Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je Milan Inić, poznatiji kao Yasserstain. On je sa svojim prijateljima u prethodnih 13 godina kreirao jako zanimljive sadržaje za Youtube, primarno opredeljene ka mlađoj i najmlađoj populaciji. Njegov lični razvojni put je jako interesantan, a meni je uvek bilo zanimljivo da pričam sa njim o tome kako zapravo možeš da kreiraš Youtube sadržaj ili bilo koji zanimljiv video sadržaj, a da ne poklekneš i ne praviš nešto što je vulgarno, agresivno ili na bilo koji drugi način gađa te neke najniže ljudske porive, što u principu često jeste način na koji kreatori sadržaja prave kanale koji jako brzo rastu. On je uz svoj kanal i svoju publiku i svoje prijatelja rastao, razvijao se i odrastao u ovih prethodnih 13 godina i odrastao u jednog sjajnog momka, koji danas i dalje pravi dobar sadržaj, radi neke zanimljive stvari koje su srodne i slične onome što je njegova strast, ali pokreće i neka bitna društvena pitanja, posebno u tom odnosu između mlađe populacije, roditelja, nastavnika i tih grupa između kojih postoji generacijski jaz i često nerazumevanje. Uživajte.

Realizaciju Pojačalo podcasta već duže vreme podržava kompanija Epson a od nedavno smo za vas pripremili i nešto posebno. Naime, nova fiskalizacija podrazumeva da mnogo veći broj nas mora da se bavi ovim pitanjem i mnogo je nedoumica, mnogo je nedovoljno detaljno objašnjenih informacija. Mi smo se potrudili da na jednom mestu, na sajtu novekase.rs objasnimo baš sve što može da vas zanima i damo odgovore na sva pitanja što se tiče same fiskalizacije, što se tiče ko je obveznik kao i na koji način možete iskoristiti subvencije koje država daje. Takođe, dali smo i neke preporuke uređaja koje možete da koristite. A tu je i webinar, gde za nekih 30-40 minuta, možete otprilike da dobijete vrlo jasnu sliku o tome šta nova fiskalizacija podrazumeva za sve nas. Takođe, treba reći i to da je kompanija Epson, osim POS uređaja, koji su ovde u centru pažnje, proizvodi štampače u svim mogućim oblicima, veličinama i namenama, kao i već 20 godina najbolje projektore na svetu, a više o tome možete videti na epson.rs  

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: Milane, dobro došao.

Milan Inić: Bolje te našao. Hvala na pozivu.

Ivan Minić: Od starta, kroz ovih 170 i kusur epizoda, prošli su razni zanimljivi ljudi kroz podkast i njihove lične priče su svaka na svoj način interesantne. Ali, imali smo neke ljude koji bismo mogli danas da nazovemo kreatorima sadržaja. Imali smo ljude koji se time bave kroz neki drugi ugao gledanja na to, kao konsultanti, kao neko ko se bavi marketingom, analitikom toga svega. Ali, zapravo, nismo imali nikog ko toliko dugo i kroz sve te razne faze radi ono što ti radiš pod brendom i imenom Yasserstain. I primarni razlog zašto sam te zvao što si mi nekako otpočetka, otkad sam saznao da postoji Youtuber i pričao sam ti tu priču, znaju i verovatno i slušaoci da sam ja to saznao tako što je moj – sin mog dobrog drugara koji danas radi kod nas, toliko je vremena prošlo, mi rekao to nešto postoji. Ja sam bio dovoljno stariji da mene uopšte ne tangira, znao sam globalno ko postoji i obično sam to pratio u onim nišama koje su mene zanimale: sport, tehnika, itd, gadgeti i slično. Ali, nisam znao da postoji scena ovde. I onda mi je on to pokazao, ja sam to gledao sa njim. Tad sam se prvi put u životu osetio stvarno staro. Baš, baš staro. 🙂 I onda sam skapirao – OK, postoje pojedinci koji rade neke interesantne stvari, postoje pojedinci koji rade nekakav edukativan sadržaj, itd, ali postoji ta skeč forma i postoji jedna grupica jako mladih ljudi u tom trenutku koji rade nešto veoma interesantno, ali na jednoj zdravoj bazi. U smislu da i dan-danas najlakši način da dođeš do neke veće publike je da radiš nešto što je vulgarno, agresivno, skandalozno, itd. Jer posto to najčešće i najbrže izaziva reakcije. Ako imaš reakcije, onda gradiš i neku vrstu publike. Ali, vi ste mi bili svetao primer još tada da to može da se radi drugačije i da mogu da se pričaju neke malo drugačije priče i da se postavljaju neka ne baš jednostavna pitanja i da se o njima priča. I otad i kad smo počeli sa podkastom, ja sam napisao taj spisak od nekih 80-90 imena i ti si bio na tom spisku od samog početka. Samo se nikako nije desilo da se uklopimo. I ja sam u haosu potpunom, ti isto tako u haosu. Imali smo i koronu. I onda sam gledao samo da ljude sa kojima znam sigurno da će da budu OK da sedimo ovako da ih zovem. I onda smo se nedavno videli na konferenciji koju smo organizovali u Zrenjaninu. I skupio sam hrabrosti da te pitam da dođeš i ti si rekao da hoćeš. Tako da hvala ti na tome, a ono što bih voleo da mi kažeš za početak, pre nego što krenemo hronološki, je ko si ti danas, čime se ti danas baviš?

Ko je danas Milan Inić?

Milan Inić: Ja sam Milan Inić. 😀 Pa, i dalje, već 13 godina snimam za Youtube kanal Yasserstain. Nekako mi je uvek to u glavi, iako ne zbacujemo svakodnevno. Nekad to bude svake nedelje jedan video ili jednom mesečno, ali uvek gledam na koji način možemo da iskažemo to što hoćemo i koji neki vid komunikacije sad postoji. Isprobavamo i nove neke formate. Vidiš izašao Youtube shorts, pa hajdemo da vidimo kako možemo tu vrstu sadržaja da radimo. U ovom nekom poslednjem periodu sam dosta istraživao šta je to što možemo na duže staze radimo. Dosta sam razgovarao sa ljudima van ove neke moje struke, razgovarao sa roditeljima, profesorima, mladima, da se ponovo zbližim nakon korone sa svim tim generacijama i vidim oko čega ćemo se fokusirati, koje su to teme koje ćemo da obradimo, ne samo odjednom, nego da ostanemo tu da i dalje obrađujemo. Pored toga, vodim i društvene mreže nekim firmama i tu sam i kao konsultant. Tako da to mi je neki day job, 9 to 5, ali, da, isključivo to Yasserstain snimanje. I sad smo izbacili nezvaničan film “Biti taj l1k”. Pa, uvek je taj neki balans između to nekog tradicionalnog medija i tog nekog online hustle što ljudi rade svakodnevno, kako uspostaviti taj neki balans, pa time se bavim i živim život u Novom Sadu.

Ivan Minić: Ono što je uvek tradicionalno, već više od 100 epizoda, od trenutka kad sam ja skapirao kako bi ovo trebalo da izgleda i šta ja ovde treba da radim, a trebalo mi je neko vreme, tradicionalno prvo pitanje koje postavljam je Munchmallow pitanje, šta si hteo da budeš kad porasteš?

Kad porastem biću…

Milan Inić: Pa, to je ono još predškolskog što mi je palo na pamet, da perem automobile, pošto sam voleo da se igram sa vodom. 🙂 To je ono kao imaš crevo, možeš da prskaš nešto i da ne uđeš u neku problematiku. Ali, da sam baš razmišljao o nekoj karijeri, samim dolaskom tih nekih muzičkih spotova u mom životu sam video hoću nešto sa ritmom da radim. I onda ono što imaš na klavijaturi neke presete, tipa, neke pesme koje puštaš, pa miksuješ. Uvek me je to zanimalo, kako se nešto novo može kreirati. Imaš jednu, imaš drugu, hajmo nešto treće da napravimo, pa me uvek nekako to zanimalo. Odrastao u crtaće Cartoon Networka, Džim Kerija i sve te stvari koje te privuku kad si osnovnoškolac. Znao sam da hoću nešto vezano za film, ali mi je stric tu u osnovnoj školi pokazao Adobe Premier. Sami mi je instalirao i onda samouko krenuo u to, snimao se sa plišanim igračkama, da naučim sebe da montiram. Tako da od tog momenta sam hteo da budem montažer i da nešto naučim da izmontiram. Jer još tad mi je rekao: “Bolje da si montažer, nego da se bakćeš sa opremom. Uvek ti treba neka nova kamera, novo svetlo.” 😀 Tako da taj savet mi je dosta uticao na neki moj izbor. Šta sam rekao sebi tad, čime želim da se bavim, da naučim da se izrazim, koji god da je to neki art form, ali montaža mi je uvek bila tu nešto primarno u glavi.

Ivan Minić: Uvek postoji momenat da loš materijal koji je dobro izmontira uvek izgleda bolje nego dobar materijal koji je loše izmontiran. 🙂

Milan Inić: Da, da!

Ivan Minić: Ljudi često ne razumeju koliko to može da popravi ili upropasti nešto, kad imaš jako dobru, i muzika i prateće sve, audio deo, koliko može da unapred ili da unazadi ono što imaš od materijala. Jer danas realno svi mi u džepu nosimo dovoljno moćnu kameru da snimimo nešto da izgleda jako dobro, sa nekog bazičnog tehničkog aspekta. Škola, za svakog od nas – hajde da krenemo prvo od osnovne, pa onda ćemo da krenemo sa Karlovačkom gimnazijom koja je vrlo važna u tvom životu i generalno postoji razlog zašto ta škola ima tu reputaciju koju ima u celoj zemlji. Ali, osnovna škola je neki prvi susret svih nas sa nečim što podseća na ozbiljan život. Prvi put imaš neke realne obaveze, prvi put imaš neko nezavisno merenje kakav si u odnosu na sve ostale. Prvi put imaš mogućnost da u nekom širokom dijapazonu stvari pronađeš sebe u nekim oblastima i prvi put imaš tu obavezu da i ono što te ne zanima i dalje moraš da učiš, i dalje moraš da se baviš tim. Kako je to bilo u tvom slučaju?

Pronalazak sebe tokom školovanja

Milan Inić: Ja sam ogroman kampanjac bio pre svega. Malo se to odrazilo i kasnije na život. Nekako sad kad pogledam na sve to, bio sam taj autsajder-introvert, koji je pokušao, recimo, da trenira fudbal, ali ga je odvlačilo od samog sporta to što se u razredu uvek vijala ta agresivna pitanja, “za koga navijaš”, pa tuče, ferke, pa me to nekako distanciralo od tog nekog trenda u mojoj generaciji. Tipa, pratiš fudbal i gledaš WWE. I onda sam okrenuo više ka tim nekim svojim crtaćima i Youtube klipovima, kad sam otkrio Youtube. Na neki način sam onda težio i ka tim stvarima. Mislio sam kao Im not like the other kids. Zapravo, uvek sam se distancirao od te neke agresije koja je baš bila prisutna u školi. A što se tiče samog obrazovanja, isto gledao sam da dosta improvizujem. Ta neka improvizacija je bila veliki deo isto i mog odrastanja. 🙂 Odrastao sam uz stariju sestru koja je uvek učila sve, nervirala se da li je dobro naučila, jeste-nije. I onda me je gledala ovako, kad je videla da sam ja to za dve godine lako odradio. To je uvek neka dinamika bila između nas dvoje, da se ona uvek više trudila, učila, ja sam gledao na koji način mogu da nešto drugačije odradim: kako drugačije napišeš sastav. Imaš temu “Jesen u mom sokaku” i hajde da ne pišem samo o lišću već da vidim na koji način još mogu da pristupim toj temi. Uvek me je to zanimalo, kako mogu sebe malo da ubacim u to gradivo i da možda nešto van knjige još spomenem. Uvek me je to nekako privlačilo, da.

Ivan Minić: Da, zvuči možda malo previše edgy, ali da uhakuješ profesora na neki način.

Milan Inić: Da, da! 🙂

Ivan Minić: I jeste, ti ne moraš da znaš sve, ali ako znaš nešto i znaš malo više nego neko drugi, oni će zapamtiti to što si ti rekao, što nije niko pomenuo nigde, što ne piše u knjizi. I kad to triggeruje da si ti rekao nešto što niko drugi nije rekao, neće više da te pita banalne stvari. Ona misli da ti znaš sve, iako zagrebe malo dalje, biće dosta, dosta napeto. 🙂

Milan Inić: Da, tako sam kroz osnovnu prošao, da, ali odličan đak i sve, da.

Ivan Minić: A srednja?

