Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić:​ Moj današnji gost u Pojačalu je moj drug Filip Ugrenović, nesuđeni novinar ali očigledno suđeni standup komičar, kreativac, scenarista koji je učestvovao na mnogim izuzetnim projektima, koji u prethodnih nekoliko nedelja i meseci postaje prilično popularan na društvenim mrežama jer neka svoja razmišljanja deli u formi kratkih videa koji nas pa podsete na razne neke zanimljive stvari i nasmeju. Pričali smo o njegovom ličnom i profesionalnom putu, pričali smo o tome kako je bilo biti deo šoua sa Ivanom Ivanovićem, Najslabije karike, Potere, Super Potere i kako je bilo raditi na svojoj standup karijeri i ovom poslednjem standupu Ja sam dete devedesetih koji je potpuni hit u Srbiji i u regionu. Uživajte. 

Ako imate svoj biznis, ili planirate da ga pokrenete online, ovo može da vam bude baš korisno. Orion telekom ima novu Web Hosting ponudu, sa paketima za različite potrebe: od manjih sajtova, blogova i portfolija, pa do većih projekata i više sajtova. Uz odabrane pakete trenutno važi i 30% popusta, a ono što je posebno korisno jeste da uz hosting dobijate i alat za samostalnu izradu sajta. Tu je AI Sitejet Builder, pa bez programiranja i bez tehničkog znanja možete sami da napravite i objavite svoj sajt.Uz to, dobijate i ono što je važno da sajt stvarno radi kako treba — brzinu, sigurnost i stabilan hosting, kao i .rs domen uz odabrane pakete. Ako želite jednostavniji i povoljniji put do sajta, posetite oriontelekom.rs ili se obratite direktno na biznis.prodaja@oriontelekom.rs

Redovni slušaoci i gledaci Pojačala već dobro znaju da je naš partner već nekoliko godina kompanija Epson i posebno smo im zahvalni na tome. Epson je japanska tehnološka kompanija sa dugom istorijom razvoja i inovacija, a prethodnih decenija bili su vrlo fokusirani na očuvanje životne sredine. Možda je upravo to i razlog što svake godine inoviraju najviše u domenu projektora i štampača za razne namene i već 20 godina proizvode zvanično najbolje projektore na svetu. Što se tiče štampe, od malih post štampača za svakodnevnu upotrebu u maloprodajama preko kućnih office rešenja pa do onih velikih za industrijsku upotrebu, Epson štampači su lideri u svakom od ovih segmenata. A osim izuzetno kvalitetnog otiska, nude i uštitu električne energije kao i zaštitu životne sredine od pakovanja do načina na koji se dopunjavaju i načina na koji se održavaju. Ukoliko ste zainteresovani za nešto ovako, sve informacije možete pronaći na sajtu www.epson.rs

Od nedavno sam postao urednik i autor na portalu NašaMreža. U pitanju je portal za preduzetnike gde možete pronaći mnogo zanimljivih i korisnih informacija o svim pitanjima koje muče vlasnike biznisa u Srbiji. Među autorima možete videti mnoge od mojih gostiju iz prethodnih epizoda, pa topla preporuka da posetite našamreža.rs.

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: I ja mislim da za ovih 370 i kusur epizoda mi zapravo nismo imali ni jednu osobu koja se bavi stand up komedijom. Imali smo neke razne smešne ljude, znači to je u redu, imali smo te ljude što nastupaju sa tim nečim svojim smešnim negde.

Filip Ugrenović: Dobro je.

Ivan Minić: Ovaj, ali zapravo nismo imali ni jednu osobu koja se bavi primarno ovaj stand up komedijom kao, kao pozivom i neobično mi je drago što si baš ti ovaj neko ko će, ko će probiti led po tom pitanju, jer znamo se neko duže vreme, ja pratim sve to što ti radiš, a brate, i ja sam dete devedesetih.

Filip Ugrenović: I ti si dete devedesetih. E pa hvala ti lepo ovaj, i meni je isto drago ono, evo za, za ljude koji ne znaju kad sam bio na radiju Studio B kao student znači to je 2000 9. možda godina, tada, tada si ti meni bio gost. Tad smo se tako zapravo i upoznali ono, zvali smo te kao čoveka koji je doveo Conquistador u Srbiju.

Ivan Minić: Jeste i meni je ta zapravo cela priča sa, sa radnjom tvog fakulteta i studija B i slušaonicom jedna jako lepa priča o tome kako zapravo treba da izgleda saradnja i kako treba zapravo da izgleda to sticanje nekog praktičnog iskustva. Jer šta god da ti radiš da praviš interno samo za, za svoje neko okruženje nije isto kao kada izađeš pred neke druge ljude.

Filip Ugrenović: Naravno.

Ivan Minić: I možeš naravno mnogo više da praviš interno, mnogo veću slobodu da imaš, ali ovde imaš i odgovornost i ovde zaista na kraju treba da napraviš nešto što će ljudima da bude interesantno i vi ste to tad sjajno radili. Meni je to bilo jako zabavno, tako da hvala tad ovaj na pozivu.

Filip Ugrenović: Ništa, ništa, molim i drugi put, mada se nećemo nikad više na radiju ali ovaj videćemo, da.

Ivan Minić: Rekao sam, pomenuo sam stand up, zato što to jeste nešto što je da kažemo najvidljivije. U poslednje vreme si počeo i dosta nekih interesantnih stvari da objavljuješ na društvenim mrežama. Šta je lepo, što je došlo do dosta ljudi, ima, osvestio si nam neke strašne stvari.

Filip Ugrenović: Na primer?

Ivan Minić: Na primer da Vanja Bulić ima 79 godina. I ceo onaj, koliko ko ima godina.

Filip Ugrenović: Vanja Bulić ima, on je 47. godište, da, 79 godina.

Ivan Minić: 79 godina. Da, neverovatno.

Filip Ugrenović: Neverovatno.

Ivan Minić: A otprilike mlađi i od mene i od tebe duhom.

Filip Ugrenović: Kako da ti kažem on živi penzionerski život kakav se živi na zapadu. On ide dva puta nedeljno ili tri puta nedeljno, sad ću da slažem, na odbojku redovno sa svojim prijateljima i sa mlađim prijateljima i sa sinovima. Jako je aktivan što je jako bitno, mozak nije pustio na ispašu nego ga aktivno koristi svakog dana. I ja želim ono, on je jedan od mnogih mislim hvala bogu ima ih, ovaj ali nisu u većini, penzionera koji zapravo žive onako kako penzioner treba da živi. Znači malo nešto radiš onako za svoj groš da uživaš da ti radi mozak. Uživaš u životu, aktivan si i fizički i i ovaj mentalno i to je to je jedan ovaj lep život svakako.

Ivan Minić: Nek svako bira iz tog klipa koji penzioner želi da bude, da li Vanja Bulić ili Đole Đogani. I jedno i drugo je dobro.

Filip Ugrenović: Čekajte Đole Đogani je penzioner. Znači Đole Đogani je pre godinu dana ovaj aj 2025. da se ne gađamo se godinama, čovek otišao u penziju zvanično po svim zakonima. Čoveče, koliko smo mi matori. Meni je najšokantnija informacija koju sam objavio baš na tom klipu bila da da Nataša Bekvalac Jelena Rozga i Ana Nikolić su danas starije nego Ema Popadić u boljem životu. To je meni Evo šokira se čovek. Znači to je znaš kao, to je tako neverovatno brate, pogledaš se upore i jeste tako, e.

Ivan Minić: Tvrda priča.

Filip Ugrenović: M.

Ivan Minić: Pomenuo sam stand up, ali ti pored toga radiš neke razne interesantne kreativne stvari. Hajde mi napravi neki presek šta, šta ti zapravo radiš kao tu, kreativac, frilenser.

Filip Ugrenović: Da, pa mislim, ovaj malo sam frilenser malo i nisam ono, stand up je svakako nešto što ja najviše volim. Najviše volim taj posao iz jednog razloga iz kog možda ga ne vole najviše stand up komičari jer ja to obožavam, a to je da sam sam odgovoran za sve. I za kvalitet i za energiju i, i za sve što publika vidi u tom trenutku. Nema izvlačenja, nema kriv mi je urednik, nema kriv mi je ovo, on, ti si. Ti si taj. I celokupno sve od početka do kraja je tvoja zasluga ili tvoja krivica. Opet taj posao je takav da usrećuje ljude. Znači, usrećuje ljude. Tebi donosi zaradu i ono što je jako specifično za posao stand up komičara, ti odmah vidiš proizvod svog rada. Znači evo na primer mi sad snimamo podkast, on će izaći za 7 dana, mesec dana, 2 meseca kad god. I mi ćemo onda pratiti narednih dana kako to ide sa pregledima, kakvi su komentari ljudi, šta god kako ovo. U stand up-u toga nema. Predstava traje sat i 15, sat i po. Od početka do kraja ti vidiš kako se publika ponaša. Na kraju ti znaš da l si posao uradio dobro ili loše. I to je jedna od velikih ono vrlina tog posla i zato je to meni onako i primaran posao i najviše ga volim. E sad radim naravno ovaj radim kao scenarista, kao kreativac recimo. Ovaj, za, za mene trenutno dva najveća projekta u, u zabavnom programu to su Potera i Super Potera. Ima tu velikih projekata ovaj na na zabavnom nebu televizije, ali i dalje ovi rejtinzi pokazuju i i i talk about to projekti to pokazuje da su Potera i Super Potera stvarno dva formata koja su pokorila sve ostalo. Mislim, i sada, ima nas dvadesetak tu u timu plus ljudi sa RTS-a, a i ja tu sebe smatram jednim malim šrafom samo, ali samo biti deo na neki način tog projekta je meni toliko zadovoljavajuće da ja nemam reči. Isto tako važi i za Ivana Ivanovića kad sam radio, isto tako važi i za Najslabiju kariku kad sam radio. I za mnoge druge projekte koji su stvarno ostavili neki trag o kojima se pričalo. Znaš jako je velika satisfakcija da ti radiš nešto za TV i sad na primer Potera ide ponedeljkom, Super Potera subotom. Nema utorka, možda ima dva ili tri utorka i dve ili tri nedelje u godini, znači dan nakon emitovanja, da portali ne pišu o Poteri i o Super Poteri, da se na mrežama ne priča o tome i da se u kežual komunikaciji ovako ne priča ej jesi gledao sinoć šta je bilo. I to nisu ono plaćeni pijarovi kao što ovaj se često radi. Ne to je organski jer ljude to zanima, portali sami tim o tome pišu. I to je stvarno ono biti deo ekipe koja to radi. Možeš zamisliti kakvo je to zadovoljstvo.

Ivan Minić: Pričali smo o tome i pre 15 godina koliko naš narod zapravo voli kvizove.

Filip Ugrenović: Mhm.

Ivan Minić: I jedna stvar je dobar kviz. Mislim Slagalica je Slagalica već. To je jedina stvar koja ima više epizoda od državnog posla.

Filip Ugrenović: Tako je. Tako je. A znaš zašto je slagalica uspela? Slagalica prvo, Slagalica je polu originalan format. Znači te igre iz Slagalice su starije od same Slagalice. Ali Slagalica je koliko god bila onako zaglavljena u nekom vremenu i vizuelnoj produkcijski i sve ostalo, ona je jako išla ispred svog vremena. Jer danas na primer casual kvizovi, pitanje odgovor nigde ne prolaze. Ne mogu proći. Kviz mora da bude game show, mora da bude zabava, mora da se nešto dešava. Znaš kao u super poteri ona ona dva nivoa kad se ovaj takmiče ljudi pa dal će tragač pa dal će ovo ono, Najslabija karika sa upadicama voditelja na primer. Ovaj Slagalica je kviz koji može da gleda osoba od 7 do 107 godina i Nikola Nešković autor Slagalice ovaj je imao jednu izjavu mislim za telegraf.rs da je dao taj intervju ovaj gde kaže da je Ko zna zna najgora igra u Slagalici. Ja znam da je mnogo ljudi voli. Ali taj igra je suštinski višak u tome jer je Slagalica igra mozganja, igra za celu porodicu i igra gde ti nije potrebno to kvizaško znanje i onda ta igra koliko god bila omiljena nekim ljudima donosi mnogo poena i možeš da naučiš nešto iz nje, opet se ne uklapa ni u trenutne ni u one stare igre slagalice ne znam tangram ili šta je sve ovaj berza šta je sve bilo ono. Tako da ovaj znaš i sada, ti si napravio 93. godine kviz koji je bio game show, koji je bio zabavna emisija, koji je sticajem okolnosti eto i kviz. I ona će moći sada sa svim stvarima koje su se desile u međuvremenu i koje Slagalica iznedrila ona može da traje još 30 godina. Sigurno. Znači ne vidim nikakav ono scenario gde gde Slagalica može da se zaustavi. Od rejtinga do do kvaliteta.

Ivan Minić: Ali isto tako ja ne vidim da može da se pojavi druga Slagalica.

Filip Ugrenović: Ne može. Pa pokušavali su ljudi. Pokušavali su bila je na Pinku emisija koja se zvala Mozgalice koju isto Nikola Nešković napravio ovaj autor Slagalice. Pa je onda bila neka emisija Mozaik na Kurir televiziji. Sve je to izgledalo sasvim ok ali tradicija je na na strani Slagalice. Slagalicu sam ja gledao sa bakom i dekom. Baka i deka su sami gledali. Znaš kao to to toliko dugo traje. A na kraju krajeva ni jedna kopija ne može da premaši ono što je bilo originalno. Znaš originalan taj originalan format je nešto što se usadi ljudima i sada ti da kreneš ok može da prođe neko vreme, znaš da se završi originalan projekat pa nešto slično da krene za par godina. Ali i to mora biti postavljeno na neki viši nivo, mora biti drugačije da bi kupilo ljude.

Ivan Minić: Ne, ja se sećam, ovaj mislim da je da je jedna od važnih stvari svakako i i maskota, ja sam crtao Skočka kad sam bio mali, pravili smo Skočka.

Filip Ugrenović: Sigurno. Sigurno.

Ivan Minić: Ali ja se sećam i pre toga kako je izgledalo sve sa, sa Kviskotekom jer imao sam dovoljno godina da sam zapamtio par godina Kviskoteke.

Filip Ugrenović: Mhm.

Ivan Minić: I isto tako ja sam, moj tati pošto on mi je jedan deo mog detinjstva pravili razne neke igračke od drveta.

Filip Ugrenović: Pravili ste Kviska?

Ivan Minić: Znači imao sam nekoliko varijanti jer kao bio je genijalan.

Filip Ugrenović: Da. Da, da, da.

Ivan Minić: Sad to deluje banalno, ali tad je to sve bilo prilično magično.

Filip Ugrenović: Pa ne tad je to, to je bilo magično i to je bio jedan odličan način marketinga zapravo. Znaš, onog marketinga u koji ne moraš mnogo da ulažeš, ali će ti se mnogo vratiti. Čak je i Pink recimo 96. godine, sad ću da slažem, imao onaj njihov džingl oni su tada prvi uveli kod nas džinglove ono na svoju televiziju, reklamiraš svoju televiziju, što je danas potpuno normalno, a tad je bilo potpuno suludo, to kao što bi ti reklamirao svoju televiziju. To je Pink prvi uveo kod nas i oni su imali ovaj školski čas i kao tema je moj san. I onda deca kao crtaju na času likovnog moj san i jedno dete prospe roze boju i napravi fleku i napise Pink i kao osvoji prvu nagradu. Zašto? Zato što je logo Pinka bio toliko specifičan u tom trenutku tek, da su ljudi ga ono slikali, ovaj ovaj onaj, znaš kao stavljali ga, bio je lak za pamćenje. I čak je ovaj i, i, i Mitrović promenio logo Pinka kada je kupio BH, pa hteo isti logo ovde. I onda su ljudi ono, poludeli, i posle mesec dana dva on je vratio flekicu, a taj Pink onaj sivi logo koji je, evo niko ga se i ne seća. Odmah ovaj, sklonio. Tako da taj momenat pamtljivosti, taj momenat ono šta ja mogu kod kuće, šta ovo ono, to je uvek dobra ideja za marketing.

Ivan Minić: Mislim da postoji jedan primer koji je bio ranije sa sa tom vrstom to je ono Palma koja je imala onaj karakter koji pleše

Filip Ugrenović: Đuska, da, da, da.

Ivan Minić: Ovaj i mislim

Filip Ugrenović: Da. Jeste.

Ivan Minić: Da. 90-e. Pričaćemo o 90-im.

Filip Ugrenović: Da, pa ne, ne, to je, kako da ti kažem, mislim, kolko para, tolko muzike, znaš, kao tada nije bilo para, ali ljudi su se sna- brate Treći kanal on, ja ne znam da li postoji televizija u istoriji domaćih televizija, da ne govorim o lokalnim nego kao ovim većim, koja je imala manje para od Trećeg kanala. Treći kanal ne postoji već 20 godina. Znači, 20 godina ne postoji Treći kanal, posle 20 godina, svi ljudi koji su gledali Treći kanal sad iz glave mogu da ti 5 emisija nabroje, da ti opišu sve šta se dešavalo u tim emisijama.

Ivan Minić: Ja sam to učestvovao.

Filip Ugrenović: Znači… Neka… Gde si bio?

Ivan Minić: Ja sam bio deo Pola Rotora tada pre 30 godina. I bilo je beskrajno zabavno, zato što ti zapravo prvi put kad dođeš tamo shvatiš da je to sve mnogo jednostavnije nego što tebi izgleda. Jer rezolucija televizije ti u tom trenutku ne omogućava da ti vidiš bilo šta. Znači, ta scenografija je jako nesavršena.

Filip Ugrenović: Da, da, da, da.

