Audio zapis razgovora:
Transkript razgovora:
Realizaciju Pojačalo podcasta već duže vreme podržava kompanija Epson a od nedavno smo za vas pripremili i nešto posebno. Naime, nova fiskalizacija podrazumeva da mnogo veći broj nas mora da se bavi ovim pitanjem i mnogo je nedoumica, mnogo je nedovoljno detaljno objašnjenih informacija. Mi smo se potrudili da na jednom mestu, na sajtu novekase.rs objasnimo baš sve što može da vas zanima i damo odgovore na sva pitanja što se tiče same fiskalizacije, što se tiče ko je obveznik kao i na koji način možete iskoristiti subvencije koje država daje. Takođe, dali smo i neke preporuke uređaja koje možete da koristite. A tu je i webinar, gde za nekih 30-40 minuta, možete otprilike da dobijete vrlo jasnu sliku o tome šta nova fiskalizacija podrazumeva za sve nas. Takođe, treba reći i to da je kompanija Epson, osim POS uređaja, koji su ovde u centru pažnje, proizvodi štampače u svim mogućim oblicima, veličinama i namenama, kao i već 20 godina najbolje projektore na svetu, a više o tome možete videti na epson.rs
Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome.
Ivan Minić: Nedime, dobro došao.
Nedim Šabić: Bolje te našao.
Ivan Minić: Dugo se dogovaramo, ali malo je nezgodno kad si ti stalno na relaciji Štutgart ostatak sveta, a nije ti baš usput da svraćaš do Beograda. Bio si par puta, ali tad se nešto nismo uklopili. Ja nisam bio tu. Veliko je zadovoljno što si mi gost.
Nedim Šabić: I meni.
Ivan Minić: Trebalo je mnogo ranije nego u ovoj 160. i nekoj epizodi, ali, dobro, nema veze. Ja sam rekao da ovaj podkast planiram da traje neograničeno, tako da u svakom trenutku treba imamo neku rok zvezdu, a ti to u svakom smislu jesi.
Nedim Šabić: To moraju drugi proceniti. 🙂
Ivan Minić: Ja kažem.
Nedim Šabić: Dobro, hvala ti.
Ivan Minić: Za ljude koji ne znaju čime se baviš u uvodu sam ja dao malu informaciju, ali kako bi ti to objasnio u nekoliko rečenica?
Čime se Nedim bavi?
Nedim Šabić: Pa, zavisi u kom trenutku gledamo. U ovom trenutku kad me neko pitam, ukratko kažem da sam senior digital marketing konsultant, što znači da radim konsultacije za kompletni digital marketing, za sve kanale. Uglavnom za enterprise preduzeća, tu i tamo nađu se i neke srednje firme i neki inovativni, disruptivni startupi, ali uglavnom su to ogromne nemačke firme primarno, ali ima i domaćih firmi koje su dozvolile sebi taj luksuz da plate sebi tu kompletnu uslugu. I tako da u suštini ja dođem u neku firmu i pokušavam je prema uputama iz uprave da onda uglavnom povećam profit u svakom pogledu, u svakom marketing kanalu i pospremam redom timove. Pravimo na početku neku ogromnu strategiju koja obuhvate sve kanale. To dugo traje i ide na neki rok od dve do tri godine, što znači da isplaniram sve unapred i onda gradimo sve to. Moj cilj je uvek, u koju god firmu uđem, ja sam sebe rešim, što znači da ne stvaram ovisnost od sebe, nego da napravim takvu ekipu i takvu strukturu, nekad sa vanjskim saradnicima i sa agencijama, da sam ja tu više nepotreban, da oni znaju sami kako treba ići dalje i da su organizovani tako da mogu da to iznesu to što su planirali. Eto, ja sebe zovem, često kada me pitaju, vatrogasac. I mnoge firme se jave, pitaju, hoćemo li, kako ćemo, i kad čuju cenu, kažu: “Uf, ne znam, pa hajde videćemo.” I onda krov gori, onda zovu i kažu: “Nedime, gasi požar!” I onda me više ne pitaju ni za cenu ni za ništa i onda se samo radi. A to je nekad i dobro. Jer u svakoj firmi se treba izboriti prvo za poverenje, treba svoj status eksperta i pokazati. Ne veruju, pogotovo Švabe, na reč, hoće da vide na delu. I onda kad se lagano diže profit ili naglo, onda ti poveruju da stvarno znaš šta radiš, pa ti šire ingerencije. Ali, kad gori krov, onda se ne pita za ingerencije, onda kažu: “Evo ti sve, samo daj više ugasi požar.” Tako da mi nije, pravo da ti kažem, ni mrsko. Ono što je meni mrsko je ako monotono postane i ako stalno imam iste klijente i to. S tim ne mogu da živim. Ja volim da menjam, da menjam razne biznise i nema uopšte sektor u kome kažem taj sektor mi je najdraži. Meni je samo bitno da se redovno menjaju. Stalno nešto novo učim, da ulazim u nove industrije. Tako da sam video mnoge firme iznutra kako funkcionišu, kako dolaze do robe, kako proizvode robu, kakvi su svi ti distributivni kanali, kako su oni zamislili i razne KPI-jeve, je li. Ima firmi koje kažu: “Nama je slava najbitnija!” Neki kažu: “Mi hoćemo da ojačamo brend.” Ali, uglavnom se vrti oko profita. Zavisi kakva je struktura vlasnika. Neki kažu: “Hoćemo da nam deonica na berzi poraste”, itd. Razni KPI-jevi i to je interesatno videti kako ljudi uspostave biznis i odredi sebi ciljeve u životu. Jako je bitno na početku, ako radiš tu vrstu posla, da pričaš takoreći sa vlasničkom strukturom ili sa vlasnikom, da ti on kaže svoje lične ciljeve i da ti budeš onaj koji će njemu pomoći da u tim ličnim ciljevima uspe. Ako je to uprava, i uprava ima svoje ciljeve, imaju svoje bonuse i onda oni kažu: “Mi želimo da ti uradiš to i to, da bismo mi dobili veći bonus, a da firmi bude bolje.” I onda uvek. Mnogo, mnogo stvari treba videti u životu da mogao uopšte razumeti šta oni hoće. Ali, eto, nakon 20 godina okruglo u tome, mislim da sam skoro sve pa video. Jednostavno, ja se osećam kao dete na igralištu. Dadneš mu razne lopte, ja mogu da radim šta hoću. Mogu biti i sudija, i golman, i odbrana. Promeniti pravila igre. I to je meni jako zabavno. I ja samo radim ono što volim i sa ljudima koji mi legnu. Pare mi više nisu presudna stvar. Cena mi je uvek ista za sve, nebitno iz koje su zemlje, ali mi je bitno da imamo tu srčanu vezu, da se razumemo, da štima taj vibe i da imam slobodu da radim to da bih uspeo u ciljevima. Jer na kraju odgovornost na meni. Ako mi dadnu toliku slobodu, ne možeš onda ti reći da nisi napravio rezultate. Dosad se to, moram kucnut, što kažu, o sto, nije se desilo da sam podbacio, ali u tom segmetu. U ličnim projektima jesam mnogo puta i to mi je drago. I paralelno radim na svojim projektima. To je sad uglavnom e-commerce. Znači, u Nemačkoj dižem shopove, koji zaista su shopovi, i koji prodaju određene nišne proizvode. I dodatno se tim bavim, jer mi je interesatno kad vidim neku nišu da niko je nije zauzeo, onda ja zaletim, pa probam. I onda nekoliko puta sam pao na nos i to mi je mnogo pomoglo u životu da razumem zašto nešto ne funkcioniše i zašto ne možeš stvari kopirati 1:1 iz niše u nišu i čak iz zemlje u zemlju. Nešto što radi u Srbiji neće raditi u Nemačkoj i obrnuto.
Ivan Minić: Ili možda i hoće, ali nema garancije.
Nedim Šabić: Tako je, ali moraš isprobat.
Ivan Minić: Još jedna stvar koju nisi pomenuo, a meni je značajna, da si ti jedan od organizatora, jedan od glavnih organizatora konferencije Konverzija, koja se ove godine održala 4. puta u Banjaluci.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Bila je zaista sjajna. Ne zato što je moje predavanje proglašeno za najkorisnije, nego zato što je zaista bila vrlo konkretna, vrlo životna, sa vrlo realnim, smislenim primerima, gde se čini da su ljudi koji su se tu skupili, a skupio se stvarno krem de la krem regiona, kada je performans oglašavanja u pitanju, da su ljudi bili potpuno otvoreni jedni prema drugima, da dele svoje znanje, bez ustezanja i sakrivanja bilo čega. Jer to je ono kada dođeš do nekog nivoa senioriteta u životu, to što ti trenutno znaš ili case study koji si trenutno uradio, ako ga ogoliš i ispričaš ljudima, nećeš ti ništa izgubiti time.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Nije tvoje znanje taj jedan case study. To što neko zna jedan tvoj trik, ne znači da on može da se poredi sa tobom, a toj osobi koja to čuje će mnogo značiti. Promeniće mu način mišljanja, daće mu nove stvari koje može da testira. Uradiće gomilu nekih pozitivnih stvari i to je ono što mi se čini, sa većinom ljudi sa kojima sam pričao, kao neki glavni feedback koji sam dobio, ovo je jedna od onih konferencija nakon koje mnogo boli glava, odnosno ima mnogo stvari o kojima moram da razmišljam. Koje često mogu da dođu – čovek se bavi jednim segmentom oglašavanja, a ti razmišljaš kako to može da se primeni u tvom, jer te stvari, iako opet ne znači da će funkcionisati kada se premeste, postoji neka korelacija.
Nedim Šabić: Naravno, naravno.
Ivan Minić: Postoji mnogo toga što ima smisla iz jednog uzeti, primeniti, u drugom napraviti neku kombinaciju. Tako da svaka čast za Konverziju.
Nedim Šabić: Hvala.
Ivan Minić: Sledeća je peta po redu i rekao si da će to biti All-Stars.
Nastanak konferencije Konverzija
Nedim Šabić: Tako je, jubilarna. Samo najbolji. Znači, oni koji su dobili nagradu od prve do zadnje Konverzije za najkorisnije predavanje biće pozvani da budu predavači. I možda pozovemo još nekog dodatno, za koga mi mislimo da isto na tom levelu, ali eto nije uspeo doći do te nagrade. A priča za Konverziju je jako, jako duga. Kod tebe su se jako duge priče ispričale, ali ja ću pokušati nekako skratiti. Sećam se, dakle, osnivači Konverzije smo Nemanja Krecelj, ja, a Nemanja je bio moj prvi radnik u Bosni. Ja sam živeo i studirao u Nemačkoj, poželeo se Bosne, želim ja živeti u Bosni. Otvorim ja SEO agenciju, je li, 2009. u Bosni, kada niko na Balkanu nije ni znao šta je SEO, a kamoli SEO agencija. 🙂 I nije bila prva SEO agencija na Balkanu. Bila je u Hrvatskoj agencija koja je bila prva na tamo. To je pokrenuo Bruno Šarić, koji voli da bude da ga ne znaju, da se ne vidi, ne eksponira se. Tako da su svi mislili da je to ta prva. I tako smo krenuli. I za divno čudo, nama je super išlo. Doduše, dobrim delom i nemačkih klijenata, itd. I s vremenom je Nemanja otvorio svoju agenciju, uz moju podršku i svu ljubav. Ona se zove Grape u Banjaluci. I mi smo dugo godina planirali napraviti neku konferenciju za digitalni marketing, ali nije bilo vreme. Procena je bila da nije bilo vreme, a gomila su se konferencije na koje odeš i ništa ne naučiš novo. Govorim o seniorima. Dakle, odeš na konferenciju, vratiš se kući, nisi čuo ni jednu stvar koja će ti možda značiti. Jednostavno, tralala, tralala. Zato što je puno sponzorskih predavanja. Velike firme plate neke sume koje su organizatorima privlačne, što da ne, i onda oni njih utuše sa tim predavanjima i ljudi su nezadovoljni. Tako da su išli samo zbog networkinga, a ja sam imao sreću da su me pozivali u Nemačkoj po raznim konferencijama, u Austriji, itd. Video sam da to može drugačije. Iz dva ugla. Jedan ugao je kvalitet predavanja, drugi je kako se postupa prema predavačima. Uglavnom se prema predavačima se postupa: “Hajde ti dođi o svom trošku, smesti za svoj trošak. Nema nikakva nagrada. Snalazi se kako hoćeš.” Nema provere kvaliteta, pa to bude sales pitchevi, itd. Sve nešto ružno, kako bih rekao, ili neusklađeno. I onda smo mi rekli: “OK, hajdemo pokušati napraviti stvarno nešto, gde u suštini jednim delom ignorišemo početnike. Idemo od naprednih ka ekspertima, takva da budu predavanja, da ne smeju biti predavanja koja su negde drugde održana, a da ćemo predavače dočekati kako dolikuje, je li.” Pa smo uveli, tipa, kad dođeš prvi put, platimo ti smeštaj. Ako te ponovo pozovemo, platimo ti dodatno i putne troškove. Ako si toliko dobar da dođeš treći put, onda ti dadnemo i neku dnevnicu. Tako da ima neki feedback. Ali, niko na Konverziju, moram reći, nije došao zbog tog novca i tog plaćenog, nego jednostavno zbog atmosfere. Atmosfera je nastala, iako će me svi ubiti sad koji rade na Konverziji, jer ne mogu to više čuti, tu frazu, a ta fraza je zaista ono što je Konverziju oblikovala. To je nesebično deljenje znanja. Da imaš znanje koje vredi podeliti, da ga nesebično, da ne ćutiš ono glavno zbog čega sam i došao da te čujem, je li. I uspeli smo u tome. I to nam je izuzetno drago i ova godina je takođe to potvrdila, da toga ima i da ljudi žele to čuti. Atmosfera je ta da, isto druga stvar koju često govorim, a sviđa se ljudima, jer kao je neka polupsovka, a to je “No šupak policy”. Dakle, ne pozivamo predavače koji su arogantni, umišljeni, koji furaju neki birokratski stajl, kravata, odelo. Naša industrija digitalnog marketinga jednostavno je takva da i kad uspeš, ti nemaš te atribute. Nit si arogantan, nit si umišljen, nit se tako oblačiš. I to se pokazalo izuzetno dobrim. I razumeju na prvu kad kažeš “No šupak policy”, svako razume šta je. Nemoj mi da dođeš. Provuče se tu i tamo svake godine jedan da nismo ga dobro proverili, da je neki poluarogantni lik ili likuša, ali uglavno je to sve super i taj vibe se prenosi. Evo ove godine su rekli da nisu osetili nigde tu neposrednost na konferenciji kao na Konverziji. Kod nas predavači nemaju VIP room, tu su među ljudima, a i oni, što je interesantno, ne bi voleli da imaju taj VIP room. Oni su svi takvi da hoće da se druže, da hoće da razmenjuju, ne beže od toga da drugi ljudi pitaju, itd. Nebitno da li su introverti ili ekstroverti, ali uglavnom vole da budu sa ekipom. I to je nešto što publika izrazito ceni, a kao što si rekao, publika je probrana zaista. Vidi se po ocenjivanju, jako su strogi. U mnogim konferencijama nema ocenjivanja. Tamo gde ima je lapidarno, navijamo za svog, ovaj iz Zagreba, ovaj je iz Niša. A, ovde zaista ljudi, jer smo mi rekli da ocene najkorisnije predavanje, ne najboljeg predavača, ne za najzanimljivije predavanje – najkorisnije, jer to je na kraju ono što je bitno. Kad dođem kući, da li ja to mogu da implementiram.
