Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je moj dragi prijatelj i kolega Ivan Tanasković, danas direktor E-commerce asocijacije Srbije, a prethodnih 20-ak godina kolega iz oblasti marketinga, najviše u domenu elektronske trgovine. Njegova lična priča i profesionalna je jako interesantna i ona suštinski prati razvoj interneta i tržišta elektronskog poslovanja od nule, a i malo pre nje, do danas. Mislim da će prolaz kroz ovu celu priču svakome dati jako dobar uvid u to kako je tržište izgledalo kroz vreme i kako smo došli do ovde gde smo danas. Iako naravno nismo zadovoljni time gde smo stigli, da treba da budemo ponosni na sve ono što smo uradili u ovom periodu jer smo napravili mnogo velikih koraka. Uživajte!
Realizaciju Pojačalo podkasta podržali su:
Epson je vodeći svetski proizvođač projektora i inkdžet štampača kako za kućnu, tako i za poslovnu i profesionalnu upotrebu. EcoTank tehnologija donosi značajne uštede za korisnike, uz superioran kvalitet otiska, a količina otpada smanjuje se za preko 90%.
Za više informacija o aktuelnim modelima i promocijama posetite epson.rs ili zapratite @epsonsrbija na Instagramu.
Kompanija Orion telekom se bavi sistem integracijom – managed uslugama. Naša ponuda obuhvata širok spektar poslovnih rešenja, od brzog optičkog i Wi-Fi interneta, cloud usluge, zaštite podataka, data centra do IT održavanja, infrastrukture za električne punjače i mnogih drugih. Mi smo tu da unapredimo vaš poslovni uspeh! Orion eMobility pruža kompletno rešenje za pametne punjače za električna vozila, koji se mogu instalirati za kućnu, korporativnu i ugostiteljsku upotrebu, kao iu lokalnim zajednicama, putevima i javnim parking prostorima. Punjači se kreću od 22 KV do 400 KV, nudeći i DC i AC opcije. Rade preko Orion eMobility platforme za praćenje i naplatu. Tehnička podrška je dostupna 24/7/365.Budućnost je električna, a mi imamo rešenja! Za više informacija pozovite broj: +381 11 41 00 444, pišite na mejl: emobility@oriontelekom.rs ili popunite prijavu na sajtu.
Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: Tanaskoviću, ti si deo ovog neformalnog serijala Pričamo sa dinosaurusima. Ti i ja se znamo 20 godina, prošli smo svašta nešto na tom putu, formalno, neformalno, drugarski, saradnički, u raznim nekim odnosima, ali ja stvarno, iskreno, jako puno volim da pričam o tome kako je nastalo ovo igralište na kome se danas svi mi igramo i sa različitim ljudima sam na različite načine pričao o tome, sa Kecmanom i Slobom sam pričao to, prva istorija svega, a sa tobom i sa ljudima koji su, da kažem, u biznis delu svega toga, volim da pričam o tome kako je to nešto što smo mi geek-ovi imali to nešto, tu mi se popnemo, pa komšijama ne radi telefon, dvojnicima, kako je to postalo deo nečega što je biznis i kako je postalo neizostavni deo toga da ti danas u principu ne možeš da se baviš nijednim biznisom, a da nemaš tu komponentu uključenu makar minimalno, ako ništa drugo, APR ti zahteva da imaš e-mail adresu registrovanu, što je mali, ali značajan korak za čovečanstvo, ali i sa tobom, kao i sa svima, krećemo od mančmelo pitanja šta si hteo da budeš kad porasteš?
KAD PORASTEM BIĆU
Ivan Tanasković: Da, mislim da, prvo hvala na pozivu, mislim da većina ljudi koja je dobila poziv od tebe, je prvo počela da razmišlja odgovoru na to pitanje. Niko nije spreman, na to pitanje. Svakako, kao klinac sam bio jako dobar u sportu, i možda sam bio, iako sam bio nesvakidašnje dobar, obzirom na to da sam bio najmanji u generaciji po konstituciji, ipak sam nekako znao da neću se nikad baviti sportom. Računari su me previše privlačili, naravno prvo igrice, ali tako kao i sve nas, ali imao sam, da kažemo, tu sreću, imao sam, imam starijeg brata, koji je stariji od mene deset godina, i taj neki legacy koji je prenet od spektruma ka meni, jer sam bio uvek okružen računarima. Prvo spektrum, Commodore, Amiga, kasnije na PC, ali to je, kad sad pogledam unazad, stvarno stvorilo neku vrstu pasije, znači nešto što ti stvarno voliš i, iako nisam znao čime ću se konkretno baviti, uvek je postojala ta neka ideja da se bavim računarima. I onda kad bih neko pitao čime, šta konkretno, ja ne bih znao odgovor, a kada bih imao i fast forward na tako tih četrdeset godina, postavilo se da je to tačno.
Ivan Minić: Mislim da je on jako važan moment u životima svih nas, taj moment kad smo prvi put shvatili da nam se sviđa kad komuniciramo sa računarom i da želimo da komuniciramo više sa njima, ali da je zapravo magični trenutak to kada nađeš osobu koju možeš nešto da pitaš. Jer mlađe generacije koje su od 2000. na ovamo ulazile u taj svet, su imale da pitaju Google. Mi kada smo počinjali, ti nisi imao takvu vrstu resursa, nego si bio ograničen na znanja svih ljudi koje poznaješ ili koje oni poznaju i to je bio vrlo jedan limitiran krug. Knjige su bile vrlo malo dostupne, fotokopirali smo knjige da bi iz njih nešto učili. Tek kasnije je došlo to da ti u pet klikova možeš da pročitaš, a sada i da vidiš nekakav tutorial i da naučiš da radiš nešto. Pre je to mnogo teško išlo i ako naletiš na neki problem, a dešavalo se da padnu drajveri za nešto i ne možeš da koristiš stari računar, neko mora da dođe i da ga popravlja, a ti ako to ne može da uradi burazer, komšija, rođak, neko koga znaš, taj kompjuter je neupotrebljiv x meseci dok se ne pojavi neko ko bi možda mogao. Kako su, ono, šta su bili neki prvi koraci koji su ti kao bili trenuci kad ti se pale lampice?
Ivan Tanasković: Pa generalno, ajde kažemo, taj prvi deo i kontakti sa kompjuterima me je odveo u nekom smeru dizajna. Prvo je bilo, ću napraviti verovatno malo više paralela, ali svakako prvo je bio dizajn print, pa onda web. Kad kažem paralela, uvek mi je bilo interesantno kako sam kasnije u poslu želeo da budem kreativan, a nisam bio dobar u tome. I onda me je jedan jako ljubazan gospodin iz biznisa rekao, čoveče, kako možeš biti kreativan kad si dobar u biznisu, pusti kreativu ljudima koji su kreativni. Bio je jako suptilan, mada to danas, verujem da taj bafer nemaju mnogi. Idi tamo sedi da radiš to što si dobar, sad nemoj da izmišljaš nešto toplu vodu, ali svakako, te lampice se prvo upale 90. kad sam krenuo da se bavim dizajnom i osetio sam ljubav prema tome, prvo print, kasnije web i web mi je mnogo više otvorio oči nego print i prvi sajt sam napravio 97. godine, to je bio za grad iz kojeg potičem iz Požegu. I bilo je jako zanimljivo da su, da kažemo, tad nije ni makromedija, Dreamweaver radio, nego smo pisali kod i onda si napisao neki kod koji u stvari na brauzeru prikazuje neke butone, neke opcije, potpuno je bilo neki novi svet. I za mene lično, a tada smo uspeli, ja i moj drug Rade Šatović, da angažujemo čak i profesore i nastavnike škole koji su bili tako, da kažemo, otvoreni da nam pripreme nastavnici iz istorije, istorija grada, nastavnike geografije, geografske delove. Znači mi smo angažovali sve koga smo znali i mogli da nam pripreme sadržaj koji je relevantan. Apropo, malopre što si rekao, nismo imali resurse koje sada imamo. Ja mislim da sada nam treba par minuta samo i dva prompta u ChatGPT-ju i sve će podatke da dobijemo, ali bilo je jako interesantno biti deo toga. Nije čak bilo ni plaćeno, to je bila jedna inicijativa mladih ljudi koji su želeli da naprave nešto, da mi možemo to da napravimo. Tako da je to neki početak i to je obeležilo sigurno narednih jedno desetak godina i poslovne, i karijere i tokom studija sam sve vreme radio.
UTICAJ OBRAZOVANJA
Ivan Minić: Kaži mi, što se tiče tog dela formalnog obrazovanja i osnovne i srednje škole i svega toga gde ti prolaziš, potopljen si u sve što postoji, jer takav je naš sistem obrazovanja i manje više svaki je, takav samo je pitanje u kolikoj meri. Ti tu sad se susrećeš sa gomilom nekih stvari, sad verovatno sa idejom da pokupiš bazična znanja, ali i da se profilišeš na neki način. Vrlo brzo shvatiš šta ti se ne sviđa, to svi dosta brzo razumemo, ali šta te tu zainteresuje, osim toga što u kući imaš računar, da to nije sastavni deo škole ili jeste u nekom minimalnom delu?
Ivan Tanasković: Kao što je, na primer, dešavalo mi se u više slučajeva da budem taj koji prima kolege na posao, koji su programeri i onda shvatiš u nekim delovima, i lično sam shvatio da su neki ljudi programeri bili i pre fakulteta, da fakultet može da im proširi interesovanje ili da im taj kod ili način rada unapredi u nekom delu. Kod mene je bilo možda drugačije. Ja sam želeo da proširim svoja interesovanja sa fakultetom. Želeo sam da, pošto sam shvatio da će sigurno zaposlenje biti vezano za računare i da je to hobi da ja i u pauzama ili tako u slobodno vreme često sebe nađem da nešto čitam novo ili da se edukujem na tu temu, da li je web dizajn u pitanju ili kasnije e-commerce. Želeo sam da kroz fakultet da proširim svoja interesovanja ili znanja možda više. Bio sam na privatnom fakultetu za ekonomiju i tokom studija sam u suštini radio. Ono jeste meni dalo, da kažemo to, i znanja više i nekog iskustva iz akademske struke, ali sa druge strane i dalje sam ostao veran svom usmerenju i moram priznati, okej, s jedne strane sam imao i sreću da mogu da kažem da mi je hobi doveo do zaposlenja. I tokom studija i, da kažemo, iskustva nekog bližnjeg svog ili tako, lepo je videti da neko radi ono što voli. I to je možda i retko danas, ali svakako sam se trudio svim silama da ostanem tu i nekako mi je bilo nepojmljivo da moram da radim nešto što ne volim. Tako da sam se nekako dobar deo svog dela i akademskog i kasnije fokusirao na to da uspem u tome što volim da radim.
PRVI POSLOVI
Ivan Minić: Šta su ti bili prvi poslovi? Mislim, to je neki period u kojem, da kažem, smo svi mi pravili sajtove za novac, ali većina tih stvari je podrazumevala jednokratne transakcije jer se vrlo malo toga menjalo. Možda par puta godišnje se stavi vest, ali obično ni tako nešto. To su tezgice, svi smo to imali. E sad, kako je bilo kod tebe što se toga tiče i šta je bio neki prvi trenutak kada kao imaš pravi posao koji je kontinuiran obaveza?
Ivan Tanasković: Na početku sam imao nekoliko start-upova koji su bili između group shopping web sajtova, prodaja VoIP kredita, to je bilo jako dobro iskustvo, i kasnije još jedan deo u premium sms slash VoIP-u, ali to su bili start-upovi koji su mi dali, da kažemo, okej, prvo zaposlenje, da kažemo malo ozbiljnije zaposlenje, a s druge strane dali jako dobar uvod u celu neku poslovnu priču. Možda najviše sam se zadržao na tu grup shopping web sajtovima, tu je bio projekt grupovina i kasnije kupime koji su mi dali mnogo više iskustva, malo konkretnijeg poslovnog iskustva i koji je bio konačno taj e-commerce kome sam težio. Nakon toga jedno vatreno krštenje za mene, uvek ću reći da je to jedno možda najbolje poslovno iskustvo u pravom smislu reči vatreno krštenje, to je Tehnomanija RS, gde sam imao priliku i da podignem kako sajt, tako i order management, tada je bio čak i web magazin u našim rukama, što mi je bilo ono potpuno fascinantno da je neko ostao na tom delu, tako da ceo taj poslovni put do tada je predstavio jednu jako dobru školu. Izvučemo dobre stvari, izvučemo neke key pointe, start-upovi, baš malo pre u našem razgovoru sam ti pomenuo, taj kupime je bio jedan deo jednog fonda, iEurope, koji je kupio jedno 50 start-upova širom Balkana i mi smo bili jedan od njih i često nam pošalju bankare ili ljude iz finansija da nam ocenjuju poslovanje, i mi smo bili napravili nešto kreativno koje ne donosi nikakvih return. I onda smo rekli, Ivane, nije dobro, ali znate mi, to izgleda ovako ili je mnogo… Mnogo je lepo. Mnogo je lepo, ali ne pravi rezultate, i onda kaže, ok, uzeću ovu kampanju, koliko ste potrošili, i sad čovek se uhvatio za kampanju koja je bila 10 eura, 12 eura, kaže, nema veze iznos, evo, uzmi tu kampanju, šta smo naučili? I sad mi smo onako, svi bili smo prilično mladi, kad kaže mladi, mislim ne, zeleni u iskustvu i kaže, šta smo naučili za 10 eura? Ne možemo ništa naučiti. Ok, nemojte mi odgovoriti na to pitanje, to je bilo čisto da vidim kako ćete reagujete, ali mi smo bili onako, mimika bila baš prilično onako glasna, gde je on shvatio naše iznenađenje i pitanje, ali poenta bila da je on rekao u sledeću rečenicu, nemojte da dozvolite da imate sto ovih kampanja ovog meseca i da ništa ne naučite. I onda je bio aha momenat, verovatno kod svih u glavi, da smo mi shvatili poentu, da svaka kampanja, bez obzira koliko mala, da li smo dali 10 eura, 20 ili 1000, moramo izvući nešto o tome. Ok, na početku imamo neki gut feeling koji nam kaže, e, mislim da to treba tako, ali nakon toga gledamo brojeve, gledamo neke rezultate, neki KPI. Tako da je to prvi bio aha momenat kod mene što se tiče poslovno i onda me je to profilisalo prilično u narednim nekim kompanijama.