Ivan Minić: Al to se ne vidi. Ti kad dođeš i vidiš da ono, na svaku ivicu možeš da se posečeš, jer naravno niko nije obavio ivice, i da moraš da vodiš računa i da, to kao kako se radi hroma ki, kako se menja pozadina i sve, da je to, to sve jako priručno, da to nije baš mislim…

Filip Ugrenović: Apsolutno.

Ivan Minić: Ali okupili se neki kreativni ljudi, radili neke interesantne stvari i dan danas ovaj se sećamo svega toga i dan danas, ja mislim da je ono…

Filip Ugrenović: Zato što su ti ljudi radili u sistemu RTS-a. Treći kanal znači bio pod RTS-om, bio defakto. Ovaj, ali nisu imali one matore urednike, ne mislim matore po godinama, nego po shvatanjima je l’ više. Koji su im rekli to ne može na televiziji, to ne mo- Znaš kao Voja Nedeljković je čovek koji se maskirao u ono, Majkl Džekson i đuskao sa Draganom Mirković, kao, napravili su parodiju spota, to kao niko pre nije uradio, iako se sve to naravno radilo, mislim ono, Treći kanal je gomiletinu ideja dobio od MTV-ja, nije sad to da, ali ovaj. Ali, kao postojali su neki urednici koji su rekli aj da probamo. Znaš… Sve na Trećem kanalu što je probano je bilo, aj da probamo. Igor Miklja koji je napravio i Gen- Generalnu probu i Tri Boje Zvuka, sve to.

Ivan Minić: Sve je bilo, hajde da probamo.

Filip Ugrenović: Hajde da probamo, pa da l će da ide. I toliko stvari je išlo zato što je neko pustio ljude da rade, van nekih pravila, opet naravno, ne na neki prost način u tek ono kao ajde da se ne znam valjam po podu na u studiju, nego stvarno malo da iskočimo iz šablona i bićemo primećeni ako je to dobro. Tako je treći kanal uspeo.

Ivan Minić: Skoro sam nešto našao neke od onih užasno loših snimaka. Ovaj sa nekog ono VHS-a ovaj Trikadura. I shvatio sam koliko to i ne želim da budem uvredljiv ali, neko će svakako da kaže koliko to jadno izgleda.

Filip Ugrenović: Produkcijski katastrofa. Ali nema veze. Nebitno je bilo.

Ivan Minić: Znači bilo je, bilo je predivno i kao to to je na kraju to.

Filip Ugrenović: To je bilo, mislim, ali pazi produkcijski da nešto vizuelno, sad je mnogo jeftinije napraviti to. Znači, plus su tad bile 90-e sve sankcije i sve ostalo. Svi problemi, mi, inače nije bilo para kamoli za RTS, znaš kao neke medijske kuće su dobijale novac iz inostranstva kao kao pomoć, ovo ono, RTS znaš kao ako nije propaganda u službi režima ko će da ti da pare, razumeš? I ovaj, tako je bilo. I sad, uh oni su napravili od toga šta su imali, ali se to prepoznalo kao neki dobar vajb, nešto lepo što je išlo, ko zna gde su oni su to snimali čak i u nekom klubu. Ja ne ne znam kako se zvao taj klub tu je snimana i generalna proba i neki novogodišnji program i nešto mislim, ali kao snašli su se ljudi i sad kao naravno da bi to još bolje izgledalo. Videli smo kad se završio Trikadur počeo idol na BK televiziji koji je produkcijski stvarno mislim BK televizija cela produkcijski postavljen na neke standarde. Ovaj i onda ti vidiš zapravo kako to treba da izgleda. Ali to ne znači da je ovo umanjeno. Ne nego kao prosto ok ovo vreme je prošlo, hajde sad ćemo to i to.

Ivan Minić: Moram za kraj ovog segmenta i kad pređemo na na hronološki deo priče moram samo da kažem da…

Filip Ugrenović: Ne ovo je podkast kao nema nema potrebe da imamo kao neko pravilo kao ne.

Ivan Minić: Da, da, da, dobro, dobro, dobro. Ali ja imam mislim. Da. Najbolji, najbolja reklama iz perioda 90-ih koja je bila deo sponzorskog pula u Slagalici. Svi tupe Impa oštri.

Filip Ugrenović: Brate Svi tupe Impa oštri. Za za noževe. Pa čekaj brate. Ali jesi se sećaš tih reklama devet? Znači koliko se ulagalo u kreativu kada nemaš A hoćeš da napraviš. Brate Izbor banke je kao Izbor obuća.

Ivan Minić: Ceo taj serijal…

Filip Ugrenović: Srdjan Dragović šta je napravio od toga to… ludilo! Pa onda Jugodrvo ugodrvo odrvo drvo… Mićko je imao genijalnu reklamu za za preparat odnosno za flaster kao protiv bolova: Ruski flaster, bol da zakoči vas da otkoči! Sa sve onim nekim plesom i pozadinom! I pojavljivanjem nogu u kadru.

Ivan Minić: Da, da, da, da!

Filip Ugrenović: I jedan od omiljenih slogana iz tih reklama 90-ih koji je tako bizaran a opet toliko dobar… Na biciklama Orion uvek stižete na vreme! Znaš kao na biciklama… Al brate! Pamti se to jer kao baš je bilo dobro ono.

Ivan Minić: Jeste. Jeste. No, Ugrenoviću, pričaćemo još o 90-im naravno. Jer 90-e su nepresušna tema.

Filip Ugrenović: Dobro, možemo, jeste, da.

KAD PORASTEM BIĆU

Ivan Minić: Ali hajdemo da krenemo kako inače krećemo Pojačalo sa smajlis pitanjem šta si hteo da budeš kad porasteš?

Filip Ugrenović: Znaš šta sam rekao na na premijeri baš predstave Ja sam dete 90-ih, ja sam hteo da budem čovek uh koji čini da se ljudi osećaju srećno. Čak sam i kao klinac u dnevnoj sobi za porodicu, komšije i tako to organizovao neku igru nagradnu igru, pandam bingu koja se zvala TV Džoker. Ja smislio i sve. Dete 10 godina. Čak je onda i na RTS-u krenula igra koja se zvala TV Džoker naravno da je to potpuno jedna slučajnost, al mi je pokazalo da sam izgleda u pravu. I na premijeri predstave sam rekao da deca 90-ih su se možda ložila na kriminalce uh da budu kao neki kriminalci, ali ja sam gledao Big Laleta i hteo sam da budem to. Znači mađioničar nikad ne bih znao da budem, ne bih mogao, iako sam pokušavao neke trikove nekada ali kao ne bih mogao. Ali kao tako nešto, takav nešto, Minimaks, neki neki Big Lale, nešto to bih to bih voleo. I onda znaš kao sad je to drugač- znaš bolje je danas a gore je danas, ne znam više ni kako da da da da ovaj da definišem sve to, ali ovaj uh nekako mislim da sam na tom putu znaš, mislim zadovoljan sam svojim životom, karijerom, može to mnogo bolje. Da da da je ne znam sad u neko drugo vreme ili da ne znam, mislim da bi verovatno neke stvari bile bolje ali bože moj.

Ivan Minić: A kaži mi kakvo je bilo okruženje u kome si odrastao?

Filip Ugrenović: Sjajno. Znači sjajno ono kao ja sam, moji roditelji su radili u državnoj firmi. I ono ćale je bio direktor u sektoru u Auto transportu, transportnom preduzeću iz Kraljeva. Autotransport je bila firma ovaj koja je inače zatvorena na dan kad mi je tata preminuo to je neverovatno. Znači 29. januar 2018. firma kraj, zatvara se, sad je tamo neka turska firma nešto ono šiju ljudi, ovaj nemam pojma. Ovaj ali Autotransport je uvek bila firma koja je, loš je autobus, znaš ona mislim državna firma 90-ih kako to može da izgleda. Ovaj a moj ćale pritom se bavio nabavkom i prodajom niti imaš od koga da nabavljaš niti šta da prodaješ razumeš ali kao hajde šta možemo da izvučemo iz firme on izvlačio je li. Ovaj da, da firma iole uspe. Međutim tu ni para nije bilo niti bilo čega. Majka je bila ekonomista. Ovaj ostao je jedan ispit da završi fakultet ovaj filološki za, za profesorku engleskog. To je da tako bilo, nije ga završila, pa je onda ostala na sa srednjom školom kao ekonomista i radila je u fabrici vagona koja je nekad bila gigant, a onda devedesetih ništa brate. I mi smo 90-ih ono živeli od toga što je tata imao biznis ideju u glavi, počeo je da pravi ikonice, krstiće za crkvu diptihe, male, ovo ono i do 2000. godine on je išao po crkvama i manastirima u centralnoj Srbiji čak i malo šire, i nudio svoj proizvod. I onda su to ljudi u crkvama kupovali, ovaj popovi sveštenici, tipa on je jedan magnet, ne znam prodavao za 10 dinara u tom trenutku, u crkvi su ga prodavali za 50. Mislim, znaš kao kako to je išlo. Ovaj ali crkva je to otkupljivala od ljudi. Znači koji su to pravili. U Kraljevu je postojalo jedno tri četiri osobe koje su to radile, među njima i moj tata. I mi smo jako lepo mogli da živimo od toga. Jako lepo u odnosu na 90-te, znači mislim, ne možeš ti da imaš mleko ako ga nema u prodaji. Ne možeš da imaš brašno ako ga nema u prodaji. Ali išao sam svake godine do 99-te na na letovanje, nije mi tu ništa falilo. Imao sam ljubav normalnu porodicu, hvala Bogu, nikada neko nasilje, nikada neki problemi, nikada nešto što mi je ostavilo neki ne znam, loš trag, hvala Bogu. Ovaj ćale je bio suviše mator da ide i na ratišta, ovaj, tako da sam eto imao i sreću da ne moram da čekam oca da se sa ratišta vrati. Uh… ovaj e onda je došla 2000. godina i onda posle 2000. su se pojavili, nećeš verovati, klanovi, svuda. Znači, u svakom biznisu ti si morao da imaš jednu ozbiljnu ekipu i onda je ćale morao da prestane da radi ovaj… sve te stvari, jer je kao postojala, ono uzeo neki tajkun razumeš, napravio garažu, sve, sve ono može da napravi 10 puta brže za manje para i ćale onda nije ovaj to mogao da radi. Ali… šta se desilo, onda u narednih nekoliko godina posle 2000-ih, ovaj malo su se stabilizovale situacije ovaj u u auto transportu, pa je onda i plata bila nešto normalna. Ali ćale je u tom međuvremenu, ljudi su čuli za njega da to radi. Znali su kako radi i sve ostalo. I mnoge firme posle 2000-te privatnih se javljalo tati kao napravi mi šest diptiha hoću da poklonim poslovnim saradnicima. I onda on to napravi proda firmi znači firma to nema problema. Kao danas kada na primer za firmu ne znam ja radim event hosting, znaš i onda zovu me da vodim neki program, e tako je tata samo radio neke stvari za njih. I onda, onda ovaj smo zarađivali tako ja sam i mislim i tu davao svoj doprinos kao dete brojao sam, šta sam mogao da radim kao znaš, da brojim krstiće i da ih vezujem kao i tako nešto. Ali dobro, mislim svakako ono lepo detinjstvo. Znaš, svi kažu da kao komedija dolazi iz neke nekih problema, u stand up-u ima to smisla što se tako misli, jer dolazi iz neke gorčine ili nekog besa prema nečemu pa onda ti to kroz humor predstavljaš ljudima. Ali ono znaš ljude koji se bave humorom da su depresivni, da su problemi ovakvi, da su onakvi. To može da ima slučajeva naravno, ovaj svakako ima, ali to nije nikakvo pravilo to su negde ljudi savili sebi u glavi da je pravilo, ali nije.

Ivan Minić: Dobro da, zato što ima dosta priča i zato što ima dosta svedočanstava ljudi koji…

Filip Ugrenović: Ima mnogo više ovih drugih priča. Znaš, ali kao ljudima padne na pamet ako se ono Robin Vilijams ubio… Znaš mislim, nema veze jedno s drugim.

ŠKOLOVANJE I STUDIJE NOVINARSTVA

Ivan Minić: A škola i sve to?

Filip Ugrenović: Škola ja bio vukovac. Ja bio vukovac stvarno ono. Bio sam super sjajan đak, ovaj, imao sam dvojku iz vladanja u srednjoj školi, na kraju se to popravilo na peticu da bih bio vukovac i to sve, ali ovaj znaš ono kada si ti mislim kada si dobar đak, pa onda imaš dvojku iz vladanja, onda ti poprave jer kao neće da ti ruše prosek zbog vladanja. Razumeš. Ovaj i imao sam dvojku iz vladanja jer sam uhvaćen, sam pušio u WC-u. To je kao razlog što su mi dali sa petice na dvojku iz vladanja. Pa je jedna profesorka izmislila da sam je udario. Naravno da nisam udario profesorku, mislim ono, nešto smo prolazili hodnikom i ja sam rekao: dobar dan profesorka i ovako po ramenu, ona je to nešto shvatila kao… mislim… luda žena, ono i dalje luda. Ovaj… tako da znaš to, to mi nije išlo. Ali kao sve ostalo sam bio super đak, onda upisao FPN, doduše na samofinansiranje ali već posle prve godine sam prešao na budžet, završio u roku, prosek 9 zarez nešto, sve po PS-u što se toga tiče. Ali mi nikada na primer nisam ovaj, to ću jednog dana i svoje klince da učim, nikada nisam zapostavljao socijalni momenat, socijalni život. Okej, kad je nekad baš frka da mora neki ispit da mora neki ono kontrolni da se reši, onda okej, možda nema izlaženja i sve to. Ali sam žurkovao sam ga jako na, na fakultetu, ono mislim da 3, 4 puta nedeljno sigurno je bilo ovaj, redovno neko izlaženje, skupljanje. Da me sad neko pita odakle mi bilo para ovaj, za na fakultetu ne znam, niko ne zna znači. Izlazili smo sa 500 dinara u KST i bilo nam je fenomenalno. Sada mi neko da 2000 da izađem, bilo bi da mi bude fenomenalno ne znam kako bih se snašao. Ne znam bukvalno ne, nemam, teoretske šanse. Ali ovaj, da, bio sam štreberko ali nisam zapostavljao ove, ove druge stvari.

Ivan Minić: A je l’ bilo nekih ljudi, ovaj tokom, i škole i posle na fakultetu, koji su ti bili neka vrsta, možda ne uzora, ali inspiracije. Neki ljudi koji su ti možda popalili neke lampice?

Filip Ugrenović: Pa misliš od profesora, ili, da pa u osnovnoj školi ne. U osnovnoj školi ne, mada je bio profesor geografije Zoran jedan koji je bio fenomenalan profesor geografije. I svi ostali profesori su bili dobri, znaš profesorka srpskog, nastavnica u osnovnoj školi mi je onako bila baš zlobna jedna osoba. Ali kao sve ovo ostalo mislim da su bili jako dobri ovaj i pedagozi i sve ostalo. Ali to su 90-te, to je kraj 90-ih kada ljudi idu na posao da neku golu egzistenciju ovaj, obezbede sebi. I nekako mislim da se tada i drugačije gledalo na to da profesor treba da bude inspiracija za decu. Bilo je to, ja kažem, ja sam zbog tog Zorana zavoleo geografiju, zbog Zore Baralić sam zavoleo istoriju, ali opet ovaj, bio sam sjajan i matematičar, osvajao nagrade ono na, na, širim takmičenjima, Slobodanka moja ovaj, razredna nažalost danas pokojna bila je fenomenalna. Ali sada u tom smislu da te neko inspiriše nečim svojim to ga u to vreme u osnovnoj školi, ja mislim da generalno je slabo ovaj, bilo, unutrašnjosti za Beograd, ne znam. U srednjoj školi je već bila malo ovaj, drugačija situacija, to su bili i profesori koji su društveno aktivni. To su bili i profesori koji su izdavali knjige, koji su se bavili ne znam kritikom, imali emisije na lokalnim televizijama i sve ostalo ovaj, i tu mi je onako, bilo, zanimljivo, ali opet to je bio je, čudan period. Znači ja sam upisao srednju školu 2003. i onda od 2003. do 2007. je ono baš bio turbulentan period znaš, ubili premijera ovo se dešava ono se dešava niko znaš tek se pravi novi sistem tek je počeo da se pravi novi sistem koji bi nešto trebalo da valja, niko ne može da se snađe jer je ceo život bio u nekom drugom sistemu…

Ivan Minić: je l’. I da ti kažem, naša generacija je upisala prvi septembra peti oktobar je bio, da. Znači to.

