Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je Milan Miki Adamov i jedan od retkih ljudi za koje mogu da kažem da je duže podkaster od mene, jer ove godine on i Alek Vacić pune deset godina kako snimaju podkast Infinitum. Infinitum se bavi Apple-om kao kompanijom i Apple kulturom i istorijom svega toga i pričaju o prethodnih 40-ak godina, ali najčešće su, naravno, osvrti na ono što se aktuelno dešava u kompaniji. Miki je riznica znanja i čovek ima gomilu neverovatnih priča, tako da je ovo prva od mnogo epizoda koje ćemo snimiti, a u njoj se bavimo baš onako praistorijom i računarstvom i početkom njegovog života i detinjstva. Verujem da će vam to biti korisno i interesantno, zato što su neki sjajni ljudi pravili neke sjajne stvari mnogo pre nego što iko može da zamisli da je tako nešto bilo moguće. Zahvaljujući njima mi danas možemo sa lakoćom da pravimo i softverske proizvode i platforme i rešenja koja su izuzetno moćna, a jednostavna za kreiranje. U svakom slučaju, uživajte, dajte nam neki feedback i da vam najavim odmah da naredne nedelje ide takođe epizoda sa Mikijem i nastavak priče.
Epson je vodeći svetski proizvođač projektora i inkdžet štampača kako za kućnu, tako i za poslovnu i profesionalnu upotrebu. EcoTank tehnologija donosi značajne uštede za korisnike, uz superioran kvalitet otiska, a količina otpada smanjuje se za preko 90%.
Za više informacija o aktuelnim modelima i promocijama posetite epson.rs ili zapratite @epsonsrbija na Instagramu
Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: Retko imam situaciju da u goste dovodim nekog ko je duže podkaster od mene. Znači vi ove godine sa Infinitumom punite deset, na kraju ove godine će biti deset. Imate manje epizoda zato što izlazite otprilike na dve nedelje.
Milan Adamov: Da, dve nedelje, s tim što nekad se desi onako da malo odužimo na tri ili četiri, ali to je bilo tri-četiri puta.
Ivan Minić: Vi ste samo audio podkast.
Milan Adamov: Isključivo.
Ivan Minić: Što u suštini i jeste način na koji se podkasti konzumiraju. Meni je okej da oni imaju i video komponentu, ali u poslednje vreme sve češće imam te situacije da kada pričam sa ljudima, podkast ima samo video komponentu, nema audio distribuciju uopšte, podešena kao ljudima, ali onda to nije podkast. Pa ne, mislim, ljudi na YouTube-u i to.
Milan Adamov: A ti se slažeš u definiciji podkasta sa mnom i s Alekom i smo to na kraju prihvatili. Nismo hteli da budemo isključivi, pa smo onda rekli okej, sve što ima RSS feed, to je podkast, pa sad ti javljaj ako. Jasno je meni to, ljudima je mnogo lakše da se monetizuje, pogotovo kod nas. Čak i u svetu je isto postalo. Mi smo počeli tako što smo, kako se kaže, pasionirano slušali Dena Benjamina i to su ljudi tamo, osma, deveta, deseta, ne mogu da se setim kada. Ja sam podkast, u stvari, počeo da slušam tako što sam prešao sa slušanja online radija. Ne znam da li se sećaš, bio je sedme, šeste, ne mogu da se setim tačno, Radio Novi Beograd online. E, ja sam to slušao. Ja sam shvatio da mogu, ono što biste rekli, kodiram, da slušam kako neko priča, da mi ne smeta. E, a kad pišem neki help ili neki duži mejl, onda moram to da isključim. Tako da sam slušao radio i tako sam prešao na te ove podkaste, nekako tranzicija, kad sam shvatio da to postoji, Dena Benjamina. Ne znam šta sam sve slušao, svašta što sam nalazio. Onda sam počeo, drugove Slovence, da ne bih zaboravio jezik, da ne kažem maternji, pošto sam rođen u Srbiji, ali majka mi je pokojna Slovenka. I onda sam otkrio Anžeov Aparatus i njegovo to, i shvatio da neko još može. Oni su tada imali, pored Anžea, bio je Bitni Pogovor i oni su nestali, o Mekintošu isto nešto, kao Alek i ja. Čak sam išao da gostujem kod njih, u smislu kao publika, u Ljubljani. Jednom zadesio sam se u Sloveniji, pa su imali neko javno snimanje. I onda sam došao na ideju, rekao kad mogu oni, što ne bismo mogli i mi. Tako da je pomenuti Anže Tomić, ili Tomić, glavni razlog što sam ja, kako se kaže, nabasao, nisam nabasao, nego onako sam banuo kod Aleka. Alek je sedeo u nekom kafiću i radio, i ja vidim da je blizu.
Ivan Minić: Da nije Family Cup.
Milan Adamov: Nije Family Cup, bio je u onom Greenetu, dalje, u Dolini gladi. I onda ja sednem onako začuđen, a on mi je prolazio kroz glavu, zato što sam ja u glavi sve to organizovao, rekao, ja imam toliko tih priča. Znaš, rekao, ali mi treba neko mlađi i bilo bi zgodno i malo drugačije ovo. Znači, on je ono… A da je ipak… A da je ipak to. A onda sam shvatio iz onih relativno retkih poruka njegovih na Mek Srbiji ili ne znam gde smo se još pratili, da on manje više se preklapamo sa podkastima koje slušamo. Znači, onda mi je tako došla ideja i ja sam u međuvremenu već onako probao logistički to da organizujem, jer mi nismo znali ništa. Mnogi bi rekli ni danas ne znamo mnogo više. I kako se zove, poznavao sam tadašnjeg direktora ove više, kako se to zove, Viša elektrotehnička u Vojvode Stepe. Čovek je bio pred penzijom i ja sam njega pitao je l’ možemo mi, pošto sam znao da imaju dobar studio gore i znao sam dva momka koja su završila to, imali su dobre veze, radili su kod mog druga Popa u Macoli, Ogi i Nikola. I pošto mi nismo znali ništa, oni su bili stručnjaci, mi smo se tako… Ja sam sve to organizovao i bilo je spremno sve da krene negde otprilike ovo vreme. Jer sam ja Aleka onako iznenadio negde tokom avgusta, mislim da ćemo krenuti septembar, oktobar i tada bismo stvarno bili prvi podkast, što se kaže, na srpskom, onako kako smo mi smatrali da podkast treba da izgleda. Pretekli su nas, kako se to zove, PHP Srbija, PHP, dva-tri momka ona. Međutim, Martin je imao tragediju porodičnu i onda smo to morali da odložimo, već je direktorka promenjena, ali smo nekako uspeli da uđemo u taj studio. Tu smo snimili, ne mogu da se setim, četiri-pet epizoda. Jednu smo snimili duplu, druga epizoda, ja sam pozvao goste, pošto smo… U početku sam imao ideju i Alek je onako, pošto on nije znao nikakve detalje, ja sam to sve koncipirao jer sam ja banuo, ali njemu se dopalo, odmah je pristao i kao tematski smo hteli da imamo. Znači prvo smo rekli okej, šta su to podkasti, šta mi uopšte radimo, a onda smo rekli, naravno, pošto smo podkast o Appleu i sve što ima veze sa Appleom, onda smo rešili, ajmo DTP, pošto o tome isto znamo, da ne kažem da smo živeli od toga par godina manje više, tako da smo zvali u goste Vladimira Jankovića Laleta i Dragana Tanaskovskog, osnivača Mikroknjige, koju ja znam prilično dobro, znamo se od sredine osamdesetih, i Boruta Vilda, čoveka iz malo više dizajna i tako. Jedno smo onih, Boga mi, dosta, bilo je materijala za dve epizode, skoro po dva sata. To smo drugo snimili i bilo je fantastično. Sećam se, posle prve epizode smo se slikali, iza nas se vide miksete i ono, i Alek to pošalje i tagujemo valjda Dena Benjamina i on kaže, o, gde snimate, to je dobro. A onda smo ga odmah razočarali kad smo rekli da distribuiramo podkaste u stereo, to govori koliko nismo ništa znali o tome. Prvih, ne znam, desetak epizoda išlo je u stereo dok nismo shvatili, ne znam, da li sam ja išao na autobus negde pa sam morao samo jednu slušalicu da slušam i onda sam shvatio, čujem samo Aleka, ne čujem sebe. Kad smo shvatili da podkasti se distribuiraju mono, ono, 64 kilobita mono, sasvim dovoljno.
Ivan Minić: Kroz Infinitum sam čuo mnoge interesantne priče, neke sam i pročitao o tebi na blogu. Generalno, znam za tebe jako dugo i bilo je prosto prirodno da se u nekom trenutku upoznamo, pa sam ja i nešto uradio po tom pitanju i kad smo se upoznali, taj dan smo seli na doručak i ustali u sedam uveče od tog stola.
Milan Adamov: Da nisam morao da idem na Bajagin koncert, večerali bismo sigurno.
Ivan Minić: Znači, deo tih stvari ćemo ispričati ovde danas i verovatno ćemo snimiti dve epizode, pa ćemo napraviti možda neku pauzu, pa ćemo da nastavimo, pa ćemo da vidimo. Ali svakako, sve to o čemu ćemo danas da pričamo jeste nešto što ja osećam da je mnogo važno da se uradi, a da niko drugi to neće uraditi, barem ne na ovaj sistematizovan način, a to je da se neke od tih priča i neki od tih ljudi sačuvaju od zaborava, jer su se one desile u periodu kada nije baš svako zapisivao sve u nekom formatu koji je trajan, pretraživ i sve ostalo. Tako da sam u sklopu toga imao mnogo ljudi i imaću ih i u budućnosti dosta. Ja to zovem dinosauri srpskog interneta, ali nije samo internet u pitanju.
Milan Adamov: Arhivatori čvorova.
Ivan Minić: To je prilike to i zaista smatram da je izuzetno važno za svakoga ko vidi sebe u karijerama u kojima smo svi mi, a to je neka vrsta tehnološke karijere, inženjerske tehnološke karijere, da li programerske, da li sistemaške, da li dizajnerske, nije bitno.
Milan Adamov: Novinarske.
Ivan Minić: Pa i to, da, da razume kontekst stvari, da razume šta je prethodilo ovome, da razume ko je napravio igralište na kome se mi igramo i zašto je ono tako.
Milan Adamov: Tako da…
KAD PORASTEM BIĆU
Ivan Minić: No. No. Hajde da probamo da počnemo kako inače počinjemo u Pojačalu, svaku epizodu sa mančmelo pitanjem: šta si hteo da budeš kad porasteš?
