Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: U današnjoj epizodi Pojačala moj gost je Dejan Pataki. Inače, kolega podkaster sa svojim podkastom Rare and Share koji radi sa suprugom koji se bavi nekim mnogo važnim temama. Inače, Dejanov život je vrlo živopisan i interesantan. On je mašinac koji se nikada nije bavio mašinstvom, zapravo je duže vreme proveo baveći se poslom DJ, nakon toga je radio u prodaji i organizaciji događaja dok se u jednom trenutku nije neizlečivo zaljubio u marketing. Ali sve to prožimaju neke vrlo interesantne lične priče, a posebno je važna ona o tome zašto je pokrenuo podkast.

Realizaciju ove epizode Pojačala podržala je kompanija Epson. Epson je već više od 20 godina vodeći svetski proizvođač projektora i štampača za sve namene, od onih kućnih, do profesionalnih. Posebno vam skrećemo pažnju na aktuelnu ponudu Epson biznis štampača. Naime, ukoliko je došlo vreme da kupujete štampače za vaše poslovne potrebe ili da zamenite trenutnu flotu štampača koje imate, obavezno istražite koje to sve rešenja Epson nudi jer pored zaista sjajnih štampača, koji vam nude besprekoran kvalitet otiska, mnogo manju potrošnju električne energije i mnogo manje otpada generisanog u procesu, uz Epson rešenja uvek dobijate i celu paletu softvera koja se kod drugih proizvođača doplaćuje a ovde dolazi besplatno za sve njihove korisnike. Za više informacvija pogledajte biznisprint.com. Piše se onako kako se izgovara. Hvala vam.

Ukoliko ste iz Sjedinjienih država ili severnoametičkog kontinenta, Pojačalo možete svake nedelje od 20 časova po CST vremenu slušati i na viberadio.us 

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: Pa, Dejane, dobrodošao. Dobrodošao kolega podkasteru! I u tvojoj epizodi ću napraviti malu razliku nego inače, zato što mislim da je tema koje prvo treba da se dotaknemo tema podkasta koji ti i supruga radite Rare and Share, a ti ćeš nam reći više o tome. Zato što mislim da je to što radite sjajno i da je tema jako važna i ona je jedan od razloga zašto si ovde, ostali razlozi su sve ono što si radio u životu što je u najmanju ruku neobično i čudno, a ja skupljam čudne i neobične ljude, ali prvo za početak, šta je Rare and Share i zašto to radite?

Šta je Rare and Share?

Dejan Pataki: Pre svega, pozdrav Ivane i hvala ti na pozivu. Jedan sam od onih freakova i likova koji slušaju i gledaju Pojačalo, neke sam epizode gledao po više puta, tako da mi je čast što sam deo ovoga ovde. E, ovako, Rare and Share je podkast pokrenut… u stvari ovako, je podkast koji se bavi temama koji okružuju zajednicu od obolelih od retkih bolesti. Ideja za pokretanje je, naravno, podstaknuta jednom ličnom pričom, a izbor formata kao podkasta je zato što može da se ispriča na široko, može da se ulazi u dubinu teme i nije ograničeno ni vremenom, jer po pravilu te teme nisu ni nešto posebno, kako da kažem, nisu zanimljive za mainstream i nisu baš uvek za gledanje i za slušanje, ali da kada se ukaže prilika ili ukaže potreba, može da se konzumira i pošto pričamo o tome vrlo otvoreno na kraju krajeva, a tako smo i u najavi podkasta rekli, priča je pokrenuta iz lične priče, naime naš mlađi sin je neposredno pred drugi rođendan, dijagnostikovana mu je retka bolest. Jedan redak oblik raka, koji je mali pobednik pobedio. Godinu i po dana je trajala ta borba i on je sada zvanično izlečen i prate se parametri i stvari, a on igra fudbal i ide u školu, ali je sve to nas jako promenilo. I, u stvari, koliko nas je promenilo, toga sam postao svestan od kad mu je dijagnostikovano, znači neposredno pred drugi rođendan, on ima sad sedam punih godina, znači eto, prošlo je pet, ja sam možda pre nekih godinu i nešto dana shvatio koliko je sve to nas promenilo. I onda prosto negde iz stomaka je sve to krenulo, neka ideja, neke stvari i tako se rodio podkast. Zato što sam imao prilike da upoznam zajednicu i unutar te zajednice čuo fantastične priče, upoznao jako moćne ljude, moćne u pravom smislu te reči i negde sam želeo te priče da podelim. Inače, baš u Pojačalu je bila jedna takva priča sa Vladimirom Vukićevićem, jesam dobro…?

Ivan Minić: Mhm.

Dejan Pataki: I znam kad si najavljivao, ja nisam imao pojma o njemu, kada si ti to najavljivao, kada sam slušao početak, kao čekaj ako Ivan ovako najavljuje, daj da vidim o čemu se radi. I na mene je ta priča snažno uticala i onda sam ja u međuvremenu upoznao slične ili takvog formata priče u smislu životne borbe i onoga što smo postigli i jako želeo da čuje šira zajednica. A sa druge strane, video sam da taj prostor, kako bih rekao, medijski je poprilično i kontaminiran sa teorijama zavere i raznim drugim sadržajem i mislio sam da treba da se čuju priče i o pravima pacijenata i o tome šta su kliničke studije, šta su inovativni lekovi, ceo taj jedan segment i otuda ideja za pokretanje i znao sam da to ne mogu da izguram sam i zato sam, u stvari, zato smo supruga i ja to pokrenuli. 

Ivan Minić: Mislim da je jako važno to što radite i siguran sam da si svestan toga. Ali mislim da je najvažnija komponenta toga osim činjenica da ljudi mogu da se informišu o nekim stvarima, zapravo čuju i, ko gleda, vide te ljude sa kojima će možda doći u kontakt. Onaj momenat koji je i mene vukao najviše sa Pojačalom sve ovo vreme, a to je, kako ja kažem, za naše ako si lud, to je okej, ali ako si lud i sam to je strašno, ako nisi sam, onda je sve nekako lakše. Ne kažem da se može paralela sa ludošću sprovesti kod vas, ali to je jesu situacije koje su izuzetno teške, razarajuće, beznadežne i ipak mislim da je svakome lakše kada zna da tu postoji još neko, da ima nekog na koga može da se osloni, da ima nekog čije iskustvo može da uzme u obzir, pa sad svako iskustvo je specifično, ali postoji mogućnost da ne moraš sve da prođeš sam, bez ikakve podrške, bez ikakvog razumevanja. A, zaista, i ja sam kroz epizode koje sam slušao vašeg podkasta i kroz priče ljudi u mom okruženju koji su prošli takve borbe shvatio koliko ima fantastičnih ljudi i shvatio i koliko je važno u toj situaciji kada ti je najteže moguće jer sve nekako, ali kada ti je u pitanju dete, to je najteža moguća situacija. To je najteža borba. Koliko je važno u tom slučaju, s jedne strane doći do, naravno, najboljih, najstručnijih i svih ostalih koji su tu sa strane medicine, struke da pomognu, ali da to nije dovoljno, taj momenat empatije koji je jako važan razumevanju podrške je ipak nešto što često, institucionalno nema svoj prostor i ja razumem lekare koji imaju previše obaveza u toku dana i ne mogu da se daju na taj način i drugo ne mogu da se daju na taj način, ne bi preživeli mesec dana radeći taj posao. Ali onda neko mora da bude tu, kroz razne neke situacije u mom životu i životu prijatelja to su bili lekari ili mnogo češće sestre ili rodbina nekog drugog koga sretneš kroz ceo taj proces i to su ta neka vrsta neformalne ili formalne grupe za podršku i ono što pravi razliku jer svaka retka bolest je drugačija, ali u pravo zato što su toliko retke nisu nekako interesantne da budu deo nekog mainstream diskursa, jer kao kroz mainstream gledaš da pokriješ što veći broj ljudi…

Dejan Pataki: Tako je.

Ivan Minić: Dakle, sve ono što pogađa ispod 1% ili 1, 2, 3, 5% nije suštinski važno. A važno je, jer kad si ti u tom 0.1%, tebi je to najveće na svetu.

Dejan Pataki: Da, da. Taj pojma retkih bolesti, negde sam to i rekao, ta zajednica i to, negde je to 1, 2%, ali tebi je to u kući 100% i onda ti menja ceo koncept, ali da, u pravo taj momenat da ti znaš da nisi sam, da se to nekome desilo, da tu postoji čitava jedna zajednica, da tu postoje priče koje su i pozitivne. Možda zvuči suludo, ali zaista mi je ideja, ja se vodim time da mi je ceo kontekst i narativ i sve u vezi sa podkastom nosi pozitivan ton. Sad neko može da kaže čekaj, kako je pozitivan ton kad je tema palijativna nega dece, pa činjenica da o tome pričamo, činjenica da tu postoje i neki mehanizmi i činjenica da se to negde desilo i da život ide i dok se to dešava i da ide posle, prosto smo želeli da pričamo. I taj momenat u kome kada to po pravilu izgleda ovako, te spoznaje i svega ostalog, ovo što ću sada reći je moje lično, ali je template, pattern. Kada su nam izgovorili ime bolesti, časna reč, nisam zapamtio. Nego kada sam skupio hrabrosti posle jedno, ne mogu da se setim, bilo je jedno desetak dana, da upišem to u Gugl, bilo je did you mean?, znači nisam čak ni dobro upisao. Onda jedini sadržaj koji sam našao, nije bila Vikipedija na srpskom jeziku, nego je bila na sajtu NURDOR-a, nacionalnom udruženju retkih bolesti… nacionalno udruženje roditelja dece obolele od raka, e ja se negde vodim time da kada, evo, neko će u narednih 5 dana da čuje neku takvu spoznaju, informaciju, vest, voleo bih da dođe do sadržaja koji krejiramo i koji ćemo krejirati zato što verujem da će moći da smogne snage, možda dobije neke odgovore na pitanja, vidi kolike su snage tih udruženja pacijenata jer nekad su ta udruženja pacijenata sa kojima smo pričali, sa kojima pričamo jako, jako važna. Epizoda koja je postavljena prekjuče, časna reč, izgleda ovako. Sagovornica je bila Ivana Banjarević, izborila se za terapiju za svoju ćerku Anu koja sada trenira borilačku veštinu i vozi rolere. Ona je sa svojim malim udruženjem organizovala simpozijum u Beogradu na kome su, za koga su, doveli su dečaka koji deset godina traži dijagnozu, uveli su ga na taj simpozijum u invalidskim kolicima, dečko danas trenira fudbal. E, ja hoću da se to čuje, da ti neki roditelji… ne završavaju se sve priče dobro, znači i o tome hoću da pričam i zato jeste bilo među prvim temama palijativna nega dece, gde je kraj izvestan, ali prosto činjenica da se i tome priča i da koliko je moguće utičem i zato ti hvala na ovom pozivu, na neku širu zajednicu jer hoću da tu priču čuje i komšija iz zgrade koji zna da neko u njegovoj zgradi ili na poslu kolega ima dete sa nekim problemom, da prosto o tome treba pričati i senzibilisati javnost, tako da su to teme kojima se bavimo i ono što je ideja, a to je da su te teme da se ne ograničavaju na teritoriji Srbije, te priče ne poznaju granice, ideja je da se to, da se vidi i da se sazna te priče i na regionalnom nivou.