Filip Ugrenović: I ovaj onda znaš onda, mislim da se ti ljudi mislim ja se ne bih snašao verovatno u ovaj takvom načinu života. Ovaj i onda znaš on, ja sam došao na faks prva prvi profesor sa kojim sam imao susret je bio ovaj zapravo asistent tada. Vlada Pavićević danas politikolog u Crnoj Gori i koji ima svoje podkaste i sve ostalo, on je ja kad sam gledao njegovo predavanje ja sam rekao to je to, to je to znači ja, zbog ovoga sam hteo, pritom on je predavao istoriju političkih teorija, on i profesor Ilija Vujačić, fenomenalan i predivan profesor, ovaj koja mene nije zanimala ja sam upisao fakultet političkih nauka zbog odseka novinarstvo, mene su mediji zanimali, i mislio sam da su mediji i novinarstvo isto, katastrofalna kardinalna greška ali mi je ovaj Vlada Pavićević odmah me je kupio da malo izučavam politiku u tom teoretskom istorijskom smislu. Onda je došao Miloš Bešić koji je meni predavao metodologiju danas predaje sociologiju, pa Dušan Pavlović čovek koji je svirao vampirima ovaj koji je, imao jednu kratku političku karijeru, ali brzo je batalio ovaj to i drago mi je da se bavi akademskim poslom koji je ovaj bio nama na, na sociologiji koji je to zaista predavao na tako fenomenalan i spektakularan način, onda Čeda Čupić koji je legenda kako je, kakve nema onaj i koji je na na potpuno neke bizarne načine nama donosio, ovaj, neko znanje koje, to. I mnogo drugih nekih zaista intelektualaca koji su bili tu. Moram da kažem da mi je na FPN-u problem bio što ljudi koji su zaduženi za, medijske predmete, novinarske predmete nisu bili toliko spremni da prenesu znanje i nisu bili toliko široki kao recimo ovi ljudi koji su se bavili ovim predmetima koji su mene manje zanimali. Imali smo na primer Radeta Veljanovskog koji je zaista čovek neverovatnog glasa i čovek koji je radio 80-ih na na radiju Beograd i jedno vreme bio direktor, ali njega, on je toliko ostao u tom vremenu i sve što nas je učio radiju je bilo potpuno neupotrebljivo posle mog diplom-, znači apsolutno kao da ništa nisam naučio. Ovaj ne znam nekako ni nije to, bila neka Aleksandra isto i z radia ko a stvarno ništa nisam mogao da naučim. Znači ta slušaonica šest kakva je bila napravljena mi smo to nekako uspeli da iznesemo, ali mislim da, da se na ne znam kakva je sad situacija na FPN-u, u tom trenutku mislim da se mnogo malo obraćalo pažnje na te stručne novinarske predmete, okej, naravno ja ću ti u redakcijama peći posao, ali opet nešto bi trebalo da tu postoji. Bila je Sanja Domazet zaista ona mislim da i dalje radi na FPN-u. Koja je predavala teoriju tehniku novinarstva i kasnije onlajn novinarstvo ili tako nešto, koja je već negde davala nagoveštaj neke druge generacije profesora koji su možda malo bliži ovaj, realnosti onome što je što je na terenu, ali opet je sve to bilo, manje se ja mislim na nivou fakulteta ulagalo u te stručno novinarske predmete jer je to bilo, ah to ćemo usput pa ćete vi to kad diplomirate da naučite u redakcijama a ovi politikološki predmeti, tu ćemo zaista da vas lepo naučimo. I stvarno mislim ja sada, evo ja treba da prelistam ne znam ono Nikomahovu etiku ili nešto ovaj ne znam neko drugo delo od Aristotela i ono da samo pogledam malo ja ću znati o čemu se radi. Meni je zaista usađeno to, to stručno znanje znaš tako da. Mislim, taj momenat ovaj za, za fakultet političkih nauka da te osposobi da budeš dobar orator, da budeš interesantan sagovornik, da možeš relativno lako da se u svaku temu uputiš brzo zato što imaš to neko opšte znanje koje ono nije baš bukvalno ali ono, nastavak nekakve gimnazije, nastavak toga gde, da je to dobro mesto za ljude koje zanima svašta.

Ivan Minić: Jeste. Ali sa druge strane trebaju da ti daju neke te konkretne stvari. I sad paralelno sa ovim što što ti kažeš kako je izgledalo tvoje studiranje paralelno se suštinski desila revolucija svakog od medijskih kanala.

Filip Ugrenović: Jeste. Jeste.

Ivan Minić: Znači televizija, pre dve hiljadite i posle dve hiljadite nisu isto, radio, štampani mediji…

Filip Ugrenović: Jeste jeste to, a sve ovo što je posle došlo sa internetskim i redakcijama… To svakako jeste ali ako neko treba prvi da bude tu na udaru i prvi da shvati tu revoluciju, čak i da je shvati godinu dve dana pre nego što se to u mejnstrim uvede je osoba koja radi valjda na državnom fakultetu. Znaš, oni bi trebalo da budu ti ljudi koji razumeju proces. Ne moraju da budu deo tog procesa, naravno, ali, moraju da ga razumeju. Moraju da nam objasne šta će da se dešava u nekom narednom periodu. Ja sam na primer na radiju novinarstvu pravio nešto što se zove radio paket. Danas kao to je kao radijski prilog. Danas to na radio stanicama u Srbiji se nigde ne emituje osim na radio Beogradu, a i to ne na na svim programima radio Beograda. Znači jedna forma koja je potpuno prevaziđena, nama je bila obavezna za ispit. Nikada ti neće trebati. Znači, okej daj mi neko stručno znanje, ne moraš da pečeš sva znanja u redakciji, okej je. Ali nemoj brate da me ocenjuješ na nečemu što više apsolutno nije relevantno u, u svetu mislim to je kao da, ne znam, ono radiš na nekoj srednjoj recimo sa tehničkoj školi, ili nekoj školi gde si ono zadužen za dizajn zvuka, i daju ti onaj magnetofon jer kao, treba da vidiš kako on radi a niko ga ne zna. Pa brate neće ti trebati nikad u životu. A tebi zavisi ispi, zavisi ti prosek od toga. Ne, nije mi jasno. Znaš.

Ivan Minić: Vidi, na Šumarskom fakultetu koji zapravo važi za jedan od boljih i prilagođenijih i tako dalje. I ljudi koji izlaze odande, zaista imaju vrlo praktična znanja, i kad je u pitanju obrada drveta nameštaja, i sve ostalo. Znači, zaista, top, top, top. Znam da je do pre 10ak godina, ne znam da li i dalje, ali do pre 10ak godina se na jednom od predmeta koristio udžbenik, a, koji je bio iz 1915-te. U kome je stajalo da se očekuje da će u narednim decenijama krenuti masovnija mašinska obrada drveta.

Filip Ugrenović: Da, da, da, da, da.

Ivan Minić: Na mašinskom fakultetu u podrumu je bio neki nemački strug isto iz 1900 i neke koji su u nekom trenutku ljudi iz fabrike u kojoj je nastao došli da pitaju da li mogu da ga uzmu za muzej.

Filip Ugrenović: Jer je najočuvaniji primerak je l da? Je l se nije koristio industrijski, koristio se za učenje. Da učenja i bio u funkciji, znači sve je to bilo okej.

Ivan Minić: Tako nam je, kako nam je.

Filip Ugrenović: Ne ne ne vidi, ja nemam ništa protiv da se izučava to. Znači ok ja sam učio istoriji na teoriji i tehnici novinarstva kod Nede Todorovićeve i kod Sanje Domazet pomenute, smo mi učili o istoriji medija. Znači o tome kako je bilo ta ta ta i ta ta tad. I ok treba da znaš istoriju nečega. Ali kao, u moderno doba da ti neke tu stvari radiš pa mislim… Znaš, ne znam, ne znam kako… nekako mislim da je to, ja ne znam kako je sad. Znam da je Aleksandra Krstić predaje sad tamo televizijsko novinarstvo. Znam da je ona jedan lik koji se jako bori da znanje predstavlja na jedan gotiva način, ne znam koliko je, ide ne znam šta se dešava zaista više na FPN-u. Ali eto nadam se da zaista ti ljudi i sa fakulteta mogu izaći sa nekim iole praktičnim znanjem i kada dođu negde da kažu ja sam završio FPN OK evo ti praksa, dve nedelje, pa da vidimo dal ostaješ ili kako to već ide. Jako zanimljivo gde god da sam radio u medijima… Ovaj dolazili su ljudi na praksu, znači evo u poslednjih pa koliko ima 12 godina recimo, dolaze ljudi na praksu sa privatnih univerziteta. Sa Singidunuma, sa ovaj ovog, Bože fakulteta za medije dole na u Sava Malic što je, ne znam FMK. Ovaj znači stvarno, dolaze sa nekim mnogo jačim znanjem, znaš. Njima je to sve… Njima predaje Stanko Crnobrnja koji je… Znaš njima su gosti ne znam Robert Čoban, Aleksandar Timofejev… Ne znaš, meni meni je gost na na FPN-u bio ne znam Dragan Jovanović kolumnista NIN-a. Nemam ništa protiv čoveka, ali hajde da uporedimo malo, znaš koliko znanje ne znam Roberta Čobana, šta god neko mislio o njegovom ra, ali on ima ogromno znanje o medijima i o industriji… od 30 i kusur godina. Čoveče on dođe i drži ti predavanje, naravno da ćeš da budeš spremniji nego ako ti dođe čovek koji je recimo 78. poslednji put dobio nagradu za svoju kolumnu. Mislim uz dužno poštovanje, ne kažem, nek dođe i on, ali kao treba mi to nešto što će doći ovaj kasnije.

KAKO JE POČEO DA RADI ZA IVANA IVANOVIĆA

Ivan Minić: Bio si dobar student, i je l’ ti taj fakultet ovaj pomogao negde da iskristališeš šta ćeš, kako ćeš da radiš ili ni?

Filip Ugrenović: Pa, malo sam se još posle fakulteta, ali jako kratko, ložio na informativno novinarstvo… odnosno, na političko informativno novinarstvo. Znači informativno novinarstvo ne mora da bude isključivo vazi bazirano na politici, može i na društvenim temama… i tako. I onda sam shvatio da želim da radim zabavu. Ali ne zabavu ono da pratim ne znam Maju Marijanu na nastupu u Zagrebu pa kao evo šta ti imaš da poručiš pa koje gaćice nosiš pa ovo ono, ne, ne to, nego evo upravo nešto i ovako. Znaš, ja sam od dve hiljade početka 2016-te, odnosno kraja 2015-te pa do 2022. radio ovaj na emisiji Veče sa Ivanom Ivanovićem. I to je to, ovo je svetski format kod nas. Ima jako veze sa novinarstvom, iako su Ivanu jako često ono po mrežama ovamo onamo kao, nemaš ti veze sa novinarstvom. Da naravno da ima u radiju je neke od najboljih intervjua u istoriji domaće televizije, i te kako ima veze sa novinarstvom. To što ima komedi deo pre toga… mislim alo pogledajte ono Klarksona, kako vodi milionera u Britaniji. Traže mi smo milijardu godina daleko da… Znači on vodi milionera, pazite ovo scenu. I pitanje je na logu koje italijanske firme se nalazi meduza. Guči, Armani, Valentino, Versaće. I kaže takmičar, znači opuštanje već sa Klarksonom, i kaže takmičar pa ja ovo ne znam, hajde vi ste čovek koji ima milione vi verovatno znate. I kaže Klarkson u prajm tajmu, znači u najgledanijoj kao fensi emisiji ovo ono kaže takmičaru: Ako ste ikada gledali ijednu moju emisiju, vi znate da nosim takvu garderobu koja smrdi preko ekrana. Odakle ja to da znam? Znaš i kao ti gledaš ono i kao zamisli da to ovde neko kao kaže i to, ali on je Klarkson, on je napravio taj imidž na… nema u u u bubici urednika koji kaže ju ne smeš da kažeš smrdi na televiziji. Znaš ili tako neke gluposti. Brate bukvalno ono oduvao me, a kao Milioner je baš prevaziđen format nažalost koliko god bio ono ovaj veliki, jedan od najvećih u istoriji kviza, opet je prevaziđen malo. Ovaj a on ga radi na tako neki način koji održava i gledanost i i ono ludilo. I onda kad sam Elem došao kod Ivana shvatio sam znači brate to je to, to su mediji, to je

Ivan Minić: A kako si došao kod Ivana?

Filip Ugrenović: Na jako čudan način. Pa ja sam ono… već neko vreme tada radio na na radiju… Znači bio sam prvo malo na… posle fakulteta, znači na fakultetu sam bio na studiju B, onda sam bio na radiju S, odnosno tada gradskom radiju, danas radiju S4, a onda na Naksi radiju. I… Naksi radio je u tom trenutku… svoje voditelje slao da rade razne eventove po gradu za neke dodatne parice i tako to… Pitaj me za prvi event koji sam u životu radio. Nemoj da zaboraviš, to je ludilo priča. I ovaj onda su me zvali studenti sa ekonomskog faksa… da dođem na neku konferenciju koju organizuju ti studenti, konferencija se zvala CEO, odnosno CEO. I na prvoj konferenciji su govorili Tanja Tatomirović, Ivan Ivanović, Istok Pavlović, Tanja Vojtehovski… ne znam, bilo je nekoliko tih konferencija, govorili su mi mislim i Vanja Grbić, Milka Forcan, stvarno neka ozbiljna imena u… mislim najozbiljnija imena u svojim sferama. I ja sam onako smišljao neke najave koje su u skladu sa onim što… se meni sviđa. I sada ovi ljudi koji su me angažovali su stvarno bili u fazonu to nam treba, jer ja radim za studente, za mlade ljude. Ja ne mogu sada na konferenciji da kažem a sada poštovani, posetioci, obratiće vam se autor jedne od najdugovečnijih lejt najt emisija i čovek koji je uspeo taj format da prenese na način na koji je to potrebno, dajte aplauz za gospodina Ivana Ivanovića. Znači to… tako bi ti… tako se očekuje da radi moderator. Ja nikad nisam bio taj moderator i neću tako da radim. I ovaj ako kao kad me neko angažuje zna šta će dobiti. Neće to dobiti. Nikad. Mislim za velike pare hoću da ti odglumim, nije problem ali kao pfft… I ovaj ja kažem ovako… A sada jedini čovek kod kog sam želeo da radim u životu i pokušao sam posao preko veze, što je stvarno bila istina. Pokušao sam posao preko veze tačnije znao sam ženu od njegovog bivšeg scenariste i ta veza je propala. Što je možda vama dobar dokaz, da treba da radite ne preko veze, nego svojim znanjem. I meni je želja da radim za njega, ali videćemo da li će se to ikada ostvariti. I on je čovek i tako počne. I onda kažem… Nemojte zaboraviti… da vaša karijera koja sada počinje, nikada ne znate kuda će otići. Olja Bećković je upisala fakultet dramskih umetnosti i glumila je kod Sekule. A onda je postala autorka najboljeg političkog tok šoua. Zoran Kesić je dobio otkaz na studiju B zato što je u vremenskoj prognozi napravio skečeve, danas radi političku satiru koja je najcenjenija u zemlji. Maja Nikolić je izbačena iz muzičke škole… Dobro nema veze. Znaš ono, dve dva stejtmenta, treća fora. Ja kažem i kao e a ovaj čovek je radio kao obezbeđenje… dečko iz Jerkovića za koga možda nikada ne biste rekli da bi uradio najveću stvar, ali svako ko poznaje TV zna da baš takav i treba da bude. Ivan Ivanović. I… On izađe i kaže nek se javi posle ovaj dečko ovaj da ipak radi za mene. A tad je bio neki konkurs na Prvoj, umem@vecesaiivanom.prva i kaže samo sledeći put kad budeš slao mejl, šalji na umem, a ne na ne umem… Ima na jutjubu taj snimak njegov sa CEO konferencije. I dobro ja rek’o sad znaš ja ne znam Ivanovića, snima se za TV a. Ja sad rek’o dobro, još 600 studenata, od toga 450 studentkinja, sad je on to rekao, sad je on faca, važi šta će ti. Znaš, a ja nikad nisam bio tip da te vučem za ruku ajde nešto. Znači nikada u svojoj karijeri neću da budem taj tip, znači čak i da mi znači neki posao, kažem ti to jedno sam u životu probao preko neke veze, bolje da ni… znači nema potrebe… stvarno hvala bogu nemam potrebe. Mogu da tražim preporuku neku ali da vučem ja nekoga za rukav za posao, stvarno… jer moj kredibilitet je jači ako mene neko pozove, je l’? I završi se njegovo predavanje naravno, Ivan tu pokida, ljudi ga ovaj ovaj jako gotive, pritom je tad organizator podesio klimu na grejanje umesto na hlađenje, bio je pakao, a Ivan došao u džemperu u kraj novembra, pa pakao. I završi se sve to slikaju se studenti sa njim, i on kaže dođi ovamo. Dobro. I kaže dođi ovamo da e ovo ti je broj mog glavnog scenariste Baneta Raičevića javi mu se. Rek’o molim, kaže javi mu se. Rek’o druže brate znaš kaže ne, ne, ne, ne javi mu se pa ćemo da vidimo. Rek’o vidi ti ovo. Znaš kao… okej, možda je i njemu tad bio potreban još neki novi scenarista, možda sam ga ja naterao svojom najavom, možda ali kao šmekerski je potez da ti kao ogroman, u tom trenutku ono brutalna zvezda 2015. godina, nacionalna televizija… gostuje ti Sting i Čola u jednoj emisiji i sad kao e ajde dođi evo ti pa javi se. Znaš, ja sam već ono u fazonu, već me je kupio čovek za ceo život. Sreo sam ga pre dve tri nedelje iako ne radimo ono 4 godine zajedno, sreo sam ga na premijeri neke predstave, rekao sam ja ovog čoveka moram da zagrlim. Znaš, jer kao jako jedan pošten odnos je uložio. I ja krenem tu da radim ovaj od ponedeljka da šaljem po nekoliko fora dnevno i da se vidi. I međutim ja to šaljem dve nedelje, tri nedelje… Nova godina, onda pauza oko Nove godine zamisli rek’o nema od ovoga ništa verovatno im se ne sviđaju fore. Mislim posle sam ih čitao te fore, stvarno druže, šta sve nisam ono katastrofa su neke stvari bile ali znaš u odnosu na moj mentalni sklop te godine je tako i bilo. I ja ovaj pošaljem foru, ništa. Ja zovem Baneta krajem januara, kaže ne, ne, ne, ne šali i dalje. I onda još malo dve tri nedelje i negde sredinom februara ja vidim svoju foru u emisiji. Ja rek’o ćutaću ja, sad će on meni. Završava se ovaj februar i kaže e Filipe plata je tolika i tolika, da li želiš? Dobijem platu koja je veća od plate na na radiju gde sam kao pet dana nedeljno jutarnji program, budim se u 4 ujutru… Kao to ti je ta plata, rek’o važi hoću. Znaš mislim i ja dobijem tu platu i počnem tako da radim i posle mnogo vremena ja kao pa čekaj, a što sam ja bio na onom? Kaže pa svaka budala može pet dana da šalje fore, aj ti dva meseca ako ti nećeš… Znaš… treba malo da znaš, i nekada su bile tu mnogo emisija gde mi ne prođe ni jedna fora, gde mi ne prođe ništa što predložim, nekada se desi trećina stvari je moja… Znaš to nikad ne znaš… To je prosto, i nikada se nije radilo na procenat, nego imaš platu, druže. I ovaj onda mi je stvarno to bilo ono i velika stvar je bila… naglašavam da neću ti kažem kolika je bila plata, ali velika stvar je bila… posle godinu i po dana recimo, zove mene Bane i kaže e dobio si povišicu. E sad zamisli da mi je plata 100 dinara. Povišica je bila 50 dinara. Znači 50% od plate je bila povišica. Ja sam da na Naksi radiju dobio povišicu od 5.000 dinara. Što reče moja tadašnja direktorka, to ti nije povišica, to ti je ponižica. Znaš mislim, jer stvarno… troškovi, ti mi daješ povišicu koja je manja od troška od rasta troška života za to vreme. Ovde sam prvi put dobio takvu povišicu, reko čekaj bre druže… Ovako se izgleda radi posao. Znaš, ja sam onda i učio sa perifernih strana kako se zapravo radi posao, kakav je odnos prema ljudima, kako je znaš, ja stvarno nemam poslednja sezona koju sam ja radio ovaj te godine, najmanje fora mi je ikada prošlo. Možda pet fora za celu sezonu mojih ubačeno… ovaj, jer se i emisija menjala. Ja sam se menjao… malo sam pisao političke fore, nekako sam se izvukao posle korone i svega toga ovaj, da ne pratim toliko politiku u tom smislu i sve… Emisija je naravno zbog celog društvenog momenta bilo je potrebno da ima više politike i ovo ono. I onda su se i katovali troškovi same emisije na kablu je naravno… I onda smo mi Draškić Stošić koji je bio manji od početka, manje više od početka tu, Aca Saša Peričić, Aleksandar Perišić, ja, još neki ljudi dobili otkaze… ovaj, ali smo dobili otkaze znaš na koji način. Ivan je mene lično pozvao. Mi smo obavili razgovor od 20 minuta, gde mi je rekao vidi, ja nemam više para, katovani je, troškovi, gledali smo kome je prošlo najviše kome je najmanje fora, znaš kako stoje stvari neki ljudi su tu stvarno od početka rek’o brate Ivane sve te razumem. Znači, kaže ako ti treba nešto i nikad ga nisam cimao da mi treba nešto, ali znam da ako bi ga cimao Ivane molim te ubaci me ne znam sad na jutjub da najavim neko da ovo ono, ja znam da bi taj čovek rekao da. Možda ne bi rekao odmah da, možda bi rekao hajde javljam ti ali ovo ono ali znam da bi ispao korektan, jer od početka do kraja saradnje sa njim ja nemam jednu lošu stvar da ti kažem. Znači stvar u odnosu prema meni kao zaposlenom nikada ni jednu lošu stvar ja sad ne mogu da se setim jedne stvari, znaš ima tu sigurno stvari koje sam ja pisao gde je on bio u fazonu šta mi treba da zaposlim ovoga ili ima stvari koje on možda rekao u emisiji kao jao brate Ivane možda nije trebalo da. Ima. Vlada to je posao to, to je tim i onda kao šta god da se dešava. Ali jako korektan odnos i nikad nemam jednu lošu stvar da kažem. Možda bi taj čovek ovaj dao otkriti neku tajnu o meni koju, ovaj ni ja ne znam, znaš nešto što je on zna, ovaj u poslovnom smislu razumeš, da je nešto kao možda primećivao da mi je bilo loše da ovako, pa neka kaže ovaj ja neću nikad lošu reč reći o o njemu i o toj saradnji jer stvarno, i naravno posle toga ono što je jako važno. Kad sam završio rad na Večeri sa Ivanom, par meseci kasnije je počelo evo ovaj počeo rad na Najslabijoj karici… Ja sam shvatio da ti kada si radio sa Ivanom Ivanovićem, ti gde god da apliciraš za koji god posao scenariste, a čekaj ko je taj Filip? Bio scenarista Ivana Ivanovića? Primljen. Znaš, nema ozbiljne osobe u tom biznisu, da zna da si ti radio za Ivana, a kamoli posla…