Milan Inić: Srednja? Srednja me totalno promenila. Totalno me promenila. I dalje sam kampanjac bio, ali tu su profesori malo više vremena imali. Bila je drugačija dinamika. Mi tad još imali internet na telefonima. Tek nakon naše generacije je to krenulo. Imali su i vremena, i volje, i strpljenja da se pokuša posvetiti svakom đaku kao neponovljive ličnosti, koliko školska mašinerija to ne dozvoljava, jer imaš razred od 20+ učenika. Ali, bili smo distancirani od grada u Karlovačkoj gimnaziji i to je totalno drugačija dinamika. Ti kad si na malom odmoru, kad si na času, kad učiš u autobusu do škole, totalno si fokusiran – u tome si i nisi sada u tom nekom saobraćaju u ludilu koje te dekoncentriše. I dozvolili su nam – ne dozvolili su, stvorili su dovoljno bezbedan prostor da mi obrazložimo to što kažemo i da možemo da kažemo zašto to tako mislimo, da razvijemo taj neki svoj kritički stav, da nije sad bitno da li si nešto naučio, već da li ti to razumeš. I to možda u tim nekim srednjoškolskim godinama nismo najbolje skapirali da to žele da nam omoguće, ali onda kasnije, nakon srednje škole smo videli koliko je to uticalo pozitivno na nas i koliko smo se onda vraćali na te neke časove. I to je bio neki moj prvi dodir sa okruženjem koje te prihvata na neki način. Niko tu nije special snowflake, nego mogao si da se više raspitaš i da pronađeš neke nove interese. Ne sad gledaš da si u tom jednom šablonu, svi smo tu različiti, ali isto tako pronalazimo i neke iste strasti. Tu zapravo sam prvi put sa ponosom rekao: “Hej, ja snimam nešto.” Jer ja sam još u osnovnoj krenuo da snimam. I da nisam imao tu malo podršku i kritiku, konstruktivnu kritiku od strane svojih vršnjaka, ne bih ni danas ovde sad sedeo. Tako da to mi je dosta značilo. 

Ivan Minić: A koliko je bila teška gimnazija? Koliko je bila zahtevna?

Milan Inić: Karlovačka? Pa, s obzirom da je to jezička gimnazija, ja sam to upisao, jer je bilo manje matematike i više si mogao da se fokusiraš na engleski. Hteo sam da ga još malo više razvijem, da naučim tu gramatiku. Pričao sam i razumeo sam engleski zbog sadržaja koji sam konzumirao, ali da mi ne zarđa, da mi nekako tečnije sve ide i u komunikacija sa ljudima iz inostranstva. Tako da sam se zato opredelio za tu školu, ali sam malo odbijao da učim taj francuski i latinski četiri godine. Teška je, a svaka škola može biti teška i laka u zavisnosti od tvojih nekih lični interesa, ali profesori su uvek gledali da vide gde kočiš, da prepoznaju gde kočiš i da ti pomogne u toj situaciju. Sad na tebi je da li ćeš ti to da zloupotrebiš ili da iskoristiš na pravi način. Opet i ti moraš da se potrudiš, ne sad da očekuješ kao u bilo kojoj školi da će profesor sve za tebe da odradi. Ali nam je pomogalo to što smo na jezicima bili odvojeni još na dve polovine, pa si onda, recimo, imamo njih 12 na svakom jeziku i onda je bilo lakše to neko učenje.

Ivan Minić: I više vremena može profesor da se posveti, manje su grupe, uvek je to negde bitna stvar.

Milan Inić: Upravo, upravo to!

Ivan Minić: Koliko je samo okruženje u tom trenutku bilo stimulativno za sve te ostale nastavne i vannastavne aktivnosti koje si ti imao i sva tvoja interesovanja, i sa jedne strane direktno okruženje, tvoji drugari, vršnjaci, malo mlađi, malo stariji i taj deo profesora i ostalih ljudi koji su učestvovali u radu škole?

Milan Inić: Pa, tad još profesori u srednjoj nisu znali da mi snimamo za Youtube. Znali su da snimamo sadržaj. Nisu znali da to postoji na internetu sve dok nisam završio srednju. 🙂 Ja sam u jednom momentu čak snimao daily vlogove u školi. I tu sam malo sebe učio da ispoštujem neki raspored. Svaki dan sam snimao unutar same škole i dokumentovao taj neki high school lifestyle. Pa, tu sam pronašao zapravo svoje prijatelja sa kojim sam se osećao komforno da sa njima snimam i neke unutrašnje šale smo zabeležili u našem Yasserstain videima. Pronalazilo vreme za sve te vannastavne aktivnosti. I škola je uvek videla ako si za muziku, pevanje, pisanje. Uvek je postojao neki konkurs ili neki projekat gde su te slali i opravdali ti časove i nekako te povezivali. S ponosom su slali uvek svoje đake da predstavljuju i sebe i škole. Naravno, uvek mora da ide neki mentor sa tobom, pa sam uvek dobijao profesora informatike sa sobom kao mentora, iako je samo prikačen profesor. 🙂 Ali, dosta sam i grešio u tom periodu i drago mi je da sam na tom bezbednom prostoru mogao da grešim, da bi onda kasnije mogao sa malo većom dozom samopouzdanja da stupim i ove sve javne vode.

Ivan Minić: Rekao si da je Youtube na velika vrata ušao u tvoj život još u osnovnoj školi.

Milan Inić: Da.

Ivan Minić: Kao pre svega konzument tuđih sadržaja. Nekako mi se čini da je potpuno normalno i uobičajeno da u tako nekom uzrastu ti kreneš od oponašanja drugih ljudi.

Milan Inić: Da, da.

Ivan Minić: OK, možda uzmeš nešto i dodaš nešto svoje u tu celu priču, ali nije sad to nekakva ultra originalna ideja koju nikad niko nije realizovao, nego baziraš na nečemu, pa onda kroz to tražiš neki svoj izraz vremenom.

Milan Inić: Upravo.

Ivan Minić: Koje su to godine? Pomenuo si 13 da si već aktivan, koje su to godine i ko su bili ti ljudi od kojih si se očešao u tom periodu, koji su ti bili inspiracija?

Počeci Yasserstaina

Milan Inić: Pa, u početku uvek mi je pažnju privukao neki video koji je skeč ili muzika. Da je originalna muzika ili možda parodija na neku pesmu. Tad su onda bile popularne parodije, pored Weird Al Yankovica. Youtuberi su onda videli, izađe Lady Gaga pesma, odmah baci parodiju pošto ljudi prvo naslov pesme i tek na kraju u zagradi parody. Tu su OG-jevi, poput Smosh, nigahige i čitavog tog nekog. Uglavnom su iz Amerike ili Velike Britanije Youtuberi, koji su isto to, u krugu prijatelja, što uvek kažu, iz spavaće sobe koristili alatke koje su im dostupne. I to je mene nekako inspirisalo da mogu već da krenem da radim na tim nekim videima, nevezano za to da li imam neku opremu ili ne. Uvek su svi akcentovali na Youtube od tih kreatora nije bitno koju kameru imaš, nije bitno da li je savršeno ili ne, ovo je bukvalno prilika da isprobavaš stvari i da izgradiš taj neki svoj stil. Tako da, naravno, prve te neke klipove koje smo radili sad kad ih pogledam, nije bila svesna kopija, već, naravno, to što vidiš ti se sviđa gledaš da rekreiraš s nekom nadom da je to opet nešto originalno. Ali, tu u srednjoj školi, to je bila neka 2012. ja mislim smo i taj neki svoj prvi originalni format stvorili, “Stvari koje niko ne izgovara”. Tad još nisam video, recimo, da postoji i to je prvi put da smo dobili taj neki feedback od ljudi koje znamo u životu. Znaš kad ti neko priđe na ulici i kaže: “Hej, dobro je ono Stvari koje niko ne izgovara. Zanimljivo je.” I tad smo prvi put dobili taj neki feedback. Tako da, da.

Ivan Minić: Mislim da je možda najveća vrednost za svakog ko uđe u tu priču Youtubea to što nauči, pod uslovom da ima cilj da napravi neki rezultat i da uspe da napravi neki rezultat, nauči veštinu storytellinga i naučiš da držiš ljudima pažnju.

Milan Inić: Jeste.

Ivan Minić: I shvatiš taj momenat da – OK, danas 2022. zaista fantastične stvari možeš kupiti od opreme za jako mali novac u odnosu kako je to bilo nekad, ali i tada, pre 10 godina, si ti mogao dovoljno dobre stvari da uradiš opremom kojom si mogao da kupiš tako što ne odeš na jedno letovanje ili malo duže spojiš neki rođendan, Novi godinu, letovanje na jednu gomilu i od toga kupiš neku opremu. I to je izgledalo dovoljno dobro.

Milan Inić: Jeste.

Ivan Minić: I taj momenat gde Youtube te nauči da ne mora sve da bude savršeno upeglano, da neće niko da zameri ako imaš neki malo ružniji rez, ako je priča dobra, drži pažnju i sve ostalo. Da ne mora svaka grafika koju ubacuješ da bude najsavršenija nacrtana i to. Nije televizija, nije film. I niko ne može tu količinu sadržaja da pravi na način na koji se pravi dokumentarni serijal ili televizija ili nešto slično.

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: Kako je izgledalo iz tvog ugla pobeđivanje sebe u tim situacijama, da se iskontrolišeš da je nešto dovoljno dobro da može da izađe?

Kako biti (ne)savršen n Youtubeu?

Milan Inić: I dalje sam u toj borbi. 🙂 I dalje. Neću da kažem da je sve lakše i lakše, nekad bude sve teže i teže. 😀 Pa, jeste, često me i kolege i dan-danas podsećaju na Youtubeu: “Pa, zašto ne izbacuješ češće? Pa, hajde, samo izbaci, samo izbaci.” Ja uvek imam taj grudge u sebi, nije dovoljno dobro. E sad, da li i sebe predstavljam ili… Već tu samu ideju – jesmo prvo izdvojili neko vreme da se bavimo nekom temom i sad iscimalili su se ljudi iza kamere, ispred kamere. I nekako gledam, tu je sad zabeleženo i biće zabeleženo i za 5 godina i za 10. Ljudi će se vraćati. Vidim po toj nekoj statistici, ljudi se vraćaju i gledaju stare stvari. I to mi donekle stvaraju opet donekle neki pritisak. Ne samo da li će biti samo savršen rez, nego da li smo dovoljno dobro iskomunicirali nešto. Naravno, sve to smo započeli kao mladi, i dalje smo mladi dok sve to radimo. I onda već gledamo, ako nešto obrađujemo, da se ne kajemo zašto nismo uzeli nešto drugo u obzir. I, naravno, nije mi baš nešto pomoglo kad sam kasnije upisao Akademiju umetnosti. Tu vidim kolege koje se specijalizuju za kameru, svetlo, zvuk i baš teže ka tome da dođu do tog nekog savršenstva, da budu majstori u svom nekom zanatu. I onda gledam – izbacujem stvari na Youtube. 🙂 Ja izbacujem stvari na Youtube i ne želim da nekako olako radim samo stvari, već da opet ja učim nešto i od svojih kolega i profesora, i da se ja donekle usavršim, ne sad da to bude cakum-pakum, već kako neke stvari mogu i brže lakše da radim. Ali, naravno, zbog te neke hiperprodukcije ne možeš se stalno posvetiti svakom frejmu i svakoj zvučnoj traci. I to je neka večna borba koja postoji. I sad nekad sebi moraš reći: “Dobro, ovo je za Youtube.” Ljudi će konzumirati preko telefona, preko televizora. Čak i ako se pusti u bioskopskoj sali, to će ljudi pogledati i bitna je ta neka poruka koja uspe da se iskomunicira, ali opet i taj neki faktor da ljudima ne oduzimaš vreme. To je više sad oko tog neko storytellinga, ako nešto možeš da kažeš u jednom minutu, nemoj ga staviti u video od 10 minuta, već ga skrati. Ako nešto treba da je u formi podcasta, onda stavi to kao temu za podcast. Ako je to za neki muzički spot, neka bude muzički sport. Ako moraš izbaciti ovu scenu, izbaci je. Pa, mislim da je na kraju dana pitanje šta je to što hoćeš da iskomuniciraš i kako najlakše doći do te publike i stvoriti taj neki najveći impact. I malo odstrani ti tu neku svoju samokritičnost koja te možda koči u tim nekim momentima. Ali, ja sam tu za bilo kakav savet. Da li si možda našao u tako nekoj situaciji? 🙂

Ivan Minić: Mnogo puta.

Milan Inić: Šta je tebi tu pomoglo? 🙂

Ivan Minić: Godine. Najviše godine. Jer u nekom trenutku prihvatiš da postoji nešto što se zove dovoljno dobro i dovoljno dobro u ovom trenutku. Da li u nekom drugom trenutku može da bude bolje, može sigurno, ali da li sam ja spreman da uložim tu količinu vremena, napora i svega ostalog? Pa, u trenutku kad nemam nijednu drugu obavezu, imam beskonačno vremena i svega. Ali, kad odrastem i imam sve te obaveze koje uz to idu, onda gledam da ga najbolje uradim u onom vremenskom okviru i finansijskom okviru koji sam ostavio kao prostor za tako nešto. Da, bilo je situacija u kojima ja znam da je moglo da bude bolje, naročito u situaciji kad to ne zavisi samo od mene, nego zavisi i od ostalih učesnika, gosta, itd. Ali, prosto, jedna stvar koju sam prihvatio, iako ne mislim da je to must za sve stvari, ali u ovom formatu epizoda mora da izađe svake nedelje. Mora. Ili može da se ide sezonski. OK, ali i to znači da od cele godine imaš mesec ili dva dana kada ne izlaze, ali ostatak godine mora da izlazi svake nedelje. Da li svaka pojedinačna savršena? Pa, nije, ali je izašla. I sledeća je biti bolja i neće se desiti da su tri zaredom slabije od nekog baselinea za koji mislim da je minimum koji treba da prihvatim. Odnosno, ako mi se desi , onda ću da se zapitam da li to treba da radim dalje ili ne treba.

Milan Inić: Da.