Ivan Minić: Koliko me od toga boli glava. 🙂
Nedim Šabić: Tako je. A i nekima je inspiracija, je li, da digne na novi level, nekome konkretno znanje i nekome su kontakti. Ali, networking nije zanemaren na Konverziji, nego smo mi samo ispoštovali kvalitet, plus networking. Mislim da je party ove godine, ko je god bio na tom partyju bio video. Jednostavno jasno mu je o čemu ja pričam. A onaj ko nije bio, neka dođe sledeće godine, ukoliko želi. Neka se podruži, neka vidi o čemu ja to pričam, da nije neka mašta i da to nije sad neki marketinški sleng, nego da je to zaista tako, da se kao neka ljubav oseti u zraku. Ne znam kako da opišem. Jednostavno, nisam ni u jednom momentu osetio nešto negativno i ljudi između sebe. Nema svađa, nema prepirki, nema jednostavno nikakve negativne energije. To je milina. Ljudi odu kao da su bili na godišnjem odmoru, a umorenog mozga, jer ne znaju više kuda sa tim informacijama. Tako da to je Konverzija sada. Videćemo kakva će biti budućnost. Mnogo imamo stvari u glavi šta bismo voleli napraviti, ali ove balkanske države nas ograničavaju i kapacitetom tih sala, i catering sposobnostima, itd. Moraš se baš snalaziti. U zadnji tren neke stvari otkažu, neodgovornost, itd. Ali, dosta smo se snašli i nadamo se da ćemo u budućnosti sve te neke stvari koje smo planirali, koje trebaju popraviti kvalitet, uspeti to da organizujemo. Konverzija je nešto, neko bi rekao pet project, ali nije pet project. To je naš srčani – nema za tu neke za nas neke velike zarade. Mi to radimo jednostavno da dignemo nivo, ako je ikako može, digital marketinga, kako se gleda na to, kako ocenjuješ da li je neko dobar konsultant, freelancer, agencija, firma, nebitno, da možeš da proceniš, da vidiš šta ima, pa da ideš dalje. I mislim da i to smo uspeli, u tom smeru. Tako da u suštini za mene na kraju bude personalno, Nedima Šabića, bude dobro zato što kad oni dignu nivo, jave se problemi kojima treba Nedim da Nedim rešava. Dođu u poziciju, mene ne interesuju ti neki manji projekti ili manji problemi, nego kad se zapali krov, znaš da zoveš Nedima, Minića ili nekog drugog ko je bio tu, zavisi u kojem segmentu se požar desio.
Ivan Minić: Zavisi koji deo krova se desio, da. 🙂
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Ima tu taj jedan momenat gde suštinski ti si potpuno u pravu kad kažeš da tu za potpune početnike nema sadržaja. Odnosno, iskren da budem, i ima. Ima tu mnogo stvari koje mogu da ti zapale neke sinapse, iako si početnik, ali realno nije za tebe. Ali, ono što je sjajno je upravo ta sinergija različitih oblasti. Da imaš – OK, imaš Aškovića koji priča o Youtubeu. Te stvari su interesantne Youtube kreatorima, ali su interesantne i svima ostalima da imaš predstavu o tome kako to funkcioniše.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Jer on će ti zapravo za 45 minuta ukratko prepričati tih 5 godina iskustva koja u tome. I mnogi ljudi koji su pričali, i na onim predavanjima koja su bila keynoteovi, gde nije bilo drugih predavanja u isto vreme, nego je to bilo zaista za najviši nivo, taj predavanja su na najviše nivou ne zato što ti treba da imaš najviši nivo znanja, nego treba da imaš najviši nivo svesti.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Ta predavanja se bave onim meta nivoom, koji je u suštini i ono čime sam i ja negde probao da se bavim, a čime si se i bavio u svom predavanju.
Nedim Šabić: I uspeo si.
Ivan Minić: A to je što mi ovo radimo. Što mi ovo radimo? Zašto ne radimo nešto drugo? Da li to što radimo ono što ima smisla i što nas čini srećnim? Da li time u konačnici pravimo bolji svet ili pomažemo lošim ljudima da efikasnije i bolje rade stvari koje su loše za sve? OK, hajde onda da to ne radimo. Odnosno, ako imaš stalno taj neki loš osećaj, a, nažalost, mnogo ljudi koji rade u industriji, jer rade sa klijenti, a klijenti nisu uvek baš najdivniji ljudi na svetu, imaju taj stalno loš osećaj u stomaku, i možda nije problem u poslu, možda problem u onome s kim ga radiš, možda je problem u tebi što se nisi profilisao, možda je problem u tebi što nemaš nijednu kompartivnu prednost u odnosu na sto drugih koji to rade. To su sve stvari, kada poslušaš šta se tu dešava i kad ti poslože neki od ljudi koji su stvarno na najvišem nivou na ovom našem regionalnom tržištu, koje možda jeste malo, ali po tom pitanju zaista ne zaostaje ni za onim vrhunskim, imaš mnogo tema koje su, od Konverzije do Konverzije, imaš mnogo odgovora koje treba sebi da daš.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Imaš mnogo stvari koje moraš kod sebe da rešiš. E sad, pošto ti i gledaš povremeno Pojačalo, znaš kako to kod nas ide, itd, mi smo u 20. minutu već, a nismo krenuli od početka, jer sam ja hteo da dam malo više intro. Prosto, naša publika nije samo marketerska, tvoja priča je prilično interesantna, pre svega zato što nije lokalna, da si ti otišao na neko tržište gde se igra Bundesliga, a onda došao da ovde pokušavaš da pomogneš nešto, a i dalje igraš Bundesligu.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Ali, hajde da krenemo onako kako krećemo kod svih, sa Munchmallow pitanjem, šta si hteo da budeš kad porasteš?
Kad porastem biću…
Nedim Šabić: Fizičar, naučnik. Ja sam, dakle, kako bih rekao… Tokom rata sam bio u Nemačkoj i hteli su u 5. razredu da me obore iz engleskog. Trebalo mi je 20 godina da shvatim da mi je ta nastavica bila neka vrsta naciste. Uvek sam bio najjači iz matematike u bilo kojem segmentu. Nikad me u tome nisu mogli politi. I došao sam u Bosnu nakon rata, 1997, i sada uče oni nekakve razlomke. I ja sam išao, kaže, tad mi je bila razredna profesorica matematika i napisa mi: “1/3+1/2, koliko je?” Kaže: “Daj, molim te, pročitaj zadatak.” Rekoh: “Jedan crta dva plus jedan crta tri.” Kaže ona: “Kakva, bolan, crta? Ovo su razlomci. -Ne znam šta su razlomci.” Znači, ni matematike u Bosni je bio daleko ispred onoga što sam ja učio u Nemačkoj, a pošto je to nešto što ja strašno volim, to je 6. razredu, ja nazovem dajdžu, koji je arhitekta, rekoh: “Dajdža, daj mi, molim te, pojasni. Kakve ove crte? Šta je ovo? Šta ovi uče?” I on je meni to objasnio preko telefona za 20 minuta. Ja sam u tom 6. razredu išao na takmičenje iz matematike. Jednostavno, to je nešto što me fascinira. U 7. razredu išao iz matematike, iz fizike, i dogurao daleko iz fizike, bilo je jačih matematičara. I u 8. razredu sam bio 3. u državi iz fizike i dobijem stipendiju za prvu tzv. privatnu srednju školu u Bosni, koja je bila top level. Tada se to zvalo Tursko-bosanski koledž, jer su se Turci setili da u Bosni naprave elitnu srednju školu i to se masno plaćalo. Iako su moji roditelji obrazovani, imali su dovoljno novca, nikad to sebi ne bih mogao priuštiti. Bilo je preskupo, ali sam dobio tu stipendiju. I odem tamo i onda sam se zadao dalje u fiziku, itd, ali informatika, ja sam u tim godinama već bio samostalan. Ja sam 16 godina imao svoje pare i napravio prvu veliku stranicu, veb-stranicu za građevinsku firmu, koju sam zacenio, ne znam odakle meni ta hrabrost, ali ja sam odmah zacenio. Kad su ljudi prodavali to 200-300 maraka, to je 150-200 eura, ja sam tražio 2500 eura. Običnu stranicu za građevinsku firmu ja sam bio uveren da mogu da napravim bolje nego što je bilo šta u Bosni bilo i tako je i bilo. I tako sam nastavio, a pre toga sam radio vizitke i to. I krenuo sam veb-stranicama, da bih otkrio affiliate marketing i onda je to išlo dalje. Ali, na pitanje šta sam hteo biti kao mali, ja sam sebe jasno video kao nekog istraživača, koji se bavi fizikom i traži neke nove stvari na nekom univerzitetu u Americi, da ima neke laboratorije, da sudaram neke molekule ili nešto. To je bila vizija kad sam bio mali. Čim sam se susreo sa kompjuterom i sa veb-stranicama i affiliateom, ja sam to sve zaboravio. To mene ništa više nije interesovalo. Ja sam samo sedeo i sa 17 godina, dok sam još bio na tom koledžu, ja sam napustio taj koledž, jer mi je bilo previše striktno, nisam hteo. Ja sam bio čovek koji je odrastao u kvartu, koji je geto. Moj otac je sudija na sudu, ne onaj fudbalski, i on je odlučio da mi živimo u tom kvartu i on voli narod. On ne voli kvarataše, ne voli te stvari i onda se odlučilo da tu živimo. Ja sam odrastao u kvartu koji je pravi geto, koji se zove Kalibunar. Ja to namerno spomenjim ovde, jer sam ja ponosan kad pitaju odakle si. Oni koji znaju šta je Kalibunar, a ima i u Beogradu Kalibunar, ja kažem da sam Kalibunarac. Niti sam Travničanin, niti sam – pošto sam rođen u Mostaru – Mostarac, niti sam bilo šta. Ja sam po mentalitetu odrastao bukvalno na ulici i delimično sam u poslu Švaba. To se može reći, da sam u poslu Švabo, a ovako, narodski, čovek, kako bi rekli. I taj Kalibunar me je naučio mnoge stvari. I tako kad sam video priliku za affliate marketing i to sve, ja sam se u to zadao. Ali, na koledžu dok sam još bio, dok se nisam ispisao, imao sam sjajni susret sa ljudima. Osnivač Pika u Bosni, to je Adnan Budimić je živeo bližu tog koledža i mi smo se kao nešto družili. I bilo je tadašnji najveći, kako bih rekao, haker. Tada mi ljudi koji su dobro programirali tad smo zvali hakeri, ali ovo je zaista bio haker. Mirza Šejto, ja ne znam gde je taj čovek. Ja sam pokušao da ga nađem. I zajedno sa njima smo mi napravili search engine koji je imao bot, koji je brže indeksirao stranice i bolje nego Yahoo. I napravili smo svoj zip mehanizam arhiviranje, koji nije bio zip format, nego naš, koji je bolje kompresovao nego tadašnjeg zipa i winrara. Zašto? Jer smo mi sve te podatke hteli da kriptujemo, da nam to ne može niko ukrasti. I sa nekih 17 godina imao sam blesavu ideju, njih dvojica su programirali, imao sam blesavu ideju da Yahoou napišem neki email, da ja to njima pokažem. Ja sam njima to poslao i oni su nazvali telefonom iz Amerike, kao: “Ljudi, vi niste normalni! Daj da to testiramo!” I mi smo dali njima da testiraju i kao: “Koja je cena?” Mi nismo uopšte razmišljali o parama, nama je to… Mi smo to nazvali SFEYN – Search For Everything You Need. Jednostavan neki logo sa lupom i Google šlic. Mi smo zaista napravili kao Google, samo na šlic. Google nije tad postojao. I Yahoo je bio oduševljen tim robotom i to i počele su da se spominju neke pare. Čim su počele da se spominju neke pare, Ado i Mirza se nisu mogli dogovoriti ko je više programirao, tako da se to nekako utihnulo, a ja nisam imao – nisam ja razumeo koja je to prilika bila. Tako da je ta prilika otišla. Mirza je tad programirao drivere za HP štampače za Linux, a Ado je napravio Pik i ja sam otišao da se bavim digitalnim marketing. I tačnije tada affiliate marketingom i kroz affiliate marketing sam video: OK, ja treba da plaćam neku lovu da bih ja izvukao kroz affiliate marketing pare. Nemam love, je li, onda idemo raditi SEO. To je besplatno. I onda sam seo, učio, učio, učio, dan i noć, čitao sve što se moglo. Znaš kako je tad bilo? Učitavaju se stranice ovako. Dva dana razmišljaš šta ćeš ukucati da ono očitaš. Danas oni klinci klikaju, tamo imaju Youtube klipove. Mi bukvalno – sve moraš čitati, moraš čekati, načekati se. I tad sam krenuo učiti i nikad nisam stao od tog dana. Znači, non-stop, svaki dan učim. Radoznalost je ja mislim jedna karakteristika mene, koja je neverovatna. Toliko stvari mene interesuje da kad bih rekao pričati, mislili bi ljudi ako toliko stvari zna, onda ne može ni u čemu biti dobar. Ali sam to primenio na digitalni marketing. Jedan po jedan kanal jednostavno odrađivao. Krenuvši sa affiliate marketingom, onda SEO, pa email marketing. Bio sam među prvima u Nemačkoj koji je radio uopšte Facebook oglašavanje. Čuo sam za to, tako rano probao i na jednoj konferenciji održao predavanje, koje je bila čista SEO konferencija. Zove se Campixx. To je najveća konferencija za SEO u Nemačkoj i ja nazvao predavanje “Put do prvog miliona”. I ljudi su došli da čuju kako sam ja putem SEO, je li, napravio milion. Ja sam onda njima rekao, da izvinite: “Jebo vas Google, Facebook je to! I vidite kako se prave pare!” Ja sam njima pokazao šta su Custom Audience, kako možeš od emailova ubaciti, kako se mogu scapovati emailovi, itd. I jednostavno izneo najbolji fazon koji sam tada znao i baš su se pare mlatile s tim. Ljudi su bili oduševljeni. To je bilo prvo moje predavanje u životu, kasnije sam saznao od organizatora, koje je promenilo život ljudima, koji su se jednostavno bili se na to i napravili nešto veliko. A i bilo je puno i mindseta. Zašto da ustraješ u onome, znaš kad neko neće da zatvori radnju. Ne ide mu radnja, ali on neće da zatvori. I tad je bio Google baš pooštrio kriterijume. Bilo instransparentno šta treba raditi, svi su bili zbunjeni zašto ovaj penal, zašto onaj. Jednostavno bila vobolja. I Facebook je nudio alternativu koju smo radili. I na tom Campixxu nema ocenjivanja. I na prošlom Campixxu sam dobio tu veliku binu, keynote, itd. I izašao je organizator Marko Jank, a to je kod Švabe, meni je otac davno rekao: “Ako ti Švabo kaže da si u nečemu najbolji, onda si stvarno uspeo.” I kaže on: “Od svih tih”, Campixx ima 12 paralelnih predavanja – znači, tu bude preko 200 predavača u roku od tri dana – i kaže on: “Od svih predavanja koje je on ikad čuo to je top on the top. Zato što je promenilo živote ljudi.” I počeo on nabrajati. I on uzeo mikrofon i kako je video ljude kako izlaze zbunjeni iz te sale, malu salu su mi neku dali, i da je to na kraju završilo tako da on kaže: “Pričajte vi, ali ono što je Nedim tada uradio, to je top.” I osećao sam, po prvi put u životu nisam neki – često nisam znao ni šta je oholost. Kad sam pre jedno 10 godina pitao ljudi: “Šta znači zavidnost?” Nisam taj, niti ponos neki mogu osećati, ali u tom trenutku sam zaista bio ponosan, jer sam se setio one izjave oca, “Ako ti Švabo kaže da si najbolji i to pred hiljadu ljudi, onda stvarno moraš nešto da znaš.” I to je taj deo kojim se išlo, putem, i svašta se naučilo. Sada da ne nabrajam sve ove marketing kanale, ljudima je poznato koji su. U svaki sam zaista zavirio, dubinski se pobrinuo i sad se samo trudim da se to uveže. To je veliki jedan potencijal koji se često izostavi, da radi par marketing kanala, ali nisu spojeni. Recimo, radiš Google oglašavanje, a ne radiš retargeting za te iste ljude preko Facebooka. Ili nisi uopšte ubacivao u bilo kakav email newsletter, big data nikako se ne koristi. Nego big data je zapravo storage svih pojedinačnih podataka, ali nisu nešto uvezani, i onda se nadaju da će AI i to nekako veštačka inteligencija uvezati i nešto magično skontati, a zapravo su sprege jednostavne. Samo praviš mostove između različitih kanala, šaltaš, zavisi u kojem delu je fanela. I to je ono što, kako ja kažem, imam ptičju perspektivu. I ljudi u firmama često imaju tu tunel viziju. Dugo tu rade, puno se bave i zaborave pogledati iz helikoptera šta bi se tu još moglo, neki quick win uraditi, u pogledu povećanja profita. I meni uvek uspeva. Dođem, dobijem ptičju perspektivu i uspem napraviti te mostove. To jeste komplikovano, ali doprinosi mnogo čemu, ali je putanja jako duga. I kad neko pita odakle da krenem da učim, u suštini je nebitno, jer ono što treba da imaš je neutoljivu radoznalost. Ne može tebe niko naterati da ti svaki dan sediš i čitaš dva-tri sata stvari kojima se ne baviš samo zato što te interesuju. Ne možeš to naučiti. To jednostavno jesi li ti takav ili nisi. I meni je to usađeno. Jednostavno, interes. Čim je nešto izašlo, recimo, TikTok kad se pojavio, ja sam se odmah registrovao, tražio gde, kako doći do marketinga. I ne znam ko je rekao na Konverziji ne postoji TikTok marketing. Da, postoji TikTok marketing. Na TikToku se možeš oglašavati, to nije problem, to postoji. I to smo isprobali. Ima nekoliko prijatelja koji samo rade TikTok marketing. Recimo, prodaju nekretnine u Nemačkoj preko TikToka. Kako, kad je to kanal za klince? Pa, da, ali roditelji dođu, registruju se da vide šta klinci postuju, ti od 13 godina pa nadalje, i onda oni prate roditeljsku pažnju, oni nemaju ništa na feedu osim svoje dece, jer ništa ih ne interesuju. Onda ti njima prikazuješ nekretnine i oni odjednom imaju sadržaj. Interesuje ih kako uštedeti, kako na berzi zaraditi pare.
