne strane imaš veoma dobro pozicionirane proizvode i kompaniju na ovom tržištu, proizvode koji postoje decenijama unazad. Decenijama unazad su voljeni, cenjeni, u principu ne postoji neki reputacioni problem sa brendom i sve ostalo. Ono što postoji jeste, malo smo zastareli svi u svemu, jer to je radilo i nije moralo mnogo da se dira. Kad je Đole Jovanović došao u Frikom pre par godina, pre tebe, zatekao je sličnu situaciju. Pričaće jednog dana i on ovde svoje iskustvo o svemu tome, ali ja se sećam koliko je zapravo on, onako blesav kakav je, gurao nekih novih ideja i novih inicijativa sa ciljem i sa željom da se malo to osveži. I ako razmišljaš o tome, ono, kao iz ugla korisnika, iz ugla kupca, ti zapravo shvataš koliko se stvari modernizovalo u ovih nekoliko godina i vidiš da se razvilo gomila nekih dodatnih proizvoda i svašta nešto lepo se desilo. Ali samo to, kao, znaš, za početak, presvukli smo se u nešto što je modernije. Neke stvari smo malo promenili, neke. Mislim da je to bilo, čini mi se, mnogo lepo mesto da se počne, s tim što mora mnogo da se radi. Jer tim je jako mali, a želje su jako velike.
Ivan Žagar: Apsolutno. Mislim da je to bio najbolji, u stvari, način da ja ispečem prvi deo mog zanata ovog našeg tamo. Sa Saletom, sa Đoletom i sa celom tom ekipom. Mislim da je Čirić čovek, baš smo skoro nekako probali da skapiramo odakle je došao taj mindset. Čini mi se da je on dobar deo njega. Iako smo svi to nekako imali u sebi. Ja i Đole smo bili i dalje smo dosta komplementarni. On je jedan od najboljih prijatelja i čovek koji je, onako, i kao lik i kao profesionalac strašno inspirativan. I stvarno mislim da menja igru i da donosi puno stvari koje nisu tipične. Ali mnogo bih mogao o njemu još da pričam i pričaću. Ali taj nekako prvi meč koji sam uspostavio sa njim i ostatkom tima i shvatio. Naš Sale je bio uvek taj čovek koji podržava to. Bio je strašno uporan. Nekako je znao šta hoće da dobije. Ako jednu stvar sam uspeo da naučim od njega, to je to. Taj fokus i upornost na neke stvari. To je važno. Ja znam, moram to da isporučim, koliko god ti puta kažu: “Ne može iz proizvodnje. Ovo je komplikovano zbog ovoga.” Ljudi, dajte da vidimo kako može. Kažem, to baš dosta cenim. I nismo samo nas dvojica. Puno je ljudi, mnogo kvalitetnih. I tad je bilo u Frikomu, i posle toga je bilo u Frikomu. To je strašna škola, baš sjajna firma. Što kažeš, sjajni brendovi i dosta inovativna za jednu, da kažem, tradicionalnu domaćinsku kompaniju. OK, Ledo grupa je šira, tada je bio Agrokor. Agrokor je bio sklon inovacijama. To je baš ono za rispekt, ali se desilo tada puno nekih iskoraka i stvari. Mnogo novih proizvoda koje su donosile lude stvari. Od nekih banalnih, kao loptice skočice u nekoj baklji. To je bilo skroz ono tada ludo kad zamisliš, jer ti, kad si u toj, ono da kažem, spirali, toj mešalici, tebi je to sve normalno. Ti samo isporučuješ deset novih proizvoda svaki mart, tri-četiri nova proizvoda svaki oktobar, gomila kampanja, gomila novih stvari. Tek kad se izmakneš i shvatiš kao, pa šta smo mi to sve radili tamo, koliko je bilo cool stvari tamo, koliko su te stvari bile, koliko su značile ljudima. Moram da se setim jedne stvari što je moja možda i osnovna motivacija zašto radim ovaj posao. Kada vidiš klince kako jedu neke proizvode, ono, random ispred Immo centra, ono, tu sam živeo i vidim klince koji grabe neke stvari, koji se igraju s nekim stvarima, komentarišu neke nove proizvode koje su tad videli prvi put u aprilu. Ta vrsta satisfakcije je nešto baš važno meni. Da ostaviš trag na nečemu, da oblikuješ nešto, da radiš na nečemu što će videti svetlost dana. Taj moment kreacije je nešto stvarno posebno meni.
Ivan Minić: Meni je jako zanimljivo što je Frikom tada napravio iskorak i mimo samih sladoleda. Što je postao, da kažemo, proizvođač od koga ti kupuješ i druge stvari, što znači da kupuješ i nešto mimo sezone sladoleda. Što je za kompaniju važno da na neki način ispegla i finansije i sve ostalo. I bilo je dosta nekih iskoraka po tom pitanju. Na nekim projektima sam i sarađivao i bilo mi je super interesantno, posebno onaj deo sa testiranjem proizvoda. Taj deo sam najviše voleo. Ali sećam se, ono, u životu sam imao privilegiju da ne mali broj puta uđem u neke proizvodnje i vidim kako nastaju stvari koje smo obožavali. Od, ne znam, pivare, jer su moji tamo radili, pa nadalje. Mada kao mali nisam bio baš toliko pasionirani konzument, ali malo toga mi je bilo toliko magično kao kad sam prvi put ušao u Frikom u proizvodnju. Zato što, ja bih ga, skoro ništa ne volim toliko koliko volim sladoled. Tako je. I super mi je interesantno što ti kroz celu tu priču vidiš potpuno različite proizvode kako nastaju. Meni je bilo super zanimljivo kako nastaje Rumenko. On je uvek bio ono sirotinjski sladoled i sve ostalo. Ja sam ga obožavao, ne zato što je bio značilo i što je bio jeftin, nego zato što sam mnogo voleo taj ukus. I onda je tu krenulo da se razvija. Tad je krenuo onaj Rumenko sa drugom strukturom.
Ivan Žagar: Bio je Smuti, da.
Ivan Minić: Sa ozbiljnim procentom voća. I to je bilo potpuno ono, neverovatan iskorak jer ovo jedeš 14 godina, 30 u tom trenutku, otprilike.
Ivan Žagar: Isto mislim za Rumenka i meni je strava i sećam se da li da kupim jedan ovaj ili tri Rumenka. Uvek su bila tri Rumenka. Mislim, toliko je bilo love. Ali za taj Smuti mislim da je to čak bio proizvod ispred svog vremena. On ima neki procenat voća, tipa 60% voća, što je stvarno ozbiljan udeo i claim kvaliteta u tom proizvodu. I on je igrao par leta i to je bilo OK, ali možda bi moglo da se vrati sad.
ZANIMLJIVI PROJEKTI
Ivan Minić: Dosta je tu bilo nekih cool stvari. Šta je tebi bilo najinteresantnije od, da kažemo, projekta, kampanja koje ste radili dok si ti bio tamo?
Ivan Žagar: Pa možda baš kampanja za Rumenko Smuti. Radili smo je sa Ovationom. Bila je jako cool. Isto je bila priča o tome kako nastaje, mada iz jedne uvrnute perspektive, kao slučajno nešto, nešto se dešava.
Ivan Minić: Ne bih da te prekidam, ali moram da to kažem. Mnogo lepo pakovanje, baš prelepo pakovanje.
Ivan Žagar: Jeste. Ali najbolja stvar koja se desila s pakovanjem desila se sa braćom burazerima, što je naravno logično i prosto je to s njima tako. Redizajn tradicionalnih sladoleda je… Mi smo u stvari, ja nisam radio taj projekat, ja sam ga na neki način ostavio u amanet kolegama, Ivanu, dizajneru i ostatku tima, koji je super izneo to. To je, znaš, kad neko možda da gledaš pakovanje samo kao nešto što čuva ambalaža, spoljnih nekih uticaja, šta god da se to radi s njim. Ali ovo je nešto značilo. Davalo je puno vrednosti i vraćalo na te retro stvari, opet u jednom novom konceptu. I stvarno je ludilo to izgledalo. Znaš kao, koliko to vredi? Mnogo. Znaš. Ali dobro, stvarno, Neca i Nikola, možda ćemo opet… Pričaćemo još neke stvari o njima koje smo i kasnije radili. Oni su stvarno ljudi kojima puno dugujem i mnogo ih volim i lično. I provalio si. Meni je važno da i radim s ljudima koje volim i kojima verujem. I znaš, sve je to prirodno, valjda.
Ivan Minić: Znaš šta, mislim da je mnogo važno što smo mi zapravo jako slični. Generacijski smo bliski i na neki način odrasli smo u slične stvari. I zato se toliko dobro kapiramo. Što ne znači da nas svi kapiraju i da se sa svima kapiramo, ali postoje određene mainstream stvari koje oni urade i koje prođu fantastično. Postoje i neke nišne stvari za koje se oduševi nas 50. I to je isto ok. Jedno i drugo je neophodno.
Ivan Žagar: Ja se isto slažem. Ja čak znam da će neke stvari biti jako prema uskoj ciljnoj grupi koja će biti oduševljena. Ostali će biti u fazonu, šta, o čemu se radi. Ok.
Ivan Minić: Sad sam im dovoljno.
Ivan Žagar: Jeste. Tako da, u Frikomu je bilo puno, puno, baš je to bio moj crash course marketinga. Gurali smo te silne sezone u malom timu. Stvarno, ovde ću pomenuti Nadu Pavlović. Nju nisam do sad pominjao. Stvarno, legenda, mnogo sam učio od nje i baš sam voleo da radim s njom. Tako da, baš je puno stvari. Teško je izdvojiti. Ajde da možda malo o jednom failu pričamo. Po tome me se sećaju. Radili smo neki Star Wars. Brate, koliko smo se izlupali tu. Znači, iz X razloga. Moram priznati da je to sve uglavnom moja odgovornost. Zato što sam jako verovao u tu licencu. Dolazi onaj film The Force Awakens, čini mi se, tad je bila nova jedna tura, sveža. I mislili smo da će to biti strava. I onda smo ušli u priču s Disney-em. I to je horor života. To je sa Lukasom preko Disney-a. A to je još komplikovanije nego da je samo Disney. I sad da ne smaram puno. Uglavnom, to su jako ozbiljni procesi sa licensorima, odobravanje i sve te procedure koje moraju da budu takve. Prosto tako se radi. Ali usled ograničenja šta sve taj, da kažem, čak ni sladoled, može da sadrži, ne može da sadrži, mi smo napravili neki proizvod najbolji koji smo mogli u datim okvirima, ali on nije bio ni blizu kao očekivanog i dobrog. I evo, to je bila moja greška da nekako mislim da budem subjektivan. Da kažem, ne, proizvod nije neki, ali koncept je strava, licenca je strava, dodate vrednosti su strava, pokidaćemo mi sa ovim…nećemo. Ako smo u proizvodu, FMCG u proizvodnim kompanijama, proizvod je mama i tata i naravno da sve ostalo od 4-5 moraju da se urede kako treba. Ali bez proizvoda se neće mnogo desiti. Pa je to malo kasnilo, pa nismo stigli da testiramo, usled svog tog pritiska da se to isporuči. Uglavnom, nije se završilo sjajno, bila je velika škola. U smislu imidža je bilo super, u smislu prodaje je bilo teško.