Ivan Minić: Da, vrlo često su ljudi iz regiona upućeni jedni na druge jer ako ništa drugo, a ono… ne mogu sad da kažem da govorimo isti jezik jer će poleteti drlje i kamenje, ali razumemo se na jezicima na kojima govorimo, ako ništa drugo.

Dejan Pataki: Tako je. I onda samo još ovaj momenat koji gde tu granice nekada bukvalno ne postoje. Tu se i preko granice prenesu uzorci krvi da bi se analiziralo i sa ove strane se prenese hrana i menjaju se državljanstva ako RFZO jedna od zemlje tu terapiju… to je jedan mikro-svet sa mnogo heroja. Časna reč.

Ivan Minić: Da. Znam neke priče o kojima nećemo da pričamo jer su prekršaji i sve ostalo, ali ljudi vrlo često, znaš, onako, u prvom pokušaju ne prođe, probaj sa drugim čovekom jer sa drugim čovekom će možda da prođe jer kad daš kontekst, svima je jasno da ti ne prodaješ ništa, nego pokušavaš nekome da pomogneš i ljudi će zažmuriti na jedno oko da prođe nešto što nije rizično u bilo kom drugom smislu, a nekom zapravo može da napravi razliku i može da pomogne. Dobro. Napravili smo taj jedan mali intermeco sa jako važnom temom kojom se baviš i mogu da pohvalim, kao kolege da to radite sjajno. Na početku ste tek, negde otprilike stota epizoda je kada uđete u rutinu, ali radite dobro, jako je dobar izbor tema i sagovornika i mislim da je dobro što niste krenuli od limunade, nego od onoga što je ozbiljno. Da, možda će to da znači manji broj slušalaca, gledalac i svega ostalog, ali ti ljudi koji dođu za tako nešto, njima to stvarno treba. Vi ne pravite stvari koja će imati stotine hiljada čega god, iako bi bilo lepo da živimo u društvu u kome postoji svest i potreba za razumevanje drugih, ali okej, to je proces.

Dejan Pataki: To je proces.

Ivan Minić: I sad kad dobro to radite i želim to da pohvalim. E, sad idemo na Pojačalo. I idemo sa našim čuvenim Munchmellow pitanje, u suštini, najvažnijim pitanjem za, kako ja kažem genezu bolesti, Munchmellow pitanje, šta si hteo da budeš kad porsateš?

Kada porastem, biću…

Dejan Pataki: Evo ovako. Spremio sam. Hteo sam da budem pilot, ali to stavljam sa strane zato što je to bilo od Star Wars i to je bilo baš onako klinački.

Ivan Minić: Pilot u svemiru? Dobro, to je u redu.

Dejan Pataki: Da, da. Ali nešto što onako mogu da artikulišem i da sam sebe onako video i mogao da projektujem su dve stvari. Jedna je da budem rok zvezda ili bar član nekog rok benda ili nešto tako. Nikad nisam naučio da sviram gitaru i ne verujem da znam da pevam, ali to nije važno. Muzika mi je i dan danas jako važna. 

Ivan Minić: Bajagi nije smetalo. 

Dejan Pataki: Da, da, da… A druga je velika ljubav, košarka. Trenirao sam relativno kratko, ali basket igram… Ako sam prošle godine napunio 45 godina, znači jedno 35 godina igram basket. I želeo sam da budem nešto skromno u tom domenu, ne znam, košarkaš Partizana ili reprezentativac Jugoslavije, pošto sam starija generacija, tako da to su bili neki snovi. 

Ivan Minić: Dobro. A taj momenat polaska u školu kad si se susreo sa nekakvim struktuiranim korpusom znanjakoji treba usvojiti. Pre toga svi smo mi nešto čitali, listali, gledali, ali si se tu u principu bazirao na nekim svojim interesovanjima i oko toga se vrtelo. Ovde si sad dobio ceo spisak stvari koje moraš da prođeš, znaš i naučiš od kojih te sigurno jedan značajan deo ne zanima, ali je potrebno da znaš. Vrlo često u takvim situacijama u stvarima, predmetima i oblastima koje nas nisu zanimale, pojavi neka magija i mi se za njih zainteresujemo i nekad je to zato što je sama materija prezanimljiva, nekad je to zato što je neko prezanimljiv koga smo sreli u tom procesu. Formalni ili neformalni uzor u tom nekom smislu. Kako je to bilo u tvom slučaju? 

Dejan Pataki: Pa i negde će, kako si je nazvao, geneza pokazati da sam upisao mašinsku školu, završio mašinski fakultet, tako da sam ja zvanično po zanimanju magistar mašinstva, master, bez i jednog sata rada u mašinstvu i sklonost ka prirodnim naukama. Jako sam se ložio na crtanje. Moj otac je imao, bio je onako pedantan, imao je takav rukopis. Da je danas živ, verovatno bih pokušao da napravim font od njegovog. To je bilo ono, popuni ček, ko se seća čekova, sećam se da su dva puta ljudi pogledali kako je popunio ček, podigli staklo, stavili ček ispod i rekli ovo je gratis za vas, ovo ćemo ostaviti da se ovako popunjava, ovo je template. I onda me je negde crtanje podstaklo, ja sam mislio da toga ima u mašinstvu i potpuno sam se ispalio. Zato što je to manji deo onog što se radi na fakultetu, i u srednjoj školi, a kasnije na fakultetu, a nisam imao dovoljno hrabrosti da se uputim na arhitekturu, tako da je onda otišlo u tom smeru. A sve ono što sam radio i sve ono što me je definisalo i sada i još mnogo pre ovog sadašnjeg trenutka bukvalno korespodnira sa svim tim stvarima. Jedino što sam možda poneo iz svih tih struktura jeste način razmišljanja, inženjerski način razmišljanja. Mislim da mi on pomaže u percipiranju posla, života i svega ostalog. Ali tako da sam ono, te dve… mašinac koji se bavi komunikacijom, ti je ono… dijametralno suprotno.

Ivan Minić: Kaži mi, taj neki period dečaštva i odrastanja i svega, šta su bile stvari kojima si se bavio kad nisi išao u školu i nisi morao da se baviš stvarima koje te ne zanimaju?

Dejan Pataki: To je bio samo basket i samo muzika. Znači basket po ceo Božji dan i muzika koja me je u stvari odvukla u neke sfere i muzika je bila prvi neki posao koji je počeo da mi donosi novac. Tako da je ta neka iz tog konteksta srednja škola, sam završetak, u stvari iz osnovne je krenula ta oko muzike i svega, ali onako u srednjoj školi kao i sva moja generacija kafića, rad u kafićima i stalno sam se petljao oko muzike. I jednom prilikom se dočepam miksete, odnosno tačno znam da je bilo pred prvi maj, pa je bio neradni dan, pa kad je neradni dan, onda imaš svoju kafanu u koju odeš i tamo se družiš. Domašio se one miksete i puštam muziku. To se ispostavilo da je bilo sasvim okej. I po profitu i po atmosferi. I ukazala mi se prilika da puštam muziku i to sam radio narednih 11, 12, 13 godina sa manje ili više uspeha, ali jedan deo koji je obeležio isto život i celu priču i opet sa ove strane kao studnet mašinstva i inženjer i ostalo u domenu puštanja muzike, so what. 

Ivan Minić: Kaži mi, ti si iz Zrenjanina, mi smo sad relativno aktivni u Zrenjaninu već desetak godina kao zajednica zato što je Vlada Kovač radio to što je radio sada radimo zajedno i nekako imamo stalno svake godine kad nije Korona i imamo kontakt sa Zrenjaninom, pratimo šta se dešava, upoznajemo neke mlade ljude, grad je aktivan u smislu sada već ima i dosta IT firmi koje imaju svoje kancelarije tamo, ali ja se sećam Zrenjanina iz nekog prethodnog vreme, od pre 20ak godina jer sam tamo imao devojku i dosta je to bio drugačiji grad, dosta stvari se promenilo, a sećam se, jer ja pamtim potpuno apsolutno beskorisne i nepotrebne stvari ceo život i sećam se toga da je Zrenjanin po površini druga najveća opština u Srbiji, a ti si mi rekao da je bio u SFRJ, Zrenjanin je u ravnici, ima dosta industrije u to vreme u bivšoj Jugi i svemu tome i pretpostavljam da je bio, kao što su i većina manjih gradova u Srbiji imali neke gigante privredne, da je i Zrenjani bio u tom smislu jedan drugačiji grad. Jer sa jedne strane imaš to što donosi stabilna privreda i sve ostalo, imaš vrlo razvijen i vrlo jak sport i to da bi moglo da funkcioniše moraš da ipak imaš nekog ko će to podržati na lokalu i bilo mi je par ljudi iz Zrenjanina u gostima, naravno Vlada, Milovan Zvijer i oni svi pričaju, to je otprilike ista generacija, par godina gore-dole i svi oni pričaju o tom odrastanju u celom tom nekom sistemu od koga dobar deo toga više ne postoji ni u Zrenjaninu ni u većini drugih manjih gradova. Kako je to bilo kad si ti bio klinac? Šta su ti bili izbor u tom trenutku, u tim ranim danima i ovim malo kasnijim i što se tiče društveno političkog i što se tiče kulturnog, zabavnog života u gradu? 