Milan Adamov: Teško pitanje, stvarno ne mogu da se setim šta sam hteo kao mali. Hteo sam da budem đubretar, znam, živeli smo u Majke Jevrosime, to me ćale uvek zezao, ko me zezao, stvarno sam govorio Budapiš, Budapiš, to je bilo, valjda onaj kamion sam tako zvao. Tako je to, to mi je ostalo, ali ne mogu da se setim tačno. Ćale je bio pilot, postojala je ova potajna želja, ali sam ja već negde u sedmom, osmom razredu počeo da nosim naočare, tako da je to vrlo brzo presečeno. Svašta me zanimalo u životu, uključujući i sport, delimo ljubav prema košarci i određenom klubu najdražih crveno-belih prugastih boja, i nekako, stručno, znaš kako to objašnjavam, sad se brinem kao za sina, šta će ovo, znaš. Moj otac je postao, neću reći slučajno, pilot, on se time bavio kao hobijem, usput. I onda je tamo na nekom takmičenju, 50 i neke, bio na saveznom, ne znam, među prvih pet-sedam, i to je ono vreme kad je Jugoslavija, to je bila komandna ekonomija, kako se to zvalo, znaš, direktno kao u Sovjetskom Savezu, i onda ga je vojska birala, ne znam, prvih nekoliko su hteli za pilote, namenski da ih školuju za JAT. Tako je on otišao, posle toga dve-tri godine u Mostar, pa dve-tri godine, valjda, moraš da odložiš što vojsci, što ti školo, i onda 1961. u JAT. On je od svog hobija napravio zanimanje, tako sam i ja. Ja sam počeo da se zanimam, skoro sam razmišljao, rekao kako da počnemo ovo, a evo, pomenuo si i ti Dom omladine, maločas, ne znam, pre nego što smo uključili, ili sad. Ti si nedavno imao komšiju Marka, glumca Stojanovića za gosta. Marko je bio VD direktora Doma omladine, ne znam koliko godina, u to vreme je sarađivao sa Popom i Macolom, i mi smo držali neke besplatne obuke tamo. Ja sam inače bio i Apple trener u jednoj od svojih karijera, to možemo da dotaknemo posle. Uglavnom, zašto ovo pričam, bila je premijera ili ne znam, prvo puštanje filma o Jobsu, sa Eštonom Kučerom. I on je posle toga mene, kao Mac Srbija, pozvao na tribinu, tebe znam, ti si bio na tribini, Mila Nikolić, sociolog, isto veliki ljubitelj Mekintoša i svega što Apple napravi, i mislim da bi Pop bio treći, kao mi na tribini. I posle tribine priđe mi čovek i kaže: “Ti si bio kod mene sa svojim rođakom Živom Adamovim, da on kupi od mene kompjuter.” E, koji kompjuter, to je neka ’82, samo što smo se preselili na Vidikovac, moj rođak Živa napravio, pa kao i Dragan i Lale, tad si mogao napraviti društvenu firmu, nisi mogao privatnu. Znaš, sve negde do Ante Markovića nisi mogao privatnu, mogao si radnju do pet zaposlenih, ali nisi mogao firmu. I onda su se ljudi snalazili, naprave društvenu firmu, jer je to bilo dozvoljeno. Tako je on napravio nešto i onda je tražio, valjda, računar za sebe, i dođe da me pokupi, i odemo na Petlovo brdo, i uđemo kod čoveka, a na stolu stoji, ide ona igra, kako se zove, Escape from Krakatoa, helikopter, ono, Apple 2. Posle sam ukapirao, godinama kasnije sam shvatio da je to bio, u stvari, klon, sa Appleovim logom. E, taj čovek mi priđe, Dejan Jovanović, pogledao sam juče da ne pogrešim ime, posle sam uzeo broj telefona, i to je bio prvi računar što sam video. Znači, to je možda decembar ’81. ili januar ’82. E, i tu sam se ja onako malo primio. Međutim, sve je to još bilo u nekoj fazi, ne znam šta ću, da bi se pojavili ZX 80, 81, i ja kao, valjda, to me interesuje. I pošto je moj ćale leteo na desetki, to je bila Amerika, onda je komšija Vukčević Branko, koji je leteo na 727, vrata do nas, mi lepo sa Heathrowa u svojoj pilotskoj torbi donese Spektrum 48K, mislim da je bilo, recimo, januar ’84, znači, bilo je gotovo. E, i tu sam se ja ono, načisto primio, to mi je bio prvi moj računar, i tu sam se potpuno zainteresovao. Nažalost, avgusta ’84. moram da prekinem to moje samoškolovanje, jer idem u vojsku, i zainteresujem se vrlo brzo. Znači, ono, Basic, Assembler, tako, onda, kažem, imao sam taj prekid, pa sam pokušavao ponovo, ja sam probao ETF da upišem, pa nisam prošao, onda sam brže-bolje vanredno matematiku, jer tad si mogao da ideš u vojsku samo sa indeksom, a da bih išao sa svojom generacijom, ja sam tako, kasnije sam zavoleo tu matematiku, da te ne bih sad zamarao. Eto, tako sam ja počeo, onda kad sam došao iz vojske ’85, lutam, ne znam šta ću, da li ću ovo, da li ću ono, i ’86. odem za Božić, rešim da kupim Atarija, pošto čitam razne priče, megabajt linearne memorije, ovo-ono, Motorola, i ja, s obzirom da sam Jatovo dete, imam one karte s popustom, odem u London, i, verovao ili ne, u Selfridge su na Oxford Streetu, na petom spratu, kupim Atari ST1040 i monohromatski monitor. Dan kasnije, u Tottenham Court Roadu, tu je bilo par tih računarskih radnji, kupim tada jedan od popularnih Star NL10 matričnih štampača i to donesem u Beograd. S tim što je tad još bilo, što ne znam koliko ljudi zna, moja generacija zna, švercovalo se manijački, pošto je bilo zabranjeno uvoziti kompjutere u SFRJ, e, još je to bilo na snazi, tako da sam ja morao to da ostavim na carini, pa je ćale, preko prijatelja koji se iz Njujorka vraćao kući, na one, kako se zove, uvozne dozvole, stavio sebi auto, meni računar, neki nameštaj, to je stajalo jedno mesec dana na carini, jer okej, nisam došao do toga. E, onda kreće ludilo, onda me samo to zanima. Dam tu i tamo po neki ispit, ali krećem, učim. Fortran, kao treba mi za faks, malo sam znao i iz srednje škole, jer sam bio ono, kako se kaže, nesrećno usmereno obrazovanje. Današnja gimnazija, pre toga XIII, posle toga XIII beogradska gimnazija, u tom trenutku se zove Centar za usmereno obrazovanje i vaspitanje Beogradskih bataljona. Ja sam tamo proveo četiri godine, pošto sam u prvu godinu krenuo iz zgrade koja je 150 metara odatle, jer sam osnovnu školu išao 150 metara na jednu stranu, u Lješkoj ulici, Filip Kljajić Fića, i 150 metara na drugu stranu sam krenuo u srednju. I onda sam nastavio treću, to se zvalo Matematičko-tehnički saradnik, bilo je jedno odeljenje programera, ali nisam imao dovoljno poena, pa sam kasnije i za ETF isto tako prošao. Ali manje-više smo imali isti program, oni su možda imali dva programska jezika više, mi smo imali Fortran, Pascal, ne mogu da se setim šta još. Tako da sam ja u srednjoj školi to uz spektrum savladavao, i posle kad sam uzeo Atari, Pascal, Fortran, pojavio se GFA Basic, nemački, struktuirani Basic, što je bilo ono, znači, lakoća Basica i sve to, ali možeš da ga pišeš bez GoTo naredbi, bez brojeva linija i tako. U njemu ja ti razvijem, kao da naučim to, tu kreću moji koreni bavljenja bazama podataka. Razvijem nešto, pratio sam istorijat fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Izašao je neki specijalni broj Tempa, kad je Savez slavio 20, 21 godinu, recimo za 65 godina, 64, i čovek je uredno sve popisao, sve utakmice, izmene, golovi, i ja sam to počeo, kao kako ću ja sad to da vodim, posle su izlazili godišnjaci, Almanah je sledeće dve-tri godine, i ja sam pratio nešto, i sednem da napišem programče kojim ću ja to da vodim, u GFA Basicu, i tu počnem, shvatim da neke principe sam ukapirao, na primer, indekse. Bilo mi je logično kasnije, kad sam počeo ozbiljno da se bavim bazama, kažem: “E, pa ja sam ovo već nekako radio.” Tad još nisam znao da ću time da se bavim. Međutim, još na studijama, sad kažem, na Banovom brdu i preko jedrenja, sad, glupo je reći, preko mog kuma danas, Todora, mi smo počeli da treniramo jedrenje u osnovnoj školi, Jedrenje na vodi i na Adi. Mi smo bili okej pobednici, a konkurentski klub se zvao Akademski jedriličarski klub Beograd, on je bio tamo gde je sad stub pilona, pa je preseljen preko puta u marinu. E, tu je bio Gordan, mi smo se tako upoznali, zvali smo ga Ajnštajn, pošto je bio mag za jedrenje, kasnije se bavio računarima, voleo je pripremu za štampu, biznis. Posle smo i firmu zajedno napravili, i ja ti kažem, uz njega smo radili neke posliće tih osamdesetih, i shvatio sam da ovde može da se zaradi znaš tako.
POČETAK PRIVATNOG BIZNISA
Tako da sam tu počeo da vidim, da bi ozbiljno Godža pomenuti, Goran Jovanović, moj drug iz srednje škole Prota, Godžin, brat Aca, i Irena Paunović, naša poznata dizajnerka, i ja smo osnovali, kako se to zove, preduzeće sa potpunom odgovornošću Blueprint, tamo 1991. Ja ulažem pet hiljada američkih dolara, Irena je otišla u New York, donela sebi računar, donela je Macintosh 2Ci sa pet megabajta RAM-a, sto dvadeset megabajta Connerovim diskom, i radi uz pivot monohromnim monitorom, koji se okreće, znaš ono, menja sliku, i to je bio moj ulog u tu firmu. Tako da sam ja počeo da budem privatnik vrlo rano, jel’ u tom, da kažem…
Ivan Minić: Sa potpunom odgovornošću.
Milan Adamov: To je bilo deo mog posla sa potpunom odgovornošću i radili smo mnoge poslove. I pre nego što smo osnovali firmu, Godža je imao neke kontakte, sad ne znam, prvi veći posao nam je bio Vreme, časopis, fontovi i uopšte taj, kako se zove, know-how, da kažem. Naime, Vreme se tad, mislim da se štampalo i tad u Forumu, kasnije, kad sam ja odlazio u Vreme, štampalo se u Forumu isto, u Novom Sadu, ali je pripremu radila firma Applications, ova centrala koja je bila Apple prodavac, da kažemo. Tad je malo drugačije bilo, Apple je u Jugoslaviji dolazio preko Velebita, društvene firme, i sad ne znam, to isto mlađi ne znaju, u vreme SFRJ, da ne kažem komunizma, jedini način da neko nešto prodaje u zemlji je bilo da ima zastupnika od ovih stranih firmi ili da da licencu da se nešto proizvodi. Zato smo imali Levis farmerke u Varteksu, ne zato što je Varteks bio mnogo dobar ili mi mnogo dobri, ja verujem da danas ljudi u Pazaru mnogo bolje prave farmerke nego oni, zato što je to bio jedini način da Levis uopšte prodaje nešto. Išli su ljudi u Trst da švercuju farmerke, mislim, to je bilo tako. Ja sam imao sreću da mi je otac leteo za New York bar jednom mesečno, pa sam dobio iz tog izvora, ali mnogi nisu. Tako je i Apple imao zastupnika, to je bila velika firma, Zagrebačka Velebit. E sad, tu ja bih voleo, nama je na spisku želja za Infinitum da pozovemo Drageca Gajskog, koji je dugo radio u današnjem Apcomu, Powercomu, u ACS-u još pre, kako se zvala ta firma koja je nastala iz Velebita. Isto su ljudi napravili društvenu firmu i preuzeli samo Apple, jer nisu hteli da rade u onom kompleksnom, kako se to onda zvalo, složena organizacija udruženog rada. Njega smo hteli da zovemo, ali nikako da nam se organizuje to. On nam je pričao, mislim, ne pričao, nego ja sam čuo, pa sam želeo njega da zovem da on potvrdi. Navodno je neko bio tamo u Kaliforniji krajem 70-ih, početkom 80-ih, ono rano 80. i 81. i bukvalno u hotelskoj sobi, sa sve vešom koji se sušio na radijatoru, potpisao ugovor sa Apple-om o zastupništvu za SFRJ. To je kao urbana legenda sad, ja sam hteo gospodina Gajskog da zovemo da on to potvrdi, ali biće valjda prilike. Tako da je Velebit bio zastupnik za Apple. I onda je Application bila firma koja je bila njihov, to se tad zvalo Apple Center, iako nisi prodavnica. Malo je komplikovano bilo za ovu reč, uglavnom ta firma je radila prelom Vremena i ono, osvetljavanje na film, kako se to onda radilo. Išlo je i mislim da su uzimali neke hiljade dolara po broju. Neki su ludi podaci, ne znam tačno. I oni su želeli to da u okviru svoje kuće imaju. Kupili su, stigao je Windows 3, 3.1, već to može nekako, ima PageMaker za Windows, ima ATM za Windows, i mi smo uglavnom otišli tamo i to je ono, Godža ispregovarao, uradili smo to, neke četiri familije fontova i kodni raspored smo osmislili, koji smo pretvorili tako da može da radi na Macu i na Windowsu, da daje iste rezultate. Tako je Vreme prešlo, to nam je bio prvi posao.
UNAZAD KROZ VREME – JAT
Ivan Minić: Hoću da te vratim malo nazad na nekoliko stvari, koje mislim da mogu da budu super interesantne. Prva stvar, ok, Ćale, pilot. Nisam neko ko voli da romantizuje Jugoslaviju iz prostog razloga što sam vrlo malo živeo u njoj. I ja je se takoreći ne sećam kako treba. Ok, sećam se ponečega, ali ne baš previše i mislim da nemam pravo da govorim o tome kako je to sve bilo super, zato što da je bilo super, ne bi se onako raspalo. Ali bih voleo da damo malo više svetla toj celoj priči, jer sam nedavno baš na LinkedInu izvlačio neke podatke o JAT-u jer mi je bilo super zanimljivo. Gde je sve zapravo JAT direktno leteo, šta je sve postojalo od linija i opcija, i sada da takva aviokompanija postoji kakva je JAT bio tada, ne veća, ne druga, bila bi u top-5 u svetu.
Milan Adamov: Ne znam koja bi bila, recimo osma u Evropi, tako neki su podaci, ne mogu da se setim. JAT je imao problem kako se zove, broj zaposlenih po sedištu. Taj odnos ne bi mogao niko da izdrži u svetu od kompanije, jer je to bilo, ne znam. Pa mislim, otprilike kao ono, naš, Juga smo izbacivali, ne znam, 10.000 radnika izbacuje, lupam, 500 Juga mesečno, a u Japanu 1.000 radnika izbaci 12.000 Tojota. Mislim, to je ta vrsta problema i tu oni su bili profitabilni u jednom smislu, donosili su pare, bili su puni avioni, ja se sećam. Ćale ide ono, oni su imali kao šestomesečni plan na onom, kako je to, kao nekako uz ruku, znaš, plan, pa mesečni plan, pa nedeljni plan. I onda on kad donese taj šestomesečni, ja sam voleo to da gledam, i sad vidim, aha, ovo kad ide, gde, i obično kad dođe, recimo, taj plan popodne, onda krenu da zvone telefoni. Znači, ja kao član porodice i svi članovi porodice smo imali takozvane, nismo leteli baš džabe, ali si imao pravo na jednu kartu domaću godišnje i jednu kartu međunarodnu da platiš 10% cene, a sve ostale 25% cene s tim što si imao takozvane stand-by karte. Znači, nisi imao pravo na sedište u avionu. Pa se to domunđavalo, okej, Amerika, prva klasa nije popunjena, ajde u prvu klasu. Bože mili, znaš, to je to. A recimo, kad je baš popunjeno, kapetan je imao pravo da potpiše za dva putnika, da se stave na ona pomoćna sedišta. Čak nekad sam leteo jednom za Kanadu u kabini. Bukvalno, jer nije bilo mesta druga. Znači, išli smo sestra i ja za Kanadu, i Ćale je leteo, i onda smo se smestili u kabini, bukvalno. Što nije nimalo, to deluje ovako egzotično za klince, ali posle sat vremena nije ni malo prijatno. I ne možeš da sediš i vruće je i tako. Tako da je on imao, svaki kapetan, to pravo da potpiše, i čim izađe to za Australiju, pošto su avioni za Australiju, Jatovi išli, mislim, dva puta nedeljno, bili su šest meseci unapred puni. To je, pogotovo letnja sezona, u Australiji imaš dosta Makedonaca, dosta Hrvata, dosta Srba, naravno, ali sva ta dijaspora, to je bilo krcato. I onda su ljudi zvali da mu se, ko pre da se javi, potpiše ta karta da ga primi avion i da ide za Australiju. Tako da, kada sam išao 1981, išli smo porodično u čuvenu smenu. Simo, letelo se, mislim da smo tada još sletali u odlasku u Kuwait, a da smo u povratku sleteli u Dubai. Jer je pre toga JAT leteo Beograd, Bagdad, Singapur, Melburn, Sidnej. Onda je bio iračko-iranski rat, pa su oni pomerili na Kuwait, mada si ti leteo nad teritorijom Iraka ili Irana, nemam pojma kojom, što mi je Ćale govorio, imali su takozvani dodatak za ratni rizik koji je bio, nemam pojma, lupam petina plate. Na njihove plate to uopšte nije bilo zanemarljivo, znaš. Jer ono, kaže, dešavalo se, ti se javiš na kontrolu i letiš ceo Irak, preletiš, niko ti se ne javi. Znaš, ono, pošto su oni sve povukli na front, šta ja znam. I onda su oni pomerili to da bi se na kraju završilo, znači, tamo negde od kraja ’81. i ’82. se ide preko Dubaija. Inače, pre toga je bio Kuwait, a pre toga još Bagdad. Uglavnom, znači, Beograd, Kuwait, Singapur, onda si tu izašao, pa bio nedelju dana, pa kad dođe sledeći avion, vrati se, pa kad se vraća ovamo, ti letiš Singapur, Melburn, Sidnej, pa si tu nedelju dana i nazad isto tako. Kasnije su oni kad su išli preko Dubaija, u Dubaiju tri dana, pa, znaš, tako malo su usitnili. Isto je bilo posle za Kinu. Ja sam išao za Kinu, trebalo je, imao sam indijsku vizu u pasošu, ali nisam ni kročio na indijsko tle, išlo se preko Kalkute, koja ne znam kako se danas zove da budemo politički korektni, slično, ali nije isto. I nisu nas pustili iz aviona, posle su države nešto posvađale. Mislim, nama je bilo predstavljeno tad da nas nisu pustili iz aviona i ugovor je bio da se uzima neki ketering odatle. I to niko nije hteo da jede do Pekinga, to su bacili. Oni su rekli, čekaj, nama se više isplati da ponesemo iz Beograda za taj deo tamo nego da ovo bacamo, znaš. Ej, tu je neko našao neki kuršlus i mislim da je posle možda još dva, tri aviona išlo preko Kalkute i onda su i to pomerili. Znači, Beograd, Dubai, Singapur, Peking. Za to je letelo se za Bangkok direktno, svi smo iz Beograda leteli. To je ono druga polovina 80-ih, tad su operisali sa recimo pet desetki. I bila je urbana legenda da se na desetkama ne gase motori, ne isplati se. Znači, ono, sletiš iz Dubaija i treba da ideš za New York, ne isplati se. Mislim, reći ću ti anegdotu mog oca, znači, u desetku je stajalo 110 tona goriva. Znači, slika koliko to troši. Znači, ti slikovi toga koje je to moj otac rekao. Te druga polovina 80-ih, prva polovina 90-ih, mi imamo ono par-nepar bonove za gorivo. I sad moj otac gleda dnevnik i direktor Laste se žali kako će morati da redukuju neke linije. Njima dnevno za sve linije u Beogradu treba devet tona dizela, a on ne dobija ni tri. A moj ćale kaže, ih, ja to potrošim do Zagreba. Znači, ti kažem, toliko je stajalo u desetku.