Ivan Minić: Jedna od stvari koja, da kažemo, bavljenje takvom vrstom aktivnosti donosi, i to sam pričao sa mnogim kolegama, između ostalog, pričali smo i pre razgovora sa zajedničkim prijateljom i kolegom, Skokijem, o svemu tome. Bio je on gost, takođe. Koliko te zapravo potapanje u tako neku novu aktivnost ili dugoročno bavljenje nekom aktivnosti osposobi za niz nekih novih stvari koje sada radiš brže, lakše, efikasnije, razmišljaš efikasnije i bolje o nekim stvarima koje… Donese ti toliko toga što je vau i, naravno, ako imaš taj drive unutra, a realno svi ljudi koji naprave nešto imaju drive da budu bolji iz iteraciju u iteraciju, natera te da nešto kreneš da učiš i naučiš. Jedna od najvrednijih stvari koja je meni Youtube doneo, osim beskonačne zabave i mogućnosti da 865.000 puta ponovo pogledam neki potez sa neke utakmice, jer to jeste važno, najvrednija stvar je zapravo neverovatna količina znanja koje je neko sakupio u svom životu, a onda se sintetizovao u nešto što je traje 5-7-10-15-25 minuta. I onda umesto da provedem dve nedelje istražujući nešto, neko mi to približi dovoljno dobro i onda mi konkretno pokaže kako to mogu da primenim. I gomila stvari koje sam učio, i što se tiče dizajna, i videa, i svega toga, osvetljavanja, svega što je negde sastavni deo posla, sam naučio na taj način. I to je počelo pre 10-ak godina, otprilike u isto vreme kada si i ti krenuo da radiš. Danas je toga mnogo više, mnogo je dostupnije. Možeš bukvalno, što tad, recimo, možda nije slučaj, ali možeš da se nakačiš na nekog autora i da pratiš sve što on radi i da bukvalno prođeš fakultet sa njim.

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: A tad si negde morao pojedinačno da juriš stvari koje te interesuje. Ali, to mi je jedna važna tema. Kako zapravo u tom periodu ti savladavaš i učiš nove stvari koje su ti potrebne? Meni je fascinantno – OK, ti si krenuo faktički potpuno samostalno, onda se formirala ekipa i sve što uz to ide, meni je fascinantno da ste vi relativno rano i veoma mladi napravili dogovor ko se čime bavi, imali organizaciju, plan snimanja. Ne izgleda to sad kao produkcija ozbiljna, ali postoji, brate, podela obaveza i sve što uz to ide. Nije palo s neba, na neki način je do toga došlo. Kako je to toga dolazilo i kako si se od trenutka kada si rekao: “OK, ja hoću nešto da izrazim”, kako si se usavršavao da pored toga što imaš tu potrebu i umeš to da uradiš na kraju dana?

Stvaranje i uporedo učenje

Milan Inić: Pa, uvek je drugačija dinamika u zavisnosti od toga šta snimamo. Sad gledam da budem jednako iza kamere koliko moram da budem ispred. Ne zato što želim da budem ispred kamere, jer… Više me uvek zanima to behind the scenes što se dešava, koordinacija kolega iza kamere, zvuka i montaža – sam editing. Uvek volim da taj final touch dam ja ovako u editingu, ali drago mi je da sam upoznao kolege koje – uvek zovem isto kolegu Luka sa zvuka, svi ga znaju Luka sa zvuka, koji dolazi na naša snimanja kad snimamo tako baš full-on skečeve, van ovog što se direktno obraćam kameri. Gledam da uvek zovem neke kolege koje imaju vremena da usavrše taj neki svoj zanat i daju neke svoje predloge. Mogu da ti dam primer, muzički spot “Ćelije” koje smo sada radili. To je nešto najpribližnije toj full produkciji koju smo sad imali. I neka pre-production faza koja je trajala mesec-dva, od samog smišljanja pesme, izvučavanja udžbenika iz 5. razreda šta je to ćelija, ćelijske organele, citoplazma, ćelijska membrana. I nekako smo se dobro koordinirali, što se toga tiče. Bio sam prisutan u svakom tom nekom segmentu. Moj kolege Boćo, koji je i pisao tekst, je otišao, nabavio sav materijal za istraživanje. Zajedno smo seli i videli koji bi bio zanimljiv koncept. Tako da sam taj brainstorming period mi je najbolji u čitavom ovom iskustvo, što nebitno da li je neko sad snimatelj ili asistent u montaži, da svako da neki svoj predlog i da onda tako dođemo do nekog end resulta, dođemo te neke ideje i te neke strasti. I tu nam dolazi do tog nekog kontaktiranja ljudi koji su nam uvek isto dostupni. U Novom Sadu imamo osnovne škole sa kojim sarađujemo, u kojim uvek snimamo, imamo decu sa kojom isto snimamo. Tako da do tog nekog planiranja je došlo vremenom, kroz godine, kad smo stekli i poverenje i tu neku saradnju sa raznim ljudima koji su uvek tu da s nama iskomuniciraju tu neku ideju, a to je olakšamo, da li školske lekcije ili međuljudski odnos među mladima. Uvek gledam da sam prisutan i ja u tom procesu snimanja, kada se postavlja kadar, kada se crta storyboard, kad se gleda koji će palet biti kolor korekciju. Jer nekako želim i ja sve te neke stvari ne nužno naučim da sam da to sve ispoljim, nego da vidim kako ja onda mogu da olakšam taj posao ljudima u priprodukciji. Tako da samim tim što se bavim montažom i što sam navikao na tu neku dinamiku sa kolegama na filmskom setu ili na setu za ispitni film – mi je to jednostavno sve prirodno, kako komuniciramo. I uvek je ta neka improvizacija, jer desi se, pogotovo kad radiš sa mladima, sa decom, desi se – neko se razboli ili ne može zbog škole ili lokacija je otkazana, i uvek gledamo na koji način možemo da se tu adaptiramo. Ali, najveći procenat jeste u samoj montaži. To su nedelje. 😀 Nedelje u editing roomu. Ali, sad sam otišao na sve strane, jer teško je opisati naš bilo koji snimajući dan, jer uvek varira, uvek je drugačije. Nekad nemamo, recimo, budžeta ili nemamo trenutnih mogućnosti – da li je to pod koronom kad smo, recimo, bili, da na kraju one-man band mora da se radi. Ali, to nam je opet i drago, čak i kad nekad koristimo i našu stariju opremu, čisto da dobijemo taj neki mali šmek ranijih klipova, što isto ljudi tako traže.

Ivan Minić: Pa, ima taj momenat, pomenuo si to negde sa kolegama sa fakulteta, gde, naravno, postoje ljudi koji pronađu svoje interesovanje i usmerenje, i žele da budu najbolji u nekoj konkretnoj stvari, da budu najbolji zupčanik u nekom procesu, ali postoji potreba – OK, to je specijalista i generalista – u nekoj podeli postoji potreba za ljudima koji su generalisti i koji razumeju širu sliku, razumeju ulogu svakog od učesnika u svemu tome i u principu vrlo često mogu i da zamene svakog od učesnika. Ne dovoljno dobro, odnosno ne idealno, ali dovoljno dobro u datim okolnostima. I ja često, i kad sam klincima predavao, itd, nije poenta u tome da ti naučiš da radiš taj posao. Poenta je naučiš dovoljno kako taj posao funkcioniše da bi mogao da daš dobru instrukciju, da bio znao šta da tražiš.

Milan Inić: E, to!

Ivan Minić: Jer ako ne znaš šta da tražiš, to ćeš i da dobiješ. 🙂

Milan Inić: Upravo to, da! 🙂

Ivan Minić: Hoću da te vratim malo nazad. Pomenuo si koliko je srednja škola za tebe bila značajna i to okruženje koje si imao da prvi put nekome u okruženju – dakle, ne u tvom web okruženju, nego u tvom realnom okruženju kažeš: “E, ja nešto snimam. Evo pogledaj”, itd. Kako je izgledao taj iskorak i kako je izgledalo to da kada kreneš da snimaš, kreneš da dobijaš nekakve povratne informacije od ljudi koji to gledaju, prate, koje ne poznaješ, ali čak možda i u nekim situacijama i ne želiš taj feedback, ali on neminovno dolazi zato što postoji publika. Kako je to sve izgledalo? Jer ti si introvert.

Milan Inić: Da. 🙂

Ivan Minić: Vrlo funkcionalan i nikad to ljudi koji te gledaju ovako sa strane, a ne znaju kako funkcionišu introverti, ne bi to mogli da kažu tek tako. Ali, ljudi koji imaju sličan problem se dosta dobro razumeju. Tebi prosto takve stvari nisu prirodne, kao ni meni. Navikao si se i ja sam se navikao, jer 10 godina kasnije ne možeš svaki put da se preneražavaš kad ti neko priđe na ulici i prepozna te, ali kad to kreće, to je veliki šok. Svaka vrsta feedback je šok, posebno što ti radiš sadržaj koji je za mlađe, dosta mlađe, a njihove reakcije su često neodmerene i neumerene. Oni ne umeju da izvagaju šta treba da kažu, oni nemaju taj potenciometar da malo spuste. Nego, ako su oduševljeni, oduševljeni su više nego što možeš da zamisliš i sutradan su zaboravili. Ako im se ne sviđa, reći će ti svašta u tom procesu. Kako je to izgledalo? Dakle, online feedback i offline prvi put kada si imao neku vrstu reakcije povratne.

Šok zvani prvi feedback

Milan Inić: Pa, ono što je meni jednako, i što se tiče i tog online i offline, s tim što taj offline čuješ sa par decibela glasnije, jeste što praksom, tim nekim iskustvom, nekako sebe naučiš da podsetiš u toj situaciji kada pročitaš neki feedback ili kad čuješ, vidiš ga, da se podsetiš da ne uđe svako u tvoj video ili u tvoj sadržaj u istom periodu života. Neko možda ima prvi kontakt sa našim kanalom na našoj 10. epizodi, iako gledalo da je svaki video dostupan. Ne moraš da gledaš 9 epizoda ranije da bi shvatio šta je u 10. I svako se uhvati za tu neku stvar koja njima znači, nešto je njima smešno, nešto je njima bitno. Neko se uhvati za nekog našeg člana, za neku ulogu, za neku situaciju i to je onda njihovo u tom momentu. I sada, ako se vratim na te neke prve reakcije, ja sam navikao kao dobro dan-dobro jutro, da je reakcija “ovaj se gubi po internetu”. Jer bio sam jedini u svoj okruženju koji je nešto izbacivao van Facebook statusa i profilna fotografija opet na Faceu. Bio sam jedini u svom okruženju koji je sebi izbacio u video formatu. Ranije su ljudi u PicMonkeyju editovali svoje fotografije, da svaku bubuljicu skloni i to, i tako predstavljali, dok sam ovde ja samog sebe doživljavao u opet tom nekom videu svetu i tumačio neke uloge koje ne predstavljaju samo mene. I navikao sam na te neke kritike, opet na to dobro jutro i na to neko napastvovanje, da li verbalno ili fizički. Tako da mi je bilo stvarno osvežavajuće, kad god i neko daje konstruktivnu kritiku, pored te repeticije “ovaj se gubi po internetu”. Kad neko kaže: “Hej, mogli ste malo više da poradite na ovome. Ovo je malo iritantno.” I tako neki feedback koji sam dobijao uživo i u komentarima mi je bio od velike pomoći. Jer, da, jasno mi je. Mi smo u tom nekom momentu bili u tom nekom hiru i tako je to zabeleženo. Sledeći put, kao što i sam kažeš, ćemo, naravno, drugačije, jer vidimo i mi sami kad je to izašlo i kakav feedback je sve to stvorilo. Ali, pogotovo uživo komunikaciji sa ljudima koji su dolazili na naša okupljanja još 2013. ja mislim da smo pravili okupljanje kod spomenika Svetozara Miletića i došla samo tri dečaka iz Bačke Palanke. Niko nije došao iz Novog Sada, nego tri dečaka iz Bačka Palanke su došla. I to je bila moja prva neka interakcija sa fanovima, ljudi koji me ne znaju uživo, nije sad da se znamo iz hodnika ili nešto, već da baš razgovoram sa ciljnim publikom i šta njima to znači, kako to doživljavali. I to mi je stvarno pomoglo da i ja sad na neki način stvorim i taj neki odnos sa publikom. Ne sad nužno da samo kreiram ono što oni traže, već ja vidim šta izaziva neku reakciju kod njih i onda ti u njihovim očima i njihovom govoru prepoznaš šta je to što je njima možda potrebno u tom momentu: da li je to neki sagovornik, neki istomišljenik, da li je to neki bezbedni prostor da oni mogu da komuniciraju, ne sad samo online i u komentarima, već baš tako uživo na okupljanjima. Kasnije onda kad smo pravili turneju 2014, vozom smo išli, pričali smo do Niša kako se ide dva-tri na sat u nekim momentima. Uzeli smo par nas Youtubera tu mesečnu voznu kartu i išli smo po Srbiji: Niš, Šabac, Sremska Mitrovica, čitava Vojvodina. Na tim meet-upovima nemamo samo faktor “došao je Youtuber u vaš grad”, nego baš da razgovaramo sa njima i da vidimo oni to doživljavaju i kako mi možemo naš sadržaj da prilagodimo i njima, ne samo da polazimo iz svoje spavaće sobe. Ali, ume da bude glasno i moraš neke stvari onako i blokirati u glavi kad čuješ, pogotovo kad je taj efekat mase. Mnogo mi više prija kad imam face-to-face razgovor sa jednom osobom, kad se sretnemo na ulici ili u chatu ili na Discordu, nego je njih više, pošto onda ne možeš baš uspostaviti taj neki konstruktivni razgovor, pored toga “može slika, grupna slika” i to neko vrištanje, što ne prija baš u svakom momentu, da.