Život u manjem gradu u odnosu na Beograd

Dejan Pataki: Kao klinac, bile su mi zadovoljene sve potrebe i mene je to samo iz pozicije onoga što imaš kao smanjen kriterijum kad si klinac, nego ono, živeo sam i odrastao u kraju koji je imao jedan fakultet tačno preko puta mene, bukvalno sam mogao da gledam predavanje, viša škola koja je na 500 metara, dve srednje škole, Dom Omladine, sud, zatvor i kasarna. U jednom jako malom naselju. A okolo je teniski teren koji ima ono, nije baš u rangu Vimbldona u istoriji, ali nije ni daleko od toga i sa te strane jedan onako ispunjen prostor i život, i zato igrati basket nije problem jer izađeš sa loptom i dok si rekao keks skupi se ekipa koja prolazi jer naime u tom kraju, i da, vojni stadion. Vojni stadion je odma tu pored. I sa te strane ti ne nedostaje ništa ili ovo što si rekao. Odeš na utakmicu i gledaš polufinale Kupa šampiona u rukometu, Steua – Barselona, znači potpuno si deo svega toga. Imaš sporadičnog ili redovnog prvoligaša u fudbalu. Imaš košarku. O odbojici, dotaći ćemo se kasnije. Znači meni kažu da na je nas neke treninge pre trenirao Dejan Bodiroga, ja se toga ne sećam, ali sve ti je to upotpunjeno i ono što sam rekao pre nego što smo uključili snimanje. Mašinska škola i hemijska škola od kojih prvi razred ima I-1 do I-14 i onda sad takvih sa 3 ili 4, zavisi šta i onda još plus hemijska škola, to je gro ljudi. Ja kad idem da kupim doručak, ja se susretnem sa 300 ljudi, kad dođe vreme odmora 500 ljudi. Ništa od toga nije ne nedostajalo i to je bio onako jako dosta aktivan grad i aktivan život i sve ostalo, a onda negde onako vremenom je to negde potpuno promenilo sliku. I sa one pozicije gde sam mogao da biram i koju ću srednju školu, od cele generacije izabrao ja mašinsku. Kada sam fakultet, gde sam zaista mogao sa terase da gledam predavanja, otišao u Novi Sad zato što sam želeo da se malo izdvojim i kako to već ide s godinama u kojima želiš da se pokažeš i da se ostvariš i da se okušaš, ali zaista grad sa puno potencijala i moji roditelji i roditelji mojih prijatelja s kojima smo se susretali na rođendanima, roditeljskim sastancima su radili u firmama koji su bili giganti i koje danas kad izgovoriš na teritoriji stare Jugoslavije Servo Mihalj, Radijator, Fabrika tepiha, znaš kad je to ono firma koja je imala svoju registraciju vozila unutar firme i ambulantu za ginekološki pregled. To su giganti. To danas prosto deluje nestvarno. A onda vremenom tako je krenulo da se to menja i da se gasi i to je tačno onaj momenat kad sam otišao u Novi Sad, tako da sa one početne strane nisam se osećao ništa uskraćenim što živim u Zrenjaninu, gde odem na turnir u malom fudbalu i igram protiv, tada potpisao za Juventus, Darka Kovačevića. To jest nisam ja igrao, igrali smo moja ekipa. Onako jedan grad svega. I nisam osećao nešto da mi fali ili da mi nedostaje, okej, onda Novi Sad, novi zahtevi, a sa druge strane i grad koji je počeo da se gasi i sad ovaj što je imao od I-1 do I-14 ima I-3. I popodnevne smene nema. 

Ivan Minić: I što je najgore od svega, takva je situacija u većini beogradskih škola. Sve je manje škola, većina malih škola se sada spaja u jednu veću, ali je vrlo redak slučaj da imaš više od 4 odeljenja nekog razreda. To se gotovo ne dešava. 

Dejan Pataki: Da, to je već incident. 

Ivan Minić: I još sad s tim, digresija, Zrenjanin ima taj momenat da se nalazi između dva velika grada. I to je prosto migracija. Jesu normalne, jesu uobičajne, ali ti si na 40 minuta od Beograda, na 40 minuta od Novog Sada i dva apsolutno centra u svakom smislu. Administrativnom, edukativnom, i svemu ostalom, prosto društvenog života, to je neka, valjda, neki usud. 

Dejan Pataki: Nisu nas ni bombardovali. Zrenjanin je jedan od retkih gradova 99 koji nije bombardovan. 

Ivan Minić: Sve ravno.

Dejan Pataki: Da, bile su neke jako zanimljive teorije. Ne bih sad da širim priču, ali majke mi, to je grad koji je… toliko je… mislim dosadan. 

Ivan Minić: Ja se sećam tog momenta, kada sam prvi put otišao kod tadašnje devojke i sada ono pokaži mi znamenitosti Zrenjanina, prošeta ona mene po centru sve, popijemo kafu, nisam ni tad pio kafu, ne pijem ni sad, nego to reko piće, sok, šta god. Uveče u Zeleno Zvono, sve super. Ali taj momenat kao Zašto je ovaj most na kopnu? I onda objašenjenje koje sledi iza toga i činjenica da Zrenjanin ima most koji je projektovao Ajfel i sve…

Dejan Pataki: Da.

Ivan Minić: A to sve se ne zna, generalno se ne zna. I grad kao grad jeste zanimljiv i ima vrlo bogatu istoriju i kad je bilo, sećam se, pošto sam kroz nju i jedno njeno društvo upoznao dosta ljudi odatle i tad su oni imali celu tu priču da treba da se menja ime u Petrograd i tako dalje i sve to. To je tamo negde početak 2000ih. Ali sećam se toga da meni u tom trenutku, koji imam 17, 18 godina i 5 više, ima smisla doći u Zrenjanin zbog društvenog života zato što sam ja u Zelenom Zvonu slušao neke stvari koje su zaista bile vau. Neke nastupe, koncerte, svirke. Prilično ozbiljne bendove. I da smo jedne godine išli na Dane piva i da je to bila važna stvar da ja to bukiram, mislim, ja sam te godine išao na Dane piva u Zrenjaninu, nisam išao u Beogradu, ne kažem da nisu bili dobri, samo previše prašine, ljudi i svega na jednom mestu. A ovamo je to nekako bilo kad pogledaš i lineup i sve, želeo si da budeš tamo. Želeo si da budeš tamo u tom trenutku i bilo je mnogo ljudi, mnogo mladih i mnogo ljudi koji dolaze iz drugih gradova koji su bili tada tu. Ono, jedna neverovatno dobra koncentracija pozitivne energije koja je tada bila, to nije baš tako, nije malo prošlo, ali nije tako davno. To je ono, mi smo sada u tim godinama kad jako imamo problem kad nam neko kaže da je 2003. bila pre 20 godina. Onda je Mijat promašio penal pre 25. Znači ja ne želim da verujem u to. Za mene je Zvezda bila pre 10 godina prevak Evrope i sveta, ali dobro sad. 

Dejan Pataki: Da, da, razumem.

Ivan Minić: Ali kao da je bilo pre mesec dana. 

Dejan Pataki: Da, da, ta percepcija grada se relativno brzo izgubila. Imam jedan podatak sad, dok sam te slušao, setio sam se. Prvi Mek Donalds u Srbiji je otvoren, ako se ne varam, na Slaviji. Prvi sledeći je, ja mislim, u Zrenjaninu zato što je zemičke pravio Žito produkt iz Zrenjanina. Prvi zatvoreni Mek Donalds u Evropi u je u Zrenjaninu. Tako da je to jedna onako poprilična znamenitost. Zato što je grad takav. Ja ga volim. Meni majka živi tamo, ja kad dođem s klincima tamo, to je jedna usporena atmosfera i prija mi to, to je kao jedan ono veliki grantološki centar. Super mi je to, sad ćeš upotrebiti ka Vladi, tačno vidim, super mi je to, moja keva kupuje hleb i sretne Caneta iz Brejkersa. Mi smo tamo komšije. Ima on još tog nekog šmeka. I sad mi možda sa godinama i prija. Ali da se vratim na ono tvoje pitanje, kao klinac, nije mi ništa falilo i dinamičan život i sportski sadržaj, kulturni sadržaj i koncerata i čega sve ne. Tako da sa te strane se nisam nešto posebno osećao uskraćenim u odnosu na bilo koga drugog iz bilo kog dela ove naše zemlje koja se u međuvremenu smanjila. Ali sa te strane, osećao sam se da mogu da biram i birao sam i školu i šta ću da radim. Na kraju krajeva, izbor fakulteta je bio samo 50 kilometara dalje. 

Ivan Minić: A kaži mi, taj život DJ u tom trenutku, kako je to izgledalo, pošto prosto nisu te stvari iste kao što su danas. Nije bilo sve dostupno kroz neke softvere, čuda i sve to. Sve je funkcionisalo na potpuno drugačiji način i u suštini na većini mesta gde su postojali neki ljudi čiji su izbor muzike i način puštanja muzike cenio, oni su bili ti koji su u suštini bili jedini važni za atmosferu jer oni su servis, a ostali su razlog zašto ljudi dolaze. To je prilično odgovorna pozicija, nije baš to tako. 

Dejan Pataki: Ma da. Jeste. I taj nivo egizibicionizma koji imamo sve vreme je bio da, da, da, ti si taj koji diktira. Dobar nivo odgovoronosti je super trip. Ajmo sad realno, puštam muziku koju ja hoću. U 99% slučajeva u tih 11 godina sam puštao ono što meni odgovara, znači 85% se poklapalo sa onim što i kod kuće slušam. Ali je bila sjajna priča da se dobro provodim. Da imam vremena da muvam, da imam cirku ili gratis i da još zaradim. Čak mi je kada sam prvi put posle tih nekih 10, 12, 11 godina puštanja muzike trebao ono Novo godina i doček, ja se nisam deceniju pitao gde ću za doček i ono kao budžet koji odvajaš za taj neki momenat zato što sam ja znao, ja radim doček i reprizu i 5. januara kada budem isplaćen, biću u plusu. I ono, ček sad, kako sad, kako se planira doček, kako ide organizacija i sve ostalo. Ali, da, jeste, odgovornost DJ je bila uvek i jeste sada bila atmosfera da vodiš ljude i da upravljaš njihovim emocijama i poprilično sam se snalazio. Trebalo je 10+ godina, pa je imalo neku vrednost. I ovo što si rekao sa tehničke strane, odnosno dovijanje do novih pesama, melodija, to je bilo onako download, CD, šta je stiglo novo od CD? I to jutro loviš da bi puštao u petak i te neke stvari i tako da je to, to je deo cele te priče i ono bukvalno uđem u dve prodavnice CDova koje su bile u Zrenjaninu, obojica, znali su me ljudi. I kaže ovo ti je ovako, ovo ti može biti dobro, a onda kasnije narezivanje svojih CDova i kako je to već išlo i kako je napredovala tehnologija. Jedna mnogo lepa i kreativna stvar i mislim da sam se tu ohrabrio oko tog egzibicionizma i da sam izložen kritici i da ti vidiš šta radiš i ako radiš dobro i ako ne radiš dobro, a s druge strane i onaj ko ti je poslodavac i ko te isplaćaju ili pazar ili šta već i tako da je onako jedan od onih poslova koji svako može da ti kaže da je ovo bilo super ili da ajde, hoću malo brže ovo ono, ali mislim da me je to naučilo tim stvarima. 