Ivan Minić: Uvek kada pričamo o tako nekim stvarima, kad neko kaže: “Tamo nije tvoja publika”, tamo je toliko ljudi da je tamo svačija publika. Samo je stvar u tome da možda veći deo te publike je na nekom drugom mestu, ali je to drugo mesto možda više zasićeno oglasima i svim ostalim, pa opet… Ono što jeste negde činjenica, to je već neko vreme tako, jeste da za TikTok oglašavanje za Srbiju ni ne postoji kao feature, ali postoji nekoliko agencija iz Srbije koje rade TikTok oglašavanje za druga tržišta vrlo uspešno. Hoću da te vratim malo u prošlost. Ja stalno ljude vraćam u prošlost.
Nedim Šabić: Tako je, vraćaj. 🙂
Ivan Minić: To je meni glavna… Vraćamo se na traume, geneza bolesti, kako je išlo sve. 🙂
Nedim Šabić: Da! 😀
Ivan Minić: A to je taj trenutak kada ti kažeš u one vreme kada smo mi krenuli da se bavimo svim ovim, pre 20 i kusur godina, zapravo znanja, resursa i svega je bilo mnogo manje i bilo je mnogo teže doći do toga. Prvo, nije ga bilo, a onda iako ga je bilo, šansa da ga nađeš je bili minimalna. Što kažu, mi smo svi prve stvari o računarima učili iz štampanih knjiga, što sad zvuči potpuno suludo, ali to je bio jedini način da ti dođeš do neke literature, da svladaš neki softver.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Čak i ako dobiješ nešto, najbolje bilo kad dobiješ fotokopiranu knjigu, jer nisi potrošio novac da je kupiš, a fotokopija je uvek jeftinija. Ali, sve zajedno to kad sagledaš sa 20 godina kasnije, zvuči užasno. Ali, to je prosto bilo tako. E sad, u kom trenutku si ti uopšte prvi put došao u kontakt sa računarima i kažeš da si se na početku dosta zainteresovao za affiliate, koji jeste krajem 90-ih, početkom 2000-ih baš ozbiljno krenuo, jer kao affiliate marketing je u interesu svih. To je baš win-win za sve koji su uključeni, odnosno win-win-win. Tako da to jeste interesantno. 20 godina kasnije mi i dalje nemamo affiliate u Srbiji.
Nedim Šabić: Za mnoge stvari, da, nažalost.
Ivan Minić: Ali, dobro. Kako je to izgledalo to tad? Prvo, kako si došao u kontakt, a kako si onda saznao sve te neke stvari koje su te interesovale?
Kako do znanja bez resursa
Nedim Šabić: 97. sam došao u Bosnu. Ovo je interesantno ispričati. I došli smo, drugu noć u Travniku i idem se ja kupati. Ja uzeo gaće, potkošulju i peškir i idem da se kupam. Kaže mama: “Gde ćeš? -Pa, idem se kupati. -Pa, jesi li upalio bojler? -Šta, jesam li upalio? -Bojler.” Ja nisam ni imao u Nemačkoj kao dete bojler, nisam znao da to treba ugrejati. To je prvi dan. Drugi dan izašao i deca: “Hoćemo se igrati? -Hoćemo”, 12 godina ima. Kaže: “Idemo pecati ribe. -Super!” I mi idemo dole, na Lašvu, na reku i nosimo lopate. Šta će nam lopate? Nikakve logike. I mi kopamo sebi rov. Mi smo rov iskopali i ovi stariji, 17-18, vade bombe. I bombe se bacaju uzvodno, a nizvodno se na ruke hvataju ribe. E, to ti je još jedna priča Kalibunara. I otprilike tako je bilo. 😀 Ja sam došao kući sa kantom punom riba i kaže meni stari: “Odakle ti ovolike ribe? -Pa, pecali. -Pa, kako ste pecali? -Pa, bombama. -Ćuti, nemoj mami šta rekao. Skloni to tamo!” I to je okruženje. I u tom okruženju bilo je nekoliko ljudi koji su odskakali, između ostalog, momak koji se zvao Miralem Željo. On sad živi u Americi, u Grend Repidsu. I on je imao kompjuter. Tad moramo ljudima preneti, kompjuter je bio čisto bogatstvo. To ko je imao, a njemu je otac bio, ako se dobro sećam, nadam se da ga neću uvrediti, ja mislim da je bio domar i jako strog otac, ali je voleo da on gaji tu ljubav prema elektrotehnici i kompjuterima. I on je non-stop u školi visio na kompjuterima. Ja nikad nisam imao pristup još kompjuteru. I on kući nabavio je Pentium 1, na 133 MHz. Ja mogu li kako doći da vidim šta je to. I mi smo tu sedeli, kliktali i odjednom se pojavio internet. I njemu je otac to uveo i mi smo imali bukvalno 10 minuta dnevno interneta. To je bilo preskupo da se to uopšte koristi. I mi smo celi dan razmišljali šta ćemo sad ukucati i tako. I sedeo sam tako jedno pola godine do devet meseci do Miralema kući svaki dan tih sat vremena i probio glavu ovim svojima, daj da kupim i ja taj kompjuter i da uvedem taj internet. Na kraju, toliko sam bio dosadan da je moj otac digao kredit. Znači, sad ljudi dižu kredit za auto, za stan, moj otac je digao kredit da kupi meni kompjuter. Na 24 mesečne, možda i 48 meseci da je bilo. Ja sam kupio Pentium dvicu na 400 MHz. To je bilo sa nekom grafičkom da može malo i igrica, naravno, u tim godinama, ali nisam mnogo vremena proveo igrice gledajući, nego sam otkrio FrontPage, Microsoft FrontPage. Iz novina. Je li, tako te novine. I tada je bio Dreamweaver program, ja to nisam znao koristiti. Jednostavno, to je bilo nešto prekompleksno. I bio je jedan u gradu, koji je programirao kao nekakav PHP. I ja sam saznao ko je taj. Mama je, pošto je profesorica u školi i zahvaljujući njoj sam dodatno popravio nemački jezik, amidža od tog Igora je radio u školi. I on mene nekako – ja sad ima šansu da sednem sa tim momkom na kafu. On se zove Igor Kulašin i on je bio meni idol tada. On jedini bio gradu koji ima crveno ofarbanu kosu i on je svirao u bendu. Ja sam uživao u muzici. Ja sam dosta svog života proveo u muzici. I ja sa njim: “Možemo li ikako popiti kafu da ti meni samo objasniš kako taj Dreamweaver i šta je taj PHP?” I da skratim priču, on je meni to pojasnio. Ja sam što više mogao sa njim provoditi vremena i vidim ja, OK, taj PHP to treba. Počeo kliktati po Dreamweaver. I u 17. godini imao sreću da odem u Ameriku. To je priča za poseban podkast. Zašto? Ja sam bio gost Sjedinjenih Američkih Država da idem tamo da evaluiram njihov sistem obrazovanja, sa 17 godina. I tada kad sam otišao, ja sam se vratio sa gomilom knjiga. Između ostalog, PHP, ovo-ono, Dreamweaver i to. Ja sam samo uletio, daj mi to, i žice za gitaru, i palice za bubnjara. Znači, muzika i knjige i to je to. I kad sam se vratio iz Amerike, kad sam ja onda krenuo čitati, to je onda bila prva revolucija, je li. To su ti počeci. Znači, taj kompjuter je sve promenio. Onda sam imao štampač, pa sam pravio vizitke. Ja sam cenio svoje vizitke, svi tražili manje, ja sam uzeo deblji papir u boji. Kao nešto sam znao i dizajnirati. Bolje je bilo od toga što se u Travniku nudilo. I išlo je to sa vizitkama dok nisam naučio napraviti veb-stranicu. I kad sam prvu napravio, javilo se jako brzo dosta ljudi, koji su rekli: “Ja to želim imati.” Imaju internacionalne klijente, što je bilo iznenađujuće. Oni koji prodaju nešto Švabama ili Amerikancima hteli su da imaju nešto, a oni njih pitaju koja vam je veb-stranica, da vide oni te proizvode. I ja sam tih par uradio i tako uvežbao. I onda rekao: “Što bih ja njima praviti, kad ja mogu affiliate marketing?” I onda seo i samo affiliate marketing. I odbiju me na ClickBank. Razlog je vi ste iz Bosne i Hercegovine. 🙂 I nisam mogao raditi ClickBank, iako bih voleo. Ja mislim da i dan-danas nije moguće se iz Bosne registrovati na ClickBank, da ti tamo radiš affiliate, a pogotovo da prodaješ svoje proizvode, koliko sam upoznat, pa moraš otvoriti LLC u Americi, šta ja znam, ali to je bio neki taj, kako bi rekli u Sarajevu, mrtvi početak. Odatle je to sve krenulo.
Ivan Minić: A u kom trenutku krećeš… Ti si najprepoznatljiviji po svom radu u okviru Search Engine optimizacije, odnosno radu sa klijentima koji su tražili od tebe SEO usluge. Proslavio si se na nemačkom tržištu, koje nije američko, ali je najzahtevnije u Evropi i početak nije englesko govorno područje, pa nosi sa sobom niz svojih specifičnosti. Ali, kad krećemo da pričamo o optimizaciji za pretraživače, ona suštinski početkom 2000-ih godina nije postojala kao takva. Nisi ti imao ne znam sad šta da optimizuješ. Nije sad to bilo milion nekih kriterijuma, nije bilo ni potrebe, jer nije bilo ni toliko sadržaja. Ti si imao neke bazične kriterijume po kojima si se rangirao i onda je to vremenom krenulo da se komplikuje do nivoa da sad više niko ne zna kako to funkcioniše zapravo. Verovatno i u Google ima možda dve osobe koje znaju po pola, pa se nadaju da će se spojiti u nekom trenutku na kafi.
Nedim Šabić: Nema ni to.
Ivan Minić: Ali, generalno, to je sad beskrajno kompleksno, jer uvek sve svede na istu stvar: Daš ljudima nešto što je jednostavno, oni provale kako i onda zloupotrebljavaju. Onda ti zakomplikuješ, onda oni opet provale, onda ti još komplikuješ, itd. 🙂
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: U kom trenutku se ti srećeš sa tim? Affiliate marketing u konkretnom smislu kako si ga ti radio i bilo je još par gostiju koji su nešto radili tog tipa u slično neko vreme, i ja sam se igrao ne preterano uspešno, ali par čekova sam dobio koji nisu bili mali u tom trenutku za mene, je u suštini značio da ti nađeš neke proizvode koji ti nude mogućnost da ako proslediš kupca dobiješ neki procenat od prodaje, ali ti proizvodi obično nisu predstavljeni na neki preterano sjajan način. Nije niko seo, pa raspisao, pa objasnio, pa ovo, pa ono. I onda ti uzmeš i napraviš to, staviš link, svako ko dođe sa tvog sajta tamo je registrovan u sistemu i dobijaš neku vrstu provizije od toga. U suštini, to jeste bilo preteča nekakvog SEO-a, jer si ti pravio informativni sadržaj, koji se dobro pozicionirao, jer je bio kvalitetniji, relevantniji od onog matičnog.
