Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić:​ Moj današnji gost u Pojačalu je moj dragi prijatelj Vlada Cerić. Cera je odavno trebalo da bude u Pojačalu, ali se to prosto nije desilo, jer smo čekali neki adekvatan povod. E sad imamo povod. Cera je ponovo preduzetnik i ponovo na tržištu kao konsultant, a on je jedan od zaista veoma malog broja ljudi koje uvek mogu da preporučim svakome, i sa kojim sam uradio jako mnogo zaista vanredno dobrih projekata. Cera je osoba koja je 20 godina gradila karijeru, od IT novinara u ono vreme kada je to zaista nešto značilo, preko jednog od prvih ljudi koji su se bavili PR-om u IT-u, jer je bio dio PR tima Microsofta tek  kada su došli ovde, pa kroz niz nekih drugih vrlo zanimljivih multimedijalnih projekata, od start-upa preko korporacije do raznih stranih klinata sa kojima je u prethodnim godinama radio. Svo to znanje sakupio je i formirao svoju malu konsultantsku agenciju i odlučio sam da podelimo njegov put, način razmišljenja, jer mislim da u ovom trenutku mnogima od vas može da bude interesantan i kao inspiracija, a možda može da bude interesantan i kao potencijalni saradnik. U svakom slučaju uživaćete u razgovoru dva matora namćora.

Realizaciju ove epizode Pojačala podržala je kompanija Epson. Epson je već više od 20 godina vodeći svetski proizvođač projektora i štampača za sve namene, od onih kućnih, do profesionalnih. Posebno vam skrećemo pažnju na aktuelnu ponudu Epson biznis štampača. Naime, ukoliko je došlo vreme da kupujete štampače za vaše poslovne potrebe ili da zamenite trenutnu flotu štampača koje imate, obavezno istražite koje to sve rešenja Epson nudi jer pored zaista sjajnih štampača, koji vam nude besprekoran kvalitet otiska, mnogo manju potrošnju električne energije i mnogo manje otpada generisanog u procesu, uz Epson rešenja uvek dobijate i celu paletu softvera koja se kod drugih proizvođača doplaćuje a ovde dolazi besplatno za sve njihove korisnike. Za više informacvija pogledajte biznisprint.com. Piše se onako kako se izgovara. Hvala vam.

I imam još jednu važnu vecu za vas. Naime, od 1. maja, sa krugom prijatelja, radim na projektu NasaMreža.rs To je jedno jako zanimljivo mesto za svakog ko je preduzetnik ili razmišlja da to postane, mesto gde svaki dan izlaze neki interesantni korisni tekstovi, a jednom nedeljnom predstavljamo neki zanimljiv mali biznis.
Takođe, svakog meseca, radimo veliki intervju sa nekim od zanimljivih ljudi sa ovog tržišta, nekim od ljudi koji su lideri u onome što rade, pa tako, evo, prvog meseca imamo Slavimira Stojanovića Futra. Uživajte, informišite se i pretplatite se na mailing listu ako su vam teme zanimljive jer onda će vam svake nedelje stizati digest svega toga svakog ponedeljka na mail. Hvala.

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: E pa dobro i to se desilo, je li? Moralo se desiti u nekom trenutku da nas dvojica sednemo i ukrstimo stylinge. Ceriću, ti si jedan od starijih ljudi ovako od vremena. I ti si jedan od ljudi koji dugo treba dođe ovde, pričamo razne neke gluposti. Ali sad imamo i neke konkretne povode. A i malo smo se odrodili, mislim ne ti i ja, ti i ja se čujemo svaki dan, nego malo sam se ja odrodio od ovih naših tema, jer su mi sve nešto gosti u poslednje vreme bili non-tech related. I onda, znaš, ono, ko dete, sedim sa njima, pa kad neko kaže “ja sam voleo lemilicu kad sam bio mali, meni lepo”, a u principu niko ništa mimo toga i nije. Onda sam shvatio da možda je dosta tih umetnika i sportista i svega toga, da se malo vratimo na hardkor. A posebno uzevši u obzir sve što se dešava trenutno sa našom IT-scenom, nazovimo je tako, gde se dešavaju neke turbulencije kakve nismo imali do sad. Prvo imali smo taj apsolutno neprirodni ogromni rast i sve ostalo, a sad imamo tu ozbiljnu krizu o kojoj se ne priča dovoljno. Mada ajde u trenutku kad izađe epizoda, će se verovatno već znati dosta više, ali u kuloarima se već neko vreme provlače teme da većina velikih firmi ide, radi jako na tome da smanji radnu snagu jer posla nema, bar ne po uslovima po kojima je to sve bilo. I moja ideja je nekako da danas ispričamo prvo priču o tome kako je nastalo sve to, jel’i? scena i sve ostalo i kako se to gradilo i ko su ti neki značajni ljudi kojih se ne saćemo dovoljno često, nego eto tako kad dođe neko star kao ti Deki Nikolić i slično. Ali i da malo pričamo o svemu tome što se zapravo dešava zbog proste činjenice da taj outsourcing model u kome smo dominantno, jeste model koji je lak način za zaradu novca i relativno jednostavan za uspostaviti, skalirati i sve ostalo, ali ima ovaj problem kad sve relativno brzo ode dođavola. A ti si čovek koji se na vreme i na pravi način orijentisao na produkt, radio produkt u najrazličitijim sistemima i okolnostima, zna mnogo o tome i može mnogo da pomogne onima koji žele da to svoje znanje koje imaju da inženjarski nešto naprave, uobliče u produkt, a pre svega onda nauče kako da iskomuniciraju to ka nekome. Zato što smo shvatili vremenom svi, pričajući sa ljudima, da mi imamo ljude koji su u stanju da naprave fantastične stvari koje nikome ne trebaju jer oni ne umeju da objasne šta te stvari rade, ali su jako ponosni na to što su napravili. E, sad posle tog uvoda i svega toga, kako to obično biva, počećemo od mančmelou pitanja. Šta si, Vladimire Ceriću, hteo da budeš kad porasteš?

Kad porastem biću

Vladimir Cerić: Ovako, na užas mojih roditelja, moj standardni odgovor kad sam bio dosta mali, racimo 4-5-6 godina, na pitanje “šta hoćeš da budeš kad porasteš?” nije bio ni inženjer, ni lekar, ni astronaut, već automehaničar. I sad, in retrospective, to ima dosta smisla zato što automehaničari, osim toga što rade u uslovima u kojima rade i bave se time čime se bave, oni se bave zapravo nečim što ja jako volim, a to je rešavanje zagonetki. Jer kad ti dođe čovek i kaže “majstore, ovde nešto nije u redu” ili kao što imamo na Instagramu te famozne klipove “customer states” da postoji problem, a ti onda vidiš da fali točak, to je lako diagnostikovati, ali ako sve izgleda kao što bi trebalo, a opet nešto nije u redu, to zahteva pod A) analitičke sposobnosti i pod B) iskustvo. Ni jedna ni druga stvar se ne mogu kupiti i vrlo se teško uče u tradicionalnim obrazovnim ustanovama. E sad, naravno, kad sam porastao i shvatio da možda ipak bi bilo poželjno da radim neki posao koji ne podrazumeva cimanje teških tereta i masne ruke 24/7, onda sam se više preorijentisao ka…Inače, primarnom razlogu zašto je to mene bilo interesantno, to je ljubav prema automobilima i automobilarskoj tehnici. I tako sam završio na saobraćenom fakultetu. Što se pokazalo kao umereno dobra odluka, jer pošto imam sedam godina starijeg brata i njegovi prijatelji su svi studirali ETF, pošto su bili u matematičkoj gimnaziji, ja sam na lakši način, a ne na teži, naučio da je to verovatno najveća frustracija i najteže iskustvo bilo koje osobe ikada i ja ne želim time da se bavim na takav način, iako me to sve je zanimalo i svakako je bilo i perspektivno i ostalo je perspektivno do današnjeg dana, ali shvatio sam da sa mojim uslovno rečeno radnim navikama i izdržljivošću, možda to ne bi bilo baš tako dobra ideja. I počeo sam saobraćajni fakultet dosta ambiciozno, odseka za drumski i gradski saobraćaj, to je sve na papiru vrlo interesantno, u praksi imaš ispite koje ne možeš da položiš, imaš ispite koje niko nikad nije položio, odnosno imaš 30% studenta, svi, of all times koji nikad nisu položili te neke ispite, ja jesam, ali dobro. I onda sam ja počeo da se interesujem za te neke druge, tehnološke stvari, I timing je bio dobar, jer je to bilac era rasta PC računara. Ja sam preko pomenutih bratovljivih prijatelja imao prilike da vidim kako to funkcioniše u jednoj firmi koja se bavilo programiranjem, 3D animacijom i svim nekim tada prilično revolucionarnim stvarima.

Ivan Minić: A pričamo o 90.

Vladimir Cerić: Pričamo o drugoj polovini 90ih. Znači ja sam 97. upisao fakultet. I zgodna stvar je bila što je u njihovoj kancelariji, pored svih nekih računara, servera, mreža i svega ostalog, o kojim su oni bili vrlo spremni da objasne, pokažu, pa čak i metodom slučajnih pokušaja i promošaja, mi objasne kako se instalira taj Windows NT. Što sam svakako metodom slučajnih pokušaja i promošaja naučio dosta dobro. Postojeo je jedan metalni kabinet u kojem su stajale razno razne stvari. Mrtvi hardver, polu mrtvi hardver, diskovi i jedna fijoka je bila prepuna papira. Taj papir nije bio samo papir za bacanje, to je bila defacto arhiva časopisa PC, i ja sam onda krenuo to da učim, redom. I onda sam čito o stvarima o kojima nisam znao apsolutno ništa, poput DTP-a ili o stvarima o kojima sam znao malo, poput programiranja, ili o stvarima o kojima sam znao nešto. Pričamo o dobu u kojem internet tek polako dolazi. Kod kuće imaš dialup koji je nepouzdana stvar, tako da… 

Ivan Minić: 10 maraka sat.

Vladimir Cerić: To istraživanje, kako je danas dostupno, nije bilo baš tako lako dostupno i ja sam nakon pročitanih prvih, recimo, sto brojeva, od korica do korica, više puta, došao u tačku u kojoj sam bio dovoljno samouveren u svoje poznavanje raznoraznih materija. Paralelno s time sam i radio za jednog bratovljevog prijatelja u firmi koja radila održavanje računara, po drugim firmama. Osmelio sam se da napišem pismo, mail naravno, gospodinu Dejanu Ristanoviću, vlasniku i glavnom uredniku. Pošto kod njih je na sajtu stajalo, mi smo uvek otvoreni za nove saradnike. I ja sam njemu poslao mail, on je vrlo brzo odgovorio, rekao je “nema nekihvih problema, šta god smatraš da je interesantno kao tematika, ti napiši tekst, pa ćemo videti kako to sve ide”. E sad, ono što Dejan u tom trenutku nije znao je da sam ja, ta osoba koja u srednjoj školi imala 5 iz srpskog i nije pročitala ni jednu lektiru, nikada, ali sam uspevao da to bypassujem na razno razne načine i da i dalje imam pet. I ja sam napisao, on je rekao da je tekst vrlo korektan, uneo određene izmene, naravno, i taj tekst je objavljen. Ja sam za njega dobio honorar. Što u kasnim devedesetim u Srbiji je onako primamljiv career path. Jer ima ti neki ljudi koji cene to nešto što se radi, spremni su da to kompenzuju, nisu u fazonu “okej, ti si klinac, sad ćeš ti pet godina donosiš bureki i da radiš za džabe”, pa sam ja onda tako napisao i drugi, treći, peti, deseti članak i fast forward par godina ja sam izvršni uradnik tog časopisa. I moram da kažem da osim tih nekih novinarstva, tog novinarskog zanata, ako možemo to tako da nazovemo, sam naučio mnoge druge stvari od ljudi koji su činili I core redakcije i taj neki širi krug prijatelja i ljudi koji su saradnici, jer tu je bilo ljudi najrazačitih mogućih profila, kojima je to u nekom slučaju bio hobi, u nekom slučaju bio dodatni posao ili kako već. I osim pisanja, pripreme za štampu i svega ostalog, sam naučio i dosta o tehnologiji, naravno, ali i o biznisu i o radu s ljudima. Dakle, to je bila, da kažem, jedna velika zaokružena škola gde su ljudi poput Voje Gašića, Milana Bašića bili ključni u mom profesionalnom razvoju. I evo, relativno skoro sam dobio neku vrstu verifikacije toga, zato što mi je preneseno iz određenih izvora da je u razgovoru Dejan mene pohvalio kao jednog od, da kažem, najproduktivnijih i najpouzdanijih saradnika, što je bila jedna od prvih ključnih lekcija. Danas to zvuči smešno, u doba remote work-a i svega ostalog, ali Dejan je bio vrlo jasan prema ljudima koji su u njegovi saradnici, postoji samo jedna stvar tekst mora da bude dobar i mora da bude isporučan na vremena. Sve ostalo nije bitno. Da li sediš u kancelariji, da li pišeš visići na glavačke, potpuno je nebitno. Ako isporučiš dobar tekst na vreme, tako da pro izađe svako prvog u mesecu, to je key performance indicator koji njega interesuje. I ja pratim tu neku filozofiju i kasnije u karijeri je da je bitan je krajnji rezultat kako smo došli do tog, jer druga stvar, nije nebitna, ali je manje bitna, znači više suština, manje forma.

Ivan Minić: Taj neki moment zapravo u IT novinarstvu je beskrajno zanimljiv, zato što se tu prepliću gomila nekih neverovatnih ljudi koji imaju potrebu da se izraze na taj način. Njima to uglavnom nije primarno, ali to im je jedna od stvari koju će uraditi ili svakog meseca ili s vremena na vreme i čućeš neke neverovatne priče. Ja se sećam moj prvi omiljeni časopis, žao mi je što nemam sačuvane primerke, imam neku ideju gde bi mogla da budu, ali mi se baš ne ide čak toliko daleko da bih potražio, časopisa “Računari” koja su imala to – Naravno sve što je potrebno od vesti, recenzije, hardwarea, svih tih stvari, sve to u redu, ali jedan taj čitav redovan redovan niz serijala, autorskih tekstova, naših ljudi koji su u tom trenutku po belom svetu i pišu nešto. Sad, danas to zvuči i danas možeš da saznaš bilo šta što se dešava bilo gde u svetu i svako od nas ima ne jednog, nego 15 prijatelja u svakom od većih američkih gradova koji su, da kažemo, IT centri i sve ostalo, u tom trenutku ti ne znaš ništa o tome, ništa. Ja se sećam, ja imam manje od 10 godina i čitam tekst u kome čovek piše svoje iskustvo odlaska u Holandiju, gde radi kao programer, i gde je dominantna tema ne programiranje, nego to da je on u 35 godina prvi put shvatio šta je porez i kako funkcioniše, tako što se naravno zajebao. I ti sad sve to, naravno čovek i inženjer, briljantno je objasnio post festum, gde su bile sve greške i šta treba uzeti u obzir i sve ostalo. Ali to znači da u tom trenutku ja, ok, u tom trenutku kod nas ne postoji ni PDV ni bilo šta, pričamo ’95. ’96. godini, ali u tom trenutku mali Ivan razume kako funkcioniške poreski sistem. Što mislim, znam ja ljude koji imaju firme po 20 godina, ne razumeju kako funkcioniše bilo šta. I ti tekstovi su bili takvi, a sa druge strane si imao taj ceo deo koji se odnosio na hardwar, koji je, ne znam, možda sam to samo ja, pričao sam sa dosta ljudi i ima podeljenih mišljenja i dalje, postoji sad već značajan broj nas koji više jednostavno ne znamo, niti nas zanima šta je unutra. Mislim, konkretno kod nas jabučara je to dosta jednostavno, odeš i kupiš ono što je najskuplje i ideš dalje. Odprilike znaš šta je unutra, ali suštinski ti je nebitno i koja je grafika i šta se dešava. Ali u tom trenutku ja sam znao sve o svakoj ploči, svakog proizvođača, znao sam da prepoznam fizički komponente, što potpuno zvuči neverovatno, jer nema YouTube-a. Nema ti, odeš i kažeš deset aktualnih procesora mi prikaži, pa ti sad gledaš i onda zapamtiš koji je koji. Ne, ne, ne, ti si morao da pročitaš hiljade stranica nečega i da svi koji kupimo jedan mikro, jedan PC, jedan svet kompjutera, jedan ovo i onda da mi to sve izvrtimo za mesec dana, kao da bi ti to zapravo popamtio i onda sad praviš te odluke u životu koje su u principu na nivou toga kad procenjuješ da li ćeš navijati za Zvezdu ili za Partizan, da li ćeš uzeti Asos ili MSI ili Abit ili Gigabyte, ili ne daj bože, Chaintech. I kako objašnjavaš nekome da imaš Chaintech, jer on ima integrisano i kuvalo za kafu, pored svega ostalog što inače ide na ploču. Sad ti čitaš te recenzije i, naravno, posle je to otišlo u nekom smeru, pričaćemo već o tome, ali u jednom trnutku postoji nešto što se održalo samo u samo u emisiji “Sat”. Veliki test nečega. 