Ivan Minić: A kaži mi, ima li nekih anegdota iz tog perioda koje bi podelio?

Dejan Pataki: Ima neka koja mi je u tom delu koje sam pisao na Fejsbuku i podsetio sam je se. Bila mi je sjajna stvar u Novom Sadu gde sam najviše puštao muziku i otvorio pab Lazino tele, koje je sad već kultno mesto. Tad nije bilo Lazino tele, bilo je neko drugo mesto i uglavnom puštam muziku i sve je kako treba, vrhunac ludila. I ulaze u lokal njih jedno 10, 15 tako tih kao ti, samo malo viši. I onako, vidim da je to nešto čudno, ne menjam ritam onako, kad to kažem, znači da je moglo da dođe do rejdža i do toga sam puštao i sad to vidim da to ne bi smelo da se desi da pustim, da bi za 10, 15 minuta ušlo još jedno 10, 15 takvih likova, krupnih, tetoviranih, ali u kiltovima. I sad imamo ono nestvarnu scenu, konobari ono, svi gledamo. I kontamo ako krene nešto, ovi će… Mogu da lokal sruše, iznesu…

Ivan Minić: I da pojedu goste.

Dejan Pataki: Da, potpuno. Sad će se desiti ono što oni žele. Nema drugog scenarija. I sad ja da li da nešto… Baš mi onako kao, neću da pustim Should I stay or should I go, jer moglo bi da se desi incident širokih razmera i ja pustim Red Hot Chilli Peppers, Under the Bridge i oni se zagrle onako i krenu da se ljuljaju, da pevaju. Nerealna scena. Posle sam saznao šta je to bilo. U Novom Sadu je bilo ametersko, da li svetsko ili evropsko, mislim da je evropsko prvenstvno u američkom fudbalu za pripadnike policije. Znači to su bili neki Škoti specijalci i neki drugi koji su ušli i vrhunac te večeri je da je neki lik doneo i gajde i, časna reč, staje na šank sa sve kiltom. Ljudi razmišljaju o slikama. I krene da stiska gajde koje su muziku, to jest to što je izlazilo je bilo tri puta glasnije nego što ja puštam. Vlasnici su imali deal sa komšijama kada ono zvoni telefon da budu kao e, momci, ajde stišajte, nemojte da zovemo policiju. I zvoni telefon i čovek kaže ljudi, šta je ovo, zvaćemo policiju. Kaže vlasnik čoveče, meni je u lokalu samo policija pošto su sve bili pripadnici, tako da je to jedan od iskustava. Upoznao sam sjajne ljude, čak sam negde posle čuo da sam uticao na muzički ukus nekih od njih. To mi je onako bilo… Ne, ne mislim na policajce. Nego na ljude koji su dolazili redovno i onda kad sam već imao prilike da kad sam okačio slušalice o klin, da sam puštao muziku na svadbi. Devojka koja je izlazila i zabavljala u prostoru u kom sam ja puštao muziku me je pozvala da eto i njen taj važan i svečan dan uveličam, tako da je to jedna super stvar. A muzika me je onda odvela u neke stvari koje su eskalirale u ono čime se sada bavim. 

Ivan Minić: A kaži mi taj proces tranzicije između stvari kojima se baviš, jesi se bavio samo time, poslom DJ ili si radio još nešto sa strane?

Dejan Pataki: Ne samo to. Ne samo DJing, to je bio dug vremenski period. Jedno vreme se studiralo, a u međuvremenu i počeo da radim poslove. Tako da je to još 2006. godine, radio sam za i sa Vladimirom Ješićem, čovek koji kasnije pokrenuo portal Bebac, i 2006. godine smo bili, on je pokrenuo jedan projekat koji se zove Srbija trguje, znači 2006. godina. I dobili smo nagradu e-trgovine, znači Dragan Vargić je to uručio. To sad pričam, to je pre 16 godina sam se dotakao tih nekih stvari…

Ivan Minić: 17.

Dejan Pataki: Da, baš o tome pričamo. Gde je bila neka ideja, pazi sad, kako da se pomogne malim i srednjim preduzećima Srbije da plasiraju svoje proizvode i usluge putem raznih pretraživača. Tako da je dodir sa tim nekim digitalom, komunikacijom, marketingom, internetom odavno i to je išlo sve paralelno. Znači to se dešava ponedeljak, utorak, sreda i četvrat, a petak i subota je DJing i to je onako jedan period života. Kinta je bila na mestu, sve je bilo kako treba. Razvijao se u nekim raznim smerovima, tako da nije bilo samo puštanje muzike. I pokušaj završavanja fakulteta. 

Ivan Minić: Koji je na kraju…

Dejan Pataki: Koji se odužio, ali završilo se. Da, da, završio sam ga. Mogu da se vadim na to da sam od početka studio šetao, pružao otpor, bilo ono bombardovanje. Ispisao se sa fakulteta u jednom trenutku i želeo da nastavim studije u Hrvatskoj, dobio vizu 5. oktobra, 5. oktobra! I onda se vratio posle par dana, jer ono, kao, okej, ovde se dešavaju neke drugačije stvari. Posle dugo vremena završio fakultet i onda sam rekao, ajde da ne bude samo… nek bude i master, taj magistar.

Ivan Minić: Dobro. Kaži mi kako si odlučio da nešto što ti je upražnjavalo očigledno veliko zadovoljstvo i bila velika ljubav, da lagano tu karijeru DJ i tog nekog klupskog života, tih nekoliko dana nedeljno, da se lagano povučeš iz svega toga i da se preorjentišeš na neke stvari koje su ipak drugačije. 

Prelaz iz dečaka u čoveka

Dejan Pataki: Trenutak u kome mi devojka prilazi i obrati mi se sa “Vi”. “Da li imate pesmu” je bio trenutak, a inače delujem mlađe nego što jesam, je bio trenutak kada sam shvatio da treba da promenim. Šalim se, donekle. Počeo sam, već sam tada završio fakultet i počeo sam da radim i na portalu Bebac i vlasnik portala je pokrenuo i temu, odnosno priču matičnih ćelija, banka matičnih ćelija koja je radila sa Nemačkom. Vrlo visoki standardi. Saradnja sa strancima, sa vrlo preciznim i odgovornim poslom. Saradnja sa DHLom. I prosto jedanput shvatiš da te dve stvari ne idu jedno s drugim. I da dan posle puštanja muzike nit sam ja baš operativan, a i drugo onako vidiš da tu treba da bude neko mlađi, neko drugačije. Nije lako, ali shvatiš da je okej. Više nije to to i onda postane opterećenje. Počnu da te interesuju neke druge stvari i onda je to taj trenutak, mada je dugo još posle toga bilo momenata i trenutaka da sam imao neke ekskurzije u tom smeru. Čak sam i prekjuče dobio neki poziv. Časna reč. Ali ono, odmah sam odbio. Ali je ljubav prema muzici ostala i nepresušan je izvor inspiracije i pozitivne energije i bukvalno 24 sata radi radio. U autu je odma sve ono i u kancelariji rekla mi je jedna koleginica prošle godine nisam siguran da li dolazi tvoja muzika ili ti jer nekad još ne skinem torbu, nekad ne raspakujem se, uključim ozvučenje, muzika je svugde oko mene. Ali onda je to momenat bio, da se vratim na tvoje pitanje, odgovornost, posao, karijera i onda vidiš da te dve stvari ne idu jedno s drugim.

Ivan Minić: Taj momenat kada treba biti odrastao, a suštinski ne želiš, a znaš da moraš i da je vreme.

Dejan Pataki: Ne moraš da odrasteš. Ali shavtiš da je vreme za neku novu epizodu, možda se to zove odrastanje, možda se samo zove e, ajde da vidim kako ovo izgleda. 

Ivan Minić: Često na takve teme pričam sa bivšim sportistima, zato što nekima taj sport kojima su se bavili nije bila jedina stvar koju su želeli u životu, nego su videli prileku, pa hajde, ali velikoj većini je to bila ultimativna strast. Ali onog trenutka kad shvatiš da više ni telo, ne možeš više, teško je. Zato što moraš nečim da popuniš sve ono što je ostalo. Naravno, ti ćeš u nekom obliku ostati vezan za to kao što si i ti za muziku, ali nije to isto i ne postoji odgovornost i ne postoji neka vrsta obaveze. Vrlo često kada pričamo, kada sam se povukao u prvih godinu dana sam se ugojio 20 kila. Na nekom si režimu koji toleriše ti veći unos hrane, pića svega jer si konstantno u mašini, ali kada prestaneš da budeš u mašini, a samo nastaviš da radiš sve ostalo kako si navikao. Dese se stvari koje nisi baš planirao, dosta je teško naći to neko, neki drugi poziv koji će te u istom smislu ispunjavati dovoljno da ne budeš nesrećan. Naravno, ta tranzicija nikad nije jednostavna i uvek to traje i naravno da sa vremena na vreme i dalje imaš potrebu da nešto po tom pitanju uradiš, ali to je sad novi život.

Dejan Pataki: Prava reč novi život, nova dinamika, novi opis posla i bilo mi je inspirativno. Negde sam shvatio, pa čak i ovo sa čime smo počeli danas, i podkast sam pokrenuo iz neke lične potrebe. To sam shvatio sad kad se osvrnem unazad. E, u ovom trenutku je bilo započinjao se posao, započinjao se biznis, ja sam bio sa njim na početku, od smišljanja imena, pravljenja CRMova, komunikacije sa nekim strancima, sa nekim ozbiljnim pričama, a pri tome se baviš uzimanjem uzoraka prilikom porođaja krvi iz pupčanika i onda se šalje. Logistički izazov, komunikacioni jer pričam sa trudnicama, mene je to jako ispunjavalo i finansijski jedna priča koja je ja mislim dve ili tri godine obarali rekorde po rezultatima, mislim da je jedan ili dva meseca bilo ono kao da je nešto zastalo i onda biti deo te priče gde te vozi, mnogo moćna stvar. A i sa ove strane sam upoznao i sebe jer sam video kako izgledam kada sam posvećen, sportskim rečnikom i žargonskim, naložen, da mi nije bio problem da to vozim 24 sata dnevno. I to mislim bukvalno jer je jedan deo posla bio ono kad se žena porodi. Pa zove bolnica ili otac i bili smo 24 sata na raspolaganju i nije mi bilo teško jer sam se ložio na rezultat, na cilj, a i u sadašnjoj perspektivi formirao sebe u poslovnim okvirima, poslovnom frameu i veliko, veliko iskustvo, ali valjda i taj pritisak je morao da bude negde oročen i u jednom trenutku je bilo i trenutak da se i na to stavi tačka.

