Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, Deezer-u, na Apple i Google podcasts.

Audio zapis razgovora:

Transkript razgovora:

Ivan Minić: Moj današnji gost u Pojačalu je jedan veoma interesantan čovek i moj imenjak, Ivan Bevc, koji već 30-ak godina ima zanimljivu karijeru, koja je počela od rada u video-klubu, ali ga vi verovatno najbolje znate po tome što je pokrenuo City Magazin i izdavačku kuću Booka i Bookastore knjižare. Kako je moguće raditi nešto na malo drugačiji način nego što je uobičajeno i konvencionalno, i kako je moguće napraviti biznis u industrijama koje nisu baš jako popularno i ne rastu baš preterano brzo, ukoliko se opredeliš da umesto da radiš mnogo, radiš ipak neke prave stvari i biraš neke dobre ljude da sa njima gradiš svoje priče. Biće vam prezanimljivo. Malo je duža epizoda nego što je uobičajeno, ali sam siguran da ćete u njoj uživati, jer ona negde opisuje život i odrastanje svih nas koji imamo između 20 i 50 godina, a taj period je beskrajno zanimljiv i nosi toliko toga dinamičnog i zabavno i teškog, ali svega onoga što ovom životu daje boju, ukus, teksturu i sve što uz to ide. Uživajte!  

Realizaciju ove epizode podržača je kompanija Epson koja je vodeći proizvođač projektora i štampača za sve namene – od kućne i kancelarijske upotrebe do profesionalnih uređaja koji se koriste od maloprodaje do industrijske proizvodnje. Već dvadeset godina u nizu proizvode najbolje projektore na svetu, a prvi štampač napravili su pre više od 50 godina. I dan danas svake godine ulože preko pola milijarde dolara u istraživanje i razvoj novih proizvoda sa fokusom na održivo poslovanje i očuvanje životne sredine. Upravo zahvaljujući tome, njihovi inkdžet uređaji najnovije generacije prave 94% manje zagađenja od konkurencije, uz maksimalan kvalitet otiska. I vaš mobilni telefon koji sada nosite i na kome nas možda slušate i gledate, najverovatnije je napravio robot koji je stigao iz Epsonove fabrike. Roboti su super, japanski roboti pogotovo.

Za slučaj da želite da nas podržite vi individualno, možete da posetite link na platformi Buymeacoffee i tu možete kupiti mesečnu pretplatu ili jednokratno donirati neki iznos koji želite. Hvala vam unapred na tome. 

Ivan Minić: Ivane, dobro došao.

Ivan Bevc: Bolje vas našao. 🙂

Ivan Minić: Ja te često zezam kako ti imaš tu životnu potrebu da uđeš u industrije koje su u nekoj ne baš sjajnoj fazi, na nekoj silaznoj putanji, ali da ti nekim svojim bočnim uglom posmatranja i razvoja iz njih uspeš da izvučeš najviše. I cela tvoja priča je nekako naglavačke, imam taj neki osećaj, od početka do danas. Ti si najprepoznatljiviji po City Magazinu i Bookastoreu, pričaćemo o svemu tome, ali moramo prvo da uradimo genezu bolesti i kako se sve to razvijalo kroz vreme. Tako da, za početak prvo pitanje, Munchmallow pitanje, šta si hteo da budeš kad porasteš?

Kad porastem biću…

Ivan Bevc: To pitanje me je plašilo kad sam dolazio ovde. Zato što ja pokušao sam da se setim toga i sad to deluje kao neka naknadna pamet. Znaš kad izmišljaš svoju prošlost, pa ja sam hteo ovo, ja sam hteo ono. Ja ono čega mogu da se setim da sam se jako ložio na stripove i da sam negde želeo možda da budem crtač stripove. To je jedna od stvari koje sam možda sa nekih 9-10-11 godina, jer moje odrastanje su između ostalog obeležili stripovi. U to vreme je ta strip produkcija kod nas bila strašno jaka i ti si bukvalno svakog dana na kiosku mogao da kupiš neki drugi strip. Znači, počneš kao klinac sa Mikijevim zabavnikom i Almanahom, pa idu one zlatne serije Alan Ford, Stripoteka, itd. A očigledno je da su bili jako jeftini zato što sam ja bez problema mogao da kupujem to non-stop. Nisu moji roditelji ništa ekstra zarađivali, ali verovatno ta tiražnost u tom socijalizmu činila je da to bude jako dostupno. I to nije bila stavka. I tako sam ja čitao, pa onda crtao, pa podražavao, umeo da nacrtam kompletnu onu grupu TNT iz Alan Forda i slično. To je bila jedna stvar. Druga stvar, kad se desio bum tenisa u Jugoslaviji sa Bobom Živojinovićem, ja sam strašno želeo da budem teniser. 🙂 Čak sam upisao i školu tenisa u Zvezdi, odradio godinu dana i to je bilo otprilike to. Jedini sport koji sam trenirao u životu. 🙂 Tako da to, recimo, mogu da kažem. Sve ovo ostalo je bilo jako maglovito, jer moji roditelji se nisu bavili nekim inspirativnim zanimanjima. Prosto radili su obične stvari i nisam poznavao nikog ko se bavi nečim zanimljivim. I ti ljudi koji se bave nečim zanimljivim prosto su bili van domašaja. Tako da treba da prođe dosta, dosta godina da bih se ja uopšte zapitao. Verovatno sam se prvi put zapitao onog momenta kada je trebalo da se završi osnovna škola, da se upiše srednja. To je 1987. godina. Ukinuli su ono tzv. Šuvarovo usmereno obrazovanje i sad odmah upisuješ. Više nema tih zajednički osnova prve dve godine, nego treba da upišeš nešto. Nije bilo prijemnih ispita tada. Tada je uspeh u školi činio sve, što je u mom slučaju bilo dobro. Ja sam išao u jednu malu školu na Bulbuderu, zvala se Moša Pijade, više ne postoji. I nije to baš bila škola nekih visokih kriterijuma, da se razumemo. Tako da moj odličan uspeh verovatno bi negde druge bio nešto lošiji, a ja sam poneo dosta poena i onda je trebalo odlučiti šta upisati. E sad, kad pitaš moju majku: “Sine, upiše nešto čime ćeš moći posle da radiš.” Praktična žena, što je značilo u prevodu nemoj gimnaziju. 😀 Iako je ta gimnazija zanimljiva i tu se stiču neka razna znanja. Ja sam bio dete koje puno čita i meni bi možda taj neki jezički smer bio zanimljiv, ali ti zaista nemaš neki izvor informacija tada. Ti uzimaš te neke vodiče za upis, što su ih tada štampali, čitaš o tim školama. Ja u stvari gledam šta se traži od predmeta i šta se računa za bodovanje, gde ja mogu da upadne, a da bude OK škola, da ne završim sad baš u nekom mašincu na Zvezdari, gde na svakom odmoru se biju lancima i noževima, da izgleda kao iz Ratnika podzemlja. I ja tu vidim da ta ekonomska škola deluje OK. Ja pitam moju majku, ona kaže: “Da, da, ta Prva ekonomska je dobra, ona u Cetinjskoj. To je dobra škola, najbolja ekonomska škola u tadašnjoj Jugoslaviji.” Ja pogledam, 65 i 27 voze do nje direktno. To su te neke presudne stvari. I, takođe je bilo jako dobro što niko iz moje osnovne škole nije hteo da ide tamo, a ja sam stvarno želeo da odem negde gde nema nikog. Dosta druga je bilo u fazonu da svi odemo u ovu gimnaziju. “Drugari, samo da vas ne vidim više. 8 godina sam vas gledao.” I onda sam upisao Prvu ekonomsku školu, što se pokazalo kao interesantan izbor, jer sam upao u odeljenje – to je pretežno ženska škola, da se razumemo. Dakle, u mom odeljenju je bilo 10 dečaka i 20 i nešto devojčica, što je još bilo super. Bilo je odeljenja sa par dečaka ili bez dečaka. Ali, bilo je interesantno da sam ja u ovom mom odeljenju upoznao nekoliko sjajnih likova, sa kojima se i dan-danas družim. Isto kao i ja, svi su zalutali u tu ekonomsku školu. Da ih pitaš zašto su upisali, ne znaju ili to – ne mora da se studira ili…

Ivan Minić: Valja se. 🙂

Ivan Bevc: Valja se. Ne traži se matematika. Gde se ne traži! Razbila nas matematičarka. Ali, suštinski to su meni bili formativni ljudi. To su ljudi sa kojima sam ja zajedno otkrivao filmove, muziku, knjige. Ja sam se sa tim ljudima odlično zabavljao. Iako sam bio prilično loš đak, ja tu školu ne pamtim po zlu. Dakle, ja je pamtim po dobrom zezanju, ja je pamtim po odmorima, ja je pamtim po eksurzijama, ja je pamtim po tome šta se čitalo ispod klupe, o donošenju kaseta, ploča i sličnih stvari. To je bilo dosta dobro rokenrol odrastanje u toj školi i za nas.

Ivan Minić: A uzevši u obzir negde i osnovnu i srednju školu, za svakog od nas tu ima mnogo stvari koje te apsolutno ne zanimaju, ali moraš da ih radiš, jer…

Ivan Bevc: 95% me nije zanimalo.

Ivan Minić: Jer to je obaveza. Ne možeš baš da biraš šta će, nego postoji određena kvota koju moraju svi da ispune. OK, možeš u nečemu da malo više radiš od ostalih, itd. Jasno je šta te nije zanimalo, ali šta ti je bilo interesantno? Na šta si naletao da te je stvarno zanimalo? I da li je tu bilo nekih ljudi koji su – u svakom nekom neposrednom okruženju nisi imao najzanimljivije ljude na svetu, ali škola jeste u nekim slučajevima prilika da srećeš takve ljude. Mnogi od nas pamte profesore iz osnovne i srednje iz nekih predmeta koji nam uopšte nisu bili u fokusu niti nas zanimali, koji su nas naterali da ih zavolimo, jer ne možeš da ignorišeš to koliko su se trudili i koliko su gledali da nam učine neke stvari zanimljivim. Kako je to kod tebe bilo?

Nesvesno otkriće životnog poziva

Ivan Bevc: Pa, znaš kako, osnovna škola sad već je bila toliko davno, da ja o njoj da pričam je malo pa besmisleno. Pazi, ja sam u osnovnu školu krenuo 1979. Tito je još uvek bio živ. 😀 Sreća da imam slike u boji iz prvog razreda. Prve moje slike kao bebe su crno-bele, tako da ti sve bude jasno. Ali, ta škola je imala taj neki ambijent, neki osećaj ušuškanosti. Jer je tako ta mala škola na Bulbuderu, deca… Prilično jedno siromašno okruženje. U stvari, gomila mojih drugara je imala česmu u dvorištu i živeli su u nekim malim stančićima, a nekako u to vreme to zaista nije bilo bitno. Jako zvuči kao kliše. Sada zvučim kao oni matorci se ostvrljuju na materijalizam novog doba. Za odrastanje je to bilo dosta dobro. I dosta je bilo neko sigurno vreme. Ja znam da sam dobar deo mog detinjstva i školski raspuste provodio na lokalnom terenčetu za fudbal ili gore, na Severnom bulevaru, kod doba Patris Lumumba, igrajući basket po 7-8 sati dnevno. Malo lokalci, malo ja, malo crnci iz doma. Sve kul. Znači, igralo se po ceo dan. Onda dođem kući, klopam i idem nazad. Moja keva, iako nije znala gde sam ja, apsolutno nijednog trenutka nije imala frku. Nema šta loše da se desi. Vozi se bajs po ceo dan i tako. I uvek tu imaš neke OK drugare sa kojima ti deliš ta interesovanja i kad kreneš da sazrevaš tačno vidiš da tu kreće to raslojavanje. Odjedanput ne zanima sve da čitaju knjige. Nije baš svakome interesantno ta muzika koju ti slušaš. I onda polako se tu počnete da se nalazite. A u srednjoj školi je to već nekako dosta raslojenije. I vrlo se nađu ljudi brzo. Ipak smo 15-16 godina. I ono što je prednost, recimo, te Prve ekonomske bila jeste što je dobra škola. A kad znači da je dobra škola, znači da su tu ipak došla neka deca koja su bila odlična u osnovnoj školi. Ne podcenjujem, naravno, nikoga, ali ću da kažem da – stvarno je bila škola i bez nekih propaliteta i problematičnih likova. I to je nekako opet bilo ušuškano. Pazi, mi smo generacija poslednja jugoslovenska. Mi smo 1991. završili srednju školu i otišli u vojsku. I tu je prosto bilo pronalaženje ljudi. A što se tiče profesora i predmeta, pazi, mene tu gotovo ništa nije zanimalo. Dakle, tu je bila ideja “hajde da preguramo ovu školu, da je završimo”. Zanimao me je srpski zbog književnosti, bila mi je OK istorija, geografija. Te stvari su oduvek zanimale. Tu shvatiš da si suštinski društvena nauka, da nisi prirodna nauka, iako si morao da učiš puno računovodstva, puno statistike. I te neke stvari čak su meni ostalo. Ja se zezam nekad: “Jedina korisna stvar iz srednje škole to što sam naučio slepo da kucam.” Jer sam imao birotehniku, čuveni predmet. 🙂

Ivan Minić: Vidi, zvuči smešno, ali to je u današnje vreme jedan skill koji imaš u toolboxu koji je beskrajno vredan. Svi smo mi koji nismo prošli to svi smo na divlje učili. Ja i dalje kucam neverovatno brzo i slepo, ali nepravilno.

Ivan Bevc: Masa DFJKLČ položaj i ja pičim. I to mi je ostalo i to mi je super. Ali, profesori, kako da ti kažem, nije to bilo loše. To je uglavnom bio jedan solidan kvalitet, ali da sam bio zainteresovaniji možda bi bilo bolje. Ono što sam imao sreće, imao sam sreće sa razrednim starešinama i to su bili ljudi koji su nekako imali taj očinski stvar i koji su tu bili da ti pomognu, da te podrže i to mi je jako drago. Sad kad smo nedavno imali 30 godina mature, došao je naš razredni, čovek u penziji već godinama, i znaš kad dođe čovek koji ti je bio razredni, koga izgrliš, izljubiš i sediš s njim i pijuckaš i družiš se. To je jedna potpuno druga dimenzija. Dakle, sad ste svi vi odrasli ljudi. Nekad si ti bio neko dete, on je bio neki autoritet. On ti je prosto sad jedan drag, divan čovek, za koga te vezuju neke OK uspomene. Tako da nekako mimo institucija sam se formirao. Jer ja kad završim tu školu, šta sam radio? Ja sam išao opet u biblioteku i uzima gomilu knjiga za čitanje. To je ono što mene negde suštinski najviše vozilo to je bilo knjige, knjige, knjige. Onda muzika, filmovi, i ja sam se haotično obrazovao. Dakle, bez ikakvog reda, ali nekako upijajući uticaj. Recimo, meni je… Ljudi danas, posebno ove mlađe generacije koje na jedan klik imaju sve informacije koje im trebaju, ne mogu da razumeju koliko je tada bilo teško doći informacija. Ako dođeš do nečega gde piše zanimljivo, ti to pročitaš deset puta. Ja sam skupljao te časopise, Rok, Ritam, Džuboks pre toga. Magazin Ritam kad je krenuo, to je kultni alternativni magazin sa ovih prostora, svaki broj sam čitao i pročitao po deset puta. I čitao albumima koje nisam slušao, jer nisam imao gde da ih nabavim, ali to je bilo tako dobro napisao da sam jedva čekao da ih čujem. Oni stignu za šest meseci-godinu dana, ja već sve znam o njim. Ja znam svaku pesmu, samo što je nisam čuo. Znači, potpuno obrnut redosled dešavanja.

