Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić:​ Danas u Pojačalu pričamo o muzici. Nisam siguran da smo ikad pričali o muzici, barem ne ovoliko ozbiljno, ali danas pričamo sa Bojanom Nestorović, devojkom koja je osnovala muzičku školu Čarobna frula, koja je nastala pre nekih 8 godina, a danas ima više od 2000 dece u generaciji i pokriva od prve godine pa do negde srednje muzičke, do upisa u srednju muzičku školu. Njena priča je krajnje neobična, veoma inspirativna i mislim da je vredna za svakog ko ima neke umetničke sklonosti, a i za sve one koji nisu, ali žele da znaju zašto toliko volimo muziku i zašto ona ima toliko važno mesto u našem životu, a naročito u odrastanju. Uživajte.

Epson je vodeći svetski proizvođač projektora i inkdžet štampača kako za kućnu, tako i za poslovnu i profesionalnu upotrebu. EcoTank tehnologija donosi značajne uštede za korisnike, uz superioran kvalitet otiska, a količina otpada smanjuje se za preko 90%.

Za više informacija o aktuelnim modelima i promocijama posetite epson.rs ili zapratite @epsonsrbija na Instagramu

Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: Bojana, dobro mi došla.

Bojana Nestorović: Hvala, bolje vas našla.

Ivan Minić: Možda su neki od slušalaca u prethodnom periodu videli na društvenim mrežama informacije o Čarobnoj fruli. To je ono po čemu si ti najprepoznatljivija. Pričaćemo o tome kako je ona nastala i sve ostalo u kasnijoj fazi razgovora, ali za početak, šta je Čarobna frula?

Bojana Nestorović: Čarobna frula je deo mene, i moje ličnosti, i moje porodice. To je jedna muzička škola, pre svega, ali i sastavniji deo mog života, i mog odrastanja, i bavljenja muzikom. To je to što ja volim, u čemu uživam, i prosto gde se pronalazim i kao ličnost, i po profesionalnom smislu, i u svakom drugom smislu. Eto, Čarobna frula je jednostavno moj život, u pravom smislu te reči, koji trenutno živim sa svojom školom, i svojim zaposlenima, saradnicima, kolegama, ali i porodicama. Svi smo nekako u muzici, volimo, uživamo u njoj, i živimo muzički život.

Ivan Minić. Kad je osnovana?

Bojana Nestorović: 2016. godina, u martu, kad sam ja pokrenula tu priču sama, jer sam ostala bez posla.

Ivan Minić: Dobro. Pričaćemo u kasnijoj fazi kako je sve teklo i kako se razvijalo. Danas je to jedna jako velika i ozbiljna priča koja pored škole podrazumeva i izdavaštvo, i napisali ste i kreirali dosta nekih zanimljivih knjiga, najviše za decu, ali i nekih udžbenika, i svašta nešto u celoj toj priči. Kažem, doći ćemo do toga, ali hajde da krenemo kako uvek krećemo u Pojačalo sa mančmelo pitanjem, šta si htela da budeš kad porasteš?

KAD PORASTEM BIĆU

Bojana Nestorović: Glumica. Htela sam da budem glumica. I nekako sam sanjala i maštala da budem pred kamerama, televizijama, znate, kad mala deca, devojčice. Budem pevačica, frizerka. Ja sam eto htela da budem glumica. Zašto? Ne znam. Jednostavno, imala sam tu potrebu da se stalno pojavljujem, da nastupam, da sviram i da se bavim muzikom. A pre svega, glumica. Naravno, moji nisu dozvolili. Kakva crna glumica? Gde ćeš ti u glumu? Nema ništa od toga. Moraš da radiš nešto od čega ćeš moći da živiš, da radiš, da stvaraš. I nisu mi dozvolili da razmišljam u tom pravcu.

Ivan Minić: A što se tiče tih nekih, da kažemo, ranih godina, osnovne škole, pa i srednje škole, šta te je sve zanimalo i kako si došla do toga šta će ti kasnije biti karijera? Jedna stvar je, svi mi želimo nešto sa 3, 4, 5, 6 godina, ali retko ko to nastavi da radi kroz detinjstvo itd. i postane to neka linearna trajektorija za karijeru i sve ostalo. Kako je kod tebe to izgledalo?

Bojana Nestorović: Pa ja iskreno nisam imala neku misiju i viziju baš kako će moj život izgledati, moj biznis, čime ću se baviti. Imala sam želju da budem glumica, nisam. Odrasla sam u porodici gde se otac bavio muzikom i nekako mi je muzika baš bila bliska. Tata je bio pevač, radio je to profesionalno i nekako sam stalno bila u kontaktu s muzikom i poželela sam da sviram klavir, pisala osnovnu muzičku školu sa 9 godina, položila vanredno, doduše sam malo kasnila i krenula tim muzičkim putem. Kroz osnovnu i srednju muzičku školu uopšte nisam iskreno imala predstavu da ću se baviti pedagogijom, da ću raditi sa decom, da ću pisati razne udžbenike, radne sveske, bojanke, nije mi to bilo na pameti. Onda sam upisala fakultet muzičke umetnosti jer nekako ipak mi je muzika prijala i pronalazila sam se kroz nju i svoj smisao i da izrazim emocije i prosto da uživam. Kako je bila muzika kao takva uopšte. I upisala fakultet i završila, a sada sve ovo posle je došlo kasnije, uzročno-posledično.

Ivan Minić: A što se tiče muzičke škole, jedna od najzahtevnijih vannastavnih aktivnosti koje dete može da ima u tom periodu od 6. sedme pa do 19. godine, kad se završava srednja škola. Kako je bilo što se tiče osnovne škole, osnovnog obrazovanja i svega onoga što ti dobiješ tu celu tu ponudu, svega što postoji, pa sad ti za nešto treba da se opredeliš? Je l’ ti je vuklo još nešto osim muzike i nastupa, priredbi i svih tih stvari kroz koje smo negde, posebno u osnovnoj školi, dobili priliku da se iskažemo i pokažemo? Je l’ bilo tu nečega što je bilo interesantno? Je l’ je bilo nekih ljudi koji su bili posebno važni, koji su ti bili neka vrsta inspiracije ili neko ko ti je prosto palio lampice da nešto treba da se proba?

Bojana Nestorović: Pa iskreno ne, nije. Ja sam išla u osnovnu školu i paralelno, pored toga, muzičku i uvek mi je muzička bolje išla od osnovne. Ocene su bile pristojne. Bila sam odličan đak, ali matematika, fizika, hemija, katastrofa. I uvek kad kaže profesor matematike, to nikada neću zaboraviti nastavnik, kaže ma pustite, ona lepo svira. Mora da se sabira, čita i piše. Ona lepo svira. Ona će na muziku. Dajte da pustimo da prođe neka trojka, četvorka iz matematike. To mi je baš loše išlo i moji roditelji su rekli daj da je damo na muziku. Vidiš da ne ide ni društvo ni prirodne nauke. Nek’ se ona bavi tim i nek’ svira, pa nešto će i uspeti. Eto, stvarno je tako bilo. Nisam imala idole. Prosto ne, tako je.

Ivan Minić: A u muzičkoj školi?

Bojana Nestorović: U muzičkoj školi, kako je bilo? Bilo je zahtevno, moram priznati, i naporno. To je pored osnovne, dva puta nedeljno, 45 minuta klavir, 45 minuta solfeđo. Dakle, sat i po, dva puta nedeljno. Hor, kamerna muzika. I imala sam izuzetno strogu profesorku klavira, koja je zahtevala intenzivno vežbanje, posvećenost instrumentu na dnevnom nivou. I to je onako jedan ozbiljan pritisak, sad kad gledam iz ove perspektive, za decu tog uzrasta. I negde i razumem zašto se već oko trećeg razreda osnovne muzičke škole deca opredele da ne nastave. Jer jednostavno, tu kreće taj prelomni period. Svirati, baviti se time kako treba, ili sviruckati, baviti se muzikom iz hobija, što je potpuno u redu. Ali ja sam imala jako strogu majku, odnosno danas je živa, hvala Bogu, koja me nije ispuštala iz vida. I nikada nisam smela da popustim ni u čemu. To se zna, red, rad, disciplina, vežbanje. Nema izostajanja, nema izostajanja sa takmičenja, koncerata, priredbi. To se znalo da sve mora da bude pod konac. Tako da sam uspela da završim dve škole paralelno, osnovnu i muzičku, i mislim da to uopšte nije lako. Pogotovo danas deci koja imaju toliko aktivnosti, sa engleskim, glumom, plesom, muzikom. Da se bave nečim što je vrlo ozbiljno, jer bavljenje klasičnom muzikom za dete od šeste, sedme godine i nije baš, priznaćemo, laka stvar. Treba zaintrigirati dete da se bavi, i da svira, i da dolazi, a pre svega da vežba kod kuće, bez pomoći mame i tate, jer to ne znaju. Ali moji nisu odustajali, ni moja profesorka, držali su me onako čvrsto pod kontrolom i uspeli su u tome.

Ivan Minić: Taj moment kad ti, u tim nekim prilično nežnim godinama, dobiješ da spremaš neke stvari i da vežbaš neke stvari koje verovatno nisu u startu bile razlog zbog čega si se opredelila za to. Ja znam dosta primera u okruženju. Valjda je to bio taj neki period pre desetak godina. Znam dosta dečaka koji su išli na gitaru i koji su odustajali relativno brzo, zato što nisu zbog toga što su im dali da sviraju došli na gitaru. Nego oni hoće da sviraju nešto što je njima zabavno, a kao to dolazi posle. Moraš da prođeš sve te neke klasične stvari. Ok, u gitari to jesu drugačije kompozicije. Njih to ne zanima. Nisu došli zbog španske gitare. Došli su zato što hoće da sviraju bas u bendu. Pretpostavljam da je to malo drugačije kod klavira, ali koliko je zapravo teško da sebe nateraš svaki dan da ponavljaš i radiš nešto što te ne zanima, a nisi sigurna kad dolazi ono što te zanima?

Bojana Nestorović: Pa teško je, zahtevno. Mislim da tu veliku podršku daju i roditelji. Da prosto moraju nekako ili da te pomognu, da te razumeju, da te shvate, ili da nađu način kako da se dete zainteresuje za nešto drugo, ili da svira ono što voli, ali i ono što mora. Uslovno rečeno “mora”. Ja sam imala konkretno u osnovnoj muzičkoj školi velike kompozicije, vežbe, skale, smotre koje sam morala da pređem, htela ili ne. Ako to navežbam, onda ću da sviram sve ostalo. Ali to navežbati, to je trebalo. Tako da mislim da je ovo teško. Veliki je izazov ostati i baviti se muzikom 6 godina. Osnovna muzička škola traje 6 godina, ne 8, ali opet je dosta zahtevno.

Ivan Minić: Pričaćemo o tome još kasnije. Ali da li sada, kada si prošla sve što treba od obrazovanja i znaš zašto se to radi tako, kako bi sada objasnila nekom? Da li bi nekom drugačije objasnila zašto to treba da radi nekom detetu?

Bojana Nestorović: Sada dolazimo do pitanja pedagogije. Da, objasnila bih, ali bih možda ipak malo modifikovala taj način i pristup rada sa decom. Kada je klasična muzika u pitanju, možda ne bih postavljala toliko visoke zahteve, toliki broj kompozicija, zadataka. Smanjila bih možda kriterijume, ili bih nekako napravila tako da prilagodim detetu, a ne da se dete prilagodi njima. Sad, da li je to dobro ili ne? Iz mog iskustva se pokazalo da je dobro za ovih 8 godina što radim u školi. Jer poenta je da dete zaista svira ono što voli. A da li će imati diplomu, zvanično, osnovne muzičke škole, dnevnik i svedočanstvo, to je drugo. Može da ima oba, ali je pitanje vremena i posvećenosti. A objasnila bih sigurno malo drugačije i možda ne bih postavljala toliko visoke kriterijume deci, pogotovo ne u tom uzrastu, jer onda oni odbijaju i odlaze, a možda im baš muzika treba u tom trenutku, zbog nekih drugih stvari.

MUZIČKO OBRAZOVANJE

Ivan Minić: E sad, ta osnovna muzička škola je, da kažemo, relativno česta. Ne završe svi, ali da kažemo, jeste masovnija stvar. Srednja muzička je relativno retka, i u onim slučajevima koje ja znam, obično je bila taj most do muzičke akademije i ulaza u tu priču. Kako to izgleda i koliko je to zahtevnije i kompleksnije?

