Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić:​ Moj današnji gost u Pojačalu je Lazar Krstić i on je dosada najmlađi gost u Pojačalu, a radio je kod prethodnog najmlađeg gosta u Pojačalu. Njegova priča je veoma interesantna i njegova priča je o momku koji se razvijao učeći razne oblasti dizajna da bi se danas najviše fokusirao najviše na korisničko iskustvo i interfejs, ali kroz nekih prethodnih 15ak godina je što sam, što sa bratom radio neke veoma zanimljive projekte koji su počeli kao hobi i ljubav prema sportu, a razvili su se u nekoliko ecommerce biznisa koji su bili vrlo relevantni na lokalnom, a neki i na globalnom nivou koje je vrlo mlad nakon nekoliko godina razvoja ipak odlučio da proda i da se fokusira na druge stvari. On je jedan od onih mladih ljudi kojima se ja divim iz jednog razloga, a to je što su ispratili neke svoje snove, napravili šta su želeli, a onda odlučili da nađu dobru meru i da puste stvari koje su radili pre nego što ih iste unište. Siguran sam da će vam ovo biti interesantno ako volite sport ili ako vas zanima dizajn ili ako vas zanima online prodaja, a i u svakom drugom slučaju poslušajte kako razmišlja osoba koja je vrlo verovatno mlađa od vas.

Realizaciju ove epizode Pojačala podržala je kompanija Epson. Epson je već više od 20 godina vodeći svetski proizvođač projektora i štampača za sve namene, od onih kućnih, do profesionalnih. Posebno vam skrećemo pažnju na aktuelnu ponudu Epson biznis štampača. Naime, ukoliko je došlo vreme da kupujete štampače za vaše poslovne potrebe ili da zamenite trenutnu flotu štampača koje imate, obavezno istražite koje to sve rešenja Epson nudi jer pored zaista sjajnih štampača, koji vam nude besprekoran kvalitet otiska, mnogo manju potrošnju električne energije i mnogo manje otpada generisanog u procesu, uz Epson rešenja uvek dobijate i celu paletu softvera koja se kod drugih proizvođača doplaćuje a ovde dolazi besplatno za sve njihove korisnike. Za više informacvija pogledajte biznisprint.com. Piše se onako kako se izgovara. Hvala vam.

Novi partner našeg podkasta je advokatska kancelarija OC Law iz Čikaga. Da li imate nedoumicu u vezi da imigracijom i SAD ili vam je potreban savet advokata u vezi sa američkim vizama svih vrsta? Sve odgove možete pronaći na www.oclaw.us ili zelenakarta.us

Ukoliko ste iz Sjedinjienih država ili severnoametičkog kontinenta, Pojačalo možete svake nedelje od 20 časova po CST vremenu slušati i na viberadio.us 

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: E, pa Lazare, dobrodošao.

Lazar Krstić: Bolje te našao. 

Ivan Minić: Ti si jedan od ljudi koji su uspeli u svom mladom životu, a ti si najmlađi gost u Pojačalu do sada, koji je uspeo u svom mladom životu da radi gomilu nekih stvari koje bih voleo da sam ja radio samo da sam se rodio ili malo kasnije ili malo drugačije opredelio za neke stvari u svom životu. Ceo tvoj razvojni put iako nije predug u smislu godina, jeste vrlo dinamičan, počeo si rano i svašta nešto zanimljivo si radio. Ali evo, ako možeš ti da nam kažeš u dve rečenice šta su neki projekti po kojima bi oni koji su pratili te prepoznali.

Lazar Krstić: Pa pazi… pre svega, hvala na pozivu i što ću da podelim ovu stolicu sa raznim mladim i uspešnim ljudima. Što se tiče projekata po kojima sam prepoznatljiv, verujem da je to svakako Ultras dizajn koji mi je obeležio skoro trećinu života meni i mom bratu. Pored njega, naravno, brend patriotska odeća i tradicionalizam koji je takođe bio deo mog života negde oko tri godine. I naravno, sve kompanije kroz koje sam prošao i izučavao dizajnerski zanat svih ovih godina, počevši profesionalno negde od kraja 2016. godine kada sam već u toku studija dobio poziv za praksu u agenciji Evoke i negde već tada, ne mogu da kažem predoredio svoju profesiju, ali sponatno je išlo jedna stvar za drugom. I eto, dan danas se bavim dizajnom, najviše UI UX. A od skoro tu je još jedan zanimljiv projekat Sportski zid koji se trudi da najzanimljivije i najupečatvljiije sportske momente dočara na jedan zanimljiv način i da vam dopusti da ukrasite svoje sobe i stanove.

Ivan Minić: I to je jedan od poslednjih projekata na koje sam naleteo i bio ljubomoran što ih ja nisam pokrenuo. Iako jesam imao neke slične ideje, pričao sam o tome. Straja i ja smo hteli da napravimo svašta nešto, ali onda se desi život i…

Lazar Krstić: Tako je. Ide na listu ideja koja je beskonačna…

Ivan Minić: Da, lista ideja. Kupiš domen i… ništa. 

Lazar Krstić: Da, da. Tik tok, Instagram usernameove pokupiš i sahraniš projekat pre nego što je počeo. 

Ivan Minić: Iako si najmlađi gost, iako nije mnogo prošlo od trenutka kad si bio mali, prvo pitanje je, naravno, naše munchmallow pitanje, šta si hteo da budeš kad porasteš?

Mladost mlade osobe

Lazar Krstić: Da. Ajde, ovo je jedino pitanje za koje sam mogao da se spremim. Pogledao sam nekolicinu epizoda kod tebe i sad će zvučati kliše da sam želeo da budem dizajner, ali eto, dolazim iz takve porodice da mi je majka nastavnica likovnog, stric mi je bio industrijski dizajner i negde osoba od koje sam uvideo šta su sve neke tehničke mogućnosti i u tom nekom periodu 2000ih do 2010ih godina kada sam njega gledao kako 3D modeluje automobile i bavi se packagingom i dizajner etiketa za neke poznate sokove u tim trenucima i to je meni bilo ovako vau, gledao sam na to kao nešto nedostižno u tom trenutku i upravo to mi se negde naslanja na to da sam kroz osnovnu školu negde hteo da se bavim prosvetom, dosta porodice mi je u prosveti, ali eto, jako brzo sam poželeo da postanem dizajner iako nisam znao šta to znači u tom nekom periodu početka osnovne škole, sredina osnovne škole. Ali eto, stric je bio zaslužan što sam instalirao Photoshop 7 davne 2010. godine i u tom nekom periodu moje aktivnosti oko sporta i fudbala i odlazak na Marakanu sa tatom i burazerom i stricem naravno gde sam odlučio da seckam Nenada Milijaša i da stilizujem tesktove u Photoshopu koliko je tada to Photoshop dozvoljavao. I negde taj put me je posle naveo, odnosno sve to je bila preteča za Ultras Design. Kasnije sve alate koje sam izučavao što za print, što za video, za svakakve oblasti u dizajnu i eto, ne znam da li sam ispunio svoj dečački san, ali svakako je da se dizajnom bavim i dan danas, neki bi rekli 24/7, ali eto, još uvek se ne dam. 

Ivan Minić: Mnogo je važno i mnogo je lepo kad je čovek mlad, pa može. Može da izdrži, što se kaže. Naravno, kasnije dođe neki period kad moraš da prioritizuješ, moraš malo da menjaš stvari. Mislim da si ti negde već ušao u tu priču u prethodnom periodu. Ali ajmo lagano. Kada si krenuo prvi put da se igraš tim stvarima, imao si, da kažem, neku vrstu uzora u svom okruženju i to je okej. Ali naravno dizajn je jako široka oblast i ti se zapravo danas baviš sa više zanata u okviru dizajna. Kako izgleda proces učenja i kako izgleda tvoje okruženje osim činjenice da imaš nekog u rodbini nekog ko radi slične stvar? Nisi baš odrastao pored dizajnerske, pa da možeš da srećeš svaki dan ljude koji su ti inspiracija. 

Lazar Krstić: Pa jeste, da, nisam odrastao pored dizajnerske definitivno. Nisam otišao negde ni u tom akademskom pravcu, već sam eto već u toku osnovne škole, kasnije srednje škole odlučio da se fokusiram na dizajn. A sam proces učenja je jednostavno išao putem šta mi treba sada u ovom trenutku, to ću da naučim i, kao što pretpostavljam da većina dizajnera tako radi, jednostavno sam hteo da napravim nešto i nisam odustajao dok to ne ispunim. Naravno, tu je internet pomogao najviše i početak je bio teži jer je bio i lošiji internet tamo 2010ih godina i nešto pre toga, kada sam još i u selu na nekom lošem računaru na ADSL internetu pokušavao da napravim sajtove koji su tada bili jako ograničeni i što se tiče neke responzivnosti i stilizovanja, znaš i sam. Ali, eto, uspevao sam da uz neki staromodan dizajn napravim nešto što ispostaviće se nekoliko godina kasnije je bilo na jako zavidnom nivou, što ja to nisam znao, jer opet, to što ti kažeš, nisam odrastao pored dizajnerske, pa da mi neko kaže možeš ovo malo bolje ili možeš da ideš u ovom pravcu malo više, tako da sam on demand učio stvari i često ograničen tehničkim problemima jer nismo imali dobre računare, jer nismo imali dobre opreme, ali eto dovoljno dobre da isprobam skoro sve oblasti dizajna. Jedino mi je malo krivo što nisam zagrebao u 3D, ali biće prilike…

Ivan Minić: Polako, mlad si dečko.

Lazar Krstić: Tako je, hvala Bogu, biće prilike i za tako nešto. Tako da proces učenja je bio sa jedne strane šarenolik u smislu koji tip sadržaja sam dizajnirao u početku, to su bile neke navijačke stvari meni za dušu jer sam tad bio pod utiskom tribine i tog jednog okruženja i radio sam stvari za sebe i za drugare iz kraja i upravo što sam spomenuo Nenada Milijaša ili Ognjena Koromana, sad nisam 100% siguran, ali imam na Facebooku baš sam izvukao sa svog prvog profila svoj prvi dizajn gde je on onako isečen pod nekim gradijentom i u pozadini neki tekst i jako mi je drago što imam taj rad i što mogu da ga pokažem, tako da sa te strane je bilo dosta šareno. Bilo je tu i nekog dizajna za društvene mreže, a tad su društvene mreže tek dolazile i bile sve popularnije, a sa druge strane istraživao sam neke alate kako bi radio stvari sa strane, dizajnirao za ljude iz okruženja, bili su to mali i sitni biznisi, ali sam želeo da isprobam sve u tom periodu. To je bila neka početna tačka.