Ivan Minić: Ja se sećam jednog projekta, isto u tom nekom periodu koji smo radili, možda godinu-dve pre toga, gde je zapravo sve bilo smišljeno kako treba, osim činjenice da to što je dodata vrednost i aktivacija se obraća značajno starijoj publici od onih koji kupuju taj sladoled.
Ivan Žagar: To je dosta dobar uvid koji dođe kasno.
Ivan Minić: Znaš, to kao, ne znam, album sa sličicama koji prati, ali prosečno dete koje kupuje ovo je dete koje ima 4 godine i njemu album sa košarkašima ne znači ništa jer on ne prati košarku. Tako je. Ima dece koja prate, ali statistički ta deca su vrlo mali procenat. Oni kupuju sladoled jer im se sviđa sladoled, jer je sladoled dobar, ali taj ceo ono long tail koji bi trebalo da ima ta priča se nije zavrteo na taj način. Ali se isto tako sećam da mi je Đole rekao, vidi, ništa to nije bitno, mi smo sav sladoled prodali za mesec dana jer su se klinci oduševili sladoledom. Tako je. Tako da sve ovo što smo mi hteli da radimo pored toga, što je trebalo da pogura, ako ne ide, nije važno jer ide. Tako je. Ide svojim putem. Tako da kompleksno je. Mnogo je kompleksno. Mislim, ja ne znam, nisam imao uvid nikad u tu vrstu istraživanja, ja ne znam koji procenat sladoleda kupuju deca, koji procenat kupuju roditelji deci i sve ostalo, ali kao konzumiraju deca, koji procenat odrasli. Jer ako gledam po sebi, to nije dobar primer, onda sve konzumiraju odrasli.
Ivan Žagar: Da, da. Imaju te brojke sve i segmenti i sve konzumacijske kohorte i sve to kako ide, ko šta, ko jede, mada postoje potpuno neke devijacije od tog pravila. Kao, jedu deca taj i taj sladoled, onaj Kalipso ili Dečje ili Lice Sneje. I vidiš klinca koji jede onaj najveći King koji postoji, onaj mali na keju koji je genijalan sladoled, jede taj i na keju. I kao, ok, šta ćemo sa ovim? Naravno da se to dešava.
Ivan Minić: Ne, to je sve anomalija, naravno.
Ivan Žagar: Da.
PRELAZAK U JAFFU
Ivan Minić: Kako se dalje razvijala priča, odnosno kako si ti došao u poziciju da menjaš firmu?
Ivan Žagar: Pa, zato što se pružila mogućnost da radim Munchmallow brand, da odem u Jaffa tim, da odem kod Ace. I iz tog jednog poverenja i želje da radim sa njim, to je bilo to. Nakon tri godine u Frikomu, koje su realno delovale meni kao pet, objektivno, koliko se stvari uradilo i koliko smo se… Baš je bilo ono, heavy, ali neke stvari i treba da budu heavy, znaš. Mislim da se ozbiljno radi. Ja sad to pokušavam mladima da kažem. Znaš, kad nekad pokušaju da se štede, kažem: ljudi, kad ćete raditi ako nećete sad? Znaš, morate da skapirate to, morate da se ložite, morate da budete najjači, znaš. I kažem, mora da vas zanima to, jer ako te nešto zanima, onda na neki način si nepobediv, neuništiv. U kom smislu? Ako ja nešto uveče čitam, što me jako interesuje, da li je za posao ili nije za posao, nije toliko važno. I, znaš, sa tim ne možeš baš da se takmičiš. I pokušavam to da im prenesem, znaš. E, a tako da eto, pružila se ta mogućnost, ja sam eto prešao u Jaffu i to je nekako… Tad je krenuo moj medeni mesec. Tada su u Jaffu prešli još dvoje fenomenalnih ljudi, Slavica iz Atlantika i Đole iz Atlantika. Đole Maksimović, kod njega smo išli na ovaj… Da topimo čvarke. To je bilo to.
Ivan Minić: Tim bilding.
Ivan Žagar: Tako je. I to je stvarno bilo jedno fenomenalno vreme. Celi taj period, da kažem, do korone, koji nekako tako gledam i obeležavam vreme, tako mi u glavi izgleda, je bio baš strava. Bio je obeležen nekako nekom novom energijom i novim početkom, znaš. Nasledio sam nekako jedan mindset koji nije baš bio inovativan, nije baš bio proaktivan. Bio je više onako rigidan. Mašina je konzervativna, takva je kakva je, novi proizvodi ne funkcionišu, kampanje su neke. Mnogo je predivnih stvari urađeno na Munchmallow brandu i pre mene u mnogo aspekata, proizvodno u smislu kvaliteta, što je apsolutno bitno. Dakle, niko ne pomisli sad da ja pričam: već sad istorija počinje od mene. Istorija ne počinje od mene. Ja sam dobio kao odgovornost i čast da vodim jedan predivan brand, čiji sam potencijal tek pokušao da otključavam i da ga oslobodim i da nekako to sve prepoznam. On je uvek imao u sebi sve ovo što je sada i uvek imao u sebi, naravno. Jer da nije, ne bi ni mogao da postane ovo što je postao. Znaš, ali krenuli smo onda sa nekim pitanjima. Meni je baš trebalo puno, mislim puno, trebalo mi je do 3-4 meseca da se ja onako dobro upoznam sa tim, da ja shvatim šta on jeste. I to je evoluiralo, kao što i mi kao ljudi, i brandovi treba da se menjaju kroz vremena na bolje, ali da ostanu verni sebi. Mi smo došli do prve kampanje, koja je možda bila i opet sad kad pogledam jedna od najboljih stvari koju smo uradili tokom svog ovog vremena. Koja je obeležila i bukvalno je bila onako statement šta je sada Manč i šta će od sada biti Manč. I nikad neće biti više ništa isto što je bilo. To je bila priča oko bilborda aluminijumskog, oko tog uvida vezanog za aluminijumsku foliju, oko tog posebnog osećaja. Svako ko ga je jednom pojeo, on zna o čemu pričamo. I taj uvid je dubok i istinit i zato je tako dobro rezonovao kod ljudi. Jer taj Manč ritual je jako poseban. Nikoga nema, ima tri dela. Ima predkonzumaciju, to otvaranje, ima konzumaciju, uživanje i ima postkonzumaciju, to neko igranje, i svako ima neki svoj način šta radi sa tim.
Ivan Minić: Ima tu mnogo stvari. Jedan od glupih momenata možda u celoj priči je što kao nije plastična folija. Znači, korisna je. Može da se reciklira, može da se napravi ponovo nešto. Možeš da je upotrebiš za nešto. Pa sad da li praviš najveću kuglu na svetu, znam ljude koji su pravili, da li praviš nešto drugo. Vi ste posle dosta, da kažem, radili eksplikaciju te ideje sve. Ali ono što nekako, mislim, ne bih da te vraćam na to, ali bih da dodam malo na celu priču. Ja sam upoznao dosta ljudi u prethodnih 20 godina koji su radili neki od tih brendova koje mi obožavamo od pre nego što smo se rodili. Znači, koje postoje 40 plus godina i koje obožavam. I takvi su bili i Frikomovi brendovi, takvi su i brendovi nekih drugih FMCG proizvođača sa ovog tržišta, sad lupiću, bananice, plazme, sve ostalo.
Ivan Žagar: Genijalni brendovi su.
Ivan Minić: I tu imaš taj moment koji je meni jako važan negde na nekom ličnom nivou, što tu postoje neki stari ljudi koji su tu od početka ili od pre početka i sve ostalo, koji čuvaju taj brend. I oni su proveli mnogo godina krize jedne, druge, treće, spašavajući taj brend da ne propadne time što će neko ugroziti kvalitet proizvoda. Ne može manji procenat čokolade, ne može drugačija čokolada, ne možemo ovo da zamenimo nečim drugim, zato što ne možemo ovo da zamenimo nečim drugim. I oni su mahom bili nabaždareni na to, mi sad ovo čuvamo, jer svi novi koji su došli hoće povećanje profitabilnosti, hoće ovo, hoće ono. To radiš na razne načine, ali jedan od najlakših je šta možemo da promenimo u proizvodu, on ima isti ukus, a da sastav bude mnogo jeftiniji za proizvodnju. I onda treba vremena da oni popuste. To tako mi se čini i tako mi je delovalo nekoliko puta. Da kažem, učestvovao sam bočno, vrlo, ali gledao te neke promene pakovanja. Pa kad pređe iz jednog sistema pakovanja u drugi, pa prvo reakcije publike nisu sjajne, jer ti si navikao da je to na ovaj način, a sad je drugačiji. Ali, naravno, nije ni ovima iznutra baš svejedno, da li će to baš da bude kako treba i neće. I mi smo imali kao tržište dosta tih nekih situacija gde su ljudi failovali. Gde su ljudi uzeli i uradili refresh ili rebranding, promenu pakovanja, gde odustanu od osnovne boje, promenu fontova, promene gomilu nekih stvari i ti sad imaš problem, nemaš poveznicu nikakvu sa onim na čemu je bazirana cela priča. I onda kad pogledaš ono, a ima i na sajtu Jaffe i da se iščita, ima i vremenska linija i sve, ti tačno, kao kad gledaš golfa Keca i golfa Osmicu, ti znaš da je sve golf along the way, tako isto i ovde. Znaš da je sve Jaffa i znaš da je sve Manč tokom celog procesa.
Ivan Žagar: Jeste. Pa znaš kako, evo, sad imam puno stvari da kažem, da neću se nešto zaboraviti, jer baš imam dosta stvari da se osvrnem. Pa jeste naša jedna od glavnih uloga i osnovnih kao brand menadžera da smo brand gardijani. To je stvarno strašno važna uloga. Druga stvar, naš posao uopšte nije težak, to jest apsolutno težak. Nije težak kada je lep, ali je jako odgovoran. I u tom smislu ne želim sad da demistifikujem, šta više želim da demistifikujem stvari, ali, kažem, toliko postoji nekih odluka, ciljeva, težnji. Baš to što kažeš. Nekad moraš da kažeš: ne, ljudi, ovo ne može zbog ovoga i ovoga. Razumem to, ali što se tiče Jaffe, uvek je bio kvalitet apsolutni prioritet, i ne da se nije štedelo, nego se išlo ka unapređenju receptura, procesa, kvaliteta, u svakom smislu. Tako da je, drago mi je što je takva kompanija domaćinska i zasnovana na tom načelu, koji je na kraju ispravan, to potrošači znaju sve. Tako da, što se tiče novih tih formi, occasiona, promena, to je sve strašno teško. Koliko god da mi pokušavamo, istražujemo, znamo šta je za koga, znamo koji je odnos cene kvaliteta, dese se greške. Ali ako se izgubimo na osnovnom nivou i promenimo neke stvari koje su stvarno bitne, onda grešimo. Ali desi se da pogrešimo. Mislim, sad pričam u ime struke. Tako da, to zna da bude dosta zajebano.