Vladimir Cerić: Jeste.

Ivan Minić: Gde se ljudi bave nečim duže od 15 minuta. Gde se ljudi bave nečim kao, ok, test grafičke kartica, da, pustit ćemo render od 7 dana na 5 različitih grafičkih kartica i onda ćemo da vidimo kako to zapravo izgleda i, mislim, koje su zapravo performanse i sve ostalo, i sve neke druge stvari. Merićemo 1001 parametar, praktično ono napravićemo improvizornu laboratoriju da bi smo to sve uradili. To je potpuno nevjerovatno i zvuči nemoguće i nezamislivo, ali to je preduslov zašto su se sve ove stvari desile. E sad, ti si u tom trenutku dete u prodavnici slatkiša.

Vladimir Cerić: Odprilike.

Ivan Minić: Aj malo pričaj nam o tome.

Test 40 konfiguracija

Vladimir Cerić: Pa, mislim, kao i svaki mladi hothead, to je trebalo je smirivati te neke ideje kako nešto treba da izgleda, i trebalo uvesti taj neki, da kažem, objektivnost. Dakle, vrlo je bitno uspostaviti sistem koji ne samo što je tebi jasan, da si objektivan prema nečemu što recenziraš, nego da je jasno i čitaocu. I baš sam pre neki dan objašnjavao to, to je, da kažem, jedna od tih realno biznis lekcija koju kasnije ja upotrebljava u praksi do dana današnjeg. Kada smo počeli da radimo te neke velike testove, osim toga što je to bilo, moram da kažem, i fizički dosta zahtevno, jer kada je test 40 konfiguracija, to je test i 40 CRT monitora, koji svako ima 20 kila i treba ga preneti u redakciji koja nemac smeštajni prostor. Tako da sam tad, u to doba sam čak možda i bio u nekoj solidnoj formi za nekoga ko je, ko sedi za računarom 16 sati dnevno.

Ivan Minić: Ustvari tad si naučio da spakuješ u gepek ono što ne može da stane u gepek, da ga spakuješ.

Vladimir Cerić:Između ostalog, između ostalog, i da ne izgubim ništa u tom procesu, ali tad smo razvili te neke sisteme koje ja i dan-danas koristim. Dakle, to je, da kažem, nasleđe Milana Bašića, koji je u tom trenutku već dugokodišnji tehnički direktor prvog privatnog magazina u staroj Jugoslaviji, odnosno tadašnje Jugoslaviji, automagazina, i on prenosi neka svoja operativna iskustva čoveka koji je upravljao firmom koja je tada imala XY zaposlenih i tako dalje. Koji se bavi srodnim poslom, ali i on je u tom trenutku urednik vesti u PC-u, jer je Dejanov prijatelj iz detinstva. I kada sam se ja požalio da nisam baš stoposto siguran kako da uobličim taj test 40. konfiguracije, jer u principu imam konačni prostor, ne mogu ja sada, to nije internet, ne mogu ja sada beskonačno da pišem o tome, i u konačnom vremenskom periodu na kraju. Onda smo seli i osmislili sistem koji kombinuje objektivne karakteristike tog hardwarea. Dakle, rezultate testova koji su nešto što je jasno, i neke subjektivne karakteristike u smislu…

Ivan Minić: Utiske.

Vladimir Cerić: Utiske, ali na osnovu relevantnog iskustva. Dakle, kad ljudi koji poznaju problematiku, kada vide kućište, njima je jasno da li je to kućište dobro ili nije. Prosečno korisniku to izmiče, ali ljudima koji, kroz čije su ruke prošli hiljade uređaja, je to apsolutno jasno. I mene i dan danas kad pitaju zašto ja toliko znam o laptopoima, zato što je kroz moje ruke realno prošlo preko 300 različitih modela tokom godina. I ja kad uzmem laptop u ruke, ja mogu odmah da kažem koliko dugo će onda traje, kakve će imati performanse. Nisam vidovit, ali iz akumuliranog iskustva se tako nešto može izvesti. I onda smo osmislili da kažem sistem bodovanja koji kombinuje te dve stvari, koje na oko nisu nešto što može da se kombinuje. Ti kombinuješ objektivno i subjektivno da bi dobio neki krajnji rezultat koji je u rangu od 0 do 100 ili od 1 do 5 ili kako god. Osim toga što je nama to bilo lakše, to je bilo dosta značajno i za ljude koji čitaju, zato što su to sve isto ljudi sličnog ranga u tom trenutku, taj časopis čitaju IT profesionalci. Jasno im je kad nešto piše od 1 do 5 šta to tačno znači. Jasno je mi geneza kako smo mi došli do tog 1 do 5, a s druge strane, iz praktičnog razloga i to je onaj, da kažem, i biznis deo, partneri koji su poslali konfiguracije nemaju osnov za žalbu. Dakle, nije to sad da smo mi with a rule of thumb odredili šta nam se sviđa i šta nam se ne sviđa, nego smo napravili naučni sistem koji pokazuje koja je od tih 40 konfiguracija najbolja ili u nekom konkretnom aspektu ili u overall aspektu ili kako god. I taj drill, taj trening mi je omogućio da 15 godina kasnije u firmi u kojoj sam radio, pomažem ljudima koji su solutions konsultanti za marketing analitics rašenje, da osmišljavaju nove KPI-eve za klijente, poput Vodafone-a, Nestle-a i tome slično. Dakle, nisam ja sad najpametniji čovek na svetu, ali sam uspeo da upotrebim to neko svoje znanje matematike i poznavanje da kažemo, realnog života, da napravim nešto što ne postoji, a što defacto ima smisla i dobijao sam feedback od ljudi koji “Nama to nikad ne bi palo na pamet, ali ima savršeno smisla i savršeno nam funkcioniše”.

Ivan Minić: Mnogi ljudi koji ovo slušaju sa toga neće sećati, bez obzira na to što realno populacija koja sluša Pojačalo nije mlada. To su, mislim, jeste mlada, ali to su ljudi koji su od prilike između tvojih i mojih godina, eventualno malo niže, nema baš previše, oni koji su iz tamo 95. – 96. – 97. – 98. Oni to, očigledno, im nije toliko interesantno, ali oni neće se sećati toga da ti sad kad kažeš test 40 konfiguracija koje su poslali partneri, da si ti imao situaciju da tada prvo u novostima oglasima, a onda u halo-oglasima, kada dođeš na taj deo ti imaš firme, kao što danas imaš firme koje su prodavci hardware-a, ali oni imaju svoje preporučene konfiguracije, jer ti u tom trenutku,osim u retkim slučajevima, nemaš da kupiš brand name mašine ovde,  sve su žute mašine. Imaš to što imaš i to se kombinuje i neko tamo je rekao ovo je varijanta najeftinija, srednja, veća, gaming, ovakva, onako, ali ti suštinski imaš predefinisan konfiguraciju. Koje onda možeš malo da povećaš memoriju, uzmeš veći hard disk, ne uzmeš CD čitač, nego pisač, pa može bude i nešto zbiljnije i tako dalje, ali, da kažem, postojala je svesta o tome da je tržište takvo da za bilo koju vrstu masovnije prodaje ti moraš da ponudiš čoveku gotovu stvar. Daćeš ti, neki od njih će imati one oglase koji su bili cenovnik sa svim komponentama, I okej, mi smo svi to najviše voleli, zato što smo tu gledali ono što nam fali, pa ćemo mi nešto, saćemo mi to ušafiti, pa ćemo onda videti šta ćemo. Ali u suštini, firme koje su bile najuspešnije, su bile najuspešnije upravo zato što su sele i napravile paket koji je prosečnom konzumentu bio dovoljno dobar. Da li je to osoba koja je generacija negde oko naših roditelja koja u tom trenutku shvata da to mora da ima za posao ili je to neko ko gleda možda za dete ili za studenta da nabavi nešto, ali ti si to bukvalno imao, imao si konfiguraciju koja se zvala student i ona je imala karakteristike koje su takve. I uz nju je išla ponuda monitora, ali ona je osnovni, preporučeni se kupovao u 90% slučaja. I to je u principu bila stvar. Nije sad to bila situacija da ti stvarno imaš razvijeno tržište brand name računara, nego prosto sve je bilo žuto. I mislim, taj moment kad se pojavila kućišta koja nisu one predivne, belo, sivo, oker boje, naročito oker, je bio trenutak kad se desila magija. Problem je što ta tamnija kućišta ili bila čifta, pa bila skupa, ili bila neka i bila đubre. Ali kao, znaš, ono, može i da ne izgleda mrtvo. Je li to nama postalo bitno.

Vladimir Cerić: Pa to je taj stepen konzumerizacije koji je u jednom trenutku pretvorio kompjutere u white goods, u belu tehniku. To je ono što živimo danas. Ali ta geneza je bila jako interesantna i opet, kažem, prenošano iz automobilske industrije, u jednom trenutku su te neke stvari kao što je brzina, dizajn i tako dalje, postale manje važne. Sada je dosta važnija nešto što bi gledala firma kada kupuje auto. koliko taj auto može korisno da bude koristan, koliko može da traje, koliko će se kvariti i tako dalje. I mi smo, opet kažem, prenosili tu neku logiku da nije bitno na koliko je auto graviran, to jest nije bitno da li možete da overclockujete procesor i koliko će on ostvariti rezultatu 3D marku, nego je bitno da li će taj kompjuter trajati jednu godinu, tri godine, pet godina ili deset godina. I pošto je elektronika takva stvar, niko sa sigurnošću ne može da kaže da li će taj kompjuter da traje godinu ili deset godina, jer može da ima jedan faličan deo i da mu to bude konačna mana koja će mu doći glave, a opet s druge strane nedavno mi se javio prijatelj, bivši kolega, koji dan-danas koristi laptop koji sam ja njemu prodo pre deset godina. Koji je bio skup HPOV laptop, ali je on preživao test vremena i to vrlo uspešno i dan danas radi i služi mu za neke svrhe. Tako da taj neki moment sazrevanja tržišta i sazrevanja i nas samih da ne gledamo cifre i brzinu i šta god, nego da sagledamo stvari iz šire perspektive je bio jako bitan. I sećam se, ja sam dobio taj vrlo odgovoran zadatak u tom trenutku da testiram prvu domaću serijski izrađenu konfiguraciju, kompanija Comtrade je napravila liniju za sklapanje računara koja je bila u njihovoj zgradi na Novom Beogradu, i ja sam dobio zadatak da recenziram te računare. I sad ja sam tu još uvek neki mlađi urednik ili tako nešto i nisam još skroz isčileo taj moment da mora da bude najbrže, najbolji i tako dalje, ali sam uspeo da razumem važnost toga da postoji nešto na šta ljudi mogu da se oslone po pitanju kvaliteta, da su to sve testirane komponente, da su oni sami to testirali bez našeg nadzora, I da je u principu to bio solidan računar. Nije bio najbolji računar, svakako, ali to nije bila ni ideja. I u momentu kad shvatiš da to nije ideja, nego to je pitanje odnosa, cena i kvaliteta i dugovečnosti, onda počneš drugačije da gledaš na stvari.

Ivan Minić: Svašta se nešto tu dešavalo u tom periodu, i jedan zanimljiv fenomen se sada dešava kada se PC Press aktivirao na YouTube-u, gde s vremena na vreme Dejan deli neke svoje zanimljive prakse iz tog vremena i ne znam, gomilu nekih rešenja koje je razvio, isprogramirao da bi neke stvari mogao da uradi kako treba i brže i efikasnije za pripremu broja i tako dalje. Beskrajno je zanimljivo to slušati nekome ko je ovako polustar kao ja, jer jebi ga ja se sećam vremena kada su te stvari bile problem. Kada je bilo problem stordž, kada je bio problem rezolucija, kada je bio problem poslati attachment. Gde ti jednostavno neke stvari ne možeš da uradiš fizički. Znači, ono, trenutak kada, ja mislim da je sve otišlo dođavola, je trenutak kada se pojavio USB flash. Jer do tog trenutka ti napišeš, uradiš grafički rad, snimiš ga na flop-i i šanse su 50/50 da li će moći da se pročita u kopirnici u kojoj treba da ti odstampaju taj grafički rad, jer flopi. I to pričamo o tri i po flopi.

Vladimir Cerić: Šanse su dosta niske, da.

Ivan Minić: Znaš, pored čega si prošao na putu kad tamo otprilike, ali dobro, to su neki momenti.

Vladimir Cerić: Srećom to je sve iza nas.

Ivan Minić: Srećom to je sve iza nas i deca kada vide Flopi misle da je 3D printana ikonica za save.

Vladimir Cerić:Jeste.

Ivan Minić: Ali dobro. Ja sam imao neku ideju da napravim sto od flopija i da ih zalijem smolom da to izgleda kako treba, ali otom potom i to će nekad vremano doći na red. Ali voleo bih još malo da se zadržimo samo tu i da onda idemo dalje. Taj deo, da kažem, gde to tebi postaje svakodnevna aktivnost, gde si ti svakodnevno okružen tim ljudima i upoznaješ te ljudi, čuješ priče i doživljavaš neke zanimljive stvari. Kasnije si ti ostao, da kažemo, saradnik, dugo godina si ostao saradnik, iako si radio druge poslove, ali šta je bilo najzanimljivije u tom periodu dok si bio tu, u redakciji, de facto svaki dan okružen tim ljudima.

Iskustva iz redakcije

Vladimir Cerić:  Pa, mislim, osim da kažem toga nekog core tima, u redakciju su svraćali razni saradnici, i čak i dopisnici iz iznostranstva, kada dođu u Beograd oni obavezno svrate i sad to je za malog Vladimira velika čast da upozna ljude koji su, na primer Zoran Keller, koji živi u Americi već 20 i nešto godina. Koji je tada radi u Verizonu, sada radi u BlackBerryu, čiji su tekstovi bili neverovatno dragocen izvor informacije, to je ono što si rekao, nema interneta, šta se dešava na velikim sajmovima, šta se dešava na velikim tržištima, saznaješ samo kroz te neke njegove insajte. Berislav Todorović, koji živi u Holandiji, koji je tada radio za KPN Quest, najvećeg evropskog internet provajdera, koji držao je mrežne tehnologije u malom prstu. I onda plus još sad ti neki, da kažem, kreativni ljudi poput Voja Antonića, koji je Dejanov prijatelj dugogodišnji, od kojih, onako, kao kad si mali pa imaš te neke stare ljude, dede i babe, koji onda dođu i ispričaju ti neke priče i ti si sav srećan zato što si u njihovom prisustvu, zato što su te priče potpuno neverovatne i kako ti ljudi rešavaju, od svakodnevnih problema do nekih, da kažem, metafizičkih. Voja Antoni se x puta bavio razotkrivanjem šarlatana, fenomena i tako dalje. Tako da mislim većina tih ljudi jesu geekovi, jesu tehničari, ali imaju neke potpuno off, nevrovatne interesovanja u kojima naravno znaju apsolutno sve što može od tome da se zna i onda uvek naučiš nešto novo, uvek…i imaš to zadovoljstvo da radiš sa vrhonskim timom. Tadašnji tim prelomača koji dan-danas tamo radi. To su ljudi koji su svoj zanat izučili radeći prelom, odnosno grafički dizajn dnevnih novina, kojima je pripremna mesečnika trivijelna operacija, da se ne lažemo, I koji rade nevrovatnom brzinom, nevrovatnom preciznošću, zato što su ispekli taj zanat na najbolji mogući način. I onda naučiš mnogo drugih stvari koje u principu ti ne trebaju, ali trebaju ti u nekom profesionalnom smislu Ako radiš u novinama, treba da znaš da koristiš tada Quark, pa posle InDesign, jer fast forward 20 godina kasnije, ja dobijam pitanja od mladog kolege dizajnera u firmi, “Zašto ti znaš da koristiš InDesign, zar nisi ti content writer?” Na šta ja dam odgovor “Ja koristim indesign od verzije 1.0.” Tako da, jeste, velika je i životna i profesionalna škola i veliko zadovoljstvo raditi sa takvim ljudima i to vreme je prošlo, to vreme je iza nas, novinarstvo je u situaciji u kakvoj jeste i internet ima zasluge u tome i tako da se to vreme sigurno neće vratiti, ali je svakako bilo nešto jako interesantno i jako bitno.