Ivan Minić: Taj momenat gde ti suštinski iz veoma malog mesta krećeš u nešto što zahvaljujući činjenici da internet postoji još uvek nije ono što je danas, to može da vidi ceo svet. To može da vidi neko u Beogradu, a može da vidi neko daleko izvan Beograda ako mu bude tematika interesantna. Sa druge strane to da možda nisi u okruženju ljudi koji se bave sličnim stvarima, ali na internetu možeš da budeš u kom god okruženju poželiš i da svoju inspiraciju crpiš na raznim mestima. Ja se zapravo sećam tog perioda. Mislim da sam 97 ili 98 napravio 3, 4 wallpapera koji su bili na delije.net. Sećam se da su bili 800×600, pa ti zamisli na kakvim monitorima smo mi to gledali, ali to je bio standard koji se slao. Naravno, prošlo je skoro 30 godina, više nije ni to toliko bitno, ali jeste bila lepa stvar da možeš nekako sve te svoje ideje pretočiš i pošalješ i onda zatekneš posle negde kod nekog, zatekneš na mobilnim telefonima, to mi je bilo još interesantnije.

Lazar Krstić: Da, skoro sam sa nekim komentarisao koliko je jači momenat bio tada postati viralan kada je sve išlo peer to peer i prebacivanje infraredom i bluetoothom nego danas, baš u primeru tih pozadina i ringtonova i slično. 

Ivan Minić: Znam, skoro je neko komentarisao, ne znam da li je bio u podkastu ili smo negde sedeli, pošto više ne mogu da podelim u životu kad se šta dešava, ali je bio taj momenat kao kako misliš custom melodije za mobilne telefone. Pa postojao je Final Countdown i to je to. Niko drugi nije probao ništa drugo. Naravno, bilo je i drugačijih, ali ono, komponovanje melodija na telefonu…

Lazar Krstić: Na kraj sela žuta kuća 13342, lupio sam sad, ali tako nešto. 

Ivan Minić: Ne, ne, ja i dan danas znam da zvuči retardirano, posebno što svi znaju da ja nemam sluha, ali ja i dan danas znam da na kraj sela žuta kuća ide do do re mi sol sol fa mi re mi fa mi do re re jer je to bio jedini način da to odsviram i dobijem ocenu. Ja sam to naučio napamet i to je to. Pakao. Taj neki period početka 2000ih godina jeste period kada počinju da se javljaju neke stvarno zanimljivi radovi što se tiče klubova za koje navijaš, pa fudbalera koji su u tim klubovima, pa si stvarno mogao da nađeš wallpaper koji nije slika koju je neko napravio, nego je neko uzeo i od slike napravio nešto posebno, dodao gomilu stvari, čak mi se i iskreno čini da su mnoge stvari koje su tad napravljene nisu prevaziđene u smislu da nema šta tu da se prevaziđe, klasika je klasika, klasika uvek izgleda dobro. Ali mi se čini da je to negde bio prvi trenutak jer smo mi tad zapravo i došli u situacija da zapravo možeš da skineš sliku od 500kb i da ne razmišljaš 4 puta da li će da pukne i ne moraš da je podeliš na šest slika na ekranu, nego to sve onako na osnovnom nekom nivou fercera i to je i meni za mnoge stvari bio idealan period inspiracije gde sam ja suštinski, bilo je tutorijala i lepih stvari, ali bilo je mnogo situacija gde ja vidim nešto i to se meni svidi i ja kažem dobro, ja ću sad ovo da iskopiram, ne zato što želim da kopiram, nego zato što želim da razumem kako je on napravio, pa ću ja da ga promenim, ali prva stvar je da ga napravim ovako isto, pa ću onda da ga uporedim. Kako je to u tvom slučaju funkcionisalo?

Inspiracija za grafičkim radovima

Lazar Krstić: Pa funckionisalo je slično kao i što smo spominjali kad smo se raspričali malopre. Trebalo mi je nekoliko godina da skapiram da je logika mnogo bitnija od tehnike i upravo to što si rekao da rekreiram nešto da bih došao do sleda događaja koji ja moram sledeći put da uradim da bih ja došao do nečeg sličnog i upravo je to način kako sam naučio vektorsku grafiku i editovanje neko malo ozbiljnije u fotošopu i slično. Uzimao sam neke slične radove ili radove koji su mi bili inspiracija i pokušavao da ih rekreiram, samo eto na brži ili efikasniji način i nakon nekoliko puta šta bi tu moglo brže, šta bi tu moglo bolje. To i dan danas pokušavam da objasnim mladim ili mlađim dizajnerima od mene da je alat samo alat, koliko god to zvučalo grubo, ali alat je samo alat i potrebne su godine rada i izučavanja alata, barem kod mene, a verujem i kod drugih ljudi da skapiraju kojim redosledom treba da rade kako bi najbrže i najoptimalnija dostavili dobar proizvod. To je upravo neki proces kojim sam se ja vodio. Jako puno sam istraživao, jako puno je i to tržište u kom sam ja operisao u početku, tržište navijačkog dizajna, koliko god to zvuči sad neverovatno, to je bilo jako veliko tržište u tom periodu tamo oko 2010. godine gde jako puno mladih ljudi poput mene je naučilo fotošop, navija za jedan klub iz svog mesta i želi nekim lokal patriotizmom prema svom mestu i ljubavi prema klubu, to želi da spoji u jedan vizual koji će kasnije da reprezentuje njegovu grupu, odnosno skupinu drugara i ljudi sa kojima ide da bodri taj klub, predstavlja na jedan najbolji mogući način. To je jedna jako lepa stvar bila u tom trenutku, gde smo mi pomagali jedni drugima, gde smo pravili Facebook grupe koje su tada bile jako velike i jako popularne i mogu da kažem sa sigurnošću da sam ja i još nekoliko ljudi uredilo to tržište, pa makar to bio i navijački dizajn, gde smo jako rano počeli da naplaćujemo svoj rad u tom krugu ljudi koji hoće da bodre svoj klub, ali jednostavno imamo tu drugu grupu ljudi koji ne znaju fotošop, ali im je potrebna usluga. Kako je to u početku funkcionisalo? Mi smo radili te šarene vizuale za nalepnice, zastave i šalove i onda su neki ljudi u znak zahvalnosti pošalju 10, 20, 50 nalepnica i mi smo onako srećni svi skupljali nalepnice, veliki kolekcionari. Ali u jednom trenutku sam ja odlučio da mi ne trebaju više nalepnice, da hoću da imam više para za užinu u srednjoj školi, pa čak i krajem osnovne škole i negde kao ono, disrupcija na tržištu ja sad naplaćujem 300 dinara za jedan dizajn za Delije Bečmen navijačku grupu, to je bio onako potres na tržištu gde kad na kom god tržištu da se desi tako nešto, dolazi do negodovanja široke narodne mase koja to radi i dalje besplatno. “Kako ja to mogu, to je svetinja”, ali ja sam video priliku da tržište raste jer u tom trenutku je poseta na domaćim stadionima bila ogromna. Marakana je bila puna na svakoj utakmici, JNA je bio pun na svakoj utakmici, a i ja sam bio u epicentru toga jer srednja škola, osnovna škola, tu si, tinejdžer na prekretnici i ja sam samo uhvatio tu vertikalu dizajna i odlučio da operišem u toj vertikali dizajna u horizontali navijačkih rekvizita.

Ivan Minić: Ja se sećam tamo negde 2001., 2002. godine, 2003., sama činjenica da sam pokrenuo Burek i sve podrazumevala je da za određeni deo ljudi koji to zasluže svojom aktivnosti crtam avatare, to je meni bilo super zanimljivo, pixelart, trajalo je beskonačno da se uradi, ali nema veze…

Lazar Krstić: Sad jedan AI tool to radi za tebe…

Ivan Minić: Pa neka ga, neka ga. Ali to je bilo ono kao, relativno retko se dešavalo, jednom u nedelju dana ili možda više, nekad bude češće, ali ne previše. Jesam ih nacrtao dosta, ali nije to neki ogroman broj, ali ono što je bilo, ljudi su imali svoje potpise na forumima i svako je želeo da ima neki izdizajniran potpis i nešto i ja sam to crtao i nisam bio jedini, ali pošto sam bio aktivan u nekim zajednicama koje su bile u oblastima koje su mene zanimale, što je tad bilo, ono, početak pametnih telefona, Symbian i tako dalje, ja sam se i tamo… bio aktivan, trudio sam se, odgovarao ljudima na pitanja koje sam znao i slično i naravno uvek je bilo neka sekcija negde gde ljudi pošalju ako žele da im neko nacrta nešto za forum, zamole da im neko nacrta, pošto mi je to stvarno bilo par minuta, 10, 15, 20 minuta, nikad više, ja sam seo i crtao, crtao, crtao i naravno, praksa je čudo. Vremenom zapravo postaneš prilično dobar. I onda se dešavala da momak kome sam ja to nešto nacrtao “e, treba mi za mene za posao da mi neko uradi flajer. Koliko bi uzeo za tako nešto? Jel okej da ti pošaljem 50e Western Unionom?”. Pa kao 50 evra kao kuća! Naravno da mi je okej i onda to dođe do mnogo kompleksnijih i ozbiljnijih stvari, ali počne od toga što si ti seo i besplatno napravio nešto nekim ljudima. Naravno, ako ćemo da ih stavimo u excel koliko sam ih uradio besplatno i koliko sam naplatio, odnos nije dobar, ali je princip dobar, jer sam ja dobio praksu i veštinu i sve i od toga je krenulo i zaista se mnogo fantastičnih stvari u narednih 5 godina desilo zahvaljujući tome što mi pola sata dnevno nije bilo teško da crtam za neke druge ljude nešto što mi se sviđa. Uvek sam imao taj neki odnos da u zajednici je jako važno da ako želiš da ima smisla da svako da svoj doprinos da svima bude bolje, pa su neki ljudi se bavili time da rade neke recenzije, da urade neke unboxinge, da postave neke aplikacije krekovane ili ovakve ili onakve ili da odgovaraju ljudima na pitanja. Ja sam radio šta sam znao od toga, a najviše sam znao da nacrtam nešto ili elementarno isprogramiram, to je bilo to. Da pomognem kao čistač koji sklanja gluposti, banuje ljude i slično. I uvek je nekako to bila varijanta. Hajde da uradim šta ja mogu da ljudima bude bolje i da se opet nadam da će još nekim ljudi to uraditi i uvek to bude 5%, ali 5% je dovoljno da stvar napreduje. I dvadeset godina kasnije čini mi se da se princip nije promenio, osim što su stvari postale mnogo masovnije i mnogo je veći broj ljudi svuda. Kako se kod tebe priča širila izvan tog okvira društva neposrednog i slično?