Ivan Minić: Meni je isto, recimo, super interesantan bio moment sa raznim drugarima iz dizajn studija. Sam isto kao učestvovao na nekim projektima gde su neki proizvodi koji su jako interesantni, ne ja kao dizajner. I recimo, znam kako to izgleda u farmaceutskoj industriji, koliko je to pa kao. Jer to je sad proces od x godina dok ti nešto napraviš, dok se usvoji i pojavi se na policama. Ali ono što mi je posebno interesantno za FMCG i sve te stvari je što je skala toga beskonačna. Šta god da se pravi, to su stotine hiljada primeraka nečega.
Ivan Žagar: Barem.
Ivan Minić: I ti kad kažeš: pa dobro, nije strašno, biće skuplje za deset centi. Puta miliona.
Ivan Žagar: Mnogo je strašno.
Ivan Minić: Deset centi je mnogo strašno ako nemaš neki dobar razlog zašto bi to trebalo da bude tako. Ali, u principu, sve što je moglo da bude optimizovano je optimizovano time što se radi na isti ili sličan način dugi niz godina i što se, ono, kao kad nekome kažeš: samo malo da promenimo ovu kutiju, njega počne glava da boli, jer to nije samo da promenimo kutiju, nego da napravimo nove alate, da preštelujemo mašine, da preštelujemo, što je pakao. Pričaćeš sve te stvari, ali hoću da kažem, možda čini mi se jer, kao, ono što je rađeno u Frikomu uglavnom se svodilo na to da presvučete nešto.
Ivan Žagar: U, ali nije, moram da te ispravim.
Ivan Minić: Dobro.
Ivan Žagar: Uvek je bilo par nekih klastera inovacija, od nekih promena ukusa, sezonskih proizvoda – nije pistać nego je mango ili obrnuto – do nekih promena formi, slojeva i tako dalje, do ozbiljnih inovacija. Uvek ih je bilo u smislu baš puno, od one krune zlatne na Kingu koja je bila poduhvat, kako god delovala ljudima, to je Saša Ćirić isključivo na svojoj, naravno, u Steam, na svoj upornosti, i on je znao da je to važno za brend i znao je koji se imidž projekta s tim postiže. On je na kraju to izgurao. Bio je onaj King u onoj kutiji koja se otvara. To su sve bili iskoraci kojima se Magnum, globalni lider, ne bi postideo, znaš. Zato je pristup važan. Tako da je bilo u Frikomu inovacija i u naše vreme, pa i ta neka baklja koja je bila u obliku baklje, pa su to bili neki poklopci koji moraju jedan u drugi da se slažu tako da ih mašina može raditi. Znači, puno je tu bilo rada i truda. Znači, to jeste bila inovacija koliko da deluje kao dečja igračka u kojoj je loptica, to je bila inovacija koja je zahtevala mnogo truda, mnogo probanja, proba, tehničkih crteža, uklapanja. Tako da, i u Frikomu je bilo, bilo je prilično lepih i hrabrih inovacija. Tako da…
Ivan Minić: Izvini, zato što meni u glavi su sve vreme one stvari koje su samo isto pakovanje, ali drugi je dizajn. Nisam uopšte, da, da, nisam se setio ovoga. Slažem se, jer bilo je tada dosta tih nestandardnih sladoleda.
Ivan Žagar: Tako je.
Ivan Minić: Ti imaš standardni sladoled, nebitno koji je ukus, ali oblik je 90% isti, silueta je ista, pakovanje je uvek isto.
Ivan Žagar: Jeste, stavićeš ovaj punjenje, ovaj posip, ovaj pencil, sos, ovaj oblik, šta god. Mislim, to je lakši deo.
Ivan Minić: Ali ima i, naravno, sve se više pojavljuje tih potpuno nestandardnih. Mislim, aj sad. Ali jedna od stvari koju ja sad obožavam da uradim poslednjih, mislim da sam poslednjih deset puta, ono, van sezone, hladno je, odavno, ono, na pumpi završavam sve i, naravno, položim pod frižidera i ne mogu da se iskuliram. I svaki put u poslednje vreme uzimam bananicu.
Ivan Žagar: U, to je tek priča.
Ivan Minić: To mi je, koliko je to, ono, koliko je wow.
Ivan Žagar: Ali da, ali to nisu to uradili zato što su znali koju strukturu treba da urade i šta treba da urade da bi taj proizvod bio kao bananica, samo u sladoledu. I stvarno, respekt za to.
Ivan Minić: Ali ključna stvar je – on izgleda kao bananica. Onda izgleda kao, ne znam, da ne bi, mogu, Čoko Moko ili Leni ne bi to mene radilo ni 5%.
Ivan Žagar: Pa eto, vidiš, zanimljivo je da taj uvid čujem iz prvog lica od nekoga. Ne, ja isto mislim da je to sjajna priča. Evo, moram, evo sada ću da iskoristim, puno ću ljudi da pomenem, ali ja sam stvarno puno ljudi, stvarno iskreno zahvalan i volim da ih pomenem kad si mi već dao priliku i ovu pozornicu, to je da pomenem Jecu Jovičić, moju, ono, ono, sjajnu, sjajnu koleginicu, koju da kažem ostavljam Manč brendu u amanet, koja je radila u Frikomu, koja je brutalan, ono, brend menadžer, koja je mnogo ozbiljnija i pametnija od mene u mnogo stvari, kao što inače žene jesu, ali je pametnija od nas. Ali eto, to je pošteno reći. Tako da, ona je učestvovala u tome. I ok, neke stvari nije ok ni da pričam jer su interne, ali zanimljiv mi je taj case Bananica. I stvarno, respekt veliki za to i za još puno stvari koje su oni kao kompanija uradili.
PROMENE SU RIZIK
Ivan Minić: Naravno, svaki put kad izlaziš iz okvira standarda, ti komplikuješ život. Ali tu možeš da napraviš taj neki moment koji neko drugi nema. Ali hoću da kažem, to je problematično zato što menja ono, operativnu proceduru koja funkcioniše 40 godina besprekorno. Ti kad bilo šta menjaš, tu je šansa da se desi greška velika. I niko ne voli da menja, ako ne mora.
Ivan Minić: A naročito ne proizvodnja, bilo koja. I sad, kako to izgleda ovako iz ugla?
Ivan Žagar: Ne znam da ti kažem. Pa znaš kako, kada nekako želja i volja ključnih ljudi u timu pobedi sva ta ograničavajuća uverenja – ne može, neke izgovore, neke stvari kao to je prosto teško zbog ovoga ili onoga – kada je važno i kada je dovoljno jak ceo taj case, argumenti zašto to radimo, za koga radimo i šta ćemo postići u smislu ishoda i koji nam je cilj, onda se dese neke dobre stvari i nove stvari. Ali da je lako, nije. Ni u jednoj organizaciji nije lako. To je stvarno na neki način i borba protiv vetrenjača. Nije da kukam, ali ljudi znaju, identifikovaće se ljudi sa ovom pričom, znaju koliko nije lako, ali opet, i znaju koliko je vredno. Ali ne uvek dobro. Nekad da, nekad ne. Uvek nešto je samo zanimljivo, ali ne donese biznisu ono što treba da donese. Ali i tada treba izvući pouke. I to ne znači da ne treba da radimo. To znači, skoro si okačeno, samo sad moramo da failujemo još bolje. T
Ivan Minić: ako da mislim da je jako važan taj moment. Ovaj, svi dobri ljudi i kvalitetni ljudi koji se bave marketingom to u nekom trenutku kažu, i ti si sad to pomenuo. A voleo bih da malo dublje uđemo u tu priču, a to je da super marketing jeste funkcija biznisa, kao što su još neke stvari funkcije biznisa bez kojih biznis vrlo teško može da funkcioniše, razvija se, raste i sve ostalo. Mora da raste i razvija se, ali kao funkcija biznisa ljudi iz marketinga moraju da razumeju biznis. A vrlo često se mi kao marketari, naročito kolege koje nisu došle kroz neke dubinske priče, nego kroz agencijske priče, vrlo često ni u jednom trenutku zapravo ne zađu u to, ne znaju kakav efekat ima to što oni rade, odnosno ne kreću od toga šta su potrebe biznisa, pa kako da ih realizujemo kroz marketinške aktivnosti, nego kreću od toga: mi imamo naredna tri meseca budžet, aktivnosti, treba da napravimo kalendar objava, treba da napravimo… Što, kad imaš brend na kakvima si ti radio, nije problem. Vi uvek imate nešto da objavite, ali neće to uticati ni na šta. To je ono, eto, da se pojavi, da ljudi vide nešto. I mislim, meni je zapravo mnogo lepo i hoću da pričamo konkretnije i detaljnije o tome, što kad pogledam ovih 7 godina koje si proveo radeći Manč, tu ima, spolja gledano, mnogo lepih stvari koje ste uradili, za koje ne znam kakav su efekat imale na biznis, ali sam siguran da nisu imale loš efekat. A onda ima i dosta teških stvari koje ste uradili, za koje sam siguran, za većinu, možda ne za sve, da su imale dobar efekat na biznis. I onda, kao taj zdrav miks između tih stvari, da nekada samo treba ispričati najlepšu priču na svetu i ništa dalje, a nekada treba ići i dubinski.
Ivan Žagar: Ja mislim da su to sve poluge koje služe za, kao što je rekao, rast i razvoj brenda, i sve su važne. Pitanje je koliko koja košta, koliko će da donese, kada ćemo da je upotrebimo i kada je smislena. Posebno kada imamo takav brend kao što je Manč. On zahteva taj narativ, to pričanje priča na tom nivou, i ne samo pričanje priča nego i življenje tih priča kroz oživljavanje i kroz stvarno delovanje na tom planu. A nekako, čini mi se da smo ih mnogo ispričali i mnogo lepih. Za brend je to strašno važno, za njegov equity, za njegovu percepciju kod ljudi, da smo mi to stvorili. Mi smo, pritom, možda sam i najponosniji na sve od toga da smo mi interno transformisali brend, a i eksterno. Posle smo i eksterno transformisali brend iz jednog blago uspavanog i ono voljenog brenda u jedan strašno zanimljiv i predivan, aktuelan brend koji je stvarno se podmladio na dobar način, opet ostajući veran sebi. Znaš, nije fora samo pratim trendove, pratim formate, šta se radi na ovom kanalu. Kanali su nebitni, brend je bitan, ideja je bitna, poruka, a to kako se preliva posle kroz kanale, to nekako dođe prirodno ako je ideja tako velika i dobra kao što smo se trudili da ih radimo. Ovaj, tako da, naravno da sve treba da radi za biznis. Pričali smo o tome koliko je kreativa važna poluga biznisa, zato sve to i služi, znaš. Tako da, kada je ona samo lepa sama za sebe, može i to da ima svoju ulogu, ali nema baš mnogo smisla. Nema samo smisla dugoročno raditi neke lepe stvari. Te lepe stvari moraju kumulativno da donesu nešto brendu. Tako da i to, kad kažemo biznis rezultati, to je sve, kako da kažem, treba da se uliva u jednu istu stvar. To što neko voli brend, što mu je lojalan, što mu je izbor i top of mind, će uticati na biznis rezultate brenda.