Ivan Minić: Šta je pričao ćale kako je to bilo iskustvo obuke na tim avionima i sve ostalo?
Milan Adamov: To je bilo, znaš kako, oni kad su počinjali, ne znam, klipni avioni. Oni su počeli sa DC-3, 61. marta, a onda je tu negde 65. ili 66. došao na onaj Convair 440, i onda je prešao na DC-9. Pa sa DC-9, 1974. je on dovezao, bio je kapetan posade koja je dovezla prvi Boeing 727 iz Sijetla. I to je isto lepa priča. Imam druga iz srednje škole, otac mu je bio fotograf koji je išao, bilo je puno novinara, ambasadora i tako dalje. Sletali su valjda na Newfoundland, pa na Islandu, gorivo i u Londonu. I u Londonu su bili dva dana. Zašto? Zato što su do Londona na klupicama sedeli. Sedišta su se montirala u Londonu. I onda su ovamo, i to su sve obuke bile. Recimo, to za 727, sećam se, bio sam već dovoljno veliki, znam, danas je pokojna tetka čuvala mene i sestru, a da je i moja majka otišla i bila s njim tamo, ne znam. U stvari, on je otišao na tri meseca, ona je poslednji mesec dana bila s njim u Sijetlu. Onda su imali slike sa Islanda i to. Ona u uniformi stewardese, da ne pitaju ko je sad ova, znaš, pošto on ide s nekom. I toliko je trajalo to. Onda klipni avioni, ne znam, za desetku je išao dole u Kaliforniju, negde, ne znam gde je bilo. Za desetku, mesec dana, četiri zone, tako. Tu nije bio u onih prvih nekih tri, četiri posade što su obučavale, ali nije bio prvi, kao za 727. I sa desetke je otišao u penziju. Nije hteo na 707, nije ga voleo, ne znam zašto. A celog života je vozio 727, to je najbolji avion u istoriji vazduhoplovstva za njega. Analogna tehnika i sve, znaš, to mu je bilo. Tako da, ne znam, to su bile obuke. Imali su, znaš, taj njegov problem, ono, svakih šest meseci imaš…
Ivan Minić: Resertifikaciju.
Milan Adamov: Resertifikaciju, zdravstvene preglede, ispite, simulatore i tako. I onda je on imao onaj čuveni sindrom belih mantila, znaš. On ode na pregled u Zemun tamo. Mene je vodio, jednom sam išao, to kad sam počeo da nosim naočare, pa me poveo tamo, ono, tamo su mi širili zenice i to. Pitao tog doktora, mogu li da dovedem klinca, može. I onda kad god ode tamo, njemu pritisak malo poveća. Oni te vrate i posle nedelju dana opet dođeš, znaš. I ako opet imaš povišen, e, onda ne znam, mesec dana te skinu, ne znam tačno kakva je procedura. I on ode tamo, vrati se kući, meri danima, pritisak sve u redu, kad ode tamo, malo povišen i tako. Tako da je to bio problem. A ovo manje-više, pratiš šta dobiješ, uputstva kada si u poslu. Znaš, svi misle, pilot i ovo, ono, znači njegov engleski ovako u normalnom životu je bio očajan. Ali taj je bio, ima jedan snimak, to moram na YouTube da stavim kad isečem iz toga. Uspeo sam sa Betamaxa baš taj put u Kinu i baš poletanje iz Kalkute da, kako nastoji onaj sreći čoveče. Znaš, to je bilo, naš mis-komunikejšn. I ono, dođe do toga, znaš, baš zbog engleskog. Znači, on je bio na levom sedištu, kolega na desnom, zaboravio sam kako se zove. I sad oni nešto pričaju i sad izađu na pistu, i na kraju piste imaš onaj prošireni deo, jel’ da se okrene. E sad, taj prošireni deo, ne samo da je, ja sam bio u kabini, snimam, video sam Sony kamerom, jel’, i vidim, ne samo da je druga boja asfalta, nego deluje onako, znaš, kao krnji se asfalt, deluje nesigurno. I sad kaže ćale, pošto onaj ko je na levom sedištu, ovaj desno komunicira, ovaj na levom upravlja avionom, što bi se reklo. I kaže, daj pitaj ga, jel’ smemo tamo da okrenemo, mislim, nemamo gde, ali, znaš, sto deset tona goriva i još koliko tona putnika i svega. I ovaj čovek sad izgovara na engleskom Jugoslav, ne znam, five eight zero ili već koji je let bio: “Where do we return back?” Na šta čuješ problem, ne kaže “turn around.” I sad čuješ, sad ću biti, izvinjavam se unapred ako sam politički nekorektan, ali čuješ iz zvučnika: “The tower wants to know why do you want to return back.” Znaš, sad moj ćale kapira, a ne sme ovog da unizi, kreće da se nervira. Znaš, na kraju kaže, ma daj bre, nosi ga, okrećemo se tamo. Ali hoću ti kažem, to je minorna stvar, zamisli nešto drugo, taj mis-komunikacija. Znaš, to ti je čuvena ona nesreća Inex-Adria Airwaysa na Korzici, ne znam da li si gledao na YouTubeu, imaš pet videa gde objašnjavaju, znaš, to je niz sitnih grešaka. Samo da jednu nisu napravili, ništa se ne bi desilo. Ali to je niz, što njihovih, što posade, što kontrole dole, znaš. Neverovatno, znaš. Tako da je to bilo, priče su bile takve. Ne znam, obuka manje-više, situacije su bile, mislim da je bar dva puta, ako ne jednom, ispustio gorivo u Atlantik.
Ivan Minić: O kojoj situaciji se za to radi?
Milan Adamov: Pa, radi se o situaciji kad ti poletiš sa JFK-a i 45 minuta ti se već na Atlantikom, a onda pripadnici ustaške emigracije obrnu aeronom i kažu da je bomba u avionu, znaš, i onda, pa su radili stalno, ne znam koliko, i onda ti ne možeš da sletiš sa 110 tona goriva, imaš dugmence koje za dva minuta to sve izbaci i leti se nešto, ideš u spiralu gore, da ne bi uvukao sopstveno gorivo u svoj motor, ali i onda ispuštaš gorivo, i onda se vratiš, sletiš, svi na polje, trk napolje, FBI unutar, to je onda 4-5 sati, i to je razlog. Ono, sad ne znam ono da li je to Llojd, pošto su svi avioni, kao i svi brodovi bili osigurani kod Llojda, da li je Llojd to priznao, nije priznao, da li su plaćali, ne mogu da kažem, u tom trenutku poreski obveznici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, da li postoje ili ne, ali neko je plaćao. To su situacije, to je imao, ali ništa ovako drastično. Ali kažem ti, što se obuka tiče, nije nešto posebno, to je to nekako, uđeš posle u sistem i to ide.
Ivan Minić: A u tom trenutku kada je Jugoslavija svet u malom, i ima sve, i šta god da te zanima i šta god da voliš, imaš nešto dobro kao opciju tu, da li je to more, da li je to banja, da li je to jezero, da li je to planina, nije bitno, za sve imaš ono, hoćeš šmekerske planine, imaš šmekerske planine. Hoćeš ozbiljne planine za skijanje, imaš ozbiljne planine za skijanje. Hoćeš, ma mislim, i imaš opcije uvek. Pa tako isto i za more i za sve ostalo. Kako je bilo videti pravi svet?
PUT OKO SVETA
Milan Adamov: Uh, pa onako, što se kaže, zaljubljivo. Ja sam prvi put išao, ja bih ti kaže, prvi put inostranstvo je bila Grčka. Kolima, išli smo na more. Mi s Audijem 80 LS. Sećam se, moja majka ima rođenu sestru, znači ja moju rodbinu slovenačku često umem da zezam, znaš kad krenu nešto, žale za Jugoslaviju, on reka, pa naravno, vi ste bukvalno shvatili bratstvo i jedinstvo, on je reka kako, pa moja majka se udala u Beograd, a ova je otišla u Skoplje. Tako da, ovaj, tetka iz Skoplja, sa mojim sestrom i njenim mužem, i naše komšije, isto tatin kolega Pera Trifunović, pilot, malo mlađi. Mi smo uvek živeli u Lješkoj, smo živeli isto iz grada u različitim uzejima, na Vidikovcu, i ja ti kupio tih deset stanova, o tih deset dva su oni, a jedan je, znaš ko, jedna čujna javna ličnost, kom je otac pilot, čovek se zove kao otac, znači on je Nikola Đuričko, glumac, je živeo u mojoj zgradi iznad mene, tri sprata, dva sprata, njegov otac je pilot, bio na desetki, mislim da je sad neki instruktor, ono, još je živ, čini mi se, video sam ga, jednu onako vitala, Nikola Đuričko stari, kako se zove. Tako da, kažem, išli smo s njima, u Grčku, tamo, samo što je ono, mislim da je to 1975, recimo, samo što je ono vojna hunta, znaš, ono, onda su bili neki bonovi za gorivo, nisi mogao drahmama da plaćaš gorivo, i sećam se da nam je, ono, stari put i možda dva kilometra pre Bogorodice, granice, kamion, kamen, točka iz kamiona, razbio šoferšajbnu na audiju, i sećam se kad smo se vraćali da su carinici uredno, aha, ti si onaj, naplatili carinu za izmenjenu šoferšajbnu. Tako da je to prvo inostranstvo, nevezano od aviona, a prvo inostranstvo avionom je bio London sa majkom i sestrom, 29. novembra 1978. Išli smo, tako, ono, imamo karte, idemo u, to se zvala, svi su Jatovci tamo išli, bar ovi što su preko Komercijale, Ćaletova blagajnica, jednostavno Jatova blagajnica, tada Mila, ona je imala te veze, znala je to neku, ne znam kako se ćerka, u stvari Aleksandra, pa je Aleksandra bed and breakfast na Šepersbušu. U istoj ulici je neka BBC-eva zgrada, znaš, ja to često kažem, pokušavam da nađem te video, jedno od epizoda, mislim Monty Pythona, da je tu na ulici snimano nešto, znaš, ono, tačno mi liči ispred te zgrade, to je Šepersbuš 88-ica buš, čini mi se, išao, i to mi je prvo inostranstvo avionom, i tada sam gledao “Briljantin” u bioskopu, i tada sam kupio ploče, ono, sećam se, pet funti sam ušao, ne znam gde, kupio sam onaj, kako se zove, od Pink Floyda, riri, nije revivaler, nije, nije važno, njihovi neki stari snimci, to je bilo kao najjeftinije, sam to uzeo, i išao sam da gledam “Grease”, i to je, svi ljudski, opet sad poznata, relativno poznata ličnost, ne znam da li si nekad gledao dramu “Kamen za pod glavu”. E, Milica Novković, ona je napisala tu, ona je tad usavršavala jezik, a ona je, njoj je ova mila blagajnica tetka bila. Znaš, ona je vodila mene i moju sestru, dok su ove žene isto u šopingu, ona je nas vodila u bioskop da gledamo “Briljantin”. To mi je ostalo prvo. Drugo inostranstvo avionom je Amerika, 29. avgusta sledeće godine. Trebalo je da ide ta tetka koja je te godine umrla, i sad kao, moj otac ima neku rođaku tetku na Floridi. Ono, baba Anka je, ono, ja sam se često zezao, otišla, ono, dva broda pre Titanika kao dete, 5-6 godina, sa svojom majkom, i ona je živela na Floridi u nekom stanu, i svi su je to, znači, nije ona došla u penziju, nego je živela tamo, pošto je, svi ovi naslednici su tamo, i onda kao, ajde, ko će da ide, i moj rođak Steva, rođeni brat pomenutog, živeo pre, kao, on je planiran da ide, i ajde, ti si najzgodniji, tebi ne treba karta, a ne treba ni viza, mislim, treba ti viza, ali, zvuči glupo, mi smo 80-ih, Jatova, deca jatovci dobijali vize američke tako što odeš u Kneza Miloša, sačekaš red, daš pasoš, daš Jatovu povlasticu i ništa više. Moja keva, recimo, imala non-stop otvoreno, ono, za više ulazaka, godinu dana, ovo zato što, kao, nikada se nije znalo kada ćeš, ništa te ne pita, ono, kao, što ne ide mama, što ne, znaš, ono, kao, kad smo išli sestri, ja to da vadim, nekad, posle, kad smo išli u Ameriku, tako da za vizu nije problem, dobiješ brzo, šta više, ono, odmah te prozovu, kao, ajde, u ono vreme, do sada je viza na 10 godina, to je, ako prođeš, ako ne prođeš, ajde. I onda kao je izbor pao na mene, klinca, nepunih 14, znači ja tim 13 godina u tom trenutku, i letimo za Njujork, sećam da smo sleteli u Ljubljanu, pošto, da, to si me pitao gde se letelo direktno, znači, imao si skoro svakodnevno let, recimo, za Severnu Ameriku, znači, imao si i Toronto, imao si i Njujork, imao si i Čikago, imao si i LA, i mislim da je čak Detroit bio neko vreme, ili tako nešto. I to je ono, jednom ide, recimo, jedan ide direktno Beograd-Njujork, onda sutradan ide Beograd-Zagreb-Njujork, te sutra ide Beograd-Ljubljana-Njujork-LA, i tako, znači, to je bilo ono. Tako da, tada ja znam da smo sleteli u Ljubljanu, i znam da je bio ono problem, neki ljudi ostali, ono, da stoje, prebukirali, ili preko Zagreba, ne mogu se setiti, prebukirali, tako da su nas prebacili u prvu klasu, nas dvojce, što je bilo lepo. Međutim, avion zakasni, i mi izgubimo vezu za Tampu, iz Njujorka, JFK, šta ćemo, i sad ovi nama organizuju tu neki hotel Sheraton blizu, prespavamo, i ujutru Istra, N11727 za Tampu, sačekaju nas dole, i mi budemo u Floridijanu. Treba da ostanemo, mislim, mesec dana, ali smo ostali, to je avgust, 20 neki, trebao neki uragan da naiđe, znaš, ono, već su najavljivali kao ovo, i već je počelo onako malo da duva, već su rekli, čujte, ako ostanete, pitanje je kada ćete moći, jer ono, zatvoriće se aerodrom, pa znaš, ovo, ono. Tako da smo mi skratili malo put i otišli kući nazad, bili bi još par dana u Njujorku, i došli ćale po nas, a ja sam ti se, kažem, ono, tad zaljubio, ono, Ameriku. Tad si još nisam računao, to mi je malo krivo što nisam, da je već postao Apple 2, 79, ali gledao sam Ratove zvezda, recimo, sa mojim rođakom Denijem, on je živ, on je malo mlađi od mene, Deni je, šta meni dođe, znači, baba Ankina ćerka Violeta, ima ćerku Judy, koja ima muža Prasata i Tajlanđanina, i Deni je njihov, znači, to je praunuk, jel’? Znači, ja njemu dođem neki ujak, jednako. Denijel, sreo sam ga pre par godina, ono, radi i dalje u, to je Saint Petersburg, nije Tampa, u Saint Petersburgu, radi u nekoj dečjoj ordinaciji stomatološkoj. Mislim da je, ono, partner, što se kaže, suvlasnik, i ono, želeo mi je da joj jednom povedem mog sina tamo da vidi, ono, mnogo lepo, znaš, Florida, onako. Znam da su ovaj Steva, mi smo spavali kod Denija, Deni je sin koji nije imao dece, Deni je isto interesantan, umro, to ti je paradoks, čovek je bio kardiohirurg, koji je umro od infarkta, mnogo kasnije. Nije imao dece, ali ono, bio pun ko brod. Znači, prvo smo spavali kod njega u kući, i znam da je pravio neki roštilj, jer tu nekada dođe neka ženica, i ovaj Steva, nešto bih je hteo s njom, i idemo, i sad mi uzmemo bicikle, možda da misliš dole, da, kao, znaš, Florida, biciklima idu, ne znam koliko kilometara, u neki hotel gde ona radi, i sećam se da je hotel izgledao kao, ono, hotel Kalifornija na omotu ploče, znaš, onako, palme, ono, u tom meksičkom stilu, naravno španskom, to mi je ostalo u sećanju. Ono, žedni, ne mogu ti opišem. Ali je lepo bilo, ono, kažem ti, gledao s Denijem taj Star Wars, i ono, ko klinac ostalo ti u sećanju. Mi čekamo, kupili, ono, kokice, šta ja znam, i sad imamo još pola sata do predstave, i tu neki fliper. I na fliperu, ono, 50 kredita neko ostavio, neko je igrao, i morao je, pravda, da ide da gleda film. Mi smo onda igrali fliper, pre nego što smo ušli da gledamo film. To mi je, da kažem, prvo preko okeanskog putovanja avionom. Vidiš, svašta. Posle sam, ne znam, Australija, to, ćale, to, Bangkok nisam išao, Kina sam bio, tako, lepo je. Mislim, svet, kao svet. Treba da malo izađeš iz svog dvorišta da vidiš i da se naučiš malo da ima, znaš, da ima malo drugačijih stvari.