Bojana Nestorović: Dosta. Baš dosta, onako, ozbiljnije. Srednja muzička škola je već znak da ćeš se ti baviti muzikom, ali ne amaterski, nego profesionalno. Dakle, prestaje taj, da kažem, dečiji nivo bavljenja muzikom, osnovnog muzičkog obrazovanja, i kreće jedan tempo rada i bavljenja, i posvećenje instrumentu znatno ozbiljnije. Kad to kažem, mislim na sviranje, vežbanje dnevno po tri-četiri sata, pohađanje predmeta koji su stručno vezani samo za muziku, solfeđo, harmonija, teorija, kontrapunkt. Dakle, ti se potpuno okrećeš iz jednog, da kažem, društvenog okruženja srpskog, matematike i geografije, engleskog, prelaziš u nešto što je potpuno muzika. Sve u vezi sa muzikom, od prvog časa do poslednjeg. I onda nekako tu se menja i svest, i okruženje, i društvo, i profesori, sve je drugačije. Mislim da je srednja muzička škola negde i neki ispiti test za decu da li su zaista na pravom putu i da li zaista žele time da se bave, da upišu akademiju. Jer to već može da se vidi u prvoj, drugoj godini. Ali čim si ti upisao srednju muzičku, znači ti ideš na fakultet. Tako je to bilo kad sam ja išla. I podrazumevalo se da ja ću ja sad sa srednjom muzičkom završim. Ne mogu na medicinu, ne mogu na prava. Jednostavno moram na akademiju. Da li dramskih, da li muzičkih umetnosti. To je to. Opredelila sam se i moram da idem dalje.

Ivan Minić: Pomenula si neke od predmeta koji se tada pojavljuju. Možeš da nam objasniš malo više šta su oni? Mislim, meni za početak i dalje nije jasno šta je solfeđo, ali ajde da krenemo odatle pa nadalje.

Bojana Nestorović: E pa, solfeđo je ovaj predmet koji deca mrze, moram ti reći. Ali to je pogrešno. To je jako pogrešno, zato što solfeđo je jedini predmet koji toliko dobro može da pomogne detetu da savlada note, pauze, sve ono što će da svira. I mnogo više vremena će provesti svirajući ako savlada solfeđo. Razumeš? Ako on zna note, on gleda i svira. I ako zna da ih čita, on će mnogo brže i lakše da odsvira. A ako ne zna, onda ide ono, znaš, ubadanje i jedna nota. Traži jedan ton, jedna nota i to je onda duži proces. I onda bude dosadno, deci. Ali solfeđo je zapravo pevanje, učenje nota, teorije muzike početne i mogućnost da se što bolje savlada nastavak u relaciji sa instrumentom. To je poenta. A zašto ga mrze? Zato što se radi na pogrešan način, zato što se predstavlja kao bauk, zato što traže detetu da otpeva čisto lestvicu svih sedam, osam tonova besprekorno. A tako jedino ima sluha. Ako ne peva kako treba, čisto i intonativno, nema sluha, što je greška. E, tu je negde nekako moja škola, uopšte i Čarobna frula, ima drugačiji pristup učenju solfeđa i instrumenta, gde ne treba odmah eliminisati decu i skloniti ako ne zna da peva, ne treba se baviti muzikom. E, zato je solfeđo problem. Deca sviraju savršeno, a ne znaju da pevaju. I onda se desi, dođe treći, četvrti, peti, šesti razred, gde su melodijske vežbe koje ja sad ne mogu da izvedem, zahtevne za taj uzrast, parlato, ritmika. Mogu deca koja su darovita i koja prosto imaju to u sebi, ali nekako su manje darovita, ali dobro sviraju, ne mogu, i onda se dešava da tu posustanu, da mrze, da neće i tako dalje. Ima solfeđo, ima teorija muzike. Tu se rade zadaci, intervali, lestvice, skale, da te sad ne opterećujem, ali teorija muzike je jako dobra za čitanje muzičkog dela, kompozicije, takođe pomaže razumevanju samog notnog zapisa. Imamo harmoniju. E, to je komponovanje. Tu se kreće sa osnovama početka komponovanja, šta je harmonija, šta je zapravo muzika. To je harmonija, od čega se sastoji, koji su tonaliteti, koje su to visine, dubine, boje, svašta nešto. Komponovanje, u stvari. Imamo kontrapunkt. Kontrapunkt je jedan predmet vrlo onako težak i zahtevan, koji se isto takođe bavi izučavanjem nekih određenih stilova u muzici, barokno, klasicizam, romantizam. Imamo hor, imamo kamernu muziku, ima svašta tu nešto lepo i zanimljivo, samo je pitanje kako se to deci predstavlja i šta želimo da oni kroz to nauče. A možda ta harmonija u suštini meni nekako i najviše legla, jer kroz nju si mogao da naučiš i kako da iskomponuješ i nešto svoje da primeniš, i da se izraziš, i da sastaviš kompoziciju da dobro zvuči, da ima harmonski sklad. Eto, to su ti neki predmeti, ali u suštini srednja muzička škola je dobra stvar, jer upoznaš dobro ekipu ljudi s kojom ostaneš nekoliko ceo život, jer to su budući muzičari, svirači, pevači, i nekako se napravi jako dobra atmosfera i dosta je onako timska škola. Mi svi zajedno radimo, sviramo zajedno, pevamo zajedno u horu i možda je to to. Nekako sam imala tu sreću da sa svim tim ljudima ostanemo u kontaktu jer smo zajedno imali svoj bend, kakav god da bio, razumeš, i onda je to baš dobra fora. Mnogo je možda bolje nego u gimnaziji, recimo. Možda sad.

Ivan Minić: Ima raznih gimnazija. Meni je bilo fascinantno kad sam shvatio da neke gimnazije, recimo, ne znam, Peta beogradska, ima malu scenu u okviru škole, gde se s vremena na vreme održavaju predstave, gde oni imaju neku sekciju, gde imaju neke koncerte, što mi je bilo super simpatično. Naravno, okej, nisu sve škole takve i nije svuda napravljeno to da ti kroz sekcije možeš da neka svoja interesovanja i talente realizuješ. Ono što bih voleo isto da nam pojasniš jeste taj moment i u osnovnoj muzičkoj, a naročito kasnije, kako možeš da se profilišeš? Odnosno, šta su ti opcije? Šta možeš da biraš? Na koji način možeš da se usmeravaš?

Bojana Nestorović: A konkretno, ti kad dođeš na upis u muzičku školu osnovnu, moraš već da se opredeliš za instrument sa 6, 7, 8 godina. Roditelji napišu: volelo bi da moje dete svira gitaru. Ti imaš tu opredeljenje u startu. Klavir, violina, gitara, flauta, udaraljke i tako dalje. Sad ti biraš šta ćeš. Odnosno, roditelji u dogovoru sa detetom. I tu se odmah već profilišeš. Kad kreneš drugi, treći, četvrti razred, ako vidiš da ti se taj instrument ne sviđa, možeš da se prebaciš, ali to je već dosta izgubljenog vremena. Krećeš ponovo sve iz početka. Da pređeš sa klavira na flautu, sa violine na klavir. Ajde, možeš sa gudačkih na gudače. Ali nezgodno je tako, da možda i to ne ide lako. Nije baš zgodno da se dete već u tom uzrastu odluči i da kaže: sad ću da sviram gitaru. Onda mu se ne sviđa gitara, a on bi hteo klavir. Drugarica mu pisala klavir, on došao da je čuje kako svira. Evo, hoće sad on da svira klavir, neće više gitaru. Mislim, ima i toga. Tako da se profiliše već u startu prilikom upisa. Tu se vrši selekcija.

Ivan Minić: U srednjoj školi, da li to ima neke dodatne opcije, ili je to to? To je to. Ako si završio nižu klavir, ideš u srednju klavir. Ne možeš da kada završiš nižu klavir, ideš na violinu u srednju. Mislim, prosto moraš imati osnovno obrazovanje.

PRIPREMA ZA FAKULTET

Ivan Minić: Na koji način te srednja muzička sprema za fakultet?

Bojana Nestorović: Sprema vas za upis. Da se taj upis položi, da se zahtevi ispune, da se odrede zadaci. Moram priznati da je velika razlika bila za mene između srednje muzičke i fakulteta muzičke umetnosti, ali možda zato što sam ja potpuno drugi čovek. Ja sam završila osnovnu i srednju klavirski odsek, a akademiju muzikologiju. Znači, ja nisam nastavila klavir, nego sam se prebacila na muzikologiju i opštu nauku o muzici. Zašto? Zato što nisam želela više da vežbam. I, iskreno, bila sam onako malo problematična. Treće, četvrte godine srednje moji nisu više znali šta da rade sa mnom jer sam odbijala potpuno svaki vid vežbanja do te mere da nisam otvarala klavir danima. Jednostavno se desio neki presek u trećem srednje i ja sam odustala od klavira. I moji, šta ćemo sad sa njom, čoveče? Gde ćemo je, kud? Ovolike godine uložene, trud, rad, vežbanje. I malo su se raspitali kao daj da je upišemo na muzikologiju. Tu je opet u kontaktu s muzikom, ali ima dosta različitih drugih predmeta. I onda su me bacili u vatru jer su to teorijski predmeti i to je bilo, jednostavno, istorija muzike, crkveno pojanje, klasicizam, barok, da ne pričam. Šou. Ali sam se snašla. Izdržala sam.

Ivan Minić: Za muzičku akademiju uslov je da se završi neki prethodni nivo u muzičkoj školi, zar ne?

Bojana Nestorović: Ja mislim da jeste. Ja kad sam se upisivala, prosto mislim da su bili uslovi da imaš bar osnovnu ili srednju muzičku školu. Ne može bez toga. Ili se polažu oni diferencijalni ispiti. Nisam baš sad sigurna, ali mislim da jeste. Moraš da imaš obavezno neko muzičko obrazovanje.

Ivan Minić: I kako je strukturirano studiranje na muzikologiji? Kako izgleda program? Šta su neke ključne stvari u tim prvim godinama?

Bojana Nestorović: Moj smer se najviše bavi istorijom muzike. Dakle, mi smo radili istoriju muzike od početka civilizacije pa sve do danas. Znači, bavimo se određenim stilovima i epohama, gde analiziramo muziku tog doba, povezanu sa društvenim okolnostima, situacijom u svetu, ratovima, politikom, jer muzika je politički povezana. I radili smo analize dela kompozitora koji su stvarali u različitim epohama. To nam je ključno. Dakle, istorija muzike kao takva. Na etnomuzikologiji je narodna izvorna muzika. Kod nas je opšta istorija muzike. Tu smo pretežno radili klasičnu muziku. Ima sad i jazz, ali to je drugo. Ovde je klasična muzika u pitanju. I radili smo analize čuvenih kompozitora, analize dela, simfonija, sonata, etida i tako dalje. To nam je jedan deo istorije muzike. Onda smo imali i solfeđo, i kontrapunkt, i harmoniju, i korepeticiju, odnosno uporedni klavir. Svašta nešto imaš tu od predmeta. Zapravo, moraš da imaš sve što ima veze s muzikom. Jer nisi ni na klaviru, a nisi ni na violini, nego imaš uporedni klavir, istoriju muzike, solfeđo, teoriju i sve ostalo što ide s tim. Jer to je opšta nauka o muzici. Sam smer to podrazumeva. Da ti, kao muzikolog, kad završiš, možeš da se baviš jednim muzičkim delom iz svih aspekata. Da sagledaš, analiziraš i daš svoj sud o tome, odnosno u studiju ili tekstu. Bilo je teško, moguće reći dosta zahtevno i naporno, jer je to toliko knjiga, čitanja, pisanja, radova, ali je lepo jer je opet muzika.

Ivan Minić: Je li bilo tu nekih trenutaka kada si prosto prepoznavala neke stvari koje su ti kasnije uticale na život?

Bojana Nestorović: Pa jeste. Meni je ta muzikologija konkretno mnogo pomogla da se sastavim. Jer sam bila u suštini jedno vrlo nemirno dete koje je stalno bilo radoznalo, pa hoću ovo da probam, pa ono, pa mi se ovo ne sviđa, pa ono sviđa, pa menjaj, i tako dalje. Ali to me nekako vratilo u kolotečinu, ili bolje reći u dobar kolosek, da me sastavi, da ajde sad polako sedi, skupi se, smiri se, ti si sad ovde, studiraš ovo, baviš se ovim, tačka. Jer sam konstantno imala pažnju na 300 stvari. Sad ću da sviram, sad ću da pevam, pa sam upisala fakultet za bezbednost paralelno s tim, jer sam želela da budem inspektor u jednom momentu, možeš misliti. Prva i druga godina super prošle, treća godina muzikologija, kažem, ja ovo neću. Kažem, kako nećeš, ja kažem, ja neću da budem knjiški moljac. Jer je to toliko, pobegla sam od vežbanja, pa sam došla do čitanja i pisanja. To su knjižurine, u pravom smislu te reči. I sad, treća godina, šta ću, neću da pišem, neću da čitam, rekoh, idem ja na bezbednost. Spremim se, primljena, upadnem na budžet, kažem mojima, fakultet za bezbednost u Gospodara Vučića. Kažem, tata, ja sam upisala fakultet. Čovek kaže, šta? Koji fakultet? Jesi već upisala fakultet? Kažem, fakultet za bezbednost. I onda sam treću godinu muzikologije počela da studiram i prvu godinu fakulteta za bezbednost da vidim da li mi se to više sviđa, da se prebacim. I onda odustanem, kad su krenuli ispiti i učenje, nisam mogla, zaista. I onda sam završila muzikologiju i master studije, ali sam i tu opet bila malo izgubljena, pa šta ću sad, i upišem Fakultet političkih nauka, master studije teorije kulture i studije roda, i završim sa temom kulturna politika u Srbiji devedesetih. Možeš misliti. Ali zašto? To moram da ispričam, zanimljivo je, zato što sam ja tokom odrastanja malo slušala turbofolk i nešto što nije trebalo da se sluša i što nije bilo prilagođeno mom uzrastu. Nisam imala ideju dole, rekla sam na početku, ali sam imala pesme i tekstove u kojima sam se pronalazila, koje sam slušala, i onda kad sam shvatila na Akademiji šta sam slušala, pomislila sam, pa što ja ne bih nešto opisala o ovome? Šta je to? Zašto se svi jurimo za tim turbofolkom? Zašto on toliko mami mlade? Pa sam radila analize pesama nekih poznatih pevačica i tako dalje, šou. I ovaj, na odbrani, kaže meni profesor moj, šta ste vi ovo radili? Šta ste vi ovo želeli da postignete? Ja kažem, želela sam sebe da preispitam zašto sam se ja pronalazila u svemu tome i tako dalje. Ali eto, završila sam i master studije na političkim naukama.