Lazar Krstić: Ta stvar s kojom sam krenuo, te MVP naplate dizajna za navijačke grupe u Srbiji se onako proširio dosta dobro i u tom nekom periodu kraj osnovne škole, početak srednje dobijam neke sigurnije klijente u tom trenutku. Neke fejk šopove Zvezde i Partizana kojima je potreban dizajn za prodavnice, za onlajn šopove i tu sad već imam onako sigurnu mesečnu zaradu od 3000 dinara koja mi menja život u tom trenutku i u tu počinjem da cenim odnos i koncept klijenta mi je bio nepoznat, to su sve bili ljudi za koje ja radim, nisam mogao da razdvojim radim za tebe jedno, za njega na mesečnom nivou, to mi je sve bilo na gomili. Ali zbog svega toga to je kasnije otišlo u pravcu da sam zatvorio tu jednu regionalno sam se fokusirao na Srbiju, naravno, kasnije su tu došli ljudi iz regiona i da kažem te prve slovenačke pare preko paypala, tih prvih 30 evra od kojih sam platio fee 10, ali su sigurno dosta promenili u tom trenutku i gde odlučujem da počnem da delim svoje radove na internetu. Dotada to nisam radio. I opet u nekom peeku facebook stranice, odlučujem da pravim Facebook stranicu i nekoliko godina kasnije Instagram i to se sve nekako zarolalo dalje u pravcu da od jedne male navijačke grupe u Srbiji dođe do čak i Lige Šampiona gde gledamo naše zastave na stadionu Totenhema utorkom iz stana, dok su te iste zastave prošle kroz naš stan, ali ajde da kažemo da je to 4. ili 5. faza tog celog projekta, ali u početku sam svakako iskoristio taj MVP i čim sam dobio potvrdu sa tržišta da to funkcioniše, da ljudi zapravo hoće da plate kvalitetniji dizajn. To je meni bilo fascinantno. I ono što si rekao malopre, hoću da vidim kako je to napravio da mogu i ja i posle da razgranam to i da pokušam ja da kreiram nešto slično ili bolje u tom trenutku, čak i ako nisi tehnički sposoban za tako nešto. To što si ti crtao custom avatare, ja sam nudio bolje čikice, fontove, ilustracije, teksture za dizajnove i tako dalje i tako bliže i kasnije se to razvijalo opet koliko god sam tehnički bio sposoban da ja to guram dalje i u tom trenutku prelaska sa Facebooka na Instagram dolazi do ključnog trenutka gde Instagram služi kao portfolio projekata gde su ljudi to prepoznali i stižu prvi upiti ljudi iz Evrope da li štampamo XY stvar, to su bile nalepnice i zastave i čini mi se poneka majca. I u principu nisam imao pojma ništa o štampi do tad, apsolutno ništa, to mi je bio onako prazan papir. Jel štampaš zastave? Nemam pojma da štampam, ali sam odlučio da u tom trenutku da kažem da štampam i da pokušam da to završim, gde su neki ti prvi klijenti došli sa Kipra, došli iz Nemačke, opet preko Instagrama i gde se ja trudim koliko god je u mojoj moći da pošaljem iz Srbije u jednu Nemačku, za jedan Kipar, gde uspevam sve to da postignem, da naplatim, ni u tom trenutku nisam ni punoletan. Jurcaj u banku, poklon kartice, visa, paypal, potpuno nepozanto šta mi je potrebno da zapravo mogu da povučem pare sa PayPala. Interesantno je bilo da su ljudi sa Kipra slali novac u koverti koji je igrom slučaja stizao na moju adresu i ja sam svaki put bio očaran kako se to desi. To je web3 slanje po uzeću. Oni šalju pare, a ja šaljem gomilu koverti kao poklon za Kipra. U pošti ulazim nogom kroz vrata jer me poznaju svi i znam ko radi u kojoj smeni i to je bilo interesantno sa te logističke strane. Doći ću kasnije do još nekih zanimljivih informacija. Ali to mi je bilo bitno da to funkcioniše. Jedna zastava mesečno meni donosi 30 evra. Ja sam bio jako srećan zbog toga. Nisam više se, tj. više sam prelazio na tu stranu, manje na dizajn. Ali u tom početnom periodu fokus je bio da nekom pravim i dizajn i fizički proizvod, što nas je kasnije, odnosno samo mene u početku, a kasnije će se i pridružiti i burazer, dovelo do toga da se zarola koja zastava iz Evrope, po koja nalepnica se pošalje za Sloveniju i slično. Došao je i taj prvi i najbitniji upit iz Velike Britanije gde je jako strastveni navijač Portsmuta iz Engleske poslao upit meni tada za 1500 nalepnica i jednu zastavu koja je bila velika kao moja soba, recimo 3m x 2m. I ja sam naravno tu sad uzeo excel tabelu i stavio koliko mene to košta, koliko naplaćuje konkurencija u Velikoj Britaniji i skapirao da ja mogu mnogo da zaradim ako dam mnogo manju cenu od njih, što je meni bilo fascinantno u tom trenutku, ali upravo njegova porudžbina je bila neka prekretnica i sigurno pozicioniranje, spontano pozicioniranje na britanskom tržištu, gde ja uspevam pomoću štapa i kanapa da pošaljem sve to za Veliku Britaniju. U tom trenutku zastavu šaljem kao poklon. Nalepnice šaljem preko poznanice, preko neke druge pošte da bude kao knjiga. Šalje se za Veliku Britaniju, to stiže, igrom slučaja, ja sam se naravno loše preračunao u svemu tome, u računici za dostavu najviše i ja tražim gospodinu iz Portsmuta da doplati novac za još poštarine i on prihvata to, što je meni bilo fascinantno u tom trenutku, gde je imao razumevanja za jednu anonimnu Instagram stranicu da im uplati novac preko PayPala i da ima poverenja da će to zapravo da stigne kod njega na adresu. Ali kao što sam rekao, ta porudžbina je negde bila prekretnica jer nakon njegove porudžbine dolazi još jedna, druga, treća. On preporučuje prijateljima i stranica kreće u tom pravcu, odnosno projekat kreće u tom pravcu u početku onako stidljivo, ali kasnije sigurno grabi top 3 sigurno, mogu reći i top 2 kasnije mesta na Guglu za neke ključne reči što se tiče tog materijala što smo mi prodavali. I kao što sam spomenuo malopre, došli smo do tog trenutka da gledamo sa ćaletom Ligu Šampiona utorkom, Totenhem, možda je čak bilo i otvaranje novog stadiona i kao naša zastava koja je prošle nedelje bila ovde u sobi, sad je na RTSu gledamo iza gola i kao momci pevaju sa tom zastavom i mi smo okej sa tim. Ne znaš kako da se postaviš.

Ivan Minić: Pa eto, nije loše. 

Lazar Krstić: Nije loša stvar, kao stvar koja je prošla kao zapravo napravljena u Srbiji i sašivena i odštampana i spakovana i kroz kuću ti je prošla i sad je gledaš na stadionu koji je vredniji 100 miliona dolara najpopularnije lige na svetu. 

Ivan Minić: Ceo taj momenat koji mislim da je ključan za celu stvar je naravno da si pustio da prođe dovoljno vremena, da nisi insistirao na nečemu da ti se odmah desi rezultat jer da jesi, ne bi se desio. A da si radio ono što voliš i da su bili gomila nekih upita free i za neki smešan novac, ali da si ti gradio portfolio koji te je preporučio jer kad neko dođe i vidi da je neko napravio nešto novo i jedinstveno, a treba mu to, dovoljan broj ljudi kada to vidi kroz vreme, desiće se prva porudžbina, a svaka porudžbina te dalje preporučuje za neku novu, veću i ozbiljniju priču. Ja zaista i najiskrenije smatram da je potpuno u redu da svako sve proba tako što proba i vidi šta će da se desi, pa onog trenutka kad to postane nešto što je stabilno i sve, da onda to legalizuje i napravi biznis i sve ostalo i mislim da najiskrenije je to princip kojim bi trebalo da se vode svi i sa one zvanične strane jer poenta je nekoga da podržiš, ako možeš da mu daš krila, ako možeš, a ako ne možeš, da ga ne zakolješ. Nikad neće poleteti ako svakog zakolješ na dobar dan. Potrebno je vreme za takve stvari posebno. To je naravno lepo i taj momenat kad ti nešto svoje vidiš negde i sama činjenica da ti vidiš nešto što si napravio da ga držiš u ruci je velika stvar, a da ga drži neko drugi u ruci na stadionu je još veća stvar. Ali to je pakao. To je fizički proizvod, ima 1000 načina da se ošteti u procesu, da ovo, da ono. Ja se sećam, ja sam pre više od 15 godina, ali otprilike to je neko slično vreme, 15ak godina. Ja sam na ebayu naleteo na sliku Erika Kantone koju sam mnogo voleo i koja je bila potpisana, sad ja sam prilično siguran da nije bila originalno potpisana, nego je tako odštampana, ali je bila to što ja hoću. I naručio, nije bilo nešto preskupo, nije bilo ni nešto jeftino. Ali bilo je mnogo lepo sve, uramljeno i naravno, stiglo je polomljeno. Nije niko tu nešto specijalno loše uradio, ali staklo je puklo i izgrebalo sliku i sve i ja sam se smorio strašno. Čovek mi je poslao novu sliku, drugačije spakovanu, samo sliku, pošto je ram ostao. Okej, staklo sam rešio. I dan danas imam to i čuvam, ali to je ono, to je problem sa fizičkim proizvodima. Posebno ako se šalju odavde, posebno ako se šalju u nekoj većoj količini. Pa i rad ovde sa štamparima je svoj pakao, posebno ako ti ne znaš, a ne znaju baš ni oni to što tebe zanima. Oni znaju ono što rade svaki dan, ali kad ti dođeš i tražiš nešto novo. To su sve problemi. U kom trenutku se ta priča uozbiljava izvan okvira samo instagram stranice, poruka i svega toga?