Ivan Minić: Mislim, postoji taj moment da neke stvari prosto treba probati i ne moraš da naučiš ništa od njih, ali onda kažeš imamo 20% ili 10% budžeta je eksperimentalni, od njega nećemo da naučimo ništa, ali ako se desi da nešto radi, mnogo lepo što radi i guraćemo ga, ali od ovih ostalih 70, 80, 90%, moramo da naučimo. I moramo da znamo šta smo dobili i to ne možemo sa 10 eura, verovatno treba malo veći uzorak. Ok, hajde da ne probamo 30 stvari, iako je lepo probati 30 stvari, hajde da probamo 7, ali 7 onih za koje mislimo da su najbolji tu u celoj priči. E, voleo bih da te vratim samo jedan korak nazad, zato što grupovina u tom periodu, kolektiva, bilo je još nekoliko takvih sajtova, to su sve suštinski, da kažemo, lokalni pandani onome što je bio Groupon na globalu, i to je jedan jako interesantan period, i globalno i lokalno, sa super zanimljivim sadržajima, dobrim ponudama, dobrim kopijima i sve ostalo, ali jednim biznis modelom koji nije opstao na duge staze, ali u tom periodu bio jako interesantan. Naročito na početku, dok su svi bili zainteresovani da probaju iz ugla partnera i svega toga. I sad, ko nije pre 15 plus godina bio online aktivan, on ni ne zna da je to postojalo. Voleo bih da opišeš malo kako je to, uopšte šta je, kako je funkcionisalo i gde su tu pare, pošto kad gledaš ovako sa strane, deluje da svi su na gubitku. Niko ne pravi pare nigde.
GROUPON U SRBIJI?
Ivan Tanasković: Da, pa za neke delatnosti je ono bilo upitno i dan danas. Ja mislim da ne znam kako su uspevali to da ishendluju. Grup shopping je kao biznis model i dalje aktivan i u svetu i kod nas. Ne u toj meri kao što si rekao svakako, ali taj pomenuti Groupon i dalje radi. Ima nekoliko tu velikih igrača svetskih koji se dalje mačuju sa vetrenjačama verovatno, ali idu na određenu grupu ljudi koji to žele da testiraju ili da koriste. Ali u suštini funkcioniše tako da mi kao platforma, smo potpisivali ugovore sa firmama koji žele da određenu uslugu ili proizvod daju po povoljnijim cenama ukoliko ima 100 kupaca za ta isti proizvod. I onda se njima isplati da daju ozbiljne popuste za krajnje korisnike, da daju čak i nama jedan deo zato što smo to organizovali. I onda se napravi neki win-win-win krug. I to je radilo za određene delatnosti koje su usluge jako dobro. Pogotovo kad su se pojavile usluge privatne zdravstvene usluge, to je jedna tržišna niša koja ima prostor u toj vrsti prodaje itekako zapažena. I sve one delovi gde su usluge u pitanju, kada su u pitanju proizvodi, jako je teško, obzirom da je taj neko ko prodaje to morao da uloži ozbiljan iznos da bi to mogao da prodaje.
Ivan Minić: Obično su popusti bili 50 i više posto, u nekim slučajima ne, u nekim slučajima 20-30, ali obično se komuniciralo 50 posto popusta na neku standardnu cenu usluge, gde još postoji i taj fee koji uzima platforma za organizaciju i promociju svega toga, što znači da ti efektivno kao onaj ko pruža usluge, možda imaš 30-40 posto pune cene. I sad, teoretski, to je jako dobro ukoliko ti želiš da se probiješ i želiš da iskomuniciraš ka ljudima, evo, mi smo novi, radimo nešto, dođite vidite kako je, pa ne biste da dolazite, ali evo vam sad razlog zašto dolazite, jer je toliko povoljnije, mi verujemo, dođite da probate, ali recimo sećam se doduše uglavnom u nekim drugim delatnostima, kao što su bile auto perionice, dubinska pranja i slično, i restorani, da je uvek bio problem što kada se pojaviš sa tim, nikome se ne radi. Znači, loša je usluga konobara, u auto perionici to neće biti ono dubinsko pranje koje je kad platiš punu cenu. Biće ok, verovatno, ali znaš ono, niko nije bio srećan sa tom situacijom i onda samim tim je bilo nemoguće da ti proizvedeš efekat kada ti neko dođe ponovo po punoj ceni. Jer kao, bio je delimično zadovoljan.
Ivan Tanasković: Na kompanijama, odnosno na platformama je bio, jedan od ciljeva je bio pažnja da se to ispoštuje onako kako treba. Poenta toga je da si budu zadovoljni da se oni vrate kod tebe i kasnije, po punoj ceni, a tako. Međutim, obzirom kako smo mi tržište i, ne samo mi, nego tržište Balkana je izuzetno price sensitive tržište, to ima i, da kažemo, te nuspojave da se ti vezuješ za ljude koji traže jeftinije, tako da oni će doći kod tebe isključivo i jedino kada ti imaš takvu akciju. Tako, s jedne strane je dobro, s druge strane je loše, ali opet je jedan od načina kako neko može da te lansira je tako malo u etar, obzirom da je, na primer, ponuda restorana u Beogradu ogromna, ponuda perionica isto tako ogromna i onda smo pokušavali na taj način da izađemo u susret kompanijama koje imaju prostora ili želja da to rade. Biznis kao biznis model je dobar, ali, kažem, bilo je vreme kada je bio u svom piku, je li tako, pre 10, odnosno više, 15 godina sigurno.
Ivan Minić: E sad, ono što je super zanimljivo za neke druge biznise koji su kasnije izrasli, koji su pretplatnički orijentisani, jeste taj model da ti biznisi žive od korisnika koji ne iskoriste. Kao što recimo, to mi je bilo super interesantno, bio sam dosta puta u Americi, ali samo poslednji put, sad kad sam bio pre par meseci, sam prvi put išao u Kostko. I kao, mislim, spektakularno. Na toliko načina je spektakularno. Ali ti onda uzmeš i razmišljaš kako je moguće da je ovo po toj ceni. Šta god da je, i ona hrana koja postoji tamo, i ono što postoji od proizvoda. Kako je moguće da je po ovoj ceni? Ovo je bukvalno proizvodna cena toga. I onda čitaš analize njihovih modela i ti shvatiš da ti pa 70% prihoda dolazi od godišnjih pretplata da budeš deo Kostka. Ti ne možeš da uđeš ako nemaš člansku kartu, članska karta je 100$ godišnje. Njihovih 70% profita dolazi od toga. Ovo ostalo, postoji neki profit naravno na svim proizvodima, ali on je teži tome da bude minimalan i potpuno je drugačiji model od bilo čega drugo. Zanimljivo je i kada analiziraš kako Lidl ili Aldi rade u odnosu na klasične retailere, ali ovo je baš ono posebna stvar. I onda znam za dosta nekih modela, kao što je na primer Fitpass, postoje takve usluge za najrazličitije stvari, da oni suštinski žive od toga da računaju da će, recimo za neke modele, 27% će biti neiskorišćeno. Ako padne ispod 20, oni su na gubitku. Ali oni računaju na to da 27% neće iskoristiti. Šta se u modelu grupne kupovine dešava sa tim ljudima i koliko ih bude koji kupe to, a ne iskoriste?
Ivan Tanasković: Pa nisu procenti toliki. Svakako postoji jedan deo, ali to je prepušteno na partnerima. Znači ako nas zove neko da je zakasnio i on nije stigao, oni mogu da pozovu partnera da im pruži tu uslugu koja je.
Ivan Minić: Usluge su bile vremenski ograničene?
Ivan Tanasković: Vremenski ograničene, to sam zaboravio da kažem, tako je. Bile su vremenski ograničene i s tim u vezi su ti partneri mogli da naprave neke akcije u nekim vremenskim intervalima kada imaju prostora, kada im je lošiji biznis ili slično. Ali sa druge strane, veliki broj partnera je odlazio susret van toga. Jel im je cilj da rade ljudi, mislim i danas kada imamo programera mi tačno znamo koliko je zaposlen i koliko ima slobodno vreme. Da li možemo neki projekat da prihvatimo, da nam se isplati, slično. To je prilično identična stvar, samo na drugačiji način. Ali isto tako, sa druge strane, bilo je partnera koji su bili, jel tako držali su se svojih pravila, nisu želeli da pruže, imali ste rok i to je sasvim fajn. Ali baš je za teretane, što si pomenuo, primer je, baš sam čitao da je to usluga u Americi, konkretno, koja se najviše kupuje u periodu početka nove godine, krajem i početkom sledeće, jel tako, a koja se najmanje iskoristi. Zato što svi kažu, e, od ove godine krećemo, tako da se bavimo sportom ili šta god, da brinemo o zdravlju.
RANI DANI ANALITIKE
Ivan Minić: I dosta ima zemalja u kojima je osnovna članarina godišnja. I ona je povoljna, ako ćeš da koristiš godinu dana. Ako nećeš da koristiš, onda je ona jako skupa, zato što ti svakog meseca daješ novac za nešto što, ili odjednom nešto što nećeš iskoristiti. Kaži mi, Kupime je isto bio super interesantan projekat u svoje vreme. Osim toga što je imao i jako simpatičan branding i fantastično ime. Šta je bila priča?
Ivan Tanasković: Pa u suštini je on se nadovezao na istu tu, da kažemo, delatnost. Jesmo pokušali drugačijim brandingom, možda nekim trenucima drugačijim pristupom da nastupimo na tržištu. To je jedan od retkih regionalnih group shopping projekata. On je inicijalno nastao na svim teritorijama bivše države. I bilo je jako zanimljivo deliti neke, da kažemo, navike. Ajde, to je možda prvi put da se dotakao regiona u smislu navika kupaca, da u Hrvatskoj se prodaje Toskana bez problema, a u Srbiji se prodaje Grčka. Da se, ne znam ja, u Hrvatskoj je bila prosečna transakcija 30, 35, 40 eura, dok je kod nas bila 5, 7, 8, 10, u zavisnosti od usluge koja se prodaje. I onda je prvi put da su mi se upalile neke druge antene i tad sam počeo da volim segmentaciju, analizu. Sve do tada je bilo, da kažemo, možda početnički s jedne strane. Gledali smo jedne i druge brojeve, ovoga puta smo konačno ušli u brojeve koje proizvodi sama platforma, ko ti je kupac, na koji način si ga targetirao, sa kojim vizualima i slično. E, tad je nastupila malo bolja segmentacija i moram priznati da je taj projekat bio baš ispred svog vremena po nekim. Mi smo te zadnje godine, to je stvarno bilo jako davno, imali smo neku vrstu, da kažemo, sortiranja, odnosno targetiranja kupaca koji dođe na website. Znači, ono, kad ti posetiš sajt i ja, neće biti identično. Personalizacija. Neku vrstu personalizacije, ali on-site. Tako da je bilo jako zanimljivo biti, da kažemo, pionir u takvim nekim stvarima.
Ivan Minić: Taj moment kad nekome sada, kad kažeš, mi smo radili neke stvari u analitici, kao pa dobro, to je basic. Da, da, da, u tom trenutku ne postoji alat. Znači, kao, znaš, mi smo to radili pre nego što si u Google analitici, dobar deo tih stvari mogao da pratiš. Sada možeš da pratiš svašta. I sada, 15 godina kasnije, se postavlja pitanje koliko je to što pratiš tačno, pa moraš da ga upoređuješ na više mesta, ali imaš taj moment koji je, ono, kao u svakom realnom biznisu, kada se pojave ti ozbiljni ljudi, koji su neki bankari ili iz finansija drugog domena i tako dalje, koji kažu, dobro, nego koliko je izašlo i koliko je ušlo. Znaš, super je to sve, nego koliko je izašlo i koliko je ušlo.
Ivan Tanasković: Sve je to lepo što svetli, sve je to lepo što ste vi smislili, baš na Kupime je bio taj, gde smo smislili da automatski se popust od strane sajta, platforme, smanjuje se od podneva kada je 12%, onda svaki sat ide procenat niže, da ti treba da što pre kupiš, i stvarno je bilo nešto drugačije, nešto novo, međutim su stvari bile i poražavajuće po svim osnovama. Mi su rekli, nemojte to nikada raditi. Ali to je lepo.