Ivan Minić: Kaži mi za muzikologiju, kažeš da je to nešto što te vrlo generalno osposobi za manje-više sve. Ali šta bi ti, po nekom prirodnom toku stvari, trebala da radiš kasnije?

Bojana Nestorović: Pa, da predaješ u školi istoriju muzike. Što sam ja i radila dok sam studirala, bila sam na raznim zamenama, što u osnovnim muzičkim školama, što u osnovnim običnim školama, gde sam predavala muzičku kulturu od petog do osmog razreda, ili sam predavala istoriju muzike u srednjim muzičkim školama, gde se ona uvodi kao predmet. I to je ono što ti možeš. Sada, to je malo nezgodno kada je u pitanju pedagogija. Možeš samo te neke predmete, uslovljena si određenim bodovima, završenim stepenom i tako dalje, tim smerom. Ne možeš ti kao muzikolog da predaješ klavir. Eto, to je možda. Mislim, nije možda, nego tako treba da bude. Ali možeš, recimo, da mnogo pišeš, možeš da se baviš novinarstvom, možeš da ideš na koncerte, da budeš muzički urednik, to je isto jako lepo i to sam radila godinu dana na RTS-u kao volonter, da posećuješ i pišeš, daješ kritike, gostuješ na koncertima. To je posao muzikologa u stvari takođe, ko ne želi da se bavi pedagogijom, nego da bude prosto urednik gde god, vezan za muziku.

Ivan Minić: Znači, postoji, da kažemo…

Bojana Nestorović: Nekoliko profila, tako je, postoji opcija, daleko od toga da ne postoje. Ali evo, ja sam završila muzikologiju i bavim se privatnim biznisom. Mislim…

Ivan Minić: Kako si, da kažemo, razmišljala o tom masteru, osim činjenice da si htela da preispitaš neke stvari, kako si razmišljala o tome u smislu tvoje karijere? Zašto ne nastavak u okviru muzike ili umetnosti ili tako nečega, nego izlazak u nešto što je malo drugačiji kontekst društvenih nauka?

Bojana Nestorović: Pa, ja iskreno, dok sam studirala muzikologiju, kad sam završila, uopšte nisam imala pojma čime ću da se bavim. Iskreno. Nikakvu predstavu gde ću ni šta ću. Dobila sam diplomu, po defaultu sam konkurisala na sve moguće konkurse za profesora istorije muzike, za muzičkog urednika, ono što mogu sa svojom diplomom. U ovaj moj svet, koji trenutno radim, od koga živim, nisam imala pojma da ću ući i da ću ga napraviti. Eto, iz ničega, iskreno ti kažem. Tako da je sve išlo nekim pravim putem. Znaš kako? Završila si fakultet, dobio si posao u struci, super, pevaj, uživaj. A meni se to nije dopalo. Taj posao koji sam dobila u osnovnim školama, posebno muzička kultura od petog do osmog, to je bilo strašno. Moje iskustvo, lično, zašto? Zato što se to doživljava kao ne-predmet. Kao nešto što sam u prolazu radio, piši peticu i ćao.

Ivan Minić: Kao, muzičko, likovno, fizičko.

Bojana Nestorović: Tako je, muzičko, likovno, fizičko. Ajde, sine, tu ti je petica, idemo dalje, super si. Ali meni se tu nije dopalo kako se tretira taj predmet. Nisam mogla da ostanem u toj školi, odnosno u tim školama gde sam radila. Nije mi prijala takva atmosfera da se muzika tako tretira, a jedan od najvažnijih elemenata i u odrastanju, i tokom života, i u oblikovanju ličnosti.

Ivan Minić: Jedan od tih redovnih problema je što su to neki predmeti koji imaju mali fond časova, pa nije ni dovoljno da budeš u jednoj školi, najčešće.

Bojana Nestorović:  Tako je, moraš da radiš u više škola da bi imao 100% fonda.

Ivan Minić: I to je gomila jurnjave, problema. Mislim, nedavno smo imali gošću koja je isto jedan deo svoje karijere radila tako, i potpuno je normalno da u jednom trenutku dođeš u pogrešnu školu, pogrešnog dana, jer svaki dan je nešto drugo. Nonstop se nešto menja, iskrsne. Šansa da dobiješ neku stalnu poziciju i stalan raspored je jako mala. Sećam se našeg profesora muzičkog u srednjoj školi. Imali smo jedan čas muzičkog u prvoj godini i to je to, nikad više ništa. Sećam se da sam jednom pričao sa njim, i rekao mi je, sine, ja radim u sedam škola. Sedam škola, zamisli. I jedino što je uspeo da uradi, sećam se da je pomenuo, je da u većini slučajeva ceo dan bude na jednom mestu. Uspeo je da zakaže sve prve razrede petkom u našoj školi, da zna da je tu u prepodnevnoj smeni, makar je tu. Pa onda šta ostane, vidi gde će dalje.

Bojana Nestorović: Jeste, mali je fond.

Ivan Minić: Pritom, posebno kada su srednje škole u pitanju gde imaš neko profilisanje i sve, zamisli koliko mlade inženjere zanima muzika u prvoj godini, kada su svi ludi.

Bojana Nestorović: Apsolutno.

Ivan Minić: A ne smeš ni da im praviš bilo kakav problem jer već imaju stručne predmete koji su teški. Ne možeš da im zateže ocena iz muzičkog. Mada nismo mi bili toliko dobri s ocenama na kraju koliko smo se nadali da ćemo biti. Osim tog momenta da imaš relativno poznato gde bi mogla da radiš, i da ti se to ne sviđa baš previše, šta je još uticalo da napraviš master na FPN-u?

Bojana Nestorović:  Rekla sam ti, muziku koju sam slušala tokom odrastanja, i nekako mi je trebalo još znanja. Evo, najiskrenije, završila sam akademiju, ok, bavila sam se analizom dela iz klasične muzike i tako dalje, ali šta sad? Daj još nešto da vidimo, daj da vidimo našu muziku, kakva je, šta je. Zanimalo me, eto prosto, zašto toliko mladi ljudi, kao što sam ja bila, posežu i slušaju taj tip muzike. Daj da analiziram to s muzičke strane, da vidim šta je tu. Da li je to harmonija, šta čini da je primamljivo, koje su to mantre, koji je to tekst, zašto? Šta je tu toliko privlačno? Eto, mamilo me, jer sam ja to slušala, ali sam shvatila kasnije šta sam slušala. Jer, postoji, moram da kažem, dobra i loša muzika, a možda se neki neće složiti sa tim. Ja se slažem jer muzika može mnogo da utiče na život mladog bića, više nego što mislimo, u svakom pogledu. Jer muzika je stil života, u stvari. Ljudi se prepoznaju po muzici koju slušaju, čuvena izreka, a Platon kaže: “Kakva muzika, takva država.” Između ostalog…

Ivan Minić: Okej, sada mi je malo jasnija slika.

Bojana Nestorović: Tako da je to razlog. Zato sam otišla i radila analize nekih pesama, i svašta nešto sam tu napisala. Zanimljivo, kulturna politika u Srbiji devedesetih, ali sve je to bilo uslovljeno politikom i turbofolkom, odnosno uplivom turbofolka u naše društvo, i to namenski, ciljano, i sa razlogom. To je sada druga priča. Ali eto, pitao si me zašto sam baš otišla na master. Mnogima je bio dovoljan moj prvi stepen, ali meni nije.

Ivan Minić: A šta si dobila tokom onog dela studiranja na masteru pre nego što si počela konkretan rad?

Bojana Nestorović: Pa mogu ti reći mnogo, jer su mi predavali izuzetni profesori poput Čedomira Čupića i Ratka Božovića. To su stvarno ljudi koji su pokretne enciklopedije, volim tako da kažem. Njihova predavanja sam obožavala da slušam. To su predavanja koja traju i traju. Samo sediš i slušaš. Ne moraš ni da pišeš ništa, samo upijaš. To su ljudi koji objašnjavaju stvari na pravi način. Direktno, tačno, jasno i precizno. Meni je uvek to trebalo kad s nekim razgovaram, kad nešto pričam. Ajde mi reci šta, kako, kuda, zbog čega. Na muzičkoj akademiji je to malo drugačije. Muzika je apstraktna, sama po sebi. Znaš, ti ne možeš rečima da je uhvatiš. Ja sam možda više praktičar, možda i nisam za muziku, razumeš? Ako gledaš s te strane. Jer muzičari su pretežno umetnici. Kad se neko bavi muzikom, on je potpuno, da kažem, van toga da bude i preduzetnički duh. Oni su uglavnom više introvertni nego ekstrovertni. Tako da, ne znam, razne su tu stvari koje su uticale, ali dobila sam mnogo na tim predavanjima. Mnogo sam dobrih profesora upoznala, naučila, i nekako sam dobila tu širinu. Jer, mislim da fakultet ne daje toliko znanje koliko ti daje mogućnost da sam istražuješ, učiš i da te zagolica da kreneš dalje. I naravno, da dokažeš sebi da nešto možeš da završiš do kraja. Ono što si počeo, moraš da završiš. To je neko moje mišljenje.

Ivan Minić: To je taj momenat kao da fakultet dokazuje da imaš disciplinu.

Bojana Nestorović: Tako je. Ne drugima, nego sebi.

Ivan Minić: Pa dobro, i drugima. Znam ja mnogo ljudi koji nikada ne bi istrajali u tome da nisu obećali nekome u porodici. Naravno, ima raznih fakulteta, i raznih profesija na kraju. Nije u svakoj profesiji neophodno da prođeš kroz sve to, ali niko od nas ne bi voleo da ode kod hirurga koji nije završio medicinu i prošao sve što treba da bi došao do tog nivoa. Za ove naše digitalne i IT profesije, ne možeš da ideš na fakultet da studiraš nešto što ne postoji još uvek, jer je vremenski otklon sa programom jedno 20 godina, a stvari se menjaju na dnevnom nivou. Dakle, ta postavka koju si tada dobila, šta je konkretno promenila u tvom razmišljanju o karijeri?

UTICAJ FAKULTETA NA KARIJERU

Bojana Nestorović: Iskustvo koje sam stekla kada sam završila oba fakulteta i kada sam krenula da radim sa decom na zamenama, to iskustvo je zapravo bilo inicijalno, odnosno rad sa decom, kontakt s njima, da ja krenem da se bavim ovim čime se sada bavim. Dakle, nisu same studije po sebi meni donele motiv ili neki poriv. Nisam znala, stvarno nisam znala. Dok nisam počela da radim kao muzički urednik, da budem muzički pedagog, da radim sa decom, malom i velikom, u srednjoj školi, i onda sam, kada sam sve to prošla i iskusila, shvatila da mi ovi najmlađi najviše prijaju i da se tu osećam najbolje, da sam to ja. Kontakt sa decom kroz muziku, zato iskustvo samo po sebi.

Ivan Minić: Kako je bilo to iskustvo s RTS-om?