Ivan Minić: Ja mislim da je jedan bitan deo toga… se možda dve neke stvari koje su, da kažemo, noseće na neki način. Prvo kažemo, ta priča sa hardware-om u uvoznicima hardware-a kod nas i svega toga, ta priča se prilično centralizovala i postala u nekom smislu dosadna, s jedne strane. I da, računar je postao commodity, nije više bitno, niko više ne sastavlja konfiguracije, to rade samo ljudi koji imaju to bitno zbog performansa za neki 3D ili rendering ili za igrice, ali to je jako mali broj ljudi i 90% gamera će uzeti gotovo rešenje, nece baviti time. A sa druge strane imaš negde tu situaciju da u našem slučaju se dešavalo da svaka nova generacija nečega zaista donese revoluciju u smislu performansa. Da to nije 10% brže, to je 100% brže, to je 200% brže. Dok sada se stvari dešavaju na mnogo nekim manjim inkrementima. Prvo u osnovi, na bazičnom nivou, performance je otišao dođavola i ti na bilo čemu trenutno možeš da vrtiš šta god ti treba, ako znaš to da koristiš.

Vladimir Cerić: Telefonom.

Ivan Minić: Tako da je to postalo manje bitno i onda samim tim inovacije se svode u stvari na nekakav, ok, inkrementalno unapređenje koje će biti 5% ovde, 10% ovde, ajde nek baterija drži pola sata duže, ajde nek bude milimetar i po tanje i tako dalje što onda suštinski te dovodi u situaciju da pogledaš računar iz 2012, laptop iz 2012. i laptop iz 2023. i kažeš ovde nema nikakve razlike između njih spolja.

Vladimir Cerić: Nikakve ključne razlike.

Ivan Minić: Nema nikakve razlike kad pogledaš ekrane. Nema nikakve razlike dok ne pustiš sad neki render. Ali vrlo verovatno i taj iz 2012. ukoliko je neka viša klasa paj je napravljen kako treba, nije plastični jeftini laptop koji je tad bio najpristupačniji na tržištu, verovatno će da šljaka i dalje, sasvim okej Basic operations, office work i sl. E sad, kako mladi Cerić dolazi u situaciju da ne bude full-time novinar, nego kreće u ostale svoje avanture?

Kako se iz novinarstva nastavila Cerićeva karijera

Vladimir Cerić: Pa dobro, mislim, ta novinarska avantura se pretvorila u korporativnu avanturu u narednom periodu. Ja sam pozvan da se pridružim tada sveže formiranom timu Microsofta u Srbiji, kao PR specialist, PR asistent, jer su oni imali problem da nađu agenciju koja je mogla da razume šta oni rade, kako to rade i zašto to rade, naročito ovaj enterprise segment. Jer u tom trenutku, pa i do dana današnjeg ne postoji konsumer segment u kancelariji Microsofta u Srbiji. Dakle, ne prodaje se Xbox, ne prodaje se igrice, ne prodaje se Windows u prodavnici, radi se samo sa biznisima, radi se sa specifičnim stvarima i vrlo malo agencija u tom trenutku –  mi znamo kako su nastala ta E-odeljenja, to se desilo dosta kasnije. Znači ja sam bio u neku vrstu preteča, kako možemo to da nazovemo. Ali ja sam prešao tada da radim tamo i proveo sam naredne tri godine. I to je takođe neverovatno iskustvo rada sa ljudima koji su vrhonski profesionalci u svom poslu. Imao sam tu čast da me pozove jedna od osoba čija sam tekstove čitao, gospođa Jelena Rupnik. Koja je bila dopisnik PC-a iz Londona i dugogodišnji IT novinar. Tako da je, da kažem, to bio next level. I nakon tri godine provedene tamo, mislim, naravno, mene je iz doba PC-a, dosta ljudi znalo u srpskom IT-u i bili su zainteresovani za to nešto što mogu ja da im pružim u smislu kreiranja kontenta, kreiranja marketiškig materijala. Internet je tada još uvek relativno u povoju i vrlo je specifična stvar, odnosno sajtove mogu da prave samo programeri i ne mogu da prave marketari, ni u kom obliku. I ja sam nakon te tri provedene godine počeo da radim kaoc self-made man, onosno preduzetnik, i zato što je bilo dosta interesovanja drugih firmi, za koje nisam mogao da radim zbog sukoba interesu u tom trenutku, kao full-time. I to se dešava narednih nekoliko godina, dakle, ja radim i sa Microsoftom na razno raznim projektima, case studima, ja sam u jednom trenutku imao preko 30 case studija objavljenih na glavnom, globalnom portalu na engleskom. Ne zato što sam ja sad neki spektakularno dobar pisac ili zato što sad ja sam najpametniji, nego zato što sam zbog prethodnog iskustva znao guidance, ubutstva po kojima se to radi. Jer Microsoft je i tada i danas bio firma koja se oslanjala jako na ekspertizu velikih i ljakih agencija, koje su njih snapdevale informacijama oko toga kako neke stvari treba da se rade. i sad to se odnosilo i na naš posao, odnosno na moj posao tada u Microsoftu, kako se vrednuje je posao PR-a. Što i do dana današnjeg neke firme imaju problem da saznaju i da razumeju čime se zapravo bave pijari, kako to izmeriti. A onda i na kreiranju sadržaja, dakle, znalo se tačno kako treba da zvuči ta forma case stadija, šta treba da sadrži, šta ne treba da sadrži. I sve to je bilo bazirano na nekim naučnim istraživanjima, kako ljudi precipiraju informacije, kako rezonuju, kako donose zaključke. Dakle sve je bilo, da kažem, reversed engineered, što je moj omiljeni proces, da shvatim šta je krajnja stvar i da onda krenem unazad da rekonstruišem korake kako se do te krajnje stvari dolazi na najbolji mogući način.

Ivan Minić: Hoću da te vratim malo u Microsoft iz razloga što mi pričamo o, je li, u tom trenutku bez ikakve konkurencije najvećoj softskoj firmi na svetu. Bez ikakve konkurencije 

Vladimir Carić: IBM, IBM.

Ivan Minić: Pa dobro, IBM, ajde da kažemo da je malo više hardware u tom trenutku fokus, ali, okej. Koja dolazi na tržište koje suštinski ne postoji. Gde postoji ta jasna negde ideja i cilj da se uđe u nekakav proces, jel je legalizacija, samo ona kampanja koja je to pratila i sve to. Međutim, ti sa jedne strane imaš ogroman sistem, sa druge strane imaš izuzetno malu kancelariju. U kojoj, da bi se stvari desile, moraš da imaš izuzetne ljude, da bi taj output bio na nivou na kome treba da bude, jer ti ljudi, taj mali broj ljudi mora da se izbori za to da ta kancelarija prvo obstane, jer, mislim, nema tu emocija, to je korporacija, a s druge strane da raste, da raste i da opravda svoje postojanje. I mislim, mnogo godina kasnije mi pričamo ovde o Microsoftu kao kompaniji koja je s jedne strane pristupna kancelarijom i s druge strane pristuna razvojnim centrom koji je izuzetno ozbiljna priča i sve ostalo. Ništa od toga se ne bi desilo da tih prvih nekoliko ljudi, a ti si došao malo kasnije, nisu bili spremni mnogo da rade, a da sa druge strane korporacija nije bila spremna mnogo da ih nauči. I da im pruži mnoge neke prilike i da ih izloži nekim stvarima i da im pokaže kako se neke stvari rade. Ja mislim da taj…Ja korporacije ne volim, generalno. Ja sam preduzetnik, kao što poznato serijski, ja ne volim, me to sve užasava. Ali postoji nešto fantastično u tome kako ozbiljne, dobre korporacije koje opustaju godinama rade transfer znanja. I to je nešto što većini manjih firmi nikad neće, nikad neće to moći da urade na tom nivou i da samim tim imaju te rezultate. Pa bih volao malo da se dotakneš više toga, jer to su ipak tri godine u kojima si ti postao od novinara, talentovanog novinara, značajnog novinara, ozbiljan profesionalac.

Kako su prošle 3 godine u Microsoftu

Vladimir Cerić: Vratiću se na onaj moment sa čitanjem PC presa. Ja sam tu formirao neku vrstu metodologije, ako to uopšte smese nazove metodologijom, mislim, to je samo ingestion of information. Koju sam onda primenio i u tom slučaju, zato što I tada i danas Microsoft ima nešto što se zove corpnet. Što je paralelni internet, ali bukvalno paralelni internet, znači ja ne preuveličam. Količina informacija koja se nalazi tamo, to jedna osoba za života ne može da savlada, a to je bilo pre skoro 20 godina. I oni su bili jedni od pionira toga da se uspostavi neka vrsta korpneta koja mogu da pristupe samo zaposleni ili samo preko VPN-a ili iz kancelarije, gdee… 

Ivan Minić: Mora čip da očita… 

Vladimir Cerić: Gde postoje apsolutno sve informacije sažvakane na najbolji mogući način. Ja sam to imao prilike da vidim kao outsider, kao neko s polja, kad su me slali na novinarska putovanja. Znači, ja sam pre nego što sam počeo da radim u Microsoftu, Jelena me je poslala, kao tadašnji PR manager, me je poslala na prestur u razvojni centar u Kopenhagenu, u kojem su se razvijala poslovna rešenja. Kasnije će taj poslovni centar postati mnogo poznatiji zato što su u njemu radili osnivači Nordelsa, pre nego što su se vratili u Srbiju.

Ivan Minić: Zato što su iz njega pobegli.

Vladimir Cerić: Zato što su iz njega pobegli, zato što su pravili verovatno najdosadniji mogući softer na svetu, poznat kao NaVizion. Odnosno Microsoft je kupio dansku firmu koja se zvala NaVizion. Taj softer danas zarađuje milijarde i razgrano se na potpuno neverovatne načine, ali u tom trenutku je to bilo prilično ridiculous, moram da kažem, iz perspektive nekih drugih mainframe sistema, IBM-ovih i Oracle-ovih. Ali, Jelena je bila dovoljno dobro da u tom trenutku sa mnom podeli internetni dokument, brif, Koji je ona dobila na osnovu kojeg treba da brifuje mene kao novinara. I ona je rekla “Okej, imam dovoljno poverenja u tebe, evo ti, da ti ja sad ne prepričavam, evo ti ceo dokument.” To je radila agencija koja se zvala i zove se i danas Wagner Redstrom, koja je bila Microsoft-ova globalna agencija, i tu se vidi neverovatana rada neverovatnih ljudi. Nivo detalja, nivo, količina informacije u krajnjoj liniji, a to je samo jedan briefing dokument. I onda ti počneš da radiš, otvoriš corpnet, shvatiš da postoji cel PR segment i kreneš da čitaš gomilu takvih dokumenta. I s toga naučiš neke potpuno ono stvari koje nikad ne bi mogo tradicionalnim načinima da dopreš do njih. A, mislim, kažem, jeste mi smo radili na tržištu koje se tek razvijalo, sve je raslo neverovatnim tempom, ali opet, naravno da je bilo teško kako prodati firmama koje su donedavno bile nelegalne, neki software. Pa smo mi onda morali, to je bila jedna od mojih ključnih uloga u tom trenutku, da korporativne materijale, dakle prodajne liflete, bilo kakav promotivni materijal, lokalizujem na adekvatan način tako da rezonuje sa domaćom publikum. Dakle, nije bila poenta samo prevesti i da su nešto featury i da nešto se ineibluje, nego je bila poenta u tome da kad direktor mala ili srednje ili velike firme kod nas pročita taj leaflet za SharePoint ili šta god, da kaže “Hm, pa ovo nije tako loše, možda bismo mogli da investiramo u to jer će nam doneti x, y na nečega”.

Ivan Minić: Možda bi smo mogli da porazgovaramo sa nekom u tom.

Vladimir Cerić: Apsolutno, to get a foot in the door, znači da započnemo razgovor. Ljudi koji su radili u prodaji su bili fenomenalni, naši partneri su bili i ostali fenomenalni. Znači su to su armije ljudi koji su se time bavili, ali kažem, znači, poenta je bila da se ne prevede samo jedan na jedan, jer ne radi. I to su na teži način naučili, to je bio jedan od razloga zašto sam ja radio tamo, taj posao između ostalog. Drugi tim je bio recimo zadužen za lokalizaciju Windowsa, to je bio popotpuno ovdvojen projekat koji nije imao veze sa kancelarijem, radio je direkto sa Redmondom. Ali sve ove marketinške stvari, pošto sam ja bio formalno deo marketinškog odiljenja, odnosno business and marketing operations, je bio i taj moment da unesemo, da kažem, zdrav razum i neki smiso, stvari koje možda nisu – danas zbog tog marketing i corpus pitch-a većina korporativnih materijala koji dolazi su potpuno besmisleni i beskorisni, tada nisu bili. Tada ti ljudi koji su to pisali su bili moji pandani samo u centrali u Redmondu, koji su ili bivši novinari ili marketari sa jako puno iskustva i tačno se videlo da su ulagali ozbiljan napor da to bude dobro. 

Ivan Minić: Znaš šta, ja mislim još par stvari da tu postoji, ok, jedna od stvari je imaš ti korpnet, to je super, ali neko mora da tu redovno kontributuje. Što znači da to mora da ti bude deo posle, što znači da to mora da bude deo svesti toga da ok, ti ćeš uraditi, možda nešto nekad, nešto uradićeš ga na budalu napravi, ali onda ćeš da ga preneseš, strukturiraš, ubaciš gde treba da bi na dalje neko to mogao da radi kako valja. A sa druge strane, ja ću sada kažem nešto što je užasno banalno i glupo, ali ja mislim da je jako važno., a to je što u tom trenutku ti materijali, prvo, svi ti materijali su izgledali kao milion dolara, zato što su dolazili, što se kaže, na masnom papiru. Znači, neko je to morao da oštampa, I to je trebalo da bude zanimljivo, dovoljno da ti privuče pažnju, da kada ga dobiješ ili kada ga zatekneš negde, da ga otvoriš, da ga prelistaš, da se pozabaveš njime, to nešto košta. I samim tim što to nešto košta, a to nešto nije beznačajno, malo ćeš više da uložiš truda nego ako je to samo digitalna stvar koja te suštinski ne košta ništa, klikneš send i milion ljudi dobije ono, informaciju sa slovnom greškom. Ne, ovde će pregledati neko još jednom jer će o toj slovnoj grešci ljudi da pričaju i podsmevaće vam se. I postoji ozbiljan sistem kako se svaka od tih stvari radi. Dobro, tvoja odluka da prestaneš da budeš full-time član kancelarije i da pređeš u to nešto što ćeš raditi raznovrsnije stvari, ali ćeš raditi i ovo, naravno, dešava se u trenutku u kome je to prilično nezamisljivo. Znači, tako nešto ne postoji. Nema freelancera koji se bave time, odnosno ima oni su IT-novinari negde, pa povremeno uskoče nešto. Ali nema niko kome je to karijerno opredeljenje.