Ivan Minić: Mislim, to je, u principu, ono, najvrednije neko iskustvo koje sam ja skupio sa ovih putovanja, a to je da to što je nama nešto kulturološki, normalno i podrazumevano, ne znači da je na drugim mestima tako i ne znači da je naše bolje. Jer, ako oni uspevaju da opstanu toliko, ako su oni srećni, zadovoljni i njihovo društvo funkcioniše, pa možda je njihov model bolji.
Milan Adamov: Za njih je možda bolji, tako, ne treba da sudiš. To ti ide sa godinama, znaš, moraš da si malo drčan, pa malo ovo, pa malo ono, pa te onda malo tebe nešto zvekne u glavu, pa kažeš, au čekaj, nije to važno.
RAČUNARI NEKAD I SAD
Ivan Minić: Druga stvar koju sam hteo da te pitam iz tog istog perioda jeste, ja sam to proživeo desetak godina kasnije, kad je ipak bilo malo drugačije, a to je da prosto, ok, ti dobiješ nekakav računar, prvo ni ne znaš šta si dobio, ali dobio si nešto. Nekad je bilo, znaš šta si dobio, jer si to tražio, ali i to što si tražio, ti ne znaš šta si dobio, ti si pročitao neki članak i na bazi toga sad nešto, ili si video negde sa nekim, imao interakciju, ali realno, bilo je jako teško naučiti bilo šta, jer nisi imao odakle da učiš. Nije to bilo dostupno, nije bilo ni knjiga, naravno internet dv adeset godina kasnije postao masovno distribuiran, nije ajde deset, dal je dvadeset, ali prosto ono, mnogo je teže bilo naučiti i mnogo je teže bilo kad se desi problem, kako ga rešiti i kad počneš da objasniš šta je problem. Pa kako je to funkcionisalo?
Milan Adamov: Pa u mom slučaju, ja sam imao tu sreću ćaleta, mada i nisam nešto tražio njega, nisam ni znao šta je da tražim. I kažem ti, relativno sam kratko imao Spektrum jer sam otišao u vojsku, ali sam imao, kad su Lala i Dragan izdali, oni su izdali Spektrum priručnik, to je bila, mislim, knjiga zbog koje su i napravili Mikroknjigu, hteli da izdaju. To sam kupio i neku na engleskom “Machine Language Programming” za Z80, ali ono, softver se razmenjivao, koji tada imao svi pirate, znači ono, odeš u oglas, kupiš kasete, sve to igrice, naravno, ali je bilo ono, znači prvo od igrica, kako da ih krekuješ, znaš, da ubaciš ono bezbroj života, ono i tako, te neke stvari, sa trakama čuvenim kasetama, pa šteluj glave, tako to je bilo. Televizor, ja sam imao neki mali, ono, Philips Color, kada sam izgubio oči, pre toga sam gubio oči gledajući, ono, nikada ne znam, 1978. je bila Manila, košarkaš, ja kao učim, a ovde mi je televizor i gledam basket. Na njega sam kačio, ali, kažem ti, probaš, pričaš drugima, možda to neko period, tad su računari pojavili “Računari”, časopis “Računari” 1984. i onda je bilo to, kasnije kad sam došao iz vojske, to je već bilo, znamo godinu i po dana, u kojima ja nisam imao dodir, ja sam tu i tamo kupio neki broj “Računara”, ovo isto kao pročitao i to je to. Ali sam intenzivno tu, ’85., tad si već mogao i kod nas naći literature, znači, “Moj Mikro”, “Računari”, “Svet kompjutera”, manje više, on je više bio ka igricama i ovako malo, ali ova dva časopisa su imala, znači, prekucavali smo čuveni, onaj, kako se zove, ekranski editor Vlade Kostića za Spektrum. To su tri broja, mislim da je išlo, kucaš onaj heks kod, ono, znači, čekaj, ako pogrešiš tu liniju, da ne bude kucaš i sve, pa si pogrešio, i bilo je tu, ono, ozbiljnih tekstova domaćih već, ljudi su se snalazili iz engleskih časopisa, pa si to pratio, ono, tehnike, naravno, znači, ja sad danas pričam klincima, Spektrum je imao petobajtni zapis broja, znači, nije postojao integer, nije postojao, znači, to je bilo i sad, ti kad kažeš, ono, “let A jednako jedan”, ovaj, ti trošiš, pored te komande i to, trošiš pet bajtova, jer je to neka konstanta koju si ti stavio. Znači, sad kasnije kad zoveš to A je malo drugačije, ne troši, jer troši samo referencu. E sad, da bi tu uštedeo dva bajta, ti si mogao da napišeš “let A jednako Pi kroz Pi”. Pi je trošilo jedan bajt i drugo Pi je trošilo drugi bajt, i tako da si uštedeo tri, što je bilo vrlo značajno. Znači, ja nisam imao ZX81, on je imao jedan kilobajt memorije. On si mašinski program pisao u RAM liniji, basic programa, ne znam da li su to suludo, ali imaš RAM, pa taj string je u stvari Z80 kod. Tako da sam se tako snalazio, znači, malo mi je ovo donosio. Nije bilo, znači, nije bilo knjiga, malo, na našem jeziku, međutim, godinu dana, koliko ja nisam video, došlo je do nekog buma. Ipak, znaš, sve više ljudi to kupovalo. Znači, ne znam, koliko hiljada spektruma je kupljeno, Commodore-a, bilo je nekih domaćih i tako, radilo se na tome. Ono posle je već bilo malo slično, ali lakše. Znači, već smo imali, ono, na Atari-u mnogo više materijala, ali si dalje učio, ono, sedneš pa probaš. Nije bilo interneta, znači, tek neku vrstu komunikacije si mogao, tamo ’87., ’88., ne znam kada su sa UBBG-a počeli da puštaju, to je na ETF-u, kako se zvao taj PDP sa Vaxom, Vax VMS-om, koji je bio, ono, na uslugu svima nama da se kače. Mislim, nije baš svima, ali mislim da su mogli, kako se kaže, nastavno osoblje je moglo sa bilo kog fakulteta, a ja sam uzeo potvrdu s Matematičkog fakulteta da sam redovan student i s tim su mi dali nalog. Posle sam čuo nikad potvrđenu priču da je, u stvari, taj Vax bio poklon Matematičkom fakultetu, pa kako oni nisu imali ni kadrove, ni ne znam šta, dali su ga ETF-u s tim da, kad zatreba, nekom email dođe. Tako da sam ja dobio sopstvenu email adresu već ’88. To e-adamov at ubgf51.bit.net, to je bilo. Kasnije, kad smo imali tu nomenklaturu, a na ovom Vaxu, da nije bilo interneta, znači, ta nomenklatura tek malo, ’91.-’92. postaje malo popularnija. Ovo je bilo e-adamov procenat ubgf51 i to je sve. Pošto si u startu, svi Vax-ovi su bili umreženi u Evropi, u tu bit.net mrežu, onda nisi morao da naglašavaš. A bilo je čvorište jedno između time.net-a sa Vaj, američke, i bit.net-a, preko koga su oni navijali, to su ti počeci nazovi interneta, znači tako, globalnog jeli, gde si mogao ti sad nešto da, znači onda si već mogao mnogo lakše doći do informacija, samo smo kačili, imao si čuvene, kogod je dobio nalog na ubbg-u, je imao pre ili kasnije, mislim u roku od sedam dana, do tebe dođe fajl, koji su nam zvali list out-dial-ova. Šta su bili out-dial-ovi? Pošte u Americi su imale Vaksove. I ti si imao one kao jupakove brojeve, znaš, za poziv, i uradiš neku komandu i ti se nakačiš na tu poštu tamo. Ulogovan si tamo i ti praktično komanduješ modemu. Ono, imaš ATD, kucaš ATD, broj, i zoveš BBS-u. Mislim, ne znam da li treba da pričamo šta je BBS, Sezam je bio BBS, bulletin board system pre, i onda skidaš sa njega softver, tražiš informacije, tako smo se snalazili, dok to nisu ukinuli, jer su ljudi zloupotrebljavali, znaš, četovali su između sebe, recimo, učenici na ETF-u i tako, i verovatno je stigao račun za to. Ali svašta smo mi, ali tako smo se snalazili. To kažem ti, neki period do ’87. isključivo s papira, nekih časopisa, ali si morao sam da, moraš da uradiš sam, udariš sam u zid, probaš, ne ide, probaš, ne ide, probaš, i tako to je bilo. I sećam se, ja kucao nešto u spektrumu, kucao, kucao, kucao, ceo dan, idem negde s društvom, i ostavio ono, isključio samo televizor, ostavio. Dođem kući, ugašeno. Šta je bilo? Pa ne, moja majka, pa nešto je zujalo, sad je rekla, ne, ceo dan kucanja. Ode u propast. Nije bilo lako, ali smo se snalazili, šta da ti kažem.
Ivan Minić: To je taj moment kada prođeš taj pakao na početku, onda sve novo što se desi je lakše.
Milan Adamov: Lako se navikneš na novo i dobro. Jeste, posle je bilo, isto se sećam još, to je bilo ono klasična modem veza, 1993. mislim da si mogao PPP vezu sa UBBG onda ispostaviti. Znači drugi način, već je bilo ono, morao si TCP/IP, lag nije bila direktna, što je ono, bila priprema za ono što dolazi posle. Tako, časopisi, glavno, knjige, časopisi, drugi ljudi, iskustvo, znaš nekad sedneš, radiš, tabačiš, znači to, onda smo mi taj blueprint imali, to je bilo ludilo što smo mi, učiš svakog dana nešto novo. Ja se nisam mnogo bavio grafikom, oni su svi, i Godžo i ovi, oni su svi radili u Naučnoj knjizi pre toga. Naučna knjiga ti je bila tamo, ne znam kada su dobili, gomilu Mekintoša, znaš. Tamo je bio Godžo, bio je moj drug Peđa Milin, s kojim sam sarađivao posle 90-ih, on ti je recimo u službenom listu SFRJ tada prebacio ih sa onog, ne znam kako se zove, onog Hanivela Letraseta, znači s onog komplikovanog, njega je skroz prebacio na klasičnu pripremu. Ono, to je baš bilo, tako da mu odam priznanje, Peđi koji je, mislim da je danas stručnjak za filemaker ili tako nešto, nisam ga dugo video. I on je radio u Naučnoj knjizi dugo, znači mi kad smo napravili blueprint, on je tamo postao šef, i onda smo posle imali prilike da sarađujemo. On mi je dao da ne propadne, da ne ostane tamo. Ja imam u Mokrinusu i ormanu čuveni Inside Macintosh, to je pet knjiga za programiranje, ja bih rekao, to je ono, tada, Pascal naravno, ko ne zna, prvi Macintosh je operativni sistem, napisan u Pascalu i u mašinskom jeziku. Oni su izmislili, izmislili. Napravili nešto što se zove objektni Pascal, da bi u njemu razvili operativni sistem. Tako da je to bilo interesantno da, kažem, učilo se. Učilo se, uglavnom, sopstvenim snagama, samouki smo bili prilično.