Bojana Nestorović: Pozitivno vrlo, zato što sam želela da budem glumica, pa sam otišla da budem muzički urednik, da volontiram, jer se tu pojavljuješ dosta na televiziji. Snimiš prilog, ideš u montažu, montiraš, praviš i tako dalje. Ali ja uvek kad sam taj prilog snimala, moram priznati, više mi je bilo važno da se pojavim pred kamerama nego što ovaj sad treba da napišem nešto da bude to sve skockano, jer opet je taj moj poriv da budem pred kamerama, da se istaknem, da nastupim, a to je opet i muzika, jel ti sviranjem nastupaš, ti si na sceni. Bilo je dobro, bila sam zadovoljna jako, ali dok sam radila na RTS-u, iskrsao mi je poziv za rad u osnovnoj muzičkoj školi sa decom pripremnog razreda, koji imaju 6 i 7 godina, i da predajem solfeđo na zameni, to je bilo hitno. I istoriju muzike u srednjoj školi. I onda sam morala da prihvatim jedno ili drugo, a rad na televiziji je podrazumevao da ideš uveče na koncert, snimiš, sediš u montažu dok montiraš, i to traje, ali nisam baš mogla da izdržim oba, jer sam paralelno bila na master studijama na političkim naukama, i onda sam morala za nešto da se opredelim. Opredelila sam se za školu, što se pokazalo sad jako dobro, ali sam tu dobila kontakt s decom prvi put i iz toga napravila sve ovo.

Ivan Minić: Kako to izgleda kada prvi put dođeš u tu poziciju, a okej, pripremala si se kroz to, kroz lično iskustvo, plus kroz celo to školovanje, ali ne može ništa da te pripremi za taj prvi trenutak kada dođeš i treba da radiš s njima?

Bojana Nestorović: Pa bilo je traumatično, moram priznati. Ja sam ušla u razred, bilo je 35-oro mališana. Sad ja muzikolog i kulturolog  po struci. Kaže direktorka, izvolite, radite nešto, ovo su vam deca, pripremajte i krenite, čas mora početi. A ja kažem, čas mora da počne? Ona kaže, da, da, izvolite. Ja sad gledam u mališane, drugari, volite li da pevate? Kažu, da, kako ne? A znamo svi kad si srećan, lupi dlanom o dlan. Da, i ja krenem kad si srećan. Eto, prvi moj čas ikada sa decom predškolskog uzrasta, 6-7 godina, izgledao je tako da sam ja pitala njih: Volite da pevate? Ja znam da sviram. Hajde da pevamo. Bez ikakvog plana, osmišljavanja časa, ušlo se, našlo se, završila se pesmica, ja kažem: Je l’ nekom rođendan danas? Oni kažu: Ne. Ja kažem: Ali znate rođendansku? Ja kažem: Ajde, otpevamo, nema veze, nekom je rođendan. Onda smo otpevali rođendansku i kažem: Ali znate vi da tapšete? Da. Ja kažem: Malo tapšemo, nešto, pucketamo, damo im neku ritmičku figuru. Pazi, potpuno sve spontano, prirodno. Bez ikakvog plana. Da, imaš kao čas, moraš da ubodeš centralni, završni deo časa, plan, program, pesma, igra, sve moraš. Pa ništa to nisam imala, samo našlo se, tu se desilo, da svi budu bezbedni, da niko ne padne i da bude kako treba.

Ivan Minić: Mora da se preživi.

Bojana Nestorović: Da, tako je izgledao moj prvi čas sa prvim razredom, a sa srednjom školom, jako smešno, jer oni su ušli, kucnuli, kažu: Učiteljica Bojana, gde je? Ja kažem: Pa ja sam. Kao, daj, ne zafrkavaj me. A ja sam tada imala 24 godine, 23, i kao: Daj, gde je ona, kaže nam, dolazi li, možemo još malo da izađemo? Ja kažem: Ali to sam ja, zaista. Tako da sad jedan od tih đaka radi sa mnom u Čarobnoj fruli, šou potpuni. Bilo je lepo, baš jedno lepo iskustvo i baš ga se onako sa radošću sećam, jer mi ostala neka toplina u srcu od tog prvog mog iskustva i kontakta sa decom, pogotovo ovim malima.

Ivan Minić: Sećam se, naravno, kroz neke razgovore još u osnovnoj školi, da za svaki predmet postoji nekakav program koji mora da se ispoštuje. Pa ti sad u okviru toga imaš neku određenu slobodu šta ćeš menjati i kako ćeš menjati, ali suština jeste da svi moraju da prođu nešto i da to treba da bude komplementarno sa drugim školama i sve ostalo. Ti si bačena u vatru i kad si bačena u vatru, onda se snađeš, ali u nekom trenutku treba tu da postoji struktura i sve ostalo. Jesi li imala neku vrstu usmerenja, vođstva kroz to ili je bilo na tebi da osmisliš, praviš, kako ćeš to da radiš?

Bojana Nestorović: Imala sam, imala sam pomoć kolega. Ja sam uvek tražila pomoć. Mene nikad nije bilo sramota da pitam nešto. E, ovo ne znam, pomozite mi. Starije koleginice su se tu uvek našle za mene, to stvarno. Taj kolektiv je bio sjajan i uvek su mi pomogli. E, sad radiš ovo danas na ovaj način. Ja sam dobila plan i program, koja se pesma uči, koja igra, koji su zadaci, ali taj neki lični pečat pedagoški, mislim da je to, pedagogija je dar i da to što si dobio samo je bitno kako ćeš ga preneti deci. To je ključ i ključni moment u radu sa njima. I imala sam pomoć. Ja sam uvek dobijala materijale i naravno spakovala onako kako treba. Plan nastave, program učenja, metodska jedinica, jedan, dva, tri, idemo dalje, radimo. Ali sam imala taj svoj lični momenat da sam uvek želela da deci bude zabavno. Da nikada ne bude: Ja sad vi sedite, ja pričam, nego je kod mene uvek bila komunikacija, moj odnos sa njima kroz komunikaciju. Drugari, da li vam se ovo sviđa ili ne sviđa? Ne sviđa se, menjamo. Jer uvek imam opciju B koju mogu da im pružim, a da im bude lepo to. To je bio nekako moj cilj. Da sve to što treba da se nauči, ali da se nauči kroz igru, zabavu i da se deca osećaju pre svega srećno i zadovoljno. Jer nekako ja imam utisak da to odrastanje može da bude vrlo teško i komplikovano. Da profesori i ljudi koji rade sa decom ne žive nego rade i nemaju uopšte sliku šta sve to dete proživljava kad dođe i kad izađe sa časa. Uvek sam se trudila da mu to bude najlepše i da se oseća sigurnije i da pripada negde, da pripada nekoj zajednici. Konkretno to je bila naša muzička zajednica i iz toga sam posle i napravila da ima više tih zajednica.

Ivan Minić: A taj moment sa srednjoškolcima i činjenica da je između vas tehnički 6, 7, 8 godina razlike. Kako je to izgledalo?

Bojana Nestorović: Joj, to je bilo toliko zabavno. Ja sam uživala na tim časovima zato što mi je bio izazov. Znaš, treba ih ipak nešto naučiti. Oni imaju ispit. Davala sam jedno vreme i etnomuzikologiju jer nije bilo kadra, pa sam morala da ih učim kolo zamisli. Učiš srednjoškolce da igraju kolo. Muzičko kolo. Kažem, drugari, ajmo molim vas, ovo mora da odradimo zajedno. Mora da bude kako treba. Mora da se pokažemo. Ako ne odigrate, ja dobijam otkaz. Znaš, nekako sam uvek ih podsticala da mi pomognu. No, ajmo zajedno. Ovo, vodim vas na dobru čokoladu. Ići ćemo da gledamo film zajedno u bioskop. Dajte samo da naučimo. Dajmo sve od sebe. Moram da se dokažem. Ja sam mlada koleginica. Izbaciće me iz škole iskreno. I tako su oni stvarno izašli u susret i baš je bilo dobro. Bilo je zanimljivo jer sam ja nekako volela da se družim sa njima. Da posle časa ostanem, da pričamo. Naravno, to su uglavnom bili ljubavni problemi. Ko se u koga zaljubio, koga je ko zavoleo, da li hoće da bude sa njim ili neće. To je srednja škola, pubertet, haos. Sećam se, imala sam jednog učenika koji se toliko zaljubio da je stalno plakao na mojim časovima. Onda je majka mene zvala da me zamoli da pričam sa njim, kako bih joj prenosila šta se dešava. Jer on je imao poverenje u mene. Potpuno ludilo, ali nešto mnogo lepo. Stvarno mnogo lepo. Pogotovo što sam tada bila baš jako mlada, a i oni. I onda smo se našli energetski. Nisam uopšte bila u fazonu: sad ću ja vama da zadam, sad ćete vi da uradite, ako ne uradite, jedan. Ne, baš nisam bila takva. Želela sam da napravim drugarski odnos sa njima, ali naravno do granice. S poštovanjem. Jer oni su znali šta sa mnom mogu, a šta ne mogu. I to mi je nekako bilo važno.

Ivan Minić: No, da kažemo, postoje obaveze, postoje stvari koje su preduslov da možemo da imamo tu vrstu odnosa.

Bojana Nestorović: Sve smo to ispunili. Bilo je baš lepo.

ČAROBNA FRULA

Ivan Minić: E sad, to je sve situacija gde si ti deo nekih drugih sistema. Gde je okej, naravno, imaš neki prostor manevarski da nešto radiš, ali si suštinski prilično ograničena okolnostima i mogućnostima koje se pojavljuju. Kako smo došli odatle do Čarobne frule?

Bojana Nestorović: Pa pet punih godina sam radila na zamenama. I u jednom momentu direktorka mi je rekla da nema više mesta. Koleginica koju si menjala vraća se. Ova druga je ipak dobila posao za stalno. Nažalost, trenutno za tebe nemamo više mesta. Eto. I ja kažem: Dobro, hvala. Uzimam svoju radnu knjižicu – tad je postojala radna knjižica – izlazim iz škole i kažem: Šta sad? I tako šetam i razmišljam, šetam i kažem: Pa što ne bih pokrenula muzičku radionicu? Ja volim ovu decu. Meni je mnogo lepo sa njima. Mame me zaustavljaju na ulici: Pa više niste vi u pripremnom? Pa šta ću sad? Pa radite negde drugde? Ako ne radim nigde, ako budem radila, čućemo se. I dođem na ideju da pokrenem svoju muzičku radionicu. Sama. Da, radim taj pripremni razred. Dvoje dece, dvoje. Jedno dete, jedno. Sticajem okolnosti, tata jedne učenice koja je išla kod mene u taj pripremni, koja više nije htela da ide kad ja nisam dolazila, me je pozvao i rekao: Da li želiš da dođeš na Kolarac, da pokreneš svoju muzičku radionicu? Samo radi, pomoći ću ti. Ja kažem: Pa ajde, ali to su ogromna ulaganja, ogromne pare, Kolarac, zadužbina, prostori, svašta nešto što pokreće privatan biznis, znaš i sam. On kaže: Ma, dođi, dođi, ajde da probaš. Ja verujem u tebe. Ja odem, ugovorim salu, termine, i krenem sa muzičkim radionicama za decu pripremnog razreda, odnosno predškolce. I sećam se, kao i juče da je bilo, mart 2016, osmi april 2016, prvi čas, dve devojčice. I ja, ceo april, dve. Maj, tri, četiri. Jun, pet, šest. Raspust, jul, avgust, primanja bez pazi, petoro dece. Privatan biznis, možeš misliti, potpuno neodrživo, neisplativo, u svim mogućim dugovanjima i problemima. Ali ja kažem: Ja sam ovo probala, ako sam išla svugde do kraja i sve završavala i bila dosledna, završiću i ovo. Ne može da bude loše. Ajde probam da dođem do deset. Ako ne dođem do deset u oktobru, prestajemo. Ako pređe 11, nastavljamo dalje. I tako je bilo. Krenuli smo sa dvoje, sada ih imamo preko dve hiljade. Eto ti moj put.

Ivan Minić: Kako si se u tom trenutku probijala, na tom samom početku? Pošto mislim da je to, znaš, kako napraviti od 500 hiljadu je mnogo manji problem nego kako napraviti od nula deset.

Bojana Nestorović: Pa probijala sam se jako teško. Nisam imala sredstava za ulaganje u marketing. To nije bila opcija. Jedina opcija je bila da roditelji preporuče moju radionicu, roditelji dece koja dolaze. Jer ja sam vrlo posvećena i sa velikim trudom to radila, a pre svega velikom voljom. I nekako sam davala sto posto sebe. Jedno dete, jedno, ali ja mu se dam sto posto. I roditelji su to videli, koji su sedeli na časovima, i prepoznali su da ja zaista to mnogo volim. Tu ne možeš da slažeš. Kad radiš sa decom, deca to osete. Ako radiš da bi preživeo, ako si neraspoložen i nesrećan, oni sve to vide. Ili ostanu ili odu. A ja sam to radila sa velikim žarom i voljom da uspem u tome. Imala sam baš onako jako, jako volju. Ozbiljno veliku volju. Mnogo veću nego za fakultet, za vežbanje, za čitanje i sviranje. Zašto? Ne znam. Samo sam želela da uspem u nečemu baš. I davala sam sebe toj deci na časovima. Sticajem okolnosti, kad se daješ, to se vidi. Kako daješ, tako dobijaš. Jedna majka je bila prisutna tu, pored ovog tate koji mi je pomogao, i kaže: “Jovana, pa vi ovo perfektno radite! Pa pogledajte kako deca ovo vole. Oni hoće da pevaju, da sviraju i ne prave problem. Jedva čekaju da dođu na muzičku radionicu. Hajde da ovo proširimo. Je l’ možete vi da radite još negde?” Ja kažem: “Pa mogu.” “Možete li u vrtićima?” Ja kažem: “Opet, nemam ljude, radimo ja i još jedna koleginica.” “Ma”, kaže ona, “naći ćete, ali vaš program je savršen. Ovo niko nema, niko nije osmislio, niko se ne bavi muzikom na ovaj način.” Jer sam ja njenoj ćerki pomogla da lakše razvije govor, da razvije motoričke veštine, da zavoli instrument. Dete je bilo vrlo povučeno. I ona kad je videla kako je njeno dete posle godinu dana pohađanja mog programa napredovalo, ona se založila za to da mi pomogne. I onda smo ušli u vrtiće po preporuci.