Ivan Minić: Nemaš baš mogućnost da odeš na Youtube, ukucaš i poslušaš ili na Spotifyju.

Ivan Bevc: Teško. Ali, kad nabaviš taj album, ti ga slušaš danima.

Ivan Minić: Religiozno.

Ivan Bevc: Da, religiozno ga slušaš. I on te isto oblikuje. I mislim da je to jako značajno bilo. Opet kažem, tu smo se negde delili. I kad je krenulo to izlaženje, koje isto u to vreme malo kasnije kretalo, jer ti na mnoga mesta nisi mogao da uđeš ako si maloletan, što tek sad shvatim koliko je to bilo dobro. To su bila ona mesta, opet starija ekipa zna, tipa, KST. Prvo Mašinac, pa KST, pa Akademija. Znači, ta kultna alternativna beogradska mesta, gde se puštala dobra muzika – iz mog ugla dobra muzika. Šta je dobra muzika? Pa, rokenrol. Dakle, a tu ima svega. Tu ima i Clasha, tu ima i Curea, i Guns N Rosesa, tu ima i Pixies i Nirvane, ali u suštini da se čuje gitara to je dobra. Mislim, nije obavezno. Bilo je sjajnih bendova koje sam voleo koji nisu imali gitaru. Tipa, Pet Shop Boys ili Depeche Mode, ali nema veze, to je dobra muzika. To negde iako ne znaš, osetiš, izgradiš svoj sluh. I negde ti u stvari kroz sve to vreme se usmeravaš. To ti gradi neki sistem vrednosti, to ti gradi želju za kvalitetom, to te ispunjava. Sad ti ne možeš da shvatiš da to što si pročitao i što je dovelo do ushićenja ljude ne zanima. Kako te, bre, ne zanima? Kako ti ova rečenica ne menja život? E, onda shvatiš da tvoji ljudi su isti oni koji su ćutali pola sata posle tog filma ili nekog drugog ili imaju da ti preporuče isto tako dobar film koji nisi gledao, posle koga su poželeli da idu ulicom, da viču i da zovu i da to gledaju. Shvatiš u stvari da je jako bitna stvar u životu da se ložiš. A kasnije to prevedeš i u posao i u ljubav i u bilo šta. Dakle, nemoj raditi stvari koje te ne voze, koje te ne lože, koje te ne inspirišu. Ako knjiga ne valja, ja posle 15 strane neću da je čitam dalje. Ako film ne valja posle 15 minuta, ja ga gasim. Ako je čovek posle 15 minuta mene nije uspeo da zainteresuje, pa teško će da uspe da me zainteresuje za 3-5-7 sati. Kao daj čoveku šansu, možda je on dobar čovek, ali meni nije interesantan. Tako da negde smo se na kraju – ne kažem ja da sad među ljudima koji vole sličnu muzika nema idiota. Ima, naravno. I nije to – ne znači to u tom smislu, ali da bismo imali o čemu da pričamo, mi moramo da imamo tu neku supstancu u nama, a mi smo tu supstancu izgradili puneći se različitim uticajima, a onda smo te uticaje valjda preradili i pretočili u neki naš proizvod, nešto što mi iz sebe emitujemo i dajemo drugima. To je prosto neki proces, čini mi se, prirodan.

Ivan Minić: Taj neki momenat tvoje osnovne škole i tvog nekog najubrzanijeg i najkonkretnijeg odrastanja – 80-e godine je lagani period raspada SFRJ, koji je kasnije kulmiranio. Naravno, sve starije generacije i dobar deo mlađe generacije jako romantizuju to sve, jer stariji se sećaju svega kao nečeg što je zaista njima bilo lepo, jer su živeli u najlepšem periodu svog života tada.

Ivan Bevc: Tako je, tako je.

Ivan Minić: Mlađi obično se hvataju neke pojedinačne stvari koje iz tog perioda pamte kao nešto vanserijski, poput toga: “Brate, šta je sve izašlo od muzike.” Od 82. do 87. to je dovoljno za jedan vek, a ne za 5 godina.

Ivan Bevc: Jeste, jeste.

Ivan Minić: Ali, dobro. Pominjao si, dakle, odrastanje u jednom prilično skromnom okruženju i ne samo okruženju gde si živeo, nego i školi koja je tu bila. I nekako mi se čini da je možda važna stvar za svakoga ko prolazi tako nešto da je u okruženju sebi sličnih. Činjenica da baš i nema nije tolika teška ako nemaju ni drugi.

Ivan Bevc: Tako je.

Ivan Minić: Onda ni ne znaš da to negde ima i nisi željan toliko i nemaš tu vrstu neke unutrašnje potrebe. Željan si nekih stvari koje ne moraju nužno da budu samo materijalne.

Ivan Bevc: Tako je.

Ivan Minić: Pominjao si koliko je važna stvar u tvom životu bila književnost i na kraju se ispostavilo da je to tvoj životni poziv, ali kažeš isto tako da u tvom okruženju nisi baš imao prilike od koga da vidiš to. Nije baš imalo nekog razloga da te to povuče, a ni povoda. A kako se to ipak desilo?

Ivan Bevc: Pa, iskren da budem, ne znam. Dakle, to je valjda dokaz opet da nešto čini taj genetski materijal, koji opet je čudan miks, je li, koji se tako desio kod mene. Okruženje nije bilo nešto preterano stimulativno – pazi, nije bilo ni destimulativno, što je jako bitno. Podržan sam bio u tome. Dakle, bilo je super što ja čitam.

Ivan Minić: Samo nije imao ko da te preporuči.

Ivan Bevc: Nije imao ko da mi preporuči. Pa, pitaš bibliotekarku. 😀 Čitaš poleđinu knjiga, pa sad zezneš se, onda uzmeš nešto drugo. Istražuješ. I to je jako zanimljivo zato što nekim redovnim putem bi ti možda u nekim ustaljenim stazama išao, ovde si malo nekad i zalutao, pa došao do nekih sumanutih stvari, pa pročitao, pa nije ti bilo najjasnije, ali nekog tog crva usadi u tebi. Ili pročitaš: “Aha, ovaj je uticao na to. OK, hajde da vidimo šta je to što je uticalo.” Kao i kod bendova, tako i kod književnosti. Shvatiš da ima nešto pre. Ja kad sam, recimo, što se tiče muzike, sad ti slušaš kao klinac, lupam, Duran Duran. Vau, to je kultni bend kad sam ja bio klinac. OK, a onda ti kažu: “Pa, da, ali oni su odrastali na Beatlesima.” Aha, šta su to Beatlesi? Hajde da nađemo Beatlese. A, onda vidiš pre Beatlesa je bio neki Elvis Prisli. OK, hajde sada njega da preslušamo. I onda sam u stvari otišao na početak da bih opet došao – paralelno sam ja popunjavao te rupe znanje, a paralelno slušao ono što upravo izlazi. Pa, spomenuo si to šta je izlazilo. Skoro sam baš video negde, podsetio sam se podatke, 1991. godina izlazi prvi Massive Attack, izlazi Nevermind Nirvane, Pearl Jam Ten, Guns N Roses Use Your Illusions I i II, i Crni album od Metallice. Dakle, 5 albuma među 100 najboljih svih vremena – u 3 meseca. Erupcije. Dešavaju se ti momenti.

Ivan Minić: A nema Youtubeu.

Ivan Bevc: Nema.

Ivan Minić: Nego moraš da kupiš nosač zvuka.

Ivan Bevc: Nosač, pa zato se sad i proda 20 miliona nosača zvuka i oni se svi lepo obogate, što je bilo divno za njih. Ali, što kažeš, nije bilo. Da, to je isto interesantno. Duševnu hranu tražiš. Možeš da dođeš do nje. To je ona čudna demokratičnosti tog vremena da svima nam je bilo podjenako nedostupno. I morao si da se iscimaš. To je ono što današnjim klincima teško pada, bilo kakvo cimanje pod znacima navoda. 🙂 Mi nismo znali drugi put. Dakle, ti si mogao da se iscimaš da bi došao do neke ploče, jer nečiji brat ima tu ploču, pa onda odeš s kasetom Maxell ili TDK ili BASF, pa ti onda ti snimi na svom stubu, ako ima nekog Technicsa još bolje, onda to bude dobar zvuk i onda ti to slušaš. Ili pozajmiš od nekog knjigu, pa paziš da ne saviješ, pa vratiš. Jednu knjigu, biografiju Džima Morisona, No One Here Gets Out Alive, i na engleskom smo svi dobili na po 5 dana, pa čitali, pa davali dalje dok nije stiglo do vlasnika opet. Raspadnuta, umašćena, ali tako smo mi to čitali. Zašto? Pa, nema! Prosto nema. Danas ti možeš da uđeš u 10 beogradskih knjižara da nađeš tu knjigu na engleskom. Sad vidim da je izdala i Laguna konačno na srpskom. Tad nije bilo, a svi smo se ložili na Džima Morisana i Doorse. 🙂 Poenta je bila, ako te zanima, ti ćeš naći. Ako si zaista željan nečega, doći ćeš do toga. Onaj materijalni deo, on stvarno nije bio nešto presudan. Dakle, super je bilo ako ti imaš love, pa sad možeš da putuješ, da kupiš ploče ili da ti neko donese i sve to, ali iako ne može – vidi, znaš nekog ko može, pa ćeš otići kod njega.

Ivan Minić: Uvek je bilo, ili ti imaš ujaka ili neko ima ujaka. 🙂

Ivan Bevc: A ujak stari roker ili metalac ili nešto, on ima Iron Maiden album koji si baš hteo da preslušaš. 🙂 I to je tako. Tako da bilo je zaista pitanje interesovanja, volje i želje. Nije bilo pitanje mogućnosti. Mogućnosti su bile svima podjenako slabe. 🙂

Ivan Minić: Rekao si da srednja škola nije baš ovako preterano zanimala i da si kroz nju prošao vrlo skromno. 🙂

Ivan Bevc: Da.

Ivan Minić: Ali si prošao.

Ivan Bevc: Prošao sam, da.

Ivan Minić: I onda je došao trenutak da se opredeliš šta ćeš da budeš kad porasteš, odnosno šta ćeš da studiraš, a samim tim i čime ćeš da se baviš.

Ivan Bevc: Ne znaš ni sa 19, ne znaš ni sa 39, a kamoli sa 19.

Ivan Minić: Za šta si se ti opredelio? Kako je to prosto misaoni proces?

Strah za egzistenciju u turobnim 90-im

Ivan Bevc: To je taj neki momenat kad si ti kao sad umetnička duša, ti si sad neko ko nosi dugu kosu.

Ivan Minić: Ne znam, nisam to nikad imao. 🙂

Ivan Bevc: Ali, hoću da ti kažem da se ti sad uzletiš. Sad opet imaš dobar deo ekipe, koja gde će nego na Ekonomski fakultet. Naravno. Što meni… To i da se obesim odmah. Neki odu na pravni, neki na… Ja jedini, kao i uvek, kao što sam jedini iz osnovne škole došao ovde, jedini biram istoriju umetnosti. Zašto? Pa, eto to zvuči dobro. Veze ti realno nemaš šta se tu uči. Toliko si neobavešten u tom trenutku, da ti ni ne kapiraš da to kad se kaže umetnost misli se na likovnu umetnost. Ja sam očekivao neko renesansno mesto, gde ću ja učiti o svim umetnostima, ali to baš nije to. A paraleno s tim ti stiže poziv za vojsku. Sad to je onako – nadam se da generacije mlađe i ove koje dolaze prosto se neće suočiti s takvim momentima, mada naježim se od ovih politikanstava, tipa, da vratimo mi obavezni vojni rok i slične priče. Da, da, vratite i idite vi. I svi koji se lože na to, neka idu oni. Besmisleno je sve potpuno, a u to vreme vojska em traje godinu dana i samim tim jedno ozbiljno gubljenje vremena…

Ivan Minić: A i potpuno te izmesti iz sociolnog konteksta u kome si bio.

Ivan Bevc: Apsolutno. Vojska je bila mesto koje su voleli samo ljudi koji su živeli u jako pasivnim krajevima u jako teškim uslovima. I on dođe u vojsku, ja sam sreo takve…

Ivan Minić: I njemu je to ekstra. 🙂

Ivan Bevc: Njemu je super. Meni je čovek u vojsci rekao: “Meni je ovde fenomenalno. Ja na mom selu ustajem u 5 da bih nahranio ovce, a ovde spavam do 6:30. Ustanem, čeka me doručak, a tamo sam morao sam da ga pravim.” I sve dalje, dalje i dalje. A ti koji si razmašeno beogradsko dete – nisi ti razmaženo, ali živeo si neki normalni život, po mojim standardima, si u potpunom šoku. Jer shvatiš da je tamo tuširanje jednom sedmično. Itd, itd, itd. 

Ivan Minić: Fakultativno tuširanje jednom sedmično. 🙂

Ivan Bevc: Pa, da. Menja se donji veš, ali između sebe. 😀 I tako. Ja upisujem tu istoriju umetnosti nekako. Položim taj ispit, uz čuvenog Jansona ili Džensona, kako se to sve izgovara. Pročitam ja to, neki test opšte kulture razvalim, ovo uradim solidno i prođem. I odem u vojsku. To je bila kratka epizoda, pošto sam se vrlo brzo iz te vojske izvukao. Jer kad sam došao, shvatio sam, pod jedan, i da je mir, ne odgovara. A, pod dva, počinje vrlo ozbiljan rat. Tako da sam u roku od 7 dana sam ih ubedio da ja nisam za to i oslobodili su me. Ne znam nikog ko je brži bio od mene. To je bila srećna okolnost. Onda sam se vratio u Beograd, otišao na more, naravno, potrošio pare koje sam dobio za ispraćaj. To je bilo jako isplativo. Ja sam rekao: “Mogu ja da svake godine idem u vojsku ovako.” 😀 I onda sam se vratio i krenuo da studiram. I vrlo brzo shvatio, takođe, da taj fakultet baš i nije nešto, da to nije baš tako zanimljivo. Onda je krenuo raspad. 91. kreće ozbiljan raspad. Dakle, teško je objasniti ljudima koliko se sve to brzo desilo i koliko jako brzo jedna ozbiljna, prilično snažna zemlja u svakom pogledu. Dakle, mi smo bili ipak neka vojna sila. Ekonomski smo uvek bili klimavi, ali kao resursi, čoveče, ozbiljna zemlja, more, planine, reke, rude…

Ivan Minić: Pa, dobro, imaš gomilu stvari, što kažu, in-house, jbg, okrenut si sebi.