Ivan Minić: Ili nikad. 🙂

Milan Inić: Ili nikad, da. 🙂 Ali, postoji ta neka doza adrenalina koja te uzdigne i nekako imaš ta neka očekivanja koja moraš da ispuniš, pa onda kao neki mali blackout da dobiješ. 

Ivan Minić: Kaži mi, kako si nalazio motivaciju da nastaviš da radiš od trenutka kada si počeo? OK, taj inicijalni trigger mi jasan. Imao si potrebu, ali prilično sporo sve to ide u startu. I tebi je mnogo teže i kompleksnije i porađaš svaki klip, itd, a i feedbacka nema baš previše i verovatno se pitaš da li to ima ikakvog smisla, ali neophodno je da izdržiš neki period da bi došao do nekog rezultata. Sada sve češće ljudi koji ulaze u tako nešto, da krenu da stvaraju neki sadržaj na Youtubeu, recimo, ili na bilo kom drugom kanalu, često su to ljudi koji već imaju neki društveni kapital koji su doneli. Već ih prate neka masa ljudi i oni će od starta imati vidljivu uzlaznu putanju. Pa, sad zavisi koliko dobro su pogodili, ali sigurno neće krenuti od nule, pa 20, pa 50, pa 100, pa posle 50 klipova doći do 1000. Nego će od starta krenuti sa 5-7-10.000 i vrlo verovatno, ako dobro gađaju tu publiku, a već ih znaju, to će rasti mnogo brže, ali kad krećeš iz nule nije to baš tako jednostavno. Kako je tebi to bilo?

Prevazilaženje inicijalne motivacije

Milan Inić: Pa, i tada još postojao taj drive, “dođi do 100.000, pa dobiješ taj playbutton”. To je više kao dobio sam neku medalju. To je taj neki san koji vidiš i ti ljude koje pratiš da su došli do tog nekog broja. Ne sad da je to neki broj koji znači u kalkulaciji, već više dobio si tu neku zahvalnicu. I to nije samo tvoja već rad svih ljudi koji i prate i stvaraju sa vama. Tako da uvek je taj drive ovde negde prisutan, ali evo i dan-danas što mi isto skreću pažnju, kao zašto ne izbacuješ često. Nikad nismo izbacivali često. Apsolutno nikada. Najčešće sam snimao one vlogove, ali to nisam ni izbacivao na Yasserstain kanalu. Nekako uvek me je vuklo kad čuje neko melodiju. Šta god da sam snimao, pogotovo u tim nekim ranijim videima, koji su sad i na private zbog copyrighta, jer koristio sam instrumentale koji su postojali tad na Youtubeu. Upalim bukvalno muziku i kroz te neke instrumentale mi se rodi neka slika. Ili kroz tu jednu scenu uzmem i kreiram čitav video sa drugarima. To me je jednostavno vuklo. Vidim kako od jedne stvari mogu da napravim nešto drugo. To je taj neki drive koji me je radio. Jer od 2009. do 15. smo mi to radili da nismo nijedan dinar, recimo, dobili. Tako da mislim da je to veliki plus bio za mene lično, što nisam ulazio u sve to kao što bih sad, recimo, ulazio, a to je da imaš taj faktor koliko pregleda postoji – toliko vrediš, pa da te vuče. Ili da li ćeš imati sponzora i da li ćeš zaraditi nešto od AdSensea. Nije mi se uopšte to dovodili u pitanje tada. Nije to toliko bilo ni dostupno, nego smo imali tog nekog vremena, tih nekih 5 godina, da organski kreiramo tu neku svoju publiku, koja jeste dolazila-odlazila. Nisu sad svi i dalje tu da prate naš sadržaj. Ali, uvek i dan-danas me to vuče da kroz taj neki osećaj iznutra koji imam da iskomuniciram ne sad samo više svoju neku stvar, nego baš na tim okupljanjima sam upoznao i mlade i starije koji su prilazili sa nekim svojim pričama. I onda kad neki određen video snimam, imam njih u vidu. Sad zvuči to jako kliše kad izgovorim, ali stvarno… Imaš njih u vidu i znaš da – ne sad da oni zavise od toga da li ti izbacuješ video ili ne, nego znaš da to otvora neke razgovore. I to meni ima tu neku pravu vrednost, da pokušam da negde olakšam nečiju okolnost ili da nekom stvorim komfort zonu. Ne sad samo beg od realnosti, dosta tako definišu Youtube sadržaj je beg od neke realnosti. Ne, tu je da neke stvari i naučiš. Nismo sad samo neki nužno help sadržaj. Prosto ljudi koji rade i recenzije, instrukcije, tutorijale. Ali, da gledamo da taj edukativni isto deo ubacim u sve to i vuče me i to što sam svaki put nešto novo naučio. Sad u ovih godinu dana sam naučio kako da držim radionice sa mladima. I to mi je ogroman plus, gde sam ja doživeo neki svoj vaskrs, kao: “Vau, šta je sve ovo što zapravo čini jedno predavanje.” Tako da kroz ove godine sam uvek nešto naučio. Od 2015. kako je to rad sa brendovima i agencijama, kako je to napraviti festival u Sava Centru, kako je to napraviti svoju turneju, kako je to napisati knjigu, kako je to otvoriti firmu. Uvek su to neke nove stvari koje sam započinjao i onda sam imao period od par meseci-godinu dana, da moram to da učvrstim na neki način i da naučim. Tako da uvek su te neke nove aktivnosti bile prisutne i to je me držalo, a ovo sve ostalo oko pregleda i komentare usput se to dešavalo, ali nije me to vuklo. Da me je to vuklo, ja bih već odavno odustao, da kažem.

Ivan Minić: Jedna bitna stvar je, naravno, publika koja je postojala i krenula da raste. I sa jedne strane svaka vrsta feedbacka, s druge strane jedna velika količina ljubavi koju dobijaš u tako nekom procesu, koja svakome znači. Ali, posebno interesantan momenat za vašu priču, koji nije baš čest slučaj, ima toga, posebno u inostranstvu ima toga, ali kod nas toga nije bilo baš mnogo je da postoji čitava jedna komuna nekih ljudi koji su tu učestvovali, svako u svom nekom domenu. Neki iza kamere, mnogi ispred kamere, gde je svako imao neku svoju ulogu. Ti jesi bio vođa parade i verovatno mnogo toga se ne bi desilo da ti nisi vukao da se to desi, ali isto tako mnogo toga ne biste postigli da nije bilo i drugih ljudi, njihovog doprinosa, njihove kreativnosti i toga svega.

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: E sad, kako jedan mladi introvert dođe do toga da oko sebe okupi sve te ljude oko nekakve ideje koja je primarno tvoja, ali postane zajednička?

Kako je introvert okupio silnu ekipu?

Milan Inić: Upoznao sam se sa drugim introvertima i možda nekim ekstrovertom. 😀 Pa, uvek sam radio u krugu prijatelja. Uvek. Nije sad meni neki cilj da mi dovedemo nekog profesionalca da on svoje odradi, nego smo gledali da se mi svi prijatno osećamo u tom nekom momentu dok snimamo. E sad, možda neka moja nesposobnost da odrađene situacije prepoznam ili da uopšte prepoznamo, sad kad vidim nije se možda svaki dan svakome snimalo, ali eto zadržao u sebi, ali ja sad prepoznajem tačno te neke razlike i u mojoj komunikaciji na setu i u brainstormingu. Upoznavanje drugih introverta – ja sam 14-15. upoznao i druge Youtubere. To je bilo kao: “Postoje drugi?! Yes!” Pa, ta kolaboracija je ogroman, ogroman deo čitave naše Youtube zajednice, što smo baš u tom periodu, počevši od našeg rada sa Ciletom, pa postoji ona najpopularnija pesma, “Yasserstain protiv Cileta”, koji iz nekog razloga ima 7 miliona pregleda. 🙂 Kako bi sad promenio taj tekst, ali, da… Ta kolaboracija me isto dosta vukla, to što nisi sam u tome. Nebitno da li sam ja tu vođa neke parade, da li je to Yasserstain kanal ili Youtubea kod nas, nisam sad tu vođa. Tu su i drugi ljudi koji stoje na frontu i iz drugih država, ne samo iz Srbije. Velika stvar je bila što smo se upoznali sa Youtuberima iz Hrvatske, Bosne, Makedonije, Crne Gore. Bilo je dovoljno da smo se samo prvi put videli uživo i da smo odmah mogli komforno da pričamo. To mi je nekako neopisivo. U toj grupi introverta, koji ranije nikad nisu uživo imali kontakt, ali čim smo se našli, kada smo imali već hiljadu tema koje smo proradili. I to mi je bilo neopisivo. Kao da ste našli na 10 godina mature, tako je nekako. Kada smo već imali neke priče zajedničke koje ćemo da podelimo.

Ivan Minić: Da, ja to često kažem za goste u Pojačalu. Svi ljudi misle da su većina gostiju koji mi dolaze ovde moji prijatelji. I jeste, dobar deo jeste, ali ima ljudi koje ja prvi-drugi-treći put vidim u životu i nemamo neku beskonačno dugu istoriju. “Ali, kako možete da pričate tako?” Pa, ljudi sa sličnim dijagnozama se prepoznaju. 😀

Milan Inić: Da, slične dijagnoze, slične traume! 😀

Ivan Minić: Ali, bukvalno! Ima zajedničke teme, jer to je ono što u suštini spaja ljude. Zajedničke teme, zajednički interesi i sve što uz to ide. Ako je neko potpuno drugačiji od tebe i ne razume to što ti prolaziš, a ti ne razumeš to što on prolazi, vrlo teško možete biti prijatelji. Možda postoji neka nit koja vas spaja, koja je jača od bilo čega, ali statistički jako je mala šansa da ćete biti prijatelji. 🙂 Ali, ako ste slični i ako u toj situaciji kad se skupi vas 10 takvih sličnih, zvuči možda malo previše brutalno, ali ja sam sad sklon tim preterivanjima, više to nije sam protiv svih, nego us against the world. Bukvalno. Više se ne boriš sam sa sobom za goli život, nego se zajedno borite, pa je malo lakše. I malo je lakše kad vidiš da nisi sam i nisi jedini koji ima te stvari koje te muče, te tvoje dileme i sve što uz to ide. OK, dobijaš ti razne vrste feedbacka, dobijaš ljubav, dobijaš podršku, dobijaš hejt, dobijaš sve što uz to ide, ali niko zapravo ne zna kako je tebi. Vrlo retko se dešava da neko ti napiše nešto ili ti pošalje nešto, gde stvarno oseća to kako je tebi. To prvo vrlo mali broj ljudi uopšte razume i šansa da se preklopite, poklopite i da on to razume iz nečega gde ti, u tvom slučaju, glumiš u nekom procesu je mnogo teško. Možda u ovom formatu koji ja snimam je lakše zato što meni gomila ljudi, mojih prijatelja koji slušaju podkast je rekla: “Ja sam naučila/naučio toliko puno o tebi u ovom celom procesu.” Ali, ovaj format je takav. Mi sedimo, pričamo. Ja ne igram ulogu, ti ne igraš ulogu, nego sam ja – ja, ti si ti, pa postoji prilika za tako nešto. Delimo fragmente svog života. Ne možeš ti u dva sata da ispričaš 30 godina života, ali možeš da ispričaš neke važne, važne momente i fragmente. Kako je uopšte došlo do toga da se vi upoznate? Rekao si kada je to bilo i da je to suštinski relativno brzo došlo na nivo regiona, ali otkud uopšte inicijativa? Ko je to pokrenuo? Kako je do toga došlo?