Ivan Minić: I još si radio duže vreme, znači to nije nešto što je ono…

Filip Ugrenović: 7 godina druže. 7 godina. I onda posle još i Najslabija karika, sad Potera i Super potera, radiš na svim tim projektima ti gde god da apliciraš, bar bi trebalo da te svako pozove na razgovor. Znaš, a više čak i nemam potrebu da apliciram jer me hvala bogu zovu ljudi na na projekte. Tako da večna zahvalnost Ivanu, stvarno.

PRVI EVENT: HAOS U ARENI 

Ivan Minić: Pitaću te još neke stvari vezano za to, nego šta ti je bio prvi event?

Filip Ugrenović: Prvi event, ah to je bio spektakl jedan živi. Bile su poplave 2014. godine… I na Naksi radiju… se odlučilo u vrhu radija… da ćemo raditi i subotu i nedelju… jer je vanredno stanje u zemlji, znači da prenosimo informacije ljudima. I niko od nas nije rekao ne mogu ja, neću ja za pare… Znači prosto u medijima kad radiš ako su takve neke velike stvari… ne ne ne pitaš za pare, prosto tvoja dužnost je negde da to radiš. I stvarno je tako bilo. I onda smo mi radio sam 19 dana za redom svaki dan jutarnji program to je stvarno ono, znaš pa me je neko tu menjao, pa sam ja i od kuće se javljao pa se javljao telefonom pa išao u arenu da snimam ovo, pa ono… Bilo je pre naporno druže 19 dana u maju ono stvarno je bilo jako, i ovaj dobio sam bonus na kraju i ako ga nisam tražio kažem niko ga ne bi tražio, dobili smo bonus svi zaposleni. Dobio sam 2.000 dinara bonusa. Znači, spektakl, ali sa druge strane ovaj sin od vlasnice koji je jako preduzetnički nastrojen i ima ima ozbiljan kefalo za biznis. Ovaj u tom nekom smislu mi je rekao e vidi ideja kompanija hoće da napravi neki event preko United Moment, ja mislim da se zvala agencija neka iz Zemuna. U areni. Molim? U Beogradskoj areni. Kakav event, zvaće te oni, treba da im vodiš neki program traži im 200 evra slobodno. Rek’o 200 evra druže. Koliko to traje? 15 minuta. 200 evra za 15 minuta. Ja kad sad shvatam koliko uzimaju ljudi za vođenje eventova… Ja kad sad shvatam a pritom to stvarno znam da radim, znači to stvarno znam da radim. Ovaj, mislim znam i ove druge stvari al kao… to sam stvarno ono lud koliko sam dobar, stvarno. I brate ovaj 200 evra za 15 minuta pa druže 200 evra u tom trenutku 200 evra letovanje na Zakintosu. Znaš kao mislim uzimam brate idem ono kraj maja more. I ne znam sa kim je Zvezda igrala u areni, ali glavni sponzor Zvezde je bila Idea. A Enes sa TD-a je između prve i druge četvrtine i treće četvrtine na terenu nešto jako brzo pucanje neko ovaj sa terena majice u u ovo. Ispred recimo Telekoma, sad ću da te slažem koja je firma bila, koja ga je angažovala, a ja sam između druge i treće četvrtine, odnosno na poluvremenu, vodim program u beogradskoj znači prvi event ikada, u beogradskoj areni, 20.000 besnih navijača jer je to kraj sezone već Zvezdi treba neka pobeda, ne znam protiv koga se igra, ali mislim da je sigurno sama ABA liga je bila. I ja trebam ljude iz publike šutiranje trojki da vodim.

Ivan Minić: Dobro.

Filip Ugrenović: I… to je trebalo da bude ispod te crtice. I ja izađem na teren i kreće džingl, ja imam ideju ja brendiran ono sve izađe. Dobro veče Beograde! Ne vredi brate, šta se dešava. Idea je hrvatska kompanija bila mislim skoro je prodata nama ali kao hrvatska kompanija. Neposredno nakon poplava i svega toga, u Hrvatskoj se dešava novi skandal, da u Vukovaru fašisti lome table na ćirilici. Znači stvarno jedna tužna stvar kao valjda je taj rat ostavljen ono ostavljen pre 20 godina iza. I u Vukovaru se lome. Ja izlazim da vodim program za ideju, ja on klient, na prvi event, i ne razmišljam da je to hrvatska kompanija, šta treba ovde. Ja izađem i kažem a sada ispred kompanije Idea… Dok ide ta pesmica, i samo čuješ 20.000 besnih navijača, Zvezde koja gubi u tom trenutku, iako im je idea sponzor. 20.000 ljudi u paklu arene, se dere, na mene, koji nemam veze s tim! Vukovar, Vukovar, Vuko… Reko dobro! E sad, šta da radiš? Šta da radiš da ne pogineš druže! Jebo 200 evra jebo Zakintos kakve priče druže! Nemojte me zezati. Ja kažem dobro, ovo ono bla bla bla i nekako ja to izvučem i al treba posle ponovo posle zamisli Zvezda izgubi a ponovo da izađem sa idejom! I ovi naravno iz agencije kažu ovo se ne isplati ni kompaniji ni tebi niti bilo šta, mislim naravno Idea tek znači njihova firma tek nema veze sa tim ispadima razumeš, samo je sticaj okolnosti iz hrvatske firme. Znači nema veze sa tim stvarima. Pritom niko me od nas, znaš, ko nema majndset napravljen na nacionalizam, niko ne bi uvezao te dve stvari. Kažem pa kakvi bre ideja, još jednom, ništa ne brini, al kao ne brini, honorar će da ti bude, reko hvala. I dobio ja honorar od 300 evra. Kao častili me. Reko hvala druže ovo ono baš hvala lepo super ovo ono. Nećemo više nikad. Nećemo, ne, ne, radio sam ja posle za njih radio sam za Merkator pošto je isto bila ista firma, radio sam u Novom Sadu nekoliko puta, radili smo ovaj iza neke cementare, Holcim i Moravac em i ne znam šta i išao pa na turneju neku po Srbiji i vodio programe i tad sam već shvatio koliko to košta pa sam ono ozbiljnije to naplaćivao. Ali ovaj jer su videli da sam do znaš i da sam se i tu snašao nešto. Al to je pakao da ti je prvi event i da tako uđeš u industriju takvu. Razumeš.

RAD NA EMISIJI „VEČE SA IVANOM“

Ivan Minić: A iz tvog ugla, kako je izgledao proces rada na emisiji sa Ivanovićem? Šta je, kako je izgledao tvoj zadatak?

Filip Ugrenović: Pa ima tu mnogo tajni koje ne bih da ti otkrivam… koje mislim ne šta… koje su zapravo kada staviš sve na papir jako logične i tako treba da se pravi emisija, nešto je ovaj sigurno i lokalno smišljeno od strane Ivana, Baneta… ovaj drugih ljudi iz ekipe, a nešto je mislim samo prosto način na koji se radi late night 50 godina u vreme, 70 godina već u Americi. I to je tako ako se radi. E sad mislim ja nisam imao nikakvo radno vreme, nikakvu radnu obavezu, moja obaveza je bila da pošaljem pet fora dnevno, i još neke ideje za neke druge stvari ako imam, neke rubrike… svi svi imali smo jedno vreme i onaj Slack… koji je nešto kao Teams recimo,

Ivan Minić: Mhm.

Filip Ugrenović: gde smo svi popunjavali ono šta je trebalo i kako je trebalo. I međutim, nikada ni, znaš kao, ti treba, to je u teoriji kao, pet fora dnevno. Ako ti pošalješ tri fore koje su dobre, niko ti neće reći što samo pet. Kada smo, kad smo otišli sa prve… I kad je Ivan počeo da radi skromno veče u svom… ovaj stanu, ja znam da sam na dnevnom nivou slao preko 20 fora. I svi smo bili naloženi kao ludi. Ne ne ne, ali smo toliko pisali, i stvarno kad vidiš te emisije, kakve su tu fore rečene… jer smo svi dali toliko smo goreli da to bude dobro. Znači ja ne znam da li postoji šest emisija za redom da su tako dobre fore kao ovaj skromno veče sa Ivanom. Znači pokidali smo svi. Znači svaka fora, ono čak i neke fore su citirane ovo ono, neću sad da ti kažem koja naravno, nikad ti neću reći koja je moja fora ono. Mislim mogu i neke da ti kažem. Ali kao pokidali smo. Stvarno smo pokidali Ivan je rekao baš posle toga nekoliko puta kaže nikada neću zaboraviti ovoj ekipi da… znaš mi smo imali šest emisija za džabe koje smo tu radili, ovaj rekao je Ivan da kao to nikad neće zaboraviti ekipi i stvarno, mi smo bili spremni pet godina da radimo to za džabe ako treba. Jer smo stvarno bili on u fazonu okej, ovo je sad misija. Znaš, i stvarno je to bilo neverovatno. E sad sam proces je bio takav da je Bane glavni scenarista i da se na nekom najužem sastanku to odlučuje, procesi su se naravno menjali. Jer nije isto kad radiš na nacionalnoj televiziji, na kablu… kako dolaze nove rubrike, kako dolaze nove emisije pa negde radiš više, negde radiš manje… negde ovo, negde ono… ovaj, ali mislim…

Ivan Minić: A jel postoji… ne moraš da otkrivaš sve detalje naravno, ali jel postoji neki ono, osim toga da se tokom cele nedelje prikuplja nekakav materijal koji se obrađuje i koji se uređuje i tako dalje, jel postoji neki zajednički proces?

Filip Ugrenović: Da, da, da.

Ivan Minić: Ono, skupljanje, čitanje, za…

Filip Ugrenović: Pa na tom skupljanju, ovaj… ja mislim da su se skupljali ono ljudi koji rade Četiri i po muškarca ono Bane, znaš taj… prvi core scenarista, da da su oni tu i da ja znam da na primer Ivan na na prvoj… to do danas evo, vidiš ti koliko, znači to danas, gotovo mislim da niko to ne radi na na TV-u… Ovaj, Ivan (Ivanović) je skupio ljude ovaj na prvoj organizatorku programa, čistačicu, a jednu osobu iz menadžmenta… osobu iz obezbeđenja, nekog još, blabla… i kancelarija. Na prvoj, tada toj prvoj, svaka emisija koja se radila na televiziji je imala svoju kancelariju. Znači za svaku emisiju je postojala kancelarija. Pa ti misli, zamisli te uslove. To je stvarno… i Ivan skupi tu te ljude, i krene da čita fore. Tu je i producent, organizator, nekoliko scenarista, i čita fore. I sad fora mora da bude smešna i ženi koja čisti tu na prvoj, i liku iz obezbeđenja i liku iz menadžmenta. Ako je smešna samo liku iz menadžmenta da okej, on mi daje platu, ali to za emisiju nama ništa ne znači, treba da bude, i Ivan je to radio jedno vreme redovno je tako celu emisiju ovaj, čitao ljudima ovaj, i sve to… tako da, to je ozbiljan proces. Znači nije to samo napišem pa izađem, ne znam kako je sad znaš, naročito sad za na Jutjubu sigurno nema takvih uslova mislim ono, ali… u to doba je bilo tako. 

Ivan Minić: Šta je najvrednije što si naučio u tih 7 godina?