Ivan Minić: Hajde da posložimo neke stvari sad na vremenskoj liniji. Prošlo je dosta vremena i bilo je, naravno, tokom toga i Covid, svašta se nešto dešavalo, ali krenulo je od toga da si imala program samo za predškolce. Kako su se razvijale ostale stvari? Ko se priključivao timu? Kako se tvoja uloga menjala? Šta si ti saznala kroz taj ceo proces?

Bojana Nestorović: Pa pre svega u timu sam bila na početku samo ja, a posle par meseci moja drugarica sa fakulteta. Pitala sam je da li bi mi pomogla, jer sam se u međuvremenu porodila, postala mama. Ona je rekla: “Da, naravno, biću tu, vodiću to dok se ne vratiš.” Ona je vodila, naravno, po mojim instrukcijama, pa se broj dece povećao na radionici, pa smo uključile još jednu našu koleginicu sa fakulteta i nas tri smo to vodile. Kad smo došle do vrtića, napisale smo projekat Sekretarijatu za kulturu grada Beograda. Oni su videli da je jako dobar projekat i odobrili su nam, po preporuci mame, da probamo to da radimo. Ona se zaista založila i rekla koliko je to pomoglo njenom detetu. Oni su rekli: “Hajde, neka proba u vrtićima, da vidimo kako će deca reagovati, da li je program dobar, da li nije.” Mi smo konkurisale, dobile, ušle u vrtiće i krenule sa radom. Taj program ranog muzičkog razvoja, podsticanje govora kroz muziku, podsticanje razvijanja inteligencije, socijalnih veština, iskazivanja emocija, sticanja samopouzdanja, to sve muzika može da razvije kod dece, tvrdim odgovorno, jer 8 godina radim taj posao. Program je pisan pažljivo, kao da ga pišem za jedno dete, a u stvari ga radim sa stotinu dece. Toliko sam pažnje i ljubavi posvetila svakoj pesmi, igri, svemu što će svako dete dobiti na tom muzičkom času, a što će mu sigurno pomoći u nekom segmentu njegovog razvoja ličnosti. Tako je krenuo program.

Ivan Minić: I sve ostalo sada ima za različite uzraste, različite specijalizacije. Kako se svaka od tih stvari pojedinačno razvija?

Bojana Nestorović: Krenuli smo s radionicama, i sada, dete kad završi radionicu, šta dalje? Jer ono već ima 8 godina, pohađalo je program ranog razvoja muzičkog, šta će sa 8 godina? E sad hoće da svira. Pa sam krenula sa početnim sviranjem na klaviru, pa početno sviranje na violini, koju je moja drugarica počela da drži, pa lauta, pa udaraljke, pa gitara. Želeli smo da dete proba sve ono što želi u tom momentu. Mama kaže: “Ma, šta on zna?” Zna. Dete odlično zna šta želi. Treba pustiti dete da sluša svoj instinkt. Ako kaže: “Hoću udaraljke”, dovedite ga na probni čas udaraljke. Tako sam ja radila sa mojim pripremcima i uvek sam im pružila mogućnost da sami izaberu. E, odatle se razvila škola instrumenta. Pa su onda sva ta deca nastavila godinama da sviraju i završila muzičke škole. Pa se razvilo izdavaštvo. Zašto? Zato što su trebale knjige i sveske za rad. A nekako opet se vraćamo na temu da muzika nije toliko važna. Bilo u to vreme kad sam ja stvarala ovom društvu za rani razvoj, pa sam ja rešila, ajde, samo da napravim svesku koja mi treba. Ko mi treba sveska sa širokim linijama, jer su one u liniji uske. Dete ne može da pogodi notu. Ne vidi, ne vidi. Prosto, teško mu je. Zašto da mu otežamo? Ajde da mu olakšamo. Pa sam napravila svesku za note. Dete potrefi notu bez problema. Uradila sam sveske koje su meni u tom trenutku bile potrebne da mi olakšaju rad. Dete tu i meni. Pa sam uradila radne listove da dete uvedem kroz početni deo muzičkog opismenjavanja, gde će dobiti posao na solfeđu. Pa sam uradila, u saradnji sa autorkama udžbenika za solfeđo, da to solfeđo više ne bude dosadno grozni predmet na koji niko neće da ide rogobatan, nego da bude solfeđo predmet koji svi vole. Eto, iz te želje, prosto kroz rad sa decom, sam došla na ideju da napravim svoju izdavačku kuću, odnosno izdanja koja će im pomoći da na adekvatan i kvalitetan način nauče ono što im je potrebno. I drugačiji način.

Ivan Minić: A kako se priča širila dalje? Kroz ove brojke smo došli do desetak i šanse za vrtiće. Kako se dalje to razvijalo?

Bojana Nestorović: Pa kad smo probali na jednoj opštini u nekoliko vrtića, čuli su drugi roditelji, čuli su drugi rukovodioci, savet roditelja, pedagozi i psiholozi, pozvali su me na razgovor za saradnju i rekli, ok, šta vi to radite, hajde da vidimo, ali možete da probate i kod nas. Da vidimo kako će naša deca da reaguju, a deca su svugde ista, naravno, reagovala su perfektno. Zašto? Zato što je muzika u nama samima. Mi se sa muzikom rađamo. Dete ne moraš da teraš na muziku. Dete će da peva i svira, samo ako ga dobro vodiš i s velikom ljubavlju. Teraš ga na matematiku, na hemiju, na fiziku, na sport. Ne, sport obožavaju i pokret je u nama. Ali muzika je nešto najprirodnije. To je bukvalno istina koja nađe svoj put. Voda koja teče. I mi dopiremo do dece i do emocija. Muzika je zapravo emocija. A deca u tom uzrastu reaguju na emociju. I tako se proširilo na druge vrtiće, pa na jednu opštinu, pa drugu opštinu, pa treću i sad ih imamo dosta veliki broj.

Ivan Minić: A što se tiče ovog rada koji je u okviru škole, ne samo u vrtićima?

Bojana Nestorović: Pa sva ta deca koja su kod nas završila taj program muzičkog razvoja predškolskog uzrasta, želela su da nastave dalje. I krenula su na instrumente. I tako se razvila Osnovna muzička škola za koju sam ja dobila akreditaciju juna ove godine i sad sam priznata od strane Ministarstva prosvete za obavljanje delatnosti osnovnog muzičkog obrazovanja šestogodišnjeg i mogu da izdam zvanično knjižicu i svedočanstvo.

Ivan Minić: Koliko je taj proces bio komplikovan?

Bojana Nestorović: Veoma. Proces dobijanja akreditacije je veoma težak i zahtevan. Ja sam se u njega upustila pre tri godine i nakon tri godine sam dobila akreditaciju. Ali sam se upustila onda kad sam prošla kroz sve te pore društva i društvenog sistema i obrazovanja koji mi je bio potreban da ponesem i apliciram za to. Da bih znala uopšte šta tražim, zašto tražim akreditaciju i zbog čega. Ja sam godinama to radila. I planovi, i ciljevi, i programi, i edukacija, i stručno usavršavanje. To je jedan vrlo složen i ozbiljan sistem funkcionisanja koji zavisi od mnogo ljudi, ne samo od mene. Moj tim ima preko 53 pedagoga, kompozitora, pijanista, flautista. I vrlo je složen. Dobiti akreditaciju za osnovnu školu, bilo koju muzičku ili običnu, je dosta složen i zahtevan put ukoliko želite da se bavite time na profesionalan način. A ne daj da dobijem akreditaciju da odradim to na brzinu. To me ne zanima. Ne bavim se ovim iz drugih pobuda. To mora biti perfektno, jedan kroz jedan.

Ivan Minić: Ono što si mi pomenula kad smo prethodno pričali jeste da su svi ljudi koji su uključeni ljudi koji su završili muzičku akademiju ili Akademiju dramskih umetnosti. Kako biraš ljude sa kojima radiš?

Bojana Nestorović: Pa reći ću ti iskreno, ja slušam intuiciju. Mislim da muzičari imaju jako dobru intuiciju i ja se vodim onim šta osetim prvo kad nekog upoznam i kad pričam. To mi je nekako prvo i osnovno, ljudsko. Naravno, nakon toga i razgovora i prvog mog susretanja sa osobama, kada dođu na intervju za razgovor za saradnika u Čarobnih fruli, ja tražim druge stvari. Ono što se traži redovno: diploma, stručna sprema, razna uverenja i tako dalje. Ali prvo mi je najvažniji razgovor. Ljudski razgovor i to kakva je ta osoba na prvi pogled. Da li ja mogu nju da procenim ili ne? Ako ne mogu, što ume da bude teško, ne možeš odmah nekog upoznati, mogu da osetim. Mislim da tu moja intuicija igra ključnu ulogu i da imam jako dobar tim zbog toga jer ih nekako osetim. Odmah ih osetim prvih mesec, dva ili na samom razgovoru, da li mogu ili ne mogu. I kažem ljudima koji su sa mnom u komisiji, ovaj je dobar. I nikad nisam pogrešila do sada. Što je dobra stvar.

Ivan Minić: Takođe je prošao jedan značajan period. Mnogo je ljudi uključeno u ovu celu priču. Ko su ključni ljudi sada i ko su bili ključni ljudi kroz taj proces koji su tu i pomogli? Mislim da je uvek lepo da ih pomenemo jer ovo je prilika da im se na taj način zahvalimo.

Bojana Nestorović: Apsolutno. Moja drugarica sa fakulteta, Iva Radulović, ona je prva koja mi je pomogla u tom mesecu kad sam se ja porodila, kad je ona preuzela, i ona je tu i dan-danas. I ona je sa mnom, tu je, i nekako zajedno rastemo i na dobrom smo putu. Imamo tu još dve koleginice, Sara Savović i Aleksandra Vujić, one su muzički pedagozi sa Fakulteta muzičke umetnosti, koje su sa mnom ušle u vrtiće i koje su radile po ceo dan u vrtićima sa gomilom dece da pokažemo kakav je to program. A možda i nisu bile adekvatno plaćene za to u tom momentu jer nije bilo sredstava, ali su imale istu misiju i viziju kao ja, da prenesemo deci ljubav prema muzici i da im pokažemo šta je muzika. Njih tri su mi, da kažem, ključne. I imamo dosta tu još ljudi u timu, novih koji sarađuju sa mnom i koji mi pomažu u svemu tome. Ali njih tri bih nekako izdvojila za te moje početke. Ja sam osam godina u ovome, Iva je sa mnom osam godina, a Aleksandra i Sara su pet. Znači, njih tri su tu već duži period. Imamo sad kolege koje su tu u poslednje dve, tri godine. Ima ih mnogo. Kad bih ih nabrajala, baš bi ih bilo dosta. Ali nekako njih tri su mi bile stub da mi pomognu da istrajemo zajedno, da ubedimo decu da je to dobro. A ubedili smo ih samo iskrenim radom i čistom ljubavlju, da im prenesemo ono što mi osećamo u muzici, da osete i oni.

Ivan Minić: Kaži mi, kako izgleda sad taj proces? Kod vas je takođe interesantno to što je, naravno, sezona upisa, ali isto tako može neko da se javi i mimo termina kad je uobičajeno upisivanje i da krene u tu priču. Kako izgleda put za jedno dete od nulte tačke do početka?

Bojana Nestorović: Kad nas roditelj pozove i kaže: “Evo, ja bih da se informišem malo o vama, šta vi sve nudite? Ovaj moj mali svira, peva, lupka, ja nemam pojma zašto je.” Prvo ja kažem: “Naravno, mi ćemo vam pomoći, dođite, dovedite dete na muzičko upoznavanje.” On dođe, zavisi kog je uzrasta. Ako je od prve do pete godine, dođe na muzičku radionicu i tu svira instrumente, peva, igra se, sluša, prosto jedno muzičko uživanje, muziciranje, muzička družina, ja tako kažem. I on se tu nekako opusti, isprofiliše i već oko šeste, sedme godine se opredeli za instrument. Kako? Tako što ga vidi na radionicama. Dođe trubač, trombonista, saksofonista, violinista, pijanista, gitarista, on im pokaže, odsvira, i onda dete kaže: “Ja ću ovo da probam.” I proba. To je prvi put da se susretne sa instrumentom i da upiše. Dakle, upozna se na muzičkim radionicama i onda nastavi dalje kroz školu instrumenta, odnosno osnovnu muzičku školu. To je neki osnovni put. A ako imamo decu koja su starijeg uzrasta, a imamo ih sve češće, 12, 13, 14, 11 godina, koja žele da se bave muzikom, ali ne mogu u državnom sistemu jer se kreće u muzičku školu sa osam, devet godina, ili mogu, ali moraju da polože vanredno veliki broj ispita i da završe dve godine za jednu, što je zato teže. To ih odbije od muzike. Onda ih dovedu i kažu: “Ali može moje dete da krene da svira šta voli? Samo ga učite da svira Adele, šta god.” Šta dete traži, mi to radimo. To je poenta. Znači, da svira ono što voli, što mu se dopada. Zbog toga je došlo.

