Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je Dejan Kapetanović, čovek koji vodi jedan porodični biznis koji se zove Šlarafija i sledeće godine puni 90 godina. Nismo imali takve priče do sada u Pojačalu, mislim da iz ove može mnogo da se nauči. Kako je on nasledio biznis od svog dede, kako se zaljubio u jedan zanat koji je vrlo težak i zahtevan, ali na kraju dana i pravi proizvode koje ljudima menjaju život na bolje jer na nečemu provedemo jednu trećinu svog života i vrlo je važno da to na čemu spavamo i gde se oporavljamo od svakodnevnog stresa i svega bude najkvalitetnije moguće. On je malu zanatsku proizvodnju doveo do firme koja ima više od 30 zaposlenih i koja pravi zaista fantastične proizvode. Kako mu je to pošlo za rukom i zašto je to uopšte radio i svašta nešto drugo, čućete u današnjoj epizodi. Uživajte.
Realizaciju Pojačalo podkasta podržali su:
Epson je vodeći svetski proizvođač projektora i inkdžet štampača kako za kućnu, tako i za poslovnu i profesionalnu upotrebu. EcoTank tehnologija donosi značajne uštede za korisnike, uz superioran kvalitet otiska, a količina otpada smanjuje se za preko 90%.
Za više informacija o aktuelnim modelima i promocijama posetite epson.rs ili zapratite @epsonsrbija na Instagramu.
Sa nama je i Orion telekom – provajder najbržeg optičkog interneta u Srbiji, sa više od tri decenije iskustva. Osim fantastičnih ponuda za fizička lica poput Interneta bez ugovorne obaveze, posebnu pažnju bih vam skrenuo na širok portfolio usluga za biznis korisnike. Orion nudi Cloud infrastrukturu koja može da odgovori svim potrebama i izazovima sa kojima se kompanije sreću, kao što su: modernizacija IT sistema, skalabilnost, optimizacija troškova, digitalna transformacija i implementacija inovativnih rešenja. Uz njihova Cloud rešenja garantovane su vam vrhunske performanse, 24 časovna podrska stručnih lica kao i napredna sigurnosna rešenja. Za sve dodatne informacije pišite na biz.prodaja@oriontelekom.rs ili ih pozovite 011 4100 007
Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: E pa, Dejane dobrodošao. Tvoja priča je zapravo vaša porodična priča i ti si prvi gost koga imam koji priča o biznisu koji je nastao dosta pre nego što se on rodio i koji se preneo kroz nekoliko generacija u porodici i koji ove godine, odnosno naredne godine, pardon, slavi 90 godina. Mi nemamo, takvo nam je podneblje i zbog svega što se dešavalo, mi nemamo mnogo poslovnih priča koje imaju tu vrstu tradicije, tu vrstu toga da je čuvano u porodici, da je prenošeno u porodici kroz generacije i onda mi je posebno drago kad mogu da ugostim nekog ko je takav primer, ali taj vaš porodični biznis i način na koji je on se prenosio kroz generacije nije baš uobičajen, nije baš standardan. Ali kao i sa svim gostima, uvek je prvo pitanje, isto pitanje, mančmelo pitanje, šta si hteo da budeš kad porasteš?
KAD PORASTEM BIĆU
Dejan Kapetanović: Dugo sam razmišljao o odgovoru na to tvoje pitanje i ja sam iz one generacije, kad sam bio mali, tad se pojavio mančmelo kod nas na tržištu i svi smo ga jeli, dobiješ jedan mančmelo, pa ga polako otvaraš, skidaš mu celofan, dok ga skidaš vodiš računa da onaj papir ostane neoštećen, pa onda jedeš prvo malo čokoladnu koricu, pa sve izokola, a imaš želju da pojedeš odjednom ceo kolač, jer nema, znači jedna kutijica koja ima 9 komada ili 6, se podeli drugoj deci ili u familiji ili ono što se kaže u komšiluku i to ti je, jedan mančmelo dobiješ. Ja kad sam bio mali, imao sam ideju da postanem pilot, vojni pilot i to mi je bila neka što se kaže želja. To je ne baš kad sam bio ono najmanji, dve, tri, četiri godine jer se mi ne sećamo, tada smo svi hteli da budemo Indijanci, kauboji, policajci, ono čega smo se najčešće igrali, ali već da kažemo u nekoj drugoj polovini osnovne škole, ideja mi je bila i želja da postanem vojni pilot. Naravno te su se želje relativno brzo raspršile i kako se istorija na našem podneblju odvijala i dobro je što nisam, ovo što se kaže, postao vojni pilot verovatno me danas i ne bi bilo. Tako da eto, to je odgovor na to mančmelo pitanje.
Ivan Minić: A kako je izgledala ta porodična dinamika gde postoji porodični zanat kojim se bavi deda, koji je u gradu poznat generacijama unazad kao osoba od poverenja kada su u pitanju dušeci, madraci i ostale stvari. I postoji neko vreme i okruženje u kome baš i nije uobičajeno da se ljudi okreću ka tako nečemu i ako se ne varam, ni otac nije nešto preterano bio zainteresovan za to i postojao je taj neki diskontinuitet i postojala verovatno neka drugačija atmosfera u kući. Ali onda opet deda to radi, a dede su nam veliki heroji u odrastanju.
Dejan Kapetanović: Jeste, tako je. Ja sam svaki vikend provodio sa bakom i dekom. To je izgledalo tako što sam se ja igrao u tom dvorištu porodične kuće. Radionica je bila naslonjena na porodičnu kuću na Čuburi i da kažemo ja sam svo vreme u detinjstvu provodio u takvom jednom ambijentu. Deda je radio radionici, ja sam se tu igrao, pomagao mu, baka je kuvala u kuhinji, tu je bilo uvek neko druženje u dvorištu, neke dece iz komšiluka. Odvijao se neki život, ono što se kaže, od aprila do novembra u dvorištu napolju, od novembra do aprila opet u nekim zatvorenim prostorima, ali tu uvek bilo živo poprilično. Dolazili su beogradske stare zanatlije kod dede, to su bili tapetari koji su uvek imali vremena s njim i da porazgovaraju, da popiju kaficu, da popričaju o dnevnim temama. Ja sam prosto odrastao u takvom jednom ambijentu i na neki pasivan način sam se upijao taj njihov starogradski preduzetnički duh. To sad sa ove vremenske distancije mogu da prepoznam kao tako.
TRAJNOST NEKAD I SAD
Ivan Minić: To je neko vreme koje, ok, ja se ne sećam jer nisam bio rođen tada, ali predmete koje su ljudi kupovali, nameštaj koji su kupovali u tom vremenu, vrlo često i dan-danas funkcioniše, možda ne u kućama za koje kupljen, nego u nekim vikendicama. Ali nekako postoji taj moment da su tada za sve stvari važi, a posebno za te upotrebne, da su stvari pravljene da traju i da je bilo potpuno normalno. Ja se toga sećam, a ne pamtim kad sam to video u poslednjih 20 godina, ali se sećam iz perioda pre toga. To je potpuno normalna stvar da se, ne znam, dvosed koji je i dalje savršen, pretapacira svakih 10-15 godina, ali to je to kao, ne fali mu ništa. Nema razloga da se menja.
Dejan Kapetanović: Danas u svetu i dalje postoji, recimo u Italiji imate tapetarske radionice koje presvlače nameštaj i dalje. Ali da se vratimo na taj period, da kažemo, mog odrastanja i te radionice, od kada je ja pamtim, ono što je interesantno jeste da su preduzetnici u tom periodu, znači zanatlije, imali jedan jedinstveni činilac koji ih je povezivao, to je da se stvari rade kako treba. Znači, komad nameštaja se ne restaurira i ne pretapacira da bi bio što jeftiniji, da bi ste prošli što jeftinije, nego se to radi onako kako treba, da bi to trajalo, da bi imalo svoju funkciju, da bi bilo i lepo. Kao rezultat toga postoji neka cena, ali ta cena nije bila prioritet. Ono što sam ja naučio od dede i tih preduzetnika, konkretno tapetara koji su dolazili kod njega, naučio sam kako se posao radi. Posao treba da se radi kako treba i to je ono što se kaže bila glavna misija i vizija njihov postojanja. A posle je došlo vreme, da kažemo, jeftinih rešenja, jeftinog nameštaja gde prosto oni se nisu snalazili u tom svetu, oni više nisu pripadali u tom svetu i taj zanat prosto tapetarski je vremenom izumreo.
Ivan Minić: Da, sad je jako teško naći i jako je teško naći osobu koja će uraditi taj posao kako valja, koja će ispoštovati, da na kraju ti dobiješ taj oblik nameštaja koji je bio inicijalno planiran itd. Ali dobro, i dalje ima i dalje ima ljudi koji čuvaju stare fotelje, dvosede koji i po izgledu i po svemu apsolutno mogu da se uklope u bilo koji ambijenti danas.
Dejan Kapetanović: Ja mogu da ilustrujem kako je to izgledalo kad, recimo, gospođa koja treba da se pretapacira neka fotelja ili trosed, dođe kod mog dede ili kod nekog tapetara iz te plejade i kaže, pa ja ovaj, znate, to je preskupo rešenje, to, evo, tamo ima da se kupi mnogo jeftinije, novo itd. itd. Sad i oni objašnjavaju da to nema jedno s drugim nikakve veze. I pošto ona tvrdoglavo drži svoju poziciju, a mi smo živeli blizu Kalenić pijace na Čuburi, kaže moj i deda, evo vama gospođo, recimo, na današnjem nivou, hiljadu dinara, idite na Kalenić pijacu, kupite namirnice i napravite gala ručak za nas šestoro. Pa kaže gospođa, pa ne može, pa ne može gospođo to vam baš i objašnjavam da su vaše želje nespojive sa budžetom koji planirate da potrošite za to.
POČETAK 90 GODINA TRADICIJE
Ivan Minić: Pošto je već ta priča takva da traje skoro jedan vek, iako to nije deo tvog odrastanja i svega, sigurno si slušao o tome, kako je uopšte deda počeo sa tom pričom?