Filip Ugrenović: Šta je najvrednije što sam naučio… kod Ivana? Pa… mnogo toga. Mnogo toga. Prvo naučio sam kako funkcioniše ozbiljan TV projekat. Da on nije… voditelj, posao od dva dana i dva dinara. Da to nije… da to ima toliko malih šrafova… u u celoj produ- proizvodnji emisije… koje običan gledalac ne može da vidi… i ne treba da vidi. Ne zanima ga. Znači zašto je to tako, zašto je ovo ovako, kad se… zašto se snimaju pesme, zašto je potrebna muzika, zašto je potreban bend, sve to shvatiš… ovaj, dok si tu. I shvatiš onda… kako se radi. Ljudi jako često, ovaj kad krenu u neki novi projekat očekuju od početka da će neki bum da bude, neće. Ivanovoj prvoj emisiji je gostovala Seka Aleksić kao u pilot projektu, a posle… ovaj, Nenad Okanović, bio je Goca Tržan, znaš kao ti neki ljudi i onda malo po malo se nešto pravilo dok nije došao Nole. Kad ti dođe Nole u goste onda može svako da ti dođe u goste je l’? Ali dok je on to gradio znači sve se gradi, put, polako, napreduje se svaki put, znači ni jedna emisija nije postala bum odjednom. Znaš… Možda Super potera, ali zato što je postojala Potera pre toga. Razumeš, tako da… ovaj, ali… strplje- strpljenju me naučila. Ovaj… slušanju autoriteta. Jer je jako važno, znaš ja na primer nisam neki čovek koji baš mnogo voli autoritete. Ivana sam voleo, Marinelu Kvapil, obožavam, Marinela Kvapil inače… ovaj kreativna producentkinja, glavna urednica i Potere i Super potere i Najslabije karike, i ona je ono, zver u svetu zabavnog programa ono ja ne znam da l’ postoji veliki projekat gde ona makar malo ovako ga nije čačnula, pa čak je jedno vreme radila sa Ivanom Ivanovićem. Izvanredan profesionalac. Ovaj… a a i i od nje isto učim, i od nje, i nju jako cenim kao kao autoriteta. Jer kada ti je autoritet Ivan ili Marinela ili neko takav, ti si u fazonu e druže, ovde se uči. Ovde se u- šta god da ti kažeš, ja ću da poslušam pa ću posle da vidim da li je to tako, ili nije ta- znači iz tebe bre nešto, napravio si nešto, znaš kao, znaš ti sigurno bolje od mene kako se radi neki posao. Sigurno znaš bolje a pritom i jedno i drugo su u fazonu e, imam ideju. Nikada nisu rekli e nemoj sad pusti. Uvek se sasluša ideja. Nekad ne prođe, nekad prođe, nema veze, ali ti autoriteti za kojih postoji neki kredibilitet oni ti slušaju ideju, oni su taman tu, deo tima. Njihova je naravno poslednja kakva i treba da bude, ali nikada te ni ne nipodaštavaju, od njih stvarno možeš da učiš. I to je stvarno ono… ceo život da naučiš, gomiletinu s- i odnos prema poslu, i odnos prema zaposlenima… Znači… tako treba. Tako treba. I koliko sam tu stvari naučio više ne, a sad je bilo tu i urednika razumeš koji dolaze na posao ono što sam ti rekao u nekom podkastu kao da rade u apoteci. Znači moje radno vreme je od 9 do 5, ja sam tu od 9 do 5, šta treba, tu je tu, tako i tako, ja sam završila posao, ne zanima me. Pa ne radi se tako posao. Znači ne radi se tako posao i onda ja taj autoritet ne mogu, prosto da kažem nešto ni da poštujem jer ne vidiš taj drive da tu neko je dao celu dušu…

IVAN KAO INTERVJUER I MAJSTOR LATE NIGHT-A

Ivan Minić: Pa dobro, mislim… ovde apsolutno jasno da da su to ljudi koji imaju iza sebe track record koji je onako prilično impresivan… Molim stvarno da kažem da izuzetno poštujem Ivana i bilo mi je savršeno jasno da će nešto biti od njega na televiziji kad sam prvi put gledao Keš taksi. Jer je Keš taksi bio fantastičan. Što je format koji može da bude okej, a mo- i onako i ov- ali on je bio fantastičan. I apsolutno je bilo jasno, okej da će morati malo da se popuni za televiziju, ali da je sve to to.

Filip Ugrenović: Vidi, pa to je njegov prvi projekat, niko ne- znaš ne možeš da ga porediš ono sad…

Ivan Minić: I mis- i fantastično je što je imao background koji je imao da ne- ne bi mogao da vozi taj taksi, jer zamisli sad mislim… vožnja u Beogradu je dovoljno stresna i ovako, da ti sad… moraš da budeš i zabavan i da održavaš pažnju i sve ostalo. On srećom ima sve obuke koje ima, pa može to da radi.

Filip Ugrenović: U u delu intervjua, ovaj to je jedna tek posebna priča, ali u u komičarskom delu ja mislim da je Ivan probio ovaj sa dve fore. Prva fora je napolju je toliko hladno da je Mlađan Dinkić stavio ruke u svoje džepove. To je kultna fora, ja ne znam ko mu je to napisao od scenarista tačno, nije ni bitno. Ja tad još nisam radio za njega. A druga fora je sad ću da ti slažem šta je statement fore, ali Toni Bler je izjavio da je Srbiju trebalo žešće bombardovati. Ili je imao on nešto da izjavi za Tonija Blera. Stavi ruku u džep, jebem li ti ma- i onda kreću psovke koje traju 30 sekundi, imaš na Jutjubu to, Ivan Ivanović psuje Tonija Blera. Znači sa najsočnijim psovkama gde 150 ljudi u publici fenerično aplaudira a, naravno bipovano je na TV-u, ne može da ide… Ali svima je jasno a, je l’? I onda neki ljudi iz uprave tada televizije, ja mislim da je čak i Marinela tad bila urednica, nisam sad siguran, to ne mogu da da ti garantujem, ja tad još nisam radio za njega, ali u na toj prvoj takvoj prvoj televiziji koja je tad postojala neko je tu rekao ovo može da ide. I kada je rekao to može da ide, i kada je Ivan ta- na taj način kupio, to je bilo… znaš svi, ja tad kažem ti opet, nisam nikad pričao s njim o tome, niti sam ja tad radio za njega pa ne znam kako je to funkcionisalo, ali kao gledalac sam bio u fazonu okej ovde se menjaju stvari. Znači ovde se menjaju stvari, kad neko ovo može da kaže na TV, kad nekome dozvoljavaju i kada nekoga guraju da radi zapravo, ne samo da ti dozvoljavaju nego te guraju da radiš takve stvari, ti onda možeš da napraviš spektakl od karijere i Ivan je naravno to pošto je jako inteligentan čovek uspeo i da napravi.

Ivan Minić: E, ja mislim da njegov rad, ako sklonimo taj humoristički deo po strani, taj striktno humoristički i ostavimo samo intervju, on je uradio neke od najboljih intervjua na srpskom jeziku svih vremena. Bez daljnjeg. Fantastičan je u tome. Očigledno je da ima jako dobru pripremu, da li se priprema sam ili sa nekim, nije važno, ima fantastičnu pripremu ali ima i fantastičnu improvizaciju.

Filip Ugrenović: To je to je takva ozbiljna priprema. Na takav način se sprema ja sad neću da ti otkrivam naravno kako, ne mogu, ali ovaj… to je ozbiljna priprema. To nije ono kao doći će gost pa ćemo da vidimo o čemu ćemo da pričamo. To su ozbiljne pripreme. Ozbiljne pripreme.

Ivan Minić: Fantastično radi taj deo posla. Humoristički je deo, nekad mi legne nekad mi ne legne, muzika je uvek bila sa ukusom i to je uvek bilo zabavno i sa gostima i sa matičnim bendom i sve, ali ceo paket je jednostavno tri nivoa kvaliteta iznad bilo čega što je postojalo ovde. I to je pre svega njegova zasluga, a onda i kroz odabir tima i insistiranje na nekim stvarima…

Filip Ugrenović: Sve se tu poklopilo. Znaš, on takav kakav je i sa svojim kreativom i sa onim što je njegova ličnost, jer ti ne možeš da nemaš ličnost a da vodiš late night, da si neki prosečan voditelj ono maneken, ne možeš. Ovaj poklopilo se i to što je bio na Prvoj televiziji koja je imala ozbiljan menadžment u tom trenutku sa ozbiljnim ljudima iz svih sfera, okruženje koje je ozbiljno, vlasnik stranac. Znači nije bilo ovde znaš kao tih I onda je to zaista sve se poklopilo i zaslužno je ono uradio sve što je uradio u u svojoj karijeri. Sigurno, sigurno.

Ivan Minić: E sad što se kažeš taj komični deo, nekad ti je legao, nekad nije. Ne mora da znači… Bitno je da svi kažemo okej, ovaj intervju, možda mi se sviđa, a ovo možda mi se ne sviđa, ali je profesionalno urađen. Ozbiljno je urađen. Znači dođe ti Stjepan Mesić i svi su u fazonu kao aa, dolazi ti čovek koji je rasturio Jugoslaviju, ovo, ono… Ti mu pokloniš traktor na kraju. Svi ti tvoji kritičari u tom trenutku, ako su odgledali intervju do kraja i vide da si ti Stjepanu Mesiću poklonio traktor, svi će ti ljudi će da ućute i da sam…

Filip Ugrenović: Nema. A komedi deo humor je takva stvar. Znači ne postoji osoba koja se bavi humorom i za koju će neko, za koju će ljude e ovo je dobro. E ovo me nasmejalo.

Ivan Minić: Ovo je svima dobro.

Filip Ugrenović: Ovo je svima dobro. Nema znači ne može, to je takva, takva disciplina jednostavno znaš.

Ivan Minić: I čini mi se, mislim sad… i sa ovom drugom emisijom koja je išla i ceo taj ekosistem koji je napravljen je bio posle prilično kompleksan. Ali u u onom osnovnom obliku, čini mi se da je poenta kratkih fora upravo to da ćeš od 10 naći jednu koja će da te odradi sigurno, a biće još par nekih i to je sasvim okej.

Filip Ugrenović: Apsolutno.

Ivan Minić: Dovoljno kratko traje da ti ne bude opterećenje. Nije to sad slušaš pola sata i kao brate kad će da prođe.

Filip Ugrenović: Pa između ono, 33 i 38 fora je išlo po emisiji, nekad malo više, nekad manje, ali to je negde bio standard. Tebi kao gledaocu se svidi 10 fora. Od kojih ćeš dve da prepričavaš sutra.

Ivan Minić: To je sasvim dovoljno.

Filip Ugrenović: To je sasvim dovoljno. Druge dve će da prepričava neko drugi itd… Znači kad radiš late night to je sad u ovom trenutku mislim da je nemoguće pokrenuti late night u Srbiji kvalitetan. Zašto? Zato što, evo sad na primer i na Tviteru često pominju za Ivanovića kao pa ti si ugostio Vučića. Pa treba da ugo… Znači, Džimi Felon je ugostio Trampa iako je strastveni podržavalac demokratske stranke, ne republikanaca u Americi. Ti kad radiš late night, najširi opseg gostiju mora da ti bude da bi taj late night bio kredibilan. Znači mora da ti dođe i Dragan Mirković i Čola i Gila iz orgazma.

Ivan Minić: E a to je ona priča kao ko, ko su gosti… Svi bitni ljudi.

Filip Ugrenović: Svi bitni ljudi. Iili neko…

Ivan Minić: Da li mora svako da ti se sviđa? Pa ne mora…

Filip Ugrenović: Ali znači svi bitni ljudi, ili neko ko je na početku karijere nešto, ali je u tom trenutku relevantan. Znaš ono tipo kao kod Ivana je gostovao Džipsi kada je bio ovaj na PZE-u, jako se veliki hajp digao oko njega, čovek ima neverovatnu priču dečko i treba znaš kao takve stvari neke prepoznaš ali u principu ono šta sve nije, pritom je kreativan lud, ono muzički jako potkovan. Naravno da zaslužio da bude tu. Znači ili je a klasa koja može uvek da znači kao ne treba ti razlog da ti dođe Čola u emisiju. Ili neko ko je u tom trenutku jako aktuelan i ima nešto neki bekgraund iza sebe koji može da bude ovaj publici zanimljiv.

NAJSLABIJA KARIKA I NIKOLA KOJO

Ivan Minić: Kako su se razvijale priče sa ovim ostalim projektima na kojima si radio?

Filip Ugrenović: Pa mislim ja ja sam počeo da radim na Najslabijoj karici kao scenarista. Sa Marinelom Kvapilom ovaj njen poziv sam dobio jer u to vreme se čisto nije ni znalo previše da je ona u u toj priči i da se Karika vraća i to na prvu i onda je ta vest odjeknula i naravno da sam i ja kao neko ko se bavi televizijom iz nekog ugla bio zainteresovan da čujem i to i prosto se čulo, ovaj i naravno to kada imaš taj kredibilitet da si radio kod Ivana svakako se razume u posao kažem Marinela to svakako jeste te zove onda na razgovor, mi smo se videli i ovaj ja sam ostao sam u njenoj kancelariji jedno 10ak minuta i onda mi je dala ovaj nekoliko pitanja za kariku i rekla kao e hajde napiši fore na račun ovoga pod uslovom da takmičar ne zna. Da ne zna da kaže. Ja sad ne znam, napisao sam nekoliko tu fora u roku od tih desetak minuta, ovaj jao i ne- nešto, neko je bilo pitanje za… domaći film ili tako nešto i ja sam nešto napisao, ovaj neku referencu dao za foru za Igru sudbine, sad da me ubiješ šta je bila referenca nema šanse da se setim. Napisaću u komentaru dole na jutjubu kad se setim. Prvi gore komentar pinuj. I ona je došla je i ono umrla od smeha kao bla, bla, i kao super. Pa čujemo se sutra. Zvala me naravno u roku od sat i po vremena i rekla to je to, ali kao moramo da pričamo o parama, ja sam urednica zaista ja ne znam kolika je tvoja plata, to zna producentkinja projekta, znači to je sve već ozbiljan neki standard, nije ono kao zvaće me Baja da dođeš u posao pa ćemo oni pare. Ne, brate ja meni se sviđa kreativni deo to ćeš da radiš sa mnom i to je ono što je meni bitno. Pare dogovaraš sa producentom. Zove te Ljilja. Zove me Ljilja i ponudi mi pare ja meni je tad Najslabija karika najbolji kviz svih vremena i dan danas. Znači ja mislim da je to Najslabija karika nešto što je najbolje urađeno ovaj na globalnom nivou, ne govorim sad ni kod nas. Znači kod nas je to definitivno ovaj su to Potera i Super potera ali na na globalnom nivou je Najslabija karika meni najzabavniji game show ikada. I ovaj zove me Ljilja i kaže tolike i tolike su pare i u fazonu da je ona meni rekla i veće i manje ja bih rekao da. Jer to su dobre pare, nisu male, ono znaš više je svakako od proseka. Ovaj rekao sam da i odmah sam počeo da radim. Na kraju od 80 emisija koliko je snimljeno bilo ja sam nekad je prva ideja da ću ja raditi 30 i nešto, ovaj znaš prosto ne može jedan scenarista sve da iznese onda je tu bilo nekih izmena, dopuna i onda sam ja na kraju odradio 56 od 80 epizoda Karike. Što je u nekim trenucima bilo iscrpljujuće ali je… bilo stvarno fenomenalno. E sad greška koja je postojala od strane Prve televizije ne od strane nas kao produkcije. U tom trenutku bila je mislim greška. Da li je to greška ili nije, to je jako dobro pitanje ali angažovanje Nikole Koje. Nikola Kojo je jedan od najboljih duša sa kojima sam ja sarađivao. Znači to je čovek, ti kad ga gledaš ti kad pričaš sa njim, pa ti ono, znaš malo je muškaraca evo iskreno ti malo je muškaraca u poslovnom i privatnom životu koji ima želju da zagrliš svaki put kad ih vidiš. Znači on je potpuno razumeo… čovek je brate, čovek je po PS-u čovek. Znači to je toliko predivan. E sad, šta je problem sa njim? Problem. Znači kada ti dođe tako veliko ime iz sveta komedije i glume da ti vodi projekat, ti ćeš gledanost imati, svakako. Međutim, hm svi znaju ko je Nikola Kojo. Svi znaju kakav je Nikola Kojo i sve ostalo. Nikola Kojo ne može da se drži striktno licence i da bude onakav voditelj kakav je potreban najslabijoj karici.

Ivan Minić: Imamo i tu problem koji si preskočio a to je da postoji predistorija. Ne sećaju se svi predistorije.

Filip Ugrenović: Tako je, tako je. Ali Sandra u originalnoj najslabijoj karici je bila… Mnogo je lakši put danas svim televizijama da angažuju već poznato TV lice ili glumce, ovaj nego da prave novo TV lice. Naravno da je Nikola to uradio na tako da je on vodio program kao Nikola Kojo i ljudima je to bilo super i rejtinzi su to pokazivali. Znači od 80 emisija ja ne ne znam sad tačan broj ali sigurno je 60 bilo najgledanije u tom terminu, a svaka je bila u top 10 emisija tog dana, znači to je svakako 100 posto. Znači on je tu radio jako dobar posao i odluka da on bude je jako dobra, ali da je ovo neko drugo vreme i da je to na primer BK televizija 2003. godine kad je krenula Najslabija karika sa Sandrom, oni bi uzeli potpuno novo lice i gradili bi ga. I napravio bi se mit. Nikoli Koji nije potreban mit. Nikoli Koji to nije… I pritom svi koji gledaju oni žele da vide Nikolu Koju kako to vodi, a ne nekog drugog tipa kog glumi Nikola Kojo.

Ivan Minić: I on će da se, i on će da se našali.

Filip Ugrenović: Ali on ne može da bude onako otrovno zajedljiv zato što to nije on. To nije on, razumeš, to nije on. I onda se tu malo gubila ta poenta kviza, ja sam radio po licenci, Nikola je to i šta da radim naravno, tvoj da bude Nikola i onda smo tu imali, pa čoveče šta ti meni pišeš, reko pa Nikola moram, ali ovako, ali onako pa smo dolazili do nekog kompromisnog rešenja. Ali kažem ti, on je toliko predivan jedan tip znači ono, ne ne znam šta da izmislim ono nešto sad, nemam, znaš kao mi smo iz drugačijih nekih određenih političkih shvatanja, mi drugačije gledamo svet nešto, on je iz drugog nekog vremena i sve to. Ali to da l’ si ti dobar čovek, to nema veze sa svim tim drugim. Znači Nikola je apsolutno predivan čovek. E sad najslabija karika globalno, znači nevezano za to kakva je bila ovde, globalno se promenila. Znači En Robinson koja je bila originalna Sandra Lalatović u u Britaniji i u Americi je vodila kariku, ona je bila to otrovna, ovako onako bla, bla, bla. Međutim vremenom se karika menjala zbog rasta woke kulture, zbog mitu pokreta i svega ostalog. Ti više nisi mogao da kažeš na TV-u baš sve, nije baš sve više bilo prihvatljivo, ne možeš da se igraš sa nekim stereotipima na taj način na koji se En Robinson igrala i kod nas Sandra Lalatović. Ovaj i onda je to zaista postala i u svetu Najslabija karika više danas kao Nikola Kojo fazon. Znači tip koji vodi malo se tu zeza sa ljudima malo se onako poprcka sa njim, ali sve je malo, nema više toga. Znači to je globalni trend. Znaš kao, imaš sad gomilu klipova i na Instagramu i sve to, više ne prave humor kao Britanci osamdesetih i devedesetih. Jer kao, država ne bi, znači, gledam fore iz Mućki, gledam fore iz Prijatelja čak, koje ne bi mogle da prođu, brate, ono, sprdnje na Čendlerov račun kako je gej. Pa to danas, brate, pa kenselovali bi ih deset puta, razumeš. Tako da su se i tu stvari malo promenile i eto, Najslabija karika je više. Globalno nije takav kviz i ne bi bio prihvatljiv. 