Milan Inić: Pa, prvo smo se u okviru samog Novog Sada nas par upoznali putem Youtube inboxa, kad je Youtube još imao inbox. Da, nisam imao Facebook tad, nego idem na Youtube inbox koji će da živi, kao što vidite. 🙂 I bukvalno smo se našli: “Hajde da snimamo zajedno.” To je Marek, Igor, Valent i ta ekipa koja i dan-danas gledam kao na founding fathers of Youtube. I uvek pitaju: “Zašto vas ima toliko u Novom Sadu?” Uvek bude to postavljeno pitanje, ali našli smo se tu. A moje prvo neko poznanstvo van Novog Sada, pa tako se reflektovalo i sve ostalo, kako smo se upoznali? Publika nas je upoznala. Meni je na Facebooku, Facebook grupi, neko napisao: “Hej, Yasserstain, ima ovaj sjajan Youtuber. Srpski tutorijali, Cile. Pišu mu.” Ja mu pišem i tako smo uradili jedan collab. “Hoćeš da mi gostuješ u videu? Da nešto pročitaš? Pošalješ mi materijal.” I više ta neka želja da publika baš vidi tu smo, komuniciramo, nije neko rivalstvo. To je bilo bitno da iskomuniciramo s publikom, jer svi su nekako doživljavali kao: “Ovaj ima ovoliko subscribera, ovaj ovoliko.” Ali, onda čim su videli da smo mi dve osobe, tri osobe, četiri osobe koje zapravo žive na planeti Zemlji, koji žive u istom univerzumu i pojavljuju se jedan drugom na kanalu, tu se onda neka sloga pojavila, da kažem, i ta neka zajednica se oformila, pa smo onda u par navrata pravili baš takva okupljanja po parkovima: Novi Sad, Beograd, Pančevo. Cile je iz Pančeva, pa uvek smo Pančevo tu ubacivali. Pa je Cile napravio taj jedan veći skup, gde je zvao i više Youtubera. Sad će biti – pa, to je bila 2014. godina. To je završilo po novima. To tačno vidiš kad novine krenu da pišu, to je kao da je ušao u taj neki mainstream media. I onda sam došao na ideju da pitam Cileta: “Hej, hoćemo možda da napravimo neko okupljanje kod nas, da nije samo u okviru parka, gde moramo da prijavljujemo policiji ili da se ljudi gaze?” Jer bilo je nenormalno to kontrolisati. Kad krene okean… Upravo tako, izvinjavam se! 🙂 Kad krene okean mladih da organizujemo kod nas neki festival, jer znam da u inostranstvu je postojao Vitkon, pa onda smo uključili i druge ljude u tu priču. Potpisali kao koautori. Dosta sam neiskusno ušao u čitav taj proces, ali to je više taj neki hir koji krene. “Hajde da napravimo ovo da bude bezbedno, da bude showcase. Ljudi ne samo iz Novog Sada, Beograda, već da vidimo sa Balkana da napravimo.” Pa smo napravili Balkan Tube Fest. Išao sam dvaput u LA, tamo baš Vitkon, da vidim kako i tamo funkcioniše, pa upoznao sa svim tamo kreatorima, organizatorima, pa gledao da to kod nas da donesem ovde. Jedan taj prvi veći festival bio Balkan Tube Fest 2015. u Sava Centru, gde je bilo neopisivo haotično koliko je ljudi došlo i nismo uopšte očekivali takav odaziv ljudi. 2015. i 16. sam radio tu na festivalu i na čitavoj kreativi, pa sam izašao pošto je bilo van moje kontrole. To je bukvalno ušlo u mašineriju.

Ivan Minić: Inače, taj momenat – klinja koji mi je rekao da vi postojite 2010-11-12 je 2015. na tom festivalu vodio program. 

Milan Inić: Vodio je on program?! 

Ivan Minić: Da, da.

Milan Inić: On je bio voditelj tu?

Ivan Minić: Jeste. I upoznaćeš ga posle.

Milan Inić: Stvarno?! 🙂

Ivan Minić: Videćeš ga posle. 🙂

Milan Inić: Onda se seća stampeda koji je bio na main stageu tada.

Ivan Minić: Ja sam video. Ja sam video snimke i video sam fotke. To je bilo nadrealno. I meni je potpuno… Nisam ja sebe doživljavao toliko matorim u tom trenutku. 🙂 Imao sam 30 godina, ali dešava se nešto za mlađu publiku, ne naj najmlađu, nego tu neku publiku, recimo, od 9-10 do 15-16-17 godina u Beogradu, i ja nemam predstavu da to postoji. Dešava mi se na 500 m od gajbe i ja nemam predstavu da to postoji. “Dobro, doći će tamo neki ljudi.” Ne, ne, ne, biće 5000 dece. Zovu ljudi: “Je li znaš nekog ko može da završi karte?”

Milan Inić: Da, raspodalo se sve.

Ivan Minić: “Brate, ne znam. Ali, dobro.” E sad, taj momenat koji si pomenuo – dakle, u tom nekom periodu suštinski za sve vas to je hobi, obaveza, vrlo ozbiljna obaveza čim je došla na neki nivo i očekivanja ljudi, publike, itd, ali hobi. Suštinski, tu nema novca. U kom trenutku uopšte ulazi novac u celu priču i šta to negde menja? Jer i ti si porastao u međuvremenu i više nisi onaj klinac koji ima svo slobodno vreme ovog sveta i treba mu nešto u šta će da se usmeri, čime će da se bavi. Nego, OK, imaš ti sad nekog vremena i sve je to u redu, ali treba od nečega i kisela voda se kupi i sve to što uz to ide. Na neki način treba sebi da opravdaš energiju, vreme i sve ostalo, i svoje, i ljudi koji su uključeni u taj proces. A finansije su pod znakom pitanja. Dešava se negde u paraleli to da brendovi počinju da prepoznaju mogućnost koju ta vrsta sadržaja i zajednice nudi, ali kako je to izgledalo iz tvog ugla u tom trenutku kreatora koji već 5-6-7 godina nešto radi?

Saradnja sa brendovima iz ugla Yasserstaina

Milan Inić: Pa, tad nisam uopšte razmišljao o tome da li može neki brend uopšte da nas kontaktira. Pošto, kao što kažeš, bili smo distancirani od ostatka sveta. Bili su ljudi koji nas prate, koji prate Youtube, ne samo nužno Youtubere, već imaju naviku, uđu na Youtube i prate individue ili određene serijale ili da tu prolaze taj neki vid zabave ili edukacije. I onda 2015. zapravo, tu negde početak godine su me kontaktirali iz agencije. Tad je baš Skoki radio u Executiveu, tako sam ga i upoznao. Kontaktirali su me za sponzorstvo. Jedan brend koji tad još nije mogao da se imenuje, koji je s nama da radi. U pitanju je Fanta. 🙂 Ja još nisam znao koji, ali stvarno, potpisujem, ja kad sam dobio taj mail, ja sam mislio: “Šta ako je Fanta?” Jer najviše volim Fanta Shokatu od gaziranog pića. I ostala mi je zapečaćena ona reklama još kad sam bio mali, ona Fanta Shokata, pa elektricitet na sve strane.

Ivan Minić: Sam taj momenat obrnute etikete mi je oduvek bio genijal i brilijantan. 🙂

Milan Inić: Da! 🙂

Ivan Minić: I taj momenat da povežeš moderno piće sa zovom, koja je najtradicionalniji ukus koji postoji.

Milan Inić: Bukvalno!

Ivan Minić: Svi smo odrasli sa traumama kad ti neko ponudi sok od zove: “Možda ipak ne mora!” Ali, spojiš ga sa plavom bojom, kreativnim brendingom i postane nešto što je jako, jako kul piće.

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: I ceo brend Fante je potpuno bio okrenut najmlađoj publici.

Milan Inić: Da, pa tinejdžerima, ono fun – zabava. Fanta je ono kao funta – Fun – Fanta. Pa, tu se samo rodila prilika da sada mogu da plaćam ljude s kojim snimam. Snimao sam u grupi prijatelja i svako od nas je tada i dalje išao… Otad sam u stvari krenuo na fakultet, ali imao si neke dnevne obaveze pored toga ovo slobodno vreme, kao koji sport treniraš, snimam, montiram, još neka vannastavna aktivnost. Stvorila se prilika da imamo zapravo budžet da uzmemo neku opremu. Jer, recimo, kad smo snimali tu pesmu, “Yasserstain protiv Cileta”, ja nisam imao 100 evra da uzmem Zoom H1 mikrofon ili bilo šta, nego sam dolazio u Pančevo, kupio busku kartu, odem do Pančeva da kod Cileta snimamo. Jer on je bio jedini za koga znam da ima mikrofon. Tako da tu sam nas rodila ta prilika da možemo da uzmemo opremu, softbox, i tako te stvari. I da imamo taj neki svoj mesečni džeparac. Jer opet nas je tako bilo u sastavu 5-6. I eto da nisam imao tu saradnju sa Fantom ne bismo napravili ni Balkan Tube Fest, jer oni su nenormalan deo festivala te prve dve godine su finansirali. Bili su generalni sponzor svega toga. I ono što mi je to tad stvorili jeste tu neku podršku da zapravo to što radimo da može da ide ka nečemu. Jer uvek sam do tog momenta sam doživljao, baš to što kažeš, to je child’s play, zabavljamo, imamo zabavne momente koje zabeležavamo sad na kameri. A jednostavno to je dalo nekog značaja: “Hej, ovo ljudi zapravo gledaju i ovo zapravo može nešto da pokrene.” E sad, u tim godinama možda još tad nisam to procesovao, i dalje smo snimali zabavne skečeve, parodije, šala na levu stranu, šala na desnu stranu. Ali, jesu nam se stvorile te neke prilike da možemo da izučavamo u kom smeru ćemo ići. Ja sam se zadržao tog nekog skeč formata, koji nije nimalo jeftin. Jer opet kad pogledaš, tad jesam uveo i malo moje kolege u priču, gde smo imali snimatelja, dovodili smo tako nekad tonca, i Deksi isto što je pomogao oko montaže. To su opet ti neki zanati. Sad ja da se zaposlim na televiziji i da radim to što radim sad ovde na kanalu opet to je ta neka tarifa koja ide uz neki video. I stvorila nam se mogućnost da mi zapravo nešto damo publici zauzvrat, a to je isprobamo neke stvari koje nismo uopšte ni sanjali da možemo da radimo. Recimo, stop motion sam oduvek hteo da radim. Imali smo otvorenu komunikaciju sa brendom, gde sednemo na round table, imamo brainstorming za čitavu sledeću godinu i napravimo plan šta radimo online, offline i to mi je bilo neverovatno iskustvo. Opet gledaš ti si najmlađi u prostoriji, svi ostali u agenciji, ali nemaš doživljaj da su oni ljudi sa kravatom i kao biznis ljudi, nego bilo je sve pristupačno i to je ono što mi je nekako opet bilo preko potrebno da ne gledam na tu drugu stranu, na brendove, kao neku samo korporaciju i kao ljudi koji samo sede za stolom, nego da su otvoreni da zajedno sa nama uče na tim nekim stvarima. I to je to neko poverenje koje se desilo.

Ivan Minić: Mislim da je jako lepa, bitna stvar i velika sreća da ste krenuli da radite sa firmom i brendom koji je imao svest o tome i razumevanje na nekom bazičnom nivou šta znači podržati kreatora, odnosno ostaviti kreatoru da radi stvari onako kako misli da treba. Jer i dan-danas, 7 godina kasnije, kad sedneš sa brendom, oni ti objasne šta njima treba i to se ni na koji način često ne gađa sa onim što radiš i kako radiš, itd. I mislim da je mnogo dobro sa jedne strane što si imao priliku na taj način počneš da radiš sve to, a sa druge strane zato što ste to radili tako kako treba imali dobar showcase ostalima: “E, ovako treba!” Ima razlog zašto jedna mala korporacija pušta ljude koje je odabrala sa razlogom da rade to na svoj način, da to iskažu na neki svoj način. Da, da li je to 1000%, 1 na 1, sa brand guidelinesima i svim ostalim stvarima – OK, postoje stvari koje ne mogu da se rade, ne smeju da se rade, ne smeju da se mešaju jedna sa drugom, itd, ali ostavi ljudima slobodu, jer taj mediji podrazumeva slobodu, taj mediji podrazumeva mogućnost da oni to iskažu na način koji je njima prirodan i njhovoj publici blizak.

Milan Inić: Apsolutno. Mislim to poverenje treba da se stekne. I sa druge strane, verujem da nisi oni tek tako nama samo davali, “radite šta god hoćete”. Pažljivo sam pročitao i svaki put ugovor koji ide uz svaku saradnju i nije mi ni na pamet padalo da neke stvari radim. Mislim da su nas zato i izabrali, pošto ne moramo da proveramo mailove u 3 ujutru da li je nešto uradio. Ali, to neke poverenje treba da se stekne i sa druge strane. Viđao sam situacije i gde ne poštuju te neke osnovne, moralne obaveze. Ne samo ugovor, nego u saradnji sa brendom, kada kreatori rade – sutradan rade sa konkurentom ili u sam taj sadržaj ubacuju još neke stvari koje nisu po Youtube guidelineu ili ostalim guidelineovima. Ali, to neko poverenje kad se uspostavi u samom startu i kad se nađete face-to-face i date vreme da se nešto napravi, opet apelujem, nemojte davati danas za sutra da se neke stvari rade. Ovako postoji lufta za neki zajednički brainstorming i ispadne kako treba. Iskoristite. I kad se ne daje stranica od A4 formata: “Reci sve ove stavke u jedan minut.” Upravo to – to te onda ograniči i publika prepozna kad je nešto sponzorisano. I opet ako prepoznaju sponzorisano, nemojte da odmaže taj sponzorisan video, već da nešto da publici zauzvrat, a ne da još neki ad koji ne može da se skipuje. To mi je uvek fun izazov, kako sada i sponzorisan sadržaj predstaviti na organski način, da nije ono tipično product placement u kadru, već da prepoznaš šta je to što brend nosi sa sobom u toj da li kampanji ili iza čega brend stoji, i da nekako to iskoristiš da predstaviš na pravi način. Da opet na kreativan način predstaviš brend, da čak bude i momenat kad ljudi jedva čekaju da vide kako ćemo sad da predstavimo taj ad segment. Ovaj jedan Youtuber, TomSka, je čak napravio jedan čitav video, “Pokušao sam da dobijem otkaz zbog vas”. I kao šta je u tom videu? On već ima višemesečnu saradnju sa Surfshark VPN-om i on kad god njima pošalje neki brief, oni to odobre. I sve su mu uvek odobrili. I on namerno pisao brief da radi neke apsurdne stvari i oni su mu i dalje to prihvatali. On je gledao da radi sve apsurdnije, apsurdnije stvari, dok oni njemu kažu “ne može”. I on je dolazio do takvih nekih ad segmenta da su ljudi sve odobrili. I on se čudi, kako su mi dali, pravio te neke SAO parodije. Sve ima smisla sa adom, ali oni su mu sve odobrili. I kao što to odobravate? Pa, vidimo da rade ljudi. Bukvalno jedva čekaju taj ad segmente, jer to je najapsurdnija stvar koja postoji. I on najveći skeč napravi od ad. I on je sebi zapravo dao misiju da dobije otkaz, da ga više ne angažuju, a zapravo je to samo privuklo još veću pažnju, jer imao je još veću slobodu. Oni su mu svaki put odobrili pošto vidi se po statistici, ljudi su to najviše i gledali. I kao fantastično, da. 🙂