Dejan Kapetanović: Deda je počeo sa tom pričom, znači Šlarafija, da se vratimo korak malo nazad, Šlarafija je bila tehnologija kojom se proizvodilo žičano jezgro u Nemačkoj tih 30-ih godina. I to je bila revolucionarna tehnologija koja se tek tada pojavila. Deda kao pitomac Trgovačke akademije iz Beograda je poslat na sajam u Lajpcig gde je video tu novu tehnologiju. Znači sad su sajmovi izgledali, da kažemo, dosta jednostavnije nego danas. Na štandovima su bili majstori koji su to na tezgama radili i prikazivali kako se radi. I on je to tamo video, učestovao je, obučen je za to nekoliko dana, snimio je mašinu kako izgleda, precrtao je i došao, vratio se nazad u Beograd. Sa svojim kumom na Čuburi su oni napravili tu mašinu i počeli da rade šlarafija jezgro na Čuburi. I od tada postoji Šlarafija na Čuburi u raznim formatima, ali postoji. I na Čuburi u toj radionici se već, da kažemo, sledeće godine, 90. godina, kako se odvijaju određeni proizvodi procesi, nije stavljen ključ u bravu ukupno 90 godina.
Ivan Minić: Ako bi mogao da nam pojasniš malo šta je to što je specifično kod tog načina pletenja, pravljenja jezera?
Dejan Kapetanović: Evo, ta tehnologija više nije prisutna na tržištu jer je prosto prespora i preskupa za izradu. Prevaziđena je pre nekih 30-ak i 5-6 godina, ali dotle je bila neprikosnovena. Znači, to jezero se pravilo tako kao što se plete džemper. Ajde tako da ilustrujem. I to je, da kažemo, radno-intenzivna tehnologija gde jedan majstor, jedan čovek utroši mnogo vremena da napravi jedno žičano jezero za, da kažemo, da li to trosed, dvosed, dušek, krevet, za bilo šta. On im baš, da kažemo, jako široku primenu u tržištu nameštaja.
Ivan Minić: Dobro, i kad je deda krenuo sa tim, kako je to izgledalo? Pretpostavljam da ljudi baš nisu sjajno reagovali na novotariju.
Dejan Kapetanović: Jeste, brzo iza toga kako je on krenuo, Srbija, odnosno Beograd se tad i razvijao, bio je varošica, znači to je praktično pred 90 godina i pred početak Drugog svetskog rata. I postojao je jedan ovde, da kažemo, privredni zamajac i to je imalo svoju publiku i kupovalo se, što se kaže, koristilo se. Relativno brzo iza toga je počeo Drugi svetski rat i tad radionica nije živela, nije postojala. Deda je učestovao u ratu, bio je ranjen na Sremskom frontu i, da kažemo, taj period je prošao, kao i svi što znamo što smo učili, to su ratne godine i prosto drugačije je sve to izgledalo. Posle rata je radionica počela ponovo da radi, radila je kao, da kažemo, mala zanatska radionica i nicale su opet tapetarske radionice, te tapetarske radionice se razvijale , dosta po Srbiji je bilo, da ne kažemo, radionice koje su do današnjeg vremena prerasle, možda čak da kažemo i porodične, porodične kompanije. Tako da sve te tapetare iz Beograda i Srbije je moj deda poznavao, snabdevao i eto to je, da ne kažemo, ta jedna mala radionica na Čuburi je bila poznata i širom Srbije.
Ivan Minić: Doći ćemo do pitanja za tebe, ali jedna stvar koju bih voleo, ako znaš, ako si pričao sa dedom o tome, i sam si rekao da je to bilo prilično teško, intenzivno, da je sam posao bio prilično zahtevan, a zašto nije izabrao, nešto lakše?
Dejan Kapetanović: Moj, da kažemo, pogled iz ove vremenske perspektive daje jedan vrlo jednostavan odgovor, a to je zato što on nije podržavao prečicu u životu. Prečica, kao reč, je u našoj kući bila zabranjena da se koristi. Ta generacija je vaspitana u tom duhu šegrt, kalfa, majstor. Znači, da bi ti postao majstor, moraš da stekneš određena znanja, da ta znanja praktikuješ, da ta znanja praktikovana onda prerastu u veštinu i onda možda sutra postaneš majstor. Možda. Znači, ne postane svako majstor. Ali to nije razlog da se u taj proces ne uđe. I prosto, to je generacija kojoj ništa nije bilo teško u poređenju sa današnjom generacijom.
PREUZIMANJE PORODIČNOG BIZNISA
Ivan Minić: Dobro. Ajde da se vratimo sad malo više na tebe, pa ćemo se vraćati napred-nazad kroz istoriju, kroz tvoju priču. Kada si shvatio da nećeš biti vojni pilot, šta si hteo da radiš u životu?
Dejan Kapetanović: Pa, i tada sam svoje, da kažemo, slobodno vreme, uglavnom vikende i vreme posle škole provodio, družeći se naravno sa decom iz komšiluka, ali da kažemo, polje igranja je nam je bilo to dvorište. Tu smo provodili vreme i ja sam praktično provodio sve vreme pored radionice ili u radionici. Uvek kad mi je šta trebalo, popravim biciklu, ja uđem u radionicu, uzmem, pa popravim. Deda me učio kako se popravlja bicikl, pa sam ja onda popravljao bicikle i drugoj deci u dvorištu. Nisam imao jasnu ideju šta bih bio. U srednju školu sam išao u Nikolu Teslu, to je, da kažemo, srednja elektrotehnička škola i imao sam ideju da studiram elektrotehniku. To je načelno bila ideja. Ali nisam sebe nikad video u tom polju profesionalno, iskreno rečeno. Igrom slučaja sam završio agroekonomiju i po završetku studija, spletom nekih nesretnih okolnosti u porodici, sam počeo odmah da radim u Šlarafi, praktično u našoj porodičnoj radionici. Deda se razboleo, otac se razboleo i to su neke bile okolnosti gde prosto nije imao ko da radi u radionici, a bilo je potrebno izdržavati porodicu, to uopšte nije bilo ni upitno, nego se zavrnuo rukavi i radi se po ceo dan. Tako je to izgledalo. Tako da taj neki svoj, da kažemo, profesionalni film nisam nikad razvio od početka do kraja, što bi se reklo onako kako sam ja sebe zamišljao i video u nekoj budućnosti.
Ivan Minić: Dobro, ali to se dešava zapravo u ono neko najgore vreme. Mislim, najgore vreme koje mi pamtimo. Verovatno je bilo neko gore pre toga, ali da se mi ne sećamo. I to je onaj period kada je, čini mi se, obesmišljeno i obezvređeno jako puno stvari, a ti pokušavaš da radiš nešto što je teško, naporno i zato što je teško, naporno i kvalitetno ima neku vrednost, ali malo verovatno ne baš tako jednostavno objasniti ljudima šta je to i zašto to vredi toliko, i zašto to treba da bude njihov izbor.
Dejan Kapetanović: To je najteži period bio, suštinski, i hvala tome što me deda tako vaspitao da prečica ne postoji. Znači, to je period 92-3., hiperinflacije, hiper svega, kada je jedna marka bila kao kuća. Tada se, da kažemo, makroekonomski gledano, menjalo stanje na tržištu svega, pa i nameštaja. Znači, krenuo je da se proizvodi ultrajeftin nameštaj koji je prosto bio toliko jeftiniji od onog što smo mi znali koristili, da prosto nismo imali šta da tražimo na takvom tržištu. Mi smo do tad proizvodili samo žičano jezgro, i svi tapetari za koje smo mi radili su počeli da prosto propadaju i da izumiru. I u takvom jednom ambijentu, ja sam doneo stratešku odluku da pređemo, praktično mi smo bili u B2B segmentu, znači snabdevali smo tapetarije i to je, nama je da kažemo, glavni deo kupaca bio u B2B segmentu. Ja tada donosim stratešku odluku da mi krenemo da proizvodimo proizvod koji će biti namenjen B2C segmentu, znači krajnjem korisniku, krajnji kupac nam je građanin. I to je praktično bio dušek madrac, jer je to bilo logična nadogradnja na sve ono što smo radili. Radili smo mi to i ranije, ali to nam i nije bio da kažemo, što bi Englezi rekli core business. Ali opet u taj proizvod je utkano sve ono što je utkano i u prethodne proizvode, znači ne postoji prečice. Po našim merilima taj proizvod treba da izgleda tako i kao što rezultat treba da ima tu i tu cenu. Tako da je to bilo poprilično izazovno, jer ko će da kupi jedan dušek koji košta kao šest dušeka neke srednje klase ili nekog da kažemo minimum segmenta, već nešto što postoji na tržištu. Mi smo u tom smislu novi na tržištu, imamo što se kaže tu neku tradiciju i ta naša radionica je poznata, ali u ovom segmentu nismo nastupali. I to je baš bilo izazovno, jako.