Kada hobi postaje posao

Lazar Krstić: Pa da, to je zapravo trenutak kad se moj burazer priključio u celu priču, to je došlo do nekog nivoa gde sam ja digao neki sajt, proizvodi neki obični, dok je konkurencija u tom trenutku već imala platformu na kojoj si mogao da dizajniraš i na osnovu toga što si dizajnirao uz neke male finese, ti dobiješ proizvod koji je 90% kao što si ga ti zamislio, samo ga oni onako alignuju i to je tamo neki period 2016. godine, gde sam ja izgradio community veliki na Instagramu i imam neki bazični sajt…

Ivan Minić: Ajde samo da te vratim na jedan trenutak, kažeš izgradio community na Instagramu. Koje su sve to aktivnosti podrazumevale? Okej, proizvod jeste bitna stvar, ali nije dovoljna da bi ti sad pravio community.

Lazar Krstić: Da, ono što mi je i dalje fascinantno i tada sam učio jako puno o tome jeste ta njihova kultura u fudbalu jer je dijametralno suprotna u odnosu na našu i njihov koncept navijačke zastave i naš koncept navijačke zastave je totalno suprotan i upravo zbog toga gde oni kupuju zastavu i naručuju za svako novo gostovanja, za svaku utakmicu, za jednu sobu, za drugu, za posao… meni je bio onako jako interesantan i upravo zbog toga smo dolazili do ljudi koji stalno naručuju što je meni bilo u tom trenutku čudno jer bio sam iz fazon “okej, sad je naručio zastavu, neće ga biti neko vreme.”, a on dolazi posle dve nedelje i naručuje novu. I u tom nekom peeku Instagrama gde su još mogli da se koriste oni neki growth hackovi 2016. i 2017. mi smo izgradili profil od 10ak, možda čak i 20ak hiljada ljudi koji su voleli da podrže, vole da preporuče i to je nekako… napravili smo samoodrživu zajednicu koja pomaže jedna drugoj na konto dizajna, dele resurse, koriste naš sajt kao alat i slično. Tako da to nam je bio neki momenat gde su ljudi bili radi da podele to što su napravili preko naš platforme. Naravno, to je u početku išlo ručno preko poruka i DM gde sam ja to peglao sve sam i trudio se da im ispunim želje, ali momenat baš gde prelazimo sad običnog sajta, Instagram DM na ozbiljan sajt je tako negde momenat 2017. godine gde moj burazer ulazi u celu priču. Dižemo kompletno novi sajt po uzoru na konkurenciju. Dajemo alat ljudima da se igraju sami. Isključujemo tradicionalnu srpsku metodu primanja porudžbina u DM totalno i u tom trenutku krećemo da skaliramo ceo biznis. Jedino ciljano u tom celom procesu je web sajt i gde smo znali da možemo da uradimo to što ima konkurencija, odnosno da budemo platforma na koju će navijač Liverpula da dođe na našu platformu, izdizajnira svoju zastavu i da je za dva meseca nosi u Istanbul na finale Lige Šampiona. To nam je bio ceo user flow. Negde najbitnije nam je bilo da im što više olakšamo to korisničko iskustvo jer ono što nas je diferenciralo u odnosu na konkurenciju jeste što smo imali mi taj startup pristup i trudili smo se da ne budemo štamparija klasična jer mi nikad nismo ni bili, nismo imali svoju proizvodnju, uvek smo bili middlemani i upravo u tom pokušaju da ne budemo običan šop i obična štamparija što je naša konkurencija uglavnom bila, mi smo napravili, odnosno taj community nam je dao vetar u leđa da napravimo taj novi sajt i to je kasnije išlo x10, x100 i onda je u jednom trenutku došao i Gugl na naplatu gde smo se klali uvek za prvo mesto sa konkurencijom što je bilo jako interesantno, da onako dva mladića iz predgrađa Beograda se kolju sa decenijskim biznisom štampe u Britaniji, konkretno oni su i dalje situirani u Velsu, tu im je centrala, ali su jednostavno… njihov domen je footballflags.co.uk i ne možeš puno da se boriš protiv toga, koliko god da je njihov sajt lošiji, naš je bio bolje optimizovan i tu smo se negde klali i upravo nam je to kasnije donelo nove klijente, nove customere i slično.

Ivan Minić: A kaži mi, pošto smo zanemarili taj deo potpuno, a mislim da nije loše da te malo vratim. Šta se dešava sa školom, faksom, svim tim nekim stvarima, preseljenje? Svim stvarima koje idu uz to.

Lazar Krstić: Konkretno, to je to, osnovna škola u Batajnici, tu kreće to interesovanje za dizajn. Nastavak školovanja u Zemunu, u Zemunskoj gimnaziji, to me je negde izvuklo, da kažem, iz geta i otvorilo vidike. U toku srednje škole postajem član jedne sjajne organizacije Unija srednjoškolaca Srbije i to mi zapravo daje x10 širinu pogleda na svet gde sam kao jedan onako zatvoreni navijač iz Batajnice sada upoznajem liberalno otvorene ljude koji su spremni da razvijaju neke projekte pod pokroviteljstvom nekih fodnova iz Evropske unije i slično. Tu mi onako daje jednu širinu. Tu upoznajem sjajne ljude sa kojima sam prijatelj i dan danas, između ostalog upoznajem i Nikolu koji mi je kasnije dao priliku da dođem na praksu u agenciju Evoke, a paralelno sa tim pozivom na praksu, ja sam bio student prve godine matematičkog fakulteta. Svi se pitaju zašto matematički fakultet. Zato što sam bio jako loš učenik zemunske gimnazije i nisam imao puno poena i negde je bila opcija da ja sad nabubam matematiku i upadnem na matematički fakultet jer me je paralelno sve vreme me je zanimalo i programiranje i bio sam, ne mogu da kažem dobar, ali solidan u tom i neka takmičenja u osnovnoj školi i slično, a u srednjoj školi malo manje. Ali eto, bio sam onako, imao sam interesovanja za to u odnosu na neke druge predmete u srednjoj školi. Odlučujem se za upisivanje na matematički fakultet. Prijameni jako neuspešno, budem 800 i neki na listi, 500 ljudi odustane, pa ja ipak upadnem na taj matematički fakultet, ja ipak upadnem na taj matematički fakultet i odlučim “okej, ovo je znak” 500 ljudi je otpalo, otišlo na ETF i FON, ajde ti sad da zgrabiš to i da kreneš na faks. Upao sam na neki smer, čini mi se statistika ili tako nešto i kreće moje studiranje sa par drugara iz srednje škole idem zajedno. Ide to svojim nekim tokom. Ja sad tu pravim neke solidne rezultate, barem meni deluje tako, kao nekom ko je jedva upao, dajem neke ispite u početku, čistim prvi semestar, što je meni bilo fascinantno. I eto, na kraju prvog semestra dobijam priliku za praksu i tada to nisam rekao roditeljima da sam to uopšte dobio, već odlučujem da to prihvatim uz konsultacije sa Strahinjom, mojim bratom. Prihvatam poziv za praksu i naredna tri meseca od 8 do 12 ujutru idem na praksu u agenciju, a popodne od 1 do 8 uveče idem u Studenjak da učim i jedem u menzi. Uspevam sve vreme da to nekako balansiram i cherry on top Ultras design se i dalje razvija u tom trenutku. Treba da se vodi to i nekako uspevam da sve to balansiram. Ali eto već početkom 2017. godine počinje drugi semestar, neki ozbiljniji predmeti, ja ostajem u agenciji da radim full time grafički i web dizajn i već polako vidim kako se približava leto da nema leba od obe stvari, dakle moraće da strada fakultet ili posao, ali znajući sebe, znao sam šta će da strada. Stradao je fakultet u tom trenutku. Na leto odmah nakon prve godine sam imao jako jednu zanimljivu situaciju gde sam u junu imao 4 od 7 položenih ispita što je solidan broj i falilo mi je 2 poena da položim tu neku geometriju koju sam zacrtao sebi, okej, ako položim geometriju, idem dalje, ako ne položim, pravim neki novi plan. Tako se i desilo, nisam položio geometriju, puštam da prođe leto da iskuliram, saopštavam roditeljima da napuštam matematički fakultet u isto vreme kad i moj burazer napušta ekonomski fakultet, tako da smo im dali žišku u sličnom periodu i nakon toga odlučujem jednostavno da ne odustanem kompletno od svoje akademske karijere jer sam imao kolegu koji je tada isto prešao sa ekonomskog na višu elektrotehničku školu koja je meni zvučala jako interesantno, jako moderne predmete i smerove je imala u odnosu na neke druge popularnije fakultete. Odlučujem da se prebacim tamo. Pokušao sam na jedan smer, nisam uspeo, prebacio sam se na drugi. To je išlo nekim svojim tokom, ali eto, i to sam nakon godinu i po dana odlučio da pauziram. Ali izvukao sam odatle dosta nekih korisnih stvari. Što se tiče dizajna, web developmenta mi je otvorilo i dalo neke temelje da kasnije mogu sam svašta da isprobavam, razne neke tehnologije. Ali onda već u drugoj godini kada sam dobio priliku da uzimam predmete sa drugih smerova, morao sam da idem fizički i onda, eto, odlučio sam da to opet stavim po stranu i nastavim da se razvijam dalje kjao dizajner. 