Ivan Bevc: Mi smo bili zemlja koja je pravila avione. Za početak to da kažemo. I što je najgore, ona se nije raspala u trenucima – pazi, 80-e su bile vrlo turbulentne posle Titove smrti. To su bile one prve hiperinflacije kojih se ja sećam, klimavo sve bilo, ali kad si klinac ti si relativno zaštićen. To matorci handleuju. Ti živiš neko svoje odrastanja. OK, nekad ima, nekad nema. OK, nove Leviske iz komisiona, pa ne mora sad i tako. Preguraš ti to nekako. Ali, kao 90-91. mi realno živimo nikad bolje, tzv. Ante Marković vreme. Dinar-marka 1:7 i slično. I nešto su radnje pune robe. Prvi put ti uđeš u prodavnicu ima Mars čokoladica, a ne samo Najlepše želje i Kraš. Nekako sve počinje da liči – ne moraš više u Trst po neke stvari. Ja sam zaista dete koje je bilo u Trstu da kupi farmerke. I u tom trenutku kreće da se ruši. Zato što ljudi biraju to – da postanu Srbi i Hrvati, a ne Evropljani. I umesto da napravimo taj korak, da uđemo u Evropsku uniju, mi otkrijemo neke naše tribalne porive i onda svi vratimo 100 godina unazad, izvadimo one kame i krene haos. I potpuno si u šoku, jer ti si odrastao – šta mene pitaju šta sam ja, ja sam Jugosloven. Ja sam zaista bio Jugosloven, ne da sam i ostao, ali kao neki mešoviti brak, imam slovenačko prezime, koje je inače mamimo devojačko, imam neki miks gena sumanut. Dakle, ti meni pričaš da sad više ne postoji. Dođeš kući, nema kuće. Kako? 🙂 Odlazim na jedno predavanje na fakultet. Recimo, sećam se jako dobro, drži ga Ivan Đurić, čuveni profesor, predaje istoriju Vizantije. Održi jedno predavanje, zaista harizmatičan lik, on je tada bio kandidat za predsednika. I to je bilo jedino predavanje koje je održao. Nakon toga on imigrira i odlaze da predaje na Sorboni. OK, i to sve onako postaje sve mučnije i mučnije. I ja shvatam da to ne ide u dobrom smeru, ali šta ćeš da ideš na taj fakultet, da živiš taj neki studentski život. Pitaš se za šta studiraš uopšte, šta će ovde biti. Odlazi Slovenija, odlazi Hrvatska. Tamo su neki užasi. Onda polako kreće da se ljulja i ta Bosna. Shvataš ako krene Bosne, biće ozbiljno sranje zato što je Bosna najveći miks.

Ivan Minić: Jugoslavija u malom.

Ivan Bevc: Jeste. Ovde, naravno, orgije nacionalizma, loženje na Miloševića. Ja sam učestvovao – OK, 9. mart sam propustio, ali sam bio od Terazijske česme, Vidovdanskog sabora, ideš na sve moguće demonstracije, protestvuješ. I stalno si manjina u ovoj zemlji. I na svim izborima se nešto ložiš i onda popiješ po ušima, podseti te. Na kraju shvatiš da je to OK i da u stvari pametni ljudi jesu uvek manjina. I ako se ja nađem na istoj strani sa većinom, onda verovatno moram da preispitam svoje stavove, nešto sa mnom onda nije u redu. Ali, to su momenti kada ti zaista osećaš da se izmiče tlo pod nogama. I zaista počinješ da osećaš prvi put strah, jer ne vidiš šta ide ispred tebe. I baš smo podvlačili neke paralele kako je dobar deo zapadnog sveta 90-e godine pamti kao vrlo lepe godine, ekonomski bum u svetu, živelo se fenomenalno. Super muzika, super filmovi. Ceo svet globalno selo postaje, a mi ovde živimo čemericu najstrašniju. To je upravo taj neki moj period, kad je trebalo da se živi najbolje, živimo najgore. 🙂 I ja negde skapiram da ja – u tom trenutku moji roditelji, pošto je moj očuh počeo da radi kao gasterbajter krajem 80-ih, on tu neke 92-93. povlači moju majku i mog mlađeg brata, brata po majci, u Švajcarsku. Uspeva da ih odvede. Ja pošto sam punoletan ne mogu da odem. Dakle, ja ostajem sam ovde. Kraj 92, početak 93. godine. Nemaš posao, fakultet već shvataš da od toga nema ništa. Izgubio sam bilo kakvu volju. Izgubio sam volju da studiram. Počelo je već da se postavlja pitanja preživljavanja. Oni su tamo i oni mogu da pomognu, kad dođu. Doći će jednom u godinu dana iz Švajcarske, ostaviće mi neku lovu koju mogu i oni žive od jedne plate tamo. Dakle, nije to nikakvo ludilo. I ja sad već moram polako da počnem da se snalazim. I tu se dešava jedan momenat koji ja mislim da je formativno jako bitan, a to je – te neke stvari te malo obeleže. I sad ti možeš da kažeš: “Pa, ja bih voleo da možda nisam morao da prolazim kroz sve to i da sam živeo kao moji vršnjaci u Americi ili Francuskoj ili negde.” Međutim, ja tu neku 93. godinu pamtim kao jedan beskrajni niz ozbiljnog egzistencijalnog straha. Da ti zaista nisi siguran baš šta ćeš sutra ili prekosutra da ručaš, snaći ćeš ti, OK, otići ćeš ovde-onde, nešto ćeš da uradiš, neke pare ćeš da namakneš ili ćeš da pozajmiš ili to. Ali, taj osećaj je jako neprijatan. Ljudi vole da idealizuju i romantizuju taj neki život na ivici, na margini. Super je Bukovski, ali ne bih živeo kao on. Volim da ga čitam, ali da baš da spavam pod mostom u kartonu i slično – hladno je, jbg, i ne volim da sam gladan. E, ta 93. je negde meni u kosti usadila taj strah od siromaštva. Strah za golu egzistenciju. I koliko ja ne volim taj osećaj nesigurnost, koliko sam ja negde ziheraš, štreber u tom smislu. Dakle, ja volim da je sve na svom mestu, da je sve organizovana, da funkcioniše, pa idemo dalje onda. I sad kad sam se osvrnuo posle dosta godina, shvatio sam da je to jedno ozbiljno pogonsko gorivo koje ne pušta. To je neki mlazni pogon koji i kad malo posustanem, kad se setim toga, turbine prorade, DRS se pali i ubrzavamo. 🙂 Nije možda lepo i imao sam u životu kasnijih situacija i u poslu, kad sam radio na nekim mestima koje možda ne mogu da nazovem najlepšim iskustvima u životu, ali su bila jako korisna. Tako da ne preporučujem nikome da živi 93, ali ako se već nađete u situaciji gledajte da iz toga izvučete najbolje moguće, a to je volju da se ide napred i da se ne živi tako, da se živi bolje.

Ivan Minić: Znaš šta, ja se toga sećam kao baš klinac, ali se sećam…

Ivan Bevc: Ali, bio si ipak zaštićen. Tvoji su bili gromobran verovatno.

Ivan Minić: Naravno, ali jesam bio dosta dobro informisan, plus smo mi imali negde porodičnu situaciju. Tata se tada razboleo u najnezgodnijem trenutku, itd, a on jeste bio apsolutno stub porodice. Keva na svoj način, on na svoj način. Bio je dosta teško, komplikovano, stresno, itd, ali je postojao taj neki osećaj, barem je to bio moj utisak, ja jesam bio dete, ali star-mali i onda baksuz…

Ivan Bevc: Pa, dobro, to je u redu.

Ivan Minić: Taj neki osećaj – jako je loše, užasno je loše, ali ne postoji 30 godine traume pre toga, nego sad je loše. Daj sad da se skupimo, da preguramo nekako na mišiće, jebem mu mater, mora jednom proći. 

Ivan Bevc: Imali smo rezerve, to je činjenica.

Ivan Minić: Prvo, imao si taj neki pristojan, normalan život pre toga.

Ivan Bevc: Jeste, jeste.

Ivan Minić: Ja se sećam, moj otac je bio gomilu hobija. Sve što je imao od hobija smo rasprodali tokom tih godina. Ostalo je od mora foto-aparata ostao je jedan.

Ivan Bevc: Ali, to je u redu. Prosto zna se šta je bitno.

Ivan Minić: Ali, imao si nešto, imao si neku rezervu. I imao si taj momenat – dobro, jako je loše, ali proći će. 

Ivan Bevc: Tako je, tako je.

Ivan Minić: Jednom. Ne može trajati večno. Koliko može da traje? Ne znam, ali ne može večno. 

Ivan Bevc: To je mantra koju ponavljaš, koja te održava.

Ivan Minić: I činjenica – u tom obliku i taj način nije trajalo večno. Imalo je reziduale koji su beskonačno, neki traju i danas, ali nije postojao taj momenat da je ta akutna kriza i potpuni haos nisu trajali večno. To je onaj momenat koji je kod moje generacije u nekom zrelijem dobu triggerovala korona. Jer ti sa koronom si – počelo je pa dobro, biće to dve nedelje i onda će sve da se… Vidi, neće! A kad će da prođe? Pa, možda nikad ne prođe. OK, onda je počeo rat, pa je onda sve prošlo. 😀 Jer rat ima tu situaciju da normalizuje sve ostale.

Ivan Bevc: Da, da učini sve ostalo benignim.

Ivan Minić: Ali, postojala je nada da može da bude bolje. I imao si čemu da se nadaš. To je bio stres test – stres test kada preživiš prva dva udara, neće više ništa da se desi. Biće to sve OK. Naravno, ko god je to preživeo, a seća se toga, i dan-danas se nije oporavio i ima tog hrčka unutra koji grebe svaki put kad dođeš negde na rizik egzistencije. Ali je postojao taj momenat nade da će stvari biti bolje i jednom će biti OK. Drugo, ono što je, recimo, nama porodično bila velika stvar, a sigurno ne samo nama, mnoge porodice su imale te situacije, a to je – možda se meni i jedu Torblerone, ali ja znam da je moj stric u Sarajevu i to je jedino bitno.

Ivan Bevc: Tako je.

Ivan Minić: Da se čujemo da je on OK. I dok se nisu svi izvukli, dok se nije prepakovalo pola Jugoslavije s jedne na drugi kraj, ništa drugo nije bilo u tom trenutku važno. Mnogi ljudi su izgubili bliske ljude, mnogo besmisla se istovarilo na to podneblje, ali oni koji danas pričaju o tome su preživeli sve to i to je u principu…

Ivan Bevc: Tako je, oni su srećnici, tako je.

Ivan Minić: Jedino što je bitno. E sad, to su jako osetljive godine za nekog kao što si ti. Moj ujak, koji je moj heroj odrastanja i suštinski moj stariji burazer, je tu negde tih godina. Prošao je manje-više isto kroz tu celu stvar. I znam koliko je uvek tražio te neke prilike za neko iskustvo, što vrlo često – kad nemaš para, ti nađeš načina da to doživiš bez novca, uz malo više cimanja i svega toga. I sećam se za njega, koliko mi je bilo interesantno sve te neke besmislene stvari da bi imao za džeparac. OK, njemu nije bila ugrožena bazična egzistencija, ali sve ono ostalo što želiš da imaš, osim hrane u tanjiru…

Ivan Bevc: Mlad organizam, a prihodi niski. 🙂

Ivan Minić: Jeste. Kako je u tvom slučaju bilo? Kažeš da je 93. bila jako teška, šta su bile stvari koje si šljakao i šta je ti bio prvi posao za koji si u fazonu: “Sad imam posao! Ne baš palačinka i sve, ali posao!”?

Blefiranjem do prvog ozbiljnog posla

Ivan Bevc: Znaš šta, ja sam te 90-e između ostalog prebrodio dosta i zahvaljujući tadašnjoj devojci, odnosno njenoj porodici. Da ih spomenem moram, prosto porodica Komadina, koja su mi bili drugi roditelji. To je bila veza od nekih 6-7 godina. I kad imaš 20 i nešto, to je stvarno duga i ozbiljna veza. Tu su odigrali ulogu u nekim stvarima. Značilo je kad imaš neke figure koje su kao roditeljske i kad znaš kao da ima negde tanjir supe da se pojede, da prosto nećeš baš ostati na ulici. A kad tvoje roditelje biološke, majku i očuha, nemaš i nemaš to uporište, jako je bilo bitno da imaš neku zamenu. Oni su bili stvarno izuzetna zamena i zauvek sam im zahvalan na tome. To je bukvalno krenulo traženje, radiš ovo-ono, a u stvari jako je bilo teško i naći bilo kakav posao. Para nema, nema, pa nema. 🙂

Ivan Minić: Dobro, i privreda je stala. Sve je stalo.

Ivan Bevc: Sve je stalo. Sve je bilo nešto trange-frange. I ja se sećam, da bi se nešto desilo, trebalo je da se prvo desi sa ekonomijom. Značilo, trebalo je da se dogodi Avramović i dinar-marka 1:1.

Ivan Minić: 24. januar 94.

Ivan Bevc: E, upravo to.

Ivan Minić: Deda Avram. 🙂

Ivan Bevc: Deda Avram, da. Smejurija jedna kad pogledaš današnji – tada je to delovalo kao ekonomsko čudo. Samo je trebalo odlučiti da se ne štancuju pare, jer ja se sećam da smo pre toga mi – kao hoćeš da izlaziš za vikend, onda promeniš 5 maraka u petak, a drugih 5 čuvaš za subotu, jer ako promeniš sve u petak, u subotu to ne vredi, a ti treba da odeš da popiješ svoja dva-tri piva u KST-u i izđuskaš se i imaš iluziju života, je li. E, tako da je to bilo to. I sećam se, da, to je bilo jako smešno. Našao sam bio neki… Hajde, radiš te neke sitne posliće, nešto da uzmeš neku kintu, bukvalno danas za sutra. Negde ćete platiti ako mogu odmah. I ja se sećam, gledaš one oglase u Politici, Novostima, gde druge. I ja vidim oglas, traži se čovek sendvič. Šta je to? To je onaj vid reklamiranja, što je valjda još u Americi postojao 40 i 50-ih. Ti staviš na sebe onu tablu, napred tabla, nazad tabla, i na njoj neka reklama za nešto. I šta radiš? Ideš kroz grad. Samo ti fali ono zvonce. To nismo dobili! 🙂 Ja kao klasičan idiot, prvi dan obuvam martinke i u martinkama 50 puta idem od Slavije do Kalemegdana. Fasujem žuljčine najgore. Sledeći dan su ipak bile starke. Ali, to ti plate, recimo, 5 maraka za tih 5 sati. Vau! Tih 5 maraka, sad da opet objasnim ljudima, s tih 5 maraka si ti mogao ozbiljno da se najedeš. Šta ćeš više u tim godinama? I sad odlazim jedan dan, drugi dan, treći dan. Četvrti dan mi dolazimo, kreće kiša. Šta sad da radimo? Ovaj majstora kaže: “Jbg, klinci, danas nema posla, pada kiša!” I ja gde ću, šta ću, sad tu sam već došao da se nađemo kod nekog trga, i ja hajde da odem kod mog drugara Pece, koji radi tu dole u firmi Elektro Kovin u Jovanovoj, baš kod Instituta za strane jezike. On je počeo tad da radi u firmi gde je moj ćale. Popijem kafu, razumeš, kod mene, da se malo isćaskamo, pa da idem kući. I to su ti momenti, klik-klik. Ja dolazim, bla-bla, mi krećemo. To je čovek s kojim sam sedeo u srednjo školi u klupi, godinama do najboljih prijatelja i dan-danas. Dok on pravi kafu, ja, naravno, uzimam novine da gledam oglase za posao. Jer šta ćeš?! I ja vidim traži se osoba koja poznaje film za rad u video-klubu Sinđelić. U mojoj glavi Sinđelić jednako fudbalski klub Sinđelić jednako kafana Sinđelić. Ali, to tako daleko deluje kad si klinac. To tamo negde ka Učiteljskom naselju. Ulica Sinđelićeva br. 6, javite se u 17 časova. Znači, piše ti kada da dođeš. Tako je izgledao oglas. Ja pitam ćaleta od ovog mog drugara: “Čika Pero, pa gde je ova Sinđelićeva? -Pa, tu kod Vuka.” Pazi, ja živim tu, groblje. Kod Vuka? OK, spremim se ja i odem. Dođem tamo, 50 ljudi čeka na razgovor. Brate, šta je ovo? Ali, svi traže posao, svi tako neki kao ja, malo stariji, malo mlađi. Ja u tom trenutku imam 22 godine. A ja imam specifični situaciju. Meni je crkao video nekoliko meseci ranije i ja realno nisam baš gledao te nove filmove, ali pošto tako čitam novine, pratim, ja sam u suštini znao o čemu se tu radi. Znao sam ko je dobio Oskara, znam da je Brus Springstin radio muziku za Filadelfiju. I tako, sve te sitne gluposti. I ja dođem na red tamo i oni me: “Hajde, preporuči nam ova tri filma.” Ja pogledam i preporučim. Znam ko glumi, znam o čemu se radi. “Bravo, dečko!” Znači, od svih 50 ljudi mene izaberu koji nisam pogledao nijedan film. Ali, pazi, kako da kažem, blefiraš. U životu moraš da znaš da blefiraš. Ja sam još par puta u životu ozbiljno izblefirao. Vidi, možeš da izblefiraš jednom, nakon toga moraš da nadoknadiš to što ne znaš i onda to nije blef. Ali, ako misliš da ćeš se blefiranjem voziti predugo, to je greška. Prime oni mene i ja, naravno, šta ću, pozajmim neki video dok mi moji nisu došli i doneli novi iz Švajcarske. I krenem, 4-5 filmova svako veče. Gledaj pola filma, ako je baš dobar, ogledam do kraja. Ovu većinu gluposti ogledam pola sata, vadi, pola sata, vataj beleške: ko glumi. Napravim ja sebi ozbiljnu bazu. Čitaš one omote, sve. I ja sam za dva-tri meseca postao bog i batina tu. I počeli ljudi da dolaze zbog tebe, umeš da preporučiš film. Onda skapiraš da u stvari si negde u duši dobar trgovac, a meni je jako zanimljivo. To je nešto – OK, naravno, to razvijaš, ali moraš da imaš valjda i neki gen za to i neku socijalnu inteligenciju da prosto umeš s ljudima. Da imaš barem neko zrno šarma i da ih čitaš i da umeš da im se prilagodiš u tom trenutku, ali da ih ne zezaš, nego da zaista znaš. Pa, ako mu dam glup film, mogu jednom, drugi put nema. Ili umeš da kažeš: “Nemoj, taj film je sranje.” Mene gazdarica htela da ubije tad. Ja kažem: “Da, ali doći će i sutra.” Dođe sutra, kaže: “Hvala ti.”