Ivan Minić: I to je posebno interesantna priča zato što brendovi, koje ima Jaffa, su jedinstveni po mnogo čemu, ali jedna je i ona priča od pre 45 godina, kako su oni zapravo nastali, da je to lokalna priča, gde su ljudi imali ideju da pokrenu fabriku koja će biti lokalna, da proizvode nešto što su slatkiši. Nisu znali šta, otkupili su licence i recepture za proizvode, pa ima tu sad i ona priča u kojoj su uzorke na putu nazad pojeli i onda su, po sećanju, rekonstruisali i napravili proizvode koji su bili bolji. Da li je samo priča ili istina, suštinski nije važno, ali bottom line jeste da je taj proizvod fantastičan i 40 godina kasnije. Ali kao, ti si dobio dobar proizvod, što znači da si dobio jako dobru bazu. Onda si čuvao taj proizvod, što je isto važno. Ima i ona cela priča 90-ih kad nije bilo čokolade, kako su se snalazili, pravili druge proizvode na istoj bazi. Ali ti si došao sad u te zrele godine za brend sa jednom jako dobrom osnovom na kojoj nije građeno. Kod nas nema mnogo brendova koji su gradili, a oni koji su gradili, uglavnom su gradili tako što osnovni biznis bude prodati investicionom fondu koji onda gleda kako da drastično skalira taj biznis u par godina da bi ga prodao za mnogo više. I onda istestira gomilu nekih proizvoda. Pa tako imamo one proizvode za koje se ljudi često šale da je to najveći skandal da neki brend ima slanu verziju ili obrnuto. Ovaj mada ima tu i pogodaka, a ovde imamo nešto gde, ok, imamo dobru bazu i sad treba da gradimo zdravo na tome neke nove stvari gde će osnova da ostane osnova, a te nove stvari će da budu vredan dodatak i nova pakovanja, atraktivna pakovanja i sve ostalo.
Ivan Minić: Sad, ajde, mi napravi neku hronologiju. Recimo, šta su tebi bili najinteresantniji iskoraci koje ste pravili kroz vreme i kampanje koje ste pravili kroz vreme?
Ivan Žagar: Pa evo, ajde, možete da pomenete najvažnije kampanje, najvažnija lansiranja koja smo imali u nekom sažetijem smislu. Prvo je bila ta kampanja bazirana na ritualu i na uvidu oko folije, i ona je stvarno bila to što je trebalo da bude – velika, hrabra, statement brand image kampanja koja je rekla: “Ljudi, Manč je sjajan brend i Manč je tu.
Ivan Minić: Svi volimo Manč.”
Ivan Žagar: Jeste, i nekako taj bilbord je zasenio sve druge delove kampanje koji nisu, kako da kažem, i oni su bili jako lepo i pošteno urađeni. Tu kampanju smo radili sa Ovationom, ali je bilbord ostao ljudima kao neki, stvarno, kao neki spomenik nečemu, u dobrom smislu. Jeste, jeste. I imali smo malo i sreće s tim, malo smo tu sreću i zaslužili svojom hrabrošću i svojom malo i ludošću. Verovali smo u to. Tu priču sam više puta pričao, ali na kraju smo došli, zbog komplikovanosti produkcije i svega, da možemo imati samo jedan bilbord takav. I, onako, u priče smo bili kao: “Ma šta nam znači jedan bilbord, kao, nemoj ni to.” Kao: “Ne, ne.” Ja sam rekao: “Ljudi, apsolutno ima smisla. Hajde da uradimo jedan.” Nadao sam se nekom odjeku, a desio se neki, u stvari, mnogo jači potres koji je bio super. Baš. Posle smo imali stop-motion na televiziji. Sve je nekako bilo pod nekim velom umetnosti, ali u svrhu pričanja priče. Taj je bio neki stop-motion sa tom kuglicom koja je glavni lik. Nismo stigli da pričamo o tome koliko je, u stvari, Mančmellow brend zanimljiv, koliko su imali neki svoj odnos sa njim, i misle da su oni u pravu, da su svi drugi ono svetogrđe. “Kako to jedeš? Jedem prvo ovo pa ogulim.” Pa znaš, kao komplet lepinja. “Tako je, tako je. Svako ima svoj neki način i mi to apsolutno podržavamo. Ljudi i treba da imaju svoj način i svoj odnos. Svi su u pravu. Baš mislimo da je to cool, a ne kao, sad ćemo da vam kažemo kako se jede ispravno. Jede se ispravno kako vi hoćete.” Brend ima to u sebi, tu slobodu. Znaš, do toga kako ga zovu, kako ga akcentuju. Mančmelo, kako ga Kale zove Gospodar Vremena, kako ga zove baba od jedne koleginice Mušmelo. Znaš, ima puno nekih tu stvari, isto zanimljivih. I šta ljudi rade s folijom? Najčešća je kuglica, nekako je najprirodnija. Svako mora nešto da uradi. Najveći hejter kad ga pojede, nešto će da neće ovako dozvoliti da ga baci u kantu. Znaš, i onda kuglica je glavni lik u tom spotu. Onda ljudi peglaju folije, i tih ima prilično. I onda kad im se iscepa, polude i to sve. A neke prave, neke figurice, neke ruže. Pa smo imali taj treći deo, koji su bili foliranti, u stvari taj neki UGC, kao da su ljudi pravili svoje i mi smo to nagrađivali. Baš je bilo strava. Mnogo ludih radova je bilo. Do bebe – prave bebe umotane u tu neko odelce, do ogromnih nekih opanaka, orlova, svetova, celih od toga. Tako da, mnogo su se lepo ljudi igrali s tim i baš mislim da nam je i ta kampanja simbolički mnogo dobro što smo tako nekako otvorili tu priču. Onda su se nizale stvari malo lakše i mi smo sticali i kredibilitet i poverenje. Mada moram da kažem, ja sam uvek imao poverenje u kompaniji i veliku podršku. Zato smo uradili ove stvari koje smo uradili, koje ja mislim da su vredne. I sad kad pogledam iza sebe, to će biti neki kakav-takav legacy na koji sam ponosan i srećan zbog toga. Tako da, nakon toga smo imali, ako se dobro sećam, lansiranje double platforme. To je bila jako lepa inovacija u smislu da je bila jako teška iz x razloga: tehnološko-tehničkih, investicionih. Kako se to radi? Da li će biti ok… neću da ulazim previše u detalje i da ne smaram, i nije ok da pričam o nekim internim stvarima. Ali na kraju smo ga porodili i to je radilo fino. To je donelo nešto brendu šta je trebalo da donese, kao što bi svaka ekstenzija trebala, i to je bilo ok. Onda smo uradili, kažem sad, mislim, nisu baš sve stvari kako idu linearno, možda ću nešto promašiti hronološki, ali imali smo 40 godina Manča u Srbiji. Kažem, pošto je on nastao 1950, ali to je jedna druga priča. Naša u Škotskoj je nastao, u predgrađu Glazgova. Jedan čika McDonald ga je napravio. Posle ga je otkupio United Biscuits, koji je veliki engleski gigant, konglomerat koji proizvodi keks razni. E, taj brend je od 2018. u vlasništvu Jaffe, sa svim intelektualnim pravima i sa svim tim. I to je global-ready brend koji je spreman, na osnovu svega što je urađeno na liniji, u smislu investicija, mindseta, tima koji radi. To je brend koji izlazi na svetsku pozornicu i polako počinje da uzima neki deo tog ogromnog kolača, koji je teško uzeti. Teško je se samo doći do tog, ali to je sad druga priča. Ali u svakom slučaju, bilo je jako lepih iskoraka i ponosan sam na tim što je to urađeno. E, onda smo uradili to sa Nikolom i Necom, retro kampanju i celu priču sa onim VHS-om i cela zajebancija…
Ivan Minić: Video kaseta. To se švercovalo, znači, koliko puta sam te samo pozvao. Može da se nađe još neka, treba mi…
Ivan Žagar: Znaš šta je fora s tim. Kad znaš koji su ljudi majstori za nešto, pusti ih da rade, i samo je bitno da te shvate šta je tvoj cilj, šta je tvoj brend, i znaš da će oni da ti isporuče. I isporučili su. Oni su ljudi. Kad sam to video, kad je Neca poslao, kao: “Ljudi, brate, šta je ovo, moramo ovo uraditi, makar hiljadu komada da imamo da narod vidi.” Drže i dalje, ljudi, u policama. Ono, ne držiš mnogo stvari u polici svojoj. Brate, ja to držim.
Ivan Minić: Mi znamo šta je VHS.
Ivan Žagar: Da, klinci nemaju pojma, ali njima je cool, njima je cool. Ali ipak, treba im ono: “Maco, mane, šta s tim se radi?” Pa meni je video rekorder bio mama 90-ih. Ono, tu sam imao više stvari: Bajern–Zvezda utakmicu, “Boj na Kosovu”, još par nekih onih samurajskih. Ćale to ih filmovao, koliko sam zavoleo zen-budizam i sve to. Tako da, ali nema veze. Tako da, dosta je lepa ta stvar bila sa merchom, sa svim, i to je super da su nam oni, bukvalno, ljudi bili agencija, što je netipično. Oni su studio. Oni su carevi koji prave merch, ali kao oni su nam radili animaciju koja je kao iz 80-ih. Puno je nekih tu bilo detalja. Stvarno, mislim, ako zanima ljude, mogu da pogledaju sada. Ne smaram sa svim, ali je dosta. Čak je bio i floppy disk. Tako, više smo tih nekih epoha uhvatili. Tako da, to je bila dosta lepa imidž, dosta bitna stvar za Manč. Znaš, jubilej može na mnogo načina da se uradi, a može i cool da se uradi. I mi smo se trudili da to bude ok i cool.
Ivan Minić: Ima i taj moment gde ono neki ozbiljni ljudi se otimaju za to: “Nije bitno, platiću, samo mi nabavi pošto nije.” Ali kao, nema, samo negde. Jel’ ima u nekom šteku da je ostalo?