Ivan Minić: A kaži mi taj momenat dolaska u agenciju, okej, to i jeste početna faza cele priče agencijske za Evoke, ali taj dolazak u agenciju podrazumeva izlazak iz zone komfora, ali i ulazak u neke stvari sa kojima se nisi sretao. Biti dizajner u agenciji ne mora da bude preterano teško za ljude sa iskustvom, može da bude teško, ali ne mora da bude, ali je takvo da često od tebe očekuje da radiš stvari koje ranije nisi radio. Posebno što kako je sve postalo mnogo više digitalno, tako smo došli do toga da se radi mnogo više stvari. Nekad imaš klijenta koji je neki FMCG čokoladica ili nešto, brate, to je jedan bilbord u tri meseca i par reklama po novinama, opet, 3 komada u 3 meseca i to je to. Sad je to došlo u situaciju da je to 20 postova mesečno, plus gomila nekih baner, plus gomila dodatnih materijala, gde je možda dobiješ neku osnovu za sve, ali je zapravo mnogo često parola “snađi se”, a za snalaženje je poželjno da imaš mnogo iskustva, ali kad ga nemaš, kako ide?

Lazar Krstić: Pa ide teško, hvala Bogu da ide teško. Jer kad dođeš u agenciju mladu, sa 15 mladih ljudi željnih da gine zaista u tom trenutku, dosta je to izazovno, treba organizovati, treba postaviti procese da bude što lakše moguće i koliko god da je uopšte moguće, ali eto, opet, imao sam gomilu iskustva iz svoje neke perspektive koje sam radio do tada. To je opet najviše iskustvo iz Ultras Designa, ali drugo najveće iskustvo koje mi je bilo do tada, vratiću se opet na Uniju srednjoškolaca Srbije, gde sam prvi put se susreo sa nekim timskim radom, sa procesom, sa radionicama, sa sastancima. Negde sam imao taj… premostio sam, tako da kažem, taj neki agencijski osećaj gde se nisam prvi put susreo sa tim nekim koncpetima i to mi je bila dobra odskočna daska za sam rad u agenciji, ali kad dođeš u mladu agenciju gde su tri mlada dizajnera koja u zbiru znaju jako puno, ali pojedinačno je to onako siromašno kad se ogoli i mi smo sedeli jedan do drugog i više radili jedan drugom u želji da podelimo to malo znanja što smo imali u tom trenutku i kad vidim da se kolega muči sa nekim alatom koji ja poznajem bolje, ja sam trčao brže bolje da mu pomognem kako bi mi u zbiru bili jako efikasniji i jako brži u radu. Ali to što si rekao, u tom trenutku dizajniranje sajta, pa uz sajta ide 30 objava za društvene mreže, ide leaflet, flajer, billboard, a možda i city light na autobuskim stanicama. A za sve to nemaš key visual koji će da ti da neke smernice, pa onda obrni okreni 1000 rundi untitled 2 final sa 5 delova za koje se uvek trudiš da ih struktuiraš u 5 delova, ali jako brzo odustaneš od toga, jednostavno. Ali mislim da shodno našem tadašnjem iskustvo jako smo se trudili da se adaptiramo, svaki novi projekat, svaki novi klijent, svaki novi sajt ili aplikacija ili nešto treće… gledali smo šta smo uradili loše prošli put i kako bismo mogli to da unapredimo za sledeći put. Nismo se vezivali za neke metodologije, alate i slično. Svašta smo isprobavali u tom periodu. Najviše smo bili vezani za Adobe ekosistem, kao i svi dizajneri u Srbiji. Ali drago mi je da se to danas malo menja, pa vidim da ljudi koriste Figmu i za razne neke stvari, a ne samo za sajtove i aplikacije. Ali u tom periodu smo se trudili da isprobamo svašta. Bilo je tu i grešaka raznih koje su i koštale… bile teške za sažvakati jer kad si mlađi dizajner od 18, 19 godina i dođe ti direktor firme i kaže ti da si napravio grešku koja je firmi napravila trošak od 200 evra za jelovnike za restoran gde si stavio za lososa 200 dinara, a ne 2000 hiljade i da je to moralo opet u produkciju da se pušta. To onako jako utiče na tebe kao na individu u razvoju koja se trudi da ne pravi te greške, ali eto, jednostavno u tom trenutku verovatno ni firmi ni ti kao pojedinac nisi sposoban da napraviš neki proces u kom će te greške biti sveden na minimum.

Ivan Minić: Vidi, 20 i kusur godina kasnije ja i dalje vidim slovnu grešku nakon što odštampam. Samo što sam naučio da prvo odštampam kod sebe.

Lazar Krstić: E, odlično.

Ivan Minić: I onda pogledam i kao, aha, da… gledam kao i ovde nešto nije okej. Pa ova dva slova su zamenila mesta.

Lazar Krstić: A nije bilo šanse…

Ivan Minić: Koja dva slova?

Lazar Krstić: Nije bilo šanse da si video.

Ivan Minić: I to su, ono… Naravno, kontrola, proces, da se prođe po nekoliko puta. 

Lazar Krstić: Proces. Reč koju sam najviše puta čuo proteklih godina. Proces, proces, proces i na kraju uvek izađemo iz procesa. 

Ivan Minić: Okej, u paraleli se dešava cela priča sa Ultrasom i ta priča se lepo razvija, a vi postajete stariji i pametniji i nalazite druge načine da se ta priča razvije i raste. Ta priča je stvarno porasla na jedan jako ozbiljan nivo i bottom line je da ste vi taj biznis prošle godine prodali, ali bih voleo da prođemo kroz neke ključne tačke šta ste vi tu naučili, zato što opet sada ovo o čemu sada pričamo nema veze sa dizajnom, odnosno ima veze sa dizajnom, ali dizajnom kao biznisom, a ne vrstom primenjene umetnosti. Kako je to išlo i šta ste radili?

Iskustvo steknuto uz Ultras Design

Lazar Krstić: Pa šta smo radili… radili smo sve i svašta od igle do lokomotive, najviše u tom segmentu automatizacije i optimizacije procesa od početka do kraja gde si spomenuo malopre taj rad sa štamparijama. U mom slučaju mogu i da kažem da smo došli i bili enterprise korisnici svih štamparija sa kojima smo sarađivali, gde smo imali to neko domensko znanje i što se tiče i dizajna i printa i onda smo mogli da sarađujemo sa štamparijama na jako zavidnom nivou i gde su štamparije volele da sarađuju sa nama, gde su dobijale sređene fajlove i print ready u svakom trenutku i sa nekim očekivanim rokovima bez nekog pritiska i mogu sa sigurnošću mogu da kažem da smo mi uživali u radu sa štamparijama i oni sa nama jer smo napravili proces, imali smo, doneli smo neke predloge, kad, kako, šta se radi i na koji način i dobijalo smo pozitivnu povratnu informaciju sa njihove strane i to je ono upravo čemu smo se najviše fokusirali svih tih godina, unapređivanje celog proces. Taj biznis od početka do prodaje je prošao mali milion faza, a ja ću pokušati da se dotaknem samo nekih gde recimo uhvatiću se za štampu nalepnica. Mi smo u početku sami sekli nalepnice skalpelima. Donesem kući 30×40 i ja sam dokon posle školice i seckam to, pakujem dalje, šalje, burazer piše rukom na kovertama adrese mladih engleza i kasnije to nosim u poštu, svaka se kasnije prekucava na komp u pošti i pošta je upravo treća karika u lancu koja nam je dosta pomogla i mogu sigurno da kažem i za poštu da… ja često branim poštu u moru ljudi koji bacaju drvlje i kamenje na poštu jer isto i sa njima smo imali sjajnu saradnju smo imali sjajnu saradnju i čak aktivirali sa njima u našoj lokalnoj pošti u Batajnici neke usluge koje oni do tada nisu radili. Te usluge u pošti su postojale, ali jednostavno iz te jedinice koja nam je bila najbliža, ali jednostavno ih nisu koristili i onda mi je drago da smo jednoj maloj pošti u jednom prigradskom naselju u Srbiji pomogli da radnici se unaprede i nauče nešto novo i mi sa njima, na stranu to što smo za Novu godinu i Božić nosili čokolade za mir u kući kad im okupiramo šalter sredom dok isplaćuju penzije, ali moralo je da stigne sve za Ligu Šampiona. Ali upravo u celom tom ludilu sa štamparijom, sa poštom, pa hoćemo da ubacimo express delivery, pa imamo neki Fedex, neki DHL, pa ajmo saradnje sa njima. Ali ono što si rekao malopre, fizički proizvod uvek ima neka ograničenja i koliko god da ti optimizuješ procese, uvek ćeš da lupiš neki limit. Mi smo te limite lupali nekoliko puta. U početku smo lupali limite slanja kao fizičko lice, pa smo dobili alert iz pošte “e, premašili ste limit, otvorite firmu, pa se vratite”, mi otvorimo firmu, pa se vratimo. Pa tu neke druge peripetije, popunjavaj carinske deklaracije, šalji fakture na engleskom, na srpskom i slično. Gde smo opet u tom celom procesu naučili dosta. I kao pravno lice se tu malo upgradeovali u celom tom segmentu gde smo bili jako veliki korisnici jer smo imali dve štamparije sa kojima smo aktivno sarađivali, jedni su bili za zastave, drugi za nalepnice i treći izvođač naših radova je bila pošta. I paralelno sa svim tim logističkim poteškoćama i izazovima koje smo rešavali uspešno, neke brže, lakše, trudili smo se paralelno da razvijamo platformu, odnosno veb sajt koji je postajao sve bolji, ali često smo dolazili u situaciju da ne izbacujemo bolje feature, ne unapređujemo korisničko iskustvo jer ne možemo da postignemo logistički količinu porudžbina koja nam pristiže u tom trenutku, 2018, 2019 godina. I kada smo po hiljaditi put lupili neku prepreku što se tiče logistike i same proizvodnje i slično, pokušali smo prvi put da exitujemo ceo biznis, to je bilo 2019. godine, gde smo u potrazi za akviziterom našeg biznis zapravo naišli na novog partnera gde smo mi onako nekako nezahvalno je, mi smo došli i kucali na vrata konkurentima u tom trenutku i bili jako otvoreni da oni jednostavno samo otkupe biznis od nas, jer smo bili iscrpljeni sa logističkim problemima sa kojima smo se susretali i to iznovno i iznovno lupanje krova glavom nam je prekipelo, tako da kažem, ali dobra stvar se izrodila iz te potrage za nekim ko će otkupiti biznis od nas. Došli smo do partnera novog koji će nam biti partner naredne tri godine i koji će na kraju otkupiti biznis od naše, prošle godine. Tako da… u tom trenutku kada prebacujemo kompletnu logistiku i proizvodnju na Veliku Britaniju i postajemo malo klasičniji dropshipping, print on demand da ga nazovem, vraćemo se opet na to da nemamo punu sobu koverata i zastava i da mogu da spavam na krevetu bez da mi padne 100 nalepnica na glavu, ali tim izmeštanjem biznisa u Veliku Britaniju nismo više plaćali u Srbiji domaće proizvođače, ali eto, barem smo našli opciju koja nam je donosila manje glavobolje i mnogo lakše i mnogo optimizovanije za održavanje gde smo kasnije sa tim partnerom razvili prijateljski odnos kako to ide gde on radi sličnu stvar koju smo i mi radili, samo na manjem nivou i mi smo njemu bili praktično ključni klijent u celom tom partnerstvu.