Ivan Minić: Kaži mi taj trenutak da su Mac računari dostupni ovde, uglavnom je bio vezan za pripremu i uglavnom je bio vezan za ta velika izdavačka preduzeća. Posle je bilo i drugih nekih situacija u kojima su Mac i Mac serveri bili jako dobro rešenje i sve ostalo. Ali realno su bili rariteti i bilo je vrlo to kompleksno. Ja se, ako se dobro sećam, jedna od stvari gde je, kao, prvi put nešto veliko i ozbiljno urađeno i velika mrežna instalacija svega toga je bio summit nesvrstanih u Sava centru.
Milan Adamov: Jeste, i mislim da su ti Macintoshi onda, većina njih, završili u naučnoj knjizi.
Ivan Minić: Tako je se i meni cini.
Milan Adamov: A zašto su tad Macintoshi? On je bio jedini računar koji je u tom trenutku već imao Venturu, jedini koji je mogao arapski da, znaš, uopšte te skriptove gde ideš zdesna nalevo, ono, arapski, hebrejski, znaš, i dobro, to je zbog nesvrstanih, arapski je bio prilično važan, jeli, to je. Jeste, on je ušao, pa njega je, istorija Macintosha, njega je DTP spasao da ne propadne. On nije dobro krenuo, znaš, kad je napravljeno ’84., malo memorije, skup, nisu ljudi ipak hteli, znaš, i onda prave dil sa, što se kaže, sa Adobeom prvo, za PostScript, ono što se kaže licenciraju, pa onda prave laserski štampač koji ima to, a uz put se pojavljuje PageMaker. I to iz korena menja tu industriju, to je tako. Ja ne znam, to je, ono, mislim, to bi ti Borut i Lale i Draganče rekli mnogo bolje, ali to iz korena menja sve, mislim, to su te dve naše epizode, da ne spojlujem, odnosno da ne zloupotrebljavam, ali ko hoće, nek presluša, mislim da su nam to druga i treća epizoda. I to ga je spaslo u smislu što je to krenulo, i onda su ljudi bili spremni da daju silne pare za to. Znači, ja sam dao 5.000, od toga je bilo, recimo, 3.500, da je 1991. bio računar. To je u rangu, kao da sada daš 10.000, recimo. Znači, neki Mac Pro, onako, dobro opremljen je to bilo, ali to uopšte nije bio najjači model u tom trenutku, jer Jelena je kupila FX koji je bio skuplji. To je, ovaj, dva FX, on je imao Motorola u 40, ja sam imao Motorola u 30, ili je, da, čini mi se, ispraviće me već neko. Tako da, ono, toga je spaslo i držalo dugo. I bilo je, znaš, što ti kažeš, firmi, kako se zove, firmi tih velikih. Naučna knjiga je bila, ono, pionir. I druge su firme uzimale, ja znam da sam išao baš sa Godžom negde u ovoj ovde Stepi, kod nekog momka, on je isto, čini mi se, u stan, imao agenciju i prelamao je život, ono, što se kaže, SZR ili nešto je imao u tom trenutku već što je mogao i živeo od toga, i ljudi koji su bili vezani za štamparije, pa su znali da to mogu, znaš. Znači, dođe ti, ne znam, imaš klasičnu štampariju, slog, i dođe ti neko traži knjigu, ti nemaš vremena, nemaš sve, ono, da prelomiš na klasičan način, ali znaš da tvoj rođak to radi, što da ne uzmete neku lovu, ovako, onda je. Onda se radilo to na pausu, uglavnom naše čuvene priče, hladiš pausu u frižideru i tako da se ne savija kada. Osvetljavalo se retko, ali je bilo već, krajem 80-ih, čuveni Brana i Zoki studio, prvi, mislim, prvi privatni osvetljivač u Beogradu, to je bio ono, Lino Tronik, oni su ovde negde bili, blizu Vicka, to tu veš, tu su bili, u nekoj kući. I ovaj, sad da ne odajemo tajnost ove lokacije, i kako se zove, tako, a kasnije ulazi, znaš, šta ti kažeš, bilo ga je malo.
Ivan Minić: Ja se sećam da je tu bio i neki momenat zbog mreža da je bilo bitno.
Milan Adamov: E, bilo je važno, da, da, to si dobro rekao. Apple, Mac, svaki Mac je dolazio sa takozvanim local talk portom. To je serijski port, imaš, njemu je i serijski i printer port ili serijski, i kroz printer port, on je mogao da ti bude serijski port za modem, za ovo, za ono, ili local talk port. To je bila mreža koja je ono sa 256 kilobita. Si imao ono peer-to-peer, si mogao da se nakačiš. Išlo je, ovaj, išlo je ono u krug, kao koaksijalni eternet, znači nisi imao, nisi imao zvezdastu strukturu, nego ovako. Tu je drastično pomogla, malo kasnije, firma Farallon, u kojoj sam ja bio distributer ili neko vreme krajem 90-ih napravila phone net konektor. Znači, oni Apple-ovi su bili skupi, reda veličine 30, 40, 50 dolara. Znaš, tako, pa imaš neki terminatorčići, mora unutra da staviš. A ovo su bili konektori za local talk, znači on je ušao, ima isti port u računar, serijski, onaj Dino, mini Dino 8, znaš, to su bili. A s ove strane obični oni RJ45, dva komada. Zašto? Zato što su bile ogromne instalacije, on je mogao da tera, ja se zezam, local talk je mogao, znaš, ono radijator i radijator, ono samo vežeš žice, pa bi išlo nešto, znaš. I šta je još bilo, znači lasterski štampači su imali local talk. Tako da ti si mogao da imaš četiri Mac-a i jedan štampač, i nisi morao disketama, da svako je mogao da štampa. To je značajno bilo, to je sada, ne znam čija vizija, naravno, Jobs je verovatno imao udela, ali i sami ljudi u Apple-u su to radili, i to je razlog, znaš, što si mogao lako da… Nije imao Ethernet, znaš, onda je bilo, jao, nema Ethernet, nije profesionalno, to su nas ovi, na Sezamu, u ovih spisima, nas atariste, kao jao, gde vam je mreža, znaš, to nemamo. Atari je imao, to su nas još dodatno zezali, imao je neko rešenje da na midi port staviš adapter za neki Ethernet, pa je to kao, jao, jeste, to je za tambure, nije za mrežu, i tako, dobro. To su te već Sezamovske one, znaš, one prozivke. Ali to je značilo bitno, zato što si mogao, onda si mogao, recimo, šta si još mogao da uradiš, staviš hard disk na štampaču. To deluje suludo, šta će ti hard disk na štampaču? To su ti štampači imali ugrađenih nekih 12 poskriv fontova, koji naravno nemaju naše slovo. I sad, ti kad radiš prelom i kad šalješ nešto na štampu, ako koristiš Times, računar ne šalje ništa štampaču osim tvog teksta, ono što ti hoćeš da odštampaš. Međutim, ako koristiš Times BP, naš font, sa našim slovima, on mora, to se zvalo download, malo je glupo, očinski sa računara uploaduješ na štampač, ali se zvalo download sa strane štampača, gde si download-ovao fontove, i onda on mora taj font da pošalje u memoriju štampača, koja nije bila velika. E sad, i ako si dao sebi slobodu, ili, recimo, radiš neku stranicu nekog kataloga gde si malo, ono, se spustio sa fontovima, to nema memorije za sve, mora da izbacuje ono štampač danima. Mislim, danima, par minuta, duže nego inače. I zato je bio hard disk, znači, onda si mogao na taj hard disk da staviš fontove i onda je on to koristio kao eksternu memoriju, nije moralo svaki put da se download-uje, nego je to bila proširena memorija za štampač, tako, bilo je bar trikova. I da, DTP je spasao Mac, i onda je Mac postao ovako, onda je počeo da ulazi, vezano ovo za broj ljudi što si rekao, ja se često šalim i u podcastu često kažem, recimo, to me uvek Borut padne na pamet, jer sam kod njega bio u stanu, znaš, i onda kaže, ja sam devedesetih, ono, kad je Apple trebalo da pukne, rekao, znao svako ko je imao Macintosh u gradu, a par kod trećine sam bio u stanu, toliko nas je bilo. Držali smo se onako zajedno. Bio je skup za privatnog kupcae, pa smo se mi snalazili, mi što smo imali Atari-e, više Atari-a nego Amiga, mada su postojali iz Amiga, ali za Atari-e su postojala dva vrlo ozbiljna emulatora, znaš, za Macintosh. I onda si mogao, ja sam čak, bilo je vremena kad sam Apple, dva meseca Atari koristio isključivo kao Macintosh, pre nego što sam kupio. I tako sam i naučio i da programiram i sve ono, počeo sam da, što se kaže, da programiram malo, i nam rekao, radio sam baš, trebalo nam je neki konverter PostScript fontova, pa sam onda izanalizirao formate. Naš, ne znam, na Macu je jedan sve onim resursima, napisao je to neki binarni fajl, na Unixu, kako su oni to zvali, pošto je dolazilo, sve je dolazilo, i FrameMaker je došao sa nekog Unixa, pa je prvo na Macu bila verzija. On je bio u nekom tekstualnom obliku. Znaš, i onda da bi to iskonvertovao u razne oblike, što njim je trebalo i za vreme, posle imaš konvertor koji će da prebaci u PFB, a ne da koristi ove Macove. To je posebna priča isto s čime smo se mi sve bavili. Doneo nam je, znam da je jednom, sedim, ja radim, i uđe neki čovek, krene da priča s Godžom, a ja baš tabačim, ja se to zovem tabačenje fontova. Znaš, ne znam kako, to ti uzmeš original, uvučeš u Fontographer u to vreme. E sad, od tog dana u buduće smo mi sve to radili na novo, mimo Fontografera, nego s tim što nam je doneo. Taj čovek koji je ušao sa Godžom se zove Jovica Veljović, naš čuveni dizajner fontova. Inače, mislim da je on Borutov klasić sa fakulteta, da su mi zajedno, to sam u ovih par podcasta gde slušam Boruta, pratim ga, gde ide čuo. I on nam je to kao dao neku beta verziju, on to koristi, on je tad radio za Adobe u Nemačkoj. I mi to probamo i ustanovimo da, kada otvaraš s njim originalni font, kada ga ubacuješ u njegov format, on sačuva ono što mi zovemo u fontografiji “hintovi”. Što čuva veličinu na malim rezolucijama i pokušava da ti sačuva određene dimenzije slova, a Fontographer to ubije. Pa ti to moraš posle sam da dorađuješ. A ovo je bilo super. Ovo štedi vremena i bolje izgleda. Tako smo mi prešli skroz na Font Studio. I onda ti to sve uvučeš i onda imaš sve elemente. Imaš slovo C, imaš onaj karon i ti spojiš reference na ta dva i napraviš Č na nekom mestu. Mislim da smo mi to stavljali Č na A tilde, ispraviće me Godža, setićemo se. Mi kad smo pravili raspored, mi smo to zvali application-ov raspored. To je bio Velebit-ov raspored. Svi fontovi koji su dolazili su imali, svaki je stavljao svoje nastavke. Znači, ko god adaptira font sa našim slovima, jel’? Onda je dodao BZ, Brana i Zoki. AP, application. Mi smo stavljali BP, blueprint. Mikroknjiga je stavljala MK. Znaš, i naš raspored i raspored Mikroknjige su u 90% slučajeva bili isti. Mi smo radili samo još nešto dodatno, a to je da smo stavili, kako da kažem, ja kao propali matematičar to ovako formulišem. Naš jezik ima jednu azbuku, a dva pisma. I ovo što smo mi navikli da radimo sa računarima, ovako kako radimo sa promenom iz ćirilice u latinicu, to da pokrećeš makroje, to važi za Ruse i za sve ove druge. Mi bi trebalo da menjamo iz ćirilice u latinicu jednostavnom promenom fonta. Jer nama je to, tako naše ćirilično A i latinično A treba da imaju isti ASCII kod, da kažemo tako, a nemaju, jel’? Iako izgledaju isto, potpuno isto na ekranu, oni nemaju, to su dva. E, onda smo i, pošto tada u to vreme nema Unicode-a, nema, imaš 256 bajtova da u njega smestiš sve što ti treba. I šta ćeš da žrtvuješ, jel’? I onda su se ovi u Velebitu, odnosno na application-u, sećam se da je Š, recimo, išlo na slovo pi. Na znak pi. Zašto je to problem? Prvi problem, inače, sa svim tim gde su oni raspoređivali je što ti kad prebacuješ tekst u uppercase, ti dobijaš nebuloze. Odnosno, nema, ne postoji veza između malog pi i velikog pi, ne postoji veza. Kao što postoji između malog A tilde i velikog A tilde, zna se da je ovo uppercase, a ovo lowercase od istog znaka. E, prvo smo rešavali taj problem, a drugi problem je bio kod pi. Sećam se, maločas sam pominjao fontove. Znači, jedan od fontova PostScript koji si imao u štampaču je simbol. To je font u suštini sa grčkim, ali slovima koja se koriste. E, jedno od slova je pi. I šta se događalo? Pametni FrameMaker-i i pametni softveri za štampače, ne znam ko je, pošto ti je to Š. Ti sad imaš u tekstu Š i ti na ekranu vidiš, a kad pošalješ na štampač, umesto Š ti izlazi pi. Zašto? Zato što štampač kaže “čekaj, pa ja imam ovaj font, ovo je simbol”. Što ja da vučem to, ja ću da ti očitam. Tako da ovaj, to je bio drugi razlog. Tako da smo mi stavili sve, a u razliku u odnosu na raspored Mikroknjige, to će opet sad ispraviti će me i Lala i Dragan ako pogrešim, ali mislim da je to bila, mi smo i stavili mesta iza Lj i Nj i Dž. Imaš i velika i mala slova. Na određena mesta, znači stavili smo, ne znam, na neka mesta koja su imala to, tako da ti kad kuckaš ćirilicu i latinicu, kuckaš istom tastaturom. Mogao si ti, ali smo mi ove naše, Dragana iz Banovog brda, čuveno, ona je kucala daktilografkinje iz naučne knjige, znači ona je unosila da kucaju uvek Q i W, znaš, LJ i NJ, i Y, ne, ili X, šta je bilo Dž, znaš, da uvek kucaju, i onda ti jedini problem je tu bio, to je sad ovaj, ako čitaš Vreme iz početka devedesetih, pa imaš naslov, pa imaš recimo “Upravljenje”, onda ti je uprav LJ, LJ je veliko, NJ je malo, pa AN je veliko, NJ je malo, zato što to je bilo veliko NJ, veliko LJ, znaš, i onda taj, kad sve trebao uppercase, bilo malo. Ali to je bila mala greška da se. Pa rešavao se tu još jedan problem. Skoro sam pisao jedan mail na neku mailing grupu, svi ti softveri za prelom, ti kad kucaš tako tekst, pa ga kucaš sa LJ, NJ, Dž, ali Dž manje, ali LJ i NJ, znači ako mu je zgodno da ti hifenizuje baš tu negde, znači u 90% slučajeva između N i J da ti lupi, da ti tvoje NJ rasturi, znaš. Onda si i taj problem rešavao time što si imao NJ kao jedno slovo. To su ti te male tajne, male tajne tog vremena. Odoh malo u digresiju, ne znam odakle sam krenuo.