Ivan Minić: Najbolja stvar na svetu kad kažeš konobaru: “Donesi mi to”, a on…

Ivan Bevc: “Te orasnice stoje dugo. Nemoj.” 😀 Ali, bukvalno to. Pazi, to je bilo godinu i po dana rada. Malo je to time-consuming. Ti dođeš na posao u pola tri, radiš do pola deset. Znači, u kontri si sa svim prijateljima. Dođe subota, ti radiš od pola jedanaest do pola deset. Dođe nedelja, u nedelju ne možeš da stojiš na nogama, spavaš, odmaraš se od tog tempa rada. 🙂 Ali, s druge strane, stvarno gomila nekih likova ti ulazi, upoznaješ jako mnogo ljudi, pričaš s njima. Oni dođu, ti im napraviš kafu nekima koji su ti gotivci. Ja sam par prijatelja upoznao tamo. I dan-danas sretnem neke ljude koji mi se jave na ulici i koji me znaju iz video-kluba, a znam koji je broj njihove članske karte. 😀 To je posebna vrsta ludila! 😀 Nema veze, jako zanimljivo iskustvo. Međutim, posle godinu i nešto dana malo zamor kreće, malo kreće i taj odnos sa vlasnicima da se kvari, jer, Bože moj, ako praviš dobre pare, on treba mnogo para da ti da, onda njega to svrbi, iako ja imam samo procenat od njegove zarade, opet nekako on traži način da to malo smanji i hajde. Nije to baš… Rastali smo se relativno brzo. U jednom trenutku – za dva dana se raspalo. I ja se pokupim i odem, ali tad sam naučio još jednu stvar: Kada napustiš posao koga ti je dosta, to je jedan od najboljih osećaja na svetu. Kad izađeš odnekud, kao da si skinuo 100 kila sa ramena i hodaš na ovakvim vazdušnim jastucima. Ja sam tad već imao ideju da otvorim svoj video-klub. Prosto, pričao sam sa tadašnjom devojkom, veliki stan, dva ulaza, ovaj ulaz ima veliku prostoriju pored. Hoćemo tu? Hoćemo. Znači, nema plaćanja nikakvog zakupa. Može? Može. Ja sam već imao te kontakte. I stvarno u roku od 4-5 meseci otvorim svoj video-klub u Njegoševoj ulici. Tačno iznad sadašnje Crne ovce, gde je sladoled. I taj video-klub je radio 3 godine i nešto. Do bombardovanja. I radio je super. OK, tad sam naučio jednu stvar, a to je da si sam sebi najgori gazda. Ja za 3 godine sam radio i mrtav bolestan i ovakav i onakav. Jedino par puta sam ga zatvorio kad sam otišao na more i to je bilo to. Ljudi uzmu kasetu, kažem: “Ne radimo 15 dana. Kad se vratite, plaćete jedan dan.” Pa, onda oni dođu i uzmu gomilu kaseta i tako preguramo to. 🙂 Ali sam ozbiljno radio. I to je donosilo u tom trenutku jedan prihod koji uopšte nije bio zanemarljiv. Sad koliko su tad bile plate, ne mogu da lupetam, možda 300-400 maraka, ja sam uspevao da mi ostane 1000 maraka mesečno, što je 97-98. bilo jedna prilično komotna…

Ivan Minić: Beskonačna količina para. 🙂

Ivan Bevc: Da, da. Kao soma maraka. Soma maraka je bio pojam. Soma makara je bio život. To je bilo to. A, paralelno sa tim skapiraš, takođe, da imaš tu i neko vreme, da imaš i interesovanje, neko znanje si skupio. Čitam, kupujem i dalje stranu štampu. Jako sam voleo da kupujem ove engleske filmske časopise: Empire, Total Film, da se informišem o novim filmovima, da znam… Ja sam tu bio jedini vlasnik video-kluba koji kad dobije film, on zna šta je, jer sam već pročitao najave. Stižu pirati iz bioskopa, snimani kamerom, ne pitaj, ali…

Ivan Minić: Sećam se.

Ivan Bevc: Sećaš se, ali, vidi, to se radilo. To puno čitanja shvatiš da imaš neku elokvenciju, imaš i neki dar da malo i napišeš nešto. Piskarao sam tu i tamo i neke pričice i ovo-ono, ali jako me je ložila ta priča da pišeš za novine. Znaš, pisanje za novine je tad bilo top. I ja se sećam, časopis koji sam jako voleo iz tog vremena je bio X Zabava. To je bio pop-kulturni časopis, koji je uređivao Pera Luković i koji je izlazio kad izađe, kad skupe pare da ga objave, ali to se dešavalo barem jedno 7-8 puta godišnje. 🙂 I to je isto bila jedna Biblija mog odrastanja i malo nekih ozbiljnih godina, ali neki prirodni nasledik tog ritma koji me je oblikovao. I tu su zaista pisali vrlo ozbiljni likovi, kojima ja – osećaš da im nisi ni do kolena. Ja vidim da su oni raspisali konkurs, da se pošalje tekst, pa pobednik će moći da postane novinar tu. Ja kao imam vremena, radim u video-klubu, nekad se desi da ti niko ne uđe po pola sata, 45 minuta. Imam sad neki primitivni laptop, crno-belog ekrana, težak 15 kila, 386, recimo, ali, vidi Word procesor radi. I ja napišem neki sumanut tekst na temu šou programa Gale Videnović, koji se emitovao na RTS-u, koji je bio toliko tragičan da sam ja  – znaš ono kad se smeješ, a oni nisi to želeli. Gost Sergej Trifunović. Sve je bilo pogrešno. Sergej OK, ali je u tom šouu je bio pogrešan. Imaš sve vreme onaj transfer neprijatnosti dok gledaš, ali nekako dobro je. Ja napišem prikaz i pošaljem. Kad će izaći sledeći broj, nemam pojma. I izađe sledeći broj posle dva meseca. E, to su oni momenti kojih se sećaš u životu. Što kažu, kad budem umirao, sećaću se i tog. A to je da kupujem to na ulici od koloportera, jer tu se prvo pojavi, pa onda stigne na kioske. I krenem da listam, listam, listam. I vidim svoj tekst. I to je onaj momenat kad se sve zamrze oko tebe. To je Bulevar kralja Aleksandra, ali nema – tišina je, nema saobraćaja, nema ničega. Kao u filmu. Ja ne mogu da dišem. Vraćam se. I čitam. Dakle, tri teksta su objavili. Ja sam tu pobedio, neka devojka je tu bila, s kojom ne znam šta je bilo, treći je bio Dimitrije Vojnov. 😀 Eto! I kao pozivamo da se jave redakciji. Iskulirao sam jedan dan da se ne javim odmah, nego sutradan.

Ivan Minić: Da, ne budeš dovoljno lak.

Ivan Bevc: Da ne budem toliki paćenik. I ništa. Javim se, oni me pozovu, upoznam se sa redakcijom. To je bilo kao odlazak na hodočašće. Dakle, kao da sam otišao na hadžiluk u Meku. Prosto, odlaziš u redakciju svog omiljenog magazina. Sve ti je sumanuto, ali oni te tamo primaju najnormalnije. To je bilo vreme dok je Pera Luković stvarno je bio još uvek normalan, i bio kul, i bio je sve OK. Mislim, čovek koji je bio idol meni tada. I ja kreće da pišem. Hajde, izmisliću rubriku Top prikazi video-filmova koji nisu bili u bioskopima. I krenem od toga. I za dve-dve i po godine ja izrastem stvarno u saradnika koji je na kraju radio čak i cover story, X files. Poslednji broj X Zabave je zapravo bio moj cover story X files na 10 strana. Jer kao veliki fan X filesa sam znao sve o tome. I napisao sam tekst koji su barem jedno 10 godina posle toga pozamljivali, krali razni domaći novinari. Nalazio sam čitave delove mog teksta u tuđim tekstovima, ali nema veze. Neka kradu od dobrog. 🙂 Tako da sam paralelno, dakle, pisao za novine. Pisao sam i za tadašnji magazin Evropljanin, koji je uređivao pokojni Ćuruvija. Radio isto neke zanimljive stvari, neke zanimljive intervjue i slično. I onda je došla 99. I onda je došao taj 24. mart. OK, devojka sa porodicom se skloni u Makedoniju, jer tamo imaju rodbinu. Otac njihov, inače, radio je – on je doktor bio, radio za praktično MUP. Tako da je on otišao ne znam gde. Ja sam ostajem sam tu u tom stanu ogromnom i držim taj video-klub. Čuvam stan, radim i gledam šta će da bude. 🙂 Tih, koliko, 70 i nešto dana trajalo… Jako čudan period. Jako čudan period. Sećam se da sam tad propušio. Pušio sam nešto kao klinac, pa prestao. Tad sam propušio iz nervoze. Sećam se da sam radio jako dobro. To je bio onaj momenat reakcije na to – odjednom naše televizije ne puštaju više američke filmove. Kao gledaćemo ruske filmove i kineske. Važi što ćemo da gledamo ruske filmove. Tri dana kasnije red ispred video-kluba. “Daj nešto normalno da se gleda, ne mogu više da gledam Kekeca”, ili, “Idi i gledaj ruski rat film, dobar je, ali ne mogu više.” Sećam se, tad je izašao Matrix, recimo! 😀

Ivan Minić: Tad je izašao Matrix na Politici. 🙂

Ivan Bevc: Između ostalog. Kako su nam kvarili posao, idioti! Ali, nema veze. 🙂 Znači, tad je posao cvetao. Znači, mesec-mesec i po dana ja sam se davio u parama. Dođe čovek i nemaš šta da mu izdaš na kraju dana. Cele noći ti rade video-rekorder, presnimavaš hit filmove da bi imao dovoljno sledeći dan – rezervacije se pravile. Dok nisu krenuli da bacaju kasetne bombe. Ne kasetne, nego one grafitne. Grafitne, je li, koji imaju nezgodnu nuspojavu da nema struje. I onda ne može da ti vrati film, jer je ostao u videu, ne mogu da gledaju i tako. I onda odjedanput više ne razađuješ ništa. Ali, OK, napravio sam neku rezervu.

Život nakon bombardovanja: IPS i Tuck Vision
Tu sad to su ti neki momenti kad ti se isto život menja. Ta veza je trajala već dugo, 7 godina, i bila je negde – pa, hajde da kažem, ona je ušla u jednu tešku kolotečinu, ali šta sad? To je to valjda, lepo…

Ivan Minić: OK je.

Ivan Bevc: OK je, da. Ona devojka predivna i predobra, ali tu davno nema žiške nikakve, nikakvog žara. Ali, ta distanca između nas u stvari tebe ubaci u neko preispitivanje ozbiljno. I skapiraš da to stvarno nije to i da je možda trenutak da mi to ipak završimo. Sa druge strane, zeznuto – ti si svoju egzistenciju vezao za tu porodicu, imaš video-klub u tom prostoru i sve ostalo. Ali, ti shvatiš da ne može to više i da se osećaš kao idiot i da to više ne funkcioniše. I, kažem: “OK, hajde da završimo.” I ja u nekom trenutku spakujem stvari, iselim odatle, izbacim video-klub, prodam sve kasete, uzmem neku lovu koja je bila dovoljna za nekoliko meseci života. U tom trenutku su bile, ako se sećaš, i Sega Mega Drive konzole. Imao sam da ubacim u neki klub kod nekog drugara. To su kapale neke pare, a ja sam otišao na more. Upoznao neku devojku, dogovorili se, otišli na more zajedno. Znači, sve se promenilo. Ja smršao dok je bilo bombardovanje 15 kila, jer sam se, naravno, u toj dugoj vezi i ugojio i sve ostalo. Smršao, našao drugu devojku, otišao na moru. Na moru nema ljudi pošto je prošlo bombardovanje. Sve je jeftino. Dakle, fantastično letovanje. 🙂 A onda se vraćam sa mora i kažem: “OK, šta ću sad sa svojim životom?” Dakle, one pare se troše, posla nema, ovde sam isekao granu na kojoj sam sedeo, imam 27 godina. Onda naučiš da ti novi počeci, naročito kad živiš u Srbiji, su neka normalna stvar. Ali, da su negde isto dobra stvar. Da jednostavno izbace te iz zone komfora u kojoj si dugo bio i gde si realno stagnirao i poslovno i intelektualno i emotivno. U svakom pogledu i da je možda vreme da kreneš dalje. I počnem da tražim opet posao, da vidim šta će biti. I tu sad se desi opet jedan vrlo zanimljivim momenat, gde ja vidim da traže – otvorili su prodavnicu muzike u Beogradskom izlogu dole u podrumu, IPS tadašnji. Oni su držali Bilet servis, imali su prodavnicu stranih knjiga i upravo su stvorili music store. Sa rezancima, naravno, narezanim bugarskim i ostalim diskovima, ali to je tako bilo tada. To je, dakle, početak neke 2000. godine. Ja se prijavim, isto razgovor, sve OK, prođem. Uglavnom sam prolazio u životu u takvim razgovorima. Provalim da su i vlasnik firme mlad i njegova žena je mlada, da su vrlo kul ljudi, normalni ljudi, da tu radi skroz OK ekipa. Iako nije neka lova i ti počneš za 200 nečega, šta god tad bilo, evri, marke, više se ni ne sećam. Ali, opet to te hrani, to ti daje da preživiš. 