Ivan Žagar: Znaš šta isto ja mislim, jedna od tajni Manča što je uvek bio u okviru neke pop kulture i generalno u okvirima kulture stvaranja, igre, mašte, umetnosti. Znaš, i čini mi se da mu je to dosta donelo percepcije koje mu je donelo, da ipak fanovi koje ima su strašno lojalni i verni fanovi i ljubitelji. Ti kad vidiš te neke stvari koje ti ljudi pišu, bukvalno te ganu na neki način i pomisliš… Baš smo sad pričali sa Žiška ekipom, kao kad neke stvari vidiš, kažeš: “Ima smisla naš posao, ovo ima smisla.” Ljudi, znaš koliko te to podigne i koliko ti da, znaš, kad vidiš pismo koje pišu neki ljudi iz Novog Sada koji prave neku figuricu koju mi, na kraju, od sad ima komplikovan mehanizam. Nije komplikovan, nego nije komplikovan da objasnim. Napraviš našu figuricu koja se pravi od kutije, obojiš je, i jedna devojka, isto takvu, po tom paternu obojenom, napravi pravu veliku plišanu figuricu koja se daruje dečijem selu u humanitarne svrhe da se nekome ulepša to. I uz to se piše poruka šta ti drugari žele drugim drugarima. Znaš, kad vidiš te poruke, malo te to pomeri. U fazonu si tako: “To je to. Treba, to je baš lepo. Mene oplemeni. Kaži mi, ajde da još radimo tako neke stvari.” Ali ok. I imali smo pre toga smo imali jednu lepu priču o Munchmallow brand filmu koja je bila dosta ambiciozna i dosta, kako bih rekao, to ne baš tipična priča, posebno ne na našim prostorima. Da smo isto sa Ovation ekipom, pošto smo shvatili da je nama arhetip mali princ i mnogo nam je mali princ pomogao u svojoj, znaš, nekako kako se moralno orijentišemo, čak i simbolički. I taj mali Arsen dečak, koji je u stvari taj naš mali princ koji je nama važan. I znaš, znaš kako već idu arhetipi, ima ono po školi, ima pet, pa zato. Da, da, ne smaram. Taj deo je dosadniji, ali služi to brendovima. Mi smo našli ovaj koji je netipičan. I onda smo snimili film o tome koji je opet… Baš sećam se kad sam prvi put sa Skokijem, to je kad smo Skokiju prvi put pustili film. On mi čovek rekao: “Ja mislim da posle ovog ništa više neće biti isto. Sve će imati nekako veću težinu nakon ovoga.” I slažem se s tim. Sad, još kad je odmaklo vreme, još više se slažem sa tim. Znaš, možda to u tom trenutku koliko nam je to donelo? Pa donelo nam je sigurno puno, ne samo u prodajnom smislu, ali u jednom aspirativnom smislu, u smislu ambicije i ko smo to mi, kakav smo brend. Tako da mislim…
Ivan Minić: Seti se, oni su mene u tom trenutku isćimali da kao da li hoću da napišem recenziju.
Ivan Žagar: Jao, sećam se toga ali razbio si s tim.
Ivan Minić: Brate, sad, dobro, pa kao: “Pošaljite, pa hajde da vidim.” I ono što sam poslao nije recenzija, ali rekao bih da je prošlo ok, super, top.
Ivan Žagar: To je to bilo. Znam kako je meni bilo kad sam to čitao. Tako da…
Ivan Minić: Ali to je to, brate. Svi smo na neki način vezani sa tim. I mene je vratilo u detinjstvo, iako uopšte ne mogu da ga vizualno smestim u detinjstvo, ali po osećaju koji ide mogu. I mislim, i ne znam čija je bila ideja, ali ideja da muzika bude Kralja Čačka mislim baš jako dobra.
Ivan Žagar: Uh, moram da ovde budem egocentričan standardno, bila je moja. Zato što… Ali vidi kako je došlo od toga. To je baš cela priča oko toga, ima, i dosta je zanimljiva, bar meni je bila. Sad, a nije bila laka, znaš u kom smislu? Ja lično jako volim Kralja Čačka, kao jednog potpuno…
Ivan Minić: Mene on mnogo podseća na malog princa koji je odrastao.
Ivan Žagar: E, pa nije to ni skroz slučajno. U toj pesmi ima referenci na Malog princa, ali meni je to isto rezalo na nekom nivou koji je malo i dublji od tog njegovog. A sad ću ti reći zašto. To je ta priča, to je ta pesma koja je tu. “Zemlja snova” je u stvari inspirisana crtaćem. To je iz crtaća, onoga, ako znaš, oni dvoje sirote dece. Koji crtać je iz 20. ili 30.? Mi smo ga gledali 80. ili 90. Znaš, onoga, to je pred poslastičarnicu umočiću i tako dalje. To je u stvari taj malo tužni crtać. To je muzika odatle. Tako da je Kralj Čačka to prepevao, i to je u stvari “Zemlja snova”. I ja sam ono bio u fazonu: ljudi, molim vas, da upakujem Ovation ekipu. Sonju Kalušević, koja je carica, koja je toliko stvari izgurala tad s nama, kao direktor, znači ono, i Marjanović i to. Mislim, bukvalno ne mogu da ne pomenem celu ekipu iz Ovationa i Kosanović, koji je bio strateg za prvu kampanju, koliko je bio značajan, i Vanja i Pešić. Ali znaju oni svi koliko ja njih volim. Tako da ja sam nekako hteo da to bude ta pesma i da je upakujemo tu zato što sam imao osećaj da je to dobro. Ali opet, za jedan deo ljudi će biti ljudima emocija kada on grune, kada otvori vrata i kada Kralj počne da peva. Tad najveća emocija grune. Nismo je neurotestirali, ali po reakcijama ljudi sam to video i znao sam da je to ispravno. A druga stvar, Nemanja Musurović je morao da je prekombinuje i da napravi ceo deo filmske muzike u delovima kako bi opisala i naslikala tu emociju. Ali je važno reći da smo mi na kraju, pored toga, morali da platimo i autorska prava za tu inicijalnu verziju. Iskopali smo jedva iz arhive taj “Somewhere in Dreamland” i tako dalje. Tako da je to bilo ne lako, ali ispravno, da to delo ostane tako kako jeste i da imamo Kralja Čačka, koji je potpuni umetnik u svakom smislu, ne samo kantautor. Tako da ja mislim da je u stvari u tome stvar, u detaljima, koliko se shvata da su važni detalji, koliko to pravi razliku. Neko ti kaže, onaj glas ti šapuće mediokritetstva kao: ma dobro je to, ma može, može. 5% stavi neku pesmu, gitaru, neku peva devojka, biće okej. Ovo je bolje. Mislim, nekad nam to ne da mira. Nismo ni mi super ljudi da svaki put znamo šta je najbolje i donosimo najbolje odluke. I mi se stalno cimamo i nekad se umorimo. Ali uglavnom smo jako naloženi i stalo nam je.
Ivan Minić: Nije loše kad čovek ima dijagnozu.
Ivan Žagar: Jeste, tako, apsolutno tako. To je bila jedna stvar. Šta smo još imali? Imali smo lansiranje ovih punjenih proizvoda. To je isto bila dobra inovacija na kojoj opet treba još dodatno da se radi da se to pozicionira. Našla je svoj put u nekoj meri. U nekoj meri mora da bude bolja, ali to je sve proces.
Ivan Minić: Već smo pričali dok se to dešavalo koliko je meni to bio jedan lep refresh. S jedne strane, prvo zato što je osveženo kako izgledaju proizvodi, pakovanja i sve ostalo. Pa imaš i taj detalj da folija nije identična nego ima tu boju u kojoj treba da bude ovo sve. I sam manč logo je malo. Pa ste se igrali, pa je bio i ćirilični.
Ivan Žagar: Pošteno je reći: lutali smo malo.
Ivan Minić: Okej, ali radili ste nešto sa njim, niste ga ostavili. On je bio super, ali sad je super još 5%, još 10%. Ali taj moment gde ti zapravo na bazi proizvoda razvijaš druge proizvode, to što je meni tu super interesantno. Naravno, toga ima, toga mora biti u nekom procentu. Ti napraviš nešto što je novo i ljudi ga kupe zato što hoće da probaju novo. Retki su slučajevi da se oni tome vrate zato što im se stvarno svidelo. Ima takvih brendova kod nas, ali nema ih mnogo. Zapravo, mnogo je veći procenat potpunih promašaja gde je to moglo da prođe kao sezonski proizvod, a sledeća sezona ne mora se vraća. Pošto tako je, kad se nauče lekcije. A ovde mi se čini, iako ima još tu posla da slegne i sve ostalo, da se neki od tih proizvoda baš jako lepo pozicionirali.
Ivan Žagar: Jeste, jeste, što je, pa, karamel, ljudi obožavaju.
Ivan Minić: Jagodu, ljudi obožavaju.
Ivan Žagar: Ne bih sad da pričam konkretno, nije fer.
Ivan Minić: Ja sam rekao, jebi ga, sad…
Ivan Žagar: Našli su svoj put do ljudi zato što imaju neku posebnu propoziciju koju nude i po čemu su jedinstveni. Našli su svoj put. Neki nisu našli put u dovoljno velikoj meri, količini i frekvenciji da bismo rekli da to zaslužuje mesto na polici. Znaš kako je kod nas? Prvo mora da se rotira, mora da bude neka proizvodnja da bi to bilo efikasno, da bi to zaslužilo. Na kraju, i retailerima je to bitno, svima je to bitno. Svi želimo rotaciju i želimo atraktivne proizvode na kraju. Znaš. Tako da iz te inovacije smo puno naučili i imali smo dva cilja. Jedan je bio da podignemo generalnu vrednost brendu u smislu cenovnog pozicioniranja i generalnog prihoda. A druga stvar je da uđemo u taj neki upper mainstream segment i zadovoljimo jedne druge potrebe, motivacije. Onako, kako se vidimo, kao što su pure joy, indulgence, taj deo koji je baš za to. Ljudi koji bi želeli takvu vrstu intenzivnijeg i silnijeg, i da kažem skupljeg, kvalitetnijeg, drugačijeg proizvoda. Više svega, naš. Ali ipak je core core, i tako i treba da bude. Skoro sam slušao neko predavanje da čak i te ekstenzije koje su dobre ili manje dobre služe da bi se vratila pažnja na core, da neko proba to i da kažem, a ne klasike. Najbolje treba to tako da zanimljive su to priče. Nikad mi nemamo neku kristalnu kuglu, ali radimo najbolje što znamo sa gomilom istraživanja, iskustva i posmatranja svega, trendova, pa pokušamo da uradimo najbolje što znamo. A nije lako, znaš, nije lako postati novi, da kažem, evergreen u kategoriji. Imamo klasik, mislim, imamo najjačih brendova koliko imamo, i to su ti proizvodi. Oni i dalje čine ogroman procenat prodaje, ali to je ok. S druge strane, ljudi očekuju da probaju nove proizvode, nove stvari, posebno kad ih veliki brendovi nude. Probaće i to će dati svoj neki efekat. To što ti kažeš, možeš igrati jedno leto, možeš igrati jednu jesen, možeš igrati dve godine, i to je ok. Sve je s očekivanjem u našem poslu, znaš.
KLASIKA VS. NOVI PROIZVODI
Ivan Minić: Mislim, jako je zapravo interesantno kad uzmeš malo da istražiš to na nivou raznih nekih velikih globalnih sistema koji ponekad podele neku takvu statistiku, pa ti onda vidiš koliko neko ko ima 40 proizvoda u ponudi da 40% ili 50% prodaje na tri proizvoda, apsolutno, i da kao ovo ostalo sve služi da ti da neki privid izbora. Nekada ne samo privid, nego eto, nećeš, jer si pet puta zaredom uzeo ovo, pa ćeš uzeti nešto drugo, ali da ostaneš u kući. I onda mi je super interesantan taj moment kako se prosto dinamika menja kada neke proizvode ukineš, a druge vratiš. Koliko često osnovni proizvod pati zato što je proizvod koji niko nije kupovao uklonjen iz izbora.
Ivan Žagar: Dešava se i to, i u smislu mesta na policiji. U smislu, sad ne idem skroz u dubiozu našoj kategoriji, ali to je dosta, znaš, ono, stavio si jedno, zamenio si drugo, ovo prvo će da pati koje je zamenjeno, znaš. A opet, tako da nema baš mnogo lakih i jednostrano jasnih odluka kod nas u poslu, znaš.