PRVI POSLOVI
Ivan Minić: Kaže mi taj moment kad ste se odlučili da budete potpuno odgovorni, kad ste napravili Blueprint, šta su bili poslovi koje ste jurili? Imali ste tu iskustvo sa Vremenom i sličnim stvarima, šta je još bilo?
Milan Adamov: Radili smo časopise. Znam da mi je, kako se zvala gospođa, neki časopis za dijasporu, nešto smo radili, to je bio mesečnik, to sam ja, ja sam preuzeo to da naučim, pošto su ovi, i Godža i brat, i ovaj Protet su još nastavili da rade u Naučnoj knjizi. Znači smo joj radili prepodne tamo, a onda dođu uveče. I onda sam ja u lajstvu provodio ceo dan, čak sam spavao. Sećam se, od moje bivše devojke, sestra je došla, njen dečko se družio sa Acom, i jedna nas je videla i kaže, “jao bre, oni imaju svi masne kose, u istom si tri dana”, nisam išao kući, spavao sam tu na kauču. I ono, kao radiš, ostane, otišli svi autobusi, otišlo sve. Sa Banovog brda i peške, bez veze na Vidikovac, neću. I onda sam ja to, časopise, knjige, udžbenike smo radili. Baš onako, sve to ja sam preuzeo u to pripremu, i onda je, u suštini je to bilo to, ali nije to mene, znao sam da mi živimo od toga, ali meni je nešto drugo interesovalo, više me interesovala problematika, ono što kasnije, znaš, održavanje nekih sistema, vezano za to, znaš, to me interesovalo, i naravno programiranje. I naći ćemo temu 4D, ali to je vreme kad sam ja otkrio 4D, stigao je na nekoj čudnoj disketi. Ali smo, kažem ti, živeli od toga, i Irena radila svoje dizajnerske poslove, pa smo mi tu uz put, kao pripremu toga, šta ja znam. Uglavnom, to je bilo, kažem ti, trajalo je tako neki godinu i nešto, mislim da je Prota prvo otišao, pa sam onda ja rekao, meni ovo ne odgovara. Znaš, nije mi ovo, hoću nešto drugo, hoću više tehnički, tako da smo se polako, ono što se kaže, prijateljski rastali. Ne znam da li firma postoji do danas, sad ne znam gde su, Irena je ostala jedina, Godžo je otvorio svoju firmu davno, već pre 20 godina, Color Cisio. On je ostao u tom biznisu, grafika, štamparije, to ostao, ja sam otišao dalje, na drugu stranu, ali to nam je bila ideja. Toga smo živeli. Ma, mislim, šta je meni onda trebalo, daj mi Nescafe, sendvič ili burek ujutru i šta, ono nema, ne idem nigde, tu sam. Znači, baš sam se ono, što se kaže, uplovio u to, pa krenuli. Znaš, sada mi firma, ovo ono, znam, Irena nas jednom izvukla, išli smo na koncert Ramba Amadeusa i ona kao, evo vidite, mi krenuli pevamo, đuskamo, kaže, eto vidite, da niste samo u poslu, malo vam treba oduška. Rambo Amadeus, s onim svojim… taj M91, koji smo imali, toga se sećam, čarobnica, stavimo kad pogrešiš nešto, znaš, na alert na Macu, onda ti otpeva nešto. To smo stavili.
Ivan Minić: Kad se setim, kad je to bilo bitno da ti proveriš sistemske zvuke.
Milan Adamov: E, tu je Mac bio osmobitni zvuk od početka. I to je, znaš, to je…
Ivan Minić: E, bio je ono, startovao je Mac, skapirao da je multimedija mnogo važna.
Milan Adamov: To je ovaj… znaš, to je… mislim da se to tada zezalo kao, imaš to, znaš, to je ono, kao “jao, Sound Blaster”, a gde je Sound Blaster? DOS-ovci nemaju pojma, na PC-ju si imao ono “beep” i to ti je to. Ovde bre, si mogao i glas da čuješ kad ga snimiš i sve, bio je, bio je zvuk. E, dobro, to je ovaj. I tu se malo Mac krenuo, polako, mada su tu više Atari-i od tih muzičkih u studijima zbog tog MIDI-ja i svega, i cene verovatno, znaš, mada kasnije je Mac… Znači, kasnije je, šta ja znam, ono, mislim, Bregović koristi Macintosh od, ne znam, 30 godina. Znači, moj drug Pop je išao da spašava muziku za Podzemlje i spašava disk, toga se sećam, ’90-ih i tako, znači, on to koristi. Bata Kovač isto, ko ne koristi Macintosh. On, ko je, ono, ozbiljan, to znam.
Ivan Minić: Mislim, jeste da to nije bilo tvoje interesovanje u tom kontekstu, biće neko ko je bio više u tome, ali čisto da objasnimo, pošto u trenutku kada sam ja kupovao prvi računar, još uvek je to bilo negde, mada kad gledaš sada istorijski, tad se već ta priča raspadala, ali ovde, još uvek nije, postojao je taj otklon od par godina, bilo je da li uzimaš PC ili uzimaš Amigu.
Milan Adamov: Da, da.
Ivan Minić: I mnogi ljudi koji su uzeli Amigu tada, ostali su ceo život zaljubljeni u Amigu. Naravno da su odustali od nje u nekom trenutku, jer je prestala da se razvija i da postoji i sve to.
Milan Adamov: Pa eno ti ga Alek, on je Amigaš.
Ivan Minić: Prosto, šta je Amiga donela kad se pojavila?
Milan Adamov: Ona je bila u video, video tu je bilo. Znači, svi oni spotovi što vidiš osamdesetih, kasnije TV Politika je cela bila je s Amigom, ja se sećam. Nisam ja mnogo imao dodira s tim, pardon, nisu dolazili. Ja kad sam uzeo Atari i kad sam napisao to programče, onda su u Računarima imali ST rubriku za Atari, imao si tekstove, pisali su Žarko Berverski i Marko Kirić. I Žarko je došao na neku ideju da se šalju. Tad je bila fora public domain softver. I on je napisao ono kao, ako imate neki softver koji ste vi napisali, pošaljite na disketi, pa ćemo mi ovo. Ja to moje skromno kodiranje snimim na disketu, bilo je ’87., mislim. I pošaljem, i onda mi se čovek javi. “Možeš da dođeš sredom u Dom omladine, u klub programera?” Ja nemam pojma šta je klub, reko ajde. Tako sam ja počeo da idem, svake srede smo se sastajali. To su osnovali još na ETF-u, pre toga, Dejan Ristanović i Deki. Tako da su tamo dolazili i Ataristi, i uglavnom računara vezani. Sećam se iz ovog muzičkog sveta, vidim čoveka sad na Facebooku, prijatelji smo, Golemović, etnomuzikolog, kako se zove. Njega sam upoznao u klubu programera i on je dolazio zbog toga. I tako da Amigaši tu nisu dolazili, znaš. Nisam imao neke dodira, mada smo znali za to. Oni su uglavnom preko Svet kompjutera, Amiga je bila popularna. Ali je imala svoje prednosti, u tom smislu grafika. Znaš, ono što je Atari bio u muzici, zbog MIDI interfejsa i svega, oni su odmah, znaš, on je imao sprite-ove. Atari nije imao sprite-ove, kasnije je dobio u nekom operativnom sistemu. Tramiel, kako se zvao, Tramiel operativni sistem. Atari nije imao sprite-ove, nije imao to što je bilo za igrice. Pa su kasnije dodali u nekoj varijanti tog. Ali jeste, Amigaši vole Amigu. Ali bilo je isti procesor, znaš, isto, 68.000. Ja mislim da je Amiga imala kao Mac, malo sporiji procesor. Atari je imao na 8 MHz, a ovi su imali 7.17, tako nešto. I Macintosh Plus i, znaš, mi smo ono igrali, stavimo Macintosh Plus i Atari jedno pod drugim, i sad Atari u emulatoru Macintosh-a igraju šah jedan protiv drugog. Znači, pustiš ovaj, pa odigraš potez, znaš. Znači, stalno je Atari dobijao. Znači, šta znači tih 0.7, 8 MHz razlike. Tako da je to bilo. Nisam imao ja nekog susreta s Amigom, pa ono, to mi je…
Ivan Minić: Ne, čisto…
Milan Adamov: Ali je fenomenološki, da, znam, sve ima. I Amiga je opstala duže od Atarija. Atari je pukao i zadržao se, znaš, mislim da dan-danas možda negde imaš studio da ima Atari. Znači, ono ostalo radi. Mislim, ja sam prodao Atari-a, pa ne znam, ’95., recimo, za 500 maraka. Doduše sa hard diskom, kojeg sam platio ’90. oko 1.300 maraka, ali dobro. Znaš šta, mogao si samo eksterni, mogao si samo RLL.
Ivan Minić: Bio si vendor lokacija.
Milan Adamov: Bilo je, što se kaže, Schiele Strasse, ne znam gde, 1.300 maraka. Išao sam sa s ujakom iz Slovenije, on je nešto često išao za Minhen, k ako se zove, pa iskoristio priliku s njim da ga prošvercujem. Ja se izvinjavam što sam kršio zakon, ali tako je moralo…
Ivan Minić: Zastarilo se uvek vremena.
Milan Adamov: Zastarilo, da. I, ono, da, oni su bili muzika, ovi su bili videopisi, je bio poslovni svet. I posle priprema, znaš, ono, pogotovo Windows ’95 prilično, on uzeo. Znaš, jer je konačno kao bilo, e, sad mi, ono, stari Mekovci smo govorili, to nije, jeste sad, ali i dalje nije to isto, kao ovo, ali je drugim ljudima bilo dovoljno, jer si za manje pare dobio drugo, to je već vreme kad Apple polako klizi. Znači, Apple je bio, bukvalno, tri meseca do bankrota. Ono, ’96. kad je došao, ali bukvalno.
Ivan Minić: I onda se desio video u Microsoftu…
Milan Adamov: E, pa tu imam ja sad, tu se često ljudi raspravljaju, naši kažu, dao je Microsoft 150 miliona dolara. Ok. Ali, s obzirom da je Apple gubio preko milijardu, kvartalno, to je bilo šta, deset dana, recimo, je l’? Mnogo je značajnije tu šta je Microsoft uradio, prvo značajnije je ta odluka Džobsa da ne gube vreme na to, da mere čiji je veći, ili da, izvinite, nego da gotove s tim, oni su pobedili, idemo dalje, ovako su pobedili, i da li je imalo smisla uopšte da tu neko pobeđuje, znaš, u tom smislu, zavisi šta znači pobediti, znaš. Ali je mnogo značajnije bilo što se tu Microsoft obavezao da će da razvija Ofis još pet godina za Apple, u zamenu za to da Internet Explorer bude podrazumevani browser, je li za Mac OS. I to je mnogo… Ali samo to po sebi, to je bilo nekoliko koraka, povratili su Džobsa, onda je on jednostavno napravio onaj čuveni, kako se zove, krst sa četiri polja, znači imamo desktop, imamo laptop i imamo pro i konzumer, i to je to. Jer pre toga, Pop će sada štucati, pošto ga pominjem, ja se sećam Pop ’90-ih, aman, kao imamo 16 modela performi i 8 vrsta napajanja. Znaš, i tako neke nebuloze, ali bukvalno je tako bilo, znaš, imao si neke oznake sulude, nisi znao šta ide u njega, ne ide u njega. Potpuno je haos bio, Džobs je to presekao i to je značilo mnogo, i odsekao je mnoge stvari, imaš onaj čuveni snimak gde se on pravi, developerska konferencija WWDC, bukvalno, gde ga neko iz publike onako kao…
Ivan Minić: Najbolje odgovorio.
Milan Adamov: Ono, ono, kaže OpenDoc, ono što, jeste zvučalo super, ali druže, imali smo toliko vremena i negde moramo da sečemo, nema. On je, recimo, prestao da pravi štampače. Razumeš, jedno vreme nisu monitore, nisu rekli da će da prestanu, nisu pravili monitore da bi se vratili, znaš, ali šta, ti si imao Apple-ove laserske štampače, odlične, samo što su bili skuplji zato što su imali PostScript. Ono, morao si to vreme da kupuješ, kad kupuješ HP, bio je ono HP4M i HP4. M je značilo Macintosh, odnosno značilo je da ima PostScript. I bio je, mislim, bar 50%, ako ne i duplo skuplji od one varijante. Ja na Macu, ti se ono, možeš da se slikaš. Mislim, ono, Miki je posle našao foru, odnosno da ne moraš da se slikaš, ali ovaj, aj kad sam već rekao, posle neke moje faze, tamo krajem devedesetih, imao sam softverče neko i ljudi iz te neke firme za koju sam razvio taj softer su se izdvojili i sad hoće to da koriste, ali da ne plate. I kupili su jednog, aj neka, sećam se, i na njemu je išla moja baza, ali su hteli da uštede, da šta, imali su još dva PC-ja i sad mi smo to umrežili, sve u redu, i kako da štampaju oni na jeftinu, da se ne kupuje PostScript štampač. I ja sad se setim, moj drug Sloba Ljubišić, kojem sam pisao za računare, ja zovnem njega, rekao, Slobo, kako ja da rešim neku stvar? On kaže, uzmi ti NT. NT4 onda beše. E, NT4 ima, to se zvalo File and Printing Services for Macintosh, ili kako nešto. I ti to instaliraš, i ajde što imaš onda AppleTalk na ove share-ove, na NT, to nije ni važno, pa možeš, s Mac-a se kačiš, bez da instaliraš neke za NetBIOS, kako se to zvalo, za ove protokole, nego je omogućavao da ti napraviš Printer Queue na NT, koji će Mac-ovima da izgleda kao LaserWriter PostScript štampač. E sad, on nije mogao, nikad nisam ni probao, baš da sad iz Illustratora nešto štampam, ali iz Worda tekst, znači na Macu ti ga vidiš kao PostScript štampač, pustiš i to radi.