Ivan Minić: A i radiš, brate, nešto na šta se ložiš, što dosta pomaže.

Ivan Bevc: Jeste, jeste, apsolutno. Radno vreme šest sati – kul. Smene – kul. Svaki drugi vikend se ne radi – kul. Imam 27 godina, brate, mogu volu rep da iščupam. Sve može. I radio sam tu nekih godinu dana u radnji i onda kao: “Ti deluješ da bi mogao da radiš i nešto bolje od ovoga. -Pa, šta mi nudite? -Pa, hajde da ti pomogneš da radimo nabavku. Komunikacija sa dobavljačima. Dobićeš svoj kompjuter. -Kompjuter? Dobiću svoj kompjuter? Imaću vezu sa internetom? Vau! Dobiću vizit-kartu.” Sve je to kul. Oni su casual ekipa bili, nije tu bilo i dalje – ja sam, inače, jedinu svoju kravatu u životu stavio iz zezanja za neku Novu godinu i to je bila jedina kravata mog života. Odelo nikada nisam obukao u životu – sad ću da napunim 50. Znači, može sako nekad na farmerke i to, ali eto – ne hvalim se, prosto kažem kakav sam čovek, ništa drugo. Ko voli – super. Neka cveta hiljadu cvetova. 🙂 I počinjem tu da radim. OK varijanta što opet uspevam da pronalazim te neke tezgice, da malo pišem nešto. Počinjem uskoro da pišem i za Yellow Cab, koji je u tom trenutku bio u uzletu i tu priču polako razvijam. A, što se ovoga tiče, tu radim još godinu dana i nakon toga opet kroz poslovne kontakte upoznajem čoveka koji je vodio video sektor u Tuck Visionu. Ako se sećaš, Tuck Vision je bio najozbiljnija filmska distributerska kuća kod nas. Oni su tada imali ugovor sa Warnerom, što uključuje i New Line Cinema, a to je bitno zbog Lord of the Rings. Mislim da su imali Fox. I radili su jako dobro. I ponude mi da pređem kod njih, kao da radim marketing, pošto sam se ja ovde više bavio nabavkom, ali treba im marketing, deluje da sam dobar za to, pa kao za video sektor. Ja kao – plata nije kao neka velika razlika, ali izazov, filmska kompanija, filmovi. OK, ovde sam radio muziku, nabavku i to je super. Ali, sad je ovo neki novi nivo. Oni su imali Tuckwood bioskop tada i sve. Znao sam za neke likove koji rade tamo, koji su velike face. Ja kao: “Hajde da pređem.” I sad pazi, iz jedne firme koja je bila ustrojena jako – mi smo se zezali posle, taj IPS je stvarno bio Google pre Googlea. U smislu da je imao taj neki momenat, radilo se sa lepim stvarima, ali vrlo negde opušteno. Uvek dolazi sve odozgo, a pošto su vlasnici bili dosta kul, to su bili ljudi koje ja srećem na koncertima u Domu omladine, sretnem ih na Adi voze bicikl. Odmah shvatiš…

Ivan Minić: Normalni ljudi.

Ivan Bevc: Normalni ljudi, vrlo normalni ljudi. Desilo se svašta posle i OK, ali ja ružnu reč za njih nema u smislu odnosa prema zaposlenima. Kad je krenuo posle, to je druga priča bila, ali ja ih pamtim dobro. Ja prelazim u ovu firmu, koja je drugačija. 🙂 Tu u stvari upoznajem kapitalizam, ali pravi. Dakle, vrlo surov, vrlo profit-oriented, ali u nekom smislu da je samo to je OK. Prosto je neki način upravljanja, koji se meni nije dopadao i koji se dosta zasnivao na pritisku, na nekim lošim odnosima, što je šteta zato što je to bio izuzetno kvalitetan kadar. Tu ostajem godinu i po dana. To je bio dosta heavy period u mom životu i svašta nešto tu nije bilo dobro. Privatni život i ovo, ali je bila dobra škola. Znači, vraćam se na onu 93, koja je bila isto dobra škola. E, ovo je 2002-2003, kad u stvari skapiraš: OK, možda sam se ja malo zeznu što sam otišao iz one firme, ali hajde sad da vidimo šta ćemo. Odradim ja tu godinu i po dana. I sad kad premotam film isto, bilo je teško iskustvo i bilo je slučajeva kad ideš na posao, a imaš onaj čvor u stomaku, ali hajde, živiš od toga, nemaš ti sad tu mnogo izbora. Međutim, na kraju benefit tog posla je bio: OK, naučio sam svašta, stekao sam zanimljive kontakte i ozbiljan socijalni kapital. Dakle, ja sam odande izašao sa kontaktima sa ljudima koje su tamo radili, koji su nakon toga u sledećih 10-15 godina postali vrlo ozbiljne face u biznisu u različitim stvarima. Radio sam i sa Markom Čkonjevićem, i sa Draganom Jeličićem, i sa Dejanom Petričevićem. Dejan je bio direktor Beogradske arena. Dragan Jeličić je mislim i dan-danas urednik film na Pinku, verovatno najveći poznavalac filma kod nas. Marko Čkonjević je bio direktor marketinga u Cineplexxu, u IMCF-u, sada vodi svoju firmu Fame. I to su ljudi… Ivan Hinić, s kojim sam radio isto, koji sada direktor u Cineplexxu. Znači, to su sve na kraju ostvareni, uspešni ljudi, sa kojima sam ja nakon toga u kasnijoj karijeri jako lepo sarađivao. Vlada Sretenović, direktora marketinga u Blicu, pa direktor Blica. To su ozbiljni igrači i sjajni ljudi. I nikom tamo nije bilo mnogo lepo, ali su svi oni jako puno naučili tamo i odneli nešto odande, neki kvalitet. E, onda se dešava jedan zanimljiv preokret. Ja na nekakvoj žurci srećem vlasnike ove firme u kojoj sam radio, koji me pitaju kako sam, šta radim. Ja kažem: “OK sam. -Pa, kako ti je u toj firmi?” Ja kažem: “Pa, onako.” Bilo je još koliko-toliko OK, a onda se desilo ubistvo Đinđića, onda je bila ta drama. Sećaš se vanrednog stanja, Sablje i sve, a onda je to isto malo uticalo na posao, a to je onda uticalo i na plata i sve ostalo. I ja kažem: “Mislim da bih menjao posao.” Oni se značajno pogledaju i nakon toga dobijem poziv. Dobijem poziv, dođem na razgovor, da bi oni voleli da se ja vratim, da im je žao što sam otišao, da bi želeli da im vodim strane komitente. Dakle, da nabavljam muziku iz inostranstva i te stvari, i malo da se pozabavim tim marketingom koji kod njih u suštini ne postoji. Dogovorimo se oko uslova, koji su bili vrlo OK u tom trenutku, i ja pređem. Ovi su u međuvremenu porasli dosta, krenuli da otvaraju ove IPS shopove, onda je bio onaj Mamut, sada Vulkan u Sremskoj. To je bila ozbiljna revolucija. I to raste. To postaje vrlo respektabilna firma koja se širi. Ja prvi put u životu dobijam zadatak, recimo, da odem na sajam u Kan, sajam muzike MIDEM, što je onako ozbiljno iskustvo. Ti ideš sada i pregovoraš sa nekim dobavljačima u Francuskoj usred zime u Kanu, gde je 20 stepeni. Prvi put vidiš da taj posao može da bude i zanimljiv, jer tu imaš svega i svačega. I počinjem da postavljam taj marketing na neke zdrave osnove. I paralelno se dešava – ja sve više pišem za razne neke magazine. To su neki moji dopunski prihodi, od kojih ja uspevam da organizujem svoj život, da živim koliko-toliko ipak udobno. To je neki period kad ja upoznajem i moju sadašnju suprugu, ulazim u vezi s njom, tako da se i taj privatni, emotivni deo sređuje. I, hajde da kažem, od tog momenta, tek 2003, ipak kreće taj neki lagani uspon, koji je sve vreme išao lepo i što je dobro. Nije bilo nekih velikih turbulencija, bilo je teških momenata, jer prolazimo svi kroz to, ali nekako ipak ima svoju uzlaznu liniju. Tu sam radio još par godina, postavio stvari dosta dobro dok nisam u nekom trenutku da stvari postaju lošije. Ne po mene konkretno, moja plata je bila dobra, moji uslovi su bili dobri, ali shvatiš da je ideja o širenju nije baš na najzdravijim osnovama i da se, recimo, radi ono što se meni ne dopada, a to je: “Hajde ovi što im dugujemo pare sačekaju još dva meseca, da mi otvorimo još jednu knjižaru od tih para, pa ćemo onda da im…” A onda to bude tri meseca, onda to bude šest meseci. Onda ja dogovorim neke stvari, kad treba da platim, nema para da se plati. “E, reci im, biće sutra.” Ja kažem: “Biće sutra”, onda ne bude sutra. Onda moj obraz kreće da se kruni. I ja shvatim da u jednom momentu ja imam veću platu nego budžet za marketing od firme koja u tom momentu ima 5-6 knjižara. Tu nešto nije u redu. Ali, opet ono šta sad? I onda opet su to ti neki momenti kad čovek stvarno se pita je li ovo Trumanov šou, je li mene neko zeza, kako se te stvari tako dešavaju. 

Lov na licencu za City Magazine

U momentu kad ja razmišljam gde ću i šta ću, srećem neku poznanicu na ulici, koja mi ovako – to je kraj 2005. godine ja mislim, da – ona me zaustavlja i kaže: “Google sam te.” Pazi, Google već tad bio ozbiljno sredstvo za traženje. Ja kao: “Što mene? -Pa, počela sam da radim u nekoj strani firmi, pa treba nam čovek kao što si ti. -A kakav je to čovek kao ja? Šta sam to ja? -Hajde, daj mi broj telefona, zvaćemo te.” Misteriozno, OK. To se dešava neki novembar-decembar. Zovu mene. Ispostavi se da je to firma koja je lansirala onu priča knjiga na kioscima. Sećaš se, Ime ruže, 300 hiljada uz Večernje novosti i slično.

Ivan Minić: Kako ne.

Ivan Bevc: To je bila španska firma, Media Sat, sa sedištem u Madridu. Licencu da rade za njih otvori firma ovde. Uzela je Maja Ateljević, žena koja je radila Vijestima kao direktorka marketinga i odradila taj posao sa Špancima i rekla: “Mogu ja da vam vodim ovaj deo Evrope.” Žena izuzetno vredna i sposobna i pametna. I uzela to da radi, a onda je shvatila da bi dobro došla neka vrsta urednika, tj. čoveka koji dobro poznaje…

Ivan Minić: Će da se bavi time. 

Ivan Bevc: Da se bavi time u smislu da pravi te kolekcije, da zna koju muziku, koje filmove, koje knjige, kolekcije da sklapamo i da nudimo. Pazi, radila se cela bivša Jugoslavija, plus Bugarska i Rumunija, što je ozbiljan zahvat. Ja odem na razgovor s njom, to dobro prođe. Nakon toga, prvi put u životu uradim razgovor preko Skypea, što je meni bio ozbiljan šok, sa Špancima u Madridu. 🙂 Da oni vide kakav sam ja. Prođe sve dobro, ja dobijem info da me primaju za bolju platu, za obuku od 8 dana u Madridu i garantovano ozbiljna putovanja. Znači, ceo region, plus povremeni odlasci u Španiju. Kako bih ti rekao, zvuči dobro. Posebno u situaciji gde si se ti već nakupio neke gorčine i nezadovoljstva i toga da se u stvari tvoje ono što govoriš ne sluša. I da skrećeš pažnju da neke stvari nisu dobre, ali to… OK, svako ima pravo da vodi svoj posao kako želi. Ja tu saopštim da odlazim. To bude primljeno – malo neki ljudi stvari vole lično da shvate, pa kao izdao si, zabio si nož u leđa što odlaziš i tako. OK, odlazim, treba da se pozdravimo kao ljudi, idemo dalje, i ako postoji neka šansa u budućnosti sarađujemo. Barem ja takav neki stav imam prema ljudima koji sada rade u firmi sa mnom. Ako nađu nešto bolje, drago mi je. Žao mi je što idu, ali, hej, svako od nas ide na bolje. I pređem ovde. I bukvalno posle nekoliko dana odlazim u Madrid, stvarno na 7-8 dana obuke, sve plaćeno, dnevnice, ručkovi, rad ceo dan, naravno, u toj firmi. Firmi se nalazi, inače, u tornju Pikaso na 35. spratu, pored Santijago Bernabeu stadiona i tako. Sve to onako vau. Baš te pukne u glavu. 🙂 Skapiraš vrlo brzo, malo si i fasciniran, malo imaš frku, malo si ti neki mali iz Beograda, iz Srbije, međutim vrlo brzo skapiraš da ti dosta znaš, da nisi ti baš tako bez veze, a skapiraju i oni, što je dobro. Kad treba o bilo čemu da pričamo, ja stvarno znam to. I krenemo da radimo. I radio sam tamo neke dve i po godine. U nekom trenutku smo promenili partnera u Španiji, pa smo uzeli nekog iz Barselone, što je bilo super, jer smo onda išli u Barselonu malo. Dosta ovog Madrida! 🙂 Ja sam za tih dve i po godine stvarno – bilo je situacija kada ne znaš gde si se probudio, jer bio si u Ljubljani, Zagrebu, Bukureštu i Sofiji u 15 dana ili išao si do Sofije, odakle si leteo za Bukurešt, jer nema direktnog leta iz Beograda, pa si spojio dva klijenta, pa se budim u Bukureštu i nisam siguran gde sam. OK, ali pičiš, radiš, OK su rezultati. Išao sam na sajmove knjiga, Bolonja, Frankfurt, nalazio isto tamo dobavljače. Jako dinamičan posao. I čini mi se u pravom trenutku u mom životu. Tad još nisam imao ni decu, tada je, kako da kažem, 2007. smo se venčali supruga i ja. Dakle, to je onako period kad ti u suštini možeš to da voziš i možeš da radiš. Imaš snage.

Ivan Minić: Dobro, to je 35 godina, to je u suštini trenutak kada si ti taman dovoljno sazreo i taman dovoljno prošao da možeš te neke najodgovornije stvari da preuzmeš i da ti ne bude frka.

Ivan Bevc: Apsolutno. I učiš u hodu. Isto, sve učiš u hodu.

Ivan Minić: Dovoljno mlad.