Ivan Minić: Ljudi se često ne sećaju, ja to pamtim i uvek mi je to bilo simpatično i čitao sam skoro o tome malo više. Ja se sećam kada je otvorena Ikea. Ja sam bio u Ikei pre nego što je sve otišlo dođavola. Bio sam i kupili smo radni sto, moj onaj prvi školski radni sto koji sam koristio do osmog razreda, bio je dosta veliki u prvom i drugom razredu, ali nebitno. Ali ja se sećam Ikea koja je bila ispod Hajata, ispod one poslovne zgrade gde je Nis. I sećam se svega toga i sećam se koliko je to bilo lepo, zato što je bilo šareno, zato što je bilo moderno, zato što je bilo svedeno. I sada, 25 godina kasnije, dolazi ponovo Ikea i Ikea prvi put dolazi. Nije prvi put. Ali naravno, skoro niko se ne seća i to je sve jako kratko trajalo. Ali u tom periodu između gde Ikee nije bilo i gde suštinski stranih proizvođača nije bilo ovde na tržištu, nastalo je celo jedno novo tržište koje je bilo po nekim drugim merilima i nekim drugim standardima, koje je imalo i svoje opravdanje u smislu da okej, ljudi treba za što manje novca da opreme kuću, pa će se snalaziti kako šta bude dotrajalo, ali u startu moraju to da urade za što manje novca. I ja se sećam, pošto mi smo porodično imali taj momenat da smo se uselili u stanu kome nije bilo plakara ni ti bilo čega, pa smo, otac i ja napravili manje više sve plakare, odnosno on je napravio i ja sam mu pomagao, ali meni je to bilo predivno iskustvo. To je prvo i osnovno, da smo mi zajedno nešto napravili, da se to koristi i da ja znam svaku tačkicu na tome zašto je takva. Naravno razumem i sve one koji nisu imali tih ambicija, ali taj period snalaženja za sve ljude bio posebno verovatno izražen i za preduzetnike koji moraju da se snađu na još jednom nivou, ne samo privatno nego i poslovno u tom celom svetu, koji je potpuno za sebe. Kada si preuzeo biznis, imao si tu mogućnost, naravno, da ga vodiš i usmeravaš onuda kuda si ti mislio da treba, jer je suštinski na tebi to sve bilo. Imao si dobru osnovu, mnogo znanja i sve ono što je iskustvo sa dedom donelo, ali kako sad, šta sa tim dalje, kako sa tim dalje, posebno u to vreme?
Dejan Kapetanović: Pa evo ovako, razvojni put, da kažemo, svakog takvog malog biznisa, pa i mog, odlikovale su, da kažemo, sledeće stvari. Znači, ja sam počeo sam da radim u Radionici i za tu svoju ideju koju sam imao, ja sam, da kažemo, našao pomoć od strane onih najbližih s kojima sam odrastao ceo život. Suštinski, prvu priču o tom novom biznis-poduhvatu sam prodao, da kažemo, mojim drugarima iz osnovne škole koji su, da kažemo, počeli da rade sa mnom. To su Vita i Vlada. Oni su bili, da kažemo, prvi zaposleni u Šlarafiji i bili su mi prva podrška u radionici i nas trojica smo počeli da radimo, da kažemo, dušeke na Čuburi. Jer mi nismo imali takve prihode da ja sad mogu da zaposlim odmah celu, da kažemo, proizvodnu strukturu i da krenemo da radimo. Nego, preduzetnički život je takav da prosto kreneš sam prvo da radiš, pa onda, kad ne možeš sam da postigneš, onda zaposliš još nekoga, pa njega obučiš kako to da radi, pa zaposliš još jednoga, pa onda napraviš sebi malo prostora i vremena da možeš da se baviš i drugim stvarima u firmi, a ne samo, da kažemo, suvim operacijama. Jer ja sam radio i nabavku i prodaju i samu izradu i, da kažemo, distribuciju. Znači, distribucija je bila takva što se duše kad se proizvede sašije, stavi se na krov Jugića i odveze se mušteriji na adresu. Onda, znači, ujutru se ide u nabavku, preko dana se to izrađuje, javlja se na telefon, primaju se narudžbenice, komunicira se sa kupcima, isporučuje se, popodne, predveče, subotom, nedeljom, kad su ljudi u kući, tad se isporučuje. Tako je to izgledalo u početku. Mi smo radili u jednoj radionici koja ima devet kvadrata, odatle je Šlarafija krenula. Kad je lepo vreme, koristili smo dvorište, napolju se radilo. Naravno, kad je i zimi, kad su ovi vremenski uslovi, radi se napolju. Tako da, danas, uslovi koje imamo u našoj proizvodnji, naši zaposleni, što se kaže, nisam im ni pričao kako to izgleda. Ovi mlađi ni ne znaju, ovi stariji znaju. Prva Šlarafijina prodavnica je bila praktično napravljena od moje sobe u toj porodičnoj kući, jer je bila prizemna i mi smo probili zid gde je bio prozor, tu smo otvorili kompletan izlog sa vratima i to je bila prva Šlarafijina prodavnica. Znači, ja sam, igrom slučaja, pošto je prodavnica dušeka, ja sam tu noću spavao, ujutru ustanem, rasklonim sve iza sebe lepo, proluftiram, otvorim vrata i tu je bila prodavnica. Znači, tu su dolazili prodavci i prodavačice da rade, da nude, onda smo od podrumskih prostorija ispod kuće, taj deo smo renovirali, tu smo proširili radionicu, tako da to su bili neki izazovi s kojima sam se ja kao preduzetnik susretao i na taj način rešavao. Jugić je, naravno, i dalje bio, da kažemo, sredstvo za dovoz repromaterijala, za distribuciju proizvoda, znači nismo imali kombi još tada. Tad nije bilo navigacije, nego je bila karta, taksisti su imali jednu knjižicu sa adresama u Beogradu i ja sam koristio istu takvu knjižicu, koristio sam jednu baterijsku lampu, recimo po Novom Beogradu ne možeš da vidiš tačno broj ulaza gde i da ne bi izlazio iz kola, svaki čas, ja sam imao baterijsku lampu i onda sam osvetljavao i tako gledao. Tako, mislim, bilo je tu i anegdota, mi natovarimo po 13-14 dušeka, a na Jugića toliko je moglo da stane, i zaustavi nas policajac kaže, ma samo da vidim kako si to natovario, sve je u redu. To je onako što se kaže, jedan period zaletanja biznisa gde prosto smo u hodu nalazili načine kako neke stvari da rešimo. Znači nije bilo ne može ovo, ne može ono, nego uvek nađemo način da može. I što se kaže, nije to uvek izgledalo reprezentativno i onako što bi se reklo kako danas izgleda, ali prosto u razvoju firme mora da se prođe ta faza, kako je mnogi zovu, faza zaljubljivanja u biznis. Gde sam ja prosto tu svoju ideju, satkanu u tom proizvodu, prodao ne samo građanima, nego i svojim novozaposlenima. Znači tu je bio izazov kako proširiti prodajnu mrežu. Nismo mi imali novca sad da ulazimo u zakupe novih prostora, pa smo prosto nudili franšizu za taj naš biznis i opet je to bila faza gde sam ja opet tu svoju priču na neki način prodavao dalje novim franšizantima. Na taj način smo, recimo, proširili malo prodajnu mrežu i to je dobar način kad nemaš novca i kapitala da samo otvoriš svoje prodavnice. Da se podsetimo, to je period kada poslove banke još nisu postojale ili su stidljivo se pojavljivale i imale su neku kreditnu politiku koja uopšte nije bila po meri i cipela jednog malog preduzetnika u tom periodu. Naravno, uvek su osnovna sredstva u smislu prostora, hale, proizvodne mašine. Ja sam išao na sajmove, gledao sam, oči su mi bile ovolike kad vidim dobru halu, kad vidim dobru mašinu. To mi je bio san, što se kaže. Period iza toga je bio, biznis je počeo da raste i da se razvija, izazov nam je bio marketing, izazov nam je bio ulaganje u osnovna sredstva. Ja sam bio svestan da mora da se ulaže u marketing. Ne u ovom današnjem smislu, danas najčešće marketing povezuju sa advertisingom i najčešće povezuju sa natpisom akcija 20% i to je to. Marketing je morao da se temelji prvo na jednom dobrom proizvodu, na jednoj dobroj relaciji sa kupcima, sa dobavljačima, prosto da se temelji na nekim zdravim osnovama i to nam je onako, što se kaže, dosta iziskivalo energije, vremena, novca. Ali ja sam, da kažem, i taj deo smo nekako, po znacima navoda, izgurali. Nismo mogli na svim frontovima jednako, znači prioritet nam je tad bio marketing, a iznad toga smo fokus paralelno prebacili i na ulaganje u osnovna sredstva, u smislu prostora, mašina i boljih uslova za izradu proizvoda.
KONTAKT SA KUPCIMA
Ivan Minić: Mislim da je jedna tu vrlo važna stvar, o kojoj nisi pričao, meni se čini nekako značajna, to što u tom trenutku ti imaš direktan kontakt sa svim svojim kupcima, ti si taj koji je u kontaktu sa njima. Ti si taj koji, nakon toga, na tom relativno malom uzorku i dalje znaš ko je koga preporučio i kada ti pomenu nešto, već možeš bez problema da se setiš ko su ti ljudi koji su preporučili, koji su zadovoljni proizvodom. I u direktnom si kontaktu sa kupcima i konzumentima proizvoda i imaš povratne informacije direktno, bez filtera, bez gubitka. Ok, naravno, teško je ljudi kada govore direktno nešto, kada znaju da je sa druge strane osoba, možda će nešto prećutati, ali ono što ih stvarno muči, neće, to će reći otvoreno. Kako je to bilo i generalno kakav je to bio osećaj i šta si ti naučio u tom procesu, jer u radu sa dedom ti nisi imao taj deo priče.