Ivan Minić: Mnogo je cool da se priča o tome.
Ivan Tanasković: Da, tako da, jedna lako lepa škola i taj deo o neuspesima treba više pričati u stvari. To je profilisalo da ti kasnije možeš da kažeš, eh, ipak ćemo ovim putem da idemo, zato što sam već bio na ova dva i ne daje rezultate.
Ivan Minić: Kaži mi, taj deo koji se odnosi na dolazak u Tehnomaniju, mi sad pričamo o sistemu koji je izuzetno jak u prodaji, u fizičkim prodavnicama. Ali online tek počinje da biva ozbiljan i suštinski online služi kao katalog. Mnogo više nego kao neko mesto gde ljudi kupe nešto.
Ivan Tanasković: Mislim da si sad upotrebio reč i nisi svestan koliko si u pravu sa tim katalogom. Pa da, mislim da je bilo iznenađenje i meni. Ja sam želeo, mislim, osetio sam da je trenutak da imam neku odskočnu dasku, da pređem u neki veliki sistem. Ali bilo je iznenađenje koliko taj veliki sistem je čekao nekoga da ga u e-commerce-u ili edukuje ili unapredi ili šta god. A ja sam mislio da ulazim u tim ljudi, u suštini ja sam bio tim. I onda sam bio baš, baš u šoku s jedne strane. S druge strane sam dobio jako dobro uverenje od tadašnjeg menadžmenta i dobio sam odrešene ruke. I to je i napravilo veliku prekretnicu. Da s jedne strane imaš neko predznanje, a imaš i veliki sistem koji želi da te podrži. I bilo je jako dobar, dobar jedan truckav teren. Ne znam kako da ga slikamo. Blago, truckavo je, blago. Ali jako dobra škola gde sam imao priliku s ono da radim sa ljudima koji mogu da naprave šta god hoćeš, ali moraš da kažeš šta ti treba. Tako da dođeš u veliku kompaniju koja nema ni order management, gde, evo, ovaj, ovaj, da. Dođi da te upoznam, da vidiš order management, ok, idemo čekamo da dođe gospođa Smiljka. Ona je trenutno na pauzi. I onda je dramska pauza, da ti shvatiš da svi orderi dolaze na jedan mail kod gospođe Smiljke i ona vam otvori neku crvenu veliku knjigu, kao dnevnik nekadašnji, i upiše. I ja sam onako bio u šoku. By the way, ja opet, da se vratim, dolazim iz start-upa, koji je statistička greška za Tehnomaniju, ali u suštini Smiljka je taj order management koji prikuplja sve to i bio sam stvarno u šoku. Ali s druge strane dobio si poligon i podršku da sagradiš ono što želiš. Odnosno ono što ti smatraš da treba. I bilo je baš truckavo, bilo je jako zanimljivo. Baš dosta sam učio tu. Ja sam malo izgoreo kao čovek i kao igrač, ali jedno odlično znanje.
RANA ONLINE PRODAJA
Ivan Minić: Dobro, vidi, sva ta formativna iskustva, growing pains. Niko nije porastao, a da to nije bolelo. Ono što je meni super interesantno je kao prva stvar koja je počela da se prodaje online, a da nisu avio karte, hoteli na bookingu i slično. Ako pričamo o fizičkim proizvodima, meni se čini nekako da su prve stvari koje su počele da se prodaju online bili računari i komponente, jer su to ljudi kojima je to bilo prirodno okruženje, pa im nije bio problem. Znači, zna koju hoće matičnu ploču, grafiku, isklikće i oni mu to isporuče. Ali taj moment gde neko treba da prezupči da umesto toga uzme, već laptop je pitanje, jer laptop je nešto što ti kad pipneš, i ako ti se ne sviđa, to je problem. A onda da dođe do toga da mikser ili frižider kupi online, to je dosta teško. I sad kako ti u celom tom sistemu pokušavaš da konvertuješ posetioce i edukuješ tržište, jer kao lider moraš da radiš i to?
Ivan Tanasković: Tako je. Mislim da smo tad kao tim imali tu sreću i da kažem, taj menadžment je želeo da nas sasluša, što je opet u mnogim firmama to nije baš slučaj, pogotovo u firmama koje su izvorno retajleri. Tada je ta radnja 042, kako su nas vodili, mi su vodili kao i svaka druga prodavnica koja je tad bila u sistemu. Nismo imali nikakve mogućnosti mnogo velike kao što su druge radnje imale. Na primer, svaka radnja imala od 6 do 10 zaposlenih, mi smo imali jedan ili dvoje ljudi koji su tu radili. Ali nismo imali sad neke benefite velike. I sad prva je bila edukacija koju smo radili in-house, gde smo morali i sa kolegama iz kategorija da prođemo neku vrstu razumevanja weba, davanja nekih popusta koje su samo na webu, da i ti ljudi razumeju šta dobijamo kao kompanija. A druga stvar što smo morali i kupce da edukujemo i nije bilo jednostavno i dosta kampanja je tu proteklo bez nekih velikih rezultata u smislu prodaje, ali smo mi mnogo naučili. Iako smo shvatili da postojimo na tržištu gde čovek voli da dođe da udari frižider sa strane, da ga otvori, da vidi.
Ivan Minić: Da otvori i zatvori vrata.
Ivan Tanasković: To je stvarno fascinantno. Iako još tada, i to ću reći i sada, tehnika je jedna od retkih grana, odnosno delatnosti koje se prodaju online, gde imate sve podatke. Znači fashion, sport apparell, čak i neke tehničke stvari nemaju osnove.
Ivan Minić: Ja razumem da ti je problem da kupiš patiku proizvođača kada nisi kupovao ranije, jer možda ti ne odgovara.
Ivan Tanasković: Tako je.
Ivan Minić: Ali moramo da uzmemo u obzir da smo mi tržište na kome ljudi i dalje vole da pipnu hleb.
Ivan Tanasković: Da, da, ta epizoda Marke Žvakw je ostala svima u sećanju.
Ivan Minić: Ono, to je tako prosto i negde, znaš, ne očekuješ da će ovo da postane Amerika ili Britanija.
Ivan Tanasković: Jako teško od tog dela razumevanja da neko može da kupi taj frižider, čak i onaj dupli frižider ili veliki televizor, do toga da rešimo taj two-man delivery koji je bio problematičan. I dan danas je jako teško i skupo organizovati ga, ali ide napred i to značajno, značajno je bolje nego što je bilo. I sad, sa ove tačke gledaš da ne možeš da znaš kako je čovek reagovao ili kako je tim reagovao kad imaš đevđir i ti ne znaš gde ćeš pre da reaguješ, jer sve je problem. Znači, ničega nema, nema dogo vorene delivery-a ili nema dogovorenog načina targetiranja tih kupaca, ali vremenom tim je, da kažemo, od onog kataloga koji si pomenuo, pošto većina retajlera i dalje štampaju kataloge, što je fascinantno, dolaziš do toga da možeš da nekoga targetiraš sa nekim zakrivljenim 3D televizorom, zato što je taj kupio čovek surround zvuk i u suštini je komplementaran proizvod tome. I onda dolaziš do toga da to može i čak i dan danas da se s ovim današnjim alatima i te kako dobro da se automatizuje, da sam sistem bude svestan kupca svog i da može da ga targetira. Ako je on kupio frižider, nemoj mu ponovo slati frižider, pa čak i ako je na akciji. Znači, to su stvarno elementarne stvari koje su bile elementarne i tada, ali tada nismo imali alate da to možemo da podržimo. Danas je potpuno drugačija slika.
Ivan Minić: Jedna stvar koju hoću da te pitam, zato što mislim da je jako važna, jer iako smo danas došli do toga da na par klikova možemo da dobijemo svašta, realno i danas postoji ta vrsta problema i postojala i 97. kad si pravio prvi sajt, a to je sadržaj. Znači, ti ako imaš shop u kome imaš par hiljada artikala, svaki od tih artikala bi bilo super da se i organski rangira kako treba i da ima svoju opis. On će možda imati tehničku specifikaciju jer ona dolazi od proizvođača. Ali nije dovoljno da ima samo tehničku specifikaciju i to je poželjno kao preduslov, ali bi bilo super da postoji još nešto. I sad ono kao kako to organizovati jer prvo ne možeš da znaš sve o svim proizvodima, a drugo što se kaže to je jedna od onih stvari koja nisu ničiji posao.
Ivan Tanasković: Dobro, dobro pitanje svakako. Kad vratim film, stvarno neke industrije imaju ozbiljan problem. Znači, neke industrije u kojima sam radio imaju veliki, veliki problem. Neke su svesne toga, neke ne. Ako ćemo da budemo realni, svi su svesni, ali nemaju resursa da to reše u tom trenutku. Pomenuli smo tehniku. Tehnika je u najboljem, u najboljem, pa to je verovatno legacy neki koji su drugačije krenuli da rade, ili pre su, kao što si pomenuo malo pre, najviše logike imalo da se prodaju online i oni su prvi krenuli. I, na primer, sada specifikacije dobijaš isključivo od brendova, gde je tebi jako jednostavno da to…
Ivan Minić: Specifikacije i fotke.
Ivan Tanasković: I fotke i specifikacije. Znači tada je bilo, jedan televizor je imao 70 redova nekih informacija. A mi smo u Tehnomaniji imali dvoje ljudi koji su full time kuckali i tebi za jedan televizor treba 20 minuta, ako si profi, ako nisi verovatno duže.
Ivan Minić: I postoji šansa da napraviš grešku.
Ivan Tanasković: Tako je. I nije to ništa bilo uvezano, ti si to bio u nekim Excelima, to ne moglo da se uveže, zato što podaci nisu bili složeni kao tvoj sistem. Ok, sve to imalo svoje, dečje bolesti ili tako, ali si bar imao podatke. Fashion, mislim da je fashion i sportski apparell ima najviše probleme dan-danas širom sveta, ali danas postoje rešenja, odnosno postoji način da se to izmeni, da li je to AI ili je GPT, može da se, da kažemo, to unapredi. Ono što si baš u pitanju rekao da neke, pogotovo na primer marketplace platforme, dobijaju konstantno hiljadu ili više hiljada proizvoda tokom noći. Ne postoji armija ljudi koja to može da ishendluje ručno, da se razumemo. Nemoguće je. Oni to korišćenjem novih tehnologija mogu da automatizuju, ali moram priznati da je malo ko to uspeo da uradi. I postoji još jedan elemenat da su brendovi velikih kozmetičkih kuća, najviše, ali sad su počeli i tehničkih, brendovi tehničkih uređaja, da imaju svoje PIM-ove, platforme sa informacijama, da je u suštini, u zavisnosti od proizvoda koje ste kupili od njih, vi dobijate kod koji na svakom tom artiklu prikazuje jednu landing page, koji je u suštini jako dobar preduslov da li je to za SEO ili za conversion rate, možda više, ali vam daje sve potrebne informacije na strani tog proizvoda. I onda su brendovi videli, da kažemo, spas da smanje, da kažemo, zauzetost svojih ljudi koji su konstantno to radili, a retajleri su videli spas da konačno imaju podatke o proizvodima. I dalje, nažalost, fashion i sportski apparell ima taj, kako se zove, problem, ne mogu da kažem izazov, pošto prestaje izazov, u nekom trenutku mora da prestane, zato koristimo izazov za sve, ali problem je da ja kad dođem da kupim nešto, ili mi se pojavi, na primer, umesto XL-a, L-a ili M-a, klasičnih, oznaka za veličinu, pojavi mi se 9, 7, 8, 11, zato što ta trenerka se radi, recimo, u Bangladešu. Šta mene kao kupca zanima, gde se to šije? Ja hoću da mi kažeš od čega je, koji je materijal, da mi kažeš veličina koja je odgovara, ili visinom da mi kažeš ovaj model koristi. Tako da, ima dosta načina da su se retajleri potrudili bar da unapred reše to, kao, na primer, ovim, baš u odeći i obući, da ti kažu izmeri nogu, izmeri stopalo, izmeri kuk, struk i te stvari, i onda ti možeš da bar estimaciju, ok, možeš negde da pogrešiš, ali ne baš toliko. Tako da, to je jedan ozbiljan problem koji dalje na svetskom nivou nije rešen, ali vidim da dosta brendova se trudi da to olakša kupcima, samim tim olakšavanjem kupcima ima sijaset benefita koji prate.
Ivan Minić: Mislim, postoji tu još jedna stvar o kojoj možda i ne pričamo dovoljno, to je taj moment da pre dvadeset godina imaš jednu vrstu farmerki i jednu vrstu fita. I to je to. Sada imaš četrnaest vrsta farmerki i sedam vrsta fitova za svaki od njih, što u suštini znači da nikada nećeš naći ono koje ti je idealno, ali nije bitno. Ali ja da te vratim malo na Tehnomaniju i celu tu priču, koje su neke ključne stvari koje ste od tog perioda pamtiš, kao neki breakthrough-ovi koje ste uspeli da napravite?