Ivan Minić: Mislim da je ono, poslednja stvar koju mogu da gledam od ovih varijanti, serija sitkoma koje ne moraš da pratiš, nego kad god naletiš na neku, tu ti ćeš da je pustiš, zato što poslednje je Two and a Half Men, pre nego što je Čarli otišao. Jer kao, sve nakon toga postaje toliko vanila da meni to više ništa ne radi.

Filip Ugrenović: Meni je omiljeni sitkom Mućke, mislim tu nema ničega boljeg u humoru ikada na svetu… ali sitkom sitkom u tom klasičnom smislu, meni je omiljeni Treći kamen od sunca na primer. Znači znači to je, to je toliko genijalno, znači to je toliko dobrih ideja sa toliko razrađenim likovima. Džon Litgou koji je bog, znači on je bog. Znači naravno ja obožavam Prijatelje, ne kažem znači sve je to u redu, Čarli Šin isto, Čarli ali druže Džon Litgou i ono…

Ivan Minić: Ali baš jako dugo nisam naleteo nigde na Treći kamen od sunca.

Filip Ugrenović: Ne, ne, ne, nikoga ne reemituje. Ne znam, mislim verovatno postoji neki razlog za to, ali… ne, ne, ne to je vrhunski sitkom. Sve je toliko dobro da je to neverovatno.

POTERA, SUPER POTERA I MARINELA KVAPIL

Ivan Minić: A Potera i Super potera?

Filip Ugrenović: Pa ne, Najslabija karika je ista produkcija radi i Poteru i Super poteru, onda kao radio sam za Najslabiju kariku bio sam tu, imamo super saradnju lepo se i družimo lepo i radimo, znaš ono, mislim bukvalno družimo se na nivou kao e evo do grada, svratiću do vas Topolska je tamo je firma, doneću podvarak. Znaš, i ono kao super se družimo, lepo se uradi posao. Nema nikakvih, ima tenzija naravno kao i u svakom poslu, znaš kao malo je dedlajn, malo moraš Filipe da se ubrzaš, znam ja to, Filipe ovo nisi dobro napisao, znam da nisam hajde sutra ću ne radi mi mozak u tom trenutku. Pa znaš naravno da se te stvari dešavaju kao kreativa je, mislim nema šta. Ovaj ali smo se baš lepo skontali i onda je ta ista produkcija, kaže e ajde da probaš ovo i za Poteru ajde, pa radi to na Poteri, pa radi to na Poteri, pa ovo pa ono pa ono i tu se malo po malo skupi neke nekog posla i onda naravno krenu super potera naravno tu sam već, mislim zašto bi tražili drugu osobu ako ovo radi posao dobro. A ne žali se na male pare. Zato što nisu male, mislim ali znaš kao nemam, nemam ono… ovaj znaš nemaju ni oni razloga da traže dalje niti ja imam razloga da prestanem da radim.

Ivan Minić: Imaš sreću, a mislim da to nije samo sreća, da radiš sa nekim izuzetno harizmatičnim ljudima. Da, su oni ti koji treba da iznesu stvari na kojima radite zajedno. Šta… mislim neću da te kažem šta su sličnosti, a šta su razlike, ali šta je to nešto kod svakog od tih ljudi koji su te ono, posebni, rekao si za Ivana, rekao si i za Nikolu donekle, da kao znaš, sve svi su oni neki od najizuzetnijih ljudi koje koje imamo u javnom prostoru, a potpuno su različiti. A opet su jako slični.

Filip Ugrenović: Jeste, pa evo ovaj na nekom sastanku scenarističkom za Super poteru, sedimo ovaj tragači, Marinela, ja i Memedović, Memedović i ja, i ovaj tako sedi neke kežual priče o ne znam hrani, prirodi, šta god, onako normalno neko druženje. I kaže ovaj, počinje tu i priča o medijima, o voditeljima, o ovo o ono, i kaže Memedović, mora svaki voditelj da ima to malo nešto iščašeno u sebi. Mora malo da ga… znaš. I sada, Memedović Ivanović. Nikola Kojo u drugom svetu, on je opet primarno glumac. Ali Memedović i Ivanović… znaš ono, evo Minimaks. Ja sad da nađem još nekog muškog voditelja te veličine, okej, super je Kesić mislim to što radi naravno… super je, gomila tu ljudi, Boško Jakovljević koji je fenomenalan u poslu, ono Ivan Stanković koji je jedno od najvećih otkrovenja televizije u poslednjih nekoliko godina, znači sve to jako cenim ali ovo je opet na nekom nivou, šta ste vi bre sve ljudi uradili u karijeri neverovatno, ne kažem da i ovi drugi neće, imamo još vremena hvala Bogu. Ne kažem da i ja neću, znaš, ima i za mene nekog vremena. Ali ovaj činjenica je da ti samo si u prostoriji, znaš sa Memedovićem… samo nešto priča, pa ti upijaš samo tu energiju. Ti upijaš samo to znaš, on dođe on ima kredibilitet već, on znaš, i prosto to je… 

Ivan Minić: Čiji mi on došao iz prirode.

Filip Ugrenović: Ma da.

Ivan Minić: Do grada, nije došao džabe.

Filip Ugrenović: E, ali je on je došao onako došao je ovaj motorom na sastanak tu sve i sad kao ovaj mi blejimo tu je i pokojni Milinković sve i ovaj pričamo tako neki opšti i kaže u suštini kaže: “Memedoviću doneo sam vam… nešto možda će da vam se svidi, ne znam, ali eto imao sam to ostalo mi je pa želim da vam poklonim.” Šta će sad… i vadi ovako iz kutije šolje… sasvim prirodno one brendirane ali one šolje stare… one za za seljačke, znaš za za Smederevca, da se greje na njima, da može sve… Mi smo svi bili raspamećeni ono bukvalno, znači ta šolja mi je najiskabanija sada jer stalno iz nje pijem ovaj toplu čokoladu ili nešto kad napravim kakao… Ovaj, ali to kako on to sve, znaš sada na primer da isečeš ovih 15 sekundi i da staviš na short svi će da kažu “vidi budale raduje se”, ali taj ceo osećaj razumeš kao prirodnosti, spontanosti sa sa ovaj energijom i kredibilitetom koji imaš zahvaljujući svim stvarima koje si uradio u karijeri… To je jedan neverovatan paket. To je jedan neverovatan paket.

Ivan Minić: Znaš šta, ja mislim da smo mi zbog njega zavoleli prirodu. Jer on je jedan od retkih ljudi koji nam je doneo prirodu na televiziju, nakon ok, licencnih programa, Opstanka i svega toga koji, ok, obožavali smo kad smo bili klinci, ali jako dugo ti nemaš prirodu prisutnu, pravu prirodu prisutnu. I nemaš autentičnu osobu koja ti priča o tome sa pravom ljubavlju. Znači ono, ok, svi se sećamo, ovi koji su malo stariji, ovi mlađi se ne sećaju, ali ovi malo stariji se sećaju kad je on prvi put otišao u Sibir. Znači to je bilo…

Filip Ugrenović: Gunđao je, gunđao, gunđao je. Hehehe.

Ivan Minić: Ludo. Ali znaš kao, sve ovo ostalo, mi smo zahvaljujući njemu bre upoznali našu zemlju.

Filip Ugrenović: Tako je, tako je.

Ivan Minić: Jer, a ti onda kad shvatiš da, ok, mi smo zbog njega upoznali našu zemlju i to je sve ok, ali kao, on živi brate taj život. On živi na toj Tari.

Filip Ugrenović: Tako je, tako je.

Ivan Minić: On dolazi ovde kad mora i najradije ne bi, ali ono, on stvarno živi tamo taj autentični život i to sad već traje decenijama… Njegov taj odnos prema prema svemu tome, i njegov značaj je daleko veći od toga što je on simpatično TV lice, a ja ga se sećam iz perioda kad je on primarno bio sportski novinar.

Filip Ugrenović: Da, da, da.

Ivan Minić: Mislim, i bilo je tu raznih živopisnih stvari… Onih nekih, ja se sećam onih nekih noćnih prenosa sa Olimpijskih igara ženske košarke gde on i Šareni prenose brate to to su strašne stvari.

DOCUTAINMENT I KVIZOVI: BUDUĆNOST TELEVIZIJE

Filip Ugrenović: Ali vidi, malopre sam kad sam pričao o političkim naukama i kad sam rekao da ljudi koji bi tamo predavali medijske predmete moraju malo da idu unapred kada nama prenose znanje. Memedović je išao isto unapred. Znači u svetu… mislim da je sasvim prirodno krenuo 2002. ili 3. godine nisam sad siguran… U svetu tad početkom 2000-ih kreće taj novi format. Znači mi smo imali do tad opstanak i to sve mislim 10 godina ranije… I onda je krenuo ne znam Bear Grylls ovo ono bla bla, kod nas je krenuo Memedović. I danas, 20 godina kasnije, naj-

Ivan Minić: I ostao Memedović.

Filip Ugrenović: Jeste, da da, ali danas 20 godina kasnije, dva dva najpopularnija formata na svetu koja postoje su game showovi odnosno kvizovi, malo zabavniji, i docutainment. Znači dokumentarni zabavni program. Evo vidi, mislim samo pogledaj šta rade streaming servisi. Znači ok, uvek ti tu imaš sportske prenose, specijalizovane ovo ono, ali ono kao što je recimo, kao što je 90ih bio sitkom ili kao što je reality bio početkom 2000ih i 90ih u Americi, danas to više nije primat. Danas je primat na docutainmentu i na game showovima odnosno kvizovima. To je… I Memedović je zaista taj docutainment doveo kod nas na nekom drugom nivou. Imali ste ti dokumentarni odličan dokumentarni program na RTS-u… Samo malo suhoparniji. On mu je tu dao malo te njegove lucidnosti i to je urađeno savršeno posao.

Ivan Minić: I to je jedino moglo da se desi u privatnoj produkciji. To nikad nije moglo da se desi kao deo ekosistema.

Filip Ugrenović: Pa ja mislim da to možda ne bi moglo da se desi kao deo RTS-a, ali opet ne znam, nisam nikada baš radio radio na RTS-u tako da, možda bi i moglo znaš. Mislim zavisi zavisi tu sve od ljudi koji odlučuju.

Ivan Minić: Hoćemo u celom ovom sada stanju stvari, u ovoj, a ekonomiji pažnje gde se bukvalno na svakom koraku srećemo sa tim da neko pokušava da nam iščupa pažnju po svaku cenu… Meni je zapravo zastrašujuće jer odrastao sam na tome… u šta se pretvorio Discovery, u šta se pretvorio History, u šta se pretvorio Nature gde i dalje ima super stvari ali gde isto tako imaš 6, 7, 8 sati dnevno nekog izmišljenog reality programa koji nema nikakvog suštinski smisla, koji je samo…

Filip Ugrenović: Gledaj Dox TV. Znači imaju dva dokumentarna kanala na na Telekomu. Jedan je Dokumentarna TV, on mi se nešto i ne sviđa. Ali ima i Dox TV. I Dox TV je ono odličan posao rade, nemaju mnogo programa pa se onda tu vrti, je l’, da da… Vrti često jedno te isto. Ali je jako jako kvalitetan sadržaj otkupljuju generalno i i zahvaljujući striming platformama ti imaš izbor.. Ja ću da ti kažem ono što je što je kao nekada nekada si ti po defaultu brate palio Discovery i šta god da je ti gledaš zato što je sve bilo dobro.. Tako je. Sad se to malo pretvorilo u ono Imaš na Netflixu ono Trainwreck onaj negde 12, 13 epizoda, ima ceo taj serijal, fenomenalno urađen. Jasna Đurović je na primer sada izbacila novi dokumentarni film malo ne ne znam kojom logikom ovaj su ljudi iz rukovodstva te televizije ovaj odlučili da 23. godine dok je veliki protest u 7:00 uveče iz naša kao jednu drugu stranu političkog spektra zanima politika a oni puštaju verovatno najbolji dokumentarni film sezone u tom trenutku. Ovaj, ali Jasna Đurović stvarno to radi fenomenalno, na njene na njene dokumentarne filmove treba baš obratiti pažnju. Kada uhvatite, kada imate prilike To je ono, preporuka i naslepo i unapred i na kako god hoćete. Ovaj ta ekipa koja je to radi sa njom. Ovaj ima odličnog montažera Bošketa koji je zver razumeš u svom poslu i onda to kad se skupi ceo projekat svaki koji uradi znaš kao, znači ili ima da je savršeno ili je brutalno ili jako dobro. To su ti tri ono znaš kao, je l’ ovo brutalno, pa nije, al je savršeno. Znaš. Tako radi posao. Tako da eto, na na takve neke stvari treba ovaj obratiti pažnju.

PRVI KORACI U STAND UP-U

Ivan Minić: E sad celu priču smo počeli sa tvojim stand up-om, i mislim da je ok da se vratimo temi stand up-a.

Filip Ugrenović: Uf daj jao. Pa dobro.. Ima još mnogo imamo vremena.

Ivan Minić: Ti si eksperimentisao sa tim, uvek toga je toga je bilo. Bio si prisutan i kroz skeč, stvari i tako dalje. Ali kao kako se kuvalo, kad si počeo, sa čime si počeo? Kako je to prosto izgledalo?