Ivan Minić: Ono što mi je isto tu interesantno, a što bih voleo na neki način da kroz to prođemo, jeste što gledajući sve to sa strane, velika većina kompanija koje kod nas imaju tu vrstu brendova su ili na internacionalnom vlasništvu, ili vlasništvu fondova, ili su ogromni sistemi, izuzetno tromi, izuzetno komplikovani. Dok, da kažemo, Jaffa kao kompanija, mislim, za početak, kompanija Jaffa iz Crvenke, svi znaju da je iz Crvenke, čak i ako ih nikad nije zanimalo, jer se to nikad nije nešto skrivalo niti bilo šta slično. Od starta je meni nekako, i kroz ono kako ste radili stvari, delovalo da je to jedna domaćinska priča gde ima mnogo manje tih koraka. Znači, ok, ti naravno za bilo kakvu izmenu, to je i dalje veliki sistem, ozbiljan, ogroman sistem, ogroman volumen svega, ali nema 18 krugova odlučivanja.
Ivan Žagar: Tako je.
Ivan Minić: Nego sedneš sa nekoliko ljudi, postaviš hipotezu, ideš verovatno u nekoliko iteracija, ali relativno brzo možete da probate to, možete da radite.
Ivan Žagar: Tako je i sve jeste tako. Kao što si rekao, Jaffa je stvarno jedna ozbiljna kuća i super je što smo mi owneri brenda i imamo mnogo odgovornosti, jako širokih. Moramo da poznajemo sve stvari vezano za brend, ne samo u smislu marketinga i našeg dela ovog komercijalnog, nego svega. I u tom smislu, mi kad idemo da predložimo neke stvari, dolazimo sa argumentima, sa caseom, sa razlozima, sa zašto mislimo da to treba, šta će nam doneti, znači sa ciljem, sa ishodom. I to se dešava prilično brzo, kažem, i imamo poverenje i imamo podršku. Zato se neke stvari dešavaju i da nije 15 krugova nekih odobrenja, menjanja mišljenja i tako dalje. Znači, uglavnom to funkcioniše prilično jednostavno i ok.
Ivan Minić: Meni je lično jedna od prvih situacija u kojima sam radio veliki projekat u ogromnom sistemu kad su mi rekli: “Potpuno je ok da ovo oko čega smo se mi danas sve dogovorili krene da se radi za 16 meseci.” Kao, a šta ja da radim tih 16 meseci? Pa, ne, ništa, čekaj. Sad to ima, ne znam, koliko ljudi treba da odobri kod nas, pa kad se sve odobri, onda da se krene da se to… A kao softverska je stvar, ne treba se pravi alat, ne treba ništa, nego možemo sutra da krenemo. Ne, ne, kao kod nas to traje, pa ako bude sreće, 13, ako ne bude sreće, 16 meseci. Kao, dobro. I onda shvatiš da, naravno, u nekim sistemima je to nivo dinamike. Ti sad pričaš o nečem što će se raditi 2026., 2027.
Ivan Žagar: Apsolutno, sad planiraš pun gas, čak naručuješ neke stvari za 2027. Mislim, u Jafi kod nas nije baš tako, jer nema tako neke dinamike, ali sam čuo isto takve priče.
Ivan Minić: Bilo je tu još par nekih projekata u prethodnih nekoliko godina koji su stvarno pomerili granice. Ja ću da te vratim na robotiće jer su robotići ipak bili nešto što je jednostavno…
Ivan Žagar: Da, pa to je jedna stvarno super, mislim, to je platforma jedna koja živi i drago mi je zbog toga. To je nekako logičan nastavak svega ovoga. Ja se zezam, kinder jaje za siromašne, mislim, ali ima tu nešto jako lepo. U stvari, u osnovi toga je da damo ljudima, naravno, da je igra, mašta, kreativnost. Hteli smo da damo deci i roditeljima priliku da provedu vreme zajedno, da rade nešto s rukama, da rade nešto da stvore, da imaju taj osećaj postignuća kada urade. Malo smo preterali s težinom sa prvim, sa robotićima, ali smo ispravili sad sa životinjama. Dosta je jednostavnije, intuitivnije da naprave, kraće, životinje su zanimljivije, tako da ovo još bolje radi. Tako da sam baš srećan oko toga. Kad smo uvideli da je to i potreba ljudi, da možemo mi da je zadovoljimo, da stvarno kutija možda postane igračka, postalo je neodoljivo. Morali smo to da uradimo. Sviđa mi se što je to došlo i bez brifa, zato što mi toliko se dobro poznajemo s agencijom da smo mi krenuli iz neke side priče kada je Maša predložila da radimo neke stvari. Priču sam isto pričala više puta, ali dobra je, volim da je pričam. Predložila je da radimo neke, kako da kažem, uputstva, tutorijale kako da prave neke stvari, ono, folije, neke figurice. A onda su dva po vokaciji akaunta, ali fenomenalne, Sonja i Neda, bili u fazonu: ne, ne, ne, kao, to je, mislim, baš ta širina Žiške, njihova jedna…
Ivan Minić: I to što one nisu obični akaunti, apsolutno.
Ivan Žagar: E, ali to jeste fora. Mi ne treba da budemo obični ljudi. Mi treba da budemo inspirisani ljudi koji žele da rade lepe, smislene stvari koje donose nešto. Ali okej. I onda smo rekli: ne. Kao, oni su rekli: ima tu mnogo više. I kao, vrti, šta više? Mislim… I onda smo došli s tim, i onda su prišli s nama: wow, ajmo da uradimo. Kako ćemo da uradimo? Cela ta priča, unutrašnja štampa. Šta unutrašnja štampa? Kao, jeste vi normalni? Ali ne mogu da grešim dušu. I tu smo, opet, možda, sa svim tim kredibilitetom smo dobili. Rekli smo: ljudi, dobro, šta to znači? Kako ćemo sad to mi da uradimo? I mi smo odmah kontaktirali ljude iz, da kažem, Smurfita, iz stare Avale, Nikolu i ostalu ekipu koja je baš bila isto strava za tu ideju, i naša nabavka koja je bila proaktivna. I stvarno se poklopilo sve tu. Ljudi su videli razlog zašto to radimo. Znaš, kao, dajemo nešto ljudima, ne tražimo ništa, dajemo dodatu vrednost kroz to. A čak smo znali da neće svi praviti to, ali dovoljno je da ljudi kažu: aha, vidi ovu foru, ovo je jako cool. A ti što prave, to je veliki nivo angažmana i to je baš strava. Kad to vidiš, ljudi podele da su napravili svog robotića koji svira bubnjeve ili životinju, bananu, mačku… strava je, znaš. I sviđa mi se što je brend došao u tu fazu da je na tom nivou, kako bih rekao, i ambiciozan, i slobodan, i inspirativan, i dolazi do tih nekih visina i nivoa da na tom nivou uključuje ljude. Znaš, sad je to normalno postalo za Manč. Šta god uradi Manč, niko ne bi rekao: a, ovo je baš previše, kako sad? To je ono što mi se sviđa, zato što je pristup važan. I tako da, eto, uspeli smo i to nekako da uradimo, da odobrimo. Podržali su nas ljudi isto iz Smurfita, rekli su: ovo je genijalna priča i za nas, želimo da budemo deo toga. Tako da, baš dosta dobrih stvari se poklopilo, ta kampanja imala efekat. Neću da pričam mnogo o nagradama, na kraju dobila je i Effie i zlatni, što je velika stvar za brend i puno klijentu treba to da znači. I nama to znači, zato što to govori o efektivnosti, u stvari, komunikacije i govori da ima smisla i business-wise to što mi radimo. I to je cela fora s našim poslom.
PARTNERI KOJI PRAVE RAZLIKU
Ivan Minić: Dobro, mislim, dobili ste zaista mnogo nagrada za većinu stvari koje ste radili, koje su odjeknule. Dobili ste strukovne nagrade i u Srbiji i u regionu, i o mnogim stvarima koje ste radili u Srbiji se priča i u regionu. Što, ako ćemo da budemo iskreni, nije baš česta stvar kada je naša struka u pitanju. Uglavnom je region malo ispred nas po mnogim od tih pitanja. Ali tu postoji i jedan poseban deo priče, i voleo bih da pričamo malo o tome, jer natuknuli smo, ali mislim da nismo dovoljno, a to je ceo taj odnos sa Žiškom i kako to sve funkcioniše na relaciji agencija-brend. Pominjao si i Ovation, i oni su zaista u tim kampanjama bili briljantni, i taj deo rada kao kreativna agencija u njihovom slučaju je super. Ali mislim, Žiška su ovi naši, ovi moji, znam ih pre nego što su bilo šta od toga uradili. Nervirali su me pre 15 godina, a sad su mi ko deca. I to što su oni napravili, pričali smo i ovde, je magično na svoj način, ali to ti je kao svako pričao svojoj deci sve najbolje. Jesi. To je normalno. Ali ta vrsta odnosa i sinergije koja postoji između vas, ta vrsta uzajamne inicijative, da to nije inicijativa brenda, pa aj sad ćemo da imamo šta ćemo, nego da je to neka dvosmerna ulica, meni je to ono što je neverovatno. I zato bih voleo da tu kao još neke stvari pomenemo i iz njih prođemo. Kao mnoge stvari koje ste zapravo radili, ok, jesu oni izašli iz okvira toga da su oni kreativna digitalna agencija, oni su kreativna agencija generalno. Ali neke od prvih stvari na kojima je moglo da se vidi da nisu samo digitalni, su zapravo urađene kroz vašu sredinu.
Ivan Žagar: Uh, tu imam sto stvari da kažem, znaš kako bih krenuo. Mislim da je jako važna ta osovina kreativne energije koja se stvorila i koju ljudi samo upadaju, kapiraju je i ona krene da ih vozi.
Ivan Minić: Centrifuga. Jeste.