Dejan Kapetanović: Pa, ja sam imao i u tom periodu kao mali, ja sam imao kontakta sa kupcima, ja sam pakovao robu, nosio tovar i ona kola, ja sam obaveštavao kupce recimo u tom nekom periodu, pred-tinejdžerskom periodu, kad te malo sramota od svega, meni deda kaže, ajde pozovi ove kupce, obavesti ih da su njihove jezgra gotova, reći ćeš ovako, dobar dan želim, Dejan Kapetanović, kraj telefona, zovem iz radionice Šlarafija, vaša žičana jezgra su spremna, možete i doći da ih preuzmete. Sada, to je onako malo rogobatno bilo sve, malo neprijatno za nekog, da kažemo, pred-tinejdžera, ali u poređenju sa, evo iz današnje perspektive, da kažem, ja retko sretnemo neko dete da zna da kaže dobar dan, doviđenja i tako, da zna normalno i pristojno da komunicira, a to je recimo jedan temelj za jedan dobar marketing, što se kaže. Tu počinje marketing. Tako da, imao sam komunikaciju sa kupcima i tada, pogotovo recimo nama su kupci bili, da kažemo, ti tapetari koji su bili, da kažemo, fini ljudi, od kojih je moglo dosta da se nauči, znači oni su sebe gradili profesionalno, bili su, što moj deda kaže, maheri, majstori u svom zanatu, ali su bili gospoda. Ne znam ni jedan da je došao bez šešira, bez kaputa, šala, čistih ruku, on jeste majstor, ali on je sebe izgradio i kao čoveka, i kao porodičnog čoveka, i kao komšiju. Prosto od njih je moglo mnogo, mnogo toga da se nauči. A da se vratim sad na ovo konkretno pitanje, da, iz tog direktnog kontakta sa kupcima, te su im nam informacije bile od velikog značaja. I ja sam imao jednu vrlo otvorenu komunikaciju sa svojim kupcima, gde su oni bili slobodni da kažu šta ne valja sa našim proizvodom. Jer onaj ko te tapše po ramenu i viče sve je super, sve je super, a ne kaže ti nešto šta ne valja, nije baš i najbolji uzorak. Onaj koji kažeš iskreno što čime nije zadovoljan, on je taj koji unapređuje naš proizvod dalje. I naš proizvod od tog momenta pre 30 nešto godina do danas je doživeo nekoliko evolucija. I današnji proizvodi jesu bolji nego iz tog perioda, ali to je samo zato što smo slušali naše mušterije, nismo bili sujetni. Da njemu kažem ti ćeš mene da učiš, ja 50 godina ovo radim, imam sliku sa par meseci kako držim, dede me drži naručju i držim feder u ruci, ti ćeš meni da pričaš šta ne valja. Taj nadmeni stav nije dobar ni u jednoj sferi života, naročito u poslu, treba slušati kupce, osluškivati, jer to je nešto što čini moj proizvod i mene boljim. I suštinski to je jedan način učenja, neko to prihvati, neko ne prihvati, ali mi smo činjenica dosta veća firma sad nego ranije. Ali imamo taj kontakt, naše prodavačice koje rade preko 20 godina kod nas, imaju već svoje kupci sluše i imamo taj, da kažemo, vrlo brz link od toga kad nešto ne valja i do toga da to otpunimo i da to iznedri neko novo rešenje.
Ivan Minić: Imate jedan problem sa proizvodom koji pravite koji je takav da koliko god da vi imate iskustva, koliko god da dođe i kaže, ali ja, ne znam, imam 35 godina i imam 35 godina iskustva u ležanju ili u spavanju ili u bilo čemu. I ja znam šta meni prija, iako vrlo često to što prija nije dobro za nas i tako dalje, ali biranje dušeka je pakao. Ako ne znaš šta ti treba i nemaš neko usmerenje i probaš deset različitih stvari, šansa da ubodeš nešto što je stvarno dobro za tebe i nešto što ti prija je jako mala. Kako ste se vi borili sa tim, zato što ako imate proizvod gde jedna veličina odgovara svima, ne odgovara nikome?
Dejan Kapetanović: Pa evo ovako da se nadovežem na tvoju konstataciju da je biranje dušeka pakao, biranje jastuka je još veći pakao. To je jako teško da naći. Mi se držimo sledeće filozofije, a to je da biranjem u salonu vi ne možete sto posto da zaključite šta vam odgovara, ali možete sto posto da zaključite šta vam ne odgovara. I to je suština stvari. Ono što mi garantujemo jeste da smo izabrali najkvalitetniji, najbolji materijale na tržištu i da smo ih izradili na vrhunski način. A što se tiče izbora same podloge, kome šta odgovara, krenućemo od ovoga. Na planeti nemate dve osobe sa istom anatomijom. Znači anatomska podloga, anatomska obuća, anatomska rukavica, pa dve, levo i desno šake nisu iste, levo i desno stopalo nisu isti. Znači ta priča pada u vodu. Znači ne postoji anatomski dušek, kako ga nazivaju. Prosto čovek mora da posveti pažnju i vreme izboru dušeka, podloge na kojoj spava, i prosto mora da prihvati nekad da i pogreši u tom izboru. To ništa nije strašno. Mi imamo raznih modela i baš osluškujemo naše kupce i prosto, da kažemo, ta evolucija naših proizvoda je posledica toga što mi slušamo naše kupce. I zato imamo, da kažemo, visok procenat zadovoljnih kupaca koji nas preporučuju. Male firme, kao što je naša firma, su firme gde se mnogo radi na poboljšanju proizvoda. Tu se onda izrađuju inovacije. Ljudi žive u zabludi da se inovacije dešavaju u nekim, da kažemo, velikim korporacijama. Naravno, ima i tamo sektora gde se to radi, ali jedan preduzetnik je primoran i prinuđen da se bori za svoj opstanak, za razvoj svog biznisa i prosto nama je inovacija u našoj porodici i našoj radionici bilo nešto što je, da kažemo, DNK, postojanja naše firme. Moj deda je stalno nešto izmišljao, stalno nam su se stalno palile lampice u glavi kako šta da rešimo, kako šta da rešimo. Čekaj važno, mi imamo, da kažemo, registrovan patent, znači naše žičano jezgro koje je sada aktualno, je zaštićeno u Zavodu za intelektualnu svojinu. Imamo patent koji je već postojao 14 godina i proces registracije patenta je trajao 4 godine, a dok smo došli do tog rešenja, tu je bilo još x godina uloženo svakodnevnog rada, svakodnevnog osluškivanja kupaca. Tako da, to je taj jedan ciklus koji u našoj firmi nije ostao samo na displeju, na zidu, na papiru, nego je to nešto što mi, ja praktikujem to od malena, a da kažemo to je sada i patent naše firme, znači to je nešto kako mi radimo posao i na danas.
KLJUČNI MOMENTI RAZVOJA
Ivan Minić: Posebno mi je interesantan taj moment da kada se prelazi iz toga da se radi poluproizvod za nekog ko od toga pravi finalni proizvod u načelu, kad se pređe na to da se prave finalni proizvod, to onda podrazumeva da se ceo taj jedan sloj dodatni treba da se razvije. I sad, kako ste vi uopšte razvijali portfolio proizvoda koji danas imate?
Dejan Kapetanović: Pa, ideja bila, mi smo od starta krenuli, znači ja sam uradio jednu analizu tržišta i ideja bila da ponudimo nešto tržištu što nema, a tad stvarno nije postao, da kažemo, u tom kvalitetu nije postao dušek na našem tržištu. Kad smo se pojavili, mi smo bili jedna tržišna niša, jedna nišica mala praktično, od koje smo mi, posle 30 i nešto godina, praktično mi smo segment na tržištu, znači naši proizvodi su ručno rađeni, rađeni su izuzetno kvalitetnih materijala, znači prosto uradili smo jedan premium proizvod, onako školski, kako da kažemo, školski primer tome nalaže. To sve izgraditi, to je sad ovako, kad kažemo, kao ideja jednostavna i super lagano, ali to sprovesti u delo je bilo jako teško, jako izazovno. To nije bilo nemoguće, evo šta imamo kao rezultat i vidimo da je to moguće, ali da kažemo, bilo je milion prepreka, bilo je i milion izazova da batalimo taj segment i kažemo ok, idemo u value for money ili idemo u neki srednji, niži segment, vidi ovi sad obrću milione ovde, to je prosto, nije bilo lako gledati kako drugima uspe u nekom drugom tržišnom segmentu i ne poći tim putem. Šta se kaže, bili smo dosledni, nismo hteli prečicu, verovali smo u taj naš proizvod, verovali smo u te naše kupce koji se vraćaju, preporučuju. Počeli su ljudi da se hvale, šta kažu, čujem na slavi, e, znaš kakve sam dušek kupio, sad mi ne znam ljudi da mi tu sedimo, e, vrhunski proizvod, preporučuju. Znači počelo je da se priča o tome i to je nešto što nam je davalo snage i energije da idemo dalje.
Ivan Minić: Ima verovatno malo i toga što nisi hteo da razočaraš dedu.
Dejan Kapetanović: Pa po najviše toga, šta bi deda rekao. Ja nikad sebe nisam doživljavao kao vlasnika firme, ja sam sad samo na čelu, u ovom momentu sam i dalje na čelu porodične kompanije i ja imam svoj mandat da to napravim bolje. Znači firma nije moja, firma je porodična i tako se ophodim prema njom. Novac firme je firmin, nije moj, ja, šta kažem, imam neke svoje prihode iz te firme, ali, ovaj, prosto tako sam vaspitan. I ako od nečeg ne mogu da napravim nešto bolje, ja neću sigurno napraviti štetu. Znači to je suština stvari.
Ivan Minić: Kaži mi, u ovih 30-ak godina koliko vodiš firmu, firma je porasla i sada više nije tako malo. I sada je to, što bi Englezi rekli, stalno se vrtimo oko toga, na kraju dana oni su sve to smislili. Firma je household name. I čak i ako neko nema proizvode, šansa da nikad nije čuo za proizvode je nula. Šta su neke ključne tačke u tom razvoju koje su se dešavale? Znaš, siguran sam da je bilo i momenta kada stvari krenu previše dobro, pa se zaletiš, pa shvatiš da si pogrešio, pa te život malo istestira ozbiljnije, pa da je bilo i situacije gde ste možda išli previše konzervativno, jer kao, ok, hajde da ne rizikujemo. Prosto, ono, izdvoj mi neke trenutke koje su tebi najznačajniji u ovim godinama.