Ivan Minić: Jedna od stvari o kojoj smo pričali ovde par puta, jednom u gostovanju, a posle i u specijalu sa Aškovićem Kojotom, je upravo taj deo analitike, gde – OK, sa jedne strane, ti praviš neki sadržaj, dobijaš povratnu informaciju kroz lajkove, komentare i sve što uz to ide, ali imaš taj ceo drugi segmente statistike i analitike šta se zapravo dešava, kakvi su trendovi ponašanja ljudi, na koji način reaguju, kako se – iako si ti objavio jedan određeni sadržaj, ispostavi se da možda i neki stari sadržaj ima ponovo neki novi život, ima neke nove peakove iz kog god razloga. U kom trenutku je to ušlo u tvoj neki život i dnevnu rutinu i na koji način si to posmatrao? Pošto ljudi koji gledaju da maksimalno iscede algoritam, jako puno pažnje pridaju tome i svoj rad optimizuju u skladu sa tim. To često izgleda ne baš sjajno iz ljudskog ugla, ali ako daje rezultate onda nekima od njih nije bitno. Moje mišljenje da kad to radiš, može samo da ima dobar rezultat na kratke staze. Vremenom ćeš… Akumuliraće se negativna energija od ljudi, neće biti dobro. Ali, u kom trenutku ti uopšte provaljuješ da to postoji i na koji način razvijaš svoj odnos prema tome? Jer ne možeš da ne znaš, ne možeš – ti znaš i brojke i sve ostalo. Jednostavno, uložio si neku količinu truda i vidiš rezultat toga. Obično te zanima i zašto je taj rezultat takav i šta se dešava i u kom trenutku pada pažnja, itd.

U koštac sa Youtube analitikom

Milan Inić: Pa, ta analitika ti nesvesno to možeš i ispratiti. Uđe ti u taj neki ritam i dok nešto praviš. Postoji taj neki i sam stil montaže koji radim, sad da li svesno ili nesvesno, možda je to samo postao refleks zato što neke stvari snimam, a neke ne. Nikad se nisam preterano bavio analitikom. Ne zato što me mrzi ili zato što neću da radim šta mi algoritam kaže, nego jednostavno su bile neke stvari iza kojih smo hteli da stojimo, iza kojih nismo, i gde smo videli da želimo ili ne želimo da se trošimo. Nisam neki prevelik fan clickbaita i svega toga. Ja zapravo sve svoje thumbnailove pravim u Adobe Premieru, kad završim export videa, kad završim export i kada se uploaduje. I ja imam tih par minuta da izaberem neki frejm iz videa i samo ubacim tekst i to je to. Ja najmanje vremena – to uopšte nije dobra taktika. Ne savetujem da to radite, ali to je neki gag sa samim sobom što imam. “E, bila bi fora da…” I onda kasnije nekad možda malo promenim, ali gledam da je pre svega prepoznatljivo to što mi radimo, da se po tom thumbnailu i naslovu vidi, da ljudi znaju da smo to mi. Jer opet u tom okeanu sadržaja najveći stres je to: da li je to što si radio, išao tipa algoritma ili ne, da li će to samo da potone. I zato možda ne izbacujemo toliko često, jer ovako gledam: “Šta će se desiti ako izbacimo?” Uvek je to neko neznanje šta će se desiti kada se video izbaci, ali mi uvek ulije nadu to što kada izbacimo video i ne prođe dobro prvih par dana, ali skoči za nedelju-dve ili mesec ili dva meseca, to po meni pokazuje da je vredno za gledanje. Često sam na predavanjima tako slušao: “Obratite pažnju prvih 24 sata kako napreduje video!” Da, slažem se, ali da li će biti gledano i za nedelju dana, da li će biti i za mesec, da li će imati taj replay value. Ja se više na to fokusiram. Sad, naravno, svaki put kad smo napravili video na temu škole, to je gledano zauvek. Evo video “Ne biti taj l1k škola”, koji smo snimili 2016. godine, i dan-danas mesečno minimalno dobije 40.000 pregleda. Minimalno. Nekad bude po 100.000. I to je pokazatelj da postoji interesovanje za tom temom i da nešto tu OK radimo u samom formatu, pa smo napravili serijal “Nemoj biti taj l1k”. I to postoji taj neki šablon po kome radimo: postoji intro, imamo te neke catchfraseove koje koristimo. To je čisto da ljudi znaju šta je to što gledaju. Ušao si u ovaj serijal koji ima taj format i tako će izgledati. Gledam da opet publika same može da izabere šta će da gleda, a ne da vidi neki mali sneak preview prvih par sekundi, koji izgleda kao neki highlight, i onda imaju 15 minuta footagea. Više ka tome težim, da.

Ivan Minić: Dosta kad gledaš film, pa pogledaš trailer, i onda shvatiš da sve što je bitno u filmu se desilo se desilo na traileru i uopšte nisi morao da ideš da gledaš. To je baš najveće moguće razočarenje koje možeš da imaš u bioskopu kao iskustvo. 🙂 I ne treba ga… U bioskopu – OK, ti moraš da prodaš kartu, pa jbg, ali ovde ne prodaješ kartu i ne bi trebalo da bude tako. I format je takav da neće niko pogledati jedan klip danas, nego će pogledati deset, pa cilj je da pogledaju neki veći procenat tvojih, odnosno da se vežu uz to nešto, posebno kad je u pitanju evergreen stvar. Taj momenat ulaska u saradnju sa Fantom i generalno sa brendovima. Sa jedne strane, vi ste influenseri. OK, vi ste zbog communityja negde pozvani tu. Sa druge strane, pozvani ste i kao autori. I na neki način, pretpostavljam, u nekom trenutku ste postali i – OK, brend ambasadori, ali i neka vrsta saradnika, kreativnih direktora, nekog ko bi mogao zajedno sa brendom osmišljava strategiju. Ne samo ti i tvoja ekipa, nego i ostali koji su učestvovali u tom celom procesu. Ali, prosto, vi niste neko ko se time bavio, za to se školovao, itd. Vama je to na neki način organski došlo, kao prirodni razvoj situacije saradnje sa jednim brendom, gde ti kreneš kao spoljni saradnik, ali onda vremenom uđeš toliko u celu materiju da si postao intergralni deo njihovog tima. Kako to izgleda kad si mlad i Youtuber introvert? 😀

Youtuber introvert u svetu odraslih

Milan Inić: Pa, kad se eto zasedne da se sa brendom razgovora o tome nekom planu ili sa Džamićem kad držim i ta predavanja, ne znam, kao da se aktivira taj neki instinkt. Kao kada vidiš gde nije dobar rez, gde može da se skrati, gde može veći akcenat da se stavi. Neću da kažem profesionalna deformacija, ali toliko toga smo i gledali i pravili. Kad vidimo tu neku ideju šta je to što treba da se iskomunicira, možemo da vidimo gde to može da se stavi: da li je to jedan Youtube video od 5 minuta, da li je to podcast, da li je to Instagram reels, da li je to story, da li je to kombinacija ovoga, onoga, kakav intro da bude, na šta da se akcentuje, koji ton da se gađa. Više to kao kad se pitchuje neka ideja, onda ti pitchuješ šta smatraš za šta će se publika eto hookovati. Ne sad da ti pređeš publiku, nego da to najbolje iskomuniciraš. I samim tim što nismo sad školovani za to, a ti se nalaziš u prostoriji ljudi koji se jesu edukovati, obrazovali, došli…

Ivan Minić: I bavili se time 100 godina.

Milan Inić: I bavili se 100 godina. Sad bavili se oni SEO ili digitalom, opet treba tu u saradnji sa njima da radiš, a ne sad da si influenser koji je došao, koji ima brojke, i sad ćeš ti njima da kažeš da ono što oni rade da ne valja. Nego zajedno sa njima da iskomuniciraš. Opet ta neka kolaboracija koja s njima postoji. Daš to neko svoje iskustvo koje može njima da koristi u nekom obliku. Recimo, da li je to community engagement, da li je to sam format, gde je to da se greši, gde je to da se dobro radi. Pa, više je taj kao neki konsultant momenat, ako se radi o nekom sadržaju koji oni treba da kreiraju. Ali, ako je to nešto što mi radimo u našoj produkciji, onda uvek gledamo da imamo taj neki naš ton, koji jeste pretpoznatljiv, da opet publika dok to gleda, konzumira, da ne vidi neki preveliki obrt, jer onda može čak i da krivi brend. “Hej, vi ste ovo pokvarili!”

Ivan Minić: Što se dešavalo.

Milan Inić: Da, da.

Ivan Minić: Ne baš tako retko.

Milan Inić: Pa, fino je… Opet ko pravi taj brainstorming session? Znaš, u prostoriji si sa ljudima i očekivao bih za sebe da je to stresno, ali nije da se nekako osećam kao da pričam sa prijateljima, kao at home, da kažem.

Ivan Minić: Mislim da je najvažniji momenat, ukoliko je to uopšte moguće, a u dugim saradnjama, dobrim saradnjama jeste, da postoji međusobno poverenje i da ste svi svesni toga da radite zajedno na jednom velikom cilju.

Milan Inić: Upravo to.

Ivan Minić: I da ne postoji ta neka vrsta sujete. “Moja ideja je prošla”, ili, “Moja nije, a njegova jeste.”

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: Ne, nego hajde da napravimo nešto što je sjajno, a čija ideja uopšte nije bitna na kraju dana. Je li treba da preuzimamo zasluge? Svi ćemo da preuzme zasluge za sve, ali hajde da napravimo nešto što je fantastično.

Milan Inić: Upravo to. Ego malo da se spusti. Mislim, puni smo i mi loših ideja, što možete i videti na našem kanalu. 🙂

Ivan Minić: Jedna od stvari koju si pomenuo, a voleo bih da se malo pozabavimo tom temom, posebno što je to bio jedan deo razgovora na ručku pre ovoga, pre nego što smo krenuli da snimamo, a to je – OK, završi se srednja škola, sad si nalik na odraslog čoveka i treba da doneseš svoju prvu veliku, značajnu odluku, a to je čime ćeš da se baviš u životu. Odnosno, ne čime ćeš da se baviš, nego šta ćeš da studiraš, a to je često povezano. Barem u ideji je povezano. I ti si već imao jasnu sliku šta bi želeo. Upisao si faks i dan-danas svi govore da studiraš, iako ne studiraš aktivno već neko vreme. Ni ja nisam znao, jer stalno u najavama je da studiraš, a nekako vreme poslednjih par godina prolazi tako da nisam baš siguran koliko je prošlo od onog trenutka kad je počelo. Ali, da, ti si upisao montažu na Fakultetu umetnosti.

Milan Inić: Da, u Novom Sadu.

Ivan Minić: I zašto nisi ostao tamo? Odnosno, prvo, šta ti je to donelo, a onda kako si došao do toga da shvatiš da ipak želiš da napraviš neku pauzu, da razmisliš o svemu, šta i kako dalje, da možda to ipak – da si dobio ono što ti je trebalo, a da u nekom periodu pred sobom ne vidiš da ćeš dobiti vrednost koju želiš.

Fakultetske muke

Milan Inić: Pa, ja sam u stvari pre tog fakulteta dobio stipendiju na godinu dana u Beogradu, Akademija umetnosti Braća Karić mislim. Kad sam upisivao 4. godinu srednje sam poslao jedan svoj Youtube video kako naučiti sam poslao na taj konkurs. I osvojio prvo mesto, osvojio godinu dana stipendije, pa sam paralelno završavao srednju i ovde išao na faks, Novi Sad-BG. Pa, upisao montažu, jer hteo sam pre svega tu da ono što mi je doprinelo, ono što mi je dala Akademija umetnosti da mi se obrazloži, recimo, motiv reza ili rakursi, planovi. Sve te neke stvari koje sam ja, što sad smo pričali o tome kad uđeš u prostoriju sa ljudima iz digital marketinga, pa nekako si ti to street smart dobio, kako taj nekad street smart nekad da pojednostaviš. Ti sad imaš osećaj zašto ovde treba režeš, zašto treba ovaj kadar, ali da li su ljudi u filmovima ranije, u industriji sa razlogom to birali, koji su to neki primeri. To je nešto što mi je bilo preko potrebno. Možda ja u tom momentu nisam ni shvatio dovoljno, ali sad kad gledam na to što mi je Akademija donela – donela mi je to: te neke osnove, da ja sad sebi nekad mogu da obrazložim zašto je nešto lakše rešenje, a ne da uvek gledam svoju kreativnost, da mi ona da neki odgovor. I upoznao sam kolege u Novom Sadu, sa kojima i dan-danas radim. I sedeo sam kroz dosta prezentacija. 😀 Zašto nisam – da, nisam završio fakultet. Nisam završio Akademiju umetnosti, jer sam imao predavanja od 9 do 5, a tad sam morao da radim. Radio sam i festival, njega treba da organizujem, snimamo za Youtube, brend deadlineovi, emailovi, pozivi. To je baš bilo u tom nekom jeku, kada su nas svaki dan kontaktirali brendovi da radimo sa njima. Ja samo: “Ne hvala, ne hvala.” Nisam imao vremena da radim, da unapređujem tu neku svoju karijeru za to za šta studiram, pa su me posavetovali dekan i profesor s montaže da napravim pauzu. Pa sam onda čekao dve godine, jer bila je prestupna godina i kad je došla 2018. bio sam u još većem poslu, da opet nisam mogao da nastavim sa samim studiranjem. Jer uvek mi je to u nekom momentu bilo preče. Opet sam započeo neki godišnji projekat i trebaće vremena da se i tome posvetim, a i bili su ti napadi panike kako ništa neću stići, i bilo je previše toga što radim u tim godinama. Nekako sam premlad ušao u sve to.