Ivan Minić: Zašto, kako, šta dalje?

Dejan Pataki: Pa, pazi, stavljam tačku u trenutku kada je prvo dete na putu i treba da bude planirano venčanje, ali samo je bilo overdose. Koliko me je god spomenuti Vlada Ješić i naučio puno tome u poslovnom smislu, iako je mlađi od mene, ali je jedan fantastičan lik. Tako je i neke stvari što se tiče iz HRovske spekter nije bio tako vešt, pa je možda zbog toga bio overdose, ali samo je bilo previše momenata u kojima sam ja trebao tu posvećenost, tu ložanu ja treba da osećam da ću da preusmerim na neko drugo mesto jer dolazi dete, jer prosto kao i onaj momenat sa napuštanjem muzike. Tačno vidiš to više nije to i samo sam dao otkaz i onda momenat, prostor u kome sam pravio venčanje su isti ljudi s kojima sam puštao muziku u Lazinom teletu mi kažu hoćeš li da budeš deo ove naše priče, organizacije događaja, organizacija venčanja, korporativne te priče i ja kao to mi je super. I ja iz jednog ludila uletim u nešto potpuno drugačije.

Ivan Minić: Događaji su kompleksne stvari, sad ti si bio deo velikih događaja pre toga kao jedan integralni izvršilac, ali naravno da nikad nisi samo izvršilac jer na mestu na kome si su obično neke male priče, to su ljudi sa kojima gledaš da izgradiš neki odnos, naravno da ćeš pomoći oko svega oko čega možeš, ali jedna stvar je kad si ti deo toga, a druga kad si ti glavni odgovorni ili jedan od glavnih i odgovornih i to podrazumeva čitav jedan spektar veština, novih kontakata. Rešavanje problema u klasičnom smislu jer organizacija događaja je koliko traje događaj puta 2, unapred i unazad po toliko, rešavanje problema, konstantno rešavanje problema. Često onakvih kakve niko nikad nije sreo, a isto tako često koje su oni drugi sreli, ali ti ne znaš, pa ti moraš da pitaš. Kako je to sve izgledalo, šta ti je ostalo kao najjači utisak iz tog nekog perioda?

Dejan Pataki: Zanemario sam momenat da ti imaš puno iskustva u organizaciji događaja. Izvinjavam se zbog toga. Ovo što si rekao, potpuno novi momenat, novi set veština koje su ti potrebne. I sada, pošto jedan deo je bio tog opisa posla je bio prodajni razgovori, znači zakup prostora i to. A drugi deo je bio baš organizacija samih događaja. Što se tiče venčanja, ja sam bio zadužen za onaj početak i sutradan za naplatu. Devojke unutar tima izvode dekoraciju. Bio sam deo tima. Zašto ovo kažem? Imali smo događaj četvrtak, petak, subota, nedelja, to su četiri venčanja i svaka od tih mlada je to možda najvažniji dan u životu. I sad taman da je ona najrelaksiranija osoba na svetu, a po pravilu nisu bili takvi, to je ono pritisak četvrtak, petak, subota, nedelja. Najvažniji, negde sam odatle ispipkao nešto što se zove upravljanje očekivanjima, to uopšte nije naivna stvar. To su emocije, to je ludilo, to je dva, tri sata ključnih, neko je o tome maštao pola svog života. Iskreno, kada sam posle onog ludila matične ćelije, odgovornost, DHL, sad kao ovde ja sam mislio da nisam mogao da pretpostavim koje su veštine poslovne, komunakcione i organizacione i takozvani krizni PR potrebne, ali bilo je vrlo važno iskustvo i pomoglo mi je oko mnogih stvari danas, a i to mi je otvorilo vrata i voleo bih o tome da kažem nešto malo kasnije. Sama organizacija događaja jednog me je bukvalno kreiralo ovim što sam danas. To je bilo, sad kad se zamislim, vrlo, vrlo egzotičnih stvari je bilo.

Ivan Minić: Ja se sećam, u par navrata u krugu prijatelja koji su svi fotografi, znaš ono, pozovete neko kome je to važno, hoćeš da pomogneš, da li je ono, nemaju budžet ili imaju budžet, ali im je jako važno da to bude kako treba i koga god pitaš od fotografa, ozbiljnih komercijalnih fotografa i sve ne radimo, nije bitna količina para, ne radimo. Mene neko da ubije što pola sekunde nisam primetio nešto i zabeležio onako kako su oni zamislili i onda kad shvatiš kad pričaš sa ljudima kad shvatiš količinu pritiska koju oni sami sebi nabijaju zato što su zamislili da to bude na jedan određen način i uopšte nije bitno da li je dobro ili loše, to mora da bude tako kako smo mi smislili.

Dejan Pataki: Baš si sve opisao.

Ivan Minić: Ne mora. Zašto se samo ne provedete lepo? Da, naravno, mladoženja i mlada moraju da budu lepi, lepo obučeni i sve to, ali kao, ako se isflekaš od torte, ja bih se isflekao ceo od torte. To je trenutak kada treba da slaviš, to su najbolja venčanja na kojima sam bio i bila su u svakom smislu potpuno neformalna, u nekim situacijama i šizofrena. Količina ljubavi i svega je bila neverovatna. Kada uđem na mesto, a venčanja su obično takvo mesto, kada uđem na mesto kažem da ja ovde ne pripadam jer ne umem da se obučem na način koji je potreban da bi se kvalifikovao za ovo, ne može da mi bude lepo, nema načina da mi bude lepo. Sve je utegnuto, sve je super, hrana je dobra, ali kao meni nije prijatno, verovatno nisam jedini, a ako njima čiji je događaj nije prijatno i sve vreme su na granici srčanog udara, čemu onda?

Dejan Pataki: Tako je, sve si opisao. Taj momenat, još je taj prostor, klub Reset je takav da je napolju mnogo lepše nego unutra. I sad su ga još… I svakome je stalo da bude napolje. I ja kažem ljudi, okej, ali pre 4 sata je bio pljusak od sat vremena. Ako dođete s štiklama… Imao sam momente gde mama od jednog mladoženje ne, mora napolje i žena stvarno uzme taksi sa sve papilotnama onako i sa onim stvarima i reko ajde stanite štiklama ovde i onda upadne. Aha, moramo da pređemo unutra. Gomila tih očekivanja, frka i ludila, ali me je onako, baš me je izoštrila. Imam jednu priču na tu temu da podelim. Skroz je taj momenat koji se zove, venčanje je, super je, napolju je idealno vreme, sve je kako treba. Matičar je ispred. Taj prostor je takav da je mlada izolovana u svom nekom apartmanu sa kumama, deverušama, sve kako treba, tamo je fotograf, stvarno bajkovito mesto. I u jednom trenutku kada se taj momenat desi, ona silazi, ide muzika, svira, ona se pojavi na nekoj terasi i onda sve ono prilazi i dalje je odvodi otac i to su neke nijanse. I sad sve je tu namešteno i meni koleginica koja je u apartmanu sa mladom kaže e, Patak, kad se prezivaš Pataki, nemaš drugi nadimak, e Patak, imamo situaciju, ajde dođi. I sad stvarno je bilo svakakavih situacija, da se neko napije, da je ovo, da je ono, ja dolazim, penjem se, vidim da je otac mlade, oči ovakve. Vidim da je spreman da uradi… Vidim da deveruše grickaju nokte, cigare… Ja ulazim, mlada, sa kojima sam tada pričao po 10, 20, 30 puta oko detalja, oko… više sa ovima devojkama koje se bave dekoracijama, ali već ih poznajem solidno, ona onako blago uplakana kako to već sa šminkom… neće da se uda, odnosno ona ga voli, ali nije htela ovakvu frku, nije htela ovakvu tenziju i ona hoće, ali neće ovako i šta je sad sve to. I ja vidim da je ćale potpuno spreman da ode dole da uzme mikrofon i da prekine i sad vidim da je onako đavo odneo šalu. Matičar oročen, mora za 40 minuta na neko drugo mesto i ja pitam mladu ajmo ti i ja na piće, časna reč, da ne zvuči ne znam ni ja kako, ali stvarno je bilo tako i ona kaže molim? Ajmo ti i ja na piće, dosad nikad nisam izveo devojku na piće u venčanici. Je li možemo da siđemo u taj prostor, zatvoreni deo, niko neće videti, niko neće znati, ti i ja popijemo piće, dogovorimo se i neće biti ništa od onoga što ti ne želiš. I sad mi silazimo dole, ja vidim da je sve tenzija, ulazimo u taj prozor, ozvučenje, muzičari, neke tehničko, šta se dešava, ja za šank i znam tačno, sipam dve rakije domaće. I krenem ja sa njom gde ćete na more? Planirali smo tamo. Posao jel se stiže? Jel se selite? Znači nema dileme da je to njen izabranik, ali nije to tako kako je ona zamislila. I u jednom trenutku posle 2 3 gutljaja, pogledaj ovo dole i samo mi reci ako hoćeš da prekidamo, prekidamo, biće samo kako ti želiš i zavćemo mladoženju gore, on ćete razumeti, nadam se, šalim se, on će te razumeti, samo reci zbog ljudi, zbog svega šta radimo. I ona kao iz filmova. AJMO! I desi se venčanje i ćale koji je ostavio dobar bakšiš, ali kažem, takvih situacija je bilo poprilično beskonačno i baš u tom trenutku kad se taj resetuj i sve je tamo bilo da ja povedem temu, u to vreme su drugari koje sam poznavao iz jedne priče i iz druge priče su pokretali marketinšku agenciju i ja dok sam radio u Resetu, oni su stvarali Homepage, agenciju koju znamo i verovatno vaši slušaoci Pojačala znaju i znao sam jednog od, tada su bila 4 vlasinka. Jednog sam poznavao dobro, jedan je bio prijatelj od supruge, a dvojicu sam upoznao naknadno i oni mene pozovu jednom tom prilikom da se desi, bila je promocija nekog Samsungovog. Tržni centar, događaj, bili su neki Tviteraši i ovi neki koji nažalost više nisu sa nama i odemo mi na ručak i posle par piva, inače taj momenat posle par piva u životu, ta krivotica je pomerila neke stvari, presudila je da se neke stvari otvore, neke zatvore. Ja krenem da pričam tada sa jednim od njih, Branislavom Čerugdžićem, e, ja mislim da ovo može i bolje. Jel tebi bio ovo okej događaj? Jedno, drugo, treće, peto, šesto pivo i kreće inspiracija. I ludila, svašta nešto, naložimo se. I sutradan ajde da mi pričamo o tome sa Milom Sekulićem, sa Mićom i dan posle tih 5, 6, 7, 8 piva je poprilično jedan onako down, ali čak i u takvoj atmosferi mi njemu prenesemo šta smo nešto pričali, ja prenesem neke ideje, on krene da priča čekaj, to sada, digital night, jel domen digital night slobodan? On zakupi taj domen i ja imam veliko poverenje u vlasnika tog prostora i napravimo događaj koji je te godine dobio nagradu za korportavni događaj za mala i srednja preduzeća, jednu zlatnu plaketu jednog udruženja, jednu srebrnu plaketu. I juče sam gledao snimke, fotografije, ti na tom događaju nisi bio? 