Dejan Kapetanović: Da, recimo, razvoj firme je uvek praćen, gledano kroz finansijsku prizmu, uvek je praćen manjkom finansije, manjkom novca. Znači, prosto ja kao preduzetnik koji je uvek imao viziju, da kažemo, 10, 15, 20 godina unapred i da kažem ja sam uvek imao toliko ideja projekata, nikad nisam imao dovoljno novca za to. I to sprovoditi sa takvom glavom je jako teško. Znači, to izgleda tako što iskoristiš kompletan, da kažemo, kreditni kapacitet firme, zadužiš firmu do guše, onda zadužiš sebe privatno do guše, u nekoj si finansijskoj patnji. Gledaš sve oko sebe koji zarađuje mnogo manje od tebe, žive deset puta bolje, ali ti sve to žrtvuješ jer imaš ideju i viziju da će to da bude tako kako si zamislio. Evo mogu da ilustrujem to recimo kad smo ušli u investiciju objekta gde nam je proizvodnja i bukvalno se desilo ovo što se desilo. Znači zadužio sam se, zadužili smo se i kao firma i ja kao fizičko lice i prosto nismo imali više gde da se zadužimo. I došli smo do toga da je otprilike ovo doba godine, ovaj kalendar, znači ulazimo lagano u zimu, a objekat kasni, mi još nemamo krov na objektu, trebamo da se uselimo. I prosto to više, ja sad sedim i ne znam, plače mi se što kažem. I dolazi sestra strica koja je tad radila kod mene i kaže, e Dejane zove te deda. Pa što je rekao, pa evo rekao sad ću ja da dođem, rekao dođi hitno, hitno, hitno ti treba. Pa rekao šta treba sad, hitno, ne mogu sad. Pa kaže daće ti deda pare za krov. Kako možeš da mi deda, penzioner? Pa kaže znaš on je svojevremeno tužio Nemačku državu jer je bio u ropstvu. Goco molim te, stvarno mi nije vreme, nemoj da se zezate na moj račun više. I da skratim priču, dođem ja kod dede i deda kaže, e vidi ovaj koverat dobili smo od advokata, ovu presudu i ovaj neki ček, ajde vidi da, ja sad pogledam to stvarno i ja sa dedom, ovde mu seća se bila nacionalna štedionica tada, ja pitam, jer ovo validno je, ovo može da se unovči? Ona kaže da, da, da.
Ivan Minić: Kako ne bi mogao Nemački ček da se unovči?
Dejan Kapetanović: I kaže deda, ja ću ovo da ti pozajmim, moraš da mi vratiš, ja rekoh nema problema nikakvih. Sad kaže ovo, ova gospođa što radi na šalteru, pa možete ovo da ostavite preko vikenda, to je bio petak, preko vikenda, da odleži na računu da ne biste platili proviziju. A ja kažem, a kakvi, daj sad za vikend stavljamo krov, odmah. Tačno je bilo novca za krov i za posluženje za majstore. Znači, bukvalno u dinar, u marku, u evro. Tako da, to su te neke, ono što se kaže, anegdote, koje, ono što se kaže, nekad i Bob pogleda za sve to. Tako da, eto, bilo je bilo takvih primera, mnogo je bilo grešaka, mnogo je bilo promašaja, ali čovek, kad je uporan, prosto, pomenuo sam taj primer u prethodnim razgovorima, meni preduzetnik više izgleda kao neki bokser koji je spreman da ceo meč stoji na nogama i prima udarce, ali da ima jedna, dva, tri dobra udarca koja ga prosto izvuku i izvuku ga kao pobednika u meču. Ja sebe vidim kao takvog nekog preduzetnika, nisam nikakav, ono što se kaže, nadprosečan supermen, prosto sam bio samo dosledan nekoj svojoj ideji, bio sam spreman da trpim i udarce, čak i, da kažemo, te preduzetničke batine, ali eto, posle desetak godina sve to izađe na dobro.
Ivan Minić: Da, i ono što si rekao isto u razgovoru pre nego što smo počeli da snimamo, 10% godišnje ili 15% godišnje na 30 godina napravi veliku razliku.
Dejan Kapetanović: Ja sad kad razgovaram tako sa mladim ljudima koji ulazu u preduzetništvo i koji bi za dve godine da sednu u Mercedesa i da imaju sve, da kažemo, statusne simbole Hollywoodske, i kažem, ne može. Pa kako ne može? Pa rekao, ne može, ali evo sad ću ti objasniti kako može. Znači, onda mu uzmem ovako, razvučem jednu skalu na 30 godina i kažem, ajde sad uzmi digitron i sad ajde kažem, u prvoj godini ćeš imati taj promet i množi to puta 1, 2, puta 1, 3, posle množiš sa puta 1,1 i posle 30 iteracija, koji rezultat dobiješ? Auuu, kaže, pa rekao, vidi, posle 30 godina ćeš imati, ne znam, 50 godina, imaćeš para i za kuću, i za Mercedes, i za 2, 3 letovanja, i za 2, 3 zimo, imaćeš prosto i finansijski ćeš moći da namiriš sve svoje aspiracije. Ali ono što ti ne vidiš, ne vidiš da kroz tih 30 godina ti sebi možeš da izgradiš kao čoveka, možeš da postaneš nešto, znači time što ćeš da nešto radiš, da se edukuješ, pa onda to što si negde čuo, video, naučio, trebaš da praktikuješ, onda to postane veština. Ja sam u svojoj firmi radio na svim pozicijama, znači, proizvodnje jezgara, garniranje jezgara, šivenje navlaka, pakovanje, razvoz, pa kako sad jedan naš vozač, recimo sad sedne u topao klimatizovani kombi, ima GPS, on ima mnogo bolje uslove nego što sam ja imao. To je, hvala Bogu, tako u trenutku našeg celog rada. Znači, radio sam, ne kažemo, vodio sam i finansije, i administraciju, znam i knjigovodstvo držim u malom prstu, marketing, ceo marketing sektor sam vodio. Prosto nema sektora u firmi i nema pozicija u firmi koju nisam obavljao. Ali to je opet razvojni put jednog preduzetnika. Ja ne vidim tu ništa pogrešno.
Ivan Minić: I ja ne vidim tu ništa pogrešno i ja bih mnogo više voleo da se ugledaju na ljude koji su nešto radili 15 ili 20 godina da bi negde stigli. Ali tu je malo problem što onda dobiješ to što želiš sa 40 ili sa 50, a želiš da ga imaš sa 20 ili sa 25. Ali ima razlog zašto ih nemamo tada.
Dejan Kapetanović: Jasno, naravno.
Ivan Minić: Neću sad sa narodnim izrekama što je brzo, to je kuso i sve ostalo, ali ne možeš da ceniš to nešto ako nije došlo kao posledica nekog teškog rada. Ako si ga zaradio lako, mnogo drugačije ćeš se odnositi prema tome.
Dejan Kapetanović: Jeste, ali ima i drugi taj moment što ti postepeno ovako stičeš. Recimo sad nekome koje nije radio ni za platu. Dam mu, recimo, budžet moje firme. On prosto ne ume time da upravlja. Dođemo do toga da ne zna, on možda i da hoće da je talentovan, ali ne zna. Ti ako nisi upravljao kapitalom, pa imamo x primera, da kažemo, sportista koji dođu do velikog novca, završe karijere, i onda ne znaju s tim novcem ništa jer je prosto… Mislim, možda sam loš primer naveo, ali…
Ivan Minić: Naveo si odličan primer.
Dejan Kapetanović: Ne znaju s time, prosto. Zašto ne znaju? Pa niko ih nije naučio. Nisu praktikovali to. To je suština stvaranja. Veštine se stiče tako što nešto naučiš, praktikuješ, a to ili prerasta ili ne prerastaju veštinu. Skoro sam čuo izjavu neke live coach-erke koja je rekla došla sam na ovaj kurs da pokupim veštine. Veština se ne skuplja ni, veština se razvija. Zato je faktor vreme je neophodan. Znači, a svi to pokušamo danas, u današnje vreme, da anuliramo, to nije dobro.
Ivan Minić: I mnogo idealizujemo te ljude koji su možda napravili nekakav novac. Znaš, imaš ono intervju, mislim da je Jergen Klopp rekao kad su ga pitali za mišljenje o COVID-u, kao, ljudi, ja sam fudbalski trener, ja o tome mogu da vam kažem nešto, a i tu ponekad nisam u pravu. To je onako nekako jako veliki problem. I čini mi se da ti mladi ljudi koji dođu do nekog velikog kapitala, najveći problem koji imaju nije u tome da oni ne umeju sve time da se ponašaju, nego da misle da će i sljedećeg meseca, da će ceo život sljedećeg meseca da dolazi ono na što si navikao. A u jednom trenutku samo više neće. I treba da od onoga što je akumulirano, proživiš ostatak života ili napraviš nešto što će ti omogućiti da to proživiš.
Dejan Kapetanović: Mislim imamo iks primera takvih ljudi koji imaju oko nas mnogo para, pa ne znaju sve time baš da se ponašaju kako treba. Ja ću da citiram jednog bankara starijeg koga sam imao prilike da se družim s njim, koji mi rekao je kao, Dejane, vodi računa, pare su kao napunjen pištolj. To može da bude jako opasna stvar za nekog ko ne zna s time. Moraš da znaš da rukuješ sa time. To je suština stvari. A mi smo ovde, da kažemo, društvo koje je relativno mlado u kapitalizmu, kod nas je i dalje sramota biti bogat, imati novca. Nismo naučili još sa time da funkcionišemo. A to možemo da sretnemo i ovim drugim sredinama koje su doživele tranziciju u tom nekom vremenu kad i mi. Ta društva tako izgledaju.
TRENUTNI STATUS FIRME
Ivan Minić: Gde je firma stigla danas? Koliko zaposlenih, koji neki obim objekti, tržišta?