Ivan Minić: Samo pozitivno.
Milan Adamov: Tako da hvala Microsoftu na toj varijanti, to se sećam da sam radio. Ali štampače, kažem ti, to je odsekao Džobs i napravio je tako neke izmene. Onda, naravno, pola ljudi je otišlo, koji su ga nekad oterali iz firme, i tako, to se očistilo. Doveo je Tima Kuka. Imao je on neku viziju odmah. Nije on došao tek tako, znaš, doveo Kuka, da je ovaj svoje počeo, i malo su se i kockali. Video sam ga, znaš da sam video Džobsa, kad je Pinki video Tita. 2002. kad sam došao iz Španije, 2001. i onda Popi je napravio firmu, i sad kao, ja sam tad distributer za 4D, moj, koji ima sedište u Parizu, je l’, Krisi, on je jedan od onih, metro 13, predzadnja stanica. A u isto vreme, u septembru, kad mi imamo taj distributerski sastanak, se održava Macworld Expo, evropska varijanta koja se održavala u Parizu. I to je bila jedna od poslednjih koje su se održavale, a poslednja na kojoj je došao Džobs. Tako da smo mi, Pop je preko ovih iz Apcoma, Nine Bulovec koja je to organizovala, kao i ja sam imao, jer ja sam tad bio zaposlen u Epicentru, kao, i rekli mi, dobijamo one, prijaviš se za Keynote, i sad mi, kreteni, umesto da sačekamo da nas zove Nina, mi odemo na redovan ulaz gore, i sad imaš ovako salu i ti priđeš, ja ne znam, prvih deset redova, imaš ograđenu traku i ne sme da se ulazi. I mi sad tu sad čekamo, a u međuvremenu Nina nas zove na mobilni, i ovako maše nam i daje nam VIP, i ovako diže onu traku da mi uđemo, i mi u trećem redu, znači ovako, evo, iza tebe, recimo dva metra, taj gde ne znam šta predstavio iTunes za nešto, nemam pojma, ne mogu da se setim, jer iPod je već bio pre toga, i to je bilo to, tako da, e, onda smo se nadali, onda je bila žurka, kako se zove ona La Defense, znaš u Parizu, ona ono veliko je, ona ogromna zgrada, ona, kako što je bušna u sredini, pa na krovu gore, imaš restoran, i ovo, ogroman prostor, to je bila žurka i svi smo sad mislili, sad će i Džobs da se pojavi, znaš, ali nije. Tako da, ono, šta kaže, Pinki je video Tita, 2002. godine, ne znam, u Parizu.
Ivan Minić: U tom periodu, kad je Apple bio u toj velikoj krizi, osim toga što su, da kažeš, imali problem sa line-upom računarskih proizvoda, i činjenica da je tu bilo jako puno varijacija, koje su posle streamline-ovane, pa sad, povremeno se malo odstupi od tog streamline-ovanja, ali realno, realno se bazira na 3-4 serije, i to je to, i vidiš, kad izbace novi telefon, da poubijaju pola prethodnog, ostave nešto, zbog, ono, da imaš i jeftiniju opciju, ali vrlo se drže tog streamline-ovanja. Ovo što je meni super, super interesantno, jeste da je u tom periodu nastalo gomilu nekih hardverskih proizvoda, koji su potpuno neverovatno, genijalno napredni u tom trenutku, ali prevremeni, i svi su umrli, nijedan nije poživeo, ali od ono, realno prvog nečega što bi zvali danas tabletom, od Njutna, pa ne znam… On je napravio fotoaparat, pa sve je to pre Džobsa, pa ne znam, gaming konzola…
Milan Adamov: Sve je to ubio. Da, da, sve je on to ubio.
Ivan Minić: A koliko je para i kvalitetnih ljudi trebalo da se to razvije, i ti sad kad gledaš neke specifikacije toga, recimo, ono je taj, kako se zvao, Apple Pippin, ili tako nešto…
Milan Adamov: Pippin, tada za igru konzola.
Ivan Minić: Ti sad, ne znam, porediš to sa tim u trenutku što je izbacivala Sega i šta je izbacivao Nintendo i tako dalje, gledaš i kao, tada nema još uvek Sonija, nema PlayStation-a. To je tri godine, četiri, pet pre PlayStation-a. I kao, ovo je hardverski toliko superiorno, na toliko načina, i ono, ima internet, odnosno ima mrežu na sebi, ima sve, a kao, to nije bitno, zato što nema igre.
Milan Adamov: Nema igre, nema ništa.
Ivan Minić: A igre će imati samo ako ima user base.
Milan Adamov: Tačno, nije bilo, to je bilo još ono, tu je i Džobs bio na liniji da malo pogreši s iPadom. Znaš, on je prvi sa FireWire-om, pa su ga jedva ubedili da napravi iTunes za Windows, da bi mogao iPod, i onda je iPod prešao na USB zbog PC-ja, ne zbog Mac-a. Svaki Mac je imao FireWire, ili kako se to zove, IEEE 1394, je l’ tako više? Standard Sony. Sony ga tako zove, to je FireWire. Ali da, i bio je, Newton je bio ono, Godža ima jedan, to se sećam kasnije, ono handwriting, prepoznavanje rukopisa, znaš. Mislim, to je radilo loše ili nije, ali je bilo, u tom trenutku, znaš, imao je taj Skali malo ideje, to kasnije on otišao, pa je to, mislim da je, Newton je Skali-jeva ideja, čini mi se.
Ivan Minić: Vrlo moguće, ja nisam imao kontakta s tim, imao sam kontakta sa onim prvim digitalnim adresarima i sličnim stvarima, koji su mi bili super interesantni i impresivni, ali su bili zatvoreni. Imaš ti neki eksterni pristup, to je samo digitron, gde listaš kontakte, ne listaš ih u svesci.
Milan Adamov: Svesci, da.
Ivan Minić: Ali onaj moment koji je meni bio potpuno wow i bio sam u fazonu, ok, ovo će stvarno da promeni svet, jeste, mislim, tamo negde sad, slagaću te, da li ’99, 2000, recimo nešto tako. Kada sam prvi put video nešto što sad bi se zvalo ko zna kako, a tad se zvalo handheld device.
Milan Adamov: Palm Pilot.
Ivan Minić: Ja sam prvo video Compaq, ipak neki sa kolor ekranom. I to je bilo prokleto impresivno i naravno sve što je u tom trenutku Compaq pravio. Mogao je tenk da pređe preko njega, ništa mu ne bi bilo.
Milan Adamov: Ja se sećam, ja sam ’99, 15. avgusta je l’, otišao u Španiju i ostao tamo sledećih 11 meseci, 10 meseci. I na moj kolega Portugalac, ovako, pošto moj sto ovde, njemu dva metra ovde, i on je nešto igrao se s akcijama i znam da je tad, da li septembar, oktobar, ajde, proveriće ljudi na Wikipediji, kad je Palm izlazio na berzu, IPO kad je bio. I on je nešto uložio i nije dobro prošlo. Znam da je krenulo dobro i onda je i to sam shvatio. Nešto se tu još događa iza, ali treba da sačekamo malo da vidimo šta je. Toga se sećam. A ja toga nisam imao. Nisam to koristio. Ono, klasično, adresar na računaru, ono, kasnije mobilni. Mobilni telefon sam kupio ’98. prvi. Znači, nisam baš među prvima, ali recimo, čekao sam da kartica pojeftini, recimo, sa hiljadu evra na 300, ili tako. Kartice, maraka, da. A, da, izvini. A aparat mi je dao moj drug Gaga, koji je tad prestao, on je se montirao na satelitske antene i onda je imao da ga zovu, i onda je nešto prestao, ti je on je rekao, evo ti neka Nokia, ne znam koja je bila. I, ovaj, tako da je to bilo, ono, već sam tad, ono, s kontaktima, onda sam neki Ericsson uzeo, u Španiju sam otišao sa onim 6T, 600, ne znam, neki. Ono što si mogao na debelu bateriju da ostaviš. I, ovaj, a u Španiji su mi kupili, ono, kad su mi broj dali, Nokiju 3210, ono.
Ivan Minić: Najlepši telefon, ikada.
Milan Adamov: To je ono, ’99. Znači, mislim da je samo što se pojavila, možda, dva meseca, tri.
Ivan Minić: Bukvalno, najlepši telefon, ikada.
Milan Adamov: Tako da, ono, nisam, nisam s tim uređajem, ali, znaš, ljudi to menjaju, danas je to, nije smešno, nego, znaš, danas to ti je, ono, ko danas deca ne znaju kako se vrti telefon, mislim, tako i to, šta ste vi s ovim radili?
Ivan Minić: Dobro, sva tehnologija je postala komoditi.
Milan Adamov: Sve to u ovome što sam ostavio tamo, da nam se ne ometa, je l’ i sve ti u tome. Nema šta, to je, ono, znaš, dobro, loše, ali moraš da ga imaš. Kaže, ja sam imao, e, to je, znači, uzeo sam ga, zašto sam ga uzeo? Da ne načinjemo priču, ali u tom trenutku, ja radim preko firme, ovo komšija Peđa, Color Graphics. Peđa, inače, na Tviteru, poznat kao Peđijatar, avio ove vesti. On je bio i njegov otac je radio u Jat-u. I, ovaj, on je osnovao ’96, mislim, firmu. Kupio je Electronic, nešto dobro da te ne davim, uglavnom, ja sam tada izašao iz jedne firme, ono, dao otkaz, i nisam znao šta ću da radim, i rekao, neke prilike da mi ne propadnu, ono, tipa distribucija 4D-a, da mi neko ne uzme, znaš, ono, ali trebalo mi je nešto, i spojile su se neke kockice sa drugim, sa održavanjem računara, to je nešto od čega sam živeo ’90-ih. I onda sam za jednu veliku, jeli, kuću, morao da naplaćujem preko računa. Smo napravili simbiozu. I, ovaj, kako se zove, tad sam radio za Color Graphics, i to se svodilo na to da ja sa mojom budućom suprugom, krenem njenom prečicom iz Višnjičke banje, ona krene ka Banjici, i u prolasku tamo, kroz Njegoševu, ili kroz Beogradsku, mene ostavi, i ja odem u Mišarsku, da je bila kancelarija, ono, u 7 ujutru, znaš. Do 9. Ja sam bio i na internetu, i sve mejlove obavio, i sve, kad oni dođu da rade pripremu i osvetljavanje, ja idem po terenu, išao sam, ono, znaš, dizajnerska, ovaj dizajner, onaj dizajner, ima Mac, održavaš jednog, dva, tri, znaš, ono, na terenu sam, a usput sam bio i distributer za neke faralonove kartice, da te ne ve. I onda, rekao, zovu ljudi na fiksni, niko ne zna ništa da kaže, i onda sam ja uzeo mobilni. Znaš. I sad, kao, šta će ti, ne treba ti, realno, ali kao, eto, ovo, tamo negde mesec, dva, pošto sam kupio mobilni, zaboravim ga, tako, kad sam otišao, zaboravim ga u kancelariji. Znači, kao neko obe ruke da mi odseče. Znaš, ono, ko je to, to je tako ti to uđe u ove, to su te sprave, kao, nije mi potrebno, nije mi potrebno, onda…
Ivan Minić: Pa dobro, bilo je tu mnogo svega toga, ovaj, u navikavanju, gde tačno si naučio da tajmiraš razgovor, tako da se završava na obračunski period.
Milan Adamov: E, jasno, 58. sekunda.
Ivan Minić: Znaš, to su neki momenti, to i, ono, onaj period, dobro, ja sam tad baš bio klinac, ti si već bio ozbiljan čovek, ali onaj neki period, kad krećeš da se dopisuješ SMS-ovima, i dalje su free, ali zato što su free, potpuno kasne. I sad, tebi ne bi kasnio SMS 8 sati, jer više nema poente, nakon 8 sati, to što si poslao, juriš servisne centre na kojima radi. Znači, kad nekom kažeš sada da su postojali servisni centri za SMS-ove, ljudi nemaju predstavu šta je to, i onaj moment koji je meni bio genijalan, znači ja, ono, oduvek sam bio Mobtel korisnik, i za mene je Mobtel bio pojam, i posle Telenor, i tako dalje, i broj koji sam imao prvih dve godine sam promenio u jednom trenutku, upravo zbog toga što su na pre-paidu počeli da naplaćuju poruke, a na post-paidu nisu. Nisi mogao da preneseš broj na post-paid. Ja sam prešao na post-paid i taj broj koristim 25 godina. I sad, ovaj, naravno, u tih 25 godina, u tih prvih nekoliko, dok sam bio mlad, lep i sve to, znaš, upoznaš se sa devojkom, sve je super, sve se lepo dogovorite, počnete da izlazite i sve, i ona ima 064 broj, ne možeš da joj pošalješ poruku. I onda uzmeš karticu da bi mogao da joj šalješ poruku, ali kad završiš tu vezu, ti baciš tu karticu jer ne želiš da pustiš svoj stari šestocifreni 063 broj. Znaš, i sad kad mi neko kao dođe i kao, kad mi izdiktira svoj šestocifreni 063 broj, pogledamo se onako, značajno, znaš, pogledamo se sa odobravanjem, ili poštujem 064 sa kec.
Milan Adamov: S kec. Moj, ja imam oba, i taj sam uzeo, u stvari smo uzeli na Color Graphics firmu taj, bio je 063251, dalje se ne sećam. I onda ja, kada je postalo definitivno, mislim, bilo je vrlo brzo jasno da ja ostajem u Španiji, onda sam u nekom trenutku, ne znam, neko je došao i ja sam taj telefon poslao nazad Peđi, i mislim da ga, ne znam da li ga još koristi neko taj broj. A onda ja, kad sam se vratio iz Španije, onda sam ja dobio nečiji tako isto, onda da počinje, na 26 počinje šestocifreni. I dalje smo preko 20 godina, 22-3 je taj broj. Ali imao sam stariji od ’98, nije u mom posedu. Ali sećam se, sećam se ja u toj firmi što sam radio ’94. Tad je bilo ono, to nije bio, kako se zove, GCRM, nego je bio onaj MNE, štako nešto. To su bile, 10.000 maraka je bila kartica, toga se sećam, ti prvi, to su uzeli ovi, i to su uzimali ovi u firmi, ovi direktori, pošto je bila neka veća onako, kažem, firma, ono, import-eksport za industriju i to je bilo onako ozbiljno.