Vladimir Cerić: Manje više. 

Ivan Minić: Faktički. Kako izgleda sad, ok, ti si već gradio neko ime, bio si i dalje aktivan kao IT novinar, sve vreme, sve je to ok, mi smo se tada sretali po skupovima i slično, znači to je prosto bilo ono negde vreme gde sve to izgledalo mnogo drugačije nego danas. Mi se stalo šalimo na račun toga, šta je bio “Pack-em Roadshow”, to ljudi ne mogu da zamisle danas da postoji. A bio je samo jedna od stvari koja su se dešavale u toku godine, jer hardware je nudio neverovatan potencijal i neverovatne budžete koje možeš da povučeš za tu vrstu aktivnosti, jer će se isplatiti.

Vladimir Cerić: Da. 

Ivan Minić: Kako je tekla ta freelance karijera, odnosno kako se račvala, kako su dolazili poslov, šta su bile zanimljive stvari koje si radio, što su bile zanimljive stvari koje si novenarski radio tada, koje su bile na neki način ispred svog vremena i svakako ispred tržišta koje je, kao što smo konstatovali bilo, a i danas je daleko ispod nečega što je uporedivo sa najvišim?

Kako se razvijala freelance karijera

Vladimir Cerić: Pa dobro, mislim, to jeste bio neki pik tržišta. Ja se sećam godinu dana pre nego što sam napustio kancelariju Microsofta, mi smo svi kao novogodišnji bonus dobili Xbox, koji je na kraju završio kod tebe u kancelariju. 

Ivan Minić: Jeste tu je i dalje. 

Vladimir Cerić: Zato što ja nisam gejmer. Ali to je bilo i zaista zlatna doba IT-a, razvoja IT-a u Srbiji. Ne kažem da je sada loše, odnosno drugačije je, nije loše. Poslovi su dolazili…ok, Srbija je mala sredina i Beograd je još manja, svi sve znaju i ako treba neko da lokalizuje nešto ili ako treba neko da napiše nešto, ima petorica nas u Beogradu koji smo to znali tako da uradimo i nije bila to kako dolazi posao, nije neka posebna misterija. Ono što je bilo interesantno je što se to granulo u različitim smerovima. Znači počeli su prvi znaci tog nekog, da kažem, korporativnog izdavaštva. Ja sam sa PCM, ja sam bio u to doba urednik vesti u PCU, dakle zamenio sam mog bivšeg šefa i mentora Milana Bašića. Ja sam uređivao vesti i pisao uglavnom neke stvari koje više nisu hardware. Znači tu se već vidi neka ta tranzicija ka softwaru, ka rešenjima, jer sam akumulirao dovoljno iskustva da ne moram sada da ubadam i izbadam grafičke kartice i čekam da se završi benchmark, nego mogu da napišem neki tekst koji se tiče poslovnih rešenja i cela ta priča je pivotirala ka tome. Radio sam na nekim specijalnim izdanjima za softverske firme, čak i neke security firme i tako dalje. Tako da je taj neki momentum se održao sve dok, kada je to, 2008. je, svetska ekonomska kriza – to kod nas stiže sa nekih godinu dana zakašnjenja. I ja, mislim, ne ostajem bez posla, odnosno bez priliva posla, ali jednostavno nema više budžeta za eksterne projekte, svi…Možda sliča neki trenutak ovome sada da svi se vraćaju i na predhodna podešavanja, odnosno vraćaju se možda i koraku nazad. Ali to jeste bio zlatan period, zato što se tada dosta para okretalo u nečemu što je bila relativno zatvorena zajednica i tu smo pravili baš neke zanimljive stvari, opet, kažem, sa fokusom na to da to bude nešto što je dobro, kvalitetno. Jer u principu, kad s druge strane imaš IT inženjere koji su po prirodi, ljudi koji su analitični, skeptični, njima ne može da se prodaje bilo šta, oni moraju da vide da je s druge strane osoba koja njih razume i razume njihov posao. I postoji ta vrsta distance, postoji ta vrsta surebinjivosti prema marketarima, koju ja obično prevazićem tako što kažem da sam ja diplomirani saobraćajni inženjer sa 20 godina iskustva u ITU i znam da povezujem mreže i setujem servere, ali generalno oni vide marketing kao neku vrstu prevare, kao neku vrstu mimikrije. I dok im se ne objasni na adekvatan način da to što su oni napravili ili što su osmislili jeste nešto što je super, ali mora da se prodaje na određeni način, jer ljudska psiha funkcioniš na određeni način, to je, da kažem, bio taj neki proces koji je tada, otprilike, počeo. Do tada su se stvari prodavale, da kažem, manje više same od sebe, znači i software i hardware su išli. Ali u nekom trenutku sad to postaje problem i onda počinje taj pokret toga da se pametno pristupa problemu kreiranja sadržaja koji služi za prodajne svrhe. Dakle, od nečega što je publicly facing, kao što su sajtovi ili, u krajnjoj liniji email marketing, do nečega što su, što ti kažeš odštampani lifleti ili bilo kakav drugi materijal, u krajnju linije organizacije eventa. Ali tad polako počinje taj neki proces da stvari postaju teže, ali opet s druge strane i ljudi se emancipuju i napreduju ka tome da razumeju šta radi  ona druga strana.

Ivan Minić: Ušložnjavaju se stvari. Ulaze u to i video i formati koji pre toga nisu bili prisutni. Mislim, mi smo imali u jednom periodu, ja ako se ne varam, šest ili sedam emisija koje su se na različite načine bavile računarima i gledali smo ih sve. Zato što su sve bile dobre. Neke su ostale u većem ili manjem obimu, danas za većinu toga realno nema potrebe zato što smo svi to već ispratili online. Ali u tom trenutku to je zaista bilo ono prozor usvet i  neke stvari možeš tu da ispratiš koje na drugim mestima teško da bi mogao. Ali recimo ja se sećem vrlo vividno tih momenta gde izlaze ta specijalna izdanja koja su posvećena sad, da li Cebitu ili je kraj godine pa ćemo da pravimo neku varijantu koja je mala knjižica koja objašnjava pet osnovnih softvera za kućnu upotrebu računara. Ja i dan danas imam tu knjigu. Mislim da je PC izdao, davno, možda i kraj 90-ih. Ali kao, znaš, ono, osnove Windowsa, osnove Worda, osnove Excela na po 10, 15, 20 strana, tako da možeš da daš roditelju, detetu, nekome i kažeš “Evo ti, to je ono što ti treba da se osposobiš da si bazično pismen.” Pa ti onda uzmi pa čitaj Bibliju ako ti treba ili ide na nešto dalje. Ali te stvari su bile fantastično napisane, fantastično prelomljene, uvek su izgledale dobro. Mislim, sada kada gledaš možeš da kažeš “okej, ovo je old school”, da, zato što je old. U tom trenutku nije bilo old school. 

Vladimir Cerić: Vizualno ga je pregazilo vreme, ali sadržajno nije.

Ivan Minić: I često se desi da u jednoj od polica kući gde i dalje stoje neke takve stvari, gde ja uhvatim nešto toga i oduševim se stvarima koje sam čitao, jer recimo, znaš, tad ti je ono, bilo vreme, mislim, to baš pamtim, gde ti za novi softver, uglavnom neki shareware ili neki freeware, nešto tako, saznaješ tako što ti neko kaže, a šansa da ti neko kaže je mala, realno saznaješ tako što pročitaš neko. Ti to pročitaš, pa onda ti to podeliš, pa se to raširi, pa onda završi na download portalima kod nas. Evo nedavno smo naišli da download.drenik.net i dalje postoji. Mislim, samo je live. Nije update-ovano ništa. Možeš da skineš, ono, VINAMP iz 2007. sa njega i to je to.

Vladimir Cerić: Super.

Ivan Minić: Ali kao, znaš, to su bile neke neverovatne stvari koje su tad postale prvi put digitalizovane kroz sajtove. A pre toga to je isključivo bilo u tom printu i jednom mesečno ti čekaš da vidiš malu igru koju ćeš da skineš, jer samo to možeš da skineš, par megabajta nečega, neki softver koji radi nešto interesantno, nešto zanimljivo i onda, ok, naravno, nešto kompleksnije od toga, neki zanimljiv sajt sa nekim zanimljivim sadražajima koje možeš da čitaš, a idealno da se nakačiš, skineš, skineš se sa interneta i onda čitaš, jer je internet skupa stvar u tom trenu.

Vladimir Cerić: Dobro, mislim, PC je imao od najranijih izdanja te dodatne knježice koje su to, što ti kaže, osnova i programiranja, osnove Excel-a, pa onda napredne lekcije Excel-a i tako dalje. Pa su onda počeli CD-ovi da dolaze uz…  Kažem, znači to iz današnje perspektive sve zvuči užasno anahrono i besmisleno, ali nama je bilo od zaista presudne važnosti. I mogoće da smo zbog toga bili tako više vezani za to, nego što smo danas za internet, jer internet je sve.

Ivan Minić: Znaš šta, ja mislim da je tu prvo velika stvar sama količina svega koja je proizvedena. Količina svega koja je proizvedena po nekom standardu koji je visok. Jer je to ono što je nezamisljivo. Možeš ti danas da imaš beskonačnu količinu sadržaja, ali prosečno će taj sadržaj biti lošeg kvaliteta. Biće briljantnih momenta, ali generalno nećeš imati nešto čemu ćeš hteti da se vratiš. I zato danas postoji svega nekoliko sajtova koji opstaju godinama, izgledaju i dalje kao da su 97, ali na koje ljudi dolaze da čitaju. Niko ne čita više, osim što ti…

Vladimir Cerić: Dobro, ja imam taj problem što čitam, to smo dijagnostikovali davno.

Ivan Minić: I mislim, zašto bi bilo šta čitali kad će neko to da objasni na YouTube-u ili TikTok-u. Taj prelazak sa jedne strane iz ravni nečega što je oštampano i samim tim je konačno u vremenu i nikada se neće promeniti, u digitalno, pa u tri klika ćeš nečija promeniti nešto na sajtu, objaviti nešto novo, dodati nešto novo i taj moment kada u celu priču počinje da ulazi video, ne kao online video, zato što nemaš bandwidth kojima bi ga gledao, ali prvi put ti vidiš neke ljude koji se mrdaju i pričaju o nečemu, a da to nije jedna od onih nekoliko emisija kao što je Polarotto koji traje 30 godina, gde su to ti isti ljudi koji, mislim već 30 godina, koji pričaju te iste stvari. Zašto to kažem? Ulazi u nešto što je mainstream. Da bi ušlo u nešto što je mainstream, potrebna je komunikacija. Da bi došli do toga da ti ljudi veruju, prvo moraju da te razume. Da bi te razumeli, prvo moraš ti njih da razumeš, ko su oni. I to je u suštini, mislim, kada pričamo i često puta kada me neko pita za savet ono, ko bi mogao da uradi neku vrstu sadržaja, zavisi šta je, preporučiću različite ljude, ali kada je potrebno sagledati tako nešto, a pričamo o tehnološkom proizvodu i ne nužno visoko tehnološki pismenoj publici, ja uvek tebe dam kao prvu preporuku iz razloga što ti umeš to da objasniš, što si ono bio ne na obe strane, nego na svim stranama. U suštini, kad malo pogledam ovako i život, mislim ti si u suštini sam sebi neprijatelj, ali i prijatelj.

Vladimir Cerić: Može i tako.

Ivan Minić: Ovaj, i onda, znaš, sve se to uči sistemom pokušaja i pogreški. Gde ti sad imaš A/B testiranje i analitiks će ti kaže šta ima više smisla, šta ima manje smisla. A u tom trenutku će da ti kaže Dejan koji ima briljantan mozak i beskonačno iskustva ili voja ili neko od ljudi koji su tu u procesu i ti ćeš kroz to da učiš, ali ćeš morati i da kupiš neke signale usput. Kako je to izgledalo? Kako je to izgledalo lagano šireći i komplikujući mediamiks u kome se sve dešava?

Vladimir Cerić: Pa, mislim, pre svega dok sam radio u PC-u, ja sam vrlo rano usvojio tu metodologiju. Ok, čitav, onosno slušalci i gledaoci moraju da razumeju svaki tekst i dan danas prolazi kroz Dejanove ruke. Znači nikad se nije objavilo ništa što nije u nekoj fazi, a ima više faza, prošlo kroz njegove ruke, da je on rekao da je to okej. I sad, od inicijalne verzije koju ja napišem, do verzije koje je osvane, oštampana na papiru, dolazi do određenih promena. Ja sam rutinski čitao sopstvene tekstove da vidim šta je Dejan izmenio, da bih ispravio sopstvene greške i da bih se prilagodio tom nekom sistemu, jer, naravno, imam poverenje u njega jer je njegov standard jako visok, da je to to. Istu metodologiju sam primenio i kad sam počeo da radim za tadašnju IT TV produkciju, današnju agenciju Tag Media, sa Laletom Markovićem, gde je potpuno drugačija priča u pitanju. Dakle, on je došao do mene na preporuku, zato što mu je trebao nekog ko treba da napiše voice over, odnosno off, za prikaz matične plače. Televizije je potpuno drugačiji medij. Ljudi koji gledaju te tehnološke emisije u tom trenutku na RTS-u, sstudiju B ili gde god se ta emisija emitovala, drugačije primaju tu informaciju. Potpuno je nepotrebno i kontraproduktivno pisati tehničke karakteristike te ploče, jer, u kranjoj lini, tada već postoji internet, mogu da odu na sajt proizvođača i da pročitaju te karakteristike.

Ivan Minić: Ali im verovatno ne znače ništa.

Vladimir Cerić: I verovatno ih neće i ni razumeti. I ja sam pokušavao da u tih 60 sekundi, 70 sekundi, uklopim neku korisnu informaciju na osnovu feedbacka koji sam dobio od Laleta kao čoveka koji ima 20 godina televizijskog iskustva i danas je doktor televizijske produkcije, kao doktor nauka, da on kaže “okej, ovo nije razumljivo” ili “ovo bi možda moglo da bude jasnije” ili “ova rečenica mora da bude kraća”. Ja sam u prvo vreme čitao naglas sopstvene tekstove, da bih čuo kako to zvuči na TV-u.Jer  na papiru, to je jedna stvar, kad se izgovori – kad shvatiš da on ne može da dođe do kraja rečenice zato što je predugačka, ti počneš to da koriguješ. I ja sam napisao nekih 150 emisija. Kasnije sam ja radio s njima na raznoraznim drugim projektima, i za Microsoft, i za raznorazne druge firme, case study, korporativni film i tako dalje, ali tako sam počeo. Tako da, taj neki samokorektivni mehanizam je presudna stvar. Naravno, uvek postoji i taj neki mentoring moment tih ljudi da kad ih pitaš, oni će da ti kažu. Ali oni su obično jako zauzeti i ako ih ne pitaš, oni možda neće smatrati za shodno da ti kažu, osim ako ne napraviš neku glupost, ali mislim tada je već kasno. Tako da čovek mora da pogleda prvo prema sebi i da kaže “okej, da li je to što sam uradio at the top of my game, ili možda sad još tu ima nekog prostora da naučim još nešto, da uradim još nešto, da saznam još nešto, da bih bolje radio taj svoj posao?” I mislim, ja se tog pravila pridržavam već ovih nekih 25 godina kako radim.