Ivan Bevc: Tako je, dovoljno mlad, dovoljno iskusan. I umeš da ceniš to što ti je dobro, što je plata bolja, što imaš te dnevnice i sve ostalo. Shvatiš da to baš nema svuda. I radiš. I to je trajalo do – da, 2007. E, onda se dešava zanimljiva stvar, to jesu ti od prelomnih tačaka u životu. Kako sam to dosta često išao u Sloveniju, uglavnom automobilu, sad kad uđeš u Sloveniju uglavnom šta radiš, svratiš na onu stanicu tamo, prvu Petrolovu, pa vinjeta, pa benzin, u Maršeu pojedeš nešto ako si gladan. I u nekom trenutku ja shvatim – tu stoje neki stalci sa magazinima. I kao OK, City Magazin. Šta je ovo? Slovenački neki magazin. Pazi, u tom trenutku već pišem za neke novine razne, Yellow Cab je bio besplatan, pa je počeo da se prodaje, pa ovo, pa ono. Ja dosta dugo piše, dosta dugo znam te magazine, ovo je besplatno. Uzimam, vrlo je zanimljivo. Taj novinski papir, dobra štampa, sadržaj je pravi urbani vodič, Time-out fazon ili već kako. OK, ovo izgleda… Tiraž 60.000 u Sloveniji, Bog te mazo. Koliko razumeš slovenački, čitaš, ali to je kolažnog tipa, dosta se bavi kulturom, zabavom, modom. Pokupiš šta ti treba. I meni to krene da kopka. E, čitam onaj impresum i shvatim da se štampa u Belgiji. Zašto bi Slovenac štampao novine u Belgiji? Ja znam sam – sarađujem u tom trenutku sa slovenačkim štamparijama i znam da postoje odlične štamparije u Sloveniji. Vidim ko ih štampa. Opet malo kompjuter, internet. Shvatim da tu postoji nekakva belgijska kuća Luralta, koja je u stvari vlasnik licence. OK, znači ovo je licencno izdanje. Zašto ovo nema u Srbiji? Ako prolazi u Sloveniji, koja tako mala, zamisli u Beogradu, u Srbiji. Pa, to bi razvaljivalo. Pazi, to je znači 2007. godina. Krajem 2007. I ja ne budem lenj i iskontaktiram te kontakte u Sloveniji koji su bili unutra. Meni odgovori ta neka tadašnja direktorka slovenačkog izdanja Petra i kaže: “Jesmo, mi smo licencno izdanje. Evo kontakt čoveka, Igde Val, on je u Belgiji i on je nama nadređeni.” Ja napišem mail čoveku. Kažem: “Video sam. To super izgleda. Imam iskustva. Mislim da bi to moglo u Srbiji da radi. Da li su oni zainteresovani za Srbiju?” Čovek mi odgovori vrlo brzo i kaže: “Hvala na kontaktu. Interesantno jeste. Imamo sad još neke planove, ali javiću vam se.” OK, januar-februar 2008, opet se javi, kaže: “Radimo na hrvatskom izdanju, ali interesantna nam je priča oko Srbije. Javiću vam se.” OK, ja sad ovo svoje redovno radim. Sad se dešava ona katastrofa početkom 2008, napadi ambasade, ako se sećaš. Mitinzi, Kosovo-Srbija.

Ivan Minić: Patike.

Ivan Bevc: Posao za patike i ostalo. Krenu da pale one ambasade, ja gledam na televiziji, rekoh: “Ako krenu na belgijsku, ja idem da branim, pa ako me vide ovi, ako me se sete za Dan bezbednosti…” Ali, to nekako prođe. I on čovek se javi, kaže: “Je li biste vi mogli da dođete u Sloveniju da se mi upoznamo? -Naravno.” Ja uzmem i pripremim. Uradim ja domaći zadatak. Spremim neku analizu tržišta, pozovem neke ljude koje znam, vidi malo udeo izdavača, vidim neki obrt, ko su glavni igrači i odem ovako sa fasciklom, sa nekom ozbiljnom prezentacijom. Nađemo se mi u tom nekom hotelu. Stariji gospodin, uglađen, vrlo fin, ljubazan. Četiri sata smo sedeli. Sve me je ispitao i kaže: “Hvala vam. Ja sam impresioniran. Javiću vam se.” Toliko. Prespavam, radim se u Beograd, nastavim. OK, sledeći poziv: “Ja bih došao u Beograd. Tad i tad. -Nema problema. Sačekaću vas ja na aerodromu.” Kaže: “Odseo sam u nekom hotelu, izgleda da nije u centru.” A ono ispostavilo se da čovek dolazi, što je ispalo dobro, da li nema mesta u hotelima zbog toga, kada je bila Pesma Evrovizije u Beogradu. Znači, našao je neki čudan hotel na Ceraku, jer je to bilo jedino slobodno. Ja ga vozim na Cerak. OK. Samo smo se smestili, onda smo otišli do Beograda, ja sam njemu pokazao Beograd uzduž i popreko. E, u tom momentu znaš kako izgleda Beograd 2008. za Pesmu Evrovizije? Nakićen, zastave, baloni, ispeglan, očistili sve. Znaš kako mi umemo kad treba? 

Ivan Minić: Retko, ali impresivno. 

Ivan Bevc: Kao priča za Olimpijadu u Sarajevu, kako su utegli Sarajevo samo tad, tih dve nedelje. Elem, on čovek šokiran: “Pa, ja nisam znao da je Beograd ovakva metropola. -Nisam ni ja. -Pa, vi ste veći od Zagreba. -Pa, skoro duplo.” Sad ja malo kitim. U tom momentu se nešto Merkator otvorio, Delta City ja mislim da je tek bio otvoren. “Evo, imamo i tržni centar. -Stvarno? Ljudi su mladi, lepo obučeni.” Ja se mislim: “Pa, zadnje pare ćemo dati na garderobu. Leba nećemo da jedemo.” Ali, vidim ja, njemu zasijaju oči. Kaže: “Ovo je super. Javiću ti se.” I zove me i kaže: “Ej, radimo lounge hrvatskog izdanja u Zagrebu. Hajde dođi, da upoznaš vlasnika firme.” Tu je već frka, šta sad. Ništa, sednem ja u kola. Bukvalno, to je bilo dođi u sedam u Esplanadu, naravno, gde druge. Ja završim posao, sednem u kola i u Zagreb. Dolazim, parkiram se, ulazim unutra, vidim ih. Sad tu ekipa iz Hrvatske, ekipa iz Slovenije, ovi Belgijanci došli na lounge, uveče je lounge žurka neka i sve to. I vlasnik firme Rik Denolf, ozbiljan gospodin isto. To je vrlo interesantno. Ti ljudi što su moćniji i bogatiji, to su prizemniji i finiji. Dakle, nema nikakvog bahaćenja. On je čovek koji je meni pružio ruku, naklonio se, predstavio se, rekao ko je, šta je i zamolio me za 15 minuta mog vremena, jer me je kolega preporučio. Ja sam 15 minuta pričao s njim, malo mi je postavio desetak pitanja. To je bilo to. “Hvala vam puno. Hajde sada da idemo da lansiramo zagrebačko izdanje.” Prođe sve to, žurka, kolima tri noću ja za Beograd. Nakon toga on kaže: “Vidi, dopao si se vlasniku. Hajde mi da pravimo biznis plan.” Rekoh: “Kako? Nisam baš radio takve biznis planove.” Znam ja da napravim neke planove i sve, ali ovo je vrlo ozbiljno. I on mi pošalje Excel napravljen. E sada, ti ga popuni. “Alo, Bing, kako brat?” Drugara mog Pecu: “Je li, kako se računaju plate? Koliko beše ide doprinos na platu? -Množi za 1.67. -OK, ubacuj 1.67. Hajmo dalje, hajmo dalje.” Excel sam držao u malom prstu, to je bilo super, ali gomilu informacija ti nemaš. E, onda zoveš ljude koje znaš. I onda ti ljudi daju informacije o ceni štampe – dobro, štampu smo radili u Belgiji, ali od toga kolike su plate, koliko ljudi očekuju, kako se račune, koliki su troškovi. Imao sam dobro iskustvo iz ove firme u kojoj sam u tom trenutku radio. Jer prosto to je mala firma bila, ja sam negde po ugledu na tu firmu i svoju napravio, jer na kraju gledaš ono što si naučio. I uspeo da napravim taj biznis plan, koji je bio – u tom trenutku je delovao realno. Niko nije znao da stiže 2009. To se sve dešava u junu 2008. Jun-jul. Napravimo mi i to je, kako da kažem, tako oni prave te biznis planove, kaže: “Hajde mi da probamo da za 3-4 godine da budemo na nuli. Ako 5. godina bude neki profit, to je super.” Što je OK. Prva kalkulacija je bila 80.000 minusa prve godine, sledeće godine probamo da gađamo blizu nule, treća godina da probamo da napravimo nešto, pa četvrtoj da navučemo da sve ukupno bude na nuli. OK, ja verujem da to može. Napravimo mi projekciju. I on mi samo jednog dana javlja: “Imamo zeleno svetlo. Da li možeš prvi broj da izbaciš u oktobru?” Znači, jul mesec. Ja kažem, kao i uvek, naravno da mogu. 🙂 Pazi, sam sam, ne postoji niko. Ja nemam nikoga. Ja u životu nisam pravio novine, samo sam pisao za nju. Ja u životu nisam ušao u marketinšku agenciju. Ja maglovito znam ko je tu igrač i ostalo, ali imam jako veliku volju i želju i ovi ljudi mi otvaraju firmu. Lokalni Deloitte mi otvara firmu, jer Deloitte otvara u svoj zemlji firmu za njih i polažu ozbiljan kapital i daju mi ovlašćenje. To je onako momenat kad si ti malo zapitaš da li se ovo dešava i kad pričam ljudima oni me gledaju bledo i trepću i kao: “Koliko su para stavili? -Toliko! -I ti imaš potpis. -Da. -Pa, kako? -Pa, ne znam.” Posle toga ja pitam, prošle je više godine, kad sam ja pitao ovog mog nadređenog Iga ili Hjuga, kako smo ga zvali: “Kako ste se vi, bre, odvažili da meni, nekom levaku sa Balkana date toliko pare, da me pustite da radim?” A on kaže: “Pa, tako stvari funkcionišu u svetu. Dakle, prvo nađeš čoveka, a onda ako je čovek dobar, onda mu daš kapital i know-how i pustiš ga da radi. I pomažeš mu. I na kraju uzimaš kajmak. -Aha.” Ja sebi ne bih dao tolike pare. OK. U svakom slučaju, ja imam tako nekad u životu stvarno više sreće nego pameti, ali uspem da skockam super ekipu ljudi u roku od mesec dana. Znači, dobra prijateljica, udata za mog super prijatelja je uređivala CafeBar. Kad sam joj došao, objasnio koncept, rekla je: “Ja prelazim odmah. Ovo je genijalno. Besplatni kulturni magazin, life style, koji se delio u ogromno tiražu u Beogradu, a posle toga i u drugim gradovima… Pa, ne mogu više da pišem za hiljadu čitalaca.” Dobar drugar iz IPS-a, koji je praktično vodio maloprodaju, a u međuvremenu malo lutao, hoće da mi vodi distribuciju – odlično. Direktorka firme koju sam upravo napustio, koja me je izgrlila i izljubila i pokazala kako normalni ljudi reaguju kad odlaziš iz njihove firme na nešto bolje, mi je preporučila osobu koja će mi raditi sales oglasnog prostora, drugu smo našli ovako. I još tu par ljudi i mi skockamo ekipu. Mi smo krenuli u akciju prodaje oglasnog prostora – za prvi broj još nismo imali kancelariju, ali smo imali prezentaciju, odštampanu vizit-kartu, mobilne telefone, kompjutere i krenuli u akciju. Ja u međuvremenu odem u Belgiju. Tad shvatiš kolika je to firma. Oni su bukvalno uradili ovako – ogromnu zgradurinu u tom nekom Rosel malom gradu, odakle je u stvari rodom ta porodica vlasnika, ogromna zgrada sa 400-500 ljudi. Sa druge strane, ogromna zgrada koja je štamparija, a između, kao ono Asteriksovo selo, je rodna kuća, koja je sačuvana i ostavljena. E, tu on prima gost i tu se ručava. I to je lepo. To je genijalno. I tu upoznaš i tamošnju ekipu, svi su užasno srdačni. Nema nikakvog ni podcenjivanja, ti neki treći svet. Ne, ti si kolega, tebi žele sreću, ako nešto treba – zovi. Dobiješ ti gomilu nekih primera kako se šta radi i kreneš da radiš. Ali, dosta su bili fleksibilni, dosta su bili u fazonu: “Vidi, ti znaš specifičnost tržišta. OK, vozi. Gledaj, imaš neki okvir, ali radi u njemu.” I mi krenemo da radimo. I to je ono bukvalno poslednji trzaj pre krize. Mi napunimo broj i napravimo neki prihod od dvadeset i nešto hiljada evra u tom prvom broju. Znači, bukvalno na ime, na budalu, što bi rekli naši ljudi. Ulazili smo u firme, držali prezentacije. Ja sam odražao, recimo, dešavalo mi se da imam tri prezentacije dnevno kod različitih klijenata i agencija.

Ivan Minić: Ko Kirby da valjaš. 🙂

Ivan Bevc: Bukvalno, gurnem nogu u vrata i ne mogu da zatvore. Ali, onda učiš u hodu. Počneš da odsluškuješ, vidiš koja priča im prija. Razvijaš taj social skills. I kad smo mi, zadesilo se da je bio taj neki veliki miting, sastanak u Belgije, gde su došle sve redakcije. Baš kad je bilo štampanje našeg broja. I ovako mi dolazimo i čeka odštampan naš broj, koji treba da sedne na kamion i da ode u Srbiju. Mi uzimamo onaj časopis, listamo ga, on lep, pa oglasi, pa Nike na dve strane, pa VIP cela strana, pa ovaj, pa Mercedes, pa Lexus, pa oni svi fascinirani. I kaže meni ovaj Hjug, Ig, kaže: “Svaka čast. Nisam verovao da ćeš uspeti.” A ja ga gledam i kažem: “Čekaj, postojala je opcija da ne uspem? -Pa, naravno, ljudi ne uspeju da napune. Pomerimo mesec-dva. Hrvati? Ma, oni su tri meseca pomerali dok nisu skupili dovoljno oglasa!” 

Ivan Minić: Dobro je da nisi znao. 🙂

Ivan Bevc: Dobro je da nisam znao, jer bih se opustio, naravno. I umreo sam od smeha, ali uspelo je sve dobro. I mi smo izgurali ta prva tri broja. Oktobar, novembar, decembar pokidali. Decembar je bio, tipa, 30.000 evra prihoda od oglasa na 64 strane. To je sipalo, to je ispadalo. I ti u tom momentu kažeš: “Ah, uspeo sam! To je to! Sad samo možemo da kidamo!” Plata mi je dobra, uslovi su mi super. Službeni auto. Sve, sve, sve. I dođe 2009. I ovako klik, neko je ugasio svetlo. Januarski broj prihod – znači, ovaj je imao 30.000 – 6.000. Ne možemo štampu da platimo. Odjedanput katastrofa. Februar, isto neka užasna beda. Mene kreće da hvata frka. Svi ti govore: “Nema budžeta, nema oglašavanja. Ne zna se ništa.” Dakle, malo se zaboravilo, ali to je bio užasan udarac na tržište tada.

Ivan Minić: Što se marketinga tiče, bukvalno je sve stalo u trenutku. “Čekaj da vidimo šta će biti.”