Ivan Minić: Jeste tužno to da nemaš više lokalnog proizvođača i sve, ali ako stavimo to u malo drugačiju perspektivu, realnost toga je da se to nije desilo, biznis bi se ugasio, tako da bi taj lokalni proizvođač svakako ostao bez posla jer fizički više nije bilo više moguće da to radite, a na ovaj način možete mnogo bolje, brže da skalirate stvar dalje. Voleo bih da, ako možeš da podeliš sa nama neke ključne momente, neke lepe trenutke. Prvi je bio Totenhem, ali mislim da ljudi nisu svesni skale o kojoj pričamo, zato što ovo sve deluje kao da su se igrala 2 burazera i eto, to je bilo simpatično i sve, ali mi pričamo zapravo o skali koja je jako velika. 

Lazar Krstić: Jeste, da. Skala je često bila van naše kontrole. Mi često nismo radili ništa povodom marketinga mesecima jer počeli smo tom Instagram stranicom, prešli kasnije na novi sajt, pozicionirali se na Guglu i slično, ali opet je tu najviše dolazilo od marketinga od usta do usta i slično gde smo dolazili u trenutak kada mi prodajemo 100 do 200 zastava mesečno, 5 do 10 hiljada nalepnica mesečno, gde pred evropsko prvenstvo prošle godine i januar prošle godine koji je bukvalno mrtav mesec za ecommerce, nas bukvalno zove naš partner da nas pita šta se dešava, odakle imamo ovoliko porudžbina. Mi smo mesecima pokušavali da ustanovima šta se tu desilo u pozadini, za šta nismo obavešteni, ko nas je sharenuo ili podelio, ali na kraju nismo došli do tih informacija, videli smo na Gugl analitici neki spike, nakon kog je analitika bila onako življa nego ranije, ali i dalje nismo znali šta se desilo u tom januaru, ali da, skalu smo nekako jurili, a nikad nismo pravili nekako planski neke ciljeve dugoročne ili projekcije i slično za narednu godinu, mnogo smo se više bavili rešavanjem problema oko logistike nego skaliranjem biznisa i adaptiranjem biznis plana.

Ivan Minić: Dobro, da. Ono što sam hteo da kažem je da mi pričamo o hiljadama i hiljadam stvari kroz period od nekoliko godina. Hiljade stvari koje su ti prošle kroz ruke. I onog trenutka kada su prestale da ti prolaze kroz ruke fizički, siguran sam da ti je laknulo, da je bilo veliko olakšanje i znam taj momenat kad ne moraš da rasklanjaš stvar kad legneš u krevet. Ali da, pričamo o tome da je to postalo nešto što je vrlo brzo i vremenom se još razvijalo i da je jako davno prevazišlo taj momenat da je to da jednom u nedelju, dve dana se javi neko, ne, to je svaki dan neka količina posla. Ti jesi omogućio da oni dobar deo posla urade za tebe, pa da ti samo treba nešto da središ ili možda čak ne ni to, ali i dalje pričamo o nekoj ozbiljnoj količini posla i pričamo o tome kao dok niste doneli logični i ispravnu odluku i dobili mogućnost da to možete uopšte da uradite, to su bile mnogo nekih paketa koje samo treba da odneseš do pošte, pa ti se smuči život.

Lazar Krstić: Jeste, da. Opet, vratiću se na reč proces na koju smo se najviše negde fokusirali jer smo u tom lancu stake holdera kroz koji je morala da prođe jedna porudžbina, taj lanac je bio ogroman. I mi smo godinama i godinama ga nekako skratimo i da taj prostor za grešku dovedemo na minimum. Eto, u početku idem na Dorćol autobusom po zastave, vraćam ih za Batajnicu, pakujem, ponedeljkom i četvrtkom u 5 do 8 čekamo da se otvori pošta da bi bili prvi, ostavimo kese, prekrstimo se i šaljemo Post Exportom i čekamo customere da se jave da je to uspešno stiglo i od početka kad on uđe na naš sajt, pa sve do kraja dok mi ne zatvorimo taj ciklus, prođe jako puno vremena i jako puno tih sitnih stvari se desi i to je nešto na šta smo se najviše i fokusirali da što više taj proces skratimo, pa čak i kasnije kad smo se otarasili tog dosadnog dela pakovanja…

Ivan Minić: Fulfillmenta. 

Lazar Krstić: Da, fulfillmenta klasičnog, kad je soba prestala da nam bude magacin, čak i tada smo u jednom trenutku dobili pojačanje još jednog dizajnera i jednu osobu za support i malo marketing i tada smo se trudili opet da sa partnerom, odnosno sa ekipom koja nam je sve to izvodila u Londonu, da napravimo takav put jedne porudžbine da nekako sve teče kako valja.

Ivan Minić: A imate već jednu stvar koja oduzima dosta vremena i poslove i sve i odlučujete da private još nešto. Zašto, pobogu?

Lazar Krstić: Zašto, pobogu… pa nemam pojma, iskreno. Spisak ide, onako podugačak, što verujem da je i kod tebe slučaj kao i kod svih kreativnih i mladih ljudi. Kako da se upustimo u nešto novo dok traje tri paralelne stvari, nemam opravdanje, nemam odgovor na to pitanje uopšte. Ali eto, sve te stvari koje smo pokretali ili koje sam ja pokretao nekako su bile prvenstveno za mene, pa i sam Ultras Design bio je za mene jer meni su trebale zastave za moju ekipu iz zgrade i trebale su mi nalepnice da ih lepim po Pragu na ekskurziji i negde kasnije kada su došli i drugi biznisi kao što je Tradicionalizam, ja sam želeo neke majice da prodajem, da ispunim još neku svoju dečačku želju, da lansiram neki brend garderobe, a od skoro eto i Sportski Zid koji mi je tu onako najsvežiji i želim da obeležim Mitrovićev gol u Portugalu tako što ću ga okačiti na zid i da će ljudi da skeniraju QR kod i pogledaju video i prožive taj momenat, a opet kroz neki dizajn koji je blizak ljudima koji su igrali Football Manager, recimo. To su te tačkice 2D, gde verovatno nikad neću biti lik koji igra 3D Manager, već će mi tačkice uvek biti primarne i opet, ja kao neko ko je igrao i FM i Top Eleven i pratim sport, to je neka kombinacija svih stvari koje mene interesuju, a opet, sad već pozamašno znanje u ecommerce mi je pomoglo da to jako brzo zarolam, gde sam i svoju neku zajednicu ljudi koju sam izgradio godinama i na drugim društvenim mrežama, između ostalog i na Twitteru, gde sam pre nego što sam lansirao ceo projekat, zapravo odradio jedan customer research spontani gde sam pitao navijače Zvezde kojih 5 golova je njima obeležilo život. I ja sam uzeo svih 150 odgovora ručno u Excel i davao poene, recimo Pavkov protiv Liverpula 1 poena, 2, 3, 5 i došao do prvih 10 proizvoda za Sportski Zid i to mi je negde bio MVP. Posle kad sam dobio pojačanje u ekipi, onda smo se odlučili da dodamo Partizan i reprezentaciju…

Ivan Minić: I druge sportove…

Lazar Krstić: Da, i druge sportove. Najnovije tenis. Ali ima tu još zanimljivih momenata koje ćemo sigurno pokriti iz drugih sportova. Odbojka, vaterpolo, rukomet… to su naši sportovi dok ne pređemo na fudbal jednom za svagda. Ali da ne baksuziram. Tako da su ti projetki uvek bili singergija mojih interesovanja i mojih sposobnosti da nešto tu prespojim i da to izađe na tržište.

Ivan Minić: Imam jednu stvar da te pitam koja mi deluje logična, ali možda grešim. Raditi na projektu kao što je bila priča sa zastavam je okej, ali možda nije baš najkreativnija stvar posle nekog vremena. Donosi novac i novac je lepa stvar, ja sam veliki ljubitelj, kolekcionar.

Lazar Krstić: Podržavam.

Ivan Minić: To je sve okej. Ali kreativac koji dođe u situaciju da nema kreativni ventil, nego se vrti oko… u nekoj kolotečini nečega što je zanatski zanimljiva stvar i sa vremena na vreme dođe neki upit koji je super kul, pa ti je drago jer je neka čudna priča, čudan grad, čudan klub, neobična poruka nije dovoljno, bar ja to tako gledam. I meni je uvek ta potreba za tim ventilom se u suštini dešavala onog trenutka kad se zasitim jednom vrstom posla, imam potrebe da se izrazim na neki drugi način, pa da li sad to što se ja izrazim ima smisla ili je to samo “ja ću da podelim samo šta je meni zanimljivo”, ali to je priča za sebe. Ali mislim da je negde i ovaj izlet u majice i igranje sa tim i naravno Sportski Zid je druga priča, čista emocija, to je bez daljnjeg svima jasno, ja sam 100 puta rekao da je meni drago što nisam išao da gledam Zvezda Liverpul jer bih umro. Vrlo jasno. Umro bih i to je to. Ja sam za United 30 godina i meni je svako ko postigne gol protiv Liverpula… posebno kad je Pavkov, to je nenormalna energija i sve. Taj momenat sa majicam je kompleksan, drugačije, komplikovano je. Kad smo pričali recimo krećeš u neku priču, pa napraviš za drugare, pa to su sve neki XL i L i onda dođeš do toga da ljudi hoće i treba im i ti razviješ matricu proizvoda. Shvatiš da ako ti imaš 5 majica, ti u principu imaš 40 proizvoda, što je pakao. Ako ima po 2 boje, imaš 80 proizvoda. I uvek će da fali onoga što čega u tom trenutku je nestalo. Bez obzira na to što postoji distribucija i 90% ljudi su L i XL, nema veze. Kako je to prosto… šta su ti bile ideje za motive? Kako si tu skockao od čega ćeš da kreneš i kako si tu priču razvijao i kako je ona napravila svoj exit?