Ivan Minić: Jedna stvar koju, da kažemo, oko koja se vrtimo, a nismo se dotakli nje na pravi način, to je taj trenutak koji bih ja označio oko 2005. ali realno počinje ranije, a za neke se dešava kasnije, ali ja da kažemo da je 2005. neki level svesti kada to sad već postaje ozbiljna tema za sve. Trenutak kada je došlo vreme da treba se napraviti sajtovi na internetu. I sad dobro, okej, imamo mi situaciju da je 2023. neke firme koje su velike, ozbiljne i sve ostalo nemaju sajtove ili imaju sajtove koji ne ogovaraju tome što je potrebno. Ti nisi čovek u kome će doći proizvođač Sokova i tražiš ti da mu napiše kontent za sajt ili strukturu ili nešto. Mada nije ni tako nešto isključeno, jer i oni se obraćaju onome “ko zna nešto radi o tome”, ali ovi ljudi koji se bave, u to vreme bismo rekli računarima, jel? Dakle, ne IT-ijem, nego hardware, software, ali u tom smislu, njima je to osnovno sredstvo za rad. Njima je to jako važno. Ok, važni su i halo oglasi, važne su i druge stvari. Ali ti sad imaš tu gomilu nekih stvari koje, ok, prodavci hardware-a sigurno neće imati najzanimljivije sajtove na internetu, ali ti ljudi koji rade neki uslužni softver, ti ljudi koji pokušavaju da u tom trenutku izgrade neke timove, privuku neke ljude, ponude neka svoja rešenja. Oni tu sad već imaju ozbiljne potrebe i ozbiljan problem koji nemaju baš tako jednostava način da reše. Šta je prvo što se sećaš da si radio od tog tipa, da ti je stvarno bilo izazovno i zanimljivo? Pa ćemo da idemo ka tome šta ti je bilo najzanimljivije u tom nekom ranom periodu, posle 500 satova kasnije nije ni bitno, ali te prve stvari su ono, važne.

2005ta I pravljenje sajtova

Vladimir Cerić: Mislim, to je problem koji se proteža do današnjih dana, sa obe strane. Dakle, ja ne pretendujem na to da znam sve o svemu. Ok, u IT-u znam dosta, ali postoje te neke oblasti koje mi ili nisu interesovale, ili o kojima ne znam dovoljno, ili nemam dovoljno obrazovanja stručnog da bih mogao time da se bavim. I sad, tu postoji ta neprestana igranka između toga šta bi trebalo da se uradi iz marketinjške perspektive, a šta je moguće da se uradi kako bi se iz glava tih inženjera koji su vlasnici, menadžeri, konstruktori i tako dalje, izvukle informacije koje su bitne. To pitao si me za primer. Sećam se pošto je to bio baš veliki projekat, kompanija Mineko koja je analitička, srpska analitička kompanija koju vodi Milovan Matijević. Ona je pravila event na kojem je okupljala sve srpske proizvodnice ERP software. I ja sam tada radio kao saradnik IT TV produkcije, mi smo dobili zadatak da napravimo kratke intro videe za njihove prezentacione slotove na toj konferenciji. I sva snimanja koja smo uradili, svi intervjui koje smo uradili su patili od jednog te istog problema, oni su isključivo pričali o sebi u superaltivima. Što ne radi. Dakle, kako objasniti direktoru firme koji je uspešan, to niko ne spori i njegov proizvod je dobar, kako objasniti da ne sme da izađe pred kameru i da kaže “mi pravimo najbolji software u Srbiji, zato što smo mi najpametniji”. Ne bukvalno tim rečima, ali skoro tim rečima. Sada, to je izazov kako napraviti deset videa od po minut, koji su dovoljno različiti među sobom, i plus prenose adekvati… 

Ivan Minić: A svi su najpametniji.

Vladimir Cerić: A svi su najpametniji i svi rade isto, isti je software, ne rade jedan drugi, pa kao postoji neka razlika. Dakle, kako njima usaditi tu ideju da prvo moraju da mi je veruju, jer sam čuo ovih prethodnih pet i znam šta su oni rekli, da to što ste izgovorili je isto što i kod ovih prethodnih pet i potpuno je besmisleno da se pusti deset potpuno identičnih filmova na kojima se menjuju samo imena firme, I lica koja o nešto pričaju.

Ivan Minić: Neko bi rekao optimizacija, ali dobro.

Vladimir Cerić: Tako da… Danas bi to sa chatGPT-em bilo završeno za jedno popodne i niko ne bi brinuo o tome. Ali to je, recimo, bio, onako da kažem, značajan izazov, jer okej, ja u tom trenutku nisam iskusni televizijski producent, ja sam manje više početnik i okej, ja pratim šta meni Lala i njegov partner Veljko govore, kako s time izaći na kraj, a opet s druge strane, to se dešava paralelno sa nekim projektima koje mi radimo za Microsoft, gdje postoji vrlo jasan guidance kako to treba da se uradi. Nama je došlo producentkinje iz Amerike da nas vodi. Mi smo imali klip koji je snimljen, to je – jedan video je rađen za kompaniju Saga iz Beograda, koja je napravila softver za Narodnu banku Srbije, odnosno udruženje Banka Srbije, koju je onda prodala u Venezueli, ako se dobro sećem, to je već pre 15 godina počeo sam i da zaboravljam. Ali je to success case i žena je došla i je rekla “mi treba da uradimo to, to, to i to”. E sad, pošto smo imali producentkinju iz Amerike, onda smo se mi vadili na nju, tako da kad neko krene da priča off script, odnosno off arrangement, van toga što smo se dogovorili, onda ga ona vrati. Ali sa domaćima nemaš tu vrstu prednosti i onda, kažem, znači to je bukvalno ono, kako sa ljudima izaći na kraj, kako ih ubediti u nešto, iako su oni vrlo rezervisani prema tome, i da moraju na kraju da ti veruju da će krajnji rezultat biti okej. I iz njihove perspektive i iz, da kažem, perspektive onoga koja je recipient toga.

Ivan Minić: Izgradnja tog odnosa poverenja je zapravo ono što je pakao i zašto je potrebno jako puno vremena I što se nekad rešava preporukom. Ali u tom trenutku ni preporuka nije dovoljno jaka, zato što je tim ljudima to jako važno. To se retko dešava i to je velika prilika i on ne može da ne kaže da on nije najbolji. Jer, naročito ne može da ne kaže ako su svi ostali rekli. On to mora, a ne razume da to suštinski uopšte nije bitno i da, ono, ako postoji jedno pravilo, ako ćemo sve da banalizujemo i kažemo “zaboravi”, to pravilo je “pričaj mi o meni, a ne o tebi”. Pričaj šta ti možeš za mene da uradiš, a ne ko si ti i šta si ti. Jer ja ću da nađem ko si ti i šta si ti. Ako te gledam, ja verovatno već znam da donakle ko si ti i šta si ti, nego šta ti možeš za mene da uradiš? Možda si ti firma koja se mnogo bolje razume sa malim proizvodnim firmama za tako nešto. Možda si ti drugi firma koja radi sa velikim sistemima, a taj ti treći imaš dodatnog iskustva u logistici jer imaš jednog saobraćenog inženjera, što te čini sto puta kvalifikovanijem od svih ostalih. To su neke stvari gde ti – kasnije smo naravno svi ušli u tu priču, nišne stvari, mikronišne stvari itd. Ali u trenutku u kojem govorimo imamo divlji zapad.

Vladimir Cerić: Da, to je tad je prilično, prilično divlji zapad i mislim mi smo, onda smo koristili, da kažem, te neke posredne metode, jer ja sam u tom trenutku već bivši zapozlani u Microsoftu, i onda se ja pozivam na Microsofta, jer ovo su softwareske firme i ako se pozoveš na nekoga koji je iznad, onda tu postoji neka vrsta, ne bih rekao straha, ali straho poštovanja mogu tako da kažem. Jer smo mi imali pravilo, kad se radi video, recimo kad se radi video report sa nekog događaja ili tako nešto, ne postoje spokesperson sa strane Microsofta. Niko iz Microsofta ne govori za televiziju. Govore samo ljudi koji su ili gosti ili partneri. To je takozvani third party endorsement.

Ivan Minić: Ili klijent.

Vladimir Cerić: Znači, mi, pošto smo imali targete koliko toga treba da se plasira u medije, PR, ako PR priča nije imala tih nekih sedam kriterijuma, od kojih je third party endorsement jedan, ona se ne računa u naš target. Kao da ništa nismo uradili. Može da se pojavi tadašnji direktor  Cvetković u dnevniku 2 RTS-a, i pojavljivo se, to je bukvalno, korporacija je bila gluva na to, u fazonu ne zanima nas. To nije to. To nije nešto što proizvodi rezultat na duže staze. I onda smo mi, kažem, koristili to kao argumentaciju kao “e, nemojte vi da pričate, dajte nekog velikog klijenta da se vidi da ste radili za velike klijente, pa neka oni kažu da ste vi super, zato što će onda ovi ljudi da kažu “okej, ako su ovi rekli za njih da su super”. E sad, mislim, ta institucija testimonijala je jako devalvirana u međuvremenu i sada testimonijal na websiteu je svima manje više jasno da je to fikcija, odnosno da je to nešto što je naručeno. Ali opet s druge strane, kad je video u pitanju, osim ako neko baš jasno ne čita sa telepromtera, to ima neku svoju težinu, dakle… 

Ivan Minić: Da…i zavisi ko je, čak i da čita sa telepromtera. Ti ne očekuješ od osobe koja je direktor IT firme da ima scenski nasup Srđana Ercega, ali ako je spremna da stane sa svojom firmom, imenom, prezimenom i onim što je napravio i kaže to što kaže za nekog drugog, jebi ga, verovatno postoji razlog, razloga ima raznih, ali verovatno postoji razlog.

Vladimir Cerić: To se proteže do dana današnjeg, skoro sam komentarisao jedan video sa čovekom, video firme čijeg CMO-a poznajem privatno, strane firme, gde sam mu ja poslao privrtnu poruku i rekao sam “pogledao sam u ovo što ste tu radili, molim te, nemojte to više nikada raditi, zato što toliko je cringe-worthy, što bi rekli, mladi, da zaista ono kao “please don’t””. 

Ivan Minić: Devalverano je sve što se tiče videa, samim tim što je produkcija postala toliko i dostupna i jeftina i može da je toliko dobro i skupo jako lako, da ti dolaziš u situaciju da, ono, to je ono što ja volim da kažem, “pa kako te si čini?” ” Sve lepi ljudi. A o čemu se radi? Pa ne, mislim, nije išlo u podlozi…” , “Brate mislim, reci mi tačno šta sam ja dobio od toga? Znaš, kao, jel’ možeš da mi kvalifikuješ i kvantifikuješ stvari? Pa ne mogu. Pa onda nemoj da ga snimaš. Onda bolje da ne postoji i samo snimi dronom kako mi je lepa zgrada.” Jer nije loš da se snimi dronom, uvek je lepo da se snimi nešti iz vazduha…

Vladimir Cerić: I jedan kadar svih ljudi na travnjaku ispred, ispred logova firme ima zastave, super, vidi se da je velika firma. Ne, svakako, mislim…

Ivan Minić: Kantina.

Vladimir Cerić: Koliko god se mi sad šalili sa time, to nije boljka srpskih gazda, vlasnika, ili kako god hoćemo to da nazovemo. To je univerzalni problem i kako je – koliko god je firma manja i specijalizovanija, problem je veći, zato što ovi koji su veći su, they have seen things i prošli su i medija treninga i tako dalje, tako da kapiraju neke stvari na neki drugi način. Ali, generalno, to uopšte nije ni usamljeno, ni iskorenjeno, iako bi čovek rekao “Ok, danas može se snimi bilo koji videoklip, na bilo koji način i da bude super”. Može, ali se ne snima.

Ivan Minić: Dotakao si se jedne zanimljive teme, a to je to da dakle, sistemi i ljudi koji rade sa sistemima, ukoliko će biti deo nekakve prezentacije tog sistema, ako će biti njihov case study ili testimonilaj ili nešto slično, dobijaju ili medija trening ili neko ko će im pomoći u nekim stvarima i tačno se zna razlika između one koji su to prošli, oni koji nisu.Imaju i oni što su se rodili za televizor, ima i takvih, ali to je jako mali broj ljudi.

Vladimir Cerić: Ne treba računati sa tim.

Ivan Minić: Ne treba računati sa tim. Tačno znaš razliku između ljudi koji znaju da odgovore na pitanje koje su dobili, počnu rečenicu, završe rečenicu, naprave logičnu celinu. Znaš, mislim, dobro, ja snimam podcast, pa to nije dobar primjer zato što ovo sve traje beskonačno, ali, ono, x puta mi se dešavalo, znaš i sam kako to sve izgleda, ja ono, nakon predavanja na konferenciji, što je meni izlazak iz zone konfora i 500-ti put, i odradim ja to super, svaki put, nije sporno, Jel’ može izjava? Jel’ može… Možete da me upucate? Ajmo, molim ti izjavu. Dobro. Jesi ok? Brate, onog trenuta kad upalite kameru ja ću da vam kažem sve što vi želite da čujete, to će da zvuči fantastično, vi ćete da ugasite kameru, ja ću da pobegnem glavom bez obzira, zato što ne želim da budem tu. Ali ja poštujem to, i tog kamermana i tebe i sve, i ja ću to da uradim kako treba. Koliko treba da traje? Dva minuta. “Vidi, ovo traje 1,58”. Da, traje 1,58, jer mi je osamstoti put i znam i imam osjećaj koliko to treba da traje. I kao “to je to”.

Ivan Minić: Sećam se jedne situacije, tada sam radio privatno, ali to, kad treba da se pomogne da se ide na neki event ekipi IT TV-a, pošto su oni imali in-house tri snimateljski ekipe u tom trenutku i sad fali novinara u kranjoj lini, išao sam u privrednu komoru na neki skup koji je organizovao Microsoft. I došao je čovek, on je tada bio ono što bi danas bio Power BI, nekadašnji proizvod, i on je uradio demo, njegov ime je Rafał Lukavijecki, on nije bio nikad u Microsoftu, on je bio eksterni resurs, kao neka vrsta brand ambassador, odnosno evangelista. I on je vrhunski profesionalac, ta prezentacija je bila fenomenalna, to je bio live demo na dve mašine, SQL servera, znači to stvarno za ljude koji se razumeju, fenomenalna stvar. I sad on završao prezentaciju, ja mu prilozim sa snimateljem i kažem “Rafal, može izjava?” “Nema problema. Koliko dugo treba da traje? za koju publiku? šta biste želili, koja su vam pitanja?” Niko pre toga i posle toga to nije uradio na takav način. Ja sam bio zatečan. Okej, ja znam šta ću da ga pitam, ali sam imao dve sekunde zadršku onoga, aha, znači, resetovao me. S druge strane, koliko je to neuobičajeno, govori sljedeća sekvenca, ja jednom prilikom pratim mog tadašnjeg generalnog direktora, gospodina Dejana Cvetkovića, uveče na snimanje neke emisije o RTS-u na Košutnjak. I sad to je bilo duboko iza radnog vremena, Jelena je bila umorna i rekla je “E, ajmo, molim te Idi ti sa Cveletom na RTS. Just make sure everything works.” “Okej.” I sad, mi mislim da su bilo još dva ili tri gosta u studiju. Ja sam tu, našli smo se ispredu, ušli smo unutra, ulazimo u studiju…

Ivan Minić: Ja sam tu, puška je zakočena.