Ivan Minić: Mislim, vidi, postao je taj magični period, malo pre toga, sa pejdžerima.
Milan Adamov: Jeste. Mislim, sad je malo nezgodno sa pejdžerima.
Ivan Minić: Ali kao, ja se sećam, ja sam, ja i dan danas, mislim, što dosta govori o mom mentalnom sklopu, ja sam i dan danas u fazonu, ja samo ne znam zašto niko nije napravio pejdžer koji ima tastaturu, pa da ti možeš da pošalješ nazad, jer da možeš da pošalješ nazad poruku, ja nikad ne bih kupio telefon.
Milan Adamov: Telefon, pa jeste.
Ivan Minić: Sve što ti treba, možeš da razmeniš tekstualno, ne može niko da te pozove, nikad. Kao, to je to. Znaš, apsolutno ti ne treba ništa. Sad, jeste, malo hardverska tastatura, ali, eto, recimo, fini ljudi iz Blackberry-a da su se fokusirali na to da prave pejdžere s tastaturom, pa i danas bi bili željeni zbog introverta.
Milan Adamov: Belpadžet, pa su onda to, ne znam ko je uzeo to onaj, kako se zove, to je bila posebna neka afera. On je krenuo, on je te o nečemu obradio, to je ono, Slobino vreme, ta, koje je bilo čudno ta, to je vreme, bilo malo poslovno.
Ivan Minić: Posebno.
Milan Adamov: Posebno.
40 GODINA 4D-a
Ivan Minić: Hoću da zagrebemo samo jednu stvar, i onda pravimo rez i nastavljamo u narednoj epizodi, a ta stvar jeste već nekoliko puta pomenuti 4D. Aha. I sad, kad prosečnoj osobi u Srbiji koja ima veze s računarima pomeneš 4D, oni ne znaju ništa o tome. Neko ko se nekad ložio na neku grafiku kaže, a, Cinema 4D. Ja rekoh, ne, nije to to. Ali zapravo priča 4D-a kao softverskog paketa, suštinski, kompleksnog ekosistema, je meni beskrajno zanimljiva. Ti si mnogo dugo u tome, i mnogo duboko u tome.
Milan Adamov: 33 godine kako sam ga, ajde, prvi put video. A ono, recimo, 32 kako ga baš koristim.
Ivan Minić: E, ajde, samo ukratko da objasnimo šta je to, čemu služi.
Milan Adamov: 4D puni 40 godina, inače, sad, softver i firma. Ove godine, ne znam da li je već bilo. 4D je nastao kao baza podataka, je l’, na Macintoshu. On je trebalo da bude, znači, klasična baza podataka. E, sad, da bih shvatio, to nije ono, ’80-ih si imao, recimo, Clipper, imao si Clarion, moj jedan drug Igor sa fakulteta koji je radio u Clarionu neki softver, i tako. To su bile baze, DBF format, Ashton Tate, bila na First Base. Znači, nešto što si ti mogao, ne ono klasična baza, nego nešto što je uz bazu ima neki kao jezik, pa makar bio je skript koji si mogao da napraviš neko svoje programče. A 4D nastaje u tom periodu potpuno impozantno. Mislim, mogu, pa ajde, imamo vremena. Nastao je vrlo čudno. On je dan-danas potpuno privatna firma, nikad na berzu nisu izašli. Vlasnik se zove Loran Ribardirije. Mislim da je njegova žena snaja isto neki suvlasnik. Ima verovatno, ne znam, i on to nema nameru, on je stariji od mene par godina. Nije ono, ako do sad nije izašao na berzu, neće nikad. A ima, recimo, tu skup saradnika oko njega. Znači, ja radio za sam 4D jedno osam godina kao international tech support, jeli, tamo od ’10, ’11. do ’18, marta ’18. I, ovaj, nastao je tako što je on još kao srednjoškolac tamo, početkom ’70-ih. Ovaj, na Apple 2 ga je zamolila gospođa, koja je bila sad čudno zanimanje, istoričar parfema, je l’, Francuzi, ono, egzotika, da joj napravi nešto, ona je imala Apple 2, da joj napravi nešto gde bi ona vodila tu evidenciju.
Ivan Minić: Katalog.
Milan Adamov: E sad, on kao neki koji se loži na matematiku i programiranje, on ti krene, umesto da njoj u nečemu, u Paskalu nečemu napravi, to on reši da razvije nešto u čemu će to da bude, ali onda će moći i za neke druge namene. I onda, ’83. pojavljuje Liza, pa se pojavljuje Macintosh, i njega zovu, on odlazi u Apple, 4D trebalo da bude, ono što se kaže default baza podataka za Apple, jer za Macintosh nema softvera, i tad ide on na neki, nazovi, kako su oni to kasnije zvali, kako se zove, stavi mi mozak, Japanac-Amerikanac, nije ni važno, on je vodio taj evangelistički, ili deo, za nabavku softvera.
Ivan Minić: Kawasaki?
Milan Adamov: Kawasaki, Guy Kawasaki, bravo. I on, tako da traže gde god mogu da nađu nešto, i ovo im zvuči zgodno. Pritom je Loran to zamislio, znači, to je sad neverovatno, danas je to ljudima obično ali ’84. godine, ti si na Macintoshu imao bazu podataka gde si bukvalno crtao tabele i polja i povlačio relacije mišem. Što je ono, malo blesav koncept, ali je to tako bilo. I to je trebalo da bude zvanična baza podataka, znači, on se preselio u Kupertino, radio ozbiljno tamo slike, znaš, kad puštaju ovo godišnjice, 4D, a on sa Džobsom nešto, njih dvojica, a on mlad, ovaj mlad, znaš. I kako se zove, međutim, u tom dešavanju, Apple počne da pregovara sa firmom Ashton Tate, koji je vlasnik D-Base 2 softvera, čuvenog u tom trenutku, jednog vodećeg softvera za baze podataka, i Ashton Tate kaže mi ćemo da napravimo to za Macintosh, ali pod uslovom da vi nemate ništa svoje i da nemamo praktično konkurenciju. I oni otkače Lorana, on ode nazad u Pariz, Ashton Tate nikad ne napravi, ali zato Loran napravi 4D i verziju 1. Firma postoji od ’84, ’85, verzija 1, ja sam ga otkrio u verziji 2, malo pre nego što će se pojaviti verzija 3, to su internacionalne verzije, francuske verzije idu ispred. Znači, ono što je nama bila internacionalna verzija 2, to je bila francuska 4, internacionalna 3, to je bila francuska 5. Tek sa verzijom 6 je to objedinio, znači ’96. smo skočili sa verzije 3 na 6, da bi bilo isto, kako se zove, i on to, kažem, pravi, ta prva verzija je bila onako kao rudimentarna, imao si relacije i bila je manje više, nije bila flat base, ali je bila relacionalna, druga je malo ozbiljnija, tu imaš i neku vrstu sharinga, na nivou file sharinga si mogao nekako više računara. Ovo ono, da bi on shvatio da ima izuzetnu mogućnost tamo ’92, da, to se i meni je događalo početkom ’90-ih, znaš, znači, ti za bazu podataka, na primer, imao si ono 3 PCI, znaš, da sam tako i dobio posao, recimo, posle u toj čuvenoj firmi Dontrade, kasnije, zato što smo uvideli Macove, pa su shvatili možda su umreženi, znači, imaš 3 PCI a jedan štampač, prenosiš disketama, ono pričali smo o mrežama. E sad zamisli, imaš softver za fakture, koje radi Milka, sekretarica, radi na jednom računaru, e sad tebi ima toliko posla, treba da radi još neko. Vezuješ mrežom, pa vezuješ, skupo bilo i na PCI-u, pa kako ćeš to u Clipperu, znaš, kako ćeš ovo ono, teško je to rešiti na nivou tog, a s druge strane, da bi to rešio u tom trenutku, jedina alternativa ti je ono da odeš u neki Oracle, Sybase, gde su to ono desetine hiljada maraka, ili u ono vreme što niko, znaš, ja imam Milku i ovu, Milicu, mislim, ne mogu da platim to. E onda je Loran video to izuzetno i oni napravili taj klijent server 92. Znaš, znači on je početak 4.9.4 isto kao i Apple, kao i Macintosh operativni sistem, koji je bio napisan u Pascalu, da bi ta verzija bila u C++-u. Znaš, kasnije ona, početkom 2000-ih, ponovo je napisana iz nule u C++-u, da bi imali podršku za Unicode i tako dalje. To je četiri, znači sad on je postao, recimo u toj verziji, od verzije 2 do 92. ti je ovaj koji ja otkrivam, 91. i je ovaj, imaš to samo single user i to ti je to. Odnosno, radi kao jedan. E onda 92. dobijaš klijent-server verziju i, naravno, tu single user i imaš nešto što se zove, to smo mi zvali 4D engine ono vreme, znači ti si mogao, imao si 4D compiler s kojim si mogao taj engine da povežeš sa svojom bazom i da ti on napravi nezavisnu aplikaciju. Znaš. I to je bilo i neki 4D remote, znači to je sve pre interneta, preteča da ti možeš nešto remotely da se kačiš. 4D open kao API, mi smo to tad zvali framework, ili ne API, za komunikaciju između ovog i onog. I to je tako da on tu, u toj verziji, je to. Onda kad dolazi verzija 6, to je 96., dobija prvi web server. To je bio takozvani kontekstualni, znači nisi mogao mnogo tu da radiš, nego ima bukvalno svoje forme, svoje maske, pretvara u HTML u real time-u. Ali znaš što ima svoje posebnosti, ne radi ti back dugme. Pošto ti moraš, ti si u nekom procesu, znači, ne možeš to jednostavno. Kao, to je bilo rudimentarno da zakačiš.
Ivan Minić: Dobro, ali je bila magija 96.
Milan Adamov: Bilo je magija i to je verzija 6, koja je prva, nije prva, bilo je 3-nešto poslednja, 3.5, ali ovo je prva ozbiljna, koja je i za Windows. Znači, čekalo se, šta je bio problem, čekalo se da dođe Windows 95, jer on je bio ono što kažu 16-bitni, ili tri zvona. Znači da bude full. To da bi mogao neke biblioteke da prebaci, da budu iste. Tako da si mogao na Macu da radiš softver, kao što danas, znaš, ja programiram na Macu, nekad samo ono, vizuelno startujem virtuelnu mašinu i gledam da li maska izgleda, da li mi nešto pobeglo, znaš, font, da li izgleda. Ali ovako, funkcionalno, već dugo ne moraš da proveravaš da li to radi isto. Radi isto, tvoj kod, osim u nekim, ne znam, specifičnim situacijama. E tako da on dobija i web server. I sad oni sve kroz istoriju, svaka neka tehnologija koja se tu pojavi, Loran to nekako ubaci da podržava. Znači, imaš ono za XML, znaš, za XML, za ovo, za ono, znaš, i sve ono, znači pokriveno ti je sve, ali je jedna aplikacija. Znači, on se često reklamira, imaš ono ranije, mislim, ti si se bavio webom, znači imaš web server, imaš bazu, imaš neki middleware, a ovde ti je sve u jednom. Znaš, a sad, uvek možeš da skaliraš ako ti treba. Znači, hoću da kažem da je 4D kroz istoriju, od nekog samo baze podataka, postao mnogo više, ali znaš.
Ivan Minić: Ceo suite koji okružuju.
Milan Adamov: Da. Oni su u jednom trenutku reklamirali kao rapid application development alat. Znaš, to je bio popularan termin u jednom trenutku. I opstali su. Bilo je par nekih pokušaja za Macintosh, ima nešto što se zove Helix, to je nešto slično. Dobro, FileMaker je dan-danas poznat, pošto je to praktično Apple softver. Ali to je, kažem, 4D, ukratko to. Znaš.
Ivan Minić: A, dobro, pričaćemo o tome i šta si ti radio od projekata i šta je, da kažemo, samo softverska kuća radila zanimljivo od projekata, kako se razvijala, i potpuno je neverovatna priča da jedan tako ozbiljan softver, da kažemo, i infrastrukturno ozbiljan softver bude potpuno nezavisan 40 godina i da je nastao u Evropi i da se razvio iz Evrope i da postoje to iz celog sveta nezavisni konsultanti koji to opet po celom svetu rade i sve ostalo, ali o tome pričamo u drugoj epizodi. Miki, mnogo ti hvala za ovo što si do sada ispričao. Ja sam u životu znao da je i Miloš, mislim, Miloš je takođe redovan slušalac Infinituma kao i ja, i svima kojima je ovo o čemu smo pričali interesantno i generalno žele da razumeju kontekst iza onoga što se dešava kada bude onako predivni WWDC na kome se predstavi nešto novo i sve je šareno i sve izgleda brutalno i nikom ništa nije jasno zato što mi više ne znamo šta je unutra onoga što koristimo, jer to radi i nema potrebe da znamo. Ima čudnih ljudi koji vole da objasne i da istraže šta je iza svega toga, tako da slušajte Infinitum podcast, svakako ćete naići na dva beskrajno zanimljiva gospodina sa ogromnom karijerom koji pričaju o tome, a nadam se da vam je bilo zanimljivo. Pišite nam u komentarima, svakako nastavljamo naredne nedelje sa pričama iz skorije prošlosti, ali i dalje prilično davno. Miki, još jedno hvala, hvala vam. Vidimo se naredne nedelje.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Milan Adamov
Milan Adamov je poznat po svom radu kao programer i podkaster. Rođen je i odrastao u Srbiji, gde je razvio strast prema tehnologiji, posebno prema Apple proizvodima.
Milan se bavi programiranjem poslovnih aplikacija već skoro trideset godina, koristeći alat 4D. Tokom devedesetih godina prošlog veka, Milan je zarađivao održavajući Macintosh računare između ostalog i u to vreme bio je jedan od retkih osoba koje su nudile tu uslugu na našim prostorima. Ta ljubav prema Macintoshu traje i danas. Poslednjih desetak godina, Milan je sertifikovani Apple trener za macOS Support Essentials kurs, što obuhvata i godišnje resertifikacije nakon izlaska novih verzija macOS-a.
Krajem 2014. godine, zajedno sa Aleksandrom Vacićem, Milan je započeo podkast pod nazivom Infinitum. Podkast se bavi temama vezanim za Apple i srodne tehnologije i do sada su objavili skoro 200 epizoda. Podkasting je postao njegov glavni hobi poslednjih nekoliko godina, mada Milan takođe ima strast i ka pečenju domaće rakije.