Nedim Šabić: Ma, tada si mogao bilo šta napraviti, ako ispoštuješ ta osnovna pravila: title tag, H1, da je tekst koristan i to. Interesantno da formula za analizu kvaliteta naučnog teksta je iz 1967, koji i dan-danas i Google primenjuje. I to je primenjivala i tadašnja AltaVista i Yahoo. To se zove VDF-IDF ili kako Amerikanci zovu TF-IDF. Ista je bila, koja je i tada znala oceniti kvalitet sadržaja. I šta sam ja radio? Moguće je bilo samo se registrovati kao affiliate za Amazon. Mnogi ne znaju, tad je Amazon prodavao samo knjige. I mi smo gledali: “OK, kome mi sad da uvalimo te knjige?” I videli smo da studenti traže udžbenike za fakultete. Mi smo napravili stranicu, jednim klikom da kupiš sve udžbenike koji su ti potrebni za prvu godinu fakulteta ovoga, smer taj i taj, itd. Da bismo mi kasnije, naravno, kao dece, prodavali i rešenja ispita, itd. Backdoor upsell funnel, ali uglavno je to bio cilj. I mi smo tada, bukvalno tih godina, 2000-2001, prodavali ljudima udžbenike koji krenu na fakultet. I to je odlično bilo, jer niko se tim nije bavio, takav niša sajt nije postojao. I onda smo mi tu uleteli i radili i dobro je išlo. Nama je bio cilj da mi dobijemo Amazaon, kako se zove, vaučer, jer nemamo kreditnu karticu, ne možemo kupiti. Nema ni moj otac, nema niko, daj ti meni vaučer da ja sebi kupim knjiga. I poštarina je bila neki užas, 200 dolara dok dođe u Bosnu, tako da natrpaš. 12 kila je bio maksimum za 200 dolara, tako da smo mi knjige kupovali po težini, da napunimo 12 kila i da nam dođe. Uglavnom sve u tome da skupimo neko znanje, da to uradimo i tako je tada funkcionisao affiliate marketing. Bukvalno, kao što bi i danas neko trebao u affiliateu ne da kaže idem prodavati bicikla, nego idem prodavati crvena bicikla sa mekanim, kako se zove, oprugama za ljude s jednom nogom, na primer. Znači, nešto usko specifično, a tada je usko specifično je bilo ovo.
Ivan Minić: Dobro, tu imaš i onu komponentu na kojoj stalno insistiramo i mlada nada, Marko, na Konverziji je imao sjajan deo na svom predavanju o dropshippingu, koje možemo svi da kažemo da je dropshipping umro – nije on umro, samo više nije toliko jednostavno kao što je bilo, jer ima mnogo konkurencije, što ne znači da sa sjajnom idejom, dobrim sadržajem, adekvatnim znanjem ti i dalje ne možeš da napraviš rezultat. Dosta je on tu toga pametnog rekao, ali jedna od stvari, naravno, koju i mi svi stalno ponavljamo u različitim delovima posla je koji problem ti rešavaš.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Ti si ljudima – nisu oni kupovali od tebe zašto si bio bolji, nego zato što si im rešio problem da ne mora 15 stvari da gleda, nego klikne na jedno mesto i završi sve za 5 minuta. To su studenti. Ima toliko toga što može da se popije, što čeka, a on sad klikne, a tebi sa druge strane super, jer on nije potrošio 7 dolara, nego je potrošio 200 dolara. I 4% ili 5 ili 6 od 200 dolara je mnogo lepše. I sad za neke proizvode ume da bude dosta visoka provizija, a ne za neke je manja. Naravno, zavisi. Ne možeš očekivati da za tehniku bude neka preterano visoka, ali za te stvari koje nisu produkcijski skupe može, hvala Bogu. E sad, šta je bio naredni korak?
Studije i prvi SEO koraci
Nedim Šabić: Naredni korak je bio upis na fakultet.
Ivan Minić: Dobro.
Nedim Šabić: Znao sam da neću studirati u Bosni, jer nije bio smer informatike koji je meni bio atraktivan. Sve je bila teorija. Ali, ima Fakultet informatičkih tehnologija u Mostaru, koji je tada krenuo da cveta. U međuvremenu je procvetao i jako dobro radi. I tadašnji dekan – ja sam imao sve 5.0 prosek u školi i mogao sam upisati koji god želim fakultet. Tako je u Bosni, kad imaš 5.0, možeš upisati šta hoćeš, nema za tebe prijemnog ispita. A da bi se upisao u Nemačku, moraš se negde upisati u Bosni. I onda sam otišao u Mostar, popričao sa tadašnjim dekanom i on je mene upisao. Ja sam njemu rekao: “Ja želim da idem u Nemačku. Meni samo treba papir.” On je sav oduševljen meni to dao i poželeo mi svu sreću sveta. I upišem ja fakultet informatike u Štutgartu na univerzitetu, ne znajući da je to, kako bih to rekao, rocket science teorijske informatike. I ja sam tamo otišao i imao sam nekoliko interesantnih scena. Ja sam odradio tu dve godine, pa se ispisao, odmah da znate, pa ću pričati dalje šta je bilo. Tu sam imao nekoliko prosvetljenja. Prvo sam prvi put susreo matematičare koji su bolji od mene, ali za svetove. Tu su bili neki Rusi, koji su razvaljivali jednostavno. I prvi put sam se sreo sa zadatkom koji nisam uspeo rešiti. Prvi put u životu sam video da ako se trudiš, ako sediš i zagreješ stolicu, ipak imaju neke stvari koje ne možeš. Jednostavno, tvoj kapacitet je limitiran i to mi je teško palo. Trebalo mi je jedno dva meseca da sameljem da ne mogu da – nisam išao uopšte na fakultet. Ja sam morao da rešim taj zadatak i nisam ga rešio. I odem kod ovog Rusa, Aleksandra, “Daj, molim te, pokaži mi.” Kaže on: “Kako, Nedime, ti si trebao rešiti. To ide ovako”, tup-tup-tup. Kad je on meni pokazao, meni je bilo logično, ali ja sam nisam mogao da dođem do toga. Ja sam tu patio svoju dušu dve godine s tim nekim stvarima, ali sam naučio, recimo, programski jezik Ada 95, koji koristi samo još NASA na svetu. Ima tri programska jezika od kojeg je celo programiranje krenulo, Ada 95 je jedna od tih. Ali, sa Adom 95 možeš spržiti procesor, ram, bukvalno napraviti ogromnu štetu. I mi smo imali vežbu, gde je vežba bila sprži procesor. I to je meni bilo zanimljivo, je li, ali bilo predmeta kao logika. Ja sam mislio da sam ja logičan čovek, znam šta je logika. Kad sam skontao šta je logika i koliko je to kompleksno, ja sam to sve položio, ali je to bila jedna velika patnja. I bili su predmeti iz algoritama i to. Sve sam ja to završio i ne mogu više da se smaram, treba mi još dve godine, a slede tek oni ispiti na kojima profesori sve upotrebe. Krenulo je 512, a završilo je 6. Eto, toliko je težak taj fakultet. Ja sam rekao: “Ne, ljudi, ja želim da radim nešto proaktivno.” I u istom gradu, Štutgartu, ima fakultet za medije, odsek informacioni dizajn. Oni su osmislili te studije, da učiš programirati i dizajnirati, i da ti budeš multitalent koji spaja u komunikaciji programere i dizajnere. Tada je već bilo evidentno, to je bilo 2004. – ne, 2006, tada su oni već u praksi videli da oni pričaju dva različita jezika: programeri i dizajneri. I da im treba neko ko će biti sprega između to dvoje. I upišem taj fakultet. To mi je super bilo. To je bilo – ljudi koji su isti kao i ja, koji rade na svemu. Uživao sam. Znači, od prvog predavanja o bojama do zadnjeg predavanja o jako kompleksnim usability caseovima. To mi je otvorilo oči. I tu sam naučio šta je usability. Porsche je taj fakultet pravo gura i dao nam svoj labotoriju za usability testing, da radimo neke stvari. I mi smo imali pristup svim tim stvarima, kao što je I tracking, to je užasno skupo bilo tada. I tu sam video kako korisnik razmišlja. I onda smo dovlačili, tipa, za Porsche potencijalne kupce, kupce koji su kupili jedan Porsche i kupce koji su kupili već 10 Porschea. I kako oni rangiraju sa novom veb-stranicom Panamere. I to sam govorio i na Konverziji. Primera radi, na stranici u farove gledaju žene, a u guzicu od auta, od stop svetla gledaju muškarci, što je bila fascinantna spoznaja i kako ide, koja je logika, i tako.
Ivan Minić: Iz mog ugla je to potpuno logično da ti kad voziš gledaš u dupe Panamere. Zato što realno to je jedino što ću da videti od Panamere, ako sam na semaforu, i onda će ona da ode. 🙂
Nedim Šabić: Da, da.
Ivan Minić: Ali, ti momenti gde ti zapravo dobijaš priliku da radiš sa nekim realnim podacima ozbiljne firme, gde od toga da li si ti dobro procenio nešto ili nisi, taj 1% više ili 2% više prave razliku od desetine miliona eura – počneš da razmišljaš malo ozbilnije o tim stvarima. Počneš malo manje da pretpostavljaš i malo više da testiraš. Malo više da meriš i gledaš sve te stvari.
Nedim Šabić: Stranica je bila otvoriš i pita te iz koje si zemlje. I onda ti klikneš Nemačka, Amerika, ovo-ono. Nakon toga smo promenili, pitate prvo jesi li muško ili žensko i da li imaš već Porsche ili ne. Znači, pre nego što bilo šta vidiš, promenili smo te upite kako to ide. I nastavilo se to sve. Ja sam radio SEO i diplomski rad, bachelor rad je bio prvi bachelor rad u SEO u čitavoj Nemačkoj. I dobio sam super ocenu, nije savršena, ali ja zadovoljan. Da sam znao da tako funkcioniše svet, ja bih samo ganjao šestice da to prođem, jer na kraju sam ja tu diplomu odneo svojoj majici i rekao: “Evo, uokviri u zlatno, okači o zid. Ja se nadam da meni nikad neće trebati.” Ja sad danas ni ne znam gde ta diploma, niti me iko ikad pitao za tu diplomu. Ali, iz SEO ugla, svi znali da ja to radim i na zadnjem semestru ponude mi da ja držim predavanje iz SEO. Znači, da otvore predmet SEO, kao fakultativni, za čitav fakultet, da ja predajem. Ja rekoh hoću, nije nikakav problem. Već tada sam toliko toga znao, već sam radio za neke druge firme. Recimo, za ThyssenKrupp sam radio od prve godine tog fakultet. To je ozbiljan klijent, najveći proizvođač čelika i liftova na svetu. I tu sam radio za njih i video sam u praksi da to što ja znam da to funkcioniše, jer sam ljudima napravio ogroman promet i profit u to doba. I hajde, rekoh, da ja držim to predavanje. I došao ja na prvo predavanje – to je sala, nekih 150 mesta – prva četiri reda su sve bili profesori. Znači, čitav fakultet, svi profesori su došli da čuju šta je to, kako to funkcioniše. I oni su takav fakultet da kurikulum menjaju svake godine. Znači, prilagođavaju potrebama tržištu i opet ne uspevaju kad završiš da si ti u trendu, jer toliko se brzo stvari menjaju u ovome.
Ivan Minić: Zato naši ni ne menjaju. Znaju da nema svrhe i onda…
Nedim Šabić: Nema potrebe, da. 😀 I to je bilo jedno divno iskustvo, taj fakultet mi je spasio dušu u suštini. Jer ja sam mislio da ta informatika da to mora tako. I ovim putem bih se zahvalio jedinom čoveku koji me je podržao u tome. Svi su mi govorili nemoj. Roditelji uvek meni kažu: “Radi šta ti misliš da je pametno, mi ćemo te podržati.” Ali, svi oko mene su govorili: “Nemoj, jesi li lud! Znaš li koji je prestiž završiti taj fakultet! Pa, ti ćeš biti inženjer!” I samo doktor – on je najmlađi doktor nauka u Bosni i Hercegovini, Nedim Makarević, imenjak moj, on je zadnje bio ambasador BIH u Norveškoj – i on je jedini rekao: “Slušaj, ti si, bolan, za praksu. Pusti teoriju, otpili to i pređiva vamo.” I on me je podržao, pošto je on završio IT, pošto je doktorirao u Americi i to sve. Kontam, OK, on bolje zna od svih ovih mojih prijatelja, idem ja poslušati. Sva sreća da je on meni to rekao i da sam ja bacio te dve godine, da sam upisao to. Tako da nakon toga sam izašao, kad sam to završio, nisam više znao gde ću. Ja sam samo znao da ću otvoriti svoju firmu. I ja sam pokupio i došao u Bosnu i otvorio SEO agenciju. 🙂
Ivan Minić: Ima taj jedan momenat koji stvarno nije loš da se desi u životu, posebno kada za tokom celog odrastanja za gomilu stvari budeš superioran u odnosu na svoje neposredno okruženje. Ima i stvari u kojima nisi superioran, u kojima si jako inferioran, ali svi mi pamtimo neke stvari u kojima smo bili najbolji. Ali, to je tvoje neposredno okruženje. U krugu od 3 km nema niko bolji iz matematike, ali šta ima 50 km od tebe, ti ne znaš.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: I onda bukvalno ti momenti, ta takmičenja, pa i prilike da nekad dođeš i na neko međunarodno takmičenje i slično su trenuci kad ti shvatiš – meni nije trebalo međunarodno, meni je i gradski nivo bio dovoljan – ti shvatiš da prosto neke stvari koje ti ne razumeš ni kada se baš potrudiš neko razume na intiutivnom nivou. Ima stvari koje taj neko ne razume koje ti razumeš, koje su možda i drugog domena i to sve, ali jednostavno… I ja sam se takmičio iz matematike i bio vrlo uspešan do nekog uzrasta, i onda prestao da budem uspešan. Jer jednostavno ja to više nisam razumeo. Nije pomoglo ni što mi profesor nije bio baš sjajan, ali ja sam onda išao kod nekih ljudi koji su bili vrhunski profesori. I kad on meni potroši dva dana da objasni nešto, ja razumem, ali to je mučenje, i za mene i za njega, a nema nikakve potrebe da to bude tako. Samo znači ne da sad treba odustajati od stvari u životu, ali postoje stvari koje su previše teške i očigledno nisu za tebe. Nećeš dokazati nikome ništa time što ćeš sebe…
Nedim Šabić: A i da uspeš nije neka fora. Zašto sam ja odustao od matematike i bavio se fizikom tada? Jer kad sam došao na taj koledž, je li, bio je isto jedan momak. On je čuvao ovce, a bio najbolji iz matematike. I on je baš bio multitalenat za to. Strašan, strašan lik. I nama su na koledžu platili da nam dekan Matematičkog fakulteta u Sarajevu drži dodatna predavanja za takmičenje. On se zove dr Hasan Jamak, njega celi svet zna. On je najvrsniji, među top elitom. I on je koristio samo one ruske udžbenike i nama davao te zadatke. I sad je ovo interesantno. Mi sedimo tu, tu je osam elitnih ljudi, je li, i on nama dadne zadatak. I mi trebamo to sad izračunati. Dao nam je pola sata, pa ćemo izanalizirati. A taj Nermin, on sedi ovako, ne dira, ovako gleda onaj zadatak na tabli i kaže naglas nakon 5 minuta: “Rešenje je…” I on gleda, dr Hasan Jamak, pokoj mu duši, rekoh: “Ti si varalica! Ti si kopirao ovaj moj udžbenik! Nemoguće ovo napamet izračunati!” I Nerko takav, nonšalantan, je li, kaže: “Ma daj koji god hoćeš zadatak. Ja ću ti sve napamet rešiti.” Znači, mi ne možemo za pola sata sa olovkom i sveskom, a on ležerno se nasloni i računa u glavi. To što tebi teško pada, neko je rođen za to. I onda vidiš – isto kao, recimo, u digitalnom marketingu. Ako vidiš da ti ne ide nešto, pa, brate, fokusiraj se na nešto drugo. Očigledno nisi za to. I tu je meni bilo jasno, matematika nije za mene. Ima ljudi koji su rođeni za to, neka oni to rade, ja ću se baviti nečim drugim.