Vladimir Cerić: Pozdravlja se sa novinarima, sa osobljem, organizatorima, sve cool, I pre nego što počinje snimanje, on se okreće prema meni i kaže “Cero, šta pričam večeras?” Znaš, on je prošao medija trening, zna zašto je tu, ali on hoće od mene da čuje koji su top three priorities. I ja kažem, ovo je emisija o edukaciji, pričaš o našem programu koji podržava edukativne ustanove, pričaš o razvojnom centru koji je tada već bio u povoju i pričaš o ovom jednom proizvodu koji je bitan za education sektor. Nema problema, hvala ti puno i ode čovek i sedne. Realizatori su ostali u šoku. Jer ja sam u tom trenutku manje više isto ovako, samo sa 15 godina manje, u majc, kariranoj košulji i mene generalni direktor kancelarije Microstofta pita za mišljenje oko nečega. I ovi ljudi su ostali potpuno, potpuno zabezeknuti. Povrh svega taj kauč na kojem su oni sedeli je malo da se zavali čovek. Sada kako je on seo u sakou, tako mu se slako podigao ovako. Što nije neobična stvar, ali izgleda očajno. I mi smo ga hiljadu puta opominjali da se seti da, tako zvano sedne na sako, odnosno da uradi ovo i da se ispravi, da ispravi kičmu, da ne bi izgledalo kao da se poguri dok priča na televiziji. E sad, pošto je to hiljaditi put da ga ja opominjem, sve se dešava bez reči, znači, ja sam samo došao do kamere i mahnuo sam mu i samo sam pokazao ovako. I Dejani kao učenik, “ok”, i seo je. Ovi ljudi, šok, šok. Ali, ok, on je prošao sve moguće media treninge, on je radio 15 godina u Kanadi, on je produkt korporacije u najboljem mogućem smislu, tako nečega i to, taj level profesionalizma se nalazi uglavnom samo kod vrhonskog tipa menadžera, tog tipa. Ja sam u inostranstvu sretao ljude koji su to besprekorno, besprekorno funkcionišu, ali kažem treba opominjati da mora da se srede na sako.

Ivan Minić: Pa naravno, mislim i ono, vrlo je teško u nekim okolnostima gde… evo, mi smo sad skoro imali neke situacije, baš smo komentarisali kako dobiješ ti sad te neke termine, jel’ PR agencija ti zakaže neke stvari, dobiješ neke termine na televiziji i u teoriji osoba koja vodi program bi trebalo da ima bazničnu predstavu ili makar da ima hintove šta treba da kaže, pa ćeš ti da popuniš to. Znači, ti si tu došao da budeš najlepši i najpametniji, ona vodi ili on vodi, nije važno. Ali naravno da je i to devolviralo, pošto imamo mnogo više televizija, nemogući je imati taj broj ljudi i vrlo često se dešava da ti dođeš, i da osoba nema predstavu, “ko si ti”, a sve se dešava u programu “Uživo”. Neko će se snaći, napraviće od toga najšarmantniju stvar na svetu, osoba sa druge strane će ispasti carica, on će ispasti šarmantan i car. Nekim situacijama će to samo da izgleda katastrofalno. I ne možeš da zameriš osobi koju si poslao, jer niko nije spremljen za takve situacije. Mislim, jesu ljudi koji su spremani za to, ali to nisu obično ljudi koje šalješ da daju izjavu za event koji si zakazao. I onda je to postalo jako, jako veliki problem jer postoji ekspanzije beskonačna, jutarnjih programa, dnevnih programa, vesti.

Vladimir Cerić: Programa svakog tipa, da.

Ivan Minić: I mismo x puta nudili “možemo li vam da pošaljamo materijal?” “Poslaćemo mi vama custom izjavu, znači samo za vas, napravićemo 14 verzija izjave, nikakav problem. Samo da izađe ono što smo rekli, jer ako smo došli i vi pogrešite ime događaja i datum i mesto, onda smo u problemu.”

Vladimir Cerić: Vidi, u to doba ja da pošaljem direktora na neku televiziju da nešto priča da predhodno nisam napisao brief za tog novinara od pet kucanih strana u Wordu, ja bih dobio otkaz. 

Ivan Minić: U to vreme su televizije bila televizije.

Vladimir Cerić: Tako da, mislim, jeste. 

Ivan Minić: I urednici su bili urednici i programi su bili programi.

Vladimir Cerić: Sve ima, pa vidi i jeste i nije. Negde jeste, negde nije, negde je isti taj produkcijski standard kao što je bio i onda, negde je bolji, negde je lošiji, ali generalno, mislim, sve se svodi na neki lični efort, čak i ako ljudi ne pošalju brief, da taj voditelj sedne i makar pročita ime sa papira osobe s kojim razgovara, iako ne zna o čemu se radi. Ali, kažem, znači te ti neki profesionalni standardi koje sam tada naučio me i dan danas progone, jer su stvari evolvvirale mnogo umeđuvremenu, ali jako pomožu u tim nekim kritičnim situacijama, kad je stani pani. Jer sam hiljadu puta bio u situaciji da sam ja nekog ko mora da utrči, iako po formacijski, po senjoritiju ili kako god, ne pripadam u toj situaciji, zato što jednostavno, mlađi srednici nisu o tome razmišljali, nisu predvideli da će nešto da krene naopako i onda ja mogu to da izvučem i to se x puta pokazalo kao takvo “okej, ja imam taj attention to detail”, što bi rekli, “Englezi” i vidim duple space-ove i typos..

Ivan Minić: I razmak pre zareza.

Vladimir Cerić: Dupli razmak i razmak prezareza i tako te stvari, ali to je 15 godina drila i attention to the detail.

Ivan Minić: Ima, ja znam čoveka koji je napisao makroao za te stvari jer…mnogo je lakše…

Vladimir Cerić: Mislim, postoji taj spelling checker već 15 godina za srpski, pa ga ljudi i dalje ne koriste.

Ivan Minić: Mnogo je lakše nego da moraš posle da iskopaš sebi oko, jer dva samo imaš. Sajtovi, Ceriću, sajtovi. Na sajtove da te vratim.

Vladimir Cerić: Sajtovi? 

Ivan Minić: Na internetu.

Vladimir Cerić: Pa, vidi ja sam u to doba bio obično član nekog šireg tima, jer mora da se napiše ta naslovna strana da to bude efektno. Mora da se napiše taj neki tekst o tom nekom proizvodu, što bih rekao Lale, koji je za njega SQL, dakle ne razume ga. Tako da, ja sam imao taj task da to… Ja sam manager za specijalne operacije. Znači kad treba da se uradi nešto ekstra ordeneri onda ja utrčim, ali tek kasnije se to pretvorilo u taj neki manažment i vezano za SEO i tako dalje. Ja kad sam bio mlađi, ja sam govorio da ja ne pišem za SEO, ja pišem za ljude, pošto to treba čovek da pročita. Ima ljudi koji će to da isprave, da to bude SEO korekt, ali ja nisam taj. Okej, u međuvremenu sam naučio tako da mogu da uradim obe stvari ili jednu pa drugu, ali tada je to bilo bitno da se napiše, da kad neko pročita, da to dovede do neke akcije. Većina ljudi i marketara ima tu sklonost da zaboravi šta je end goal. Šta si hteo da prizvedeš tim sajtom?

Ivan Minić: Odnosno njihov cilj i klijentov cilj obično nisu isti.

Vladimir Cerić: Ili ne postoje. Ali u svakom slučaju, lepo je da sajt bude lep, lepo je da sajt bude responsiv, lepo je da sajt bude brz, ali ako dole ne stoji CTA koji kaže “click here, call now”, cela stvar pada u vodu i možete da imate najbolji, najoptimizovaniji sajt koji izlazi na prvoj stranici Google-a, ako je njegov return on investment nula, džabe ste krečili. I obično ja se trudim da primenim taj neki zdrav razum i da kažem “okej, sve je to lepo, ali morate na kraju nešto da prodate”. Šta god, šta god, da ste dogovorili da je krajnji rezultat. Jer u jednom trenutku, naročito ljudi koji se bavaju kontentom, su otišli u tu drugu krajnost, mi samo privločimo saobraćaj, nas ništa drugo ne interesuje. Pa ne može da vas ne interesuje, mislim, vi pružate integralnu uslugu. Jeste vi delić cele te slagalice, ali ne možete vi da napišete tekst koji nema početak, razradu i kraj i da taj kraj vodi ka logičnom završetku. Skoro sam objašnjavao jednom klijentu kako ide ta neka hijerarhija stranica i iz SEO perspektive i iz logičke perspektive. Znači, na home page dolaze ljudi koji traže brand search, znači ime firme. Njihovo iskustvo treba bude potpuno drugačije ili značajno drugačije u odnosu na nekoga koja je došla na neku unutrašnju stranicu nekog servisa, po toj ključnoj reči. Njihovo znanje o tom proizvodu se razlikuje, njihovo znanje o vašoj firmi se razlikuje, sve se razlikuje. Njihov customer journey je potpuno drugačiji. I samim time mora da postoji neki flow, mora da postoji neki tok koji na kraju, ja to obično banalizujem, tako kažem, na kraju je stanje na tekućem računu, na kraju svega. Znam, banelno je, znam, strogo je, ali tako je. Mi se ne bavimo umetnošću, mi se bavimo egzaktnom naukom koje se zove marketing.

Ivan Minić: Ja se slažem tome što kažeš i da ukoliko marketing nema svoju svrhu,a znaš šta je svrha marketinga, a to je da pomogne prodaji, sve ostalo je nebitno. Kako beše bilo, Berbah je rekao “If no one notices you’re advertising, everything else is academic”. Ajde da kažemo da je to prvi prednoslov da neko uopšte primeti u moru svega to, ali mi smo prošli tu fazu. Mi više retko šta ćemo raditi, uopšte bar našem poslom, i dešava se, ali ne prečesto, retko šta ćemo mi raditi tako što ćemo nešto sada guramo ljudima, pred oči i pa sad nešto. Ne, ne, ne, mi ćemo da napravimo nešto da oni kada traže, nađu. I kada nađu, bude im jasno.

Vladimir Cerić: I kada im bude jasno, oni urade ono što smo mi želili in the first place.

Ivan Minić: Možda i neće odmah da urade, možda je to proces, ali ako su ga našli, i ako su ga našli lako, oni će da traže još pet, ali će i nakon toga, ako im se to čini kao najbolje rešenje, ponovo lako da te nađu. Nije to sad ona varijanta gde ti sad, znaš, mislim, x puta se dešavalo da, kao, pronađeš nekakav sadržaj koji je fantastičan i više nikad ne možeš da ga nađeš, zato što je neko napravio nešto što je sjajno i učinio ga takvim da ne može da se nađe. Imali smo malo pre situaciju, gde sam ja provelo 7 minuta tražaći YouTube sadržaj koji je u međuvremenu obrisan jer su neki loši ljudi prijavili, jer sjajan je sadržaj, al to sad nije važno, ali on je takav da ne može da se nađe nikad. Nijega samo neko može da ti pošalje. Što je za takav zabavni sadržaj okej, ali ako si ti napravio nešto i uložao si trud da napraviš nešto i nisi se iscimao dovoljno da onda sad to neko zapravo može i da pronađe negde, pa što si radio sve ovo ostalo? Koja je svrha toga?

Vladimir Cerić: Previše stvari se radi čisto da bi se radile, da bi se napravio neki privid da se nešto dešava. Ja sam imao x puta rasprave i, da ne kažem, sukobe oko toga. Znaš ti si taj content writer, ajde ti uzmi, kreiraj taj content. Ok, nikakav problem.

Ivan Minić: Ajde ti Cero ono tvoje.

Vladimir Cerić: Da, da. Internet, kompjuter. Dobro, našta ja imam taj problem što postavljam pitanje. To je taj novinarski legacy da imam nezgodnu osobinu da postavljam pitanja. U redu, šta ćemo da radimo s tim kontentom? Gde će on da stoji? Čemu će da služi? Kome će biti namenjen? Kako ćete ga distribuirati? Kako ćete ga optimizirati? Nema odgovora. Znači, čak nije ni ona varianta, pa ne znam ti smisli. Ne, nema odgovora. Našta je moj kranji zaključak, “ok, nećemo to da radimo.” “Pa ne, ali ti to moraš da radiš.”, “Ne moram, because it’s pointless.” Znači ajmo, zajedno ćemo da radimo, nije ništa sporno, da dođemo do tačke u kojoj imamo saglasnost da će to nešto da se desi. A da ja pišem trlababalan, mogu svoje vreme da upotrebim možda neke bolje svrhe. I upotrebljavao sa. Tako da to nije, to… Previše se stvari radi just for the sake of doing. To nikako nije dobro.

Ivan Minić: Pa, ispunjavanje forme. Ispunjavanje forme što možeš sebi da priuštiš onda kada ili imaš previše para ili stvari idu same od sebe ili nije ničiji posao krajnji rezultat pa onda se dešavaju te stvari koje se dešavaju i generalno, znaš ja često to kažem i javno i privatno i sve to što za nas marketare pričaju da smo prevaranti, u pravu su samo nismo svi. Ali u proseku to jeste prevara, to jeste glupost, to ne služi ničemu, to jeste kopiranje na najbanalnijem nivou i onda sad poslednjih pet godina svaka kampanja ima teaser kampanju od deset dana. Ja ću da odlepim, jer ima jedan Billboard da nije teaser nečega.

Vladimir Cerić: Da.

Ivan Minić: Znaš kao, brate, dobro, jedna je prošla dobro, mogli ste sledeće godine napraviti još jednu, super, ajd sad ne mora, brate, svaka stvar da se radi teaser deset dana da prelepljujete billboarde, ovi ljudi što lepe će dodlepe. Ali dobro. 

Vladimir Cerić: To je taj izazov kad imaš ljude recimo koji prave software, to je jako često, oni su napravili taj jedan software i oni su sigurni da je to super. I jeste super. I onda ti kao marketar dođeš i kažeš “Ok, ovaj software se treba se podeliti u tri paketa u kojima jedan ima jedne fičere, drugi druge, treći treće, da se raste to.” “Pa ne, ali to je jedan proizvod.” “Znam. Ali ako vi budete prodavali taj jedan proizvod i to nije usamljena situacija, vi ćete propasti, zato što ćete taj jedan proizvod prodati konačnom broju kupaca, koji su kupci za taj proizvod, i nakon toga vidimo šta da radite.” “Pa da, ali to je prevara.” Može se i tako nazvati. Mislim, to je pricing and packaging, jedno od onih pe, četiri pe marketniških. U redu, To je moj deo posla. Ja shvatam šta vi meni kažete, da je to tehnički potpuno identičan proizvod, I razumem vašu poentu, ali u nekim slučajevima to je vaša propast. I firme su propadale u Americi zbog toga što su pravile to tako, inženjerski.

Ivan Minić: Firme su propadale i kod nas zato što su napravile fantastične stvari koje ne odgovaraju nikom, a dovoljno su kompleksne da ne mogu da se lako prelagode potrebama realnih ljudi.

Vladimir Cerić: Mislim, sad je dosta lakše sa social business services zato što je to sve, sve može relativno brzo da se izmeni, sve može relativno brzo da se prepakuje. Ranije nije bilo tako prosto. I sad je tu varianta, okej, daj da vidimo, prvo da vidimo šta su problemi, s čime ćete se susresti, to…niko nije još uvek izmislio ništa novo, to su sve derivati nečeg postojećeg. Osim ako zanemarimo Uber, ali znači sve ima neku, sve ima neku predistoriju, imaš neku point of reference, neku tačku referentnu na kojoj može da kažeš “okej, ovim ljudima se desilo to i to, ovim ljudima se desilo to i to. Hajmo da sprečimo da se to isto desi i vama. Hajmo da uradimo nešto drugo, drugačije.”

Ivan Minić: Hajde da napravimo nove greške.

Vladimir Cerić: Nije sporno. Ja ne polažem sada da ću ja sada da osmislim najbolju kampanju svih vremena koja će sada da proda 100 miliona maraka. Ne mora da znači, mogu da fejlujem potpuno, ali kao…Nikako ne mogu da upamtim tačno kako ide ta rečenica na engleskom, ali sećam se, znači, on je bio SAP ambasador, brand ambasador. I bio je na jednom SAP-ovom eventu ovde u pozorištnoj aterazijama, bottom line je, ako radite sve stvari onako kako ste ih radili do sada, zašto očekujete da će to dati bilo kakav drugi rezultat?

Ivan Minić: Definicija ludila je ponavljanje sa očekivanjem drugačijeg ishoda. Ali ima taj moment koji, ono, sam par navrata iskoristio u razgovorima, dogovorima, pregovorima sa klijentima i koji često koristim kada dajem preporuke između ostalog i za tebe i za vas desetak koji ste mi najbliži saradnici, prijatelji za koje zaista mogu uvek da garantujem sve. Jeste, jel si siguran da će to sve da bude kako treba? Ne. Pa kako onda, pa šta? Nema sigurno. Sigurno ne postoji.