Ivan Minić: Nisam, nisam. 

Dejan Pataki: Ali bilo je mnogo ljudi koje…

Ivan Minić: Bila je, bilo je jako puno ljudi, a ja sam morao da otkažem taj dan jer se desilo nešto, ako se dobro sećam, sa računarom, što u principu podrazumeva da ne mogu da idem baš tek tako, da sam prilično vezan za ovo ovde i da sam zbog toga morao da otakžem. Sećam se da je bilo organizovano i dogovoren prevoz i sve i čak sam, valjda sam i ja trebao nekog da vozim jer sam rekao da ću doći svojim kolima, pa smo prepakivali nešto, ali sećam se događaja zato što, kako da ti kažem, ja sam čovek koji je esteta, a onaj prostor je prelep, a naročito je prelep uveče. Sigurno je prelep i preko dana, ali ja nisam baš neki ljubitelj dnevnog svetla, ali ljubitelj ambijetalnog svetla u toj nekoj dobroj kombinaciji industrijskog dizajna i prirode. Sećam se i događaja i impresija i nekih živopisnih doživljaja koje su neke kolege imale, ali sećam se da je događaj zaista bio big deal i drugačiji od svega ostalog što smo u tom trenutku imali u industriji. Imali smo mi svašta, imali smo konferencije, imali smo razne neke stvari, ali dugo nismo imali pravu žurku na nekom malom višem nivou da se skupimo u nekoj pivnici i posle nekoliko piva kao što ti kažeš. Zašto je još to bilo važno?

Dejan Pataki: Sa aspekta tog događaja i ranije pošto sam pre… ono, meni je bilo važno pošto sam došao u direktan sudar sa marketingom iako sam već imao tog iskustva 2005 i 6. kada je bila ta Srbija trguje, pisao sam im prve tekstove. Ali prvi sudar sa celom marketing pričom, industrojim i svim tim ljudima, ja sam fotografijom video Gorana iz Žiške, zaboravio sam. Još vidim da se od negde znamo. I evo juče gledam te fotografije i ceo jedan sekund

Ivan Minić: Goran iz Executive-a.

Dejan Pataki: Da, da. Tako je, Ali, ovaj, onda sam video i kao ja se jako dobro osećam u celom ovom tripu, celoj ovoj priči i među svim tim ljudima i među svim tim pričama i paralelno je počela da raste ta neka ljubav prema komunikaciji, prema marketingu i nije me sramota da kažem da mi je u svemu tome pomogla jedna serija, jeste da ponavljam, da ne ponavljam koliko imam godina, gledanje jedne serije Mad Man je promenilo percepciju obima posla. Ne to što Don Draper pije viski i valja žene, nego što je to ceo jedan trip, cela jedna priča, cela jedna industrija uticaja i svega ostalog i tada se pojavila tada neka klica koja se pojavila u meni, a to je marketing, marketing, marketing. A onda i jedan događaj u mom rodnom gradu koji je organizovao pomenuti Vlada Kovač, u nekom drugačijem formatu. Tamo neke teme koje sam čuo i problemi koje sam čuo su mi bili jako bliski i tada kreće negde razvijanje i razmišljanje kako ja da se dočepam tog marketinga.

Ivan Minić: Dobro, mi svi koji smo dugo u njemu gledamo kako da pobegnemo iz njega, ali okej.

Dejan Pataki: Možda onaj podkast sa početka priče, neki, nekad…

Ivan Minić: Ali šta je tebi… zašto te sad pitam ovo na ovaj način. Šta je za tebe značio taj ulazak i na koji način si se pripremao zato što ti si odrastao čovek u tom trenutku koji ima obaveze u životu, ima porodicu, ima sve što uz to ide i nije klinac koji može da srlja, pa nema veze, pa videćemo šta će, pa ako propadne, krenućemo ponovo nešto. Imaš dobar posao, dobro plaćen, već duže vreme radiš takve stvari, izgrađen si kao profesionalac, imaš mnogo toga da izgubiš time što izlaziš iz zone komfora, industrije posla koja ti je sasvim okej jer si dobro povezan, znaš svoj posao, znaš ljude, znaš sve kako to ide. Ali imaš tog rovca u sebi koji ne da, mora nešto, što ja kažem, u Pojačalo dolaze ljudi koji vole sebi da komplikuju život. Kako je izgledala ta tranzicija? Kako su izgledali planovi, ciljevi i kako si pristupio celoj stvari, a da se te ne ugrozi previše da dobiješ ono što želiš? 

Izlazak iz zone komfora

Dejan Pataki: Ovaj momenat “da te ne ugrozi previše” nisam uzeo u obzir. 

Ivan Minić: Dobro. I ti si mi neki inženjer!

Dejan Pataki: Da, da, stepen sigurnosti. Nekada kada te krene, ti si ga nazvao rovac, u mom slučaju, kada krene to nešto da me vozi, ne uspevam da se suzdržim. Tvoj gost od pre par epizoda je Ivan Stanković koji je rekao da su ljudi razbijači ili razvijači. Ja sam shvatio da sam ja razbijač i ja se samo nadam da se može postati razvijač. E, bilo je kao, okej, ja se u ovome osećam dobro, ja to vidim da ja to znam i ja vidim da ja to mogu i ja to hoću i ajmo. Tako je bilo i sa onim što smo na početku pričali o podkastu, samo sam odjedanputa složio kockice i čak ni u tom trenutku ni finansija nemam. Hvala Dubravka Bjekić što mi je pomogla. Ja mislim da treba da se desi. Ja sam u tom trenutku mislio da je… u tom trenutku mi se činila kao dobra ideja. To je jedna jako dobra rečenica. Ja želim da sam u toj sferi, u tom poslu, u toj branši sa tim izazovima i onda je to bilo to i samo najkraći put kako da dođem do toga. I to je to. 

Ivan Minić: Suštinski, ako raščlanimo stvari, ti imaš skillset koji ti je potreban za tako nešto. Neke stvari ne znaš, ali deo veština koje su ključne za preduzetničke poduhvate bilo kog tipa uspeo, ti već imaš iz prethodnog posla i sam si naglasio da si imao veoma odgovorne uloge i na jednom i na drugom i na trećem mestu i da to prosto… izgrađen si u tom nekom smislu. Okej, fali ti sektorsko znanje za sam marketing i sve ostalo, ali ja stalno insistiram na tome da to nije preterano teško naučiti, da u tome možeš sasvim lepo da plivaš i da se orijentišeš, biti izuzetan u bilo čemu drugom ipak zahteva vreme i sve ostalo, ali koliko često postoji neka potreba za nekom izuzetnošću, zapravo vrlo retko. Naš posao je servisna industrija i 99% onoga što radimo je pismena šablonska stvar, da tako kažem. Tako da što se toga tiče, prepreke u principu nema, ali postoji potreba da se pozicioniraš u industriji u kojoj imaš neke kontakte, ali nisi bio aktivan saigrač. 

Dejan Pataki: Da, da. Nisam bio aktivan saigrač. U stvari, ta priča se jako poklapa sa ovim pokretanjem podkasta. To je… jedno vreme sam želeo da zakoračim u marketing i jesam i to kroz Homepage, a svoju priču sam pokrenuo u trenutku kada sam bio bez posla, kad je dete bilo na lečenju, kada smo čekali rezultate da li je izlečen ili nije. Časna reč. To je bilo, prva terapija ništa nije doprinela, onda je krenula druga koja je bila agresivnija i ta je bila agresivan toliko da je on u jednom trenutku zaboravio da hoda jer je sve vreme bio prikačen na aparate. Čak u jednom trenutku je toliko bila resetovan imuni sistem da mu je krv iz prstića koja se vadila, došla je do perceptičnog stanja. I sad se sve to nešto prošlo i mi čekamo rezultate. Tih dana čekamo rezultate, snimljen je CT glave, magnet, sve nešto i čekamo da još neki lekar pogleda, to što nikad nisam shvatio i kad tad ću pričati o tome u podkastu. I dešava se neki petak popodne kad ja ne znam kako ću da dočekam ponedeljak. Nisam siguran da znam da objasnim šta to znači kako da dočekam ponedeljak, neki nemir, neko ludilo. I tražim razgovor sa psihijatrom, sa psihologom i preko nekih veza uspem da obavim razgovor u subotu ujutru. I te neke stvari koje sam tada čuo, koje su me, input koje sam primio k sebi su me pokrenule ponovo kakav sam bio pre te njegove frke, naše frke i svega ostalog. U međuvremenu stigli rezultati da je okej i ja iz svega toga rešim da sam ja sposoban da pozovem još par ljudi. Na početku su bili sa mnom, otvorim svoju marketinšku agenciju i krenem kao e, sad ja mislim da ja to mogu. I posle mesec dana bude COVID, ali to je nastavak priče. 

Ivan Minić: Čini se ovako kroz život kada analiziramo i ja pamtim kada ti nešto kažeš od brojki i svega toga, ti uvek imaš neki savršen tajming, nisu uvek katastrofe, nekad su i dobre stvari, ali je zanimljivo da je uvek vezano za neke velike datume kada ti doneseš neku odluku.

Dejan Pataki: Evo, danas je petak 13., a ja imam još dva važna sastanka. Tako da je igra brojeva uvek tu, ali taj momenat u kome kao sad kad sam rešio je i ako sam rešio i ne kažem sad ja da ne zvučim prepotentno, nisu to uvek bile ni uspešne, ni dobre stvari, ali je kad se razrešim i rešim, samo gledam koji je, ne najkraći put, ali koji je način da to realizujem i to ostvarim i stvarno, u januaru ozvaničili, u stvaru u novembru i decembru ozvaničili da agencija postoji, u februaru, martu smo se zatvorili, ali ni tada nisam uopšte razmišljao da li se ovo neće dobro završiti i za sada, evo, dobro kao nosim se s tim. 