Naredne biznis avanture

Lazar Krstić: Pa u principu tu sam bio za nijansu pametniji u odnosu na Ultras i opet sam to pokrenuo… to je bio dizajn projekat, nije bio brend, niti je bila prodavnica od samog starta, niti sam ja to tako zamislio. Ja sam testovao sam sebe, iako nisam znao šta to tačno znači. I onda sam, u principu, tamo negde početkom 2019. godine… bila je dvadesetogodišnjica bombardovanja, to je 24. mart. Ja sam želeo negde da repetitivno iz godine u godinu iste slike kruže internetom i mene je to frustriralo jer je to veliki datum za našu istoriju, za našu državu i mene je frustriralo što nemamo adekvatan i prikladan dizajn koji kruži internetom i da ima neku onako težinu. To su uglavnom bile pikselizovane fotografije, mutne, nikakve i nekako na taj težak dan dodaju još težu notu i onda je moja ideja bila da spojim motiv taj prvi koji sam uzeo iz Marlonove pesme jedne “Žao mi je” i gde sam te neke prve motive zgrada na Ušću, CK, Generalštab, most u Novom Sadu i most u Grdalici, mislim da su to bila prva 4 motiva, izabrao njih kao onako, možda je ružno reći, ali kao razglednicu neke fotografije koje se najčešće pojavljuju vezano za taj period i uz neke dizajn trendove u tom trenutku dobio krajnji proizvod jako brzo koji se koristi i dan danas, koji se koristi i dan danas kao osnova celog brenda i gde sam ja to inicijalno podelio to na svom privatnom profilu, ta 4 storija, tad je story bio jako popularan, jošuvek nisu bili reels i tik tokovi i podelio na svom profilu i na petom storiju napisao da sam ja autor ovih radova i da bi mi bilo drago da shareuju. I taj dan sam ja otišao na trčanje, odradio prve radove, okačio na Instagram, i ništa, nedelje, casual i idemo dalje, spremamo se za ponedeljak. Međutim, te radove je podelilo preko 50 ljudi i tagovalo mene privatno, što je meni bilo jako iznenađenje, gde sam to ponovio isto to par dana kasnije sa nekim sličnim motivom. Čini mi se da je bilo vezano za čuveni nevidljivi avion u Buđanovcima koji je imao taj neki naš prkosni, šaljivi momenat i jako dobro se uklopio u template i nastavkom rada na tom templateu dalje sam skapirao da mi pije vodu za sve teme koje mogu da mi prikažu našu tradiciju, kulturu, istoriju. Čak i neke teme koje su jako ili manje popularne i jednostavno su kroz našu istoriju… i njima sam kroz novi format pokušao da dam na značaju i onda je to trajalo neki period, to je bio MVP gde je inicijalno sam imao jako dobru saradnju sa štamparijom iz Jagodine i pre tog projekta i upoznat sam delom print on demand i u želji da ponudim ljudima sve motive koji se nalaze na stranici i taj model mi je najviše pio vodu. Kao što ti kažeš, ne možeš. Ja sam imao preko 200 motiva, to bi bilo preko 1000 majici sigurno, zapravo mnogo više. Ali nije ni važno. Onda sam ja pustio par meseci da se priča razvija sama od sebe i ulagao sam jako malo vremena u to. Na nekoj stranici kad mi izađe na današnji dan rođen je Branko Radičević, ja onako u pauzi između posla odlučim da napravim dizajn za Branka Radičevića, podelim, da li ga smislim sam ili preuzmem sa Wikipedie, preuredim ili slično, to je nekako otišlo u svet u dizajn formi i onda sam u trenutku kada je došao prvi put upit za majice, odnosno kada sam dobio poruku na Instagramu “da li radite majice?”, opet, kao i za zastave, kada nisam radio zastave, ja sam rekao da radim i to mi je bio okidač kojim sam kasnije razvio i prodavnicu, online prodavnicu i potrudio se da ponudim ljudima sve motive koji su bili dostupni.

Ivan Minić: U paraleli sa svim tim, to su sve tvoji hobiji i oni jesu značajni i važni, ali u suštini ti si fokusiran na to da gradiš karijeru dizajnera. Sa jedne strane taj rad u agenciji, to jeste uglavnom grafika, social i sve ostalo i ja to doživljavam pre svega kao jako puno mehaničkog rada bez nešto previše prostora za kreativnost i nekad imaš potrebu da rešiš neki problem ili da izmisliš nešto, ali u suštini vrlo je kratkog daha bilo šta što napraviš i to potroši čoveka, prosto je tako. Ti si se u nekom trenutku refokusirao na to da radiš UX UI koji su mnogo više inženjerska stvar, gde naravno dizajn jeste važan i igra svoju ulogu, ali suštinski korisničko iskustvo ne zavisi toliko kako će neko da nešto nacrta dokle god je pismeno, mnogo više zavisi od toga kako će da ga osmisli i organizuje, što je jedna potpuno drugačija priča, ali verujem jako dobar izbor za tebe. Kako se desi taj switch? U agenciji radiš sve jer radiš sve, ali zašto si se fokusirao i kako ti je tekao taj deo karijere?

Rad u agencijskoj firmi

Lazar Krstić: Da, pa… i u agenciji od početka bilo je negde prilike da se radi na UI UX na nekom bazičnom nivou i negde sam se trudio da grabim te projekte jer su mi bili interesantni od samog starta, da malo pobegnem od tog print i social media dizajna. I onda u tom periodu na početku karijere 2017. i u toku te prve godine, ja sam imao priliku da dizajniram sajtove i aplikacije, ali sam se ubrzo nakon toga, kao što si rekao, skillovi su najrazličitiji mogući za jednog dizajnera u marketniškoj agenciji i meni je bilo jako drago što sam dobio priliku i da se bavim malo UI UX, tada neznajući mnogo o tome, ali bilo mi je interesantno. Ono što je bilo dosta bitno jeste da sam se ja bavio korisničkim iskustvom kroz svoje side projekte ni neznajući šta je korisničko iskustvo, Ultras je upravo najbolji primer za to gde smo mi pravili neke custom analitike korišćenja tog našeg glavnog toola za dizajniranje, prioritizovali elemente na ekranu u odnosu na to kako ih oni koriste, izvlačili podatke koji template su nam najpopularniji jer su svi print fajlovi prolazili kroz moj tastaturu i miš, pa sam tu mogao da izvučem neke podatke kvalitetne i kvantitativne gde smo mogli da uvidimo neke paterne i u tom nekom ranom stadiumu projekta i gde smo mogli kasnije da poboljšamo to korisničko iskustvo za korisnika kako bi on sve to brže i bolje uradio i onda kasnije kada sam se kompletno fokusirao na UI UX i počeo da učim šta je to onako teorijski i onda sam počeo samo da povezujem “aha, ovo sam radio isto to, samo nisam znao da se tako zove” i gomila stvari u tom procesu. Tako da mi je to dalo taj neki vetar u leđa jer sam zapravo imao gomilu iskustva, a da nisam bio svestan toga. Samo sam se full focus na produkt, odnosno na UI UX dizajn struktuirao to praktično znanje koje sam imao u tim projektima i zapravo malo formalizovao i da stanem nekako iza njega, nekim odlukama koje nisu bile samo moji lični osećaj i koje sam do tada koristio i koji je često bio tačan, ali eto, nisam imao neki veći argument od toga. Ali onda u tom trenutku kada bacam fokus na to kompletno, dobijam poslednju slagalicu u mojoj karijeri dizajnerskoj i nekako odlučujem da se bavim time kao nekim…

Ivan Minić: Kao primarnim poslom…?

Lazar Krstić: Apsolutno, kao primarnim poslom i sve u cilju da se ljudi brže registruju na bilo šta što dizajniram. Dajem primer samo, ali to mi je bila neka sinergija praktičnog znanja koje sam pokupio do tada, onako gerila znanje što se kaže i kasnije kada sam počeo to malo teorijski da izučavam, pa mi je sve dobilo nekako veći smisao.

Ivan Minić: Ja stvarno mislim da je najbolja stvar koja može da se desi je da postoji ta sinergija između strukture zanate, veštine koji se dobija jednim akademskim procesom i snalaženja koje dolazi kad te neko baci u vatru i kaže “jebiga, sad to napravi ne znam kako, ali napravi i ovo sad ne radi iz nekog razloga, ajde provali zašto i ajde provali kako da ga popraviš, a da ne slomimo sve ostalo” i zapravo magija nastaje kada se te dve stvari spoje jer ni jedna od njih sama za sebe nije dovoljno dobra. Akademija bez nekog realnog znanja u principu je super za razgovore uz čaj sa sredovečnim ljudima, a gerila je gerila i gerila nikad neće biti dovoljno dobra za duge staze i ona je super da ti nešto premostiš i prebudžiš, ali znaš… niko ne želi da prelazi most koji je nastao na taj način, e tako isto niko ne želi da koristi dugoročno servis koji je napravljen tako. On mora da bude testiran tako jer u svakoj drugoj varijanti je to neisplativo, preskupo i prekomplikovano i nema lakši i bolji način da testiraš da li su te hipoteze ispravne, ali, kao, napravi, vidi da li radi i onda ga napravi kako treba jer lepo je kad se napravi kako treba.

Lazar Krstić: Jeste. Gerila upravo služi za, mogu reći zasigurno može da pokrije MVP fazu i da testiranje može da se izvede jako, jako brzo ukoliko imaš skill i znanja da to istražiš dovoljno dobro. 