Dejan Kapetanović: Firma je danas stigla, da pomenem i to, porodična kompanija. Firmom rukovodimo sada supruga i ja, kao da kažemo predstavnici porodice. Supruga Sonja mi nesebično pomaže u vođenju posla. Ona je do pre 5 godina radila u zdravstvu. Ona je po struci medicinski biohemičar završila farmaceutski fakultet. Ja nisam gurao priču u tom pravcu da ona pređe u porodičnu firmu da radi sa mnom. To je bila njena odluka. To je sazrelo u njoj. I mi sad kao tim vodimo firmu. Mi smo na čelu firme. Firma je sad strukturirana. Ima management. Ima sektor marketinga, sektor proizvodnje, sektor prodaje. Imamo maloprodajne objekte uglavnom u Beogradu. U Srbiji smo prisutni u Novom Sadu i Nišu. Imali smo firmu do skora u Beču. Tamo smo nastupali na austrijskom tržištu samostalno. Međutim, firmu smo tamo otvorili u oči kovida. I prosto taj kovid je doveo do toga da celo to tržište nameštaja u Austriji uđe u jednu kontrakciju i padne nekih tridesetak posto. A da kažemo probijati jedno takvo tržište je bilo suludo u svakom pogledu. Prisutni smo na tržištu regiona, u Crnoj Gori i Bosni. I neke su nam aspiracije da nastupimo na nekom ino tržištu. To će pre biti neki bliski istok pre nego zapadna Evropa. To će biti neke vizije razvoja.
Ivan Minić: Koliko zaposlenih?
Dejan Kapetanović: Trenutno 33 zaposlena. Ja sam 33-ći.
Ivan Minić: To je baš lepo kako od jednog do 33 za tridesetak godina dođe.
Dejan Kapetanović: Po ovakvom tempu.
Ivan Minić: Šta je sada glavnina proizvoda koju nudite?
Dejan Kapetanović: Nama je, da iskoristim tu englesku reč, core business su nam madraci. Odnosno, proširili smo asortimanski to na opremu za spavanje. Što podrazumeva kompletan jedan set od kreveta preko dušeka do jastuka i odeće. To ono sve što čini opremu za spavanje. Ono što je novina u skorije vreme je program sport and recovery. Koji je namenjen ne samo sportistima nego i građanstvu. U tom proizvodu imamo još dve inovacije koje nisu Šlarafijina inovacija. To je u samu tkaninu inkorporirana nit u kojoj je ugrađen materijal koji se zove selenijum. Koji suštinski, ja ću to objasniti, to Sonja mnogo bolje objasni nego ja pošto ja nisam medicinske struke. Kakav benefit korisnik koji spava ima od takvog proizvoda? Benefit je sledeći da se nivo kiseonika u krvi podigne do 29%. I to je klinički dokazano. Urađena je studija kod nas na Univerzitetu u Beogradu. I to je laboratorija na Farmaceutskom fakultetu i potvrdila. To je američki patent i američki proizvod. Mi imamo licencu da ga jedini koristimo na Balkanu, ugovor s Amerikancima. On ima za rezultat da podigne nivo kiseonika do 29% u krvi. Šta se time postiže? Postiže se to da mi tokom sna se ne samo odmorimo nego i regenerišemo. Recimo, sportistima je to jako bitno da oni u trening uđu što odmorniji. Znači, nije samo da se naspavao nego da performansa tokom treninga bude na jednom dosta visokom nivou. To je prethodnih godina postizano određenim načinom ishrane, određenim načinom treninga. Ali sada se pojavljuje i ovaj moment gde ti tih 8-9 sati koliko spavaš ne koristiš samo da se odmoriš nego i da se regenerišeš. I taj mehanizam je vrlo jednostavan. Znači toplotna energija koju emituje naše telo se, da kažem, odbija od tih niti koje su inkorporirane u navlaku i pospešuje se ta periferna cirkulacija i da kažemo naše ćelije dobijaju mnogo više hranjivih materija tokom sna. I to nije neki patent koji ga srećemo sad. On je prisutan, recimo, u sportskoj garderobi. Ali mi sportsku garderobu koristimo sat ili dva dnevno. A ovo koristimo 8-9 sati dnevno tokom dana. I, da kažemo, izloženost naša u takvom tretmanu je mnogo veća i efekti toga su mnogo veći. To je jedna inovacija. A druga inovacija je da koristimo penu, latex penu od kaučukovca, od kaučuka, koja je rađena talalay tehnologijom. Opet inovativna stvar, opet jedna mala firma je iznedrila inovaciju. Firma je iz Holandije i oni je jedini na globalnom nivou proizvode. I dugi su bili pregovori da mi možemo da dobijemo takvu vrhunsku premium penu da koristimo u našim dušecima. Tako da, to su, da kažemo, tri inovacije u tom proizvodu. Naše ručno rađeno jezgro, ta pena Talalay, koja je 100% prirodna. Jedini 100% prirodan lateks je lateks Talalay koji proizvodi ta mala firma iz Holandije. I, da kažemo, treća inovacija je ta selenijum inkorporirana u lateks.
Ivan Minić: Kada pričamo sada o toj gami proizvoda, da se zadržimo na dušicima pošto oni jesu osnovni proizvod, koliko varijacija postoji?
Dejan Kapetanović: Postoji dosta varijacija, znači praktično tu s recepturama dušika možemo da se igramo dosta. Ja sam sklon u igranju. I, da kažemo, naša gama trenutno ima 18 modela. I praktično svaku može da se nađe u nekom, na nekom od modela. Naravno, postoje, da kažemo, i custom dušici. Dušici koji se rade po narudžbini za, da kažemo, određene potrebe klijenata. Znači, radimo dušeke u raznim dimenzijama, raznim oblicima, raznim visinama, za razne težinske kategorije. Znači, dušek se radi za standardnog spavača koji ima projektovanu težinu do 95 kilograma. I to je neki standard koji je podrazumevan. Svi oni koji imaju telesnu masu veću od toga, za njih možemo da uradimo, da kažemo, dušek po narudžbini. A šta to znači? To znači da će dobiti isti dušek koji je urađen za spavača sa normalnom telesnom masom. I da ima iste performanse i isto trajanje. Mi dajemo 15 godina garancije na nepromenjiva svojstva našeg jezgra. I to je tako. Znači, to su neke, ono što se kaže, osobine naših proizvoda i ono što mi možemo da uradimo za razliku od drugih.
Ivan Minić: Moram da pitam takve stvari, zato što ja sam davno rekao da ja ovde dovodim ljude koji vole sebi da komplikuju život.
Dejan Kapetanović: Da, da, to je to.
Ivan Minić: Ti si jedan odličan primer toga. Mogao si lepo da praviš dve stvari, tri stvari. 18, a svaka može da se prilagodi. Pa dobro, nije mnogo. Divno je da, kažem, u proizvode uvodite i inovacije i da pratite šta se dešava na tom delu, a da sa druge strane ostajete verni tradicionalnom. Taj momenat da žičano jezgro je ono što je osnova svega i ono je tu već 90 godina. Znam da je možda malo previše tehnički i kompleksno, ali voleo bih da objasniš kakve su promene bile kroz vreme sa samim jezgrom, odnosno šta podrazumeva ta evolucija, na koji način se ona desila?
EVOLUCIJA PROIZVODA
Dejan Kapetanović: Evolucija se desila tako što, posle šlarafije koja je bila izuzetno popularno jezgro, i to hoću da napomenem, u izradi šlarafije žene su bile mnogo veštije i mnogo brže su radile to jezgro nego muškarci. Deda je imao po 10-15 zaposlenih žena koje su to plele sve vreme i seća se da su uglavnom žene bile te koje su plele, da muškarci nisu mogli ni blizu da dosegnu tu brzinu izrade i preciznost. Jer to kad se plete jezgro, treba prosto veština, treba da postaneš majstor za to da ti jezgro ne ode u neki romb ili neki drugi geometrijski oblik koji nije pravougaonik. A to tek vidiš kad završiš, onda se raspadne materijal i vreme i sve ostalo, znači žene su bile vrlo vešte i vrlo precizne u tome. Posle tog jezgra je došla bonel tehnologija koju su Italijani razvili i patentirali i ona je i danas u upotrebi. Mi koristimo tu bonel oprugu, ali moj deda je stalno osluškivao kupce i ono što nije valjalo kod takvih jezgara jeste da su ta jezgra relativno brzo propadala, a mi smo ustanovili zašto se to dešavalo. Sada da ne ulazim mnogo u tehnologiju, ali razlaganje sila kojima se opterećuje jezgro nije bilo dobro. Mi smo napravili šablon i način povezivanja tih opruga tako da se sile ravnomerno raspoređuju. Kod tog jezgra koje nije valjalo, tu jedna opruga trpi veliko opterećenje, a mi smo povezali tu oprugu, približili je s ostalim oprugama oko nje tako da kod nas nijedna opruga ne trpi opterećenje, već se ono raspoređuje na devet. I tako, naše jezgro ima 35% opruga više po istoj površini i drugačije su povezane tako da to ima za rezultat da možemo da imamo 15 godina garancije. Naša jezgra traju i duže, ali to je bio neki vremenski okvir da ne posumnjaju ljudi da koristimo to u marketinške svrhe. Kao ko će se setiti posle 15 godina da reklamira, ali ono što mi radimo sa našim kupcima, naši kupci nekad i reklamiraju, imate takvih kao što da kažem baksuza, ali on čuva garanciju i onda reklamira 14 i po godina, 14 i po godina on uloži reklamaciju, mi uzmemo taj dušek, otvorimo ga, vidimo on je, znači nije se jezgro, nije mrdnulo unutar njega i onda kad smo već otvorili, da vam kažem rekao ovaj dušek je u redu, da li hoćete možda da već kad smo otvorili dušek da promenimo neki komforni sloj, već to bi koštalo toliko i toliko, kad smo već tu, naravno da može, tako da smo se susretali sa tim našim dušecima iz prethodnog perioda i to je u suštini sve kako treba. Ne kažem, ima reklamacije, ima opravdanih reklamacija, ali to je uglavnom bilo do falinke nekog repromaterijala koji vremenom pokaže da nešto nije u redu, ali ne kažem, nama su reklamacije 0,5%, to je u domenu više nego prihvatljivo.
Ivan Minić: Jel se dešavalo da se jave ljudi sa nečim što je dosta starije?