Ivan Bevc: Ono first things first. Jbt. A ti tu imaš 6-7 ljudi na plati, troškove. Neke dobre plate si ljudima dao u tom trenutku. Znači, shvatiš da nemaš love za funkcionisanje. Ja zovem ovoga i kažem: “Imam problem. -Nema problema. Uplatićemo vam pare. -Može to? -Pa, naravno, pa kako ćete? Moraš da platiš ljude. -Aha, OK.” OK, uradim ja sad tu neke stvari. Malo isečim neke troškove, dogovorim se sa ekipom da ćemo malo da smanjimo plate, jer nije realno. I ljudi zaista su – vide, vide da napravimo pare, a da ih trošimo. I svi odreaguje OK. Moramo da čuvamo radna mesta. Stvarno nije tu bilo problema. I što je bilo jako zabavno da mi, recimo, reagujemo tako. I ovaj dođe i kaže: “Imam malo problem i u Hrvatskoj. Ne kapiraju. Oni cepaju troškove, oni… Ja sam rekao da si sebi skinuo platu, oni su me gledali belo. -Stvarno?” Ali, ta Hrvatska se ugasila ubrzo. Tako šalješ neku poruku. Nećeš ti njima uštedeti neki novac, ali si poslao poruku da nisi u fazonu da te boli uvo, nego da ti je stalo, da ćeš ti iz svog džepa pokriti deo tog manjka. 2009. je bila prilično zeznuta, ali smo uz njihovu podršku preživeli. Sećam se krajem 2009. opet taj godišnji miting. I koliko je sad onaj 2008. bio kidamo, 2009. je bila malo grobljanska atmosfera. Svi su pravili minuse. Dakle, oni imaju i u Parizu časopis i po Evropi – svuda je bila katastrofa. Tako da sam ja skapirao da smo mi mali gubitaš. I ja dolazim tamo i očekujem sad kad nam kaže: “Hajde, ljudi, da popijemo, da pojedemo, pa da se razilazimo. Ovo leba nema.” Izlazi ovaj vlasnik firme i kaže: “Ja sam došao danas da vam čestitam.” Kreće gledamo se, je li ovo neka skrivena kamera?

Ivan Minić: To je to, matori je odlepio! 🙂

Ivan Bevc: Gotovo, popio je viski više i ćao! A on stoji ovako sa čašom šampanjca, uglađen, ono dvoredno odelo i sve, naočari sa zlatnim okvirom. Kaže: “Došao sam da vam čestitam i da vam se zahvalim. Da vam čestitam što u ovako teškim vremenima radite tako dobro i da vam se zahvalim na brizi za firmu. I da vam kažem da je firma uz vas i za vas i da će ovo vreme proći.” Brate, dođeš da mu poljubiš ruku. Bude tu još par finansijski injekcija sa njihove strane u tom trenutku i onda sredinom 2010. kreće da popušta pritisak i kreće da se da radi. 

Rođenje izdavačke kuće Booka

E, te 2010. godine, kad sam već došao do nje, sam takođe drugi rukavac ove moje priče pokrenuo, a to je izdavačka kuća Booka. Ideja za to se kuvala dosta dugo. I ja sam negde kao strastveni čitalac knjiga shvatio da na tržištu postoji prazan prostor i da postoje knjige koje bih ja čitao, a kod nas ih nema. Savremeni autori, savremena tematika. Drugo, ja me je sekiralo kako knjige kod nas izgledaju, kako su ružne, kako su neatraktivne. Kad odem napolju, ja kupujem knjige koje izgledaju fenomenalno, koje su izdizajnirane fantastično, igraju se ljudi fontovima, bojama, materijama. Ovde kod nas sve onako generički, cepaj samo. OK, ima svetlih tačaka i ja sam se na njih i ugledao. Jako sam voleo kako radi Geopoetika, Lom. Bilo je tu nekoliko stvarno dobrih izdavačkih kuća. OK, ovi veliki su veliki. Dakle, Laguna, Vulkan, to je sve u redu. To je prosto industrija. Ali, gledam ove manje: Samoizdat, B92 je lepo radio u tom trenutku. OK, oni su bili deo velike priče, pa im je bilo lakše, ali svejedno. Dobar je bio izbor, lepo su knjige izgledale.

Ivan Bevc: Da, imali Džonija i Necu, da to bude na jednom nestvarnom dobrom nivou u tom trenutku.

Ivan Minić: Ali, to gledaš kao neki uzor. I ja shvatim da postoji prostor definitivno. Sad koliko ja znam o tom poslu? Pa, ne znam mnogo, ali opet znam ko zna, mogu pitam, mogu da se posavetujem. Ovo sa Cityjem se ustalilo, neki novac sam uspeo da uštedim, jer u tom trenutku već dosta dugo ja OK zarađujem. Nije to sad neko ludilo, ali sam ja od one 93. naučio da štedim. 10 evra – 10 evra; 500 evra – 500 evra. Nije bitno, koliko se ima – toliko se uštedi. I onda se dogovorim sa suprugom da pokrenemo to. I hajde da izaberemo neke prve naslove. I opet ti neki trenuci kad kažeš: “OK, ja nisam sujeveran, ali neke stvari se jako lepo nameštaju u životu.” Ja sam izabrao par knjiga Frederika Begbedea, francuskog autora, koji je ovde bio dosta popularan. Međutim, izdavačka kuća Plato je radila kako je radila, izgubila je prava na njega. I on je bio slobodan, a to niko nije kapirao od ovih drugih izdavača. Ja uputim pismo agentima i dobijem prava na dve knjige. I kažem: “Hajmo prvo ove dve.” I one krenu da se prevode, već kako to ide, pa ćemo mi to lagano lekturu kao lekturu. Ne žurimo nigde, polako. Registrovao sam firmu, našli smo dizajnera. Ivan Benusi koji nam je radio prvih 30-40 knjiga i stvarno postavio celu priču kako treba. I ja saznam da Zepter dovodi Frederika Begbedea u Beograd, jer je on u stvari bio član nekog žirija, neke Zepterove književne nagrade, koju oni dodeljuju u Francuskoj. Dolazi on i Patrik Beson. I ja kažem: “Pa, ovo mora da se iskoristi.” Ubrzamo mi sve to i uspemo da izdamo te dve knjige, da izađu dan pre njegovog dolaska. Ovi iz Zeptera budu vrlo ljubaznici, kažu: “Nema problema. Dođite, pridružite nam se. -Je li mogu da ga pozajmim za potpisivanje? -Ma, naravno. Hoće on.” Sve super. Mi u Delfiju napravimo, kod SKC-a, napravimo prvo potpisivanje. Mi smo se pojavili kao izdavač.

Ivan Minić: Vruće. 🙂

Ivan Bevc: Ali, znaš, ti ne postojiš i ti se pojavljuješ kao izdavač francuske književne zvezde, koja se pojavljuje, iako si ga ti doveo. I ja dolazim sa Begbedeom u SKC i ovako gledam – 50 ljudi stoje u redu već. Red se spušta niz Resavsku. On kaže: “Jesu li ovi zbog mene? -Da. -Kakav si marketing uradio!” Mislim se: “Jao, kad bi znao!” Sedne on, čovek je dva sata potpisivao, 150 ljudi, slike, fotke, press bude fenomenalan, sve bude sjajno. On oduševljen kako knjige izgledaju, što sam bio jako ponosan. Zato što je od početka naša ideja bila u stvari da te knjige moraju biti i objekat – objekat želje. Dakle, hajde da promenimo malo tu paradigmu. Hajde da napravimo da te knjige lepo izgledaju, da želiš da ih poseduješ, da ih pomirišeš, da ih pokloniš. Dakle, da malo izađemo… I druga stavka, to je vreme kad kreću socijalne mreže ozbiljno. Ja shvatam moć toga i mi vrlo brzo počinjemo Facebook da koristimo jako intezivno. I to je bilo ono vreme kad si ti organiski na Facebooku mogao da praviš ozbiljne rezultate, ako si to dobro radio, a sa nekim plaćanjima – to se vrlo videlo. I zaista sam na investiciju imao ogroman povraćaj. I to nas je jako diglo, jer ti bi nekada, pre 40-50 godina, trebalo bi ko zna koliko vremena da ljudi saznaju za tebe. Mi smo sada za dva meseca postali priča. Znalo se da postoji neka Booka, da je objavila par nekih dobrih knjiga, koje dobro izgledaju i nekako su kul. To je super. Tako da to kreće polako. Nemam ja neka velika očekivanja. Moja ideja je bila hajde da mi probamo, ulaganjemo u ovo, pa nakon 2-3 godine ćemo da vidimo kako će da krene. Krenulo je dobro. Krenulo je fenomenalno. Naravno, onda pomisliš: “Pa, mi razbijamo!” E, onda shvatiš da objaviš neku knjigu koju nikog ne zanima, iako tebi super i ti misliš da je sjajna i super izgleda, ali ne prodaje se baš nešto. Šta ćemo sad? Hajmo sledeću. Pa, ni ova nije prošla nešto dobro. E, ova je prošla sledeća dobro. Znaš da ništa ne znaš, ali hajde držimo te naše priča, a priča je jednostavna. Biram knjige koje se meni dopadaju, koje mene zanimaju, za koje mislim da su značajne. Biram dela za koja mislim da će možda jednog dana klasici. Sad su samo savremena moderna književnost, ali svaka klasika je nekada bila savremena, kvalitetna književnost, koja na kraju krajeva je bila malo edgy – pomerala je granice. I Dostojevski i Kafka su bili ludaci svog vremena, a sad ih čitamo kao klasiku. I to polako kreće da se razvija. To je 5-6-7 knjiga godišnje, nije to mnogo. To nam uzima malo vremena za ove naše poslove i lepo je. Ubaciš u knjižare, prodaješ. Dešava se nešto – u tom trenutku već kreće potpuni raspad ovog IPS-a, moje bivše firme. I to je super. Plato je isto krenuo da propada. I tu u stvari se desio taj uspon Delfije, Lagune i Vulkana. I ljudi imaju vrlo često i negativan stav prema tim velikim lancima, ali ja moram da kažem jednu stvar. Tržište knjiga u Srbiji nikada nije bilo zdravije. U dobroj meri zahvaljujući tim lancima. Jer zahvaljujući njima mi imamo pristojne, dobroizgledajuće, čiste, OK opremljene knjižare u skorom svakom srpskom mestu. U tim knjižarama se knjige prodaju i te pare mi nakon toga dobijemo. Od ovih pre njih smo čekali mesecima, a mnogi nikad nisu dobili. Mnoge male izdavačke kuće su, recimo, propale zahvaljujući nekom Platou ili IPS-u, što je na kraju ispalo ružno, jer nikad nisu dočekali to što je komisiono prodato. Znači, neko je uzeo sav novac od tvojih knjiga, a tvoj deo ti nije dao. To je vrhunac bezobrazluka, to je mnoge oteralo u bankrot. Tako da mi možemo reći i ovo i ono o velikim lancima, ali bez njih bi tržište bilo u velikom problemu, kao, recimo, što je u Hrvatskoj sad. Tako da ta priča Cityja u tom trenutku paralelno kreće sa Bookom. To onako handleujemo. Oko Booke supruga uzima značajan udeo i dosta stvarno – dobar deo posla preuzima na sebe. Ima i ona drugi posao, itd. Handleujemo to nekako. Onda dobiješ prvo dete, pa drugo dete, pa stvari se usložnjavaju. 🙂 Ali, i dalje žongliraš. Imaš, ono što je jako bitno, imaš dobru ekipu. Dakle, saradnici, kolege su sve. Ako izabereš dobru ekipu ljudi, okružiš se njima, uradio si veliki deo posla. To sam ja uradio u Cityju, a onda smo polako to i u Booki uradili. I to je definitivno dalo rezultate. City nastavlja da funkcioniše OK, iako je ta priča o propasti štampe prisutna već od početka. Međutim, to nas nije mnogo pogađalo, jer smo bili besplatni, imali smo veliki tiraž i čitali su nas ljudi prosto. I uspevali smo da ubedimo oglašivače da idu kod nas, a onda smo u nekom trenutku shvatili da nam web kaska, da je sramota da nam web bude samo ono hajde da okačimo ovo iz novine na web. I shvatili smo da je web nešto u stvari potpuno zasebno. Lansiramo novi sajt i tamo negde 2013-14. i malo ozbiljnije se uključujemo u priču oko weba, jer shvatamo da tu odjedanput ima para. Sad sećaš se tog vremena? To je bilo vreme kada si mogao da uzmeš dosta dobre pare na ono display oglašavanje, na banere, PR-ovi takođe. Bilo je Googlea, ali Google je tu bio nešto levo, ja ga čak nisam ni nešto puštao. Nije mi trebao i bile su to male pare. Sajt je porastao do nekog nivoa od, tipa, 15-20.000 poseta dnevno. Napravili smo OK ekipu, dobar broj tekstova i to je pokazalo da ima publike za to. To je bio onaj CPM prodaja, gde si ti dobijao po 2-2.5 evra na 1.000 prikaza. To uopšte nije bilo loše. I dešavalo se u nekim mesecima da se prihod sajta približava prihodu magazina, što je meni bilo divno. Bilo je meseca kada se uzimalo po 9-10.000 evra od weba. Ja sam bio vrlo zadovoljan time. I taj prosto City je funkcionisao. Dakle, on je pravio nekakav profit, koji nije bio veliki, ali je bio pristojan. I to je bilo tako do neke 2016-17, kad su Belgijanci odlučili da se povuku. Pozvali su me na sastanak i saopštili mi da prodaju biznis u Francuskoj, koji je ogroman, a samim ceo abroad biznis gubi smisao, jer Srbija i Slovenija su premale. Oni drže tu Belgiju, Holandiju, tu je njima tu blizu i lako i profitabilno. I ja pomislim: “Bože, gotovo je! Šta ćemo sad?!” Oni budu vrlo OK, kažu: “Ne, ne. Vi super radite, super ste ljudi. Hajmo ovako. Prodaćemo tebi i ovoj direktorki Slovenije firmu za jedan evro, a davaćete nam neki procenat od prometa godišnje i to je to. Mi imamo dosta tih poslova iz kojih smo izašli, a zadržali procenat i to je jako lepo. Kaplje.” Znači, uslovi su bili takvi da od rođene majke ne bih dobio takve uslove. Isto čestitaš samom sebi, izgrliš tog čoveka, kažeš hvala. Ispali su opet fer. Tako da moje iskustvo sa njima je fenomalno. I ljudski i poslovno, ja mogu samo najbolje da govorim o njima. I poštovanje i znanje i sredstva koja smo dobijali, sve je bilo fenomenalno. I tada sam ja praktično City vodio kao svoju firmu ovde i to je funkcionisalo vrlo OK, u smislu sve se pokrivalo, ljudi su bili dobro plaćeni, ja sam imao tu jednu platu odatle. 🙂 Sve smo izvršavali, sve obaveze, nikome dinara nismo dugovali do korone. Paralelno s tim Booka je rasla. Desilo se par nekih ključnih momenata, dobijanja tih nekih značajnih pisaca. Jer svi mi u izdavaštvu znamo – OK, bilo je raditi dobro i sve, ali mora ono da se kolokvijalno izrazim, da te usere. To se nama desilo prvo kad smo dobili Mišela Uelbeka, opet zahvaljujući Platou koji nije dobro radio ili je lagao oko izveštaja ili šta god prodaje. I to je bio veliki boost. Šta kažem, kad se nekom smrkne, nekom svane, desi se čuveni Šarli ebdo. Naslovnici Šarlija ebdoa kad se desio masakr je bio Uelbek. Uelbek je pisao tada onu knjigu Pokoravanje, o tome islam preuzima Francusku. Francuska, Italija, pa Srbija objavljuju tu knjigu prvi. Znači, ja mesec dana posle toga imam knjigu i kreće. Mi smo vest. Ta knjiga je posle dobila nagradu kao najčitanija u Biblioteci grada Beograda. Dakle, eto. Drugi je bio Karl Uve Knausgor sa Mojom borbom. Šestodelna autobiografija čoveka koji svuda bestseler. Niko neće da ga uzme ovde, ko će to da čita, a ja kažem: “Vidi, ovo je genijalno. Ako ga čitaju svuda, pa čitaće ga i Srbiji. Nismo mi baš tolike budale.” I čitaju ga. 🙂 I najveći momenat kad sam provalio da postoji neka tamo Italijanka, Elena Ferante, o kojoj svi pričaju u tom Guardianu, New York Timesu i sličnu, i da ne veruješ prava su slobodna. I ja uzmem prava and the rest is history. Moja genijalna prijateljica i nastavci, to je sad već sve zajedno stotinak hiljada primeraka. To su oni momenti koji ti daju boost, koji te podignu, koji od tebe od nekog mikro naprave malog, pa srednjeg. Mi smo sada neki solidni srednji izdavač. Sledeći korak je bio otvarenje knjižare. Nisam mislio da ću ući u to, ali u nekom trenutku shvatiš da ti daje određene prednosti, daje ti tvoje mesto za akcije, za promocije, daje ti mesto gde ćeš lepo moći da izložiš svoje knjige, gde moći neku filozofiju knjižarstva možda koja je kompatibilna sa tvojim izdavačkim planovima da isprati. I opet na neki volšeban način dođemo do tog lokala u Cara Lazara i otvorimo prvi Bookastore. Evo već 5 godina funkcioniše. Otad smo otvorili još dva. I te knjižare rade sjajno. Ideja je bila da se naprave knjižare koje će imati filozofiju kao izdavačka kuća. Dakle, držimo dobre knjige izdavača koji se knjigama zaista bave i koji objavljuju kvalitet. I ima publike. Dakle, ima publike za kvalitetnom književnost, i koju mi objavljujemo i koju objavljuju naše kolege. I ima publike za jedan ne preterano komercijalni pristup. Dakle, knjižare u kojima ti kad uđeš niko te ne spopada, nego te ljubazno ponudi pomoć, preporuči, pusti te da biraš, ne gura u prvi plan naše knjige, već šta god želiš. I mislim da smo sada sa ove tri knjižare ispunili tu kvotu. Da li ćemo ići dalje, ne znam. Sad nisu vremena definitivno za dalje širenje u tom pravcu. Sačekao bih da vidim gde će ova kriza da nas odvede. 