Vladimir Cerić: Sigurno ne postoji.

Ivan Minić: Ali na mene najmanja kvota. Kada me skoro pitao prijatelj “Daj mi dva saveta o životu”, ja sam rekao “Jedan koji je bezobrzodan i neću ga citirati, i drugi, nemoj nikada igrati dvojku kad Bayern igra kući.” Jednostavno, to je to.

Vladimir Cerić: Ili u alternativnom primeru našeg prijatelja Žarka Ptičeka, na pitanje na startupovom forumu “Gospodine Ptiček, planiram da otvorim kiosk s viršlama, šta biste mi preporučili?” “Nemojte štedeti na senfu”

Ivan Minić: Molim lepo. E sad, Ceriću, ti si, ti znaš mnogo zanata. Ti si taj što voli, kao i svi moji gosti, sebi da komplikuje život. Deo karijere tvoje koje se suštinski nismo dohvatili dovoljno, odnosno jesmo u tragovima, jer si ti kreirao sadržaj na engleskom jeziku i dok si i radio ovde jer je firma odavde bio potreban da se prezentuju negde drugo. Jeste taj tenutak kad si ti zapravo krenuo da radeš za strance i prošao kroz nekoliko potpuno različitih iskustava vrsti, kompanija, veličine organizacija i lokacija i svega, i prosto verujem da je svako od tih iskustava bilo izuzetno dragoceno da ti svašta nešto naučiš, da shvatiš šta hoćeš, shvatiš šta nećeš, da shvatiš šta radi u različitim okolnostima, jer okolnosti su potpuno različite, pa ajde malo trip down memory lane što se tog dela tiče.

Različite firme, različita iskustva

Vladimir Cerić: Kada se desio taj moment koji sam pomenuo da su 2009. sa malim zakašljenjem presušili ti neke budžeti, bilo je viđeno da ja moram da nađem full time posao, jer jednostavno nije bilo dovoljno posla ovako. I tu se otvorila vrlo interesantna prilika rada fully remote, pričamo o 2015. godini, recimo, za američku softvarsku firmu koju se zove GFI Software. Oni su dugogodišnji provider rešenja za IT profesionalce, infrastruktura, security i tako dalje, koji je vremenom popustio sa poslovnim performansama i njih je kupio investicioni fond iz Amerike. I krenuli su u neke te promene i tako dalje, fully remote i bio je jedan od tih momenta. I ja sam tu stekao neka dragocena iskustva uvida u strano tržište, bez fizičkog prisutstva na stranom tržištu. Dakle oni su američka firma sa sedištima na Malti, Hongkongu, Beču, kako god. I oni su trošili u tom trenutku između milion i milionima ipo dolara na adwords svakog meseca. Dakle, to govori dovoljno o tome koja je magnituda operacije u pitanju. Ja sam bio zaposlen kao osoba koja će voditi računa o “earned” i “owned” midija inicijativama, znači sve ono što nije “paid”. Od PR-a, preko web sajta, preko content marketinga, oni su imali veliki blog, dobro posvećen blog, koji je bio fokusiran samo na tu tematiku i jako dugo godina je postojao i bio je baš visokog poverenja u toj zajednici. I nekoliko bitnih lekcija su to da, ono što smo imali prilike da čujemo iz usta našeg prijatelja Nebojše Radovića, da ljudi odavde, osim toga što se bave s dosta zanata, što nekad može da bude prenos, nekad može da bude bana, nemaju nikakvu posebnu… Ne zaostaju ništa u odnosu na strance. Stranci samo imaju više para. Odnosno upravljaju se više para. I to je bila smešna situacija kada sam odlazio iz firme, tražio sam exit intervju kod CMO-a i pitao sam koji je njegov feedback. On je rekao da je jako zadovoljan mojim radom, ali da moram da budem odlučniji u potrošnji tuđih para. Na šta sam ja objasnio da u potpunosti razumem i zahvaljam se na tom feedbacku, ali “I blame my parents” zato su mi oni tako vaspitali da ne razbacujem ničije pare, pa ni tuđe. Ali, mislim, tu su bilo je nekih inicijativa koje su bile jako interesantne i meni su omogućile kvantifikaciju tih nekih stvari koje sam radio u smislu moje email kampanje su imale 40% bolji open rate i 60% bolji click-through rate odnosno na prethodne kampanje. Ja sam pravio blog postove koji su imali rezultate u Google newsu za manje od 24 sata i tako dalje i tako dalje, tako da je to bio jako zgodan ogledni poligon za obučavanje, za nastup na svetskom tržaštu. Nakon toga sam dobio priliku da radim u jednom nemačkom startupu na lokaciji, kao tada to smo nazvali “head of marketing and sales”. Što je bilo smešno, sobzirom da je firma od sedmoro  ljudi u tom trenutku, da sam ja head nečega, ali nebitno. Gde ja dolazim u programersku firmu koja se zapravo bavi performance marketingom, ali su oni mobility provider, odnosno nisu mobility provider, oni su i danas su meta search engine za međugrecki autobuski prevoz.

Ivan Minić: Agregator.

Vladimir Cerić: I to je donelo sad neke potpuno nove izazove u smislu tehnologije, akvizicije podataka, analitike, marketinga u krajnjoj lini, SEO-a, koji je ono što se danas zove programatike SEO, mi smo to radili još u 2017. large scale, baš zbog toga što je to bio jedini raspoloživi način da se to reši tako. S druge strane, to je bilo, mogu slobodno da kažem, razočarenje, jer sam ja od njih očekivao mnogo više. Ja sam radio u Nemačkoj, u bogatoj oblasti, u Bavarskoj, u Nürnbergu. Očekivao sam da se neki profesionalni standardi poštuju na neki drugačiji način. S druge strane, jeste bilo vredno iskustvo zato što sam dobio relevantno međunarodno iskustvo. Ja sam komunicirao sa američkim klijentima, bio istovremeno i akaunt menadžer i analitičar i tako dalje. S druge strane, opet ti neki talent za štap i kanap je omogućio da napravim neke izveštoje koje su onda doneli investiciju kompaniji, koje je omogućilo da preživi čak i u ovom kriznom periodu tokom Covid-a. To je ta varijanta u kojoj mi kažemo “problema s parama nema, para nema”. Dakle, ja nisam imao budžet da napravim kompleksnu analitiku za sajt koji je na 18 međunarodnih domena, koji ima milion posetilaca mesečno. Tako da sam ja ručno napravio iz N iteracija, jedan gigantski Excel file koji sam ručno hranio podacima i koji je bio osnova za kompletnu biznes analitiku I profits and losses, i web poseta, i SEO efekata i svega ostalog. Tako da sve se to uklapalo na adekvatan način. Nakon toga sam otišao u austrijsku firmu, u Beč. Koja je globalni… jedan od, recimo, pet lidera za marketing analitics, marketing data analytics. I to je bila onako ono što amerikanci kažu “bumpy ride” u smislu naglog rasta, izrazitog rasta. Ja sam bio zaposlani broj 90 u firmi u kojoj kad sam je napustio je radilo 600 ljudi, tri godine kasnije. I bio sam treća najstarija osoba u firmi kad sam se zaposlio, iznad mene, odnosno starije od mene su bili samo jedan od suvlasnika i jedan od business development managera. Što je… mislim, ja sam imao i formalnu funkciju senior marketing manager sa naglaskom na senior, iako smo imali i CMO iznad mene, jedna devojka koja je 10 godina mlađe od mene, britanka. Ali dogovor je bio, Ja dolazim da pomognem postojećem timu i budućem timu da ne uče stvari na teži način, jer sam ih ja naučio u prethodnom periodu, pa evo, zgodne prilike da vratim taj neki dug i da ja budem neka vrsta mentora koji će omogućiti ljudima da ne uče stvari na teži način.

Ivan Minić: Mislim da je jako dragoceno to što si prošao iskustva koja su potpuno raznorodna i u smislu ciljeva i u smislu skale svega. Znaš, ja znam da je tebi iskustvo u Nemačkoj bilo izuzetno stresno, zato što, brate, biti u start-upu je stresno. To nije za nas više. Mislim, jeste da budemo advajzeri, ali nije da budemo operativci. Ali okej, I tu si naučio za kratko vreme neverovatnu količinu izuzetno korisnih stvare koje si kasnije mogao da primenjuješ i kroz razne druge stvare koje si radio. Ali ono što je meni tu bilo fascinantno je što, znaš, nekako mi gikovi starog kova, mi mislimo da to sve mora da bude savršeno, I da radi sve perfekto. Ti tamo nešto klikneš i to se sve desi, to ispod je caku pakum.

Vladimir Cerić: Sve deluks.

Ivan Minić: Zato što kao, u mojoj glavi, osoba koja pravi, mislim, više naravno nije tako, ali u mojoj glavi u onoj originalnoj percepciji, osoba koja pravi sajt, payment sistem i koja pravi auto su osobe istog profila. Nisu osobe istog profila. Osoba koja pravi auto, ako napravi grešku, neko pogine. Osoba koja pravi sajt, ako napravi grešku, koga briga. I u onog tenutka, kad je postalo koga briga, desilo se to da imaš niz stvari koje su takve da moraju da se ne…da vidimo nešto, pa ćemo da vidimo nešto, ćemo, smislim. I ok, hvala Bogu, štap, kanap, Srbija, majka i sve ostalo, naučiš ti da se snađeš u tim okolnostima. I to je mnogo dobro zato što ti daje u nekim situacijama uvide koje niko normalno ne može  ni da zamisli. Što kao, to je nama naša prošlost dala, nije da smo tražili.

Vladimir Cerić: Jeste.

Ivan Minić: Ali dala nam je, ok. Ali to poslednje iskustvo je posebno interesantno zato što tu pričamo o nečemu što je možda najkompleksnije. Sve ovo ostalo je bilo prilično straight forward šta ti – kej, imao si možda različite poslove, različite zadatke, ali ovdje imaš izuzetno kompleksnu stvar koju treba da objasniš sa ciljem da što veći broj različitih ljudi, industrija uzme nešto. Jer kao ti ako praviš najbolje lonce za, najbolje kazane za rakiju, nema potrebe da razmišljaš o tome šta će, kako će neko da koristi to za nešto drugo. Ti praviš najbolje kazane za rakiju, zna se ko pravi u Srbiji najbolje kazane za rakiju, tri godine se čekaju. Znači, ako nekog zanima, može pitati,  dobiće informacije. Ali kao ovde, ti praviš tool koji je meta-tool, koji u suštini može svako da ga koristi. I kad može svako da ga koristi, to znači da moraš svakome da se obratiš. A da bi se svakome obratio, to svako mora podeliti na mnogo parčića, i da sa svaki parčić nađeš način kako ćeš da približiš, iskomuniciraš i prilagodiš to nešto što ta osoba dobija. To je nekad bilo kad uzmeš neki kompleksan software koji je to jedna stvar koja radi sve. Imao si wizard koji ga napravi tebi onako kako tebi treba. On može sve ostalo, ali on ga napravi onako kako tebi treba. Imaš i ono advanced mod što ja kliknem i onda niko ne zna šta se tu dešava. A ovde imaš nešto što ima svoju upotrebnu vrednost i za klijenta, i za agenciju, i za nekog middlemana u celoj toj priči, i za gomilu freelancera koji na taj način mogu sebi da ubrzaju. To su potpuno različite publike, potpuno različite navike, potpuno različite kupovne moći i sve ostalo. I ti si sad deo nečega što je u pravom spisu te reči po prvi put, u pravom spisu te reči SAS, što automatski znači da će vrlo verovatno akvizicija košta više nego što će čovek da potroši prvog meseca. Što znači da ti akreditiraš svog kupca i da moraš mogu da veruješ u taj proizvod, da bi bio siguran da će kupac da ostane tu duže nego što te je koštao i sve ostalo, sve je sad drastično usloženjava stvari. Šta su key takeaways iz tog iskustva koje su tebe učinile, da kažem, okej, boljim profesionalcem, ali spremnim za iskorak koji se desio nakon toga?

Vladimir Cerić: Pa, znači sad kad si rekao to, kad se pokriva višestruka publika, pošto je “large growth” kompanija i dobila investiciju softbankova u jendom trenutku i veliki je pritisak da se napreduje dalje koliko god je moguće. Sad oni pokušavaju u tom trenutku da se prošire na više paralelnih tržišta. I sad, tu sad postoje razno razni problemi. I ja sam u tom periodu, baš u tom periodu obrađiva, odnosno slušao mini MBA kurs kod Marka Ritsona,marketing profesora koji je  radio sa Marketing Weekom, koji je redukovani MBA kurs koji je on držao svojovremeno na Univerzitetu Kolumbije u Americi. I jedna od njegovih ključnih teza, osim market orientationa, dakle da moraš da gledaš iz perspektive klijenta, a ne iz perspektive sebe, jeste segmentation u smislu, morate da znate šta radite i morate da znate šta ne radite, odnosno morate da donesete svesnu odluku kako neke stvari treba da zanemarite. U kraćem ili dužem roku ili u potpunosti. E sad, kad je strong growth, ljudi odbijaju to, znači oni hoće sve i hoće odmah i hoće što pre. i imaju čak i dovoljno para, ali kad se izgubi fokus, to je jako veliki problem. I u principu ja sam taj posao dobio, osim ok, imam i dovoljno iskustva i godina i sve tako dalje, zato što sam ja de facto u toj prethodnoj nemačkoj firmi napravio taj isti softver u Excelu, jer nisam imao para da ga platim.

Ivan Minić: Srđan Erceg je ponosan na tebe.

Vladimir Cerić: Nisam ja džabe radio kod Srđana Ercega i učio kako se pravi taj AdWords softver. Kako se programira u Excelu i pravi AdWords softver koji košta od danas milijarde. Znači to je jedna stvar. S druge strane, opet dotakli smo se od toga, znači to…perfekcioanizam je neprijatelj završanog. To je bila dežurna teza naše menadžereke, odnosno direktorke marketinga i ja razumem u datim okolnostima da je to tako, ali opet s druge strane mora da postoji neki basic level razumevanja, zato što s druge strane nemaš kupce koji kupuju impulsivno žvake u samoposluzi, nego imaš ljude koji su analitičari, ozbiljni marketing menedžeri, ozbiljni performance menedžeri, koji ne može da sada da prodaš tako to fluffy nešto. I onda smo imali te situacije da sam ja, u dogovoru sa mojim predpostavljenim, napravio stunt, odnosno napravio trik, da pokažem koliko je ta strategija nije besmislena, ali neuspešna u kranjoj lini. Znači mi smo proizvodili neki kontent za blog, imali smo naravno potrebe razno razne, interne i eksterne, što se tiče komunikacije, ali kad je SEO u pitanju, pravi se ta struktura, ono by the book, imaš pilar stranu, imaš suportni blog posts i tako dalje, I ja sam odabrao termin koji ima malo, znači nije zero search term, ima malo pretraga, ali je super fokus za tu oblast. Znači, ne može biti precizniji. I tražio sam dozvolu da se narednih dva meseca bavim pisanjem te Pillar strane, mislim Pillar strane, e-booka, white paper, kakav god hoćeš da ga nazove. I to je sad bila borba, zato što je šef insistirao na tome da vidi work in progress, ja sam odbijao, rekao sam “ne, kad završim dobićeš kompletan tekst da vidiš”. Kada sam mu poslao, on je rekao “ok, razumem zašto si ga pisao dva meseca” kaže ti si ušao u detalje za koje nisam siguran, eventualno CEO i CTO su do tog nivoa stigli, ok, ajmo mi se to da objavimo. Mi smo to objavili I 72 sata kasnije to bilo na prvoj strani Google-a za to ključnu reč, koja ima, recimo, nekih 70 miliona rezultata u pretrazi. I sad, ok, screenshot, interni slek, evo, dobili ste sales tool par excellence za te neke ljude, pohvala je sa svih strana i tako dalje, i onda interni sastanak i ja kažem “ok, je li vam sad jasno zašto mora da bude…da ne sme da bude drž danabijem. Ne sme.Može, sve može, neće mi biti ni prvi ni poslednji put, ali ako je ikako moguće, ja bih sam molio da ne bude.”