Filip Ugrenović: Ma to izgledalo je očajno. U nekim trenucima izgledalo je bizarno druže da me sram… Mislim možda će mi za 20 godina biti sramota ovoga što danas pričam, ne znam.. Baš ne znam zato što vremena se menjaju i ljudi sazrevaju, ljudi menjaju svoja mišljenja način… ovaj komunikacije, sve ostalo, mislim što slušao sam i neke svoje stare radijske priloge, kao druže moj, šta je ovo bre? Šta je ovo? Šta sam ja ovo rekao u etru, ali rekao sam jer sam mislio u tom trenutku da je to dobro ili je možda čak i bilo dobro znaš u u odnosu na neke ovaj okolnosti tada. Ja sam radio dakle na radiju S, na radiju S4 ovaj koji je tad bio gradski radio… Bio sam producent tamo, sticajem okolnosti sam dobio posao. Znači davao sam svoje CV-jeve svuda i onda su me oni pozvali jer im je hitno bio potreban neko kao za tu radio stanicu jer nova radio stanica krenula. Ja tu ušao. I onda je bilo neko veče otvorenog mikrofona, a ja već gorim tamo na radiju ono za ovaj neku platu ne znam ni šta sam radio, trebali su mi pomognu da ne bi nešto uradio i sam. Ja odem na to veče otvorenog mikrofona da vidim da l’ ima nekih kreativaca… A to je zapravo bilo veče otvorenog mikrofona za emisiju koja je trebalo da krene na Happy televiziji, da se emituje. I odem tamo i slušam one ljude. Ima tu dobrih momaka, ono super, ali kao pa znaš te fore… Čak i za moja shvatanja tad for je bezveze. I ja kao sad ću ja da se prijavim. Sad da tražim jedan sad ću ja ovo da vidim, da vidim kako mi ide. Ja nemam tekst, jer nemam ni jednu rečenicu… Ništa, ništa nisam smislio, ništa nisam ono ma hajde da probam. I ja izađem na binu. Glavna fora mi je bila tad, tad je to bilo aktuelno, ovaj ja izađem da budem komandant Žandarmerije, a ja izgledam ono još mršaviji nego sad, sa još većim stomačinom znači stvarno kao je i većim je smešno kao Pa mislim stvarno ako Jelena sa 2 L može da bude direktorka DIF-a mogu i ja komandant žandarmerije. Jer je ona tada nešto izišla da aktuelna desi. I to mi je bila najbolja fora… Za pet minuta. Međutim, sad zamisli ti kakva je konkurencija bila kad sam ja sa tom forom prošao dalje. I ovaj, dobra… I ja prođem dalje i krene ta emisija na Happyju… i ovaj u žiriju su bili Bane Vidaković, Jelena Matijašević, Petrući, Aleksandar Perišić i Goran Marković, producent. Bilo je tu nekoliko ovaj, Jelica Sretenović glumica je bila isto tu. Znači ljudi koji su na ovaj na onaj način involvirani u humor. Znači imamo i stand up i producenta i ovo i ono. I ja sad tu krenem malo i odnos sa publikom i peckanje žirija i ovo i ono. I bilo je to svakakvih fora tipa… ovaj, Bane Vidaković, kaže predivan isto Bane Vidaković je jedna legenda ono, isto jedan od tih ljudi koji ti dođe da zagrliš… Ovaj ne- neko je išao pre mene i ispao je tada jer je imao mnogo crnog humora. I ja onda izlazim sledeći i kažem “čujem Bane Vidaković” ovde da kaže da ne voli crni humor. Čoveče ti glumiš u Kursadžijama šta ćeš crnje od toga? Znači to je bila ono fora za I tu je razumeš ono aplauz ludilo bla bla i malo po malo ja tu gradim neku priču što je daleko od onoga što je u suštini stand up… Kamoli daleko od onoga što ja sad radim. Znači stvarno početnik si. Znaš kao ti kad uđeš u školu ti ne znaš sva slova… Ali kada izađeš iz škole ti si u stanju da napišeš 200 stran- mislim 200, milion strana ako ti treba. Ali nisi znao ni slovo. Tako isto u svakoj karijeri znači na početku bavljenja stand up-om ja nisam znao kako to treba da izgleda… I onda je ta emisija išla u nekom, u u genijalnom terminu, petak na subotu u ponoć. Niko to nije gledao. Znači bukvalno… I u emisiji pobedi na takmičenju Srđan Olman, ja budem drugoplasirani. I onda nas zovu sa Pinka 2014. godina, kraj 2014. kao hajde da ovaj… imamo novu emisiju Audicija se zove. u žiriju su Maca, Milan Kalinić, Andrija Milošević i Marko Živić. Vodi Dušica Jakovljević. A Dušica Jakovljević, tada Dušica Miljuš, ona je radila sa mnom na radiju S, ovaj na na na gradskom tačnije radiju… i radila je paralelno za kablovski kanal Pink World. Pa je onda posle ušla i na i na Pinku… I ona me zove i kaže kao “hajde da se brate i prijaviš za te da ti imaš, baviš se tim i to, znaš ti sigurno.” Uuuu a svi mi kao Pink, u 9:00 uveče. Pa znaš ti kakvi su se tu ljudi takmičili? Šta je tu bilo? Jao majko… Znači ono, od od z- zadruge do do urbane priče, ono tri kadra. Ne znam, znači svako se prijavljivao. Svaki formati, sve ovo, sve ono. I ja se tu prijavim. Pa onda kao, smisliš ti tekst, izađeš i pokidaš jednu emisiju… Pa sledeća emisija, ti katastrofa, publika ne zna šta se desilo. A desilo se to, da si ti otišao na snimanje, sa planom da će biti snimljena jedna epizoda, a onda je nekome tamo dunulo da se snimaju dve epizode. A ti nemaš tekst za drugu… Pa smišljaj tamo na licu mesta, šta ćeš? Nacionalna televizija, u tom trenutku gledana ono… I snimanje počinje u 2:00 ujutru… A ti znači ono znaš mislim a s druge strane imaš tu na primer ja sam tad se bavio radijom, razumeš počeo ozbiljnije da se bavim radijom a kao stand up sam zapostavio pa ću ja da krenem u nekom trenutku. A imaš Olmana koji je krenuo ozbiljno da se bavi od prvog trenutka. I onda je on stalno imao tekst, dovoljno spreman za za sledeću as, mislim mi nismo… I ja završim tu u super finalu, naravno i to takmičenje je bilo na kraju namešteno, pobedio je Miroslav Đorđević zato što je neko iz političkih krugova ovaj urgirao da da on pobedi. To je stvarno prosto neverovatno, ali tako je bilo. Srki Olman je završio kao treći. Mislim čovek je ono legenda stand up-a, brutalan komičar, a eto. Ja sam završio kao šesti tad. U tom serijalu. A mislim u Audiciji je stvarno bilo jako dobrih komičara. Znaš mislim bio je tu i Andrija Dabanović i ovaj mno- mnogo ovaj kvalitetnih komičara koji su se bavili stand up-om… ali naravno, mislim u u u tom celom okruženju nisi ti nešto bog zna kako mogao da da da napraviš. Ali dobro opet si dobio neku prepoznatljivost jer hteo ne hteo, Pink u 9:00 uveče, nedelja, svako je to gledao druže… Svako je to gledao. Neko gledao iz posprdnosti, neko gledao ovako, neko onako, to je bila katastrofa loše. I moram da priznam da ono ja sam kad se to sve završilo, godinu dana kasnije, ne godinu ali 6, 7 meseci kasnije sam počeo da radim kod Ivana Ivanovića. I ja moram da priznam da je meni to bio jedan potpuno zaokret u onom smeru u kom ja želim da ide moja karijera… Znaš, i nekako mislim da sam se sad je to ružno reći, ali ne opro od Pinka jer ne nemam ja ništa znači ono. Daleko bilo. Ovaj i u i u istoriji Pinka je bilo tu mnogo dobrih projekata, jako ozbiljnih projekata tako da ne stidim se… Znači ne stidim se samo, ceo taj projekat, ljudi koji su dolazili u taj projekat. Tu su sad i neke OnlyFans zvezde, nešto, ma mislim jednostavno… Nemam ništa su- super, radite vi vaš posao, ali ja nisam deo te ekipe, ja nisam deo te priče. Ja sam deo celog života ove druge priče. Želim da idem na tu priču, na na taj smer. I onda sam počeo i krenuo na taj smer i hvala bogu i dalje sam na na na ovaj tom smeru. Nije, nije znaš ono kad pogledaš svako neku ozbiljniju karijeru, osim ako nije ne znam, karijera na jednom radnom mestu ceo život ono. Ima tu i uspona i padova i stvari koje ne želiš da uradiš i koje uradiš iz neznanja i iz hajpa nekog i ovako i onako i iz gluposti, iz najbolje volje al’ to ispadne ono. Ja moram da priznam, znači evo, i Milan Kalinić i Andrija Milošević, Maca. Apsolutno… Pa i pokojni Marko Živić, znači to su ljudi koji su nama bili tu za karijeru. Koji su i kapirali i jako dobro kapiraju ko je sve bio sa druge strane… I ja ma- mali milion puta mene Maca i dan danas pozove i kaže “ej, imaš tezgu tu i tu ako hoćeš ajde”. Ja sredi- mene zvali. Nemaju para. Nema ovo, ono “oćeš ti”, “hoću”, “idi”. Bogami… Znaš, mislim to to su stvari koje ću zauvek ceniti… jer to je isto ovaj donelo ovaj mnogo toga. Naravno mislim to je bilo baš mnogo davno, bio sam ja baš dete… Ovaj, ali evo, znaš pitanja da li bih se ja krenuo da se ozbiljno bavim stand up-om i sad kao punio ja ne znam sale, ovde, onde… Da nisam ono prošao sve i svašta. Tu, to su sad sva neka pitanja za razmišljanje…

STAND UP ULAZI U MAINSTREAM

Ivan Minić: Vrlo često, sad poslednjih nekoliko godina kad je stand up se više omasovio i proširio je l’, imali smo dosta stranih gostovanja… Trebalo bi da ih bude još više, putovali smo mi po regionu da gledamo neke ljude, ali ono jeste ušao u main stream. Trebalo mu je jedno 10 godina, ali jeste ušao u main stream.

Filip Ugrenović: Jeste… I sad ima još više open micova i svega, i svi misle da mogu da budu stand up komičari… Što je strašno ali dobro. Tako se počinje.

Ivan Minić: I Ivani je uradio jednu..

Filip Ugrenović: Izvini Ivanović. Velika stvar za stand up… Mislim da je on uveo stand up u mainstream, u Srbiji… A ne kažem da je zbog njega postao mainstream u Srbiji, ali on je otvorio ta vrata. On je pozvao prvi komičare da mu budu scenaristi, komičare da mu budu učesnici… i danas je negde standard da, evo ja moram da ti kažem, bar jedno mesečno dobijem ponudu za neki novi projekat koji dobijam iz- zbog svog scenarističkog znanja i CV-a ali zbog toga što sam komičar, jer ljudima treba… I na televiziji generalno taj comic relief koji prosto to je postao standard. Ti u bilo kojoj emisiji ti imaš brate stand up komičara pa čak i u ovim kvizovima koje su sad je l’ popularni ti imaš stand up komičara, brate tebe zove čovek za reklamu… Ljudi me zovu za reklame, da im pišem i ti ih pišeš tako malo duhovitije, to je i zato i ima dobru prođu. Znači ne pišeš klasične ono, kupi taj i taj prašak opere ti savršeno tvoju haljinu do na nekim divnim pašnjacima… Nego on to uradi razumeš ono da bude ubedljivo i zato ljudi kažu aha evo tebe stand up ko i ti je l’ napišeš to kako treba da se napravi tako i tako ako treba. Konačno znaš kao ljudi više ne zovu ono… kopirajtere na ono nego čoveka koji znaš. Zna šta je humor i kako znaš… Možda ja nisam najduhovitiji za sve, ali znam kako funkcioniše humor. Tako da evo.

Ivan Minić: O tome i hoću malo da pričamo. Zato što ljudi misle… da je stand up komedija to što si ti smešan i onda ti izađeš i budeš smešan. I možda postoje ljudi na svetu koji mogu da funkcionišu tako, upali su u čarobni napitak kad su bili mali, ali u suštini za veliku većinu ljudi koji se time bave kao profesijom… to je jedan prilično ozbiljan mukotrpan posao. Grind. U kome ti treba da provedeš mnogo vremena, mnogo rada, mnogo testiranja, da dođeš do nečega što je ozbiljan materijal, onda neko vreme taj materijal možeš da eksploatišeš. Ali to ima svoj životni ciklus, i onda kreće novi ciklus, u kome neku novu stvar praviš i tako dalje. I prosto voleo bih da, sad si rekao kako je izgledao sam početak i on je bio traumatičan… Ali kako je, kako si došao do strukture, kako si došao do onoga što što danas radiš.

Filip Ugrenović: Pojma nemam. Pojma nemam. Znači video sam šta pali kod publike, kako treba, šta ne treba, shvatio sam da postoje neke forme, neki znaš kao ono jedan dva tri… Struktura neka koja, e, znaš, kao i u sitcomu… Kako su sve priče prepletene, isprepletane, ovako onako… I u muzici je tako i u filmovima je tako, dramaturgija. Znaš kad si dugo u nekom poslu, ti provaljuješ cake po kojima taj posao radi… I onda ga samo filuješ onime što je tvoje znanje i tvoja kreativa i tvoj urođeni talenat i tvoj stečeni talenat. I onda… jednostavno to išlo sve spontano. Sad da me pitaš kako znaš kako da mi daš ono ne ne znam. Ne znam. Ima ljudi koji žele da stand up bude forma koja je jasno definisana. Ne može. Mislim da ne može. Ima nekih stvari koje moraju biti definisane, iznad svega mora da bude smešno. Znaš mnogi ljudi na primer rade stand up da bude društveno angažovan što je super… Ali zaborave da treba da bude i smešan… Što onda džaba, onda si ti motivacioni politički govornik, nisi komičar. Tako da, ovaj, neki recept za to kako to treba, opet ti kažeš ima to nešto, statement, punchline, tagline… Imaš na-znaš tako neke neke stvari ali sve to može, ne mora. Nužno je, nije nužno. Nekad bolje funkcioniše tako, nekad je taj tagline suvišan, punchline bar naravno mora da bude. Da li ćeš ti raditi storytelling, pa u nekom trenutku krenuti da prosipaš fore… Ili ćeš biti ono, komičar koji izbacuje samo one linere. To i ili ćeš da budeš mix. To sve zavisi od procesa pisanja i kako ti dođe i kakva ti je tema.

INSPIRACIJE I DOMAĆA SCENA

Ivan Minić: Ko ti je bio inspiracija? Ne nužno možda kao uzor u smislu toga kako ćeš raditi nego ko su ljudi koje ti najviše voliš da da slušaš?

Filip Ugrenović: Pa, jako često, od stranih Ricky Gervais i tu ću se zaustaviti… Zaustaviću se zato što mislim da se mnogo u našim medijima kad se govori o stand up-u i komediji priča o strancima. Ok u Americi to postoji mnogo, mnogo duže nego kod nas… Ali mislim da treba promovisati ljude koji rade i ovde, koji su jako kvalitetni koji ovaj jako dobro rade svoj posao. Znači pomenuti Olman, i Dabanović, Srđan Dinčić, Perišić, Nikola Silić, Šilja, Ivan Tomić… Ljudi koji Goran Vinčić Vinča naravno… Branko Krsmanović, Nebojša Grujić, eto ovaj sve nekim svojim načinom interpretacije humora koji je jako specifičan, takav kakav jeste. Jagoda koja eto brani Jagoda Jovanović, ovaj i Marija Aranđelović koje, rade taj neki ženski humor iz isto potpuno nekog drugačijeg ugla, sve treba videti. Znači sve, svakog treba videti, pogledati, reći “ovo mi se više sviđa, ovo mi se manje sviđa, ovo ovako, ono onako” i onda naći neku svoju nišu i ono što ti odgovara da da pratiš. Jer nismo svi isti, znaš, nije svaki humor isti neko crnji, neko je svetliji, neko je ovakav, neko onakav. Marko Milošević isto jedan novi komičar koji… Darko Crnogorac, evo dečko već nekoliko godina, on piše inače za Njuz Net, brutalno piše, brutalno piše samo treba malo da ovaj ima i više iskustva na sceni i sve to, mislim to vreme dolazi… Zaista, zaista je odličan. Tako da treba… gledati, ovaj sve i onda ono šta ti se svidi, da da pratiš, znaš, imaš na primer Semira Gicića koji je jedan potpuno drugačiji put humora plasira i koji je svoju karijeru pravio kroz potpuno drugačiji ugao. On je znaš kao pisao predstave pa je onda rešio da napravi mono dramu, mono komediju, pa aha evo ga i stand up… Radiću to. Ovaj, sve to treba videti. Naravno Dule Varničić iz Novog Sada, čovek koji je engleski fudbal stranicu ovaj napravio, i koji je u tom poslu apsolutni bog, i nažalost zbog tog posla nema mnogo vremena za stand up, pa mi je jako to žao jer obožavam da njega slušam. Znači ono, njega imaš retko kad priliku da čuješ, ali ako hoćeš da ga čuješ… Nikad nećeš pogrešiti. To je sigurno.

Ivan Minić: A kako gledaš na to, što, posebno kod nas, izvini. Srđan Jovanović…

Filip Ugrenović: E, Srđan Jovanović. Jao, Srđan Jovanović, Mentalno razgibavanje, gde na njega da zaboravim, tata. Znači, izvinjavam se, ali ne mogu, znaš… E sad sve da zapamtim ono… Ovaj, Srđan Jovanović, naravno ono, isto, čovek koji je svima nama pomogao, davajući savete, sređujući tezge, biti vetar u leđa, kroz promociju, u Mentalnom razgibavanju, koje je isto jako mnogo uticalo na popularizaciju stand-upa svakako. Isto večno zahvalan.

Ivan Minić: Ma nekog sam zaboravio 100%…

Filip Ugrenović: Zaboravio si si 1000, al dobro, al dobro, dobro sad.

Ivan Minić: Ovaj. Kako gledaš na na taj fenomen gde čini mi se da da da se kod nas i u regionu ovaj glumci dosta oslanjaju sada na taj format… Moje iskustvo je da nisu baš sjajni u tome, zato što su to neke dosta različite stvari… Iako taj format, neke vrste kabarea jeste postojao i pre. Mislim obično veče laneta Mutovića je postojalo pre 100 godina i bilo je spektakularno, kao i on… Ovaj, ali… Čini mi se da da da je to nešto što što postoji kao jedan trend prethodnih nekoliko godina i mislim da zbunjuje ljude dosta.

Filip Ugrenović: Zbunjuje, zbunjuje. Zato što na primer, evo meni se naprimer sviđa šta je uradio Branko Đurić Đura. On je jasno stavio da “Đurologija” nije veče stand up komedije iako u poprilično liči… mora da bude. Ovaj, ali on je to nazvao tako kako je nazvao. Sandra Silađev koja radi svoju vrstu komuna- tako je, naziva, znači ne naziva stand up-om. Anđelka Prpić isto ovaj ima svoju Šta me snađe, sad Šta me opet snađe. Znači, to nisu, e Mićko je imao, Mićko isto, svoje predstave, takođe, na i sve je to jako dobro i sve je to znaš ono za za različitu publiku dobro. Nisam nikad imao priliku da odgledam ni Đurička, ni Hristinu Popović. Želim, ali nikako da ugrabim to. Ovaj, ovo što sam napomenuo, meni se jako dopada. E sad, kriza je, generalno zaraditi novac nije lako, ali opet, na neko ime i na neki kredibilitet koji imaš kao glumac i ljude zanima tvoja priča i sad ja verujem da ništa od toga ne može biti znaš ono Đuričko je čovek koji ima mnogo mnogo iskustva, Hristina Popović isto i jako su harizmatični i energični, predivni, nisu ni ono kao “hajde da radim bilo ko samo zato što je glumac”, ne ne ne, oni imaju u sebi mnogo toga, ali mislim. Đuričko je rekao jednu od najvećih stvari koja, koja je onako, kad kažeš o sebi je posebno, ovaj, značajna, a to je kad izgledaš ovako kao ja moraš da budeš zanimljiv. Znači tako. Vidi, znači nisam ogledao, ne mogu da komentarišem, ja stvarno nisam gledao. Ovaj, ali znači… To je forma u u ono, ti si, kažem ti ono što sam ti rekao na početku, od autora do realizacije, najviše je sve na tebi, nema tu reditelja, nema scenariste, ti si sve. I onda je, naravno, samim tim i zarada veća i sve to i ja mislim da ljudi kad gledaju Đurička, neće da kažu da je to loše sigurno. Biće mi sigurno jako zanimljivo i meni će sigurno biti kad prvi put budem gledao. Ali ovaj, koliko je to sada u formi stand up-a, koliko je neka mono komedija, monodrama i nešto ostalo to već ne bih, ne bih znao. Glumci imaju tu prednost, globalno, a kod nas ekstremno baš, da se veruje da glumci mogu sve da rade. Pa da glumci mogu da budu i komičari, da mogu da budu i TV voditelji, da mogu da budu event hostovi… Mogu neki… Mogu neki. Znači ja verujem da ono znaš, kad se baviš humorom možeš da, znaš… Ali kao što ne može svaki stand up komičar biti glumac… Ne može, neki od nas znamo, da glumimo, neki ljudi ne znaju uopšte. A prosto nisu znaš za za to. Kod nas se veruje znaš ono “daj njemu da vodi program on je glumac”. Pa da ali ne može bilo koji glumac da vodi program. Znaš koliko se meni puta desilo. Vodim event. Izvini, vodim event, tražim tu i tu cenu. I kao dobro, i ljudima se svidi. Sledeće godine angažuju tog i tog glumca koji je vrhunski glumac, ali nema odnos sa, znaš, nema ono on je odnos voditelj, nego je glumac u ulozi voditelja… To je veliki problem. I onda on dođe na primer na taj event, da vodi event i uzme s obzirom na to da je veliko ime, ima sve glumačke nagrade i da je glumio po ovim filmovima… uzme pet puta veći honorar od mene. Znači bukvalno, zato što to toliko košta se on pojavi negde. Ne da radi pošteno, pojavi. I onda me zovu ljudi iz te agencije, posle eventa kaže, ej, malo smo se zeznuli ali klijent je hteo i evo i klijentu je sad žao što ti nisi. Ja reko, nije nikakav problem. Sledeće godine zovu Filipe hajmo ponovo. Nije problem, honorar mora da bude toliki. Zašto? Pa zato što ljudi koji dolaze na vaš event pre dve godine su videli mene. Prošle godine im je palo raspoloženje na eventu, ja sad moram da ga vratim i još podignem… Znači ja sad moram da vadim govna koja ste vi napravili samo zato što ste hteli nekog poznatijeg da bude tu. Ne može neko da bude poznat pa da ti radi posao, zato što je poznat. Mora da ima neki klik da npr. Đuričko radi holivudiranje emisiju. On je genijalan kao voditelj tu. Znači ta emisija, sa tim formatom Đuričko je fenomenalan za to, znaš. A na primer evo Lane Gutović, koji je vrhunski glumac i ja ne znam, znači on kad je radio glumačku formu, ne može da škodi, to je glumačka forma, to nije voditeljska, to je bilo super. A onda radio, Oralno doba gde je bio voditelj i pokušavao da to radi. Sad kao ljudima se to svidelo Lane Gutović… Ali kad ti stvarno to rad- šta je to? Emisija je išla bre pola sezone jer to ljudi nisu mogli da se gledaju. Ne zato što je Lane… Ovaj kao Lane loš nego zato što nije za to. Dragan Nikolić koji je najveći šmeker u istoriji ovog grada bre da li su mu da vodio onaj kviz na Pinku, Multimilioner… Nije se snašao kao voditelj… Iako je, nije da le-legenda, ne ko je legendar… Irfan Mensur Ruski rulet. Pa to ne da nije išlo druže to pola sezone, koliko je išlo i onda su dali Kaliniću pa je malo izvadio. Milan Kalinić isto glumac ali on ima taj voditeljski šlif, razumeš?