Ivan Minić: Nečim drugim što sadrži matematiku u sebi, ali do određenog nivoa.
Nedim Šabić: Pa, može, a i ne mora.
Ivan Minić: Do određenog nivo. Hvala Bogu, nisam dobar u računanju, pa danas ne moraš da budeš dobar u računanju. Za to ima i softver i hardver i sve što uz to ide. Ali, za razumevanje toga, za upoređivanje, za dobar osećaj između nekih stvari, kad ti vidiš i možeš da oceniš neku stvar, to je nešto što se gradi vremenom.
Nedim Šabić: To zovu čitati brojeve.
Ivan Minić: Tako je. Ne moraš da znaš napamet da sabereš porudžbinu u kafiću, ne radiš kao konobar.
Nedim Šabić: Iako to uvek radim, da proverim poštenje. I uvek dadnem, kad pošteno naplati, uvek dadnem mnogo više bakšiša. Nekad me pokuša zeznut, onda mu reknem: “E, što me pokuša zeznut!” Tačno platim koliko sam trebao platiti. Ne znam zašto, to je neki poremećaj, ali nebitno koliko se pije i koliko sam ja konzumirao, ja u svakom momentu znam koliko je ceh. I kad dođe naplatiti – i to znaju ovi, recimo, u Travniku i on uvek meni donesu, ne treba meni taj papir, ja znam koliko je i onda dadnem na kafu ako je pošten. Ako nije, tražim, zovem gazdu. Baš volim poštenje nekako, jer počinje u kafani poštenje. Ako te u kafani krene zeznut, onda šta ćeš očekivati od ostalih? Tu smo raja, znamo se. U ovim lokalnim okolnostima, to su poznanici, i ako već poznanik pokušava, opasan je signal da ti možda nisi naivan, da ti nisi možda glup, možda te ljudi žele iskoristiti, pa treba naći to. A ne da mi se nije desilo da me iskoriste, da ispadnem naivan iz te neke svoje dobrote, koju čovek jednostavno ima ili nema, ali lepo je i braniti se. Stavi do znanja: “OK, može, ali sad si i nećeš više nikad.” I to me je Kalibunar naučio. Ne bih nikad to naučio negde drugo. Nego daje fer-plej. Svi skupimo – tada smo mi skupljali po pola marke da kupimo čokoladu. I svako dobije tri i po kockice. I mi smo uzeli nož i rezali. To je to kad naučiš. A kasnije kad dođu pare, lako je biti pošten. Ima jedan u Bosni političar, da mu ne spominjem ime, kaže: “Ne pitajte me za prvi milion, a za ostalo ću odgovorati.” Nemoj, bitan je taj prvi, je li, temelj.
Ivan Minić: 🙂 Otvaraš agenciju u Bosni, SEO.ba, logično, je li. I vi krećete da radite tu. Sad, naravno, ti imaš konekcije u Nemačkoj, postaješ lagano prepoznat u zajednici tamo. To je u principu i jedan od načina kako ta agencija živi i preživljava, jer ovde svest o tome u tom trenutku baš i ne postoji. Ponegde ponešto, ali nije baš da može od toga da se živi i da raste firma. Kako je izgledalo graditi svoju reputaciju na jednom tržištu kao što nemačko? Posebno kad uzmemo u obzir da si stranac?
Građenje reputacije na nemačkom tržištu
Nedim Šabić: Pa, ja sam uzeo sebi za misiju – prvo, imao sam pola-pola klijenata. Odao sam po konferencijama. Tad sam bio ful u konferencijama, gde god su me zvali i gde god sam mogao uvaliti, ja sam išao. Uvaliti sam se morao u nemačke neke konferencije, na domaće nisam. I krenem ja ići na domaće konferencije. Ne znam da li je to luda sreća ili ne, prva konferencija na kojoj sam bio u Zagrebu, zvala se Web strategija 2009, prilazi meni jedan jako simpatičan, nasmejan mladić, Damir Mujić iz Avalona, i kaže: “Alo, dečko, mi bismo voleli sa tobom 10 minuta nasamo.” Avalon je tada među dva tržišna lidera u Hrvatskoj u hosting oblasti. Legne mi kao čovek, i dan-danas smo jako povezani. Avalon je prodat i Damir je dan-danas neka jako bliska osoba. Ja kažem uvek, kada bih imao decu i trebalo bi negde ostaviti na čuvanje, a ne bi bili pri ruci roditelji, ja bih ga kod Damira ostavio. Takav imamo odnos. I on mi je dao poverenje i novac koji sam tražio za te usluge. I sa Avalonom sam krenuo. I onda sam mogao Avalonov case study pokazivati, pa sam odao po raznim konferencijama. I tu i tamo, uvek je bio neki Avalon. Nije uvek bio Damir, ali uvek je bila neka firma kao Avalon, koja je volela i htela da se to radi. Tako da i na domaćem tržištu uopšte nije bila loša ponuda. Ja sam konstantno tražio celu karijeru isti novac i za Švabe i za domaće. Jer ja sam prodavao bukvalno svoje vreme za pare. Ne može vredeti moj sat manje ako radim za nekog iz Bosne, Srbije, Hrvatske i kao kad radim za Švabu, ali našlo se tih par odabranih klijenata i radili smo. Nekako sam bio taj neki mesija za SEO, da objasnim ljudima šta je to, da to može, i kako to može. I tu sam upoznao Vargu na Web strategiji. I tada je na toj prvoj Web strategiji bio ocenjen kao bolji predavač, na sledećoj već nije. I onda smo čitav život se zezali ko će koga tu prevazići, ali bilo je nešto novo. Dođe neki Bosanac, pogotovo u Hrvatskoj. Imam osećaj da oni misle i dalje da kad kaže Bosanac, ima onaj prefiks glupi Bosanac. Pa, njima se i sviđa taj humor. I uspostavilo se, onaj mali, ja sam tad bio mali, šta sam ima, 20 i nešto godina, “Onaj mali zna šta priča, uradio je Avalonu”. Pročuje se, Damir ode s nekom na večeru, “Ko ti to radi”. Onda je SEO postao glavni prodajni kanal Avalonu, itd. Pa smo otvorili Avalon u Bosni, pa sam ja bio direktor Avalona. I tako je svašta nešto se širilo, ali SEO je bio prihvaćen. Zaista. I radio sam tada za Limundo i Kupindo. I, recimo, tada, u to doba, to je bilo e-kupi se pojavio, pa pisao sam im neku strategiju, ostalo im je bilo skupo. Ali, nema veza, uglavnom bilo je klijenata, koji su imali poveće projekte, koji su imali ogromnu korist od toga što smo radili, a meni je bilo zanimljivo. I onda sam morao početi zapošljavati i zaposlim Nemanju, koji je tada striktno radio samo link building, jer ja za to nisam imao vremena, i odlično je radio. Od tada do danas nisam nikoga našao ko mi je tako dobro radio kao Nemanja, ali širilo se lagano. Ovo, content, ovo-ono, i tako da je diglo se to na noge. Ali, u jednom trenutku to nije bilo jednostavno dovoljno. Trebalo je nešto novo, neki novi korak i tako da pričaćemo verovatno i o tome – išlo se dalje. Ali, ta SEO agencija je bila nešto zanimljivo.
Ivan Minić: A kako je bilo u Nemačkoj? Na nemačkom tržištu?
Nedim Šabić: Na nemačkom tržištu je bilo odeš na konferenciju – eto, vidio si sam – dobro, sad na ovoj Konverziji sam više bio na tom meta nivou, ali ja jako konkretno pokažem brojeve, šta je pre, posle i to. I dobio sam klijente za koje sam samo mogao sanjati. Održiš predavanje, siđeš sa bine, čeka te jedno 30-40 ljudi, svi hoće da rade sa tobom, daju ti vizitke i neko od toga bude neka velika firma, njima malo više pažnje posvetiš i dobiješ taj posao. Uopšte nije problem. Uvek je ovo ljudsko, što smo mi malopre pričali, ta konekcija – ja sam direktan i volim direktnu komunikaciju. Ne volim upakovati, ne volim spore strukture, volim slobodu. I ti ljudi – ja sam na bini u Nemačkoj isto nekad opsujem, nekad ovo, nekad ono, ali pokažem zaista value, da svi kad odu kući, uzmu moju prezentaciju i mogu nešto za svoj biznis uraditi. I takve firme su mi prilazile, koje su imale takve atmosferu, kao ti. Prva rečenica: “Ti si nama kul lik, baš smo ismejali, ali nam je konkretan ovaj savet. Bi li ti mogao to pogledati, bi li mogao neki sastanak?” I u Nemačkoj u suštini konferencije su lov na klijente, ništa drugo. Osim tog Campixxa, sve ostalo su lov na klijente, a moj stav je da treba uvek ispričati nešto izuzetno korisno i eto par puta sam bio u top tri predavača na raznim konferencijama baš zbog toga što sam dao value koji bi drugi prećutali, jer je konkurentska prednost, je li, kao ćuti to. Na konferencijama u Nemačkoj se sad priča ono što je radilo pre godinu. To je kul fazon, ali dok radi ćute. A ja i dalje konstantno uvek ono najaktuelnije pričam, pa neke kolege to zamere, neke ne zamere, ali mene ne interesuje. Ja hoću ljudima da dadnem value, da kad me slušaju, ako su odlučili, dobiju, a da klijenti kojima se to sviđa, takva komunikacija, priđu meni pa pričamo. I u Nemačkoj meni nikad nije teško palo i nisam imao taj nedostatak što sam neki stranac, što se zovem Nedim. To nikog nije interesovalo. Čak šta više, ja nekad na nemačkom kad pričam ostavim – ja to zovem ruski akcent – namerno, jer to njima zvuči kao ovaj razume i one dirty fore, neće nas moći zeznut tek tako. Jer puno velikih firmi ima problema sa black hat metodama i onda oni hoće da taj ko to radi razume što ovi drugi to prljavo rade. I taj ruski akcenat njima daje neko poverenje da ti nešto tu znaš. I sva sreća pa znam, ali eto to je taj neki flair. Nema nikakve diskriminacije, osim kolega iz Bavarske, oni uvek misle da su nivo bolje. Zato našim ljudima savetujem ako ćete već ići u Nemačku, nemojte u Bavarsku, jer bićete građani trećeg reda. Ja ništa na svetu ne mrzim, ali FC Bajern Minhen ne mogu nikako očima. Jer to je taj metod. Drugi izgrade talent, pa ga ti kupiš. Tako rade i bavarske firme i bavarski koncept, a kad dođeš tamo, ne cene te. Jer bio si Levandovski u Dortmundu, prešao si u Bajern i onda te pljuju, a samo su te kupili parama. To je taj neki ambijent. I tako je i na konferencijama, verovao ili ne. Mi predavači se svi družimo, kao i na Konverziji, a kolege iz Bavarske su u posebnom ćošku, kao ovi nemaju pojma. Zašto je to tako, ne znam do dan-danas. Meni nije teško palo integrirati se tamo. Taj moj poslovni mentalni sklop je kompletno švapski. Kad ti Švabo pošalje email, možeš li ti videti jesam li šta pogrešio, to je već jako interesantna pojava da šalju to nekom strancu. 🙂 Ali, dobro je, ne mogu se požaliti. Švapsko okruženje je tako, ako si dobar, on će reći da si dobar. Ako si najbolji, potrajaće, ali će ti reći. Eto.
Ivan Minić: Jedna od stvari koja je tu jako važna za probijanje i za izgradnju neke reputacije je to da imaš dobre studije slučaja, odnosno da imaš dobre materijale. Vrlo često kad mi pričamo o svemu tome i ljudima koji nastupaju na konferencijama, itd, ima tu sjajnih predavača, u smislu jako dobrih showmana, neki su i sjajni u svom poslu, pa onda stvarno dobiješ još jednu nadgradnju toga svega, neki nisu baš toliko sjajni u svom poslu, ali su jako zabavni i dobri u nastupu i to sve. I onda kada vidiš da, recimo, na tri konferencije zaredom koristi iste primere, to ti kaže da nema drugih primera, a ne možeš da koristiš – dobro, sa Konverzijom je uvek bio taj dogovor da se koriste stvari koje nisu na drugim mestima. Ne znači da neki deo priče ne sme da se ponovi, ali konkretno meso, ono najvažnije zbog čega je unique i aktuelno i vezano za to. Ali, taj momenat kad ti, kad te neko treći put vidi i treći put čuje različitu stvar od tebe i vidi različiti primer kako to rade, to je trenutak kada si ti njega ubedio da ti znaš šta radiš. Jer svako može da pogodi jednom.
Nedim Šabić: Ali, da priča iza toga, zapravo, treba puno iskustva da se izboriš s tim. Radi se o NDA. Mnogi imaju use caseove, ali imaju NDA. Ako već želiš da se baviš tim speakingom, ti bi trebao u jednom momentu, kad akviriraš te nove klijente, da u NDA tražiš da imaš dozvolu da izneseš određene stvari. Znači, u momentu kada dobiješ, kada taj hype, dobijaš velikog klijenta, traži da se tu ukloni, da imaš pravo da koristiš, da kažeš da radiš za njih, da možda određene podatke smeš izneti u javnost, itd. I mnogi će videti da se tu ne znaju izboriti, da će pre reći: “Ne, nećemo s tobom raditi. Šta ti sad razmišljaš o svojim speaker konferencijama?! Alo, ovde je ozbiljan biznis!” Ali, ljudi, to je priča koja pomaže svetu. Moraš znati prodati to, kako bih rekao. Zašto ti to radiš? Moj jedini cilj je da dignem svet, da pokažem da može drugačije. Ne radim to da bih zaradio. Tako i njima kažem. Ako si ti, lupam, Coca-Cola, pa, ljudi, čitav svet gleda šta vi radite. Pa, pokažite jednom proces nastajanja te jedne video-reklame. U čemu je problem? Da će kopirati Pepsi? I ti veliki nemaju te sprege i kad vide zašto ti to hoćeš i kako ti hoćeš i da iza toga stoje neke intrinsičke potrebe i želiš društvo nešto vratiti, oni uglavnom kažu OK.
Ivan Minić: Naročito ako imaš priliku da pričaš na dovoljno visokom nivou.
Nedim Šabić: Da, to je to snalaženje u momentu. Retko ko će u momentu potpisavanja ugovora ili sastavljanja ugovora sad prigovarati, jer se raduje tom projektu i raduje se tim parama koje će doći. I ti rizikuješ tim svojim ubacivanjem da nešto tu poljuljaš atmosferu, da te pogrešno shvate, da na kraju krajeva izgubiš taj projekat, izgubiš pare. Znači, tebi zaista mora u tom momentu biti svejedno hoćeš li ti dobiti taj projekat i da onda možeš koristiti te podatke. Ali, iskreno govoreći, pogotovo sa domaćim klijentima, taj NDA, pa može se i posle NDA dobiti neka specijalna dozvola. Tako da mislim da si u pravu, da u većini slučajeva, ne svima, ali u većini slučajeva ti što ponavljaju jedan te isti case i nemaju drugi dobar case, imaju druge caseove, ali nisu oni približni. Ja se sećam nekih kolega koji su u Nemačkoj radili Facebook predavanje, vrteli se po svim konferencijama, i radili su za Kingson. I Kingson im je dao dozvoli. Imali su neki ROI ludi, 3000 i nešto posto ROI za Kingson server, SSD diskove, nisu nikako mogli prodavati, onda se napravio hype. I upoznao sam te ljude i video da sam da zaista to jedini case kojim se možeš dičiti, ovi ostali su sve 50%, ovo-ono, nije za pokazati, da se oduševe se ljude. Tako da su išli sa tim istim predavanjem, ali i organizatori konferencija su sami sebi krivi što dopuštaju da ljudi pričaju jedno te isto i da postoji mogućnost da je neko bio na tri konferencije i triput isto čuo predavanje. To je greška njihova, je li. Ali, da, use caseovi su posebna priča i na njima se bazira i ko ima uvid, ali možeš ti i uzet sliku iz Analyticsa i da ne kažeš ko je.