VELIKI POMACI
Ivan Tanasković: Bilo je dosta tih malih ili sitnih velikih pobeda, malih velikih sitnica, ali breakthrough, da ti napraviš platformu od nule, na tom sistemu je bio jedan veliki uspeh mene i mog tima tada, obzirom da nismo imali tu vrstu iskustva, da ti takvu platformu gradiš za milionsku posetu i da možeš da komituješ da će to raditi 024, da će zadržati tada 10.000, 15.000, 20.000 ljudi kad praviš happy hour. I postavljanje samog sistema na noge zajedno sa order managementom i ERP-om u istom trenutku. Onako smo imali jedno vatreno krštenje, ne samo mi u e-commerce-u, nego cela kompanija. Dosta je, da kažemo, cela kompanija čekala za neka unapređenja. Da li je to bilo čekala neke ljude da pokrenu inicijativu ili čekala nešto će se desiti, ali imala je svoju tranziciju kao gigant svog vremena i onda je sve to došlo da se desi u istom trenutku, što je i dobro i loše. U nekom trenutku gde ćeš sve odjednom, nemoguće je, a s druge strane, ako sad to ne uradimo, već kasnimo. Neće biti bolje, nego će biti lošije sve što duže čekamo. To je jedna jako dobra, malo je teško reći da je to bila škola, ali u suštini škola za sve ljude, iako su ti ljudi bili u rudniku nonstop, ali jedno, ti imaš običaj da kažeš mora da boli, ali u suštini ovo je baš bolelo po svim vertikalama. Nebitno je da li je to bio neki C-level ili je bio običan radnik, ali svi su imali svoj deo ispaštanja. Cela ta retail mreža je u suštini na usluzi e-commerce-a. I pomiriti retail sa e-comom nije jednostavno u jednoj kompaniji, sada je to već normalno, ali je taj proces omni-channel-a kad kompanija uđe u te promene, jako težak. Više psihološki nego praktično, moje mišljenje.
Ivan Minić: Jedna od stvari koja mislim da se u tom trenutku po prvi put dešava ovde, ispravi me ti ako grešim, ali čini mi se da je to trenutak kada počinje da se dešava Black Friday, Cyber Monday, da je to prvi put da bi pričamo o tom. OK, naravno, prve se dešavaju tako što ih imaš u fizičkim radnjama i OK, izađe katalog za to i sve. Ali jedna stvar je to, i opet je to relativno mali broj ljudi do koga možeš da dođeš i sve, i mnogo je konkurencije. Na webu, kada ima dobra akcija na webu, čak i tada, kada je sve bilo dosta sporije, ona se mnogo brzo proširi, zato što mi jesmo, kao što si sam rekao, price sensitive tržište. Jeste veliki udar svake godine za Black Friday. Kako je bilo? Je li bio prvi neki Black Friday koji ste preživeli?
Ivan Tanasković: Pa da, to je bilo jako zanimljivo. Morao sam da pravim prezentaciju za upravni odbor, da objasnim zašto mi hoćemo da pokrenemo nešto što je prvo van naše kulturnih, van kulturnih navika, bere, svega ono što, kažemo, Balkan predstavlja, sve su to neke čudne stvari koje u suštini je management bio u verovanju da će to napraviti čak negativnu konotaciju i traženo je mene da napravim neku prezentaciju, kao pitch, da pokušam da ubedim ljude da nam daju dozvolu da to uradimo. I to je jedan prvi breakthrough da smo dobili ok da da to uradimo i to je bila najbolja akcija do tada na webu. Posle toga nismo morali da pravimo pitcheve, hvala Bogu, da dobili smo poverenje od manažmenta da možemo da pravimo akcije, ma koliko čudno one njima zvučale, ali stvarno je to napravilo jedan ozbiljan breakthrough i prvi put se desilo da Technomanija tad pravi Black Friday i isto tako prvi put se desilo da nam padne sajt, pošto nismo znali šta možemo da očekujemo. I onda je bilo jako zanimljivo da praviš neku akciju koja ima vremenski ograničen na dan, dva, tri, pet, a da ti sajt ne radi. I obzirom na količinu ljudi koji su konstantno dolazili na sajt mi nismo mogli da se oporavimo. Sama platforma nije bila spremna i onda smo shvatili da moramo sve da menjamo iz korena. To je bio to jedan jako lep i funkcionalan Frankenstein, gde ti popraviš nešto i padne knjige na drugom spratu. Ne, ne, nismo mi. I onda shvatimo da ipak možda i jesmo. Možda i jesmo, može biti. Tako da je jako dobra škola po svim osnovama. Malo pre sam rekao, ali stvarno sad kad zagrebeš te detalje, stvarno kako je bilo da ti u suštini moraš prvo da uradiš neku analizu da bi nešto pokrenuo da radiš. A tad je bilo previše puta kalamljeno sve i onda ma može to. Ma nema to kud. Ma može to 100%, sve kod nas, serveri kod nas. Možemo mi to. I onda ti u stvari shvatiš da ne pomešaš tu ti serveri kod tebe kad ti uopšte ne znaš šta je od procesa iza. I to je bilo zanimljivo. I tad smo, na primer, naredne godine smo prvi put implementirali plaćanje karticama prilikom dostave. Bilo je jako zanimljivo to testirati. Mana toga je bilo što smo imali dva ili tri POS aparata pa ko da nismo mogli da zadovoljimo sve potrebe ljudi. Bilo je zanimljivo da kažeš da si pokrenuo nešto što uopšte ne znaš šta će neko da traži. A onda kad traži, ti kažeš, o, izvinite, ne smeš da kažeš čoveku da je otišao u Požegu ili u Loznicu, pa nemamo trenutno, možemo sutra. Moraš da zakažeš u stvari posle.
Ivan Minić: Ja se sećam toga, mislim da smo mi za prvu kancelariju kupovali ono šta ti treba u kancelariji, na frižider, aparat za kafu, šta god. I sećam se toga i kao bila je opcija, ja sam rekao, obavezno. Znači, ja sad da vadim ovde, da prebrojavam cash, da vraćate mi kusur, to stvarno ne mogu to raditi. Ajde vi lepo to donesete fakturu, sve, ja tu na licu mesta platim službenom karticom i sve super i super je radilo. Znaš, nama koji smo tu nekako od ne 0-og dana nego od 5 godina pre 0-og dana, ti se osećaš srećno i ponosno, iako nisi ni na koji način doprineo tome, ali osećaš se srećno i ponosno jer naši su nešto napravili.
Ivan Tanasković: Imam još jedan dobar primer, da kažemo, to prvo korišćenja kartica ili prvog načina segmentacije. Možda se gleda sa različitih uglova. Jedne godine je bilo, isto je ovako bila temperatura kao i danas, jer tako dugo je bilo toplo. Desila je situacija da na tržištu kod dobavljača nema klima uređaja, ne kod retajlera, nego kod dobavljača nema. To je to. Neko je tamo uradio lošu procenu, verovatno, ili šta god da se desilo. I mene zovu iz magacina koji je, by the way, tad bio nama, bukvalno iza kancelarije, znači u našem, nismo bili kod distributera, i misteriozno shvatili su da se u nekom uglu nekako pojavilo 40 klima uređaja. I sad nisu ni smeli da kažu menadžmentu, jer ne znaš kako će reagovati, negde ih nije bilo u papirima. I onda smo utvrdili da mi to možemo na webu da prodajemo. I onda smo rekli, ok, da napravimo neku, bar strategiju, neku ideju kako to možemo da uradimo. I onda smo došli do ideje da svi koji su stavili klimu u korpu, a nisu završili transakciju, da im ponudimo ako plate karticom danas do 12, sutra dan će imati na svojoj adresi. Mi smo prodali 40 klima u roku od 12. Nemoj bezobrazno, pola sata nije trebalo više. Tada smo dobili packu od magacina kako mi to možemo njima da uradimo. Jer oni nemaju resursa da spakuju 40 klima i da deliveruju za 24 sata. To je jako bilo davno, ali svi su bili srećni, je li tako, sa strane e-koma, sa strane menadžmenta, da je u suštini e-commerce zadužen za neku takvu prodaju. Je li tako 40 komada nečega?
Ivan Minić: Ja ti, ni na jednom drugom kanalu koliko god bio uspešan i koliko god tebi radnje bile pune ljudi i dobar trafik i sve, ti nigde ne možeš da obavestiš tu količinu kupaca u tako kratkom vremenu. Ovde to možeš da uradiš jednim mailom i za minut znaju svi.
Ivan Tanasković: Tako je. Tako je. A sve se poklopilo. I proračun je bio dobar. Gađali smo 20% više ljudi, gađali smo širi deo Beograda da bi mogli da deliverujemo u kratkom periodu i čak i vremenske prilike su nam išle na ruku. Čak i nestašica tog proizvoda. Znači sve nam je bilo potaman, a šlag na tortu, odnosno da kažem cherry top je bila ta akcija. Da smo mi kao, što si rekao sad, klikom jednim obavestio si 50 ljudi koji su hteli, imali i pokazali inicijativu da kupe neki artikal. Ti ga imaš na stanju, niko ga nema na stanju.
Ivan Minić: Imaš taj moment da uvek možeš to da koristiš kao kejs. Vidite, ljudi ovo radi.
Ivan Tanasković: Tako je. To nam je argumentovano. To je možda i mene profilisalo kasnije kao osobu u poslovnu, da ni jedan predlog koji je stizao odatle, pa u bilo kojoj firmi gde sam radio, nije stizao ja mislim. Znači nisam liznuo prst i rekao, Ivan misli to treba tako, nego evo vam brojevi koji potvrđuju da ćemo biti, znači brojevi mogu da te vode ka dobro, mogu i da fulaju, ali naravno ako testiraš, je li tako, više onih čupova, onda može doći do pravog rešenja ili pravog pravca, kako bude.
POSLE TEHNOMANIJE
Ivan Minić: Gde si dalje išao?
Ivan Tanasković: Da. Kasnije me vodi put ka Mozartu. To je jedno jako zanimljivo putešestvije. Mozart, pa onda Planeta sport i na kraju L’Oreal što se tiče kompanije. Mozart je jako dobra kompanija za mene bila obzirom da se dosta odluka, ako ne i većina, dešava prema brojevima. I menadžment od vrha pa na dole, svi funkcionišu tako, ceo biznis funkcioniše po verovatnoći. I jako je lepo videti i raditi sa ljudima koji imaju PhD iz matematike i govore ti nešto što uopšte ne razumeš, ali tebe zanima onaj input i output da li će biti takav kako sam rekao. Između to što si rekao, ništa ti nisam skontao, ali je jako lepo videti kako to u suštini funkcioniše u praksi. Kako brojevi ima može doći do dobrih rezultata. Posle toga, kažemo da sam osetio neku potrebu kladionica kao biznis. Ima tu nedostatak, ako gledamo samo kao e-commerce deo, ima nedostatak tog shippinga. Što bi rekao neki, pa što ti je to nedostatak, to ti je velika prednost da nemaš potrebu magazina, robe i shippinga, što je najveća boljka svakog e-commerce.
Ivan Minić: To je digitalni proizvod.
Ivan Tanasković: Tako je, digitalni proizvod od onog trenutka kada ti klikneš kupi ili plati, tu se završava tvoja usluga ti si je pružio. I tu ima velike prednosti, slažemo se. Ali iz, da kažemo, lupe ili sa moje strane gledanja, i ne baš tako, ja sam ceo svoj poslovni put gradio da imam tu boljku, jer tako volim nešto da mi smeta, očigledno. I jako je zanimljivo da mi je to nedostajalo u nekom delu. Eto, nakon toga Planeta sport, jedna jako dobra priča iz mog ugla, je to, da kažemo, neki technical hub cele SportVision grupe. I dosta stvari što se tu, da kažemo, dobro implementiralo i dalo rezultate, joj prešlo i u grupu. A tim ljudi i način rada mi se sviđao. Kao kad se vratim na tehnomaniju, kad digneš neku haubu, je li tako, tehnomanije, nije bilo ništa, a u Planeti me je baš demantovala kad smo digli tu haubu, je bilo jako dobar sistem sa neverovatno dobro organizovanom istorijom transakcija. I to me je kupilo u suštini, da ja moj deo posla mogu da radim. Na primer, kad sam dolazio u tehnomaniju, ja sam na kraju, kad sam video celu sliku, ja sam rekao, ljudi, što ste me doveli? Nemaš alat, nemaš tool kako da radim, nego sam morao da napravim sve, što opet, s jedne strane, nije ni loše. To je jedno jako dobro poslovno iskustvo. I da, to je kasnije kulminiralo za poslednjem u Lorealu.
Ivan Minić: Hoću da te vratim, malo da prođemo detaljnije, neke stvari tu. Ono što mi je super interesantno, generalno, kod Radionice, nećemo pričati o tome da li je to dobar biznis za tržište, ljude i sve ostalo, što smo svesni toga da nije. Ali je, iz aspekta posla, veoma interesantan iz mnogo razloga. Jedan od razloga je to što smo mi kao tržište tih vrsta usluga ekstremno kompetitivni. Možda i najkompetitivnije tržište u Evropi, najrazvijenije tržište u Evropi. Možda bismo mogli da budemo razvijeni nečem drugom. Ali nebitno, to samo znači da moraš da budeš užasno dobar u svom poslu, da bi mogao da imaš taj ekstra edž u odnosu na konkurenciju. Sad ono što je dobro, da, imaš beskonačnu količinu podataka na osnovu kojih donosiš odluke, ali isto tako imaš mnogo pokretnih delova, mnogo stvari koje se dešavaju u trenutku, mnogo situacija u kojima moraš jako brzo da reaguješ, mnogo situacija u kojima apsolutno nema vremena ni prostora da se neko bavi time, već stvari moraju da se naprave tako da rade po automatizmu, na bazi inputa da automatski prave priču dalje, a ne da se neko sad bavi i kaže, e sad ćemo ovo. Ne, ne, ne, ne, ima previše toga. S te strane bih voleo da mi kažeš ono što možeš o tome kako su neke stvari tu funkcionisale.