Ivan Minić: Inicijalno, pomenula si da je startna tačka bio taj program za decu predškolskog uzrasta, malo pre si rekla od jedne do pet godina.

Bojana Nestorović: Kako smo došli do toga? Pa došli smo do toga da deca koja su dolazila imala su mlađe batice i sekice. Pa mogu ja da ih uvedem? Može on da sedi, pa gde ću sa njime. Kažem: “Ma može, dajte, što ne može.” I onda kad smo videli kako bebe reaguju, pa to je fantastično. Pa to je toliko nešto lepo, prirodno, iskonsko. Da mi sviramo i pevamo i dete tu od godinu dana, koje ne zna da hoda i priča, ono lupka od radosti ovako. Da li možeš da veruješ koliko je to, u stvari, dobra stvar? I onda su roditelji takođe to primetili kod tih beba i kažu: “Možemo li samo termin za njih?” Što da ne? To je da pružimo bebama i roditeljima da uživaju zajedno sa nama. Pa radimo, moram da ti ispričam ovu zanimljivost, jer mi imamo muzičku radionicu za bebe od prve do treće godine u vezi sa ovim, i jedan tata redovno dolazi da vodi svoju ćerkicu i da pevamo pesmu sa prstićima. Koliko prstića imamo? I sad, pokazuje se na rukama i nogama. I deca se tu izuvaju, skinu čarapice. Ovaj tata je skinuo čarapicu. I broji sa nama. I ovako koliko prstića. I pipa svoje prstiće. Ovo ću ti kažem koliko je muzika dobra stvar. Čovek je potpuno ušao u to sa svojim detetom i uživa.

Ivan Minić: I broji.

Bojana Nestorović: I broji prstiće. Al’ eto, bebe reaguju toliko nekako nesvesno, prirodno, opušteno. Sviraju one daire, lupkaju. Jedno uživanje, zaista opuštanje, to nije rad. Za mene to nije rad. Za mene je to jedna terapija ovog stresa koji imamo u odnosu sa roditeljima, ljudima i zaposlenima. Što je normalno i prirodno u svakom poslu. Onda dođeš, uđeš, zatvoriš vrata, sviraš, pevaš s bebama i uživaš.

RAZVOJ POSLA

Ivan Minić: Kaži mi, kako se razvijalo i to, jer vi ste sad prisutni u Beogradu na tri lokacije?

Bojana Nestorović:  Tako je, to nam je osnovna muzička škola, nalazimo se u Kolarčevoj Zadužbini, na Senjaku, u Dečjem kulturnom centru “Majdan” i u Borči, u okviru osnovne škole “Jovan Ristić”. To nam je za decu uzrasta od šest i više godina. Osnovna muzička škola sa pripremnim razredom, a radimo u sedam gradskih opština, u preko sto objekata. To su državne predškolske ustanove na Vračaru, Rakovici, Savskom Vencu, Paliluli, Novom Beogradu, Zvezdari i Voždovcu. U tim vrtićima smo dodatna aktivnost, za koju roditelj može da se opredeli i upiše svoje dete, da pohađa dok je u vrtiću. Da ne mora da ga odvodi, dovodi, da gubi vreme u gužvi, nego pedagog dođe, odradi s detetom dok je u vrtiću i završi se.

Ivan Minić: Šta postoji za, da kažemo, one roditelje čija deca su vrtićkog uzrasta, od jedne do pet godina, u čijim vrtićima toga nema, ali su zainteresovani da budu uključeni u celu priču?

Bojana Nestorović:  Mogu da dođu kod nas na muzičke radionice na Kolarcu i na Senjaku. To su nam dva, da kažem, odeljenja gde radimo sa decom koja nemaju “Čarobnu frulu” u vrtiću, a žele da se bave muzikom na taj način. Imamo radionice utorkom, ponedeljkom, četvrtkom i subotom. Oni mogu da dođu kad hoće, biraju kad im odgovara, mogu da kombinuju termine, jer ljudi su danas prezauzeti, ne stižu. Zato smo napravili opciju da mogu da biraju termine, da plate kad dođu, kad im odgovara, da ne mora da se obavežu da to bude mesečno ili godišnje, da ne bude neka školarina, nego kad požele da dođu, dođu i uživaju.

Ivan Minić: Jedan deo cele te priče jeste i taj moment koji i ti toliko voliš, a to je kad si nešto učio, dugo učio, naučio i sada to treba da pokažeš svima, i poseban deo cele priče su nastupi, koncerti i sve ostalo što radite. Kako je krenulo sa tim? Što je sad dosta veliko i komplikovano i treba ga ispratiti, ali kako je krenulo?

Bojana Nestorović: Pa, konkretno, kad radimo sa decom u vrtićima, spremimo određeni program i treba da ga pokažemo. Roditelji žele da vide šta su deca naučila. Organizovati za sto dece priredbu u vrtiću je vrlo kompleksno, pre svega nezgodno, ali nema dovoljno prostora. I onda se javila ideja da deca nastupaju u Kolarčevoj zadužbini. Time smo dobili višestruki značaj. Podigli smo nivo kulturne svesti o tome šta je Kolarac, gde je Kolarac, da dođu na scenu, da izađu na binu, da ih roditelji dovedu obučene, sređene, doterane, ne u patikama. Da se zna šta je muzička kultura, šta je umetnost. Jedna ovako opšta edukacija i roditelja i dece kada su ti koncerti u pitanju. I moram priznati da sam ponosna. Imamo 88 već održanih koncerata. Maksimalan broj dece koji nam je bio na sceni, sećam se, 156 pre predškolaca, i nas 20 koji gledamo samo da li su deca živa i zdrava. I bila su.

Ivan Minić: I da li su svi tu.

Bojana Nestorović: I otpevala su najbolje moguće. Ali, sam taj momenat organizacije koncerata, obaveštavanje roditelja, dovođenje baka, deka, cele porodice na koncert, ulazak na Kolarac, crveni tepih, čitanje imena njihovog deteta, taj ugođaj, doživljaj. To je jedna kultura koju treba da negujemo mi svi zajedno sa našom decom i roditeljima. A to je uloga nas, pedagoga, koji smo stručno školovani za to da im se posvetimo i damo mogućnost da im to pružimo. I roditelji uvek kažu: “Pa, hvala vam na ovome. Mi ovo nikada ne bismo mogli sami. Nemamo vremena za ovo.” A oni dobiju kompletnu organizaciju u minut. Kad dolaze, kad ulaze, kad se nastupa, koliko traje, kad izlaze sa scene po grupama, kad uzimaju dete. Prosto, tako mora.

Ivan Minić: Ko veliki.

Bojana Nestorović: Da, sve dobiju. I budu oduševljeni. Ali mnogo sam srećna što ispoštuju sve što im se kaže. Jer Kolarčeva zadužbina je institucija od velikog značaja za našu državu, za naš narod. I kada kažem: “Ne može se doći u patikama na koncert,” Ja spuštam dete sa scene i kažem: “Idite, kupite cipelice.” Ne dam. Mora da se zna šta je muzika. Mora da se zna šta je kultura. Ne možemo da nastupamo u dresu. I to je isto jako dobro. Deca i roditelji to cene i poštuju. Kada imate stav, kada držite do škole, do ugleda, nema posustajanja, nema odustajanja. Mesec dana unapred se obavesti, i ti koncerti budu, kažem, opšta veselja. To bude savršeno. Toliko jedne pozitivne emocije, radosti, sreće, suza, i naših kao pedagoga i od strane roditelja da dožive da im dete sa sedam godina peva na Kolarcu. Mislim da je to velika stvar. Velika stvar za malog čoveka.

Ivan Minić: I to se obično dešava u onom nekom periodu juna meseca, kada je, da kažemo, kraj školske godine? Bude u maju i junu, pošto imamo veliki broj dece. Predškolce stavimo malo ranije. Oni imaju posle svoje priredbe, upis u školu, testiranje, pa da ih ne bismo opteretili previše, njih stavimo u maju ili aprilu, a drugu decu stavimo u junu. Ali pored tih koncerata mi imamo priredbe u vrtićima sa decom koja su jako mala, koja ne mogu da nastupe. To su deca uzrasta od prve, druge, treće i četvrte godine, negde i pete, zavisi. Koja ne mogu prosto da dolaze, da stoje toliko dugo. Mali su još za to i ne treba. E onda imamo priredbe u vrtićima gde pokažemo kroz javni čas roditeljima šta smo sve naučili i objasnimo zašto je naš program dobar za njihovo dete i u čemu im je pomogao. Što oni sami prosto i vide kod kuće vremenom i to se pokaže. Tako da imamo priredbe, koncerte, imamo javne časove, to su časovi instrumentalista koji sviraju na Kolarcu, deca kod nauče, skupimo se mi profesori, roditelji, odslušamo ih, damo im naziv kao neko veče muzike i imamo takmičenja, dosta da izvodimo decu koja sviraju instrumente.

Ivan Minić: Kada si krenula u tu celu priču pre osam godina, jesi imala ikakvu ideju gde će to da stigne?

Bojana Nestorović: Nikakvu, veruj, pojma nisam imala da će to ovako da izgleda, da ću ja imati ovoliko saradnika s kojima jako dobro sarađujem, da ću imati ovoliki broj dece, da ću imati potrebu i želju za konstantnim usavršavanjem, doškolovavanjem, učenjem novih metoda učenja, savremenih metoda učenja, da ja uopšte se više ne dovodim u pitanje da sam ja sad tu radila, to je kraj, ovde nema kraja. Ovo je svaki dan nešto novo, drugačije, bolje i svaki dan idemo korak po korak da toj deci pružimo što više dobrog i boljeg stanja u muzičkoj kulturi.

TOKOM COVIDA

Ivan Minić: Moram da te pitam to zato što sam pitao manje više sve ljude koji su poslovali u prethodnih deset godina. Pre četiri godine se desio Covid. Sve što je bilo pre toga, pamtimo kao pre Covida, a sve što se desilo nakon tog 15. marta ili 14. kog već, je sa saznanjem da tako nešto može da se desi, da svet može da stane na nekoliko meseci potpuno, da jednostavno do tog trenutka više ništa nikad neće biti isto za našu generaciju koja sada zna da jedna takva katastrofalna pojava može da se desi i da ima takve posledice. Mnoge biznise je to sahranilo, neke biznise je to poguralo, jer se ispostavilo da u tim uslovima još bolje funkcionišu, ne znam da li je to elektronska trgovina, da li je to dostava, da li su to takve stvari. Mnogi su našli način da se prilagode, oni koji nisu uglavnom nisu dobro prolazili u toj celoj priči. U trenutku kada se to dešava, kažemo, vi ste još uvek relativno mlada priča, nije to ni blizu ovoliko veliko i ozbiljno kao sad. Kako je to izgledalo?

Bojana Nestorović: Pa izgledalo je vrlo teško, moram priznati, jer smo mi prestali sa radom u svim vrtićima na jednu, tri meseca. Dobrih tri meseca. Imate ljude zaposlene na ugovor o radu, morate da održite, morate da date plate, mora nešto da se dešava, a priliva nema niotkuda. Finansijske strane je bilo vrlo čupavo, teško, ali sam ja radila online nastavu i to me negde, da kažem, spaslo. Držali smo muzičke radionice online, verovali ili ne, roditelji su to zahtevali, jer smo svi bili zatvoreni, pa smo se uključivali svi na online platformu, pevali i svirali zajedno sa roditeljima, kogod se našao u kući i naš pedagog je vodio čas. I radili smo online nastavu instrumenta sa decom, individualne i grupne časove. Tako da smo uspeli da održimo neki broj đaka i zainteresovanih ljudi i roditelja, ali je bilo vrlo, vrlo čupavo.

Ivan Minić: Kako se, da kažemo, nakon što je prošlo tih inicijalnih nekoliko meseci potpunog prestanka svega, imali smo nakon toga period od godinu i po dana, gde su se lagano stvari vraćale u normalu. Ono što je još dodatni problem u celoj priči, nakon tih tri meseca, ide period kad je u principu raspust u normalnim okolnostima. Kako je kod vas išla normalizacija toga svega?