Ivan Minić: Da, da, postoji taj jedan momenat da nakon nekog vremena ti imaš toliko kilometraže i rezultata i svega da apsolutno više to nije ni bitno. Ti ćeš za svoju dušu raditi eksperiment, koji nema veze sa klijentom, koji će biti interesantan.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Varga je mnogo puta ima te momente, koji su meni uvek bili genijalno zabavni. “Jer kao hajde da radimo eksperiment. Potrošićemo neke pare. Pa, dobro. I zaradićemo neke pare od svega toga.” A, druga stvar je, naravno, klijentski rad. OK, u startu ne možeš da tražiš sigurno posebne uslove u NDA-ju, koji je isti za sve.
Nedim Šabić: Tako je i ne treba.
Ivan Minić: Ali, u nekom trenutku, kada izgradite poverenje, ti kažeš: “Vidi, hajde da i ti učestvuješ u tome što ja pokušavam da napravim nešto dobro.”
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: I dobićeš. Možda će ti reći: “Hajde, nemoj od ove godine. Pusti od prošle”, ali i to je sasvim OK. Jednostavno, ili nemoj reći ko je. Skoro mi se desila situacija, prijatelji moji, sjajni ljudi zaista, dizajn studio koji radi neverovatne dobre stvari, kao hajde da napravimo neku priču, da razvijemo dodatno njihov portfolio na sajtu i to sve i klijente koje su radili. Njihovi klijenti su vau i nijednog ne možeš da pokažeš.
Nedim Šabić: Nijedno, pa dobro.
Ivan Minić: Jednostavno ne možeš. Interno možda negde možeš, ali ne možeš nigde javno ništa da iskomuniciraš. I za, recimo, baš je Zare na konferenciji pominjao to za ActiveCollab, meni su Ilija i Godža prijatelji 20 godina, i Slack koristi ActiveCollab, ActiveCollab koristi Slack. Apple koristi ActiveCollab. Ali, kad sam pitao jednom priliku Iliju: “Od svih firmi, a imaš ih na sajtu: NASA, Intel, sve je to super; je li ima neka”, a to je off the record, “Je li ima neka koju bi voleo da si mogao da staviš, a nisi dobio odobrenje.” I mi kaže: “Pa, da. Firmu koja pravi moju omiljenu igru već 20 godina. Oni koriste već 15 godina naš softver, ali svaki put kad smo pitali, svaki put su nam rekli ne.”
Nedim Šabić: Dobro, sa ovim domaćim – veb-sajt reference su jedno. To je i pravno pitanje korišćenje logoa, moraš imati napismeno, itd. A konferencija služi za zapošljavanje. Ako ti kažeš da je kul ekipa, da ste napravili nešto, neko iz publike će reći: “Pa, ja bih voleo tu da radim sa tobom ekipom”, da se prijavi. Pogotovo sad u ovo vreme kad nestaje svima svih tih stručnjaka, to je metod da privučeš. Kažeš: “Vidiš kako je kul. Radimo te eksperimente, radimo stvari koje bi ti voleo raditi, pa pridruži nam se.” Tako da uvek se može dati neki argument plus, ali dobro. To je jedan segment. Gde smo zapeli? Vraćaj me nazad! 🙂
Ivan Minić: Ono što hoću da te pitam, u principu, glavno pitanje kada pričamo o SEO, i neću previše više da te pitam o SEO, ali to jeste jedna tema, a to je da prosto 10 godina unazad svake godine stvari su neuporedivo kompleksnije nego pre. Vrlo često ljudi sa kojima pričaš jednostavno ne razumeju – sa kojima pričaju ljudi koji se bave time, možda ne ti, jer ti imaš neki mnogo viši nivo klijenata, ali ne razumeju nivo sofisticiranosti i kompleksnosti cele stvari. Svaki update svi se dobro stegnemo i sačekamo da vidimo da li će da prođe. Bomba je prošla, hajmo dalje. I bude sve kao uglavnom OK, osim nekad kad ne bude. Kako to izgleda iz tvog ugla, kada si ti neko sa jedne strane zbog načina na koji radi snosi punu odgovornost prema klijentu za sve, a ne može da kontroliše resurs od koga najviše zavisi?
Kako se pravilno postaviti prema klijentu
Nedim Šabić: Pa, u suštini, ne može kontrolisati, ali može poznavati do te mere da tačno zna šta će biti. Ali, ja sam imao tu ludu sreću da smo mi pravili prvo search engine, pa sam se počeo baviti SEO, tako da ja znam šta Google radi i koliko je to kompleksno i na kraju krajeva oni žele da uštede resurse. I tek ovu godinu, proteklu, se desilo da su oni najavili određene stvari i nisu mogli da izračunaju. Znači, to je najveća serverska farma koja postoji na ovom svetu i nisu u mogućnosti toliko često da izračunaju stvari koje su sami sebi u simulacijama zadali. U praksi se videlo da ne mogu da stignu da izračunaju, niti da je to kvalitetno to što izračunaju. I javlja se sad pitanje kako će se Google dalje unaprediti. Ali, SEO je vrlo jednostavan za neke osnovne stvari. Zavisi koliko je kompleksno. Nekada je bilo, šta ja znam, 160 faktora, pa sam bio na Spark konferenciji 2011, sećam se dobro slajda gde sam pokazao ljudima 440 i otprilika koja je težina. Sada smo daleko 2000 faktora. Prvo, sve ih znati nabrojati je jedno. Drugo, znati im odrediti prioritet. Moja omiljena tema ovih zadnjih par meseci jeste onih Core Web Vitals, sa kojima su oni strašili ljude, oni su godinu i po dana unapred najavili da će biti taj veliki update. Ljudi ne znaju, Google dnevno izbaci tri updatea. Znači, oni samo naglase kada nešto će stvarno katastrofalno promeniti hijerarhiju tih stranica i to je bio Core Web Vitals. Godinu i po su najavljivali, transparentno po prvi put rekli šta se meri, kako se meri, u dubiozu. Znači, mogao si ući u dokumentaciju skoro da vidiš kod kako će oni to analizirati. I došao je momenat da se to izračuna i tad se to desilo. Nisu uspeli da izračunaju i Core Web Vitals je zauzeo bitnost manju od 1% u algoritmu, a mislili su da će biti jedan ogroman deo i da će to promeniti čitav taj ekosistem. I to se nije desilo. I mnogo firme su milione uložile da urade taj Core Web Vitals, da imaju konkurentsku prednost kad dođe taj dan. Međutim, Google je došao na svoje granice i nije se to desilo. I te pare i taj trud i sve to je jednu ruku propalo. A, zapravo se radi samo o tome, to sam i na Konverziji rekao, da učiniš stranicu koristljivijom, da usability valja i ako misliš na sve aspekte usabilityja, ti si uradio skoro pa savršen SEO. Samo moraš ovaj deo tehnološki, kako Google to vidi, da imaš u pozadini. Jednom kad vidiš kako Googleov bot vidi tvoju stranicu i kako on prolazi kroz nju, to je jako bitno. Znači, ne samo kako vidi jednu stranicu i šta on od toga uopšte vidi, nego kako on ide dalje. I to je tzv. crawler ili crawler budget. I to se mora moći iskontrolisati pri većim sajtovima. Već od 10000 podstranica, URL-ova, pa više, treba znati kako Google ide, zašto ide prvo tamo, a ne vamo i kako te stvari funkcionišu. I tu je potrebno razumevanja, da ti dođeš u situaciju da razmišljaš kao taj bot. Kuda bi taj bot sad trebao ići, kako će on izračunati i na osnovu kojih metamatičkih tih perpetija se na kraju utvrdi koliko taj URL ima tzv. link juicea. E, to je raspoređivanje te ljubavi. Znači, tvoj domen uglavnom, u većini slučajeva, dobije sve linkove, backlinkove. 90% backlinkova ide na glavni domen. I ti sad tu snagu, taj link juice, tu ljubav što si dobio treba rasporediti. I to su dva najkompleksnija zadatka koja nisu tako opipljiva. Kako se to raspoređuje i kako će Google to videti. I to su stvari kojima stvarno treba duboko razumevanje Google, kako on razmišlja, i dalje. Sad su kompleksnu stvar napravili, što su izmislili ove Power Web Apps, PWA, Java script frameworke koji nude odličan usability, ali SEO je katastrofa. I to je prvi put da se desilo da je SEO usability, kad kažeš usability pomaže SEO, da to nije tako. Imam jednu divnu priču. Ja iz Kelna idem vozom za Štutgart. Sednem u voz i kraj mene je neki čupo, sa crnim ekranom, i on nešto programira. I ja sad sedim i virim. Vidim da ne poznajem taj programski jezik uopšte. Ne vidim uopšte šta je. Meni ne interesuje šta on radi, nego kako da uđem sa čovekom u priču. Rekoh: “Izvinite, mogu li pitati šta vi radite? -Pa, ja programiram. -Vidim to, razumem, i ja sam iz IT struke. -Aha, ja programiram Angular. -Ah, programiraš u Angularu. -Ne, ne, ne. Ja programiram Angular. -Programski jezik. -Je, je. Ja sam Google Team Lead za Angular. -Ja sam SEO stručnjak. -Oh”, zatvori laptop, “Imamo ti i ja šta pričati.” Šta je fazon? Angular je Googleova tehnologija, koju kad dođe Google bot ne vidi ništa. Znači, Google napravio programski jezik kojim razvijaš nešto i Google bot kad dođe ništa ne vidi. Moje prvo pitanje je bilo: “Kako je to moglo desiti? -Veruješ da ja nikog ne znam iz search team, da je naš deo potpuno odvojen.” Recimo, od pogrešnih utisaka Googlea je, recimo, ako plaćam Google oglase, biće mi SEO bolji. Ili obrnuto, kad prestanem plaćati, Google će mi pasti. Ili još ima varijanta, kad plaćam, pašće mi SEO, jer će onda više… To apsolutno nikakve i to su često oni rekli, a niko im ne veruje, ta odeljanja nemaju dodira uopšte, nikad se ne sretnu ovi i ovi, kao i u ovom slučaju da se može desiti. I onda su oni izbacili ja mislim Angular 13 verziju, i dalje imaju problema.
Ivan Minić: Ima dosta tih tehnologija koje su napravili…
Nedim Šabić: A Facebook je napravio programski jezik React ili framework, kako hoćeš, sad gledaocima pojednostavljavam, nemoj da me programeri hvataju za reč, želim da svi razumeju. Facebook je napravio React, Google skoro pa savršeno čita native React framework. I to je nešto neverovatno. I tako nastaju te sprege i čitanje toga i kako to Google to vidi, to tek postaje kompleksno. Tu već završava, ono kad kažeš, može biti SEO stručnjak da ne poznaješ programiranje. Može, dok ne dođeš dotle. I ako ti zapadne, sad video sam Ananas je uradio u nekom PWA to i imaće hiljadu problema s Googleom, je li, ali oni su uzeli najnoviju tehnologiju zbog dobrog usabilityja. Nisu uopšte loše napravili, je li, u tom sada da ne kritikujem, uvek se ima za šta popraviti, ali to je veliki problem. I sad će imati stotinu problema sa Googleom, a da to nisu uradili puno bi lakše i krenuli i napredovali i to, ali nije imao ko reći. Sad je problem kako to propraviti, kad si već dao nekoliko miliona za razvoj neke platforme…
Ivan Minić: I napravio si nešto što je užasno kompleksno.
Nedim Šabić: Da, i sad povezao si tamo SAP i šta je znam, to su procedure, da ne idem u detalje, sad to treba popraviti. I tu stvarno prestaje to da ti misliš da znaš, nego stvarno moraš znati. I retko ko, ja ne znam da u čitavoj Nemačkoj ima pet ljudi koji su top SEO da razumeju te stvari, a budućnost ukazuje na to da će se to sve više koristiti. Tako da tu je ona sprega između jednostavno i preglednog SEO i razumevanja Googlea do onoga gde zaista moraš razumeti šta se dešava. Ali, ovo razmišljanje kao robot, ne možeš ljudima zameriti, ne može svako da razmišlja kako bi neki robot, je li, prošao kroz tvoju stranicu. Ali, to se sve može naučiti, sve je logično, samo treba zagrejati stolicu. To je neki medior nivo, kada razumeš crawler budget i link juice. Ja to kod svojih studenata zovem medior SEO, jer on to razume, on to zna rasporediti i može da radi na većim stranicama. Dok već senior mora poznavati PWA i kako to ide. To je jako, izuzetno teško gradivo za samleti, jer moraš znati kako to uopšte funkcioniše, kako server šalje requestove, šta su framework, po čemu se razlikuju, šta je native, šta nije native. To ode u hiperkompleksnost. Ali, naša sreća svih je da Google zaista nema više kapaciteta. Oni su počeli sad iznajmljivati deo Amazon farme da bi pokušali izračunati, još jednom su pokušali u novembru, i opet su failovali. Ovo je sad četvrti update za redom koji su napravili i rollback uradili, vratili. Znači, došli su do zida i ne mogu više. Oni bi voleli da računaju neke stvari, ali ne mogu. Preskupo je. Znači, istina je prava da oni mogu izračunati, ali je to preskupo. Svaki put kad Google navrati, recimo, sajt koji ima 5000 stranica, Google to košta 20-30 centi struje, a ima nekoliko triliona veb-stranica koje treba što češće posetiti, je li. I on gleda da uštedi bukvalno račun na struji i ti njemu nudiš platformu da on lakše i bolje razume šta ti radiš, a da što manje potroši i to nagradi za to. To je jedan deo. Drugi je korisnici. Znači, user signali su toliko jaki da samo kad bi njih merio bilo bi dovoljno. Jedna stvar, ako neko želi najnoviju stvar, pričao sam o tome već godinu i po, to je CTR optimizacija. Kucajte na engleskom, imate moje predavanje, imate predavanje drugih ljudi. To je trenutno najjači faktor na Googleu. Znači, kad Google izlista rezultat za bilo šta, koliko ljudi je kliknulo na tvoj rezultat. I onda gledaju, ne samo ko je kliknuo, nego šta se desilo. Da li je ostao na toj stranici, završio posao ili se vratio…
Ivan Minić: Hvala Bogu, imaju ceo ekosistem. 🙂
Nedim Šabić: Tako je. I šta se dešava? Tu je najjače i manipulacija. Znači, ljudi programiraju botove. Oni su tipa četvrti na Google za neku ključnu reč koju traži mnogo ljudi i onda oni kliknu na konkurenciju na jedinicu, uđu na stranicu, malo surfuju tamo, pa izađu, pa kliknu na drugi rezultat, pa surfuju, pa izađu, pa na treći tako isto. I onda dođu, ti si četvrti, kod tebe i kao završi kupovinu. U Google Analyticsu piše da je završena kupovina, legle su pare, ovo-ono, Google zna da je taj korisnik bio zadovoljan. I sad ti fejkuješ 1000-2000 takvih poseta i Google te odmah automatski treći, drugi, prvi i to je signal. Recimo, u poređenju sa Core Web Vitalsom, to je 15 puta jači signal nego ovo, ali ovo ljudi još nisu shvatili, iako se 20 godina priča da treba da optimizovati title i meta description i nabaciti one zvezdice putem rich snippeta. Ne, ljude žele nešto fancy. Zašto? Zato što je programerima to zanimljivo. Oni vole nova igrališta.