RAD U KLADIONICI
Ivan Tanasković: Zanimljivo je, sa poslovne strane, meni jedan od najfascinantnijih delatnosti su kladionice, sa poslovne strane su baš svi napravili dobar uvod. A ono što je sa druge strane, na primer, jedna utakmica koja si igrao na kladionici, porediš sa, na primer, jednim proizvodom na nekom e-shopu, ovamo imaš jedan artikal, eventualno veličinu možda biraš tog artikla koja je, je li tako, odeća i obuća, i da kažeš kupi, stavi u korpu. Kod kladionice imaš 140 različitih kvota za jedan meč. Što je opet, sa strane nekog ko se bavi tim poslom, veliki izazov kako ti da reklamiraš, šta ti je cilj, na osnovu, je li tako, svih podataka koje imaš. Tako da tu postoji jedan ozbiljan izazov, a sa druge strane, kladionica ima tu prednost, nažalost ili na sreću, zavisi kako se gleda, da ti komuniciraš sa velikim fanovima sporta. I tu pada u vodu bilo koji negativni kontekst kladionice, jer meni kada dođe mail sa Manchester Unitedom, ja ću ga otvoriti, bez obzira da li pričaju o redaru koji je čistio nešto, ili da li su promenili zastavicu na korneru. To je, kako bih rekao, ta emocija koju ona stvara.
Ivan Minić: A mi smo i nacionalno za sport.
Ivan Tanasković: Ekstremno. I onda sa, pa ne mogu reći nekom osnovnom, ali stvarno bazičnim delovima segmentacije, smo napravili proof of concept, dobio sam poverenje menadžmenta, dobio sam poverenje ljudi iz analitike, da mi pomognu da probamo, pošto trenutno tad nismo imali automatski alat za segmentaciju, da napravimo neki, pa da kažemo model koji bi imao za cilj da nešto dokaže. Sa najbazičnijim načinom rada, obzirom da se, opet ću se ponoviti, komuniciraš sa izuzetno emotivnim ljudima i ako ga targetiraš sa onim što on voli, to je, efekat je neuporediv sa bilo kojoj drugom industrijom. Znači, da li pričamo o sportskom aparelu, pa da izašlo, ne znam, Nike, pa čak i onaj Max svojevremeno komande sad, nema taj level posvećenosti. Nijedan brend, bar iz mog iskustva, nema taj level, posvećenosti. Možda jedino unboxing Apple-a, iPhone-a, tako nešto, ali toliko smo fanatični u tom praćenju sporta, da taj kladioničarski deo se ne smatra negativnim. Vratiću se nekoliko desetina godina unazad kad smo mi bili klinci, sportska prognoza nije bila negativna. Bilo je jako hobi da su se svi šalili na tu temu, a to je identična stvar.
Ivan Minić: Kao i loto, kao i sve što su bile igre na sreću u tamom periodu.
Ivan Tanasković: Tako da, sa poslovne strane sam imao priliku da radim sa ljudima koji su nebitno, s jedne strane jako bitno da kažemo da su akademski otišli high level, PhD iz matematike ili iz neke druge akademske struke, ali s druge strane da oni mogu moje reči da pretvore u brojeve i da dokažemo da to daje vrednost kompaniji. I to smo uradili na više različitih kejseva, dobili poverenje i počeli da radimo jednu ozbiljnu strategiju za segmentaciju, koja je posle otišla van granica naše zemlje.
Ivan MInić: To je super interesantno što veliki igrači na našem tržištu su se odavno proširili i na druga tržišta, naročito kada je online deo klađenja u pitanju i da ljudi to često i ne znaju, ali da svi naši veliki igrači imaju svoja predstavništva i u nekim zemljama Evrope i u Africi i na raznim nekim tržištima. I ono što je meni super interesantno kad pričam sa nekim kolegama koji su u tom domenu, imao sam u jednom periodu i klijente neke strance koji su hteli da dođu na ovo tržište, pošto su čuli da je tržište super i da treba da dođu. Kad smo prvi put seli i kad su oni dali predlog njihovih kvota za narednu nedelju, ubeđujući nas da su najbolje, mi smo izvodili statistike, uporedili kvote, oni su bili najgori od sedamnaest igrača na tržištu. Ali kao mi smo značajno bolji od svih na našem domicijalnom tržištu. Super, super, matori, tvoja kvota je 0,3 niža od one koje ti nudi kao najbolji igrač na ovom tržištu. I kao jednostavno, to je tako. Da ne kažem da ne znam, jer naravno ne pratim to dovoljno na drugim tržištima, ovde se ne kladim, ali pratim fenomenalnoški jer ako ništa drugo, imam to oboljenje da pratim sport i kladionice su prve koje jave i za transfere, i za povrede, i za svašta nešto što je bitno. Mislim, došli smo do toga da, vodeći sportski sajtovi, jesu sajtovi koji su ili u vlasništvu kladionice, ili uz ozbiljnu podršku kladionice. I sad, ono što recimo kod nas postoje, ne postoji nigde drugo, ili ja bar nigde nisam viđao, naročito neka organizovana stvar, to su neke posebne akcije koje su tipa, sećam se toga kao prve stvari, a možda je bilo i nešto pre toga, kada Ivana Španović nije osvojila zlato zato što joj se otkačio broj na dresu, ti si naše zlato i akcija ako ste se kladili da ćete uzeti zlato, to mi isplaćujemo. I sad kao, to je komunikaciono toliko potentna i genijalna stvar, a pošto imaš sve brojeve i sve znaš, ti znaš tačno koliko te košta. I verovatno te ne košta previše. Košta te mnogo manje nego PR koji ćeš da dobiješ za to. I sad naravno, to je evoluiralo. Sad smo imali za svetsko prvenstvo var ne važi kod nas, kod ovih za svaki bod, ne znam ovo ćemo ili ono ćemo.
Ivan Tanasković: Za Đokovića je često to bilo.
Ivan Minić: Koliko je to evoluiralo vremenom, dokle smo stigli, a to naravno nema ni u jednom drugom segmentu tržišta, jer nijedan drugi segment tržišta nije toliko kompetitivan.
Ivan Tanasković: Tako je, tako je. Pa ono što si malo pre rekao uvodu, stvarno je tako, to je i u retailu, ali oni nemaju toliko prostora za to. Pogotovo u sportu i kladionice oni imaju i taj marketing mora da bude mnogo živ, da se u nekom trenutku bez neke velike analize, nemaš vremena, ako hoćeš da budeš interesantan ili da dobiješ neki PR, moraš da deluješ brzo, svakako. Ali svakako, sama kladionica ima dosta proizvoda gde ti u suštini si vremenski ograničen, koji donose jako dobar prihod. I onda ako nisi sebe organizovao na taj način, to propuštaš priliku. Na primer, finale Lige šampiona, klađenje u lajvu ili tako neke stvari koje privlače ogromnu količinu ljudi, što sportskih fanova, što ljudi koji se klade, su jedan ozbiljan proizvod koji ne sme da se propusti na više načina. Sada li će to da bude tako neki ambush marketing ili kako god da ga nazovemo, da pokušaš da na neki drugi način skreneš pažnju, ali kao što si rekao, tržište je preplavljeno drugim konkurentima, moraš da budeš inovativan i moraš da se potrudiš da to uradiš.
Ivan Minić: Ako pričamo o Planeti, Planeta mi je isto super interesantna iz jednog ugla. Kao što si i sam rekao, kažem, onaj brand u okviru SportVision grupacije, iako kod nas ljudi dugo nisu znali da je to zapravo ispod svega ista firma, ali ono što je mene interesantno je da Planeta, iako je uspešna, naravno, kao brand retailer u toj oblasti, vrlo često je pokusni kunić za gomilu stvari koje se rade, i na neki način, pošto imaš account na svemu, jer si sa svega kupio jednom, patike makar, tačno sam primetio u nekim periodima, i deo toga si ti bio tamo, da se rade stvari koje ne radi niko drugi. Da imaš bukvalno neku vrstu mini laba u kome se neke stvari probaju koje se ne probaju na drugim mestima, jer kao, hajde da probamo, da vidimo šta će da se desi, pa ako radi, onda ćemo ga verovatno proširiti na ostale. E sad, šta bi izdvojio tu kao neke interesantne stvari koje ste radili?
INTERESANTNI PROJEKTI
Ivan Tanasković: Dobra stvar kod Planete jeste taj tim, svakako i menadžment koji je baš uključen u posao, i onda mnogo lakše se dobijaju odobrenja za neke nove stvari. Iako sam ja više okrenut kao ovim nekim kanalima unapređenja kanala komunikacije koji su, na primer, za njuzletera, automatizaciju neku, tu sam, hajde da kažemo, jedan od aha momenata, i verovatno i to kroz tu neko poslovno iskustvo, volim da me demantuju brojevi. Znači, to što ja mislim ću staviti sa strane, ali mi pokaži da to radi. I na primer, Planeta je jedan od retkih biznisa koja i dalje dominantno radi SMS i Viber marketing koji daju odlične rezultate. Što je jako zanimljivo. Oni imaju taj neki legacy sa kuponima, i ja kad kažem kupon, ili kad meni neko kaže kupon, ja verovatno dobijem tikove, zato što znamo svi koji se bave ovim poslom, koja je procena tih iskorišćenih ili neiskorišćenih, ili koji je procenat tih pokušaja da se iskoriste kuponi, i to su jako mali brojevi. To jako teško funkcioniše. Ljudi ne žele da gube vreme za to ili ne znaju. Ima, da kažemo, verovatno više razloga, ali tu smo mogli da izdvojimo jako veliki broj tih ljudi koji to rade godinama. Znači, to je jedan… Svi retaileri manje više danas imaju te kupon kodove, tako za neki popust i slično, ali kod Planete je to legacy koji traje već deceniju i više verovatno, gde oni su naučili ljude da tako kupuju. I to je još jedan onaj aha moment koji sam ja doživeo, da SMS-i i viber marketing stvarno mogu da budu i te kako isplativi, iako su skupi, je li tako? Mnogo skuplji od nekih drugih kanala komunikacije, ali je meni bilo zanimljivo da se neki od retailera usudio da to testira, da to gura. Godinama je to bilo, je li tako, u nekom… Nije bilo pozitivno, da budemo iskreni. Većina danas se, jer kad pogledamo kanale komunikacije, nema ih mnogo. Mislim, a do nas je kako ćemo ih koristiti, na koji ćemo način poruku pokušati da pošaljemo, oni su ostali dosledni tom. I sad, to je jedan segment koji je svakako izdvojio, drugi segment je bio in-house team za development, koji je u suštini dosta pomogao da se neke stvari dese brže, svi smo upoznati u velikim sistemima da to je jako sporo, i da tu development, pa neću reći da koči, nego je ceo sistem tako napravljen da jako teško možemo dobiti neki novi feature ili novu opciju, ovde je to potpuno drugačije. Odnosno, možemo ga dobiti, mi zavisimo. Mi držimo, kako bih rekao, organizaciju u tom segmentu, da smo mogli da imamo jedan jako lepo obojeni gantogram i da pratimo dešavanje developmenta na nekoj našoj strani, sa naše strane.
Ivan Minić: I ja, kad se vratim malo unazad, kad se setim tog perioda otprilike, tačno znam i osećam trenutak kad sam primetio koliko je Planeta bolja u njuzleteru od svega što postoji na tržištu. Ne u odnosu sad na neke američke retailere ili neke britanske, gde sam imao akaunte jer smo nešto nekad kupovali. Oni su stvarno fantastični u svemu tome, naročito ako imaš više od tri, četiri kupovine, pa stvarno nešto znaju o tebi. Ali u odnosu na ono šta je inače, da kažem, tržište radilo po tom pitanju, Planeta mi se čini da je zaista pravila ozbiljan iskorak. Ovo što ja kao korisnik mogu da kažem je užasno. Nervira me svi koji mi šalju ove Viber poruke. Ali isto tako neću da se odjavim zato što…
Ivan Tanasković: To čuo sam kao argument.
Ivan MInić: To je onaj moment koji kao, jebiga, nervira me, a ponekad dođe nešto što ti treba i što je interesantno. Ali u svakom slučaju, te metode volim pre svega, iako za Viber to baš nije 100% tačno, zato što su neinvazivne. Meni mail nikad neće zasmetati. Zasmetaće me ako mi dođe pet maila u roku od sat vremena. Ali ako mi dođe jedan, nedeljno, to je skroz okej. I zapravo će me nekad možda trigirovati da kupim, iako mi ne trebaju patike, kupiću druge ili treće patike ako mi pošalješ neku akciju koja za mene ima smisla. L’Oreal. Kako? Otkud?