Ivan Minić: Mora postoji neki standard.

Vladimir Cerić: Mora postoji neki minimum standard koji je dogovoren da se zna da kad nešto ode u produkciju, iako je to internet i može da se ispravi, da smo svi ponosni time, da možemo sa ponosom da kažemo “ja sam napisao ovaj tekst, ja sam ga objavio, ja stojim 100% iza toga”. I da to donosi konkretan business resultat, zato što užasno je bilo specifično to je maturity level-i za marketing analitiks i tako dalje. Dakle, to je usmereno na, ne znam, hiljadu ljudi u celoj Evropi ukupno. Ali tih hiljadi ljudi koji počitaju taj tekst, oni će sigurno da naprave demo request i da kažu “Okej, ovi ljudi znaju šta pričaju, ovaj alat – Hoćemo makar da saznamo da li je to okej ili nije okej” možda se ne uklapa, možda je skupo, nebitno, ali taj neki inicijalni korak, inicijalni interest će sigurno da se desi”.

Ivan Minić: Mislim da se razumemo da nije to prvi put da si ti radio na nečemu i da se mi čujemo i da iskomentarišemo neku stvar i da ti pitaš kako je i da ti ja kažem da je do jaja. I nema to veze ni sa obimom, ni sa formom, ni sa bilo čim, nego sa tim da se uhvati poenta i esencija. Nekad je jedna rečenica sasvim dovoljna, nekad je potreban white paper od 15 strana, ali i u jednom i u drugom slučaju, ukoliko to ne drži pažnju od početka do kraja, a ljudi su u stanju da napišu rečenicu koja ne drži pažnju od početka do kraja, ljudi koji se bave marketingom, onda je to problem. E sad, ti si izašao iz te priče nakon tri godine, iskreno mislim da je to najpametniji odluka koju si donio u životu, a ne mogu da kažem da si doneo baš previše pametnih odluka.

Vladimir Cerić: Hvala ti.

Ivan Minić: Šalim se, ali razumemo se. Ti si doneo odluku da je kako ja to vidim, sada ponovno došlo vreme za ozbiljnu, konsultansku/freelance priču koja će biti fokusirana na ono što zaista želiš da radiš i gde možeš da doprinesiš najviše. I to je počelo pre nekog vremena, to ima svoje rezultate koji su lepi. Zašto ih ima? Pa zato što ti umeš da radiš to, zato što ljudima trebaju ljudi koji umeju to da rade jer ne žele da gube vreme. Vreme je jedini aset koji ne možemo da vratimo. Novac postoji, nema ga možda danas koliko ga je bilo pre godinu dana jer se izdešavalo šta se izdešavalo, ali upravo zato nekako smatram da svi ljudi koji su odgovorni prema svom radu ili radu firme čiji su deo, treba da vode račune o tome s kim rade na planu komunikacije i s kim rešavaju problem kako će ljudi shvatiti šta su oni to napravili. Jer, ako dođemo u situaciju, a dešavalo se mnogo puta sa sjajnim ljudima, sjajnim proizvodima da ja moram da sedim tri sata da bi mi objasnio šta se nalazi na jednoj stranici od proizvoda, a ja se time bavim 20 godina, to znači da nekome ko se nebavi 20 godina, nećeš objasniti nikad, nikad. I da ne postoji teoretska šansa, osim slučajno, da napraviš rezultate. A naš posao, konkretno tvoj, ja sam tu očešem s vremena na vreme, nije da napišemo to, okej, i to je posao. Stvar je u tome da se oblikuju neki stvari, da se objasni zašto nešto treba da bude grupisano na određeni način, šta su stvari koje treba da se istaknu, šta su stvari koje ne treba da se istaknu. Ko će to da napiše, uz adekvatan brif je potpuno nebitno, ali doći do tog brifa je u suštini veoma jednostavno zahteva samo ovih 20 godina iskustva i 500, 1000 stvari koje su prošle kroz ruke. Kako si ti, to je moje vidjenje, znači, kako si ti zamislio tu priču i šta su stvari na kojima sad radiš i šta su stvari koje te zanimaju u narednom periodu koje želiš da radiš?

Šta Cerića interesuje u narednom periodu

Vladimir Cerić: Pa, mislim, svo to prethodno akumulirano iskustvo mi omogućava da skratim taj time to market za neke stvari, I ja gledam da – ne da ne bih izlazio iz svoje zone komfora, zato što sad mi to smeta, nego zato što je to negde gde mogu najbolje da dam rezultate, a to je IT, software, hardware, software as a service i engineering generalno.

Ivan Minić: Tech.

Vladimir Cerić:  Tech, znači “technology companies”. I tako da sam i firmu adekvatno nazvao “marketing for tech”, da ne bih morao da objašnjavam čime se firma bavi. Very self-explanatory. Ali, ako firma ima kompleksan proizvod, i ako nema interne resurse kojima može to adekvatno da marketuje, jako će teško naći eksterne resurse. Većina poslova koje sam ja dobio poslednjim godinu dana, nakon što sam izašao iz RTA je “mi smo probali sa četiri agencije i ništa se nije desilo.” Ne da to sad govori o agencijama, nije bitno, mislim možda se te agencije ne bave time ili nemaju in-house expertise, nije to problem, problem je u tome što je to užasno specifično i mogle bi te agencije uz dovoljno vremena i para da uđu u tu ekspertizu, ali prvo vrlo malo ljudi to želi da radi i drugo, vrlo malo ljudi ima vremena da čeka da se to desi. I onda tako dolazimo do tih situacija da ja sada to od lokalizacije back-end software-a za single sign-on do pravljenje kompletnog sajta za firmu koja se bavi konsultantskim uslugama, postoje razni načini kako ja njima mogu da pomognem. Osim kopirajtingom, jer to je core stvar, ali su se vremenom pokazale te stvari kao, znači neko dođi i kaže “okej, trebaju nam blog postovi”, to je najčešće, najčešći upit. Znaš, mi smo čuli da ti, znaš, da pišeš “trebaju nam blog postovi”. U redu, jel imate content strategiju? Jao pa nemamo. Sada ta moja nezgodna osobina postavljanja pitanja na kraju dovodi do tačke u kojoj se vidi da firma nema marketničku strategiju i samim time ja mogu njima da napišem bilo šta, ali to će biti potpuno beskorisno i loša upotreba i njihovog i mog vremena i znanja i svega ostalog.

Ivan Minić: Možda neće biti beskorisno, ali biće random. A treba da bude struktureno, treba bude usmereno.

Vladimir Cerić: Vratimo se na onog nikad ostvaranog automekaničara. Ja ne volim da radim stvari koje su mistične, ja sam vrlo handzone osoba. Ja jesam inženjer i nemam nikakav problem da zaprljem ruke, ali ako vidim da to ima nekog smisla, ako nema nekakvog smisla, ja ću da kažem, žao mi je ali ne prodajmo blokpostove na kilo. To nije bila poenta. Unajmite bilo koju agenciju, kupite blokpostove na kilo, ja ne želim time da se bavim na takav način. Ja sam imam problem s time, vi ćete imati problem sa mnom. Ne postoji niko zadovoljan u celom tom lancu, a to zaista nije poenta. I opet vraćamo se na neku vrstu vaspitanja i odgovornosti. Ja ne mogu tako da radim, ja nisam marketar, prevarant, i samim time ako vidim da ne može to tako da se uradi, ja ću vam reći, nemojte to tako da uredite

Ivan Minić: A šta ti, sine, prodaješ?

A šta ti prodaješ

Vladimir Cerić: To je sadržaj ovog ovde. Sadržaj ovog ovde, koji u nekom trenutku kroz kompjuter prođe i osvane na nekom sajtu ili bilo čemu. Dakle, da vas sprečim bacite, odnosno da naučite na teži način, da bacite pare i da bacite vreme koje ne možemo da vratimo.

Ivan Minić: Projekte na kojima smo i negde zajedno radili i projekte koje si ti radio, a ja negde gledao sa strane jer su mi bili interesanti, su se uglavnom vrteli oko pravilnje marketing strategije, content strategije, pomoći kako da se proizvod uobliči podeli na različite proizvode, kako da se prajsuje, na koji način da se i kako da se marketira, ka kojoj publici i slične stvari. Dakle, suštinski ti si ono što bih ja negde nazvao full stack marketarom ili marketing strategom, u pravom smislu te reči koji izlazi iz okvira digitala. Znači, ti ćeš ukoliko smatraš da to ima smisla, a ima mnogo mesta gde to ima smisla, napraviti ljudima brošuru da nose na sajam. Zato što neke stvari se prodaju brošurama na sajmovima. Imaš tu širinu, imaš tu dubinu, imaš to iskustvo, imaš te traume, jer si stvari prošao na svojoj koži, prošao si, i uvek bio odgovoran prema klijentskim param, eto u konkretnom slučaju, i više nego što je potrebno. Tako da ja zaista mislim da je ova odluka za tebe sjajna, što i rezultati negde pokazuju, i činjenica da si ti mnogo zadovoljni i bolji nego što si bio pre godinu dana, kada s razlogom nema mnogo ljudi koji imaju više od 30-35 godina u startupima. Burnout nije za nas što smo prešli 35. Može. Samo pitanje dokle. A kad dođe i do toga da pitaš dokle, onda je ono mnogo važnije pitanje to je čemu.

Vladimir Cerić: 2:12:47 Pa, uhvatio sam sebe da u tih nekih poslednjih šest meseci, rada tamo previše sastanaka i previše objašnjenja, počinje rečenica “In an ideal world which doesn’t exist” Znači to idealno bi bilo ako bi bilo ABC, ali to se neće desiti. Dakle, da vidimo šta je The Art of Possible, šta možemo da uradimo. I alternativna rečenica, činjenica da nešto možete da uradite, ne znači da to treba da uradite. Dakle, ako nešto možete da stavite na website, ako možete da stavite 2864. referentni logo na naslovnom stranu, to ne znači da to i treba da uradite. E sad, kažem, to je nekad bitka koja daje rezultate, nekad falls on death years, al ok, takav je posao. 

Ivan Minić: Mislim da je za zaključak negde ključno to da ja s tobom volim da radim, prvo zato što si težak čovek. Ja volim da radim s teškim ljudima zato što teški ljudi imaju visoke kriterijume i onda se lako razumemo, i ja s tobom mogu da radim, treba mi je ono tvoje, ne moram da ti objašnjam ništa, 500 brojkata kasnije. Ne preporučujem drugima da rade tako, zato što treba da se upoznate i treba da prođete kroz metod i da se postavite na neki način u toj celoj priči, ali mislim da sa jedne strane imamo znanje, odgovornost i ozbiljnost koja dolazi i sa druge strane imamo jednu direktnost i otvorenost, jer mi smo se skupili ovde da svima bude bolje. Mi smo odrasli ljudi, nismo došli ovde da vam uvaljujemo nešto, jer nismo 20 godina radili da bi neko nakon 20 godina rekao da smo mi došli da im uvaljujemo nešto za neke pare. Možda ćemo da pogrešimo. Ako pogrešimo, prvi će dignemo ruku. I to je to. Probaćemo najbolje, probaćemo drugo najbolje što nam padne na pamet, probaćemo treće najbolje što nam padne na pamet, i u nekom trenutku ćemo pogoditi ukoliko cilj postoji. Ukoliko cilj ne postoji i dalje su na nas najniže kvote. To je ono, znaš, ja kažem za svaku stvar koja je deo ovog našeg banketarskog posla postoji jedna, dve ili tri osobe koje ja uvek u pol dana, u pol noći mogu da preporočim za neke stvari. Ti si jedna od njih sa razlogom, zato si danas ovde, zato da nas pričamo sve ovo, a pored toga i zato što ja volim da se prisetim kako je nekad bilo lepo čitati o grafičkim karticama i znati razliku između rijeve TNT i vante TNT. I ako to, većini ljudi ništa ne znači. Ali to su stvari koje su nas napravile ovakvima. Znaš, to su stvari koje su napravile razliku između ljudi koji se trude da urade pravu stvar i da naprave nešto. Ne kažem da je mantra “aj samo da napravimo da probamo pa da vidimo šta ćemo loša”. Ima super stvari koje su nastale i na taj način, ali čak i tu, čak i tada, u nekom trenutku dođe stvar u fazu da treba odrasli ljudi da sednu i da neke stvari uobliče. I to je prosto tako. Ukoliko se obraćaš publici koja je zahtevna, ne možeš to da uradiš na način koji je banal, jer tvoja konkurencija sigurno to ne radi na taj način. Znaš, kao, jel su usluge skupe? Jesu, probajte da vidite koliko je skupo kada ih ne koristite. Hvala ti. 

Vladimir Cerić: Hvala tebi.

Ivan Minić: Drago mi je bilo da smo se malo ispričali o svemu ovome i da smo se prisetili nekih stvari iz davne prošlosti. Nema mnogo ljudi koji su ostali aktualni. Tvoja sreća je bila što si ti bio onaj mali što izgleda kao Proka pronalazač na prvim fotkama u PC Pressu. Zato što si bio klinac. Mnogi od tih ljudi, koliko god oni bili enciklopediji, mi ih obožavali, oni nisu za ovo vreme. Oni su za to što mi volimo da se prisećamo. A mislim da tvoje vreme tek dolazi i da ti sada, sa ovim iskustvom koje imaš, možeš da pružiš ono najbolje. I još jednom kažem apsolutno svim kolegama, prijateljima kojim je potreban sagovornik uopšte na ove teme, jer o ovome prvo i osnovno mora mnogo da se priča. Najgora stvar koju neko može da uradi, što je nekad bilo stalni slučaj, pa smo probali da naučimo agencija i klijente, “E, mi smo snimili ovaj klip, sad vi da ga napravite da bude viralan”. Ne ide tako. Kreneš od premise šta bi moglo da bude viralano, što na znači da će da bude, pa ga onda snimiš na način, pa onda probaš, pa ako baš ne ide malo ga poguraš, pa to se nešto desi. Uključite ljude dovoljno rano.

Vladimir Cerić: Ključni deo u terminu reverse engineering je, engineering, moraš da znaš kako sistem funkcioniše da bi mogao da ispratiš korake unazad da bi došao do tačke A od koje ćeš doći do cilja.

Ivan Minić: Inženjeru Ceriću, hvala na gostovanju, draga publiko, hvala što ste nas slušali. Marketingfortech.com, Vladimir Cerić na Linkedinu, moje tople preporuke, što piše tamo. Ne piše da je težak čovek i sve ovo što sam ja rekao danas, ovde to je više ovako…

Vladimir Cerić: U watermarku.

Ivan Minić: Ovako više iz života, ali za ozbiljne stvari u životu vam trebaju ozbiljni ljudi. Ozbiljni ljudi su najčešće oni koji nisu baš uvek nasmejani. Hvala vam na pažnji. Mi se vidimo ponovno naredne nedelje.

 

Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Vladimir Cerić

Vladimir Cerić je specijalista za marketing sadržaja sa 15+ godina iskustva u razvoju sadržaja za B2B tehnološke kompanije (IT, telekom, SaaS i druge inženjerske kompanije).

Kao transportni inženjer koji je ušao u marketing, koristi svoje značajno iskustvo u industriji za razvoj visokokvalitetnog marketinškog sadržaja koji transformiše složene tehničke karakteristike u opipljive poslovne prednosti.

Radio je u marketinškim odeljenjima Microsoft, Siemens, GFI Software i Adverity, kao i kao nezavisni konsultant za marketing sadržaja za Samsung, HP, Cisco, Ericsson, Telenor, Zepter, ComTrade Group, Wireless Media, Mainstream, Logeecom i mnoge druge.

Sredinom 2023. godine otisnuo se u preduzetničke vode, osnovavši firmu Marketing4tech.

 

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.