Ivan Minić: Da se igraju, da, da. 🙂
Nedim Šabić: Tako je. Ali, racionalno je to. I onda tu ne samo da treba sam se popraviti, nego se zaštititi od tih i ja sam Google javno na SEO u Nemačkoj, gde je sedelo 600 poslanika, pokazao kako se to radi javnosti ta black hat metoda i da želim da oni konačne nešto urade protiv toga. Jer oni nisu ni zaštitili Google oglase od toga. Znači, dan-danas je moguće da ja napravim sofisticiran sistem, kad se pojavi neki konkurent, da ja sebi kliktam na reklame i otmem ti sav budžet. I to plaši klijente, sve u lance to plaši, a Google ništa ne radi po tom. Za Google Ads postoje softveri koji to sprečavaju, umanjuju, itd. A za organske rezultate to nema. I trenutno je divlje tržište što se toga tiče i spameri uspešno uspevaju plasirati stvari gde ne bi trebalo. Najpoznatiji slučaj je jedan kolega, polu Švabo, polu Amerikanac. On je radio kratkoročne kredite u UK, payday loans. I njegovi domeni su bili monkey payday loans, donkey payday loans. Znači, magarac, majmun, žirafa. Tako je zvao stranice. I on je zauzet top 10 u UK sa payday loansom. I Google je pokušao algoritamski da ukloni to. Ja mislim da su oni sa jednim sajtom dnevnom zarađivao nekih 80.000 eura. S jednim. On je zauzeo top 10. I on je bukvalno radio affiliate za te mikro kredite i ubijao se od para. I Google je ručno morao da ukloni sve to, tako što su napravili white listu banki u UK koji mogu biti – takmičiti se za tu ključnu reč. I to pokazuje nemogućnost da je jednim jedinim algoritmom obuhvatiš sve. I sada priča se među ovima koji su napustili Google, koji su bili tamo radili, pa sad imaju svoje SEO agenciji, ljudi misle da kad on dođe iz Googlea da on sve zna, ne može da zna taj delić za koji je bio zadužen, ali sumnja se na to – ima algoritam za nišu, recimo, za recept, pa niša za porno industriju, pa algoritam za e-commerce, za sve nešto da pokušavaju praviti zaseban delić algoritmna koji se prilagoditi tome. E, onda će tek postati nepregledno, ali je sasvim opipljivo šta traži. Traži zadovoljstvo korisnika. Ako su korisnici zadovoljni, ti radiš odličan SEO. Znači, ako ste pronašli, našli, ti im dao ono što su tražili, to je to. I nema potrebe da se vraća nazad na Google. To je bitno za upamtiti, da nisi ti međustanica. Mnoge veb-stranice na internetu su međustanica, tipa, hoćeš da kupiš novu veš-mašinu. Nađeš neki odličan blog, koji kaže: “Bosch je najbolji.” Onda nađeš neki blog koji je recenzije radio Bosch mašina i ti znaš konkretno koji model. I onda to ukucaš na Amazon i kupiš. Amazon pokupi kajmak, a ovi su te informisali, preporučili, itd. Moraš, ako imaš shop u kojem se može kupiti ta mašina, moraš obezbediti da ne ide on nazad na Google. E sad, šta je to? Je li to cena, je li to prezentacija, je li to opis. Svaki put je drugačije, ali to je zapravo cilj. Kad je već došao, nemoj po svaku cenu da se vraća, jer to je najlošiji signal koji možeš dati. I zato ne valja rangirati za sve što želiš, nego za ono što konvertuje.
Ivan Minić: To je za ono za šta si konkurentan, ako ništa drugo.
Nedim Šabić: Tako je. Recimo, ti si za bicikl prvi, a prodaješ e-bicikle. I 90% ljudi se vrati, kad klikne na bicikl. Ti ćeš taj ranking jako brzo izgubiti. Jer ne prodaješ uopšte bicikle, nego e-bicikla. I vrlo jednostavna matematika. A, kada prodaješ e-bicikla, gledaj da kod tebe zaista dođu, informišu se, sve saznaju, apsolutno sve što treba da znaju o e-biciklima i da ga tu kupe. Iako slučajno odu, da ih zarobiš toliko reklamama da se vrate u roku od 5 minuta i ipak kupe kod tebe. To je ta igra otimanja korisnika, odbeglih kupaca, ja to zovem.
Ivan Minić: Jedna stvar je, dakle, to što ti opisuješ je prilično napredno i sofisticirano i u principu ne odnosi se baš preterano na naš region i na ono što se dešava ovde, iako i ovde ima onih ključnih reči i oblasti u kojima je konkurencija jaka, ali nema ih previše. Naravno, za najrazvijenija tržišta, to je dosta teže. Ali, ovde videli smo i na Konverziji i prethodnih godina generalno da posebno ukoliko si usko profilisan – dakle, nisi neki shop koji prodaje sve, nego si neko ko se bavi nekom nišom, suštinski relativno lako možeš dobro da se pozicioniraš i nema tu sad potrebe za nekim sofisticiranim stvarima. Treba stvar da uradiš pismeno, da sve bude strukturno kako treba, da sadržaj bude informativan, jasan, kvalitetan, autentičan ako može da bude idealno, da ima jasan poziv na akciju, da prosto pratiš sve stvari i upravljaš time koliko možeš, da razumeš šta korisnici zapravo traže, a ne ono što ti misliš da traže, nego šta ljudi stvarno traže i da onda lagano ideš da razvijaš priču. Ali, generalno, tržište regiona u tom smislu je nekoliko stepenica niže od onoga o čemu ti pričaš sada.
Nedim Šabić: Da. Ali, zavisi da li je taj proizvod poznat ili nije. Evo primera, ako kupuješ mobilni i znaš tačno koji ćeš, ipak je prejaka konkurencija. Ako je veš-mašina, koju ne znaš koju ćeš, ako ideš preko keyworda veš-mašina ili veš-mašina sa sušilicom, nešto tako, onda je tako kako si ti ispričao. Eto, pokušaj ukucati iPhone 13 64GB sivi i videćeš konkurencija ubija. Jedino merilo je cena. I počelo se pojavljivati tzv. price comparison engine, gde ljudi samo idu po ceni. I u suštini ti proizvodi idu samo po ceni, jer korisnik već zna šta želi, ali tamo gde ga moraš edukovati, da bi znaš šta mu treba, tu je tako kako si ti opisao. A tamo gde konkretno proizvod se ukucava, gde proizvod ima ogromnu pretragu, search volume, tu je borba do kraja. Ali, uvek se treba kačiti na početak funnela, a neke stvari, kao taj mobilni, oni jednostavno počinju na kraju…
Ivan Minić: Dobro, tu ljudi konkretno znaju ono što hoće.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Nikad neću da zaboravim jednog klijenta sa kojim sam radio neko vreme pre par godina. Ima malo više od par, ima jedno 7-8. Hajde da kažemo da ima dovoljno vremena da to što su oni hteli nije bilo baš potpuno besmisleno, ali nije bilo ni smisleno. A to je bilo kako mi možemo da sakrijemo po svaku cenu da ne može da nam se crawluje cena na sajtu. Dobro, u tom trenutku postoji dosta nekih opcija da prepoznajemo botove. Ako stavi da je web agent nekog od browsera, ne možeš da sakriješ, ali možemo da generišemo da bude slika, pa da onda mora da čita sliku. To baš retko ko će napraviti u tom trenutku softver.
Nedim Šabić: A što to žele?
Ivan Minić: Zato što su shvatili da njihova konkurencija svaki dan prati šta se dešava i kada vidi njihove cene, kada oni naprave akciju za nešto i spuste ga sa 49.000 dinara na 46.000, ovi uzmu i spuste na 45.000.
Nedim Šabić: Dobro.
Ivan Minić: I da ne mogu to baš automatski da rade. Da ako hoće, OK, ali dođi ručno, pa vidi, da to nije nešto što on jutru klikne, povuče sve, smanji za 1%, stavi i bude svuda ispred. I ja im kažem: “Ljudi, jednostavno, možda da razmislite sa asortimanom da nešto promenite. Jer ako se stalno takmičite oko 10-20 istih stvari, u tom ratu cena ne postoji pobednik na kraju. Samo ćete jedni druge da ubijete. Oni će da spuste ovoliko, vi ćete da spustite još toliko, oni će još. Na kraju ćete ostati bez profita i jedni i drugi. Jeste li razmišljali da probate sa drugim asortimanom? -Pa, ne. To je komplikovano, itd.” Tri godine kasnije se firma ugasila zato što se pojavio igrač na tržištu koji je imao potpuno drugi asortiman. I jedni i drugi su uzimali iz Kine, ali ovaj je zapravo otišao, nije gledao iz istih kataloga, nego je otišao da vidi šta ima, napunio par kontejnera i za dva meseca postao tržišni lider za te neke sitnice koje su oni prodavali. Tako da mnogo često ljudi razmišljaju o tome. Postoje neke stvari na kojima ti ne možeš da imaš različitu cenu. Koliko te ko iPhone? Pa, vrlo verovatno košta isto svuda.
Nedim Šabić: Imaju proizvođači, kao Lego, koji su zabranili da se snižavaju cene, pa tako ulaze u to. Ali, to je biznis model. Tu ne bi pomoglo ni da su zabranili scrapanje tih cena. Tu je biznis model pogrešan, na pogrešnim nogama i tu nema neke pomoći. Ti si njima dao konkretnu ideju, koju su trebali isprobati. Daj Bože da bih i to spasilo. Jako je teško kad uđeš u rat cena. Uvek ima većih, koji će te pojesti, koji će biti jeftiniji. Treba ići na neku uslugu besplatnu, besplatna dostava, nešto dodatno dati, klub potrošača, nešto izmisliti. Ako si ti već top player, pa te drugi samo cenama ganjaju. Ali, nezahvalno je to. Tu je biznis model u suštini je tu pogrešan. Oni su trebali te pare što su imali uložiti u nešto drugo, gde je imaju USP, da drugi ne mogu tek tako. Primer isto, e-kupi je izmislio marku onu Vivax, pa imaju Vivax televizori, ovo-ono. Imamo u Srbiji Tesla, i mobilne i televizore, je li. To su super ideje. Znači, napravio si pare na tuđe ime. Na Samsungu, na ovo, na onom. Uzmi te pare, uloži u svoj brend i šta će sad? Ne mogu uzeti tvoju robu, pa jeftinije prodavati, je li. I tako na vreme je trebalo uložiti pare u prave stvari, a ne kupiti novi auto. I to je to. Jako je teško i nezahvalno biznis modele komentarisati uopšte. Jer kad uđeš u dubinu, vidiš da su problemi sasvim druge prirode. A pogotovo to nabavljanje iz Kine, to je epizoda za sebe. Sedne se i priča kako zapravo se to radi.
Ivan Minić: Kod nas imaš taj problem – kod nas, kod nas u regionu celom imaš taj problem da imaš gomilu ljudi kojima su biznisi propali tako što oni nisu ni primetili da se to dešava, jer su sve vreme pričali: “Ali, mi 30 godina već radimo isto.” Dobro, razumem ja da vi već 30 godina radite isto, ali nije isto. Pre 5 godina nije isto u odnosu na sad. Pre 5 godina nisi imao Apple Watch. Sad ga svaki peti čovek, koji je u višoj kategoriji kupaca po primanjima i svemu ostalom, ima. Ne možeš da ignorišeš sve te stvari. Ne možeš… Skoro mi se dešavalo, kao nema plaćanja karticom. Brate, nemam keš, ne nosim. Bio je neki malo veći iznos. Ne nosim. Imam da ostavim za tip u kafani i to. Ali, da mi sad kažeš treba 100 eura da ti dam u dinarima u kešu u ovom trenutku, verovatno nemam.
Nedim Šabić: Pa, da.
Ivan Minić: Što bih nosio? Nemam potrebu. Još otkad se plaćanje karticama svodi na to da prisloniš, ne moraš ništa drugo, beskontaktno, divno. Korona, divna stvar. Užasna i divna istovremeno. Za kraj bih hteo da te pitam jednu stvar koja je meni lično bila jako interesantna i značajna tokom korone, posebno u tim prvim mesecima koji su bili prilično – ja sam bio zaglavljen u Americi, pa mi je posebno bilo dosadno, ali to je ono jedan trenutak kad sam ja čini mi se konačno stvarno skapirao koja je tvoja misija sa svim što radiš, a to je trenutak kada si ti napravio školu. I kada si rekao: “Dobro, ja sad imam vremena i ja ću sad da sednem i da svaki dan ili svakih nekoliko dana pravim uveče niz nekih lekcija za ljude, da prolazim, da zovem neke interesantne goste, da pričamo o svemu tome.” Par puta ste me i pominjali, a lepo je kad te neko pomene, a ti si na streamu i slušaš. To je mnogo lep osećaj. Posebno što ljudi koji su me pominjali su ljudi koje izuzetno poštujem, ali to je bio neki prapočetak tih aktivnosti, koje se i danas u nekom svom obliku razvijaju dalje. Kako si došao na tu ideju i šta ti je cilj? OK, razumem šta ti je cilj, ali voleo bih da ti to kažeš.