Ivan Minić: Meni se čini da problem te postavke koja je došla sa Bolonjom je što zahteva celodnevno angažovanje.

Milan Inić: Jeste.

Ivan Minić: Jer ti si ceo dan na fakultetu, a onda realno moraš da učiš. OK, nije od 9 do 17 si, ali u 17:00 ti možeš da radiš sve što si zamislio. Ne, ne, u 17:00 ti si moraš da se baviš time što si do tad slušao, ako hoćeš da imaš nekakav rezultat.

Milan Inić: Jeste, da ne bude da si prošao kroz školu.

Ivan Minić: I svodi ti se, kao i sa nekim stalnim poslom, svodi ti se na to da za sve što te zanima, život, vezu i sve što uz to ide, imaš vikend. To je samo 48 sati, a mora nekad i da se spava. 

Milan Inić: Da.

Ivan Minić: I onda jednostavno ne možeš da uklopiš te stvari na pravi način. Jednostavno, preplavi te previše toga, a imaš i taj momenat, baš smo i o tome pričali, nije to ono što osećaš da ti treba, nije to ono za šta si spreman na tu neku vrstu žrtve. Jer osećaš da ne dobijaš ono što ti u tom trenutku treba. Da si dobio i da je ovo nice to have, ali nije neka stvar koja će stvarno da ti promeni život.

Milan Inić: Voleo bih u nekom magičnom svetu da sam samo pauzirao sve što sam radio, pa da me to onda sačeka kad završim fakultet. Jer uvek sad kad gledam i sad da se vratim na priču osnovne škole – kampanjac u osnovnoj školi, kampanjac u srednjoj. Nisam hteo da budem…

Ivan Minić: Kampanjac na Youtubeu. 🙂

Milan Inić: Na Youtubeu. Hteo sam da negde ne budem kampanjac, da ne idem tim nekim osećajem, improvizacijom, kreativnošću, nego hajde da nešto od početka do kraja uradim, da jednostavno se tome posvetim. Uvek sam multitasking radio na sve strane. Tako da voleo bih da postoji taj neki paralelni svet. Ali, da, bila je mnogo jača dinamika u čitavom tom digitalu nego što je na pripremanju jednog studentskog filma koji se radi čitavog semestra. I onda nisam mogao da jednostavno ni ja strpljivo sedim na setu ili na času, dok jedan ispitni film radim u jednom semestru, a ja za to vreme 20 videa, 30. Pa, nije ta neka slična dinamika bila koja mi je tada bila potrebna, da.

Ivan Minić: A i uvek postoji taj jedan momenat kada postoji tradicionalna industrija.

Milan Inić: Jeste.

Ivan Minić: Ili nešto što… “Mi to radimo tako poslednjih 200 godina.” To je najstrašnija rečenica koju možeš da čuješ u manje-više bilo kom poslu. Znači, kad ti knjigovođa kaže: “Ali, mi to tako radimo već 30 godina”, menjaš knjigovođu tog trenutka. I tu je bio taj momenat, sećam se, pričali smo i jedan drugi o školi i svemu tome, ja se sećam moji najbolji pismeni zadatak koji sam napisao u životu, a osvajao sam nagrade i sve, najbolji pismeni zadatak koji sam napisao dobio sam dvojku. Dobio bih keca, nego nije žena htela da mi da keca, jer sam bio jedan od najboljih učenika, ali to je moj najbolji pismeni zadatak. Ali, što sam dobio dva? Pa, pronašio si temu. Kako sam mogao da promašim temu? Tema je “Sve što želim u ovom trenutku”. Kako ti, brate, znaš šta ja želim u ovom trenutku? Ja imam 17, ti imaš 67. Ne možeš da razumeš to sve. Oceni to što sam uradio, ili, brate, nemoj da mi daš temu koja daje tu vrstu fleksibilnosti. Je li dobro napisano? Napisano je fantastično. Pa, šta je problem onda? Pa, ne možeš da pišeš o tome. Ko to kaže? Ko kaže da to može da se uradi i mora da se uradi isključivo na jedan način, kako se radilo prethodnih 100 godina.

Milan Inić: E, to mi je malo zasmetalo i na Akademiji. Imali smo da radimo muzičke spotove. I sad svako treba da izabere da li neki bend iz Novog Sada ili neki bend da ti da dozvolu. To je bilo bitno, da ti da dozvolu. I sad…

Ivan Minić: Na postojeće pesme, da ti uradiš svoju varijaciju?

Milan Inić: Da, postojeće pesme ili napraviš svoju pesme. Ja sam i napravio čitav muzički spot naše produkcije i to sve. I nije se uvažilo, pošto, niti od ostalih kolega, jer to nije prava muzika. Šta je prava muzika? Depeche Mode i Dejvid Bovi? Dobro, volim ih, volim Dejvid Bovija, volim Depeche Mode, ali nije samo to umetnost. Da, ali to nije kao Dejvid Bovi. Ne možeš da spustiš druge stilove samo zato što to nije kao prava muzika. Samo eto to mi je isto zasmetalo.

Ivan Minić: Jedna od dobrih stvari, kao posledica toga što se to radi na fakultetima, je da neke pesme koje nikad ne bi imale spotove danas na Youtubeu imaju spotove koje su neki talentovani klinci napravili. I meni je to – ja to obožavam da vidim.

Milan Inić: Isto.

Ivan Minić: Ali, nije to i dalje jedini način i ne mora isključivo tako i ne postoji više… Ali, nikad nije nije ni postojalo, ali tek sad ne postoji striktna podela na žanrove.

Milan Inić: Apsolutno.

Ivan Minić: Muzika se deli na volim-ne volim i to je to. Ima stvari koje mogu da slušam, koje su narodnjak, klasika. Mogu da povežem sve to.

Milan Inić: Šta je uopšte guilty pleasure? Pa, da.

Ivan Minić: 🙂 Jednostavno, mora da postoji neka vrsta slobode i fleksibilnosti, jer više nismo ograničeni na jedan muzički kanal, koji ima 24 sata programa, u kome imaš kvotu koliko najpopularnija pesme puta mora da se prikaže. Ne, brate, svako ima svoj muzički kanal.

Milan Inić: Upravo to.

Ivan Minić: Došli smo do toga, hajde ne toliko na Youtubeu, stvarno se ne dešava prečesto, ali na ovim streaming platformama – brate, on zna bolje od mene šta se meni u tom trenutku sluša.

Milan Inić: A, da.

Ivan Minić: Jer ima dosta dobar bazu na osnovu koje…

Milan Inić: Ume da pogodi Spotify.

Ivan Minić: Otkrije mi nešto potpuno novo, što je neverovatno, a meni je prirodno okruženje odrastanje uz takav sistem, ja ne mogu da shvatim da se to dešava. Zamisli kako je neko i dalje se loži na radio i traži radio-stanicu koja mu odgovora. Ja imam svoju radio-stanicu.

Milan Inić: Ali, postoji ta neka draž kada ti random puštena radio-stanica i ubode neku pesmu. To je jednom u milion.

Ivan Minić: Slažem se. Imali smo, neko od gostiju je i pomenuo, da nema ništa slađe neko kad ti DJ shuffle sa USB ubode onako kako treba i podseti na nešto što si zaboravio, što ti ne bi palo na pamet da pustiš. I svi imamo takve pesme. 

Milan Inić: Jeste.

Ivan Minić: Muzika ima tu neverovatnu sposobnost da te vrati u neki trenutak. Ja to kažem možda taj nivo sinestezije nije baš uobičajena, itd, ali postoje pesme koje kad čujem, ja osećam miris, osećam ukus. Potpuno me premesti vremenski prostorno na neko drugo mesto, što nije idealno dok čovek vozi.

Milan Inić: Nije uopšte! 🙂

Ivan Minić: Ali, bukvalno se dešavalo, koliko god to zvuči možda čudno i retardirano, da ubodem pesmu za koju sam u fazonu: “Čekaj, sad ću ja da stanem, odslušam ovo do kraja, pa idemo dalje, pa ću da pustim Maidene da stigne to što sam izgubio.” Ali, ima takvih momenata, zaista ima takvih momenata. Milane Iniću, ti si počeo kao mladi kreator i bila je ta početna, nevina faza tvog kanala. Onda je to postalo nešto što je ozbiljan hobi, ali samo hobi. Onda je to postala profesija, a onda si ti malo odrastao i porastao, i treba da uđe u neku – već i ušlo i sada je neka zrela faza tvog stvaralaštva. I sada je neki životni period u kome ti možeš da daš najviše od sebe. Možda ne količinski, ali sa aspekta uticaja i efekta toga što ćeš napraviti. Sad mnogo bolje razumeš i sebe, i imaš mnogo više hrabrosti da postavljaš neka pitanja, koja pre 10 godina možda ne bi. Šta je u tvojoj glavi sada ideja i plan sa time što si izgradio do sad?

Planovi za dalje

Milan Inić: Ideja mi je da time što sam naučio sebe, a i znam ljude koji su dobri u tom nekom svom znatu da proizvedu audio-vizuelni sadržaj, pa čak i da prirede nešto što je offline u okviru nekog izvođenja, bilo to kroz muziku, pokret, glumu, da te sad alatke iskoristim da pričam priče. Moj neki ovako lični cilj jeste pomognem mladima, ujedno tako i njihovim roditeljima i profesorima, da lakše komuniciraju i da lakše dolaze do tih nekih rešenja. Jer svestan sam da ne mogu ja sada, imao tu želju ili ne, da svakome pripomognem da sad lakše iskomunicira to što oseća ili da iskaže svoj stav bez toga da nužno spusti stav svog sagovornika ili da komunicira asertivnom komunikacijom. Trenutno sam na toj nekoj misiji da naučim sebe da što bolje predstavim te neke priče iz druge perspektive. To je ono što me stvarno interesuje i čime bih da se…

Ivan Minić: Tuđe priče?

Milan Inić: Da, tuđe priče. Ne samo pojedinaca, već i generacija. Radili smo sada “Biti taj l1k” projekat, koji je jednom bio pre 3 godine, pa se menjao jedno sto puta. Prvo je to trebala biti neka moja nostalgična priča srednjoškolskih dana i muško-ženskog prijateljstva, ono što vučem iz tog nekog svog života, a to mi je prijateljstvo i sa drugim dečacima i devojčicama značilo u životu i koliko mi je značilo što sam razbio taj neki tabuu koji mi je servirala pop kultura, da uvek imaš tu mene i dream girl, ljubavni interes nedostižan, ljubavni interes ka čemu se treba težiti. Nekako mi je to prijateljstvo pomoglo da izgradim taj neki svoj drugi stav, pored toga što sam konzumirao kroz filmove i muziku, pa bih voleo na neki način da te neke stereotipe, koji su inače u pop kulturi predstavljani, da malo razbijem, da se pokaže nešto, ne samo sa nekom etiketom, već da se pokažu razne situacije koje nisu samo neki kliše. Kao i u svetu ljubavi, tako i u prijateljstvu, roditeljstvu, kako to lakše komunicirati i da nije samo jedna strana tu neki negativac. Jer u razgovorima i sa roditeljima i sa decom, tačno vidim da svako priča svoju stranu i svako doživljava da ovaj drugi želi loše, a zapravo i jedna i druga strana želi dobro, pa više ta neka komunikacija može da uspostavi. U bezbroj situacija su mi roditelji prilazili da ja neke stvari iskomuniciram u svojim videima, jer oni sve slušaju što mi i drugi rade na internetu. I mi samo izgovorimo istu stvar koju njima roditelji kažu, ali oni nas poslušaju, tj. poslušaju taj savet.

Ivan Minić: Ne postoji generacijski jaz. To je jedna velika stvar kod dece.