Bojana Nestorović: Mi smo postepeno i polako se vraćali u nastavu kroz individualne časove. Nismo mogli da održavamo grupnu nastavu jer je bilo visokorizično. Nosili smo maske, svirali smo s rukavicama, ako veruješ ili ne. Prosto, imali smo i takve zahteve. Polako smo se vraćali u normalu sa tim pojedinačnim časovima, ali došao je moment da se vratimo u vrtiće i da krenemo grupnu nastavu. To je bilo jako teško dozvoliti jer je to horsko pevanje. Horsko pevanje podrazumeva šta? Da se virus može preneti kapljično i tako dalje, da to nije dozvoljeno, da duvamo drugima u lice i tako dalje. A pedagozima je jako bilo teško da pevaju pod maskama. To moram da priznam, to nije pevanje, to je mučenje. Ali smo nekako uspeli. Išli smo korak po korak, prvo troje dece, pa četvoro u grupi, pa petoro. I nekako se to vremenom sve razbistrilo.

NAUČENE LEKCIJE

Ivan Minić: Osam godina kasnije, mi smo sad u tački gde, kao što kažeš, to je više od 2000 dece po generaciji. I ako pogledaš šta tu sve ima od programa i opcija, tu je jako puno stvari. Jedan posebno važan deo cele priče si malo pre pomenula, to je taj trenutak da, iako je to negde proizvod tvoje kreativnosti i znanja i svega ostalog, ti dalje insistiraš na tome da se konstantno usavršavaš, da učiš nove stvari, da radiš na novim projektima. Šta si tu najzanimljivije shvatila, saznala, naučila u ovom prethodnom periodu i onda implementirala to u ceo sistem?

Bojana Nestorović: Pa najviše naučiš kroz iskustva, kroz rad sa decom. Kada oni pređu određen program, ti moraš da im daš nešto novo, ne možeš da ponoviš program. Da dete, kad je naučio jednu pesmu, neće je učiti drugi put jer je zna, možda će je zaboraviti, ali čim je ponovio, on kaže: “Ajmo dalje, ovo je dosadno, ja sam to savladao.” I svaka generacija je drugačija. Svaka grupa je drugačija. To su deca od prve do sedme godine. Ne možeš raditi isto sa svom decom. Prosto nije dobro jer ne može dete od šest godina pevati pesmu koju peva dete od godinu dana. Potpuno su različiti programi prilagođeni uzrastu, ali sam naučila da možemo da osmislimo još nešto novo, a to je igrica koju ja sad razvijam. Trenutno radim sa jednim timom programera gde hoću da napravim muzičku igru koja će biti dostupna deci na telefonima, jer prosto deca imaju telefone, hteli mi to ili ne. Ali, već kad provode određeno vreme na njima, hajde da im damo igricu, a da kroz nju nešto nauče. I to ćemo raditi sa mojim radnim listom Mali muzičar, koji se trenutno digitalizuje, i prave se igrica gde će sovica da peva, skače, lupka, tapše, svira, proizvodi zvukove, uči tonove, uči lestvice, uči pauze, ritmičke vrednosti i tako dalje. Mislim da će to biti super priča. Krenuli smo u to, trebaće mnogo vremena, ozbiljan tim to radi, ali mislim da će to uspeti i zaživeti, i da će deci koja završe taj program radionica ova igrica biti kao neki završni nivo da sve ono što su ikada naučili mogu i da odigraju, ponove i otpevaju.

Ivan Minić: Koliko su velike obaveze za nekog ko se opredeli da kroz tvoj sistem prolazi? Znamo, ispričala si kako je to bilo u državnom sistemu, ali koliko dete koje se opredelilo za neki instrument, ali se opredelilo da se njime ozbiljno bavi, i ne da to bude nekakav hobi, već da želi da nauči nešto, šta si ti promenila u odnosu na ono kako je bilo u vreme kad si ti išla u školu?

Bojana Nestorović: Promenila sam pristup detetu, čas, kako čas treba da izgleda i šta profesor treba da radi i koja je uloga profesora. Profesor treba da bude neko u koga dete pre svega ima poverenje, sa kojim se oseća sigurno, lepo i srećno. To je poenta priče. A onda će, ako ima takav osećaj i emociju, sve naučiti. Sve će da nauči, apsolutno. Od Šopena do Skrijabina i tako dalje. Znači, nije poenta u materijalu, poenta je u pristupu i pedagogiji. Kako i na koji način se radi sa decom i kako ih naučiti nešto što je vrlo teško i zahtevno, a ne biti strog, drzak, bezobrazan, zahtevati nešto od njih što oni ne mogu u tom trenutku, ali ja to tako moram, ja sam profesor, to moram. A ne, to tako ne moram. Mora samo kako dete oseća. Samo prati i oslušni koje su potrebe deteta. To je neka moja, eto, razlika i naših kolega, da ja insistiram na tome da se deca osećaju srećno i da oni uvek pre početka časa, kakvog god, pitaju: “Ćao, kako si, kako si danas? Šta ima novo? Jesi li srećan, jesi li tužan? Kako se osećaš? Hoćeš da sviramo ili da pričamo malo? Da sviramo možda ovu pesmu ili ovu?” Tu smo završili čas, dobijate sto posto od deteta što želite. Razgovor i posvećenost detetu i razumevanje deteta, to je politika moje škole i mojih saradnika, da razumeju dete i onako kako se ono u tom trenutku oseća i šta želi da radi. Naravno, ako dete želi da se igra, ali mi smo tu da ga usmerimo na koji način može da se igra i kroz muziku i da nauči da svira.

Ivan Minić: Strukturno, to su i dalje dva termina nedeljno.

Bojana Nestorović:  Jeste, to je dva puta nedeljno, 45 minuta instrument, 45 minuta solfeđo, pevanje.

Ivan Minić: Koliko uz to bi dete trebalo da provede kući vremena baveći se tim?

Bojana Nestorović: Ja obično kažem roditeljima da je bitan kontinuitet. Instrument traži kontinuitet. Kada ne svirate jedan dan, čujete samo vi. Kada ne svirate dva dana, čuje cela kuća. A kada ne svirate tri dana, čuje publika. Dakle, instrument nije knjiga koju ću ja večeras da pročitam i sutra da se setim, pokušavam da se prisetim sadržaja i tematike. To je predmet koji zahteva bavljenje. Neka dete svira dnevno po 30 minuta svaki dan. Kažem i na Božić, i na Božić, i na Novu godinu, i za slavu i za slavu. 30 minuta svaki dan, pomalo, da bi ostalo u kontinuitetu i tehnici, da mu bude lakše da savlada određene stvari. Jer ako radi svaki dan pomalo, uspeh je zagarantovan. Ali 30 minuta do sat vremena za uzrast od recimo osam godina pa naviše. Pre osme godine može 15-20 minuta, neka pipka, neka priđe. Pustite ga da stekne naviku da sedi i da radi. Ali 30 minuta dnevno je minimum.

KONTAKT I PROCES

Ivan Minić: Okej. Sada ljudi koji ovo slušaju možda imaju decu koja pokazuju neka interesovanja, ali nisu sigurni šta da rade i kako da rade. Rekla si da je to i najčešći način na koji vi stupate u kontakt. Neko se javi i kaže: “Čini mi se, ne znam baš šta, kako da sad utvrdimo to zajedno?” Kako izgleda taj proces? Gde dovode dete? Šta dete doživi u tih prvih nekoliko susreta? Kako procenjujete za šta je koje dete?

Bojana Nestorović: Organizujemo otvorena vrata za svu decu i roditelje. Dođu profesori instrumenta, donesu klavir, odnosno klavir je u učionici, donesu gitaru, a mogu da donesu gitaru, violinu, flautu i tu nam je klavir. Mi ih pozovemo, skupimo dečicu da to bude kao jedno prvo muzičko druženje, upoznavanje. Oni su mnogo opušteniji kad ih je više. Onda ja otpevam sa njima jednu pesmicu, uradim jednu ritmičku igru da proverimo malo kako stoje sa ritmom, provodimo igru uz pokret da vidimo kako im je motorika. Motorika je vrlo važna za sviranje. I onda im profesori odsviraju nešto. I onda se igramo igrice: “Koji vam se instrument najviše dopao i zbog čega?” Ako neko kaže gitara, ja kažem: “Stvarno? Koliko gitara ima žica? Šta misliš? Ajde brzo izbroj! Kog je oblika?” I onda kreće upoznavanje sa instrumentom, prilazak profesoru i tu se već dete opredeljuje za gitaru. Ili kad kaže: “Pa meni se sviđa violina, hoću da probam ovaj štap da držim gudalo.” “Ajde da probamo. Od čega se pravi? Od konjskog repa su ove strune.” Misliš, razumeš? Tako da upoznamo ih sa svime, damo im mogućnost da vide. Ne može dete da zna da želi violinu ako je ne vidi. Možda je videlo u filmu ili na televiziji, ali dođu i tu sve vide, većina ovih profesora koji predaje predstavi deci instrumente. To imamo danas. Evo baš ove, a to ne treba da kažem.

Ivan Minić: Nema veze, to je sve okej. Kaži mi, mislim, jedna stvar koja je isto važna, jer često u komunikaciji to pominjete. Sve je super ako imamo talentovano dete koje je zainteresovano i sve ostalo. A šta se dešava kada dete nije talentovano i nema predispozicije, ali voli?

Bojana Nestorović: Pa dete može sve. I ja tvrdim da svako dete ima dara za muziku, na ovaj ili na onaj način. Pričali smo na početku o tome da li imate vokalne sposobnosti, da li dete lepo peva ili ne. Ja sam dete koje je karakterisano na prijemnom ispitu za muzičku školu kao dete sa srednjim sluhom. Nema sluha, ali ima ritam. Ajde, upisujemo. Na primer, ja nisam imala neke izražene vokalne sposobnosti i to mi je bila velika mana na časovima solfeđa, jer sam to uvek nekako podbacivala, jer nisam umela da reprodukujem ono što učiteljica odsvira. Ja čujem i mogu da odsviram, ali ne umem da otpevam, nemam glasa. Prosto nisam darovita u tom pogledu. Ali ima dece koja dođu kod nas u muzičku školu. Ja moram da ispričam ovaj primer svuda gde pričam. Devojčica je došla sa pet godina, nije mogla da otpeva pesmicu “Zakleo se bumbar”. “Zakleo se bumbar u cvet i u med”, tako je pevala. Doslovno. Ona je sada četvrti razred osnovne muzičke škole, prva na republičkom takmičenju iz solfeđa i klavira. Zašto? Zato što se pravilnim radom sluh razvija do neke osme, devete godine. Kad vi podstičete dete da peva i da razvija vokalne sposobnosti, ono će propevati. U kojoj meri, ne znamo, ali morate ga podstaći. Tako da mi primamo svu decu, bilo da ispoljavaju ili ne ispoljavaju talente u muzici. To je velika stvar. Treba im dati vreme da pokušaju, da probaju da se iskažu i razviju svoje talente, ukoliko imaju želju. A to si malo pre rekao, želi, ali nema. Ali razviće se, jer želja može sve.

Ivan Minić: Ono što mi je super interesantno jeste taj momenat da vi imate i grupni i individualni rad. Kako, znaš, kako si se opredelila za rešenje u tom smislu?

Bojana Nestorović: Pa, znaš kako, ima dece koja, na primer, žele da sviraju, ali im treba društvo. Neće da budu sami na času. I mnogo brže i bolje napreduju kada imaju drugare. Kad vide kako drugi svira, pa se uporede sa njim, pa probaju. Kad mogu za vreme časa malo i da popričaju sa nekim, da nešto oboje, da odsviraju nešto zajedno. Eto, tako sam došla do ideje za grupnu nastavu. Ima dece koja nisu želela da sede sama na času sa profesorom. Da li je to neki strah ili šta, ne znam. I napravila sam grupice, to je troje, četvoro dece, kada je u pitanju škola instrumenta. Pa imamo četvoro gitarista, četvoro klavirista. I oni sede, dok jedan svira, drugi radi zadatak i obrnuto. Ili slušaju jedni druge, pa komentarišu kako ko svira. Pa ispravljaju jedni druge, pa pomažu jedni drugima kako da postave šaku, prst, koja žica, kako da udahnu vazduh, kako da odsviraju flautu, kako da nameste položaj usana i tako dalje. Mislim da je taj timski rad jako dobar.

Ivan Minić: Mislim da je jako dobro da imaš nekoga ko te gura da budeš bolji.

Bojana Nestorović: Apsolutno.

SAVETI 

Ivan Minić: Mislim da je zdravo takmičenje u tom uzrastu jako dobra stvar. Šta bi savetovala nekome ko je na raskrsnici na kojoj si ti bila pre osam godina?