Ivan Minić: U trenutku kada sam ja počeo da se bavim digitalnim marketingom, suštinski to je sve bilo nešto zajedno, i veb dizajn i marketing dizajn i sve ostalo, u tom trenutku digitalni marketing u bilo kakvom obliku svom pojavnom ne postoji ovde. Onda dolazimo do toga da najveće agencije imaju po jednu osobu koja zna nešto. U mnogim od tih slučajeva smo moj jedan od najboljih prijatelja Nebojša Radojević i ja bili tu da te prve ljude uvedemo i damo im crash course i šta treba da znaju i sve ostalo i sa većinom njih sam dan danas u dobrom odnosu i tako dalje, ali to pričamo o nekom periodu od pre 15 godina kada suštinski ništa ne postoji i onda počinje da se javlja u tom obliku, onda ajde da kažem da neke od tih agencija odluče i vide tu priliku stratešku da se refokusiraju, pa prave mini odeljenje, pa veće. Pa polako počinje kod velikih klijenata da se javlja svest, pa oni imaju čovek za to, pa posle to preraste u manji, pa u veći tim. Ali momenat kada sam ja shavtio da je priča ozbiljna jeste momenat kada su počele da se pojavljuju agencije koje su samo digitalne, dakle, ono, okej, naravno one su bile mnogo manje od ovih klasičnih televizija, ono je i dan danas to što jeste. Produkcija za televiziju i za print i za autor je skuplja i odgovornija i tako dalje, ali imalo je nešto seksi na tom internetu, hvala Bogu. I počelo je da se javlja ta neka ozbiljnija svest i da se troši ozbiljniji novac i da se razne neke stvari rade i da počinju polako da postoje kampanje koje idu samo na didžitalu, aktivacije koje su vezane samo za didžital, pa onda imaš možda ključni trenutak kad je sve leglo na svoje, možda i nije taj trenutak digitalnih agencija, nego trenutak kada su kampanje primarne didžital, a ostali kanali služe kao podrška tome, to je možda trenutak kada stvarno možeš da kažeš e, okej, ovo je sada mainstream više ne pričamo o tome da je priča simpatična, ali videćemo kako će mali da poraste. Ne, ne, mali je porastao i osamostalio se. Ti u tu priču ulaziš kada to već jeste zrelo, kuva se i ostaje još prostora za rast da sazri, ali dolaziš na tržište koje je već negde formirano, gde postoji veliki broj igrača, gde postoje različite reputacije i sve ostalo. Postoji onaj momenat koji je meni uvek bio presimpatičan, ljudi koji su dolazili iz klasičnog biznisa, klasičnog marketinga i sve ostalo i njihova logika je bila ko je najbolji na tržištu? Pa onaj kod koga je Koka Kola. Brate, Koka Kola je kod svih. Svi nešto rade za Koka Kolu i neki od brendova. U nekom trenutku sam i ja radio, recimo, pa sigurno jedno 7, 8 stvari kroz vreme iako mi nikad nisu bili klijent direktno, ali prosto je to bilo tako. Tako da se promenilo, decentralizovalo se sve, postalo je mnogo komplikovanije i ne tako mala bara, a veliki broj raznih životinja, ne samo krokodila. Jedna onako kompleksna oaza. Okej, COVID je doneo to što je doneo, da smo imali malo ledeno doba, ali kako je tebi bilo tu da se pozicioniraš, kako ti je bilo da napraviš sistem za početak održivim i da se boriš za to da on bude održiv. Na koji način se nametnuti? Na koji način izgraditi celu tu priču?

Kako napraviti lični biznis održivim i isplativim

Dejan Pataki: Pa veliki izazov, ali i ova priča koju si rekao ranije, a to je da sam radeći i za portal Bebac, a kasnije pošto sam, imam i još jednu stavku u svom CV, a to je da sam napisao knjigu “Roditeljstvo iz ugla jednog tate”, i onda mi je taj copywriting i to pisanje u najmanju ruku nije strano… Da, vidiš, u celoj priči sam zaboravio da sam napisao knjigu. 

Ivan Minić: Nema veze, i ja sam zaboravio. 

Dejan Pataki: Onda nam se obratila kompanija za koju sam rekao, to jeste, ono, društvene mreže, ja sam sad osnovao svoju agenciju i devojke, žene koje rade u toj firmi su rekle e, super, pa mi baš nešto razmišljamo da li bi mogli da vi, ti, ovo, ono i desi se prvi klijent. Taj neki socijalni kapital koji sam izgradio u međuvremenu, a s druge strane desi se taj momenat koji povezujem sa onim što se dešavalo sa mlađim sinom, ali potpuno slučajno, dobijem poziv e, Bojana Mirosavljević, to je Zojina mama, ona bi da radi promociju nekog dokumentarnog filma ili knjige i hoćeš da idemo? Ajde idi ti, imao si neko iskustvo. Ja kažem važi. I bukvalno sat vremena pre sastanka ja ubacim Zoja, nisam imao blage veze, i vidim da je to devojčica koja je umrla od retke bolesti i da je Bojana jedna ozbiljna pojava i dolazim na sastanak pripremljen sat vremena ranije. Sedam i ona počne da mi priča šta ona radi i šta bi htela da se desi i sad onaj momenat, kao, inspiracije, a u stvari svega ovoga što smo prošli empatije, kako se to zove, rezonanca. Ja kažem mogli bi 2, 3, 4, 5 i ona kaže super, to je to. I desi se neka saradnja i desi se promocija knjige i filma i kad je trebala da se desi promocija u Beogradu, tad je sve bilo zatvoreno, jer je promocija bila 29. februara, na dan retkih bolesti koji je više nego simboličan jer ga ima jednom u 4 godine i u martu je već sve bilo zatvoreno. I tu se desi jedno otvaranje poptuno drugog sveta, a to je taj svet i zajednica koji je u vezi sa retkim bolestima i negde isto tu nekako se pojave još neki klijenti, nešto što je napravilo da bude održivo, nešto što je bilo i simbolično, ali ja vidim tu i sad vidim prostor u svakom smislu reči za napredovanje i da ima šta da se kaže i da ima šta da se priča i da ima šta da se radi i tako se to desi. U međuvremenu kad god je bila prilika da izađem i da kažem kako mi to iz moje agencije vidimo stvari, dobro je prolazilo i nekako se to zavrtelo, tako da je to krenulo prirodnim putem, organskim.

Ivan Minić: Koliko vas je sada? Šta su primarne stvari koje radite?

Dejan Pataki: Sada nas je petoro i primarne stvari su, pored klasičnog i digitalnog marketinga, zaista se okrećem prema farmaceutskoj industriji i to sam negde oglasio preko društvenih mreža i vidljivosti i, evo, na petak 13. imam 2 sastanka baš na te teme. Tako da sa te strane pokrivamo sve što pokriva klasičan, plus digitalni marketing. 

Ivan Minić: Dobro. Direktan povod, ali ne jedini povod jeste podkast koji ste pokrenuli. Kako to obično biva, nikada ga ne biste pokrenuli, verovatno ne biste ni razmišljali o tome da niste prošli sami kroz to iskustvo. Mislim da je to iskustvo nešto što treba da podeliš. Dotakli smo se toga u dosadašnjem delu razgovora. Kako čovek prođe kroz to i preživi? Malo pre kada smo pričalo u samom uvodu o podkastu, čak i kada se situacija kada se život osobe koja je bolesna život završi, to nije trenutak kada bi trebalo da se završi život svih ostalih. Kako je to bilo kod vas?

Dejan Pataki: Ceo taj proces od trenutka spoznaje ima patern, algoritam koji se zove šok, neverica, bes i nisam to znao dok nisam sa više ljudi pričao i sa strukom. I sad da li je trebalo da dam ime detetu Viktor, pobednik, pa da mu se ovo dešava. Ogroman izazov. Sve što ide uz to logistički se menja sve i poverenje u institucije i sve. I odjedanput jedan krug prijatelja više ne postoji, neki zato što se nisu snašli kako da odreaguju, neki zato što imaju dovoljno svojih problema, pa neće da se bavi time. I ovo što si rekao pitanje, sad ću malo digresije, ali biće jasno. Voleo bih da podelim baš sa tobom. Ima Vanja Grbić, sad je pričao kad smo bili na događaju u Zrenjaninu. Ima onaj njegov motivacioni govor u kome kaže da postoji ona crta. I sa ove strane su ljudi koji stalno traže opravdanje, prosečni oni koji imaju život i sve okej, ali stalno traže opravdanje zašto nešto nisu uradili i oni koji su s druge strane crte koji su borci, koji hoće da pruže svoj maksimum, oni koji hoće da vide koliko vrede. On je to vrlo metaforički rekao, olimpijski pobednici, ali ne iz kategorije medalja. E, sada, taj nivo koji on tamo jako lepo opisuje, a znam da imaš jako dobro i jako visoko mišljenje o njemu, je momenat u kome treba da ti sazri negde u trenutku svog života i pitanje da li iko ikad dođe do tog momenta da se preispituje oko tih stvari. Kad te ovo zvizne, Ivane, ti imaš taj izbor. Da li si spreman ili nisi, bukvalno se postave stvari. Da li hoćeš da zvizneš u depresiju, da digneš ruke, da kriviš sudbu, kletvu ili ne znam već šta. 80% brakova pukne kada je u pitanju teška ili retka bolest. Čak i bez obzira na to kako se završi lečenje i kakve su posledice, da li su one stalne i sve ostalo. I ovde me je zviznulo i svega i svašta i grupno i pojedinačno i prvi krug prijatelja i prvi krug porodice i samo, ni sam nisam bio siguran da se promeni. Ja u tom trenutku više nisam radio ni u Homepage, ostao sam bez posla, žena je u državnoj firmi, to je bila sreća i to je bio izvor prihoda. Tad sam čak jednom puštao muziku i to uvek znam, to je uvek plan c, mogu da puštam muziku. I to je bio momenat u kome da nisu legle pare od tog puštanja muzike za koje sam se odlučio posle par piva je bilo da bi ja poslao decu kod moje keve jer kod kuce bukvalno nemamo, prazan frižider, ali te ono… sabereš se i kažeš okej, sad je to to, u našem slučaju, u mom slučaju. Nisu slučajevi uvek takvi. Nisam ja ništa, niti sam hrabriji, niti sam snažniji, niti sam… ali moj izbor je bio takav.

Ivan Minić: Jedan moj prijatelj kaže raspadneš se, pa se sastaviš.