Milan Inić: Više to, za razbijanje nekog generacijskog jaza. I ne bih se sad time bavio u okviru tog “Biti taj l1k” filma što smo izbacili, nego da ostanem time da se bavim, jer vidim da je to preko potrebno, pogotovo taj neki self-care, što se tiče i samopouzdanja i svega. Ono što mi je ostalo u glavi jeste svi ti razgovori koje smo imali sa profesorima i mladima dok smo ih intervjuisali za nešto što samo treba biti neki informativni sadržaj, pa da onda snimamo film. Nakon svih tih izjava, kad smo premotavali sve te izjave, smo rekli da to mora da ostane u filmu i da menjamo čitav koncept, da su sve to neke iskrene izreke koje su mi dan-danas uglavi, kao, recimo, profesorica što je rekla, to sm isto pričali ranije, da najbolji profesori koji se pamte i koji ostaju u nekom sećanju jesu profesori koji se tačno sećaju gde su oni kočili kada su bili u tim godinama i da pripomognu novijim generacijama u tim nekim situacijama, da prepoznaju gde je to zapelo, da budu nečiji sapatnik kasnije. Nekako to mi daje tu neku lepotu, neki značaj, da ne budem samo deo problema, kako da kažem, i da sve to iskomuniciramo kroz da li jedan muzički spot ili kroz skeč, ali isto tako i da se zabavimo. Jesu dosta teške teme, ali i sama komedija se jeste jako shiftovala u poslednjem periodu i teško mi je sad u stvari da pogledam bilo koji film, a da ne uočim nešto što mi je zapravo bio deo problema u tom periodu kada je to izlazilo. Nekako imam sad odbojnost ka određenom sadržaju i nekako sam sebe naučio da svoje vreme više cenim i šta je to konzumiram i da manje to konzumiran u toku dana. I voleo bih da tu na neki način pripomognem i drugim ljudima, ne sad da kažem kako to da rade. Zato se ovo nije ni zvalo “Budi taj l1k”, ti ovo radi, neko kako je to biti i ova druga osoba, pa da se više da platforma da se takve stvari i prikažu.

Ivan Minić: Svi smo negde preplavljeni ogromnom količinom informacija i sadržaja i vrlo je teško, zapravo, najveći izazov i jeste izabrati za sebe nešto što će pozitivnom, blagotvorno uticati na nas. I sa aspekta učenja, kreativnosti, razvijanja svega toga, i sa aspekta mentalnog zdravlja. Jer kao jednostavno mnogo stvari koje svakodnevno vidimo, čujemo, nikako nisu dobre za nas, a tu su zato što privlače pažnju, donose klikove, itd, sve što uz to ide. Jedna od stvari kada si dugogodišnji content kreator je da se trendovi menjaju, platforme se menjaju. Svašta nešto novo se dešava. Postojali su bukvalno kroz ovih 13 godina trendovi koji su se provlačili, neki su se čak i ciklično vraćali s vremena na vreme. I to je uvek jako teško ispratiti, a ne moraš ih ispratiti kroz stvaralaštvo, OK, ali negde da bi svoj posao radio dobro, i kao autor, i kao nekakav konsultant i sve ostalo, treba da budeš svestan da postoje. I da razumeš da postoje, i da znaš ko su predstavnici, i koji je model, algoritam, itd, kako određena stvar funkcioniše. S jedne strane imamo različite platforme, odnosno različite kanale izražavanja, s druge strane imamo formate koji su bazirani konkretnoj platformi ili se možda provlače kroz više platformi, jer sada sve jedne druge skidaju, i istovremeno imaš Youtube shorts, Instagram reels i TikTok kao nešto što je suštinski isto, ali nije isto. Kako ide taj deo priče kada prosto treba da usvojiš nešto novo i pronađeš mu mesto ili doneseš odluku da ono nema mesto u tvom stvaralaštvu?

Držanje koraka sa vremenom

Milan Inić: Pa, isprobamo sve. Kada je došao Youtube shorts, uzeli smo da isprobamo taj jedan format, koji je opet kao što kažeš sličan TikToku ili Instagram reelsu, i hajde da vidimo kako funkcioniše sam taj algoritam. Recimo, Youtube shorts nudi video sadržaj ljudima koji nisu preplaćeni-subscribeovani. Sad to je još jedan način način da dođeš do nove publike. Jer Youtube je do tada isključivo – dobro, diskutabilno – gledao koje si kanale ranije pratio, pa je onda te kanale izbacivao na subscription feed, pa home page recommended ili koju si temu obrađivao. Dok je sad dolaskom Youtube shorta nagrađivao svakog ko jeste kreirao takav sadržaj.

Ivan Minić: Pritom svaka platforma kad izbaci novi format, ona ga favorizuje svakako.

Milan Inić: Naravno, naravno. I onda u tim momentima smo videli, hajde da isprobamo da li ćemo mi da se posvetimo tom sadržaju ili ne. I videli smo da tu je prostor za neki stvari koje ranije nismo uopšte ni mislili da ćemo da pravimo, jer to ne može da bude skeč od 5 minuta ili to ne može da bude video od 1 minuta. Šta je to što Youtube shorts ima, i TikTok i reels? To je taj loop. E, super. Hajde da napravimo diktat. Napravimo kao diktat na času i radili smo rep diktat i kažemo: “Hoćeš da popraviš ocenu? I evo sad diktat krećem na 3, 4, sad”, i kreće diktat lepo, lagano i onda ide brz rep. I onda ima taj replay value i zapravo imaš taj engagement u komentarima. Zapravo, zdrava neka priča, a baš zato što je replay value, napravljen taj loop, ljudi mogu ponovo da poslušaju, treći put da poslušaju, da vide da li su dobro u komentarima napisali diktat. “E, super!” Mogli smo tu malo da se poigramo i da nešto stvorimo, što danas opet ima replay value zbog toga što to jeste mesto gde tako nešto može da živi. I sad što se tiče TikToka, često čujem TikTokere da kažu ili kad radim s nekim brendom neki sadržaj za TikTok, kada izbacimo, neka su nam TikTok lordovi sada tu, algoritam lordovi da odrede šta će proći, šta neće. Previše sam u ovom čitavom poslu da sad zavisim od toga da li će me hteti na toj lutriji ili ne, da izađe nekom na algoritmu, da je to neka kao vrednost. Gledam da se ne trošim na mestima gde vreme i trud uopšte ne zavisi od toga da li će nešto uspeti ili ne, već je više neka kocka koja je bačena. Pa, onda makar ako kreiraš za tu platformu kao što TikTok, da se ne trošiš previše na tome. Mislim da je jako zdrav odnos ka samom TikToku ima, recimo, Henk Grin, ne znam da li znaš za njega. Henk i Džon Grin, Grin braća, koji u slobodno vreme izbacuju TikTokove. Henk Grin ima – pošto opet on sebe tu izbacuje, on priča, ne kreira neke skeč formate ili loopove ili nešto branded content. Nego on kad izbaci TikTok, on kroz koji sat ga obriše. Obriše ga. Ili ga obriše nakon 15 minuta. Jer tako može zdravo da koristi tu platformu bez da ima overdrive u glavi. Neke zadrži, neke ne. I on je iskomunicirao takav odnos sa publika i to publika poštuje. Ne reuploaduje stvari. Jer on to gleda da izbacuje ne samo svoje misli, već situacije, a čim se ne oseća komforno on je sebi dao za pravo da sad samo obriše. Ali, svaki put kad to nešto izbacuje, ljudi to prate. Nevezano za to da li je prethodno brisao ili ne. Tako da to je jedan zdrav odnos koji on tu, recimo, ima, što se meni sviđa kao neki content kreator koji koristi TikTok kao još jednu samo alatku, ne main alatku. Meni je Youtube i dan-danas kao main alatka – platforma gde ću kačiti sadržaj, a na sam Instagram i TikTok gledam gde ću samo izbacivati neke updateove ili kratke inserte.

Ivan Minić: Da, negde da dodatno poguraš stvari i da informišeš ljude…

Milan Inić: Informišem ljude ili jedan video od 10 minuta isečemo na 10 različitih vide i izbacim ih. I tako. Ali, i za mali eksperiment. Upravo tako. Kao što sam rekao da diktat, recimo.

Ivan Minić: Jednu stvar želim da te pitam od početka i mislim da je jako važna. Od starta mi je u glavi ugao da tebe primarno prate mladi ljudi, jako mladi ljudi, ali uopšte ne mora da bude to slučaj. Jer mene ne prate mladi ljudi, pa imamo tu neki neobičan presek, a to je šta bi savetovao nekome ko oseća u sebi da ima potrebu da se izrazi kroz neki sadržaj, kakav god? Ti konkretno jesi prava osoba da ga savetuje za video, ali ne mora biti samo video. U smislu sa kojim očekivanja treba da uđe u to i na koji način treba sebi da objasni, posloži kako u to kreće? Odnosno, ja uvek kažem ljudima, obično starijima sa kojima priča, obaveži se na neku količinu pokušaja, vremena, svega. Nemoj uraditi jednu stvar i onda biti razočaran što nema efekta. Retko kome prva stvar napravi neki rezultat. Ali, ti kao veteran te scene možeš to mnogo bolje siguran sam da postaviš nekome ko treba da počne danas.

Saveti za buduće kreatore

Milan Inić: Nemoj, beži, ovo je… 😀 Šalim se! Stvarno varira, zavisi i ko pita. Često tako imaju želju, ali kažu ne znam o čemu. Ima i tih situacija.

Ivan Minić: Žele da budu poznati, ali…

Milan Inić: Želim nešto da radim, ali nešto još u čemu. Želim da streamujem, ali ne znam šta. Želim da snimim recenziju, a ne znam o čemu. Želim da snimim skeč, ali nemam još ideju. Pa, čekaj da dođe ta ideja ili snimi šta god, i onda ti se vremenom možda rodi dok vidiš kako izgleda taj kreativni proces i vidiš šta jeste za tebe, šta nije. Da li se više prolaziš u snimanju, slikaju, montaži, pisanju scenarija, storytellingu. Postoji toliko različitih formata da možeš da se isprobaš u raznim i da vidiš da li neki short form tebi odgovora ili ne, da probaš i da, jelte, grešiš. Ali, isto tako bih rekao… Ne mora nužno – postoji neki veći cilj šta želiš time da postigneš, ali ako su to neki introverti koji žele na neki da se izraze, da prepoznaju kad im to više ne prija i da slobodno ne rade to više, ili da naprave sebi taj neki bezbedan prostor. Opasno je, pogotovo kad neko, recimo, želi da se bavi glumom ili želim da budem kao glumac, želim da se izrazim, iskažem ili, recimo, da si Youtuber, pa imaš drive publike, malo na nezdrav način iskazuješ te neke svoje nedostatke. Znaš možda o čemu pričam, da na loš možda način komuniciraš neke stvari koje nisu rešene u tebi, nego tražiš validaciju od strane publike koje te onda gura da nastaviš, samo da imaš nezdrav odnos ka sebi i ka svom okruženju. Uglavnom kad pitaju za Youtube, misli kako da dođem do te brojke, kako da dođem do ovoga uspeha, kako da dođem do tog automobila i te video-opreme. I taj neki hustle grind koji ljudi propagiraju ume da bude nezdrav, ali ako stvarno imaš neku novu ideju, idi radi i greši. Ono što si isto spomenuo, bolje da je nešto gotovo nego da je savršeno. Ako se postavi neki deadline, tu ti onda može pomoći u tome da isprobaš razne različite stvari.

Ivan Minić: Mnogo je važno da naučimo da sebe iskontrolišemo, jer ako pustimo sebe, a imamo tu potrebu da budemo perfekcionisti oko svega, ako pustimo sebe, nikada ništa nećemo završiti, jer nikad ništa neće biti dovoljno dobro iz prvog pokušaja.

Milan Inić: Upravo.

Ivan Minić: Milane, bilo je veliko zadovoljstvo što smo popričali. Čini mi se da smo pokrenuli neke vrlo važne teme, a da tvoj lični i životni razvojni put može da posluži kao inspiracija i nekim mlađima i nekim starijim ljudima kako da nađu kanal i prostor za svoj glas, jer ko god ima potrebu da ga izrazi, jako je važno da nađe način da to uradi. Nebitno je čak ni kolika je publika u svemu tome. Kako kaže, Galeb to voli da cita Selimovića: “Pisanje je potreba da krikneš u prostor.” Tako nekako ide citat, odnosno ista je neka priča vezana za nekog klasičnog ruskog pisca. Neka bogata porodica je donela knjigu koju je napisala i neko je pročitao i pitao ih je: “A što ste vi ovo napisali? -Pa, eto. -Je li morate vi da pišete? -Pa, ne moram. -E, ja moram!” Zato treba da se bavi time, a neko kome je to zabava OK, ali jednostavno nije isto. Imam potrebu, moram da se izrazim na neki način da bih ja bio ceo, da bih se ja osećao OK sa sobom. I to je možda i kroz tvoj primer i kroz moj primer jedan od načina kako probijamo neke svoje granice i neke svoje barijere koje smo postavili, koje život nas tera da ih pomeramo i probijamo, ali ovo je možda jedan od zdravijih načina na koje to možemo da uradimo. Još jednom ti hvala. Hvala vama što ste nas slušali. Nadam se da vam je bilo interesantno. Sva pitanja, komentare, sugestije i bilo kakvu vrstu feedback ostavite u komentarima na Youtubeu, a mi se ponovo čujemo i vidimo sledeće nedelje.

Milan Inić: Ovo je sve zapravo bio diktat koji sad treba da napišete u komentarima. Čitav podcast je bio diktat. 😀

Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Milan Inić

Milan Inić je influenser i Youtuber koji stoji iza kanala Yasserstain. Pohađao je u Karlovačku gimnaziju, gde je upoznao svoje prijatelje koji su mu kasnije postali i ekipa za snimanje. Naposletku je upisao Akademiju umetnosti u Novom Sadu, smer montaža.

Njegova Youtube karijera je počela 2009. godine, kad je sa grupom prijatelja pokrenuo kanal pod imenom Yasserstain i postavio prvi klip. Ideja za naziv nastala je kao parodija na popularni film Frankenstain. Ubrzo nakon toga stiče popularnost, pogotovo kod mladih, te ređaju se serijali poput 5 stvari, Nemoj biti taj l1k, Zbog sira i mnogi drugi.

Danas njegov kanal broji gotovo 650.000 subscribera.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.