Bojana Nestorović: Da sluša sebe i da ne odustaje od svojih želja. Da prati svoju intuiciju, jednostavno rečeno. Da radi ono što oseća da treba da radi i da se ne tera da radi nešto što ne želi. To je moj savet svima. Da se izbore za ono za šta smatraju da su dobri. A ja sam smatrala da sam u tome dobra, smatrala sam da mogu da prenesem deci ljubav prema muzici i uspela sam u tome. I nisam odustala jer sam imala jaku volju. Dakle, da slušaju sebe i svoju intuiciju. To je moja preporuka svima kada radim sa ljudima. Kažem, ako se vi ne osećate dobro u Čarobnoj fruli, nemojte to raditi. Mi ne trebamo pedagoga koji će da ode u vrtić i da sedi nervozan, besan, ljut što je tu, a mora da bi preživeo. Nećemo da radimo vrtić. Kraj. Idite negde drugde, premostite taj period. Jer ovo nije posao za premošćavanje. Tako da treba slušati sebe i pratiti svoje lične osećaje. A kao što sam rekla, mislim da muzičari imaju jako dobro razvijenu intuiciju.

Ivan Minić: Kada pričamo o karijeri u toj nekoj vrsti umetnosti, vrlo je često paralela povučena sa profesionalnim sportom. Isto, provedeš jako veliki broj godina spremajući se za nešto. Ima dosta tih priča i čak i radova koje sam čitao u poslednje vreme o toj paraleli između performing arts, što je muzika, gluma i sve ostalo, i profesionalnog sporta. U suštini, koliko je to, ako se opredeliš da ti to bude karijera, da budeš profesionalni muzičar, u klasičnoj muzici, džez muzici, nebitno, koliko je to karijera u kojoj moraš mnogo toga da žrtvuješ da bi dobio ono što želiš? Da bi radio ono što želiš? I da vrlo često taj život nije baš sjajan. Da postoje, naravno, oni jedan, 0,1 ili 0,5% koji time mogu da se bave na najvišem mogućem nivou, i da to vrlo često nije ni pitanje veštine, nego malo više pitanje sreće i nekih okolnosti koje su se potrefile. Zašto te to pitam? Zato što kada neko odvede dete na tenis, ono očekuje da će biti Novak Đoković kad poraste. Vrlo retko će roditelji da naprave tu neku vrstu investicije i svog vremena, i novca, i svega, samo da se dete igra. Sada, mi smo odrasli u društvu, mislim, imao sam prilike da ga poznajem i da pričamo i sve je to super. Mi smo odrasli u društvu u kome su nas sve plašili Stefanom Milenkovićem, jer eto, njemu ništa nije teško. I on jeste napravio veliku karijeru i sve ostalo, ali on je jako redak primer takve karijere. Šta je ispravna motivacija jednog roditelja da dete dovodi u jednu ovakvu priču?

Bojana Nestorović: Šta je ispravna motivacija? To je dobro pitanje. Razmišljam, ja ulazim iz pozicije roditelja, imam troje dece. Šta je ispravna motivacija? Pa možda da osete svoje dete. Da nekako ipak osluškuju potrebe deteta. Da ga ne guraju u to silom prilika ako dete to ne želi. Mislim da to nije dobro. Da možda ne ostvaruju svoje snove preko deteta. Ovo je velika stvar. Ali kada si pomenuo sport i muziku, mislim da je u muzici mnogo teže da budeš čuveno ime, recimo, čuveni pijanista ili čuveni violinista. Ja sam imala priliku da upoznam Kisina, sjajnog ruskog pijanistu izvanrednog. Kad sam ga pitala koliko vi vežbate dnevno, on me pogleda i kaže: “Pa ja ne vežbam samo kad jedem i spavam.” Ja ga pitam: “Stvarno?” On kaže: “Stvarno.” Eto ti odgovor. Na primer, da neko bude vrhunski pijanista. On vežba neprestano, a sada je jedan od najpoznatijih pijanista na svetu. Imamo Nemanju Radulovića, našeg čuvenog violinistu. Ali to je ozbiljan rad i trud i beskonačna količina talenta. Tu nema stajanja. Tu se ne dovodi u pitanje da li ćeš vežbati ili nećeš. Vežbanje je deo tvog života. To je svakodnevica. Kao što ćeš, kao što je on rekao, da jedeš i da spavaš, tako ćeš i da vežbaš. To se uopšte ne dovodi u pitanje. To je nešto što se podrazumeva, to je tvoja životna aktivnost. Tako da, mnogo je teško biti uspešan, svetski poznat muzičar, po mom mišljenju. Drugo su pevači, solo pevači i tako dalje. Ali kad treba da se vežba i “zagrize” i da se to izgura do kraja, ozbiljan je tu rad.

Ivan Minić: U tom nekom smislu, da li misliš da je mnogo važnije da deci u odrastanju muzika bude prisutna sa jednim vremenom koje je posvećeno samo tome, bez velikog cilja da se time napravi nešto? Da se pusti da sistem sam isfiltrira one koji su najtalentovaniji, najuporniji, najposvećeniji i sve ostalo, i da to ne treba da bude osnovni motiv? Da nije neophodno da se istera svaka stvar do kraja ukoliko se čini da to neće dati efekat koji se želi?

Bojana Nestorović: Znaš kad treba da se istera? Kada profesor proceni da je dete izuzetno sposobno i darovito, onda je greh ako dete odustane. Kad kažeš, ali vaše dete može mnogo, ajmo zajedno da istrajemo u ovome, jer tu budu prelomne tačke koje treba preći i koje treba prevazići, ti mostovi koji su dugački, dugo traju, da bi dete shvatilo šta radi i da istraje. Tako da, ako je dete izrazito darovito, profesor primeti, što ti kažeš, i filtrira se, i kaže ajmo da ostanemo na ovom putu zajedno, ja znam šta vaše dete može. Ali, ako primeti da dete možda ne želi ili nema toliko sposobnosti, neka ga pusti da mu muzika, kao što si rekao, bude prisutna u odrastanju. Na način na koji to njemu prija, i da će se pronalaziti kad mu bude teško, da će sticati samopouzdanje, da će iskazivati svoje emocije kroz tu muziku, bez opterećenja. To je ključ. To je, po mom mišljenju, uloga muzike za svako dete. A onda ćemo mi vremenom da vidimo ko je gde za šta, pa ćemo ga usmeriti uz podršku roditelja.

MUZIKA ZA DECU NA SPEKTRU

Ivan Minić:  Još jedna stvar koju bih te pitao za kraj, znam da ste u poslednje vreme radili na tome, jeste nešto što je i meni lično bitno iz mnogo razloga. Pre nekoliko godina sam imao prilike da budem u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i prisustvujem, u okviru Nedelje autizma, koncertu koji su organizovali roditelji dece sa autizmom. Znam dosta primera gde dete ima niz nekih razvojnih problema ili problema u socijalnim interakcijama, ali ima beskrajnu količinu talenta za muziku, likovne umetnosti ili nešto slično. I to im je najvažnija aktivnost, u koju ulažu celog sebe, i to je aktivnost koja im pomaže da se možda malo bolje adaptiraju u društvu, da se malo više razviju nego što bi da to nije prisutno, a svakako da ta deca budu srećnija, što je verovatno osnovna želja svakog roditelja. Vi ste radili neke zanimljive stvari na tom polju i krećete od ove generacije sa jednim programom. Šta je priča? Kako ste postavili celu stvar?

Bojana Nestorović: Moram priznati da ja u tome nemam veliko iskustvo, ali jedna od saradnica koju sam spomenula, koja je tu sa nama već pet godina, Sara Savović, je na doktorskim studijama i njena teza je uticaj muzike na decu na spektu autizma. Ona radi u nekoliko škola u kojima pohađaju ta deca i u vrtićima razvojnih grupa, gde je, nakon već dve godine rada, shvatila koliko im muzika može pomoći, ali ozbiljno mnogo. Rekla je: “Bojana, ajde da probamo.” Ja sam rekla: “Hajde, ti imaš iskustvo, znanje, baviš se time, ajde da probamo zajedno, da vidimo.” I zato smo pokrenuli baš te radionice za decu sa spektrom autizma. One se održavaju na Kolarcu, sredom i petkom, i od oktobra počinjemo. Sa njom će na času biti i logoped i defektolog. Dakle, to će biti jedan muzičko-logopedski tretman, gde će oni pomoći toj deci da se što bolje razviju i da iskažu svoju veštinu kroz muziku. A mislim da su deca na spektru autizma posebno talentovana za muziku. Inače, za umetnost kao takvu, oni imaju neki dar. Zašto? Ne znam. Veruj, nisam u tome, ne bih se usudila da pričam nešto o čemu nisam vična, ili da dajem prevelika obećanja. Ali, primetila sam, radeći toliko dugo sa decom, nailazili smo na takvu decu. Oni prvi dođu do klavira. I prvi se uhvate, i grčevito se drže za profesora. To je neverovatno.

Ivan Minić: Imaš onaj jedan momenat kada neko ima problem sa nekim čulom, a ostala čula su izraženija. Oni koji ne umeju najčešće da se izraze na neki drugi način, na ovaj način mogu da izraze sve. Mislim, ja sam na tom koncertu bio zbog prijatelja, čije dete je učestvovalo u svemu tome, i još nekoliko prijatelja čija deca su deo te priče. I, sa jedne strane, to je bio izuzetno težak dan i koncert i sve, ali neki momenti tu su takvi da ti stvarno pomisliš da si prisustvovao nečemu što nikada više nećeš doživeti u životu. Ja nisam neko ko ide na koncerte klasične muzike, ponekad slušam klasiku kod kuće, ali mnogo više slušam džez i druge vrste muzike. Klasika mi nikad nije legla. U nekim raspoloženjima može da mi bude interesantno, ali ovo upravo i nisu neka klasična dela. U svim slučajevima to su dela koja su oni sami napisali, koja su neverovatna, jer sa jedne strane imaju jedan potpuno drugačiji aspekt kreativnosti i uz to neverovatno tačnu i preciznu izvedbu. Ja ne znam da sviram, ali znam da ti kažem ako nešto nije okej. Ja to čujem. Ništa drugo ja tu ne razumem, ali tu je sve okej. Tu je sve savršeno. Tih nekoliko minuta.

Bojana Nestorović: Šta ti je život?

Ivan Minić: Pa mislim, i tvoja priča nam dosta govori o tome šta je život i kako, ako si dovoljno posvećen i strastveno vezan za stvari koje radiš, život nađe način da ti omogući da od toga napraviš neku dobru priču za sebe, a naravno i za sve one koji su uključeni, jer svi ljudi koje sam upoznao, ti ljudi su zaista srećni što su deo te priče.

Bojana Nestorović: Hvala ti. Tako kad kažeš srećni, život i pročitah nedavno u jednoj knjizi, kaže: “Muzika je život, i kao takva je neuništiva.” Tako da moj posao neuništiv jer je muzika.

Ivan Minić: Mislim da je okej da sa tim završimo. Hvala ti puno što si bila, što si podelila priču. Hvala ti što radiš to što radiš, jer znam koliko je ljudima i deci koji su deo toga, što kao polaznici, što kao deo sistema, to važno i koliko čini život lepšim i koliko to odrastanje čini zabavnijim, veselijim i na kraju dana lepšim. Hvala vam što ste nas slušali. Nadam se da vam je bilo interesantno. Pogledajte malo šta radi Čarobna frula, ispratite. Ako vam se to svidi, preporučite nekome da pošalje dete, jer mislim da ste nakon ovog razgovora sigurni da ide u dobre ruke i da će u celom tom procesu dobiti nešto zaista vredno. Pa možda će se baviti muzikom, a možda neće, ali će sigurno na kraju dana biti spremnije za život i, što da ne, bolji čovek.

Bojana Nestorović: Tako je. Hvala tebi što si izdvojio vreme za ovako jednu važnu stvar za naše društvo, a to je muzika.

Ivan Minić: Hvala ti, hvala vama. To bi bilo to. Mi se vidimo ponovo naredne nedelje.



Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Bojana Nestorović

Bojana Nestorović je po obrazovanju muzikolog i kulturolog, direktorka i osnivač škole umetničkog obrazovanja “Čarobna frula”. Rođena je 1988. godine u Beogradu, gde je završila nižu i srednju muzičku školu “Dr Vojislav Vučković”, odsek klavir. Osnovne i master akademske studije završila je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, na odseku za muzikologiju. Takođe, završila je master akademske studije na Fakultetu političkih nauka, smer kulturologija.

Bojana je radila kao profesor harmonije, etnomuzikologije, klavira, solfeđa i teorije muzike u muzičkoj školi “Dr Vojislav Vučković” i kao nastavnik muzičke kulture u osnovnim školama. Pohađala je brojne stručne seminare, uključujući NTC sistem učenja, koji često primenjuje u svojoj praksi.

Osnivač je izdavačke kuće “Čarobna frula”, koja se bavi muzičkim izdanjima edukativnog karaktera i didaktičkim materijalima za predškolske ustanove i osnovne muzičke škole. Autor je radne sveske “Mali muzičar” za decu predškolskog i školskog uzrasta, koja je odobrena od strane Ministarstva prosvete Republike Srbije.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.