Dejan Pataki: To, i ono, kao, sastaviš se i počneš da skupljaš snagu i ti sad ne znaš i u tom trenutku nismo znali ni kako može da se završi, znači svaki scenario je otvoren. Čekaj, ajde, kao iz Vanjinog citata, Grbićevog, sad hteo – ne hteo treba da izaberem put – oću li put razvod, alkoholizam, odricanje porodice ili bilo čega drugog ili ćemo da vidimo da se saberemo, da se skupimo i da promenimo neke stvari. To sa klincem, sa sinom, sa Viktorom me je promenilo i mene i suprugu. Ja nisam ni znao koliko. Ali je bio jedan faktor i to sam čuo od ljudi koji su se suočili sa sličnim stvarima, neće se pogrešno razumeti ako kažem kao dar, zato što te dovede pred iskušenje i stavite pred izazove za koje možda u životu ne bi, i ovo što sam rekao, vidiš sa koje si strane linije i posle toga ja ne bojim se ničega i nemam problem ni sa čim i umem da vrednujem stvari, da ih poslažem prema onome šta je zaista važno, šta je manje važno, ne umanjujem moju ambiciju, ni želju, niti bilo šta drugo, ali video sam da u životu postoje prioriteti i da nekim stvarima treba biti baš zahvalan.

Ivan Minić: Postoji taj momenat, često naši ljudi kada pričaju kažu pa dobro, naravno da se mi snađemo gde god da odemo kada smo prošli pakao. Jesmo mi prošli pakao, ako uzmeš u obzir da smo bili deo civilizovanog sveta, pa to šta smo mi prolazili nije prolazio prosečan Nemac, Francuz, Amerikanac, Italijan. Ali mi smo sve vreme, a i sada deo privilegovanog sveta i kad odeš negde gde nije tako, pričali smo pred podkast, moje iskustvo iz Etiopije i sa Kube, onda tek shvatiš kako ljudi žive i da na ovoj planeti nas ima raznih i da je zapravo nama još i dobro kako je nekim, što ne znači da ne treba da nam bude bolje. Ali taj momenat linije o kom Vanja priča, moraju da se dese neke stvari u životu da bi ti bio svestan da linija uopšte postoji. Vrlo malo nas ima to ugrađeno na početku. Oni koji imaju postanu tako, sticajem okolnosti postanu olimpijski šampioni ili urade nešto izuzetno na drugom planu u životu i uvek kada pričaš sa njima saznaš da to nije bilo iz prvog pokušaja, ali da zato što su imali ugrađeno, nisu imali problem sa tim jer su znali koliko im je važno, koliko im je stalo, ali moraju da se dese takve stvari. Romantizuje se ta situacija pobede i to biti pobednik. To ne znači da ti nije teško, ne znači da nisi očajan. To znači da, samo znači to da kad se raspadneš se sastaviš. Koliko god puta se raspadneš, toliko puta se sastaviš. Ideš dalje i guraš neku priču. To je ono, vi ste imali situaciju i dobili ste dijagnozu koja je razarajuća, ali ako mogu da napravim neumesnu sportsku paralelu, primili ste tri gola, ali se utakmica i dalje igra. Ako mogu Milan i Liverpul, ko kaže da ne mogu drugi. Meni su jako važne… i ti voliš sport, tebi je isto sport važan deo života i meni je i tako dalje. Meni je sport važan zato što pokaže egzaktno da je moguće ono što si mislio da nije moguće. Film isto to pokaže, samo je film laž koju obožavamo i volimo i sve i najbolji film je najbolje spakovana laž, ali je i dalje laž. A sport je život. Sport je egzaktna stvar.

Dejan Pataki: Potpuno ti je sjajna paralela. Sport uči još jednu jaku stvar, a to je nepravda. Samo digresija, pošto imam klinca od 7 i 9 godina, Viktora i Luku, starijeg ne smem da ne spominjem. Vidim koliko je sport važan, između ostalog, da nauče šta je nepravda, da nauče da gube i da se to što si rekao, potrebno ponovo sastaviti i koliko god da si razbucan, matematički samo broj sastavljenih treba da bude +1 u odnosu na ono koliko si puta razbucan, a taj duh i ta priča mentalite koja te tera napred, racionalnog. Zaista hoću da te priče pričamo u Rare and Share. Spomenuo sam Ivanu Banjarević, žena koja je, koju sam spomenuo da je došla na simpozijum sa klincem u invalidskim kolicima, pa sad igra fudbal. Imam ženu koja je pričala, koja je svojim aktivizmom bolnicu poklonila gradu Nišu i priču Bojane Mirosavljević koja je izgubila ćerku, 7 dana posle toga pokrenula “Zojin zakon” koji je predstavljen Ujedinjenim Nacijama, dosada je spasao preko 3000 dece i to je zakon koji je predložila prethodna garnitura vlasti, a nova izglasala jednoglasno. Kad ti neko kaže rečenicu, to izgovaramo lagano uradio sam sve što sam mogao. 

Ivan Minić: Da li si?

Dejan Pataki: E. Ja posle upoznavanja nekih ljudi… čekaj, ono, kao. Ajde da budemo malo oprezniji sa tim da li si uradio sve što si mogao.

Ivan Minić: Hvala ti što si bio gost u Pojačalu. Hvala ti što radiš to što radiš. Hvala ti što iz nekog razloga želiš da budeš u marketingu za razliku od svih nas ostalih jer to znači da kada mi odemo konačno na nešto drugo, da će imati kome da ostane. Šalim se, naravno. Ali mislim da je tvoja priča jedna priča živopisnog čudaka kakvih je bilo dosada dosta u Pojačalu, ali ovo što radiš, ja retko imam prilike da pričam takve priče. Kada je Vlada došao, Vlada Vukićević, kada je došao u epizodu, ja sam znao 5%, ali sam imao osećaj da treba da sednem i da popričam sa tim čovekom i nije se mnogo puta desilo da mi dođe osoba koju ne znam. Makar kroz mreže, jebiga, upoznamo se na taj način prilično dobro. Ljudi sa sličnim dijagnozama se prepoznaju. Ja njega nisam znao, znao sam njegove poslovne rezultate i znao sam na nivou jedne rečenice da postoji jaka lična priča iza toga i da je ta priča bila vezana za bolest koju je pobedio u detinjstvu. Ali to je to. Mi smo sedeli, ispričali se. Ta epizoda nema mnogo pregleda, ni gledanje, ni bilo čega, ali ja smatram da tih kroz sve platforme i sve 7, 8 hiljada ljudi koji su to videli, da se njima promenio život zbog toga. Da je to nekom većem broju ljudi promenilo život, a meni se nije mnogo puta dešavalo da završim epizodu, budem toliko ispražnjen i napunjen istovremeno i da se ugase kamere i da priđem gostu i kažem mogu da te zagrlim? Generalno, nisam baš neko ko mnogo voli da grli ljudi i sve to, kontakt, sve je to meni malo bezveze, ali, znaš. To je nešto što ne može da se prepriča u 5 minuta. Mora da ima ovakav format. Zato mislim da je izbor i način na koji to radite je sjajan i nadam se da ćete naći način da to dugoročno opstane, da ćete dobiti i adekvatnu podršku u celom tom procesu. Svakako radite jednu važnu stvar, svaki prikaz, pregled, slušanje vredi mnogo više nego što vredi prosečno taj KPI u nekoj našoj industriji jer ljudi koji su ili dovoljno hrabri ili dovoljno očajni ili negde između toga svega da krenu da slušaju tako nešto su oni ljudi koji menjaju svet. Ja sam zavisnik od Apple-a i pomirio sam se sa tim i naravno me užasno nerviraju sa svim stvarima koje rade, ali isto tako naravno kupujem sve što kupujem već 15 godina i tehnologija je tu besprekorna, sve je to super i tako dalje, ali najvažnija stvar koju je Jobs uradio je verovatno kampanja Think Different zato što se ona završava rečenicom da samo oni koji su dovoljno ludi koji misle da mogu da promene svet su oni koji ga na kraju i promene i to je trenutak normalizacije za nas koji nismo baš pod 90 i u skladu sa onim što je neka generalna situacija u društvu. To je dozvola da budemo takvi kakvi jesmo jer smo vredni i jer smo neophodni i oni su tad bili i sad verovatno kad pogledaš i računare i sve ostalo, oni su brend koji koristi 5% ljudi u svetu, ako i toliko i najvredniji na svetu. I jedan od najvažnijih brendova na svetu zato što ljudi koji koriste taj hardver, ajde telefoni su postali mainstream i svima su dostupni, ali ljudi koji generalno koriste taj hardver poslednjih 20 godina su u onom malom procentu ljudi koji zapravo ovaj svet menjaju i čine ga boljim mestom. Ti si jedan od njih sa ovim što radiš i mnogo mi je drago što si bio gost i mnogo mi je drago što si podelio priču i nadam se da će deo čudaka koji slušaju ovo što ja snimam svake nedelje dati šansu i ovome što ti snimaš i da podeli dobar glas jer iskreno, što kaže, nisu svake pesme za sve sate, nisu ni svi podkasti za sve sate, ali nekad treba odvojiti vreme i saznati nešto tako jer to su neke od najtežih, najlepših i najmoćnijih priča koje ovo naše društvo ima, a nekad ti je potrebno to da vidiš kako neko koga nisi video na televiziji može da pobedi nešto što je mnogo veće od njega samog.

Dejan Pataki: Nemam šta da dodam. Hvala ti.

Ivan Minić: Hvala vama što ste nas slušali i gledali, to bi bilo to za ovu epizodu. Mi se čujemo i vidimo ponovo sledeće nedelje. 



Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Dejan Pataki

Dejan Pataki je voditelj Rare and Share podkasta i osnivač i direktor firme Retro Digital Agency. Takođe je autor knjige “Priče o roditeljstvu iz ugla jednog tate: Dva i po dečaka”. Dejan je završio tehnički fakultet u Novom Sadu i ima zvanje diplomiranog inženjera mašinstva – master, ali uprkos fakultetskoj diplomi, najviše se u životu bavio komunikacijama i marketingom, i ima preko 20 godina radnog iskustva na tim poljima.

Njegova firma Retro Digital Agency se bavi različitim dizajnerskim i autorskim poslovima kao što su video editing, copywriting, grafički dizajn, web dizajn, brendiranje firme, promocije, organizacijom događaja i još mnogo toga.

Rare and Share podkast su osnovali Dejan i njegova supruga Ana i sam podkast ima vrlo specifičnu i humanu ideju i tematiku. Akcenat emisije je bačen najviše na retke bolesti, mentalno zdravlje i psihu. Poenta je dići svest u javnosti o takvim slučajevima i, eventualno, pomoći onima koji imaju sličan problem.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.