Udar korone na izdavaštvo

Ali, kad smo došli do ove korone, to je bio specifičan momenat za oba posla. Za City je to bio veliki udarac. Jer opet ista priča, kao kriza. Nema. Ti nemaš gde da podeliš magazin, jer su zatvorili tržne centre i prodavnice gde se on distribuira. Ti onda kažeš: “Nećemo štampati par brojeva.” A web? Web je ludilo. Web ima 50.000 poseta dnevno, ali nema nijednu kampanju, jer nema kampanja, a ti imaš troškove svakog meseca. I sad u tom momentu je Booka toliko porasla da je ona konačno mogla da vrati Cityju onu uslugu s početka, da ona bude sada pomoć Cityju. Ali, kažeš: “OK, to neće moći predugo.” I tokom te korone Booka je isto radila dobro, iako smo morali da zatvorimo knjižare. Ja sam posle dva dana shvatio da mora da se nađe alternativa. A onda pomislim: “Čekaj, šta ljudi rade kad je ova kriza? Pa, sede kod kuće. Ne mogu da idu nigde. Znači, gledaju filmove, čitaju.” I onda smo napravili ozbiljne kampanje na onlineu. Ponudili neke povoljnosti, popuste, neke pakete. I toliko dobro prodali martu, aprilu, maju te godine da smo bez problema poplaćali svima plate. Nikom ništa nije kasnilo, ništa nismo smanjivali. Nismo izdali knjigu možda mesec-mesec i po dana, a onda smo nastavili i nastavili da radimo. Tako da je Booka sada bila ta pomoć Cityju, ali sam negde sebi dao rok da do kraja 2020. godine ili moram naći nekog ko će da pomogne, da preuzme ili ću da to ugasiti. Žao mi je, ali prosto nemam snage da to izguram dalje. I drugo vidiš da se desila promena tektonska na tržištu, da su ta štampana izdanja dobila novi udarac, da su ljudi izgubili, i oni koji su imali naviku da odlaze da ih uzimaju. Neću da idem da pipam ništa i onda ti vidiš babu koja, nažalost, možda Informer čita, ali na telefonu u autobusu čita Telegraf, Informer, šta god, Blic. I kažeš: “Baba od 70 godina na telefonu čita. OK, znači to je to.” Tu se dešava opet taj momenat – touch koji se desi povremeno u životu. Naš zajedničk prijatelj Dani, koji je počeo da radi u United Mediji, mi se sretnemo, popričamo. Ispostavi se oni planiraju nešto tako. Ja im ponudim City i mi se neverovatno brzo dogovorimo da oni taj City preuzmu. I ja praktično prodam biznis. Ne prodam firmu, prodam biznis, koji oni preuzmu, pridruže ga Danasu, pošto su Danas kupili u tom trenutku, jer to su klijent izdanja. I sajt City Magazina dođe pod domen Danasa i nastavi da radi. Ja sam svoju misiju upravo završio u Cityju. Ja sam ostao još neki godinu i nešto dana u dogovoru s njima da bih prosto pomogao tranziciju. Kažem, sad je konačno i ta etapa mog života završena. I negde mislim da je bilo pravo vreme za to. Ja sam se negde i umorio od tog posla i mislim da više i nemam tog entuzijazma. Imam ja ideju kako bi to moglo da se sad razvije, ali, znaš kako, to su oni vlasnici, oni imaju svoju filozofiju. Ja to poštujem i oni će raditi kako misle da je najbolje. Ja sam dao neke predloge, oni misle ovako, to je potpuno u redu. Imaš onaj kratak momenat kad se u tebi sve bori, a onda shvatiš: “Hej, to više nije tvoje.” I treba da pustiš da ode. Bukvalno dete – odraslo, pusti ga. Više nije tvoje.

Ivan Minić: Dobro, ali dete je uvek tvoje. 🙂

Ivan Bevc: Dobro, jeste, slažem se, ali znaš, vidi, imam i ja sad taj momenat. Ja ću svaka tri dana da bacim pogled na City, da se nerviram ako nešto ne valja i da mi bude drago ako je dobro. Dakle, ne možeš ti izaći iz toga. Ali, kao pusti, pusti. Samo pusti. Neka ode. Tako da sam sada u toj nekoj fazi kada sam s tim završio i kada gledam u stvari ka nekim novim izazovima. Booka je postavljena dobro, ona funkcioniše dobro. Imamo sjajnu ekipu ljudi. Negde čini mi se da smo se dobro pozicionirali kao jedan kvalitetan butik-izdavač i knjižar i neko ko je postavio neke nove standardne. I jako mi je drago kad se sad pojavljuju nove izdavačke kuće vrlo kvalitetne, poput Aretea, poput Štrika, poput Radnog stola, gde vidim da smo mi izvršili određeni uticaj i da smo im pokazali da se to može da se radi malo drugačije. Kao i što su meni, kažem, te razne Geopoetike i Samizdati bili uzori nekada, sad sam ja srećan da čujem da smo mi uzor nekome. I da smo pokrenuli neku malu revoluciju, šta god, u tom izdavaštvu i knjižarstvu u Srbiji. Pazi, ipak smo objavili 180 knjiga. Ipak smo neke fenomenalne autorke-autore doneli ovde. Verovatno imamo najbolji katalog regionalnih autorki-autora: od Lane Bastašić, Rumene Bužarovske, do Miljenka Jerkovića, Kara Kašaferića, pokojnog Bekima, nažalost, pokojnog Bekima Sejranovića. To je ozbiljan kapital. I ono što je meni negde možda najveća satisfakcija što… Ime ti stoji u toliko dobrih knjiga. Ja kad sam bio klinac, ja kupim neku knjigu ili pozajmim iz biblioteke i pročitam, i ta knjiga izuje me iz cipela. Promeni mi život. Presloži ti stvari u glavi. I ja se sećam tog osećaja zahvalnosti prema tim ljudima koji su tu knjigu objavili, doneli, dali je meni u ruke da pročitam. Pa, ja se nadam da i mi sada nekim čitaocima tako ulepšavamo, menjamo i činimo život kvalitetnijim. I knjige su nešto što ostaje. Te knjige će se možda za 50 godina negde na ulici prodavati kao polovne i pohabane u nekim starinarnicama, antikvarnicama knjiga, ali one imaju neki svoj neverovatan dug život. I ako ti prodaš 2000-3000 primeraka neke knjige, velika je verovatnoća da će 15-20.000 ljudi to pročitati, jer to ide. I tako i treba da bude. I vraćam se na onaj početak priče, kao što su mene te knjige i ta muzika i filmovi oblikovali, ja sad negde ostavljam neki trag. I ja mislim da je, iz mog ugla, to je ono negde što želiš, to mislim da sam negde i sa Cityjem radio, a da to sa knjigama radim još bolje – kad si već zatekao na ovom svetu, kad si već dobio priliku da budeš ovde, hajde da ne budeš samo potrošač vazduha i prostora, hajde nemoj da budeš samo puki konzument. Hajde da probaj da ostaviš neki trag i probaj da kad te više ovde ne bude, da bude neka razlika pozitivna. Da ostaviš iza sebe više nego što si zatekao i bolje. I da izvršiš neki dobar uticaj. Ja mislim da je to jako bitno – koja je tvoja misija. To su teške reči, ali ja mislim da negde ovaj svet menjaju ljudi koji razmišljaju na taj način. Ne mislim da sam ja nešto mnogo promenio svet, ali ja sam srećan ako sam ga za mrvicu napravio boljim.

Ivan Minić: Svako od nas treba da samo napravi malu promenu…

Ivan Bevc: Tako je. Malo je Tesli, malo je takvih likova. Pupina, da navedem samo ovdašnje, Milankovića i ostale – takvi se rađaju jednom u 50 godina. Ali, vidi, mnogo nas malih mali pomakom može da pogura stvari napred. Ti napraviš jedno, ja drugo, on treće i vidi odjedanput živimo u lepšem svetu, u lepšem društvu. Odjedanput je sadržajnije, odjedanput je bolji izbor, odjedanput ima izvora informacija, zabave, znanje. Dakle, nismo samo tu da zadovoljavamo bazične potrebe, valjda postoji nešto više o čemu pišu i filozofije i književnost – pa, čemu poezija ako je nećemo čitati. I meni je drago što sam to negde izgurao i drago mi je što smo i sa tom Bookom, tim porodičnim projektom to uspeli. Nekako, znaš, sutra će možda neko mojoj deci da kaže: “Jao, pa tvoji roditelji su u Booku! Pa, to je super izdavačka kuća, pa imamo 50 knjiga kod kuće”, pa će oni biti ponosni. Pa, kad su tvoja deca ponosna na tebe, to je velika, velika stvar. Sad je neki momenat kad mi se čini da treba videti šta nas čeka. Knjiga jeste delovalo da joj možda vreme prolazi, ali se ispostavilo da je malo žilavija. Jer je zadržala taj neki fizički momenat, koji ne možeš da dobiješ na elektronskim knjigama. Elektronske knjige su informacije, štampane knjige su zadovoljstvo. Imali smo sreću da digitalizacija nije pojela knjige, kao što je, recimo, pojela muzičku industriju. OK, sad se ona kroz ploče malo vratila, opet je bitan taj fizički momenat je taj fetiš posedovanja ploča, vađenja, stavljanja na gramofon – tu ima nešto. Kao što ima nešto kad se legne ili sedne u fotelju, uzme knjiga koja miriše na papir i čita. I to su ti momenti bez distrakcija. Znači, neko vreme za nas i mislim da je to jako bitno da se sačuva. Taj uspon elektronskih knjiga se vratio i pao i na kraju je i u nekoj Americi 15%. Ja pre mislim da su audio-knjige veća budućnost nego elektronske knjige. Jer ako rastu podkasti, znači da postoji potreba za slušanjem. Dakle, postoji potreba da možemo da konzumiramo određene sadržaje dok radimo nešto drugo: dok vozimo kola, idemo, šetamo se, trčimo. I ja mislim da tu leži veća budućnost, ali da će ipak osnova biti u papirnatom obliku još dobar period, dobar niz godina pred nama, što me raduje. Jer gubitak tog fizičkog aspekta je negde meni malo i početak dehumanizacije. Ma koliko je ta digitalizacija bila dobra stvar za nas u stvari, mislim da negde pravi haos, pravi preveliku količinu i da sve postaje podjednako bitno, a samim tim i nebitno.

Ivan Minić: Bezvredno.

Ivan Bevc: Bezvredno. Ne ceniš ono što ne možeš da opipaš, ma koliko to zaista imalo u sebi kvalitet. Tako da negde mi je drago što se pokazalo da je ova industrija otporna, drago mi je što se pokazalo da ima publike za knjige i za kvalitetne knjige. Evo mi smo dokaz toga. I negde bih rekao da nam predstoji neki niz godina tokom koji će ovde tržište funkcionisati dobro. Šta će biti kasnije? Vidi, niko nije mogao da predvidi ni koronu, ni rat, a kamoli dalje. Problemi su tu. Pazi, hartija poskupljuje, knjige će biti skuplje, to je činjenica. Zato što svi misle da štampu plaćamo 50% više nego pre godinu dana. To su veliki problemi i to će negde krajnji korisnik da oseti i verovatno ćemo deo publike izgubiti. Ali, ja se onda vraćam na to, hajde da onda i ovi koji kupuju knjigu znaju zašto da je kupuju. Hajde da dobiju kvalitet. Hajde da dobiju lepo spakovan proizvod, sa dobrim prevodom, lekturom, korekturom, prelomom, koji se lako i lepo čita, i koji zaista daje neki kvalitet, neki sadržaj. Hajde da ne štampamo svako đubre, možda je i to pravac. Hajde da štampamo nešto što je stvarno dobro i što ostaje.

Ivan Minić: Ono što bih voleo da pojasniš, pošto jeste negde industrija izdavaštva, kada su knjige u pitanju, specifična. Dakle, imaš izdavače koji izdaju jednu knjigu dnevno bukvalno.

Ivan Bevc: Dobro, da.

Ivan Minić: I to je način na koji oni funkcionišu, kroz dovoljno veliki sistem i kapital koji imaju kroz sve komunikacione kanale imaju način da plasiraju te knjige. Ako ne idu nikako drugačije, ići će u onim kombinacijama 3 za 999 i kako god.

Ivan Bevc: Pa, naravno.

Ivan Minić: I to je jedan deo biznisa. OK, ali to je biznis koji u principu niko to stvarno voli ne želi da se bavi time.

Ivan Bevc: Pa, dobro.

Ivan Minić: Bar je to neki moj utisak. 

Ivan Bevc: Ima tu kvaliteta isto, ne sporim. Ima tu gomila dobrih knjiga koje objavljuju ti veliki izdavači. Ja se stalno vraćam na to – Laguna je izdavačka kuća koja objavljuje najviše dobrih knjiga u Srbiji godišnje. 

Ivan Minić: Oni objaljuju i najviše knjiga.

Ivan Bevc: Tako je. I tu ima 70-80 knjiga koji su sjajne, ali, nažalost, mnoge od njih prođu ispod radara u toj masi.

Ivan Minić: Hteo bih da nam pojasniš kroz neki proces i vremenski i da nam daš neki finansijski okvir kako zapravo izgleda kada osoba koja nije izdavač ili jeste, nije važno, ali pronađe nešto za šta misli da je vredno, da je biser, itd. Kako zapravo izgleda proces traženja prava? S kim se pregovara? O kojim iznosima govorimo? Na koji način je postavljen uopšte model tako da to