Ivan Minić: Tako je, on je mnogo godina proveo to.

Filip Ugrenović: Tako je, znaš, mislim jako je važno da to ra- znači ne može svaki glumac biti voditelj. Ne može, Petar Strugar u u TLZP. Pa mislim čovek je sam ja mislim rekao kao “ljudi ovo nije za mene”. Znaš, mislim… Ali kao… Opet ti ono znaš, i ne znam i u Montevideu i Malom Budi i sve to, on je uradio super posao kao glumac jer je super… Znaš ono, zanimljiv i dobar glumac. Znaš kao ja da uzmem da pevam. Znaš kao, to to to je to to je to kao on je na mikrofonu na sceni on zna sigurno da peva. Druže, ja da izađem i da otpevam bajagu to bi zvučalo loše. Znači hajde da ti kažem, voz. E vidi to je loše, znači ne znam, znači nismo svi za sve i to je tako kako je jbg.

NASTANAK PREDSTAVE „JA SAM DETE 90-IH“

Ivan Minić: Kako je nastalo “Ja sam dete 90ih”?

Filip Ugrenović: Zvao me, posle, ovaj velikog nastupa Gorana Vinčića u hali sportova na Novom Beogradu. Zvao me, njegov tadašnji producent, i sada, ovaj delimično menadžer i producent Nemanja Dimić iz organizacije “Biti Venc”, iz Novog Sada i kao, “ja hoću da radimo”. U, pa dobro, hajde. A e sad mislim takvih ponuda ima i sad kao i za Ivanovića, malo da “aha važi, jeste”. To je bilo u aprilu… 16., ja mislim, april prošle godine. A ja imao neki novi stand-up… Vučem ga ono nikako da izbacim novi šou. Nikako da izbacim novi šou… Mrzi me malo ovo a hoću da napravim da to bude nešto lepo. Međutim, zove mene Nemanja u… u avgustu. Kaže: “Da se vidimo, da porazgovaramo o ovome, ja stvarno sam čuo o tebi sve najbolje, kao, ono što je najvažnije jesi dobar čovek”, rek’o: “Aj, dobro. Ajde. To će ti doneti para druže, sigurno.” “To što sam ja dobar čovek.” I ovaj… Onda smo… se čuli. Ja sam bio na Perucću tada. Ovaj, vratio sam se i onda smo se videli i, kao, “Ajde da radimo, bla bla, bla”, “Kad ćemo premijeru, šta ćemo premijeru?”, pa rekoh “Ne znam, pa ajde ovako, pa ajde onako”… Krajem novembra. Znaš, a protesti su, svuda se nešto dešava, ti ne znaš, da li da zakazuješ nešto sad, da li možeš da radiš marketing da to neko… Al’ to je tebi posao brate. Znaš, kao što, čovek ide u distribuciju i ne znam, radi u pravnoj službi distribucije, i nije stao zbog toga i ja moram da nastavim da radim svoj posao, mislim svi radimo ono što znaš… Što je naš glavni posao, je l’. I onda… kako će da se zove predstava, šta će… ja razmišljam… Da tu ima mnogo nostalgičnih priča i mnogo toga, a glavna poenta zapravo toga da se… Generacije menjaju. Da nisu današnje generacije gore ili bolje nego su samo, znaš, on i pričam, videćeš, ovaj, na, na samoj predstavi u Benakib, kad dođeš, ovaj… Stvarno, je… ovaj, negde naziv “Ja sam dete 90-ih”… bio bum. Morao si da imaš malo komercijalno, znaš, mora, mora nekako da te naziv zanima.

Ivan Minić: A i onaj brending je isto…

Filip Ugrenović: E. Onda je, ovaj, napravljen, prvi plakat ja sam rekao ne može, ne menja ovako, hajmo da vidimo. Ja sam dao dva predloga. Jedan je predlog bio ovaj sad logo koji postoji… dakle, na Nindža kornjače, je l’. A drugi je bio na Moćne Rendžere. Međutim sa onom munjom, ali nisu toliko poznatiji Moćni Rendžeri po logou… kao Nindža kornjače. Znači svako kad vidi onaj logo seti se Nindža kornjača.

Ivan Minić: Da, i moramo da priznamo jednu stvar, deca 90-ih su se možda ložila na Kriminalce, ali su se prvo ložili na Nindža Kornjače.

Filip Ugrenović: Prvo! Sigurno! I onda kao hajde da pravimo. I sad odjednom Nemanja, pa to je ozbiljna producentska kuća biti venc, ovaj stvarno su krenuli da rade na marketingu kako treba da se radi. Znači snimanje promoa… Pravljanje pesme za, za za predstavu, pravljenje spota za predstavu. Gostovanja, brending sve. I onda se rasprodala akademija 28 i Radnički dom u Novom Sadu… Tamo je ostalo 20ak karata, to doduše, nije bilo rasprodato, ali mislim… šta je to, to je nešto sitno. Radimo drugu akademiju, ovo ono, moramo da radimo i kluspku premijeru jer je stand up zapravo pretežno forma za klub, koliko god bilo lepo raditi u sali… Opet je u klubu… To je Ben Akiba moja kuća… I onda ćemo tamo i evo brate pet puta sad, za dva meseca smo radili… Sve rasprodato ono čak i u maju koji je onako mrtav mesec za… za ovaj nastupe i za prodaju i sve to. I, nekako… sad, sad se vidi da malo više ulažem u svoje društvene mreže, u tu svoju vidljivost. To je zato što, ovaj, iskreno da ti kažem ja sam uvek to imao, ali… nekako, niko od nas ne voli da se bavi marketingom na taj način. Nekad je bilo ovako: imaš tri televizije, pojaviš se, znaju te ljudi. Danas već moraš da se guraš na mrežama. Gde isto ima svega i svačega. Gde ti moraš da se promovišeš gde, onaj niko ne, znaš, ja sam prvenstveno stand up komičar i tv scenarista. Znam ja to da napravim kako treba da bude na mrežama, ali… nije mi toliki đir da to radim koliko mi je đir da izađem pred publiku. Međutim, sada imam produkciju iza sebe. Imam ljude koji su uložili mnogo novca i vremena i snage u, u, u ceo projekat. I sad sam ja rekao, OK, ja više ne radim sad samo za sebe, ja radim i za te ljude. I oni moraju da zarade nešto od mojih nastupa i tih nastupa mora da ima više. I ja moram da radim na svojoj prepoznatljivosti, OK… snimaćeš za mreže. Znači ne, nigde moraš da… ne da se prodaš, ne da kažeš nešto, ne znam… protiv nekih svojih načela. Ali da se prilagodiš nekim modernim tokovima, nešto, da, malo, pa sad šta bude. Eto i eto tako su krenuli sad ovi klipovi na mrežama… I stvarno rilsovi oni neki, dva rilsa, koja su… 50, 60.000 što mi je kao… u, ovo je baš malo pregleda… Ali onako stotine i stotine hiljada pregleda ono došlo sam do 2,5 miliona ono za za u poslednje dve nedelje, ovo je baš… baš ozbiljne brojke što pokazuje i prodaja koja, ono, znaš… ne pada znači, to to očigledno pali kod ljudi… meni je drago, ali je jako važno da znaš, kad napraviš promociju na mrežama… da tvoj finalni proizvod onaj koji će ljudi videti kada dođu u klub, isto bude dobar. Znači, ne da sad ti snimiš nešto smešno za mreže, i onda dođeš tamo i kao “pa, ovo ni-“… ne! To, na mrežama treba da dođu ljudi da vide šta je best of tebe. A ne da best of staviš na mreže, pa da, kad dođu, “e, nema… Nema!”

Ivan Minić: Tako je, mislim da je to baš ono… baš ozbiljan problem koji su imali mnogi koji su iskoristili onu foru kako se rade trejleri sada za filmove gde ti u trejleru od minut i po vidiš sve zanimljivo što se dešava u filmu.

Filip Ugrenović: Tako je, tako je… I dođeš bre kao… što sam ja uopšte i bio… Tako je. I tu mi je konkretno od stranaca… tu mi je Jimmy Carr briljantan. Zato što sve najzanimljivije stvari na njegovim mrežama, uopšte nisu predstava. Nego, njegove reakcije na pitanja publike i te stvari i mislim i on je zajebant… To stvara… To stvara malo problem… Meni ne, ali nekim komičarima to stvara problem, zato što onda… Stvori sliku u javnosti da ti imaš samo crowd work kada odeš na na…

Ivan Minić: Neki imaju…

Filip Ugrenović: Da… ali, ovaj… I onda ljudi misle da je stand-up zapravo to prozivanje sa publike. Nije. Može da bude… interakcija sa publikom u svakako… u svakom uvek dobrodošla, ali se ne bazira sve na tome. Tako da, to, to onda negde stvara, možda malo konfuziju u u ljudima šta je, oni i dalje ne znaju šta je tačno stand up komedija, mada opet… lepo si rekao to postaje main stream… Ovaj, sad, uveliko i kod nas postalo je. I onda… ovaj, mislim da više takvih problema neće biti, ali taj jedan period je bio onako baš krizan za neke komičare.

Ivan Minić: Meni je žao što što neki od tih ljudi koji su na početku ovaj, tu tu tu scenu suštinski startovali i omogućili da na sceni ima dovoljno različitih ljudi jer kao… Znaš ono, ako gledamo od Srđana, Dače, Dinče pa tvoje tu 300 godina…

Filip Ugrenović: Dinča. Dinča je dobar dečko. Da, vidiš da je Dinča, Dinča je dobar dečko, znači to je ono…

Ivan Minić: S druge strane, pominjao si ga i radili ste zajedno… meni je na tom početku zapravo… najzanimljiviji bio Perišić. Zato što… crni humor, najcrnji, podvučen crnom. To je ono što je… što je prava stvar… A to nije lako. I nije lako na duge staze i kapiram da se čovek i umori. Jer nema toliko publike…

Filip Ugrenović: Ona koja je tu, je izuzetno posvećena… ali naravno da će nešto što je da kažemo… za, za generalnu javnost, gde, gde se smeješ bez… da te u malom mozgu boli to oko čega se smeješ, da će to mnogo više proći…

Ivan Minić: A to je ono što ti kažem, to je… ja Perišića obožavam, mislim znamo se 20 godina, jer ja sam kad sam radio na radiju u Kraljevu on je dolazio da promoviše svoje metal sastave mislim… Sad umirem od smeha kad pričamo o tome: “Bože kakvi smo der, derlad”, derlad bila ono. Ovaj, ali znaš kao to to je to. Svako ima neki svoj način humora, viđenje humora i, to što je tebi to nešto ok nekom i drugom je nešto drugo, ne možeš… Znači, za humor se stva- ako hoćeš da svima ugodiš, na kraju ćeš najmanje ugoditi sebi. A mislim da je mnogo važno to što ima dovoljno potpuno različitih ljudi… Koji pristupaju nekim stvarima. I ovi formati gde su to recimo tri kraća nastupa u nekom omnibusu, gde to opet različita tri profila složena… To isto može jako dobro da funkcioniše. I super je što ljudi pronalaze, mislim mnogo ljudi će se dobro osećati na na na ovim stand-upima koji su za najširu publiku. Ali je super da uspeju da nađu… i nekog svog ko je ono… koja je neka niša koja je specifična i koja im baš, baš radi. Jer će onda ići na svaki njegov nastup.

Filip Ugrenović: Da, da, da. Ovaj, e, za za za sam kraj vezano za taj deo oko stand-upa, pošto mislim da, da je to interesantno… Ako pričamo o tome šta, šta su radili glumci kroz ove predstave. Glumci uglavnom imaju scenario po kome rade nešto. U stand-upu postoji mnogo rada sa materijalom. Postoji deo koji je negde fiksan, i postoji uvek neki deo koji se testira sa publikom. Koji se eksperimentiše. I taj fiksni se testira, veruj mi…

Ivan Minić: Uvek mi je bilo interesantno, jer sam imao prilike u par navrata, strance da čujem na početku turneje, i da vidim šta je na kraju izašlo kao, kao materijal. I to se razlikuje, za 30% barem.

Filip Ugrenović: Barem!

Ivan Minić: Je l’ radiš ti takve stvari?

Filip Ugrenović: A, apsolutno… Ma apsolutno. Ja sam, e sad, mnogo mnogo puta na nekim večerima grupnim i to sve sam ja isprobavao tekst. Prvi put u celosti moj tekst sam izveo u… akademiji 28. Premijera. Znači… ono, rasprodato sve, plus moji prijatelji i i poslovni saradnici su bili u publici.

Ivan Minić: Uskakaćemo!

Filip Ugrenović: Uvek je dobro isprozivati advokata.

Ivan Minić: Da da da… Hvala ti puno.

Filip Ugrenović: Hvala tebi još jednom.

Ivan Minić: Ovaj, jedva čekam za vikend da… da odgledam predstavu pa ću ti reći i feedback na to. Ali ovo što sam čuo od ljudi je izazvalo to da neću doći ja plus jedan, nego doći će nas pet.

Filip Ugrenović: Odlično.

Ivan Minić: Znači tako da, biće to… biće to jedno lepo veče. Hvala ti unapred na tome. Hvala vama što ste nas slušali. Ako vam je bilo interesantno, ispratite šta gospodin radi. Mada dok ova epizoda izađe, ti ćeš, ako nastaviš sa ovim rilsovima, biti poznatiji od pojačala, al dobro, nema veze, ovde mogu da čuju bekstori za celu priču.

Filip Ugrenović: Uff. Videćemo, videćemo.

Ivan Minić: Videćemo, videćemo, da. Hvala ti puno, hvala vama što ste nas slušali, vidimo se ponovo naredne nedelje.



Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Filip Ugrenović

 

Filip Ugrenović je istaknuti srpski stand-up komičar, scenarista, te radijski i televizijski voditelj, rođen 8. marta 1988. godine u Kraljevu. Svoj akademski put započeo je preseljenjem u Beograd 2007. godine, gde je uspešno diplomirao komunikologiju na Fakultetu političkih nauka, čime je postavio čvrste temelje za rad u medijima.

Širok dijapazon iskustava sticao je radeći kao voditelj i producent na nekim od najslušanijih beogradskih radio-stanica, uključujući Naxi radio, Radio S, Radio 3 i TOP FM, dok je televizijsko iskustvo obogatio angažmanima na televizijama Prva i Nova S. Njegov izuzetan talenat za pisanje i humor došao je do izražaja kada je postao scenarista kultnog televizijskog formata „Veče sa Ivanom Ivanovićem”, a danas njegov kreativni rad stoji iza pitanja i sadržaja u popularnim licenciranim kvizovima u Srbiji, kao što su „Potera” i „Najslabija karika”. Pored televizijskog i radijskog uspeha,

Filip je ostvario zavidnu karijeru na sceni; zabeležio je stotine stand-up nastupa širom Srbije, regiona i Evrope, redovno oduševljavajući publiku svojim autorskim specijalima poput nostalgične predstave „Ja sam dete devedesetih”. Zahvaljujući prepoznatljivoj energiji i svestranosti, često je angažovan i kao voditelj programa na značajnim sportskim, muzičkim i korporativnim događajima, što ga svrstava među najangažovanije profesionalce u domaćoj industriji zabave.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, -u, na Apple i Google podcasts.