Večernja SEO škola
Nedim Šabić: Pa, našao sam se u nebranom grožđu, kao i svako, korona. Nemačka je imala među najjačim restrikcijama. Bilo je bukvalno nema izlasci iz kuće. Samo si mogao do samoposluge u određeno doba dana. Znalo se kad idu penzioneri, kad ovi, kad oni. I to je to što je bilo. I tada moja cura nije živela u istoj državi i krenula je ta korona. I čitam i gledam na televiziji, pratim. OK, ja ću se izboriti s tim, stabilna sam ličnost. Pričam sa prijateljima iz Bosne, iz Nemačke, iz celog sveta. Vidim da mnogima to nakon 7 dana, nakon 10 dana, da nikako nije dobro, da udara na psihu, da neće na dobro. I gledam na Youtubeu nešto, kao neko već objasnio kakve će psihološke posledice, da se to treba odmah u korenu saseći. Kako? Da ljudi komuniciraju. Nazovite ljude, popričajte. Pogotovo ljudi koji su sami, koji su introvertirani, itd. Meni se javi slika: OK, najslabija karika u tom sistemu su ljudi koji takoreći programiraju, koji svoje vreme žive sami, nema neki poseban socijalni život, ne mogu sad ni na posao, sve im je oteto. Hajde ja ću to napisati na Facebooku, pa ako dođe pet ljudi super. Znaš, malo da se družimo, više da olakšamo, a i sebi, pošto jesam stabilna ličnost, ali i meni će biti onda lakše da to podnesem, da se družimo i to. I ja to objavim. Još meni luda ideja, idem na Twitch to praviti. Većina ljudi koji su kasnije dolazili veze nemaju šta je Twitch i čemu služi, ali ipak su došli. I došao ja na taj prvi stream – 30 ljudi. Vidi, zar 30 ljudi uopšte interesuje SEO na našem jeziku. Tri dana kasnije, četiri, 200, 300. Ljudi, ja moram se uozbiljiti. Nisam ja mislio praviti ništa, za raju. Ja sam mislio zafrkavat se, ne da ću ja to snimati, negde kačiti. Kakav Youtube, nije bila ni ideja da ja budem Youtuber. Ja, inače, ne želim to. Ja u tom domenu digitalnog marketinga – drago mi je da se zna ko je Nedim Šabić, ali nemoj da budem neka ličnost. Ne želim biti ni guru ni savetnik ni Youtuber. Ali, ljudi su kao jao divno, pa se pridružili. I upravo se desilo to – bili su još Damir i Nezir, koji su tu bili. Moj Damir je bio moderator, Nezir je bio zadužen za muziku. I mi smo ostajali nakon tog predavanja da se družimo, da slušamo tu muziku, da pričamo. Baš zbog ja sam inicirao da pričamo. I odneo vrag šalu, počelo je to biti ozbiljno. Ljudi dolaze, postavljaju pitanja, žele da doniraju. Ma, šta ćete donirati, ne trebaju pare. Pa, ja napravim neki link, eto donirajte. I nakon 10 dana to je uzelo mere, da sam ja rekao: “Čekaj, treba mi neki plan i program. Treba neka uvodna špica. Treba nešto.” I onda sam streamu na početku uživo nakon Twitcha i na Youtube i na Facebook. I onda smo ostali samo na Twitchu. Uveli neke supskripcija, jer je bilo toliko pitanja da sam morao nekako filtrirati ljude, pa rekoh ovi što plaćaju neka prvi pitaju, pa ćemo ove ostale, da ima neki prioritet. Nikakvih nije bilo namera da se tu nešto zaradi, nego jednostavno da se družimo. Ja sam video koliko ljudi to želi i kad su me zamolili da stavim na Youtube, pa ja aktivirao kanal koji 6 godina nisam koristio i video koliko ljudi je to pogledalo dan posle, kad sam video hiljadu ljudi… Da hiljadu ljudi interesuje SEO na Balkanu, to da je meni neko rekao, rekao bih: “Prijatelju, ti si lud. Ne valjaju ti te tvoje prognoze.” Ja mislim sada sam negde blizu 5000 subscribera na Youtubeu. Meni i dalje nije jasno ko su ti toliki ljudi, da to interesuje ljude. Ja sam nastavio i ljudima se opet kao Konverziji svidela atmosfera. I bilo je ljudi koji su frizeri, koji su logističari, saobraćajni tehničari, itd, koji su to krenuli slušati i bukvalno im je to promenilo život. I sad posle Konverzije mene malo nos zbog alergije zeza, mi smo posle Konverzije, u nedelju smo imali SEO meet-up te škole, da se konačno vidimo nakon dve godine gledanja. I došlo je na Konverziju mojih tih školaraca-studenata 70 u tu kafanu gde smo mi seli. I mi smo se družili. Na kraju sam ja rekao: “Hajde, neka svako ispriča svoju priču.” Znači, tu je nemoguće bilo zadržati suzu u očima. Nemoguće. Neverovatno šta je… Ja nisam bio svestan šta se ljudima desilo. Nezir, koji je pravio muziku, nije mogao verovati. Znači, ljudi slušaju tu njegovu muziku dan-danas, kaže: “Mene to vrati u onaj film kad sam bio radoznao, kad sam ušao u taj vibe i slušam svaki dan to.” I Damir, koji je njima tamo samo neki nick, kad su ga videli uživo, on je onako alternativa lik, visok, duga kosa, naočare, šešir, sav šaren obučen – nisu ga tako zamišljali. “Jao, vidi Damira”, i taj segment humora. Sve nekakvi dobri, fini ljudi, koji se tu nakače. Meni je srce bilo puno, jer napravio sam ono što sam hteo. Spasio ljude. Bila jedna jedina reč zabranjena, to je korona. Znači, na chatu kad napišeš korona, budeš banovan. Znači, nema te priče. Kad se možeš isključiti tih dva sata na kraju je bilo, dva sata se isključiš i ne misliš na koronu. I znalo i meni i drugima desiti da po par dana ni ne pomislimo na koronu, jer radimo nešto oko škole i to. I to je prešlo svaku meru. Ja sam napravio SEO školu na Patreonu, pa imaju sad ispiti: junior, medior, senior level. Evo baš sad završava medior ciklus. U subotu im je ispit. Pa, ide ponovo junior upisi dve sedmice i ispit i onda ide medior tri meseca sledeći ciklus, da bi na zimu imali ponovo senior. I vrlo verovatno će se sa tim završiti ta sva škola u tom smislu. To će se morati u neki kurs pretvoriti, jer sam sve nasnimio. I ja često govorim ljudima kad me pitaju sad po kvalitetu sadržaja, ja lično nisam video ni na engleskom jeziku da ima tako to iznesene sve te teme, transparentno da se pokažu na primeri. I sad kad su pričali ovi u nedelju gde su se zaposlili i šta rade klinci od 19 godina. On je sa 16 krenuo slušati, sa 19 je samo učio školu moju, a ne onu koju je trebao u školi, i nije ganjao curice, nego zadao se u SEO – radi za američke poznate firme. I ja nisam mogao verovati šta se tu zapravo desilo. I taj vibe je jednostavno nosio. Oni su onda preporučivali jedni drugima ljudima koji nemaju veze ni sa informatikom, pa su tu dolazili, pokušali, neki su i uspeli. Kad misliš dobro, vratiti se dobro, je li. I onda sam to morao organizovati u neki taj deo i tako je nastao Patreon. I Patreon sam ja taj upoznao možda 7 dana pre nego što sam ga primenio. Odoh probati da vidim. Opet ko će to plaćati, kad čim staviš neki dolar, čim se nešto mora platiti, odustaće ljudi. Ne, nenormalno. Ja imam najviše problem, ja korigujem ručno te sve radove, zadajem audite koji su praktični. Želim da kad neko dobije taj sertifikat da zna se da je on iz škole i da ja stojim iza toga, da on zaista ima taj level. I sve proveram. Super sam strog, na to se stalno žale, ali to je to. Ne može, to su tih par odabranih koji su se potrudili, itd. I mnogi su tu rekli, nisam stigao ni završiti sertifikat, jer sam već dobio posao. Jedan je otvorio SEO agenciju. Neverovatno! Jedna priča koja daje nadu u ljudski rod, makar u mojoj perspektivi. Ponosan sam na to i drago mi je da SEO konačno na Balkanu dobije mesto, koje po meni i zaslužuje. Ja uvek kažem kad uđem u neki e-commerce, u neki web-shop, ako SEO nije kanal broj jedan prodaje, tu nešto nije u redu. U svim normalnim shopovima organski traffic je uvek broj 1, i po prometu, i po profitu, jer nema nikakvih troškova, je li. I što je najbitnije za te firme koje su već etablirane, za nove kupce. Znači, za kupce koji ne kupuju redovno, nego novi dolaze, tu je SEO – ne možeš bez njega. I, eto, konačno su i ljudi prepoznali, klijenti, jer ti svi što su završili svi nešto rade. Nema nikoga da je besposlen, itd. Ima ista Granular grupa u Hrvatskoj sa Markom Pačarom, koji su isto postavili određeni standard. I jedan student se zaposlio kod njega. Meni je to odlično da se to diže, da se to radi. I nadam se da ćemo svašta nešto uspeti još dobro napraviti. E sad, dokle ćemo sa SEO školom, videćemo. Moraću jednog dana pretvoriti u kurs, jer nema više šta snimiti. Bukvalno sam sve snimio. A na Youtubeu dajem updatee šta je novo izašlo na Google, dovedem još nekog gosta, izanaliziram jednu određenu nišu, itd. Sve mi je manje vremena da mogu da posvetim, ali stignem. Sebi sam zadao, mora jednom u dve sedmice da se na Youtube nešto postavi i eto postavljam. Tako da svaki subscriber koji dođe, a kupio sam onako LED ekrančić na kome piše koliko imam subscribera, to mi u dnevnoj sobi stoji gore. I svaki dan gledam, nešto mi je sad interesantno, kad ću imati 5000 subscribera ne znam ni ja zašto. Ali, divan, divan osećaj da to nije bačeno vreme i da su ljudi uspeli u tome, a da su koronu preživeli. Nažalost, jedan momak koji je preporučio ovome koji je napravio biznis od 300.000 eura – onaj najveći fitnes portal u Srbiji, One Fit ja mislim da se zove – on je student i sve je to napravio na osnovu SEO škole. Napravio 300.000 eura prošle godine. I taj momak što mu je preporučio SEO školu je, nažalost, umro od korone. To je jedina loša vest u tom svemu, ali ovi ostali… Sjajno je bilo slušati sve te priče, nije ni dosadilo. 70 ljudi svako po 3 minute, nije dosadilo čuti svaku sudbinu tu i kako je tamo neka škola i nekakav Nedim na nekom Twitchu nešto napravio. I baš mi je drago da smo uspeli. Evo, izašao sam zdrave glave iz korone, ali u jednom momentu sam i ja počeo sumnjati da neće dobro. Ali, preporuka, i ovim putem, ko ima problema, posetite psihologa, jer nije sramota. Na Balkanu jeste nekako ta priča. Čim nešto nije u redu sa glavom ne pričaš o tome ni sa curom, ni sa ženom, ni sa prijateljem.
Ivan Minić: Ne samo sa glavom. Čim nešto nije u redu, ne pričaš o tome.
Nedim Šabić: Da. Ali, eto, trebalo bi otići. Ko još oseća posledice trebao bi posetiti psihologa. I psiholozi bi se mogli malo više aktivirati na ove društvene mreže, da dadnu svoju ponudu. Jer to se može i remote raditi, ne moraš biti u istoj sobi.
Ivan Minić: Naravno.
Nedim Šabić: Tako da pozivam psihologe da se aktiviraju, da se jave. Ako treba, izreklamiraćemo. Jer šteta je nastala sigurno, a treba tražiti pomoć. Ne treba sam sa sobom. Ja uvek kažem tu temu non-stop i u Nemačkoj na podkastu budem, to sam čitao naučnu studiju, što više si inteligentan – znači, IQ, ne EQ, veća je mogućnost da će se javiti suicidalne misli. Mnogi ljudi koje ja znam, uključujući mene, su imali suicidalne misli. Misli imati nije isto kao i uraditi, ali čim se jave, to je nešto normalno. Jer pametnom čoveku dosadi svašta nešto, uđe u neku kolotečinu, a korona je bila optimizovana za to, je li, da se to desi, kako bih rekao. Ne kažem da je namerno, nego jednostavna ta situacija je optimalna da se javi te misli. Obratite se. I jedan savet od mene: Uvek prespavajte. Ako dođe te misli, prespavaj. Sutra uglavnom ode ta glupost, ta glupa misao. Ali, otvoreno treba pričati po meni i o tim stvarima. Kod nas na Balkanu nismo još došli dotle, da neko sedne na kafi i kaže: “Znaš, sinoć sam razmišljao koji je najbolji metod da se ubijem.” A, trebalo bi, jer treba onda njemu ukazati: “Daj, malo popričaj. Prvo sa nama, pa sa drugima.” I toga će sve više biti, jer se razdvajamo kao društvo. Individualac postaje bitniji nego kolektiv. I, nažalost, sad psiholozi će imati više posla, ali treba im verovati. Mnogi misli kad odu, da ne može njima ništa taj pomoći upravo zato što su pametni, što ni neće ga psiholog razumeti. Pusti čoveka da radi svoj posao. Sedi na onu fotelju i pričaj, pa videćeš ti kakve koristi ima. Jer Sigmund Frojd je promenio ovaj svet nabolje iz nekoliko sfera, a šta je radio čitav život? Samo sedio. Interesantno, on je samo slušao žene. On je bio psiholog za žene, muškarce nije imao kao pacijente. On je 40 godina 8 sati dnevno slušao žene i promenio svet najbolje istog što je izvukao iz toga.
Ivan Minić: Taj momenat gde ljudi prosto od neke sramote ne žele da pričaju o svemu tome, a to jesu važne teme i to jesu teme gde takva neka smislena zabava za glavu, hrana za glavu, što ja volim da kažem, mnogo znači. I ja sam snimao tokom kovida i sebi da pomogne, a i nekim ljudima koji su u sličnoj situaciji da dam neke razloga da razmišljaju o nečem drugom, a ne samo o tome što se dešava oko nas. Svi ovi neki kvalitetni formati sadržaja koji su dostupni i uglavnom su dostupni besplatno, to je prilika da napraviš sebi neku razliku u životu. Iskoristi tu priliku. Možeš da se zakopavaš, možeš da se otkopavaš, pa sad ti biraj koja ti opcija bliža.
Nedim Šabić: Tako je.
Ivan Minić: Ali, definitivno treba nešto po tom pitanju uraditi. Šabiću, bilo mi je zadovoljstvo što si mi bio gost.
Nedim Šabić: I meni.
Ivan Minić: Bićeš mi opet gost, ali o tom potom. Ispričali smo neke stvari iz tvog života, neke stvari koje su meni bile važne da ti kažeš, a čini mi se iz onoga kako si ih pričao i sa koliko emocija da su i tebi bile važne da ih ispričaš. Nadam se da je vama svima ovo bilo interesantno, zanimljivo i korisno. Sva pitanja koja eventualno imate napišite u komentarima na Youtubeu, doći će Nedim, pogledaće, podsetiću ga i ja ako treba. Ali, u principu, možete pitati i stvari koje su vezane za SEO, naravno, ali možete pitati i sve ostalo što ste negde pokupili kroz njegovu životnu priču. Hvala vam što ste nas slušali i gledali. To bi bilo to za ovaj put. Mi se čujemo i vidimo ponovo sledeće nedelje.
Nove epizode u vašem inbox-u:
Podržite Pojačalo:
Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.
Pratite nas:
Društvene mreže:
Podcast platforme:
Biografija:
Nedim Šabić
Nedim Šabić je jedan od SEO pionira na Balkanu. Pre 18 godina je krenuo da se bavi optimizacijom za pretraživače za svoje affiliate projekte, a danas se ubraja među najpriznatije digital marketing stručnjake u Evropi. Nedim deluje na nemačkom i engleskom govornom području i, naravno, na domaćem tržištu. Među njegovim klijentima nalaze se firme kao što su Bosch, Porsche, REWE, OBI, ThyssenKrupp, MojPosao, Avalon, Raiffeisen banka, Crowdfox, VRallart i druge.
Nedim je na početku pandemije 2020. godine pokrenuo Večernju SEO školu, nudeći besplatne SEO časove na Youtubeu, kao i sertifikovanje za junior SEO. Večernja SEO škola je prerasla prvobitna očekivanja, stoga je preimenovana u SEO školu koja sada uključuje i školovanje za medior SEO, te sertifikovanje istih.
Nedim i dalje nastavlja da drži potpuno besplatne časove uživo na Twitchu, čije snimke možete pogledati na njegovom Youtube kanalu. Nedim živi i radi u Štutgartu u Nemačkoj i jedan od suosnivača digital marketing konferencije Konverzija.