Dejan Kapetanović: Ja sam se prvi javio sa tim, znači deda mi je napravio krevet kad sam se ja rodio i kad sam imao nekako 32-33 godine ja sam to otvorio da se presvuče, to je bilo netaknuto. Uglavnom nam se ljudi vraćaju kao novi kupci. Najčešće situacija je ta, često dovedu kuma, komšiju, rođaka i odigraju prodajni scenario sami i kažu mu kupićeš ovo, a odluku o tome šta će da kupe donesu oni, tako da tih situacija ima dosta. I mi smo radili statistike neke, nama preko 70% kupaca dolazi sa preporukom, znači to je ono što mi posle 30 godina imamo kao rezultat i hvala Bogu da nismo koristili prečicu i ušli, onako što se kaže, povodili se za novcem i mi krenuli na neke druge vode.
KAKO PREPORUČITI PROIZVOD
Ivan Minić: Kada ima ta situacija da, ne znam, formira se nova porodica, novi stan, kredit je možda najvažniji komad nameštaja u tom stanu, kako treba da izgleda scenario nabavke svega, odnosno šta bi preporučio nekom, to je velika odluka, to je skupo, to je nešto što praviš odluku za neki duži period, kako prosto, čime ljudi treba da se vode.
Dejan Kapetanović: Pa evo ja sad ću opet da se naslonim na iskustvo naših kupaca, znači pitajte one koji spavaju na šlarafiji, oni najbolje znaju, to je suštinski nama već dugo godina slogan koji se iznedrio iz te naše relacije sa kupcima. Pa suština stvari je što danas ljudi se češće sele nego ranije. I nešto što najčešće nose sa sobom jeste dušek, znači dušek mora pažljivo da se bira, naši prodavci su izuzetno edukovani i versirani, da kažemo ja ne radim u prodaji već dvadeset godina, pa nisam u kontaktu direktno sa kupcima, ali naš prodajni tim je izuzetno edukovan i izuzetno versiran. Može da pruži savet i da bude od pomoći pri izboru, jer suština stvari jeste i oni su tako formirani da nije prodaja nešto što je obavezno, znači njihova obaveza je da informišu kupce, da im ponude, da im reše problem, pa ako je rešenje njihovog problema upravo naš dušek, to je u redu. Nisam sad direktno odgovorio na tvoje pitanje, ali moraju pažljivo da biraju, vratićemo se na početak našeg razgovora, moraju da dođu u salon da probaju, da vide, da legnu, bar će znati ono što im ne odgovara. Nek’ odu i u druge salone, drugih proizvođača, nek’ legnu, nek’ probaju, videće što im za početak ne odgovara. A onda će od toga što im odgovara, izabrati ono uz pomoć naših prodavaca, ono što im najbolje odgovara. Ono što hoću da kažem, naši dušeci imaju inkorporirane najkvalitetnije materijale na tržištu. A to može da se jednostavno otkrije time da bračni dušek ide, težina njegove ide od 68-9 kg do 115-120 kg.
Ivan Minić: Jadan Yugo.
Dejan Kapetanović: Da, nema laži nema prevare. Mi koristimo najgušće pene, najkvalitetnije pene jer gustina pene je ekvivalent njene dugotrajnosti. Ekvivalent nosivosti. Nosivost pene se meri njenom gustinom, njenom težinom. Kod nas je to vrlo transparentno, dušeci idu i do 115-120 kg. Nema tako teških dušeka na tržištu. Prosečan dušek je 20-25-30 kg, preko toga nema. Naši kreću od 60, pa da ne pričam za bračne. Ako sumnjate šta je ugrađeno u dušek, stavite ga na vagu, videćete koliko teži.
Ivan Minić: A šta su neke generalne smernice za to na kakvom bi dušiku trebali da spavamo?
Dejan Kapetanović: Za dušek je jako bitno da bude vazduhopropustan. Čovek tokom sna u jednom godinu ispusti iz sebe do 200 litara neke tečnosti. To su studije pokazale, znači to nije moja tvrdnja. I ta tečnost negde završi. Ako dušek nije vazduhopropustan, to znamo gde je završi. Znači, uzmite školski sunđer, natopite ga sa vodom, stavite ga na sunce, trebati će mu dva dana da se osuši. Sve jasno. Znači, takva podloga je onda gostoljubiva bakterijama, grinjama i svima onim sitnim kućnim gamadima. I jedno je, da kažem, jedno prostor, jedno polje dobro došlo za zaraze i bolesti. Znači, dušek mora da bude podjednako vazduhopropustan. Znači, u komfornom sloju mora da ima pene koje su urađene u open cell tehnologiji. Open cell tehnologija znači da je prozirnost njihova 100%. Znači, da taj vazduh prolazi po vertikali 100%. I ta pena ima svoj limit. Ona preko 12-13 cm više nije vazduhopropustna. Znači, penasti dušek koji nema jezgara, koji je 20-30 cm, bez obzira što je urađen u open cell tehnologiji, on nije vazduhopropustan. Znači, nema tu funkciju. Kod nas dodatno to žičano jezgro čini jedan meh, koji kako spavač se pokrije, on radi i stalno ventilira. Znači, kod nas je taj kriterijum zadovoljen. Druga stvar mora dodati ono što smo pomenuli u gustinu pene. Znači, nosivost pene je vezana za njenu gustinu. Znači, gustina mora da bude, standard je nekih 25 kg po kubiku. Mi koristimo pene koje su 70% gušće od toga, pa naviše. Znači, od 35 do 80. Mi smo, neko bi rekao, preterali sa tim, ali prosto, ono što se kaže, to je naša receptura, može nam se, mi smo tako izabrali, to je to. Navlaka koja ide na dušek, mora obavezno bude skidajuća i periva u mašini. Mi imamo, vi imate situaciju, recimo, nama se odvajaju i gornji kapak jedno od drugih. Zašto? Da bi moglo da se opere u kućnim uslovima. Znači, da može ta kapa da stane u vašu kućnu veš mašinu. Ako ne može da stane, vi morate da nosite na hemijsko čišćenje, to košta 50 eura. Znači, prosto vodili smo računa o svim aspektima korišćenja našeg proizvoda.
Ivan Minić: A što se tiče tog dela koji se odnosi na zdravlje, kičmu, anatomiju i sve ostalo?
Dejan Kapetanović: Što se toga tiče, znači, naši proizvodi zadovoljavaju najviše kriterijume po tom osnovu. Za udobnost ne postoje jedinice mere. Udobnost je nešto što je krajnje subjektivno. Zavisi toga da li spavač spava na leđima, na boku, da li ih je dvoje na dušeku, da li je neko korpulentniji, drugi spavač sitniji. Znači, ima sad tu milion aspekata koji trebaju da se obrade, ali to kupac… znači, ne može online da kupuje dušek. Znači, to je ono što je definitivno zaključak. Mora da ode u salon, mora da potroši neko vreme. Za početak da ne bi napravio grešku. Kad napravi grešku, šta se dešava? Imate jednu belu kocku, 160, 230, 240 kilograma u kući s kojom ne znate šta ćete. Znači, ne smete da je spustite. Ko će da vam pomaže da je spustite dole, morate da idete opet, da uradite ceo ovaj proces, da potrošite vreme, da posetite neki salon. Mogu slobodno da kažem da su naši prodavci jedni od najverziranijih prodavaca i najupućenijih prodavaca na tržištu dušeka. Oni nisu prodavci, oni su savetnici prodaje. Stvarno se tako i ponašaju i tako rade svoj posao. Znači, po meni najbitnije je da se ode, mora da se uđe u proces koji iziskuje određeno vreme i određenu energiju.
Ivan Minić: Kao što si rekao, mnogi kupuju nešto što ne odgovara, pa onda imaju problem, prvo što su potrošili mnogo novca, a drugo što treba da provedu trećinu života na nečemu što im ne prija.
Dejan Kapetanović: A opet moraju da uđu u ovaj proces da urade kako treba.
BUDUĆNOST FIRME
Ivan Minić: Ponovno, da. Da urade kako treba. Firma je pod tvojim vođstvom 30 godina. Šta dalje?
Dejan Kapetanović: Dobro pitanje. Ja sam stalno svojim izazovima desetak, petnaest, dvadeset godina unapred, i mnogi mi u firmi zameraju što sam mnogo u budućnosti, malo u realnosti i onda se ja malo stalno i kočim kad trebam da pričam o tome. Definitivno firma raste, u organizacionoj strukturi raste. Imamo, da kažemo, određenih kadrovskih osveženja, promena, koja je prosto firma sa ovim obimom posla u ovoj fazi razvoja i zahteva. I da kažemo, ove godine smo dosta radili na kadrovskom strukturiranju same firme. A u narednom periodu, definitivno, sada imamo neki zadatak ispred sebe, smo stavili da napravimo petogodišnju strategiju razvoja, ali definitivno je da ćemo, što se asortimana proizvoda i toga tiče, da kažemo, još taj segment ćemo produbljivati naviše. Znači, izbacićemo, vrlo, još dosta premium. Više proizvoda će biti u tom samom premium segmentu, da ne kažem, i u lakšem segmentu će nešto ići. A što se tiče tržišta, definitivno je izlazak van granica zemlje i, da kažemo, pogledi su nam uprti ka Bliskom istoku. Verovatno sledeće godine će biti, da kažemo, pojava na nekom od sajmova Bliskog istoka. Ta tržišta su, da kažemo, sad, dosta aktuelna. Naš biznis je vezan za građevinsku industriju. Tamo gde se dosta gradi, prosto, da kažemo, u jednoj kući u jednom stanu jednostavno, imate minimum četiri dušeka. Eto, to je prosta matematika. Na Bliskom istoku se dosta gradi, ceo taj region se brzo razvija i, verovatno, ćemo se usuditi da se pojavimo na tom tržištu.
Ivan Minić: Zato vam toliko dobro ide ovde, zato što se ovde toliko gradi u poslednje vreme. Šalim se, naravno. Ono što sam hteo da te pitam je kako prosto u celoj toj postavci, vašoj internoj, izgleda taj momenat da je ipak prošlo 30 godina. Ok, ti si sad i dalje u naponu snage i sve je to u redu, ali šta je neki plan na duže staze? Da li ti vidiš da će biznis ostati porodičan u smislu da će ga i dalje voditi neko iz porodice, ili je sada to više ideja da se napravi organizacija koja je samostalno održiva i može da se razvija pa vodiće ko bi bio izabran za to?