Ivan Minić: Gde si ti sad sa poslom? Odnosno kako bi sad opisao, pošto si se oslobodio jednog dela projekata, gde si ti sad sa poslom i šta su negde tvoji planovi za dalje?

Lazar Krstić: Trenutno radim kao UI UX dizajner u jednoj nemačkoj kompaniji koja ovde ima predstavništvo, full focus na UI UX i na celu tu, ceo taj segment dizajna, tako da tu sam trenutno. Što se tiče drugih stvari, tu je Sportski Zid kao stvar koja živi i raste zajedno sa celim timom. Tu se uvek krčka nešto u pozadini. Jedna od takvih stvari jeste i Dizajn zajednica koju sam formalizovao, mogu da kažem, jer ona postoji dugi niz godina gde sam ja sa nekim dizajnerima koje sam poznavao privatno zapravo održavao neki odnos i kontakt u cilju razmeni znanja i iskustva iz raznih oblasti dizajna, a kao što smo rekli, ima ih mali milion. Tako da što se tiče planova za dalje, nisam napravio godišnju listu, ali svakako full fokus na ove stvari koje trenutno imam i naravno usavršavanje i dalji rad na teorijskim stvarima koje sam ispustio svih ovih godina.

Ivan Minić: Šta bi bio tvoj neki savet ljudima koji razmišljaju na neki sličan način na koji si ti razmišljao kada si ulazio u projekte i šta bi savetovao nekome ko prosto ima priču koja mu je draga, ali ga prilično opterećuje i ne zna šta sa njom da radi i jako je teško pustiti, malo je manje teško pustiti za novac, jer novac je lepa stvar, ali vrlo često zato što ljudi nisu u stanju da puste učine da nešto propadne jer oni više ne mogu da ga izguraju. Jako si mlad, a mislim da si uradio neke prilično hrabre stvari i voleo bih da podeliš kako izgleda cela ta priča. Cifre i ostale stvari me ne zanima, više me zanima onaj unutrašnji osećaj i proces pregovora i dogovora, šta je tebi bitno, šta je bitno drugoj strani, kako ste se dogovorili da te stvari nastave da žive, a da ti rešiš sebe dva velika kamena.

Lazar Krstić: Jasno. Pa da, dva velika kamena su možda najbolji izraz za to upravo iz razloga jer ti biznisi su postojali godinama, na moju veliku sreću postoje i dan danas i nakon trenutka kada sam prestao da budem deo i jednog i drugog, oni su nastavili da žive punom parom i da se razvijaju, a upravo pitanje koje sam najviše puta dobio nakon što sam podelio tu informaciju da sam izašao iz oba projekta, bilo je pitanje da li mi je žao. Nikad nisam znao da odgovorim na to pitanje jer nije mi bilo previše žao. Negde sam se fokusirao na to kao da je to dobra odluka za mene i za nas, u slučaju Ultrasa i verovao sam da je ulog puštanja tog projekta odnosno prodaje projekta i benefit koji će da dođe nakon tog uloga mnogo veći za mene karijerno i da će mi doneti mnogo više nego da se zarobim u nekom tom međuprostoru gde sam na oba projekta osećao da sam se istrošio najiskrenije i da sam lupio svoje limite i da sam inovirao na tim poljima koliko god sam mogao i da sam jednostavno morao da pustim projekte u našem slučaju oba prodajom, da bih mogao da se fokusiram na nove stvari, da istražim neki novi format sadržaja, nove probleme, izazove. Tako da moji savet bi bio generalno ljudima koji se muče, ne znam da li je to prava reč, ali koji stagniraju jednostavno, nekad je bolje pustiti. To će se isplatiti, u mom slučaju se isplatilo gde sam puštanjem, to jest oslobođanje moje lično dobio mnogo više sa druge strane u nekom karijernom razvitku i mom ličnom razvitku gde to vreme, odnsono koliko god ti optimizovao procese i izlazio iz operativnog dela posla svih tih godina ti to stoji na leđima. Koliko god da ja zaposlio novog dizajnera i novu osobu za support, ja sam i dalje vlasnik toga svega i to mi stvara neki pritisak i jednostavno se čovek zasiti svih tih godina i trudi se da inovira koliko god je moguće, ali jednostavno dođe se do kraja. U našem slučaju to je bila jako dobra odluka, najviše karijerno. Praktično smo napravili vagu šta će nam doneti i u šta ćemo moći dalje da se usmerimo kada oslobodimo jedan deo dana u našim životima.

Ivan Minić: Ja stvarno mislim da taj trenutak koji se desio, da je možda mogao da se desi kasnije, možda je mogao da se desi ranije, tu sad ima raznih parametara i svega, ali je suština u tome da ste vi u tom projektu za vas napravili pun krug. To ne znači da taj projekat ne može da se revampuje kroz nekog drugog i da neko drugi neće doneti tu vrstu nove potrebne energije. On će i prirodnim putem rasti svakako, ali i da neće možda da se pretvori u nešto 100 puta veće uz neku tuđu energiju, ali da je za vas ciklus suštinski završen i da je bilo šta drugo u suštini verovatno značilo stagnaciju za vas, ali što je mnogo važnije, ako pričamo o nekoj vrednosti, stagnaciju za projekat. A u vreme projekti koji stagniraju vrlo brzo gube šansu da ostanu konkurentni.

Lazar Krstić: Da. Jeste. Konkretno spomenuo si reč ciklus i da smo završili jedan ciklus koji je zapravo bio mnogo podciklusa upravo iz razloga što smo nekako iz pepela digli ceo projekat i uspeli da se izborimo sa gomilom problema i onda kada to nekoliko puta uradiš, onda taj neki put koji ne znaš koji je po redu već je zapravo poslednji put i treba da se podvuče tu neka crta.

Ivan Minić: I da se neko novi bavi nekim novim problemima koji ima i svežu energiju i nema traume od ranije i sve ostalo i ima jaku motivaciju da tu priču pogura koji stepenik više. To je ono kad imaš talentovanog košarkaša ili fudbalera koji voli svog trenera koji ga je napravio najviše na svetu, ali pravi trener u jednom trenutku kaže “sine, vreme je da odeš dalje, a ja ću i dalje da te volim kao što sam te voleo dosad, ali za tebe je potrebno da odeš dalje da bi napravio tih nekoliko stepenika više”, posebno za projekte koji su, ne mogu da kažem samo hobi, jer nisu bili hobi, jer jesu biznis…

Lazar Krstić: Ali jesu krenuli kao hobi.

Ivan Minić: Ali jesu side projekti i nisu nešto gde ti sebe videš da za 40 godina to radiš, ili 20.

Lazar Krstić: Tako je.

Ivan Minić: Lazare, hvala ti. Za najmlađeg učesnika mislim da je priča bila vrlo interesantna i poučna i sam taj momenat da si suštinski self made man koji je napravio neke sjajne stvari i koji je mnogim ljudima koji vole slične stvari kao i ti ulepšao neki dan, neko iskustvo, nekima možda i više od toga. Mislim da si napravio već veliku stvar, a da ima još puno vremena da uradiš još nešto sjajno. Najtoplije preporuke za Sportski Zid kao projekat zato što mislim da je zaista jedan neverovatno lep, uredan i kulturan način da istakneš nešto što ti je jako važno jer mi smo deo zemlje i podneblja gde su te stvari možda i jedino čime možemo da se pohvalimo i jedina stvar zbog koje se tako radujemo godinama unazad. Tako da hvala ti na tome što održavaš sećanja na to i podsećaš. Prošli smo ono vreme kada smo kupovali Tempo da bismo imali poster na zidu. Ja više ni ne znam da li postoje mesta gde možeš da kupiš postere košarkaša i slične stvari. Ali mislim da je ovo jako dobra zamena jer ovo možeš da staviš bez obzira da li imaš 7, 11 ili 25 ili 40 godina na zid. 

Lazar Krstić: Tako je. Hvala tebi na pozivu, zadovoljstvo je moje. Da, upravo to, sport je neka naša zvezda vodilja svih ovih godina. Baš sam skoro sa burazerom komentarisao kako već 15 godina Đoković igra finale nedeljom i to je obeležilo mnogo života svima nama, a pored toga i mnogi drugi sportski momenti koji sad mogu da budu na našem zidu.

Ivan Minić: Hvala ti još jednom. Hvala vama što ste slušali. Pratite svoje snove, nađite način da se njima bavite, a možda od njih bude nešto, pa ako ne bude, makar ćete imati stvar koja će da vas leči kad završite svoje dnevne obaveze. To bi bilo to. Mi se čujemo i vidimo ponovo naredne nedelje.



Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Lazar Krstić

Lazar Krstić je grafički i UX/UI dizajner iz Beograda koji je trenutno zaposlen u nemačkoj kompaniji Oddity, a poznat je po svojim projektima Ultras Design i Sportski zid.

Lazar počinje svoje prve poslove još u srednjoj školi kada iz hobija pravi za sebe i drugare navijačke zastave i nalepnice, samo da bi taj hobi ubrzo postao posao koji radi pasionirano. Iz ovog hobija nastaje njegov prvi projekat Ultras Design koji se bavi kreativnim stvaranjem rekvizita za navijače širom sveta. Na ovom projektu je stekao prva radna iskustva i osećaj pravog poslovnog sveta, te je kao mlad dobio veliko znanje na području biznisa. Sledeći veći projekat iz njegove kreativne riznice jeste Sportski zid. Lazar je veliki ljubitelj sporta i strastven navijač, te je i cela sportska kultura veliki deo njegovog života, a to se vidi i kroz ovaj fantastični projekat. Sportski zid je online prodavnica gde možete kupiti sliku nekog važnog događaja vašeg omiljenog kluba, reprezentacije ili sporta generalno koji je prikazan u 2D formatu sa kratkim opisom i QR kodom koji vas vodi na video vezan za događaj koji slika predstavlja nakon skeniranja.

Pored svojih fantastičnih ideja i Lazar je imao neke manje projekte kao što su dizajn i izrade odeće koje obeležavaju neke važne istorijske momente srpske kulture, dodavajući na njihovu istorijsku težinu i vrednost. 

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.