Ivan Tanasković: Imam baš zanimljivih par detalja. Prvo je bilo moje pitanje ka njima, na možda prvom ili drugom sastanku, gde su rekli, zašto ja? Ja ništa ne znam o tome. Šta god su mi pomenuli, ja ne znam ništa o tome. A oni su mi rekli, okej, mi znamo naše proizvode, treba nam neko ko zna e-komerc. Uvek tražim neki argument, da li je to u brojevima ili u rečima, ali moram da imam argument da bi ja sebe pokrenuo, što mi je bilo fascinantno. Industrija kao industrija mi je fascinantna. A drugi detalj je bio da sam ja po početku, jedna gospođa koja je sa drugih tržišta došla mi u kancelariju i pitala me, kako ti muškarac, Balkanac, prodaješ kozmetiku i šminku, zar ti uopšte znaš šta je razlika između linera i nečega? Ja okej, sad u glavi se pojavi onaj dobri ili loši test neki, ili šta god, ali moj odgovor je bio prilično iskren i direktan. Rekao sam da ne znam koja je razlika i da ne moram da znam, da gledam brojeve. I ona rekla, fascinating, i izašla. Ja sad u trenutku nisam znao šta se desilo, da li je to neko poslao. Da li je to bio test neki, neko me testirao ili šta god, ja sam očekivao neko da će se smeje od kolega, međutim, svi su radili, tako da, posle saznadoh da nije bio test, a žena ima takav…
Ivan Minić: Suptilna.
Ivan Tanasković: Suptilna, da, direktorka iz gornjeg sektora i voli tako nove kolege malo da testira. Ali u suštini sam shvatio, u suštini, rekao sam suštinu celu. Okej, ja ne znam to, naučiću vremenom svakako, ali za neko targetiranje ili za neku ozbiljniju kampanju svakako neću gledati ništa drugo osim brojeva. I pravili smo odlične kampanje sa, na primer, second data podacima, gde sam ja dobio, da kažemo, brief, edukaciju, koji su komplementarni artikli. I onda sam sa tim znanjem otišao kod Retail Lever i mogli smo napraviti super kampanje, čak i na tržištu Balkana, malo šireg Balkana, gde sam ja pokrivao balkansku regiju. I dođemo do cilja, do dela, gde ti samim razumevanjem ekomerca, brojeva ili navika potrošača možeš da prodaš bilo šta. Znači, svakako ne razumem u šminku, ali ni u skidanje iste, ali možemo napraviti komplementarne proizvode u neki, kažemo, paketić koji će na osnovu podataka moći da bude kompetitivan u nekom retaileru.
Ivan Minić: Znači, postoji tu i taj moment gde u nekim situacijama ljudi kažu mi tebe tražimo zato što se ne razumeš, jer to znači da nemaš pristrasnost. Nemaš taj moment da kao, ali ja baš volim ovaj proizvod, želim da se… Ne zanima me. Znači, okej, zanima me ako mi vi kažete imamo problem ovog proizvoda, imamo mnogo i moramo da ga se rešimo. To je druga tema potpuno, to je druga vrsta problema. Ali kao, ne moram da znam zato što ako znam, onda sam pristrastan. To je ono kao kad ocenjuješ testove, a ne znaš ko ih je radio. Možda ne želiš da znaš ako znaš te učenike i ako te neki od njih nervira. Drugačije ćeš ocenjivati. U toku svega toga, dešava se priča da, okej, e-komerc stvarno počinje da biva segment o kom ima smisla pričati. Prvi put, pre desetak, dvanaest godina kad smo pričali o svemu tome, ti si bio srećan ako je to tri do pet posto ukupnog prometa nekog retajlera. Ako dolazi kroz e-komerc, iha, mašala, znači kidamo, nema problema. Ali vremenom to postaje sve ozbiljnije, sve više igrača ulazi na tržište, sve su kvalitetnija rešenja koja se koriste, sve su kvalitetniji podaci. Sve je bolje, sve to raste, ali i dalje raste na jednom prilično, na jednoj stihijskoj bazi, lične inicijative, ovaj je lud, hoće da proba. Ne postoji ništa organizovano i 2018, čini mi se, počinje inicijativa da se formira e-commerce asocijacija. 2019. je formirana, jel tako?
Ivan Tanasković: U suštini 2018.
RAZVOJ E-COMMERCE
Ivan Minić: Šta je bila ideja, ko su ljudi koji su se okupili tu i kako je to bilo, pošto znamo da u principu ta vrsta strukovnih udruženja kod nas uglavnom ne služe ničemu i ne funkcionišu, a vi ste uspeli da napravite neke prilično ozbiljne iskorake u prethodnom periodu, i imali ste i izazova gomilu, jedna od njih je, naravno, i COVID i sve, i činjenica da je to jedno malo udruženje, mali sistem. Ali kao, od čega je počelo i šta su bile neke startne ideje? Ivan Tanasković: Pa ovako, kad se vratiš nazad… Iako su svi ljudi koji su uključeni u udruženje i od početka do sada, ljudi sa velikim iskustvom, mi nismo znali šta nas očekuje. Mi, da kažemo direktno, mislili smo da će to biti mnogo lakše. Imali smo kroz prve dve, tri godine dosta nekih dečjih bolesti koje smo morali mi da preležimo zajedno sa COVID-om. Ali shvatili smo, dugo nam je, moram priznati, trebalo da smo shvatili da moraš imati full-time tim koji će to raditi, da bismo mi mogli da čak konkurišemo na neke ciljeve koje smo želeli, a to je, na primer, da se prave radne grupe, bar da utičemo za izmenu delova zakona ili nove zakone za e-commerce, da se čuje glas privrede. I to je neki cilj za što je nastalo ovo udruženje, ali smo shvatili da je prilično dugačak put do toga. Ima ona kao zašto, Bože, moramo uvek da naučimo na svojim greškama, to je ono, verovatno se svi nekad pitamo, ali verovatno smo i morali da prođemo taj put. Kako god, možda je dobro što smo ga prošli, znamo šta možemo da očekujemo, znamo kako je tržište i kako funkcioniše, a sa druge strane okupili su se ljudi koji su direktno ili indirektno bili vezani za e-commerce i okupili, da kažemo, u upravnom odboru ljude koji su opet u raznim delatnostima uključeni u e-commerce. Da li je to payment, da li je to delivery, da li je to marketplace danas. Da pokušamo da udružimo privredu i da napravimo neki iskorak. Tokom prvih, da kažemo, ajde, pet, šest godina, primarna stvar je edukacija. Edukacija je neka, da kažem, usluga samog udruženja, da edukujemo kako partnere, tako i partnere od partnera, s ciljem da se unapredi tržište. Mi smo pokušavali da edukujemo i kupce, ali smo suviše mali da možemo mi to kao udruženje danas da uradimo, ali možemo i da edukujemo, na primer, retailere, pa onda sa retailera da pokušamo da spuštamo dole, što će biti veći uticaj.
Ivan Minić: Ja bih rekao da nije samo edukacija u klasičnom smislu, nego da postoji nešto što je mnogo važno u industriji, to je deljenje znanja.
Ivan Tanasković: Doći do toga je, kao što rekao na početku, morali smo da zadovoljavamo neke potrebe kompanije, da bi kompanije postale članice, i to je okej, jedan proces. Kasnije dolazimo do tog dela da smo mi počeli da spajamo komplementarne kompanije, da vidimo da neko razvija nešto ili nam se obrate za upit, i onda smo počeli da spajamo konkurente, čak i konkurente, što je jako zanimljivo, a to si dobro rekao malo pre u uvodu, nažalost, do sada nije postojala neka strategija tržišta i onda vidimo individualne neke kompanije koje su na svoju inicijativu razvijale nešto što je super uspelo, ali kad bismo imali tako nekoliko kompanija i neku strategiju, onda bismo mogli da dignemo tu lestvicu zajedno kao tržište. Tako da je to cilj asocijacije, jedan od ciljeva, pored tog nekog uticaja na zakonodavstvo, da pokušamo da udružimo tržište i da se malo više priča o neuspesima, o uspesima, šta je dobro, šta treba unaprediti, gde imaju koji retaileri problem i na koji to način rešiti. Evo mi smo malopre u razgovoru rekli da postoji problem sa podacima, postoji problem sa informacijama o nekim proizvodima, što će automatski, na primer u fashionu, da smanji procenat povrata, što će smanjiti trošak. Tako da o tome mora da se priča i sad smo počeli da organizujemo na primer B2B zatvorene grupe, ne znam kako drugačije ih nazovem, pošto nema neki formalni naziv, u suštini da počnemo da spajamo desetak, petnaest komplementarnih kompanija koje imaju razlog da sarađuju, imaju potencijalnu saradnju. I to su zatvorene grupe i pokušavamo da tako okrenemo članove jedne ka drugima. Imali smo zadivljujuće nekoliko uspešnih, jako uspešnih spajanja gde su kompanije bile oduševljene da možemo na taj način da napravimo njima jednostavno i partnerstvo, posao, prihod i slično.
Ivan Minić: Znači postoji tu i jako važna stvar, a to je da kada udruženi nastupate pred nekim, da li je to država ili je to opet neka treća firma, drugačije je kada se skupi pet retailera, koji možda nisu oni najveći, ali njih pet malih je ozbiljan pool zajedno, oni mnogo drugačije mogu da komuniciraju i sa partnerima za logistiku i sa bilo kim drugim na tržištu.
Ivan Tanasković: Mora da se pojavi neki, mora da se mapira problem koji boli više trgovaca. I onda samim tim pokušavamo tako da okupimo privredu. Evo sad, jedna od jedna od radnih grupa će biti vrlo brzo formirana, da konačno uđemo u tu neku borbu. Da li će to biti sa vetrenjačama ili ne, videćemo, ali sama inicijativa da se to uradi je već stvorila više volje i kod institucija, i kod države i u privredi, da u suštini svi su oduševljeni da počne neko da se bavi time. Jer jako je teško pokazati na neko bolesno drvo u šumi ili bolesnu granu. Moramo da budemo svesni, da vidimo da ta bolesna grana stvarno daje problem više trgovaca. I iz priče sa velikim, da li delivery kompanijama ili marketplace igračima ili retailerima, shvatiš da su svi oni imali inicijative. Ali te inicijative su bile sa njihove strane i institucije ne mogu da reaguju ako jedna firma ima problem. Tako da ovo je neki način da pokušamo da se udružimo i da pokušamo da delujemo kao neko tržište, kao e-commerce delatnosti.
Ivan Minić: Kad pričamo o ovoj sadašnjoj fazi tvoje karijere. Ti si nakon nekoliko godina članstva u upravnom odboru i učešća u svemu tome, postao direktor e-commerce asocijacije i jedna od stvari o kojima smo dosta pričali u prethodnom periodu, privatno, jeste i taj moment stotina i stotina razgovora sa raznim ljudima i mapiranja tih velikih problema. Naravno da ako je problem veliki, sigurno se neće rešiti za 15 minuta. Da je mogao da se reše za 15 minuta, nikad ne bi ni došao do toga da je problem. Svi smo mi odrasli ljudi i sposobni smo da to rešimo. Ali ako ih izmapiramo dobro, verovatno zajedno možemo da pokrenemo neki proces kroz koji će se deo problema rešiti, onda kao posledica toga drugi neki deo problema će nestati jer ovih prvih nema i biće bolje, nikad neće biti savršeno jer savršeno ne postoji, ali imamo mogućnost da stvari napreduju. Desilo se i to da je svim učesnicima u tom dijalogu postao e-commerce zaista važan. Da niko više ne može da kaže e, pusti to, to je 5%, koga briga, nego svakoj velikoj kompaniji e-commerce važan, svakoj velikoj kompaniji koja je deo lanca u tom procesu, da li je to delivery, da li je to payment, da li je to nešto treće, je to postala važna stvar i onda naravno i država je svesna toga svega i onda postoji neka baza dobre volje da može da se priča o tome. E sad, šta su te neke stvari koje ste izmapirali? Mislim da ljudi koji planiraju da uđu u to, imaju neku svoju ideju, verovatno nisu svesni svega. Svesni su toga da imamo problem sa tim da isporuka u Srbiji nije kao što je u Americi kad imaš Prime. Jer nigde na svetu nije kao što je u Americi kad imaš Prime. Ali šta su stvari koje vi pokušavate da rešite i da li je bilo nekih breakthrough-ova koje možeš da podeliš?