Dejan Kapetanović: Pa da kažem, to je tema kojom se, da kažem, intenzivno bavimo. I dosta razmišljamo i supruga i ja o tome u kom pravcu će naša porodična kompanija da se razvija u tom strukturalnom smislu. Mi imamo, roditelji smo tri dečaka, pošto razvoj porodičnih kompanija nije nešto što je novo u svetu.
Ivan Minić: Samo kod nas.
Dejan Kapetanović: Postoje iskustva i znanja koja govore kako to treba da se procesuira i kako time da se upravlja. Nama je otvoren kompletni horizont od toga da firma upravlja profesionalnim menadžmentom sve do toga da se neko od naše dece u nekom periodu uključi ili ne uključi u firmu. Sve to je dalje otvoreno pošto su oni relativno mali. Ono što je definitivno jeste da će na upravljačkoj poziciji doći do promene, znači ja ću polako da se iz operative povučem. Sonja je sad već izvršni direktor, ja sam GM. Već od nove godine će Sonja da se nađe na funkciji GM. Ja ću polako da se povučem iz operative jer suštinski Sonja je zrela za tu poziciju, ima sva znanja i potrebne veštine da može da nastupi na tom polju. Naravno, ja sam tu uvek, što se kaže, za sve što treba, imam neko znanje i iskustvo koje treba koristiti, i ono što se kaže treba da služi firmi u narednom periodu, ali s moje neke druge pozicije. Mislim da je to zdravo i zrelo, i mi se polako pripremamo za taj korak. Meni se to sve sviđa, iskreno rečeno. Ja sam uradio jedan dobar posao za Šlarafiju, ja sam zadovoljan svojim 30-godišnjim mandatom.
Ivan Minić: Performance.
Dejan Kapetanović: Jeste. Ja sam razmišljao o tom koraku kad ću to da uradim, da li ću to da radim sad kad imam 52 godine ili kad budem 62 ili 64 godine. Pitao sam sebe, ostavio sam to pitanje sebi i odgovor je vrlo jednostavan. Sam taj proces promene iziskuje neko vreme i energiju. Čovek sve što je stariji, to mu je bilo šta da sprovede teže, a s druge strane, ja sam 30 godina menadžer i nekako sam se i zasitio tog menadžerskog posla. Citirajući jednog mog poznanika, skoro sam čuo to i vrlo mi interesantno zvuči, šta to o menadžerstvu? Pa to ti je, kaže, elitizovana operativa. Ima mnogo istina u tome. To će se desiti u bliskoj budućnosti. A petogodišnji razvojni plan to je nešto čime se sad bavimo, ali okviri tog plana su ovo što sam pomenuo. Asortimanski ćemo ići u te neke više tržište. Mi jesmo u premijum segmentu, ali ćemo ići još više u tom pogledu, što izlazimo na tržišta koja mogu sebi da takve stvari priušte. I s druge strane, tu ćemo pokazati ono sve što znamo i umemo.
Ivan Minić: E, baš oko toga sam hteo da ti pitam za sam kraj. Obično kod nas, što je jedna od kletvi tih mladih kapitalističkih uređenja i mladih preduzetništava, obično ceo know-how i cela inovacija dolazi od onoga ko je je pokrenulo biznis, a sve ostalo je samo odrađivanje. I u najboljem slučaju to odrađivanje može da funkcioniše samostalno u odnosu na osnivača. Ali nema mesta inovaciji ukoliko osnivač nije svojim prstima umešan u to. A nekako mi se čini iz tvog puta i toga kako si postavio celu priču da inicijativa jeste dolazila od tebe, da si ti napravio prve iskorake, ali da više nisi ti taj koji treba da se bavi tim.
Dejan Kapetanović: Igrom, da kažemo, sretnih okolnosti imamo Sonju koja ima neizmernu energiju i volju da gura. Veliki bi bio problem da nemamo unutar porodice nekoga. Da moramo da angažujemo nekog sa strane koga bi uveli u celu priču i prosto koji definitivno ne bi radio sa tim žarom i tom željom. Tako da mislim da je ovo jedan splet dobrih okolnosti i mislim da će Sonja to da radi jako dobro.
Ivan Minić: A tehnički se time bavi tim koji je u firmi?
Dejan Kapetanović: Tehnički se tu opet dosta naslanja na neko moje znanje i iskustvo. Ja ću biti taj neko ko će 50 godina sam u toj nekoj radionici i tako sam ono što se kaže, gledam da uvek nešto mora novo da se iznedri. Sonja isto ima taj drive i svesna je bitnost inovacije u paternu naše firme. Ja ne sumnjam da će to da ostane u tom duhu i dalje.
Ivan Minić: Koliko je važno učešće na sajmovima i kroz predstavljanje onoga što radiš, ali i kroz obilazak vodećih svetskih sajmova gde moraš da budeš u kontaktu sa tim šta rade firme iz drugih zemalja?
Dejan Kapetanović: Da kažemo u ovom prvom slučaju gde se mi pojavljujemo kao izlagači, mi nismo imali prilike da se pojavimo na nekom velikom međunarodnom sajmu jer nismo imali budžete za to. To je nešto što je bilo izvan našeg finansijskog domašaja negde na nebu. Pojavili smo se neko vreme na Beogradskom sajmu, ali Beogradski sajam suštini je jedna velika pijaca nameštaja gde ne dolazi niko bitan iz B2B segmenta ko bi nam otvorio nove horizonte, nego prosto proizvođači nameštaja koriste Beogradski sajam da poprave svoju finansijsku sliku.
Ivan Minić: Ima jedan deo sajma koji je zapravo za proizvođače mašina i ostalo, ali on je potpuno izdvojen u odnosu na sam sajam.
Dejan Kapetanović: Da, to je opet drugi par rukava. Kao posetilac na sajmove je jako dobro odlaziti, i to je moj savet svakom mladom preduzetniku, ne samo da odlazi na sajmove, nego da ima plan edukacije i obrazovanja sebe tokom godina. Jer mi imamo ovde jedno, da kažemo, mišljenje koje je skroz pogrešno, a to je završio sam univerzitet i ja sam završio sa obrazovanjem. Ne. Čoveče, ti moraš…
Ivan Minić: Ti nisi ni počeo.
Dejan Kapetanović: Nisi ni počeo da se obrazuješ. A s druge strane, moraš to obrazovanje i da praktikuješ. Jer jedno je, ako si nafilovan obrazovanjem i samo gledaš sa strane i imaš svoje mišljenje o svemu, a drugo je kad imaš, stičeš obrazovanje, praktikuješ ga, to je onda, onda možeš da postaneš majstor u nečemu. I to je suština neka stvari. Znači, poseta sajmovima je samo jedan od segmenata kako se jedan preduzetnik obrazuje.
Ivan Minić: Lepo si to rekao. Mark Twain je rekao da nikad nije odobravao da mu se školovanje meša u obrazovanje.
Dejan Kapetanović: Da. Da, da, to jest.
Ivan Minić: Dejane, hvala ti. Veliko je zadovoljstvo imati nekog ovde ko predstavlja 90 godina firme i 50 godina koliko je umešano to sve od one prve opruge do danas. Mnogo mi je drago što je priča zapravo onako kako sam i mislio da jeste, odnosno da nikad niste odustali od onoga dobrog, samo ste to dobro pokušavali da učinite još bolje. To je nešto na čemu mislim da svi treba da učimo i gde jureći za tim nekim profitom vrlo često pravimo kompromise oko pogrešnih stvari. Kompromisi mogu da se prave, ali ne mogu da se prave oko onoga što je osnovni razlog zašto to uopšte postoji. Hvala ti još jednom, hvala vam što ste nas slušali, nadam se da vam je bilo interesantno. Sad znate o čemu treba da razmišljate kada bude bila kupovina prvog stana i kada budete nabavljali dušek za svoj stan. Ja se sećam moje prve kupovine dušeka i znam koliko je to bilo traumatično iskustvo i koliko objekata sam obišao i koliko puta sam legao na neki dušek da shvatim i da li mi odgovara duže od tih deset sekundi koji mi odgovara svaki.
Dejan Kapetanović: Tako, osobito ako je popodne i ako si umoran.
Ivan Minić: Naravno, a uvek je popodne jer je to uvek nešto što ukradeš malo od posla da bi obišao. Hvala još jednom, hvala što ste nas slušali, to bi bilo to za ovu nedelju. Mi se vidimo ponovo naredne.
Realizacija Pojačalo podkasta ne bi bila moguća bez naših izuzetnih partnera. Kompanije Epson koja je vodeći svetski proizvođač projektora i štampača za sve namene, i kompanije Orion telekom provajtera najbrže internet infrastrukture u Srbiji sa preko 30 godina iskustva. Više informacija pronaćićete u opisu epizode.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Dejan Kapetanović
Dejan Kapetanović rođen 1971. godine naslednik je 90-ogodišnje zanatske tradicije koju je započeo njegov deda Đorđe Kapetanović. Kao dečak, Dejan je sanjao o tome da postane vojni pilot, ali ga je život poveo drugim putem te je diplomirao agro-ekonomiju i delovalo je da ipak neće nastaviti porodičnu tradiciju. Međutim usled teške ekonomske situacije i životnih okolnosti, Dejan se našao na čelu porodične firme Šlarafija koja se bavi zanatskom izradom kvalitetnih žičanih jezgara za dušeke. Iako nije planirao da krene tim putem, Dejan se posvetio porodičnom biznisu i tokom godina uveo brojne inovacije koje su Šlarafiju dovele od male, gotovo nepoznate niše do tržišnog segmenta u domenu izrade dušeka i nameštaja koji je poznat po kvalitetu, tradiciji i posvećenosti.