Ivan Žagar: Brend to sve ima u sebi i on nekako zahteva to. Meni je najveća pohvala da većina kreativaca, pa rekao bih u Srbiji, ali i delom u regiji, želi da radi manč brend. To je meni top. Dosta mi pomaže u poslu. I jeste ta neka doza opšte inspiracije, takav je brend i sa takvim stvarima radimo da svi daju u stvari najviše i najbolje što mogu. Da nekako najbolji timovi se cimaju da isporuče i da over deliveruju svi, a tako i kod nas, tako i kod njih. Znaš zašto? Ja od uvek ovo smatram mnogo više od posla. Jer u tom smislu mi je i sve ovo malo teže pada. Sada neka vrsta odmačinjanja od ovoga i brend će izaći iz moje senke i to je normalno i prirodno i to je okej. Ali i tako i kod njih. To nije jedan klijent, neki brend koji se radi po nekom ono. Ovo je strašno poseban brend. Mislim da je jedna od najključnijih stvari koje brend menadžer treba da uradi je da zapali sve ljude oko sebe za to što on radi. Da i oni osećaju vlasništvo na tim i da osećaju i njegove pobede kao lične pobede jer stvarno jesu. Imaju deo zasluga za to i to je najlepši deo. Tako isto i sa internim timovima. Kada se interni timovi uključuju i onda ti kažeš wow ljudi gledajte šta smo uradili. Nikad nisam ja uradio. Toliko ljudi ima iza toga. Tako da stvar je poverenja, stvar je poznavanja i stvar je kontinuiteta i konzistentnosti. Kada se s nekim upoznaš i kada ga znaš dovoljno, ja znam da će biti to ok. Ja znam da mi samo je pitanje vremena kada ćemo isporučiti velike stvari. I za sledeće stvari isto neumanjeno će se tako dešavati. Znaš, takva smo očekivanja i ambicije postavili da čak već imamo, što malo pretenciozno zvuči, imamo manč način. Da li je ovo manč? To je nama vrlo legitimno pitanje. Kada se pitamo šta treba da uradimo, šta ne treba da uradimo. Ako kažemo da, ovo je baš manč, radimo. Znaš, i puno stvari se tu dobrih poklopilo. Kažem, ja moram da pomenem zahvalnost agencije Ovation s kojom smo postavili temelje novog modernog manča. Tako da oni su isporučili nama sjajne stvari. Žiška je to nastavila i nadogradila u puno smerova. Mislim, mi sad ne možemo stići da ispričamo o svim nekim mikro inicijativama, aktivacijama, digitalnim saradnjama sa mnogo divnih umetnika, kreatora, mnogo nekih aktivnosti koje su bile možda male, ali plemenite. Mnogo nekih delova sadržaja koji su izašli, koji su jako lepi. Od cele priče neke fabrike snova, kako se pravi manč. Znaš, to je bukvalno, ljudi ako ih zanima, mogu da pogledaju da vide šta se sve tu dešavalo. Mi smo napravili jednu u stvari ogromnu prezentaciju sa svim tim. To je kao neki manč, da povijem se kako se zove ta prezentacija, ali nije story u mančima recimo. Jer kad god se s nekim upoznajemo, nije poenta da nekog impresioniramo. Poenta je da pokažemo širinu brenda, šta je on sve radio, u kojim segmentima se izdigao i šta je u stvari taj brend. Ali da im pokažemo, ne da im ispričamo. I onda oni kažu aha, razumemo vas. Vi ste to i to, znaš. Tako da, mislim da se to i godinama gradilo i upoznavali smo se i onda smo, opet je energija. Kad smo baš bili na panelu, bio mi je Skoki na završnom panelu akademije, na business modulu, i onda je rekao jednu jako zanimljivu stvar koja je jako rezonovala sa mnom. Rekao je, to nije odnos između Jaffe i Žiške. To je odnos između dve osobe. Nebitno da li su to Ivan i Miloš, da li je to Jelena ili Milja. Znači, to i jeste, to je fora. I brendove nekako treba humanizovati. Brendovi su za ljude, od ljudi. Znaš, ne možemo sad posmatrati nekako. Mislim da je sve tu, jedna ogromna ljubav koja se ulaže. Sad se ljudi, jer misli da sad ja to malo mistifikujem, preterujem, stvarno ogromna ljubav koja se ulaže u to. Mi verujemo u to, zato izlaze takve stvari. Kakve izlaze? Iz Manč kuhinje. Možda sam najveću pohvalu dobio u svojoj karijeri, jednu od sigurno, od moje koleginice Milićević, koja je rekla: “Toliko se vidi ljubavi u tvojim LinkedIn objavama prema brendu koji vodiš.” Retko sam to gde osetila. LinkedIn kao mreža takva kakva je, sterilna, znaš. Ali to nije čak toliko ni smišljeno. To je spontano i iskreno tako kako jeste. I drago mi je što smo došli dotle. Stvarno je to velika stvar. Ali znaš šta je još važno? Meni je važno da jako volim to što radim, jer sam tada sigurno najbolja verzija sebe. To i savetujem ljudima. Kad se ti ložiš na nešto, kad te zanima, mislim, tada idu stvari kako treba. I sreća je kad se nađe. Sreća je kad se brend nađe. Kad nađe sebe, mislim. Znaš?
Ivan Minić: I mnogo je važno što mislim da ste uspeli, o čemu mnogi brendovi pričaju, a zapravo skoro niko ne radi, a to je da zapravo sluša svoju publiku. E, da. I da u tom procesu slušanja ti dobiješ gomilu ideja
Ivan Žagar: I strašnih uvida. Strašnih komentara, kad su konstruktivni, su blago. Mislim, tako smo i neke stvari ispravili, što je ono, super. Znaš? Tako da, eto, kažem, ne mogu više ni da se setim stvari i umetnika s kojima smo radili, ali stvarno je bilo puno stvari i, eto, baš je vožnja bilo.
Ivan Minić: Pa mislim, ono, kad si došao, video si da imamo Zombijanu na našoj polici. Naravno da imamo Zombijanu i sa Mančom na našoj polici, zato što je to jedna divna priča. Na drugom mestu imamo i ono, crtež iz fabrike snova. Jest. Svašta nešto što je to došlo. U biblioteci imamo knjigu. Da, da, je knjiga. Zato što, kao, znaš, to ti je još jedna stvar gde ne sa lošim predomišljajem praviš nešto što je trajna vrednost koja će ljudima ostati u životu. Ja mnogo verujem u to da, ono, kada ljudi vole nešto, biraju da ta čaša, da tu šolju koriste. Da ta knjiga stoji na stolu ili na polici koja je iza. Da to uramljeno imaju nešto ili figuricu ili drže blizu sebe, da li na radnom mestu, na ključevima, na čemu god. Ali ljudima je to važno. A vi ste uspeli od brenda za kojim je potpuno, ono, zvuči nemoguće da ti tako nešto imaš, jer ne znam i jedan drugi brend za koji bih nosio nešto tako, da dođete do toga da, znaš, svi bismo nosili. I imaš jednu vrstu odnosa koja je neverovatna prema svemu tome. Tako da, mislim, napravili ste stvarno neverovatne stvari i verujem da će toga biti još, ali sada tek to može da procveta zato što je sve ovo urađeno u prethodnom periodu.
Ivan Žagar: Jest, jest. I uspostavljen je taj mindset koji je stvarno najvažniji svemu. Ponavljam svaki put, ali bez toga nema ništa, mislim.
Ivan Minić: Ovo je ono, ovo je deo godine kad vi pozovete sve saradnike, drugare, prijatelje, ono, novogodišnji, ono, na kome se priča o svemu i svačemu, iz koga uvek krene nešto što se na kraju materijalizuje u nešto, nešto interesantno.
Ivan Žagar: Ali i to nije slučajno, znaš, evo, sad kad pričam o tome, o Jaffa timu i alfa marketingu. Ja ću sad neskromno reći da takav tim ljudi ne postoji. Te energije, dobrota tih ljudi, kako su i oni rasli tu, kakav je odnos i u stvari sinergija, dobronamernost i plemenitost svih tih ljudi, u stvari je rezultat taj. Takvi se onda i agencije i takva se energija stvori na brendu i to je stvarno velika vrednost. To nije nešto što je uobičajeno.
Ivan Minić: I niko nije normalan.
Ivan Žagar: Tako je, to je preduslov, da.
STRANI BREND POSTAO NAŠ
Ivan Minić: Još jednu stvar bih voleo da za kraj ispričamo za ovu priču vezano za Jaffu, zato što isto mislim da je super interesantna za Manč. Manč koji je, dakle, došao iz Britanije. Onda je ovde negovan, razvijan. Kao brend se na neki način ugasio u Britaniji pre dosta vremena. I sad, kroz ovo sve što ste radili u prethodnom periodu sa brendom, najviše vija je lokalno, naravno, vi ste, kao što si i pomenuo, napravili brend koji je spreman da nastupa van tržišta Srbije, regiona. Tako je. I to se već dešava. E sad, taj deo, ono, učestvovao si u tome. Ne znam mnogo ljudi koji su radili nešto tako za fizički proizvod. Kako je to izgledalo i kako je to bilo? Jer to je jedna isto prilično luda vožnja.
Ivan Žagar: Jeste. To je priča na neki način Mančovog povratka kući. Na neki način, samo u drugačijim ulogama sad. Kao što kažeš, mislim, Aca i ja smo već u 2018. pokrenuli da mi otkupimo taj brend da bude naš globalno od United Biscuitsa i to se desilo i to nam je donelo neke dosta važne stvari u smislu nasleđa. I to je bila prva stvar. A oduvek smo imali tu, ja čak i ličnu, ali i objektivno profesionalnu ambiciju da uspemo na tržištu UK, koje je strašno surovo, koje je daleko, koje nije baš lako raditi, koje ima jednog strašno jakog regionalnog igrača, jedan škotski Tannox, ima multinacionalke koje su tamo i vrlo kompleksnu strukturu.
Ivan Minic: Ima i Brexit i sve ostalo.
Ivan Žagar: E, tako je. I transport i sve što to zahteva. E sad, mi smo morali, u stvari, mnogo da porastemo i mnogo jedanput ceo da pređemo da bismo uopšte pokucali na vrata, da probamo da uopšte uđemo na to tržište. I u smislu portfolija, u smislu investicija koje smo imali na liniji, da bi nam mogli omogućiti da radimo neke vrste nekih proizvoda u smislu širine, u smislu distinkcije od postojećih, da budemo percipirani kao inovativni, da ponudimo nešto novo o tom tržištu. Inače, kategoriji tradicionalnog, tog što neko zovu tea cake, oni to jedu uz čaj. I kada smo tu ideju uradili, kada smo napravili proizvode i portfolio, uradili smo to sa sjajnim ljudima koji su nam bili konsultanti, koji su nam pomogli i lokalno, relevantno, da oblikujemo sve naše mogućnosti, ukrštene sa tržištem, situacijom i svim što imamo, da napravimo posle brend, pozicioniranje na osnovu jednog velikog istraživanja, da napravimo dizajn, da napravimo drugačiji izgled pakovanja, jer njima uopšte ni relevantno izgleda potpuno suludo ovo što mi imamo ovde, a i obrnuto, ono što ide u UK kao dizajn, ovde nema nikakve veze. I taj deo je malo komplikovan, ali je ipak bio neophodan da se desi. Mi smo to znali da bismo na kraju svega toga, kad smo uradili dizajn sa nekom Ocean Branding, super londonskom agencijom, kreativno, onda našli pravog distributera. Ali, ja te sad kažem, to su godine, to uopšte nije, koliko god to zvuči sad romantično, i to je strašno teško doći dotle. I na kraju je ta priča krenula. I nekako Manč se vratio tamo u nekoj meri. Zakucali smo na vrata i krenuli smo da radimo tamo. Tako da je to i u Irskoj i u Škotskoj i, znaš, to je potpuno jedna netipična priča. Srećan sam i ponosan zbog toga. Uradili smo i Paddington licencu baš zbog toga. Strašno je tamo on veliki simbol i zbog svega što je snimao i sa kraljicom i sve. Baš je nekako simbol Londona, ja osećam, i lokalno ultra bitan. Tako da i to nam je pomoglo da napravimo još jedan dodatni, da kažem, push ka tom tržištu. I eto, ja se nadam najboljem. Ja se nadam da će tamo biznis rasti i da ćemo uspeti neke prilike tamo da iskoristimo i da kapitalizujemo. Ali, kažem, još je to u povoju i nezahvalno je još govoriti o nekom obimu toga.
Ivan Minić: Pa dobro, mislim, svakako pričamo o firmi koja je za naše okvire izuzetno velika i snažna i važna, ali za okvire zemlje koja je deset puta veća po broju stanovnika, po ekonomiji, ko zna koliko desetina puta veća, mnogo je teško uopšte pozicionirati se. Ali sama ideja da ipak možeš da sretneš tamo proizvod je neverovatna. Ali ono što mi je tu super, kad smo pričali, to je taj moment da je to brend koga nema već četrdeset godina.
Ivan Žagar: Da, otprilike od osamdesetih.
Ivan Minić: I ljudi ga se i dalje sećaju.
Ivan Žagar: Stariji Englezi, da. Postoji i dalje.
Ivan Minić: Što znači da je i tamo tada bio voljen.
Ivan Žagar: Jeste. Samo verovatno, ono, u nedovoljnom procentu da se to isplati.
Ivan Minić: Da, tako je. Ali opet, u smislu, ko zna kakva je bila biznis strategija fokus linije. Znam kako to može da bude i znam koliko nije lako. A ja sam u jednom trenutku, baš istražujući pre par godina, i došao do toga šta sve kompanije od koje ste vi otkupili brend proizvode, šta sve nude kao gotov brend koji možeš da licenciraš, kupiš i sve ostalo. I to je baš ogroman portfolio. Znači, to je sad izuzetno kompleksno. Neke stvari prepoznaješ, neke ne prepoznaješ, neke ne znaš da su njihovi, pa kad vidiš… Tako je. Bude ti super zanimljivo, ali moguće da je u nekom trenutku to pravilo fight sa nekim brendom koji su hteli da poguraju više i onda, ko zna šta je u celoj priči. Jedna dodatno zanimljiva priča, zanimljiv aspekt svega, jer kao dovoljno je suludo i ono sve što treba da se uradi ovde, a ti sad radiš u paraleli nešto.
Ivan Žagar: Da je ambicija cele kompanije i generalno nekako osetiš podršku, osetiš da je to važno i da treba to da radiš.
Ivan Minić: I vi ste, da kažemo, prisutni na još tržišta.
Ivan Žagar: O da, da.
Ivan Minić: Ali, okej, to je emisija za sebe.
Ivan Žagar: Pa bukvalno, da. Ima puno, svako tržište na neki način priča za sebe, ali postoje neki klasteri koji su nam baš važni. Postoje neke stvari koje želimo da osvojimo, postoje neke stvari gde smo dosta jaki. Onako, uglavnom region nam je baza i to nam je, onako, naš stronghold, ali ima još puno stvari koje mogu da se urade i koje će se uraditi.
NOVE POBEDE
Ivan Minić: E sad, pre nekoliko nedelja kad smo se videli da se konačno dogovorimo oko ovoga, ispostavilo se da imamo još jednu temu, odnosno da je možda idealan trenutak da to uradimo sada, zato što se taj jedan veliki deo tvog života i nešto po čemu si prepoznat, voljen i sve ostalo. Završavaš ti karijerno, ideš na jednu narednu priču. Pa, ajde nam reci malo više o tome.
Ivan Žagar: Pa evo, stvarno jedna, bez sad nekog, strašno teška i velika odluka za mene, ali opet jedna odluka koja je došla prirodno, da ipak nakon više od sedam i nešto mnogo lepih godina u Jaffi, ja idem dalje. Idem u jednu drugu industriju, strašno lepu, strašno inspirativnu za mene, da budem odgovoran za super brendove na koje se strašno ložim. I onako, motivisan sam, tako da, sad su mi se već malo slegli utisci, ali i dalje moram priznati da mi nije lako da napustim tim, da mi nije lako da napustim i Acu, i brend posebno, ali nekako shvatam da je to deo života. Mislim, nisam baš stvorio racionalizaciju. Ja sam prvo to osetio da možda, znao sam da će uvek biti teško promeniti posao, suštinski, s obzirom na sve ovo što sam sad ispričao. Sad ovo deluje onako malo kontraintuitivno, čudno, ali tako je. Ali sam osetio da je vreme da odem u neke veće izazove, u drugačije priče, u drugačije arene. Treba mi da rastem. Osetio sam da, ne kažem da ovde nisam mogao, ovde sam puno stvari mogao i bio sam potpuno srećan i balans života i posla, divan tim, kao što sam rekao. Ali, znaš, kao, to je to, treba da se desi. Na neki način nije baš okej paralela, kao kad dete odlazi od kuće. Znaš da je ispravno, a nije ti lako. I nekako sam prelomio kada sam video, da kažem, priliku i ambiciju i mislim da sam doneo super odluku. Svaki put kažem, već sam dosadan, uvek ću voleti Manč i uvek ću se na neki način brinuti oko njega, ali ne više direktno, nego sa strane i uvek ću ga podržavati. I to je stvarno jedan brend koji je mene napravio, koji je, kako da kažem, mene oblikovao i koji je od mene napravio ovo što sam sad, šta god da sam sad, ne mislim da sam nešto super, ali kažem, ne bi bez njega bilo ništa isto. Koliko god da sam ja njega čuvao i trudio se da raste i da ga branim i da ga gradim, tako je isto bilo i obrnuto sa druge strane. Ja sam na tome mnogo zahvalan, kao što sam na svemu što se desilo mnogo zahvalan. Bilo je i teških trenutaka i divnih trenutaka i puno je to i godina. Ali eto, sad kad zatvaram ovu priču, drago mi je što je na ovaj način nekako kod tebe zatvaram uz jednu ipak lično-profesionalnu priču, jer ja inače teško odvajam lično od profesionalnog i obrnuto. Meni se sve to preklapa u jednu celinu, to zna da bude nezgodno, ali i meni to radi okej. Tako da nekako, kažem eto, jedan se ciklus završava i eto, idemo.
Ivan Minić: Najbolje se mi činilo i se to objasnilo kad smo sedeli i kad si mi rekao: Lenka se rodila mesec dana nakon što sam ja došao u Jafu, Lenka je krenula u školu.
Ivan Žagar: Jest, jest. Eto, to je jedan period koji ću stvarno i uvek ću osećati da je jedan jako lep, ne bih rekao bezbrižan, ali jedan topao i divan stvaralački period mog života iz više aspekata, ali eto, to mi je simbolika. Baš smo tad pričali i sedeli smo ispred njene škole kada smo pričali o tome. I to je meni dosta onako, čak me ona puno grdila, rekla je: “Tata, nikako ne možeš sada da menjaš firmu, mi treba prvo četvrti da idemo u obilazak fabrike.” Ja sam rekao: “Dobro, sine, biće, nešto ćemo da smislimo.” Tako da, eto, to je to šta sam mislio da ti kažem po pitanju tog rastanka teškog za mene, stvarno, bez ikakvog, onako.
Ivan Minić: Vidi, težak je za sve nas koji nismo deo toga. A mogu da zamislim kako je vama koji ste unutra, i tebi, i timu, i svima koji su u ceo taj proces uključeni. Hvala Bogu, ne ideš na Mesec.
Ivan Žagar: Tako je.
Ivan Minić: Tu si i svi ćemo mi nastaviti da se družimo i viđamo, i u nekom trenutku neke stvari možda treba da pokrene i nečija nova energija. Koliko god tvoja bila dobra i luda i sve, možda je sada opet vreme za neku mirniju energiju, možda je vreme za nešto potpuno drugo, ali možda je i okej da ti malo spustiš gas, promeniš fokus i kreneš da radiš opet. Videće ljudi i gde ideš i šta ćeš raditi, ali potpuno je drugačije. A nije ništa manje inspirativno, genijalno i sve ostalo, ali je potpuno drugačije, jer sada radiš na nečemu što su i globalno i lokalno percipirani brendovi kao izuzetno jaki, vredni, stabilni i sve ostalo. Jedno je potpuno drugačije u industriji, u jednom potpuno drugačijem segmentu publike, jer kao, okej, radio si na ovim slatkim, lepim stvarima. Ajde sada da vidimo da li umeš nešto za ozbiljno.
Ivan Žagar: Videćemo. Svestan sam da ću morati mnogo da učim, da ću morati mnogo da upijam oko kategorije, oko brendova i oko odnosa, ali sam ultra motivisan, pun sam energije i jedva čekam novi izazov, moram priznati. Ali ja sam i taj lik, meni je to potrebno i videćemo šta me sve čeka. Tako da, ali se apsolutno slažem za to što si rekao, da je ovo jeste prilika za brend da nastavi dalje, jer ima ko da me nasledi i biće to sjajno.
Ivan Minić: Siguran sam, a siguran sam da će i nova priča u kojoj ćeš biti, a kad izađe epizoda, ljudi će već znati o čemu je reč, da će biti dobra i za tebe i za brend, jer mislim da si ti verovatno najbolji čovek za to.
Ivan Žagar: Hvala ti puno.
Ivan Minić: Hvala vama što ste nas slušali, nadam se da vam je bilo interesantno. Meni je bilo mnogo važno da ovo ispričamo i mnogo mi je drago da smo uspeli to, čini mi se, da uradimo na jedan lep način. Bože zdravlja, za par godina ćemo ponovo o nekim novim stvarima, ali ovo što si ti prošao je upravo taj nestandardni, nelinearni put na koji se najčešće prave najbolje stvari. Postoje ljudi koji sa dve godine znaju šta hoće i idu to i rade sve kako treba, ali 90% stvari su napravili ljudi koji nisu imali predstavu i našli su se i onda su odlučili, pronašli u sebi energiju da naprave nešto neverovatno i to da od toga što oni osećaju naprave pokret i naprave pleme, koje će onda to da gura i dalje od njih i jače od njih i duže od njih. I, što kaže Woody Allen, želeo bih da razvijem životni stil u kojem moje prisustvo nije neophodno. Da je to super, ali da bi to moglo da se desi, svi oni ostali ljudi koji su oko tebe moraju to da veruju podjednako kao ti. A svi smo mi, čak i oni koji nisu unutra, duboko se povezali, duboko zavoleli brend sa kojim si radio i mnogo ti hvala na tome, jer ja sam mislio da kad napuniš 35 godina više ni nešto ne možeš da se ložiš tako, a važno je da ipak možeš, tako da hvala ti, hvala vama. To bi bilo to, mi se vidimo ponovo naredne nedelje.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Ivan Žagar
Ivan Žagar je iskusni stručnjak u oblasti brend menadžmenta. Od 2017. godine radi u kompaniji Jaffa Crvenka, gde je odgovoran za repozicioniranje i vođenje brenda Munchmallow. Tokom svog rada na brendu Munchmallow, Žagar je realizovao nekoliko zapaženih kampanja koje su doprinele revitalizaciji i popularizaciji ovog proizvoda. Jedna od najistaknutijih je kampanja “Munchmallow – Priča za sebe”, koja je osvojila brojne nagrade i priznanja u industriji. Njegov rad je prepoznat i nagrađen u industriji, uključujući priznanje Mark Awards u kategoriji Brand Manager of the Year.
Pored profesionalnih dostignuća, Žagar je poznat po svojoj strasti prema poslu i kreativnom pristupu brend menadžmentu. Kreativnost koju stiče iz uloge oca devojčice Lenke usmerava u svoj posao, stvarajući kampanje koje ostavljaju dugotrajan utisak.