Ivan Tanasković: Breakthrough-ova, nažalost, nemamo u smislu realizacije zato što tek počinjemo sa tim. Breakthrough je samo osnivanje prve te radne grupe. Ono što smo mapirali za početak jeste, na primer, sankcionisanje dostavnih službi u velikim gradovima. Kad kažem dostavnih službi, ne mislim samo za third-party logistike nego, na primer, za FMCG-ceo, pošto oni imaju svoj, da kažemo, taj deo prodaje online namirnica je eksplodirala za vreme Covid-a i after Covid zadržala se na nekoj velikom procentu, odnosno da je bila, je li tako, i svi oni imaju jako veliki problem sa tim. To su ozbiljni iznosi, postoji delovi grada gde oni nemaju ni teoretske šanse da isporuče nešto, a da ne dobiju kaznu. I onda je to prva radna grupa koja će biti formirana, gde smo obuhvatili veliki deo, da kažemo, third-party logističara, odnosno last mile dostave i FMCG-eva. I ta radna grupa je, da kažemo, prva koja će se osnovati, ali naredne će biti vezane za marketplace, logistiku, fulfillment. Imamo za cilj da, ovako malo može zvučati kao kliše, ali u razgovorima koje si pomenuo, koje smo radili, jedan na jedan sa ljudima iz raznih delatnosti, to je onaj trenutak kada odeš na neki sastanak i nemaš očekivanja, što je najbolje. Znači, ne očekujem ni dobro, ni loše, nego nemam očekivanja i želim da vidim šta će da mi ljudi kažu. I do te mere su oni došli, ili je njima prelila kap čašu, da su nam dali, da će nam dati ljude, dali iz biznisa ili iz legala, da recimo u narednih šest meseci imaće šest dana da čovek može da ti dođe na radnu grupu da se posveti tome, da ti da neke insight-e koje ti trebaju, da bi tvoj legal, tako, head of legala, mogao da to sažme u neki pravni dokument. I onda kad smo mi shvatili da su najveći spremni da to urade, čak i veliki i mali, smo mi shvatili da je to pravi trenutak da možemo na razni način da delamo i da otvaramo razne neke radne grupe, najbolji nazive, koje u suštini niko od nas nema iskustvo kako će to da funkcioniše, ali smo dobili jako dobru podršku od Privredne komore Srbije koja će sa nama zajedno da bude u tom projektu. Tako da mislim da idemo u pravom smeru i mislim da je sve na nama. Znači, koliko se mi budemo potrudili da će biti nešto toga.
Ivan Minić: Mislim da postoji dosta bolnih tačaka za mnoge učesnike. Znači, mi imamo banalne stvari koje su problem, ali predstavljaju ozbiljan problem, a to je, da ne znam, za gomilu stvari koje danas postoje kao novi biznis modeli i novi tipovi firmi, ti nemaš adekvatnu šifru delatnosti, nemaš adekvatne pravilnike koji to pokrivaju, što znači da je to u sivoj zoni, što znači da u nekom trenutku više neće biti u sivoj zoni i ti ćeš možda biti u prekršaju koji ne znaš. Šifra delatnosti, mislim, možda imaš bilo koju šifru delatnosti i da radiš drugu, osim u specifičnim slučajevima. Ali lepo je da imaš šifru delatnosti koja ima veze sa onim čime se baviš, jer prosto bi to trebalo da bude tako. A kod nas se to ažurira relativno retko. Poslednje ono ažuriranje jeste uvelo neke IT delatnosti danas. Imaš web hosting kao kategoriju, imaš izradu sajtova, imaš programiranje, imaš takve stvari. Pratilo to toga je prošlo pa dosta više od deset godina i nije bilo nekih većih updata koliko se ja sećam.
Ivan Tanasković: Tako je, tako je. Ima dosta delatnosti koje su prepoznate, samo prepoznate kao modeli, kao na primer marketplace, da ima sivih zona koje si pomenuo ispod toga. U smislu da ima dosta stvari koje treba rešiti, a nisu ogromne, nego samo ne postoje procedure za to. Ima dosta stvari u fulfillmentima, na primer. U dostavi čak imamo dosta zakona koji su čak iz Jugoslavije nasleđeni, tako da možda je mene više… Ono, svrbeli su me dlanovi i želeo sam da opipam teren u koji idem i imao sam u svoju inicijativu da pozovem ljude koje znam, prvenstveno, jako dugo i koji mogu… Nemoj da sad zoveš pravnu službu da pitaš, nego mi daj tri ili četiri ili dve stvari koje te zakonski stopiraju u nekom delu, a koje ti smetaju, je li tako? I svi koji stopa mogu da ti kažu dve, tri stvari koje su… Da budem iskren, ne možeš da ostaneš bez mimike. Znaš da kad čuješ tako nešto da ne napraviš neku facu koja te iznenadi, ali dobro, nije čudo, niko se nije bavio time i samo su bile inicijative pojedinaca, je li tako, u nekom narodnom periodu i dosta stvari smo, verovatno, i nasledili ili prepisali. Tako da naš cilj jeste samo da budemo kao asocijacija uključeni možda u unapređenje tih zakona i da pokušamo da nešto napravimo, a da se čuje glas privrede. To je jedina stvar.
NAPREDAK TOKOM GODINA
Ivan Minić: Jedna od stvari, naravno, koje radite jeste i istraživanje, mapiranje tržišta, praćenje trendova, komuniciranje trendova, jer u nekim situacijama podaci su dostupni jer, ne znam, Narodna banka izda neko saopštenje, ali to saopštenje ne stigne daleko jer… Narodna banka. Tako da mislim da je taj deo posle isto jako važan da budete neka vrsta megafona za te stvari. Ono što bih voleo je… Mi sad ovde pričamo o tome kako ti poslednjih 20 godina plus si u toj priči. Mislim da nije neophodno da mi kažeš šta se promenilo u prethodnih 20 godina, jer se sve promenilo. Ali ovaj period koji jeste od 2018-19. do danas jeste period velikih promena, drastičnih promena u svakom nekom smislu. Po prvi put imamo, pa možemo slobodno reći, više od dva ozbiljna marketplace-a na tržištu. Dva ogromna marketplace-a, ali i gomilu manjih koji više ne pokrivaju samo svoju nišu, nego pokrivaju i okolnih nekoliko. Tržište je neuporedivo veće, imamo svašta nešto dostupno, imamo već neki niz godina price comparison alate koji opet značajno shiftuju tržište prema onima koji su u nekim domenima, koji nude dobre dealove za razne stvari. Imamo dosta pojedinačnih brendova koji aktivno komuniciraju ka tržištu, a prodaju se kroz lance. Nije to više samo, evo vi, lanci, gurajte, nego sad ćemo mi da guramo, a vi ćete da ispunjavate. Mnogo stvari se desilo. Daj mi neke najjače utiske za tebe kada to gledaš i možda neki podatak koji ti stoji negde u malom mozgu, koji je važan.
Ivan Tanasković: Da, ja mnogo volim te podatke i te izveštaje. Ove godine ćemo izbaciti prvi, da kažemo, sveobuhvatni izveštaj koji će sadržati kako našu analizu e-trgovaca, e-kupaca, tako i podatke od Narodne banke Srbije, kartične šeme, viza i Mastercard su nam dali svoje, fokus grupe koje su jako vredni podaci. Od Ratela smo dobili jedne podatke vezano za pošiljke, tako da će biti jedan jako lep, sveobuhvatni izveštaj celog tržišta sa konačno na jednom mestu svim podacima koji su od kredibilnih izvora za e-commerce. Naravno da može bolje, može, ići ćemo ka tome, ali ovo je neki prvi report koji ćemo izdati ove godine i pokušavamo da budemo up to date, znači uvek će biti godinu iza. Što se tiče podataka, ono što bih istakao, na primer Narodna banka Srbije je pre tri meseca objavila da u Srbiji ima 4010 online web šopova koji imaju prihvat kartica. Zašto to ističem? Zato što jedini podatak koji do sada imamo vezano za broj online šopova jeste kada oni izaberu šifru delatnosti. Znači, prednost toga je, tako je, imamo analitiku, ali legacy šifre delatnosti u Srbiji jeste taj da samo se prati primarna šifra delatnosti. Samim tim ispada da mi u Srbiji imamo 2300 web šopova, ali to su samo oni šopovi kojima je primarna šifra delatnosti 4791, gde se vezuju za online prodaju. Svaki retailer u Srbiji nije na toj listi zato što je šifra delatnosti njihova za prodaju motornih vozila, kako ono ide, ono sveobuhvat za trgovinu. Tako da je to jedini podatak trenutno da znamo da imamo preko 2000 šopova, ali nažalost veliki deo toga ne vidimo, prvo zato što je izabrana šifra delatnosti druga, a drugo zato što nemaju prihvat kartica. Tako da to je jedna informacija. Druga inicijativa koja dolazi na nacionalnom nivou po meni je jako dobra, to je inicijativa Bolji način, gde je od Narodne banke Srbije i Ministarstva finansija došla inicijativa koju su podržale sve banke, sve kartične šeme, uključujući inostrane i naše, gde se po povoljnim uslovima daju POS aparati, bilo da offline ili online, da je mogućnost privredi da dobije to po mnogo manjim iznosima, po zanemarljivim troškovima. Takva inicijativa je neophodna, da se gura i odozgo i odozdo, tako da i mi guramo privredu, ali i da osetimo neki push od strane institucija. I to je, ja mislim, jedna od retkih inicijativa, ako ne jedina da ja znam u zadnjih 20 godina. Drugo, dosta je bilo nekih, pa, nažalost, ali opet i na sreću tih individualnih uspeha kompanija koje su napravile, da li paketomate, da li plaćanje karticama prilikom dostave, ili, evo sada u proteklih možda godinu ili nešto dana, možda malo i više, gde se promenio način isporuke, te tu mi delivery koje smo malo pre pomenuli, znači te gabaretne tehnike, na primer, ili nameštaja, gde vi sad nju dodatno plaćate, ali neće vam praviti problem da vam donesu u stan, znači nikom neće ostaviti to ispred zgrade, je tako, to je prva stvar. Druga stvar je što će se uređaj ili paket raspakovati da vidite da li je okej, pre nego što budete potpisali. Što je velika stvar za tržište, jer je mnogo veliki broj tih ordera moralo da se vrati. Ljudi su se žalili, dobijate nezadovoljnog kupca, vi opet morate da angažujete tu main delivery koji je nešto oko 2000 dinara, zavisnosti od veličine vašeg brenda, je tako, i potrebe, ali jako skup. I onda se često desi da ta vaša prodaja neće nadomestiti cenu koštanja tog delivery-a, tako da ima tu jako ozbiljnu računicu, a na ovaj način se ti problemi rešavaju. I na kraju možda bih istakao trenutak kada je Hrvatska ušla u Schengen, desila se jedna promena na tržištu gde su se sve te fulfillment kompanije koje su delovale u Hrvatskoj počele seliti u Srbiju, fulfillment kao delatnost je nova u Srbiji, to je jedna od onih delatnosti koje si pomenuo da nema šifru delatnosti. U suštini je nešto novo na našem tržištu, imamo naše kompanije koje funkcionišu kod nas, ali imamo i inostrane sa idejom da budu one stop solution za neke naše merchante, neke naše prodavce koje žele da prodaju u Evropskoj uniji, na primer, i oni nude magacinski prostor, nude čak i last mile u bilo koji deo Evrope. Jako je zanimljivo da sada bar imamo mogućnost da to radimo, ne govorimo o ceni, sigurno je skupo, mislim skuplje je nego lokalni delivery, ali hoću da kažem da nekad nije ni postojala mogućnost.
Ivan Minić: Skuplje je sigurno od lokalnog delivery-a, ali za lokalni delivery ti moraš da imaš i dalje nekoliko zaposlenih koji moraju da se bave čitavim setom stvari dok ne dođe delivery.
Ivan Tanasković: Tako je, a setimo se svi zajedničkog prijatelja i poznanika Enjaka koji je hteo u svom da pošalje majice u Sarajevo ili negde, i onda nije moglo ni da pošalje, skuplje je bilo slanje majci, tako da to je jedan, da citiram često ovaj primer, koliko je tržište se promenilo u tom periodu, iako jeste to duži niz godina, ali brzo je to, da kažemo, prošlo je već i drago mi je da je tako, mislim ne volim ništa da pominjem pandemiju, apsolutno je dosadilo ljudima, ali stvarno je ogroman pomak napravilo više u mindsetu ljudi, u načinu razmišljanja o e-commerce-u i potrebi da to postoji u nekoj velikoj firmi, kod ljudi koji odlučuju. Znači kupci su stvarno pokazali tu da kažemo inicijativu, okej, bili su primorani da kupuju tako nisi mogao drugačije, ali je ogroman broj ostao, mi smo za dve godine negde prešli 12% tih ljudi koji nikada nisu kupovali, prema izveštaju Zavoda za statistiku, što je jako zanimljivo, uvek ima taj deo ljudi koji nikada ne kupuju i to je uvek, da kažemo, smanjuje se za pola procenta ili procenat, u zadnjih 10-15 godina. Od 2021. do 23. 12%-a se smanjio taj period. E to je, da kažemo, kad smo delovali sa jedne strane kao kupci, svi smo pokazali da želimo to, dosta se njih zadržalo, ali ono što je možda još važnije je da su ljudi koji su na menadžerskim pozicijama koji trebaju to da odobre na kraju krajeva, taj trošak nije mali često, su pokazali inicijativu da to urade.
Ivan Minić: Mislim da je jako važno, svašta nešto se desilo u prethodnom periodu. Paketomati su nešto što sam ja sretao 2015. u Njujorku i ono što mi je bilo fascinantno je da se paketomati zovu po rekama u Njujorku i da u tom kraju gde smo mi bili su reke Drina, Sava i ne znam šta još, tako da smo išli da podignemo u paketomatu Drina. Jedna od stvari koja se desila kao neka vrsta mindset promene pre svega je taj trenutak gde sada kurir kada te pozove. Ti mu kažeš nisam kući, ali moj omiljeni kafić je dole, slobodno ostavite kod njih, on kaže nema problema. I on se rešio bede, i ja sam se rešio bede, ali pre tri godine bi me oduvao, a sad nema problema sa tim zato što ispred kuće je pokupiću ga kada budem došao.
Ivan Tanasković: Pojavile su se gde to do lokacije, kažemo isto biznis koncept koji jedan od marketplace-ova koristi i daje mogućnost na širem području grada ne samo paketomate već i kafiće, knjižare, trafike da mogu da ostave. Pumpe, tako je. I to je jako, jako dobro. Ono što se u narednih, već se pojavilo, ali skoro, možda zadnjih par meseci, jeste da u poruci koju dobijate od delivery službe, dobijate time frame kada možete da očekujete pošiljku, što je jako zanimljivo.
Ivan Minić: Jer i pre smo imali time frame od 8 ujutru do 8 uveče.
Ivan Tanasković: Ove nedelje ćete dobiti paket, da. Jako zanimljivo da i oni su shvatili, kažemo oni, mislim na logističara, oni to, kažemo, mislim bolje razumeju od nas, zato što je to dodatan trošak. Paketomati su rešili second, jedan od većih troškova delivery-a je second delivery, odnosno ta druga isporuka, gde je dodatan trošak njima, a sada kada vam isporučujemo, da li vam odgovara na paketomatu, tu je blizu vas. Ja sam jedan od onih korisnika koji kad dobiju poruku, odmah preusmerim i znam da imam 48 sati da preuzmem, i lakše mi je, ne moram da budem kući. Ali svakako, to tržište i te kako je napredovalo od onog tržišta pre, kažemo, 2018. koji je jako blizu bilo, nije to bilo tako, tako da.
Ivan Minić: Stalno imamo neke jako lepe primere, lokalno, ok, i dalje, naravno, kaskamo za najrazvijenijim tržištima, ali stalno imamo lepe primere, dobre inicijative, dobra korisnička iskustva gde sada možeš da dođeš na pumpu, skeniraš QR kod, sipaš gorivo i odeš. Mislim, znaš kako, to je magično. Pre dve godine, to je magično. A takvih stvari sada već ima dosta i oni uglavnom dobro rade i firmama je stalo da ih unaprede i to je nešto što zaista govori u prilog tome da ljudi shvataju biznis, ljudi shvataju važnost digitalizacije, digitalne transformacije, jer kad god pričamo o digitalnoj transformaciji, to je ono nešto što niko nikad nije video i ne zna da ti kaže, primer digitalne transformacije je da ja mogu da skeniram QR kod, sipam gorivo i odem.
Ivan Tanasković: Najbanalniji, mislim da smo ljudima dosadili sa tim stvarima, ali kad neko kaže morate neki problem da rešite, ali to je stvarno najbolji način da se dokaže zašto se ide u to. Jer taj logističar koji je implementirao tu, on je rešio sebi ogroman trošak second delivery-a. Rešio je tebi problem da ti možeš da preuzmeš.
Ivan Minić: Van radnog vremena, noću.
Ivan Tanasković: Ne moram da budem kući, nisam tu, znaš, a ne moram da poznajem delivery momka, da kažem, ej znaš šta, ja sam Pera Mika Žika i meni možeš, znaš. Znači, to su stvari koje su, pa kako kažemo to, ljudske stvari, ali rešavaju ozbiljne probleme. Ja nemam vremena da idem da tražim paket, ove, troje patike da probam. Ne, naručiću dva, tri modela, pa će da mi dođe na paketomat, ja ću ga preuzeti kad se vraćam sa posla. Znači, skraćuješ mi vreme, rešavaš mi problem. Sada je nešto na čemu oni rade, ok, kad ne može, kada je profesionalna deformacija, ja sam morao odmah da pitam kada će biti return na paketomatima. To je jedna velika prednost. Tu prednost, na primer, imaju rešeni veliki retaileri, neki od njih, na primer, Planeta sport je jedan ozbiljan projekat uložila da iskoristi svoju mrežu od 120 radnji u 60 gradova, da mogu da budu lokacije da možete vratiti robu.
Ivan Minić: U bilo kojoj radnji možete vratiti, bez obzira na to gde ste kupili.
Ivan Tanasković: I to je neverovatna prednost velikog retail lanca, ali kada uzmemo neke biznise koji prodaju online, koji nemaju veliki retail lanac, povrat na paketomatu može da bude idealno rešenje. Svima idealno, njemu smanjuje troškove, kupcu daje mogućnost da, u 24 sata vremena…
Ivan Minić: A kurir će svakako doći do tog paketomata.
Ivan Tanasković: Tako je. Ono što je meni sad, na primer, jako zanimljivo je da su se pojavile nove kompanije za paketomate koje prilično drugačiji model imaju od ovih prvih koji su došli na tržište, da daju mogućnost iznajmljivanja određenog segmenta paketomata do toga da ga iznajme i retailerima. Što je jako zanimljivo, da retaileri mogu da, na primer, taj povrat čak i u retail radnjama stvara neku vrstu zauzetosti ljudi. Ne, ne morate dolaziti tu, samo ubacite ispred radnje. Tako da, evolucija se dešava na nekih više dimenzija načina razmišljanja, ali opet se vraćamo ovako. Vraćamo se na digitalizaciju koju si malo pre pomenuo.
ZAKLJUČAK RAZGOVORA
Ivan Minić: Tanaskoviću, bilo je ovo jedno lepo putovanje koje je trajalo 40 godina u ovom digitalnom delu svojih 30-ak. Mnogo mi je drago što si tu gde jesi, zato što si dobar momak kom je stalo i koji će pokušati da napravi dobar rezultat. Koliko ćeš u tome uspeti, do tebe je jedan deo za koji sam siguran da će biti urađen kako treba, do drugih okolnosti svega je ostatak, ali osećam se dobro sa tim što se ti brineš da stvari budu kako treba i što se ti trudiš da se iskomuniciraju stvari koje su važne. Nekad je i samo to dovoljno, podsećati ljude da postoji određena promena i progres. Na osnovu toga nekom će se upaliti lampica, nešto će se desiti. Želim ti sve najbolje nadalje, da i sve što radite u okviru asocijacije, a i ono što ti radiš negde privatno, kroz projekte, nismo pričali o raznim od njih, nismo pričali o klubingu, to mi je malo žao, ali ti si uvek bio neko koja je radio nekoliko paralelnih stvari. Jedna od stvari koju godinama unazad vodiš blog Slash magazin koji se bavi e-commerce-om i gde postoji ogromna količina izuzetno kvalitetnih resursa na koje se oslanjamo. Taj moment gde si ti pre x godina krenuo da praviš kalendar bitnih datuma, svi mi znamo koji je to datum i niko nije seo da napravi kalendar i da bude siguran da se podseti toga, nego najava nečija i nam kaže, jao, brate, Black Friday za 7 dana.
Ivan Tanasković: Pa mislim, kada pogledaš sad unazad, svakako meni je taj blog otvorio neka moja vrata, jer sam u nekim prethodnim kompanijama, nije mi bilo dozvoljeno šerovati sad neke, da li je zbog politike kompanije ili sektora, nebitno je, ali to je meni otvorilo vrata da mogu da šerujem svoj insight i svoj case i može neko da mi kaže da mu se to ne sviđa, ali ne može da mi kaže da nisam u pravu, zato što je većina tih tekstova, 95% je napravljena kroz neko iskustvo. I onda je, to je bio jedan razlog osnivanja samog bloga, a drugi je bio taj kalendar koji si pomenuo. Jer je to je nekad bila jedna nepregledna Excel tabela koja je bila jako ružna za čitanje, ali bila jako korisna i samo sam ju, da kažemo, prepakovao u jednu jako lepu buklet ili kako da ga nazovemo kalendar, koji u suštini ima za cilj da podseti ljude, recimo, ako retaileri nisu sad već krenuli da pripremaju Black Friday, možda budu problem. Tako da, jeste Black Friday kasno u godini, ali priprema za isti počinje mnogo, mnogo ranije.
Ivan Minić: Tako da, znaš, mnogo stvari se tu dešava, mnogo stvari ima koje su specifične kod nas, koje nema na drugim mestima. Pre dve godine radimo neku analizu koja je za softver koji se koristi na tipa 27 tržišta i jedno od njih je i naše. I naše ima neke specifičnosti i neke anomalije koje nema niko drugi. I sad ti čitaš to je sad taj neki period godine novembar, decembar, gde je ovde značajno veći porast problematičnog ponašanja nego da je na drugim mestima. I kao, brate, šta je? Kao, zašto, pobogu? Sedi nas četvoro, petoro, pišemo, crtamo sve, jedan gleda ovako i kaže, brate, sezona slava. I kao, to je to. I kao, okej, slave su tokom cele godine, ali to je taj period u kome jednostavno, pored svega ostalog što je kraj godine i svi zapinju maksimalno, to je taj period gde se daje oduška malo jače nego što bi trebalo. I onda samim tim, znaš, koncentracija je na nižem nivou, ljudi su umorni, vrlo često tu ima neka kapljica i svašta nešto, i kao, jednostavno, neka ponašanja se tu istrigeruje. Naravno, to je hipoteza koju moraš da proveriš.
Ivan Tanasković: Tako je. Mislim, u ovim poslovima koje sam radio, često smo imali neke, da kažemo, projekte koji su bili van naših granica i ta lokalizacija je do te mere postala bitna da može ceo projekat i da propadne. Ako nisi, ne znam ja, u Češkoj znao da, oni nemaju one page checkout, svi su tri koraka do, ne znam ja, način plaćanja u Nigeriji i Keniji. I’m sorry, zatvori firmu ako nisi se raspitao na vreme. Tako da…
Ivan Minić: Najbolje je kada dođeš i kažeš, ali ovo vam je bolje. Neka sine neka.
Ivan Tanasković: Ne, ne, fascinantno. Mislim da je najbolja škola bila za Keniju i za Nigeriju, iskreno. Možda i Kolumbija, to je bilo u Mozartu. Ali to te samo vrati na fabrička podešavanja, da shvatiš da sve što si naučio moraš da prospeš i da tim, da ne smeš da imaš nikakvu ili predrasudu ili bilo koje mišljenje, pošto tvoje mišljenje tu ništa ne znači. Moraš da upoznaš tržište, moraš da uradiš neku analizu. Mislim da je ceo taj poslovni put u stvari jedna lepa škola, ali preduslov je da ti, odnosno glava, bude svesna toka i da ne srljaš, e, ja znam, ovo je bolje, ovo nam je pokazalo dobro u, ne znam, Rumuniji, i to ću da implementiram. Potpuni fail. Mislim, dešavalo se, zato i govorim.
Ivan Minić: Mislim, ok da ti to probaš, ali nemoj da budeš siguran da to radi, nego to je jedna od hipoteza pa…
Ivan Tanasković: Ako si jedini na tržištu, možeš da probaš, ali ako nisi jedini, možeš da vidiš šta ostali rade.
Ivan Minić: Mislim, mnogo zavisi, kao, znaš, jedna od stvari jeste to da industrija kao industrija je izuzetno brza. I to su one situacije, kad gledaš ovaj doktor Hausa, kada on kaže, krenite da lečite. Pa ne, ali nemamo do… Krenite da lečite i vidite ćete da li radi ili ne radi. Dok dobijemo potvrdu, pacijent će već da bude mrtav. Znači, krenite da lečite. I kao, to je i ovo. Probaš, pa vidiš da ne radi, pa promeniš, pa…
Ivan Tanasković: A u suštini, ako ne imaš dovoljno informacija, tako je, moraš da kreneš u to. Moraš da imaš neki osećaj ili neku mapu i onda ćeš docrtavati pravac on-the-go.
Ivan Minić: Tane, hvala ti. Hvala vama što ste nas slušali, nadam se da vam je bilo interesantno. Svakako je poučno, ali kao što je i Tane rekao, a i ja se slažem, svi ćete vi svakako naučiti na sopstvenim greškama, a ne na tuđim, jer je to jedino tako funkcionalno. To bi bilo to od nas ove nedelje. Vidimo se naredne.
Realizacija Pojačalo podkasta ne bi bila moguća bez naših izuzetnih partnera. Kompanije Epson koja je vodeći svetski proizvođač projektora i štampača za sve namene, i kompanije Orion telekom provajtera najbrže internet infrastrukture u Srbiji sa preko 30 godina iskustva. Više informacija pronaćićete u opisu epizode.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Ivan Tanasković
Ivan Tanasković je stručnjak za ecommerce sa preko 12 godina iskustva u online prodaji, kako na domaćem, tako i na međunarodnom tržištu. Njegova karijera je oblikovana radom u ecommerce startup kompanijama i sektoru telekomunikacija, gde je uvek bio fokusiran na Internet prodaju. Značajno poslovno iskustvo stekao je vodeći jednu od najvećih domaćih online prodavnica, Tehnomaniju. Nakon toga, svoje znanje obogaćuje međunarodnim iskustvom u kompaniji Mozzart, vodećem organizatoru igara na sreću u jugoistočnoj Evropi. Kao Head of E-Commerce u Planeta Sport, iskoristio je svoje iskustvo za unapređenje online prodajnih sistema.
Tanasković je pokrenuo prvi E-Commerce online magazin na Balkanu na adresi www.e-commerce.co.rs, gde je objavio više od stotinu autorskih članaka o internet prodaji. Ivan je takođe direktor Upravnog odbora E-Commerce Asocijacije Srbije čiji cilj je da unaprede e-commerce na našim prostorima i ujedine privrednike oko rešavanja najvećih problema i prepreka koje se susreću u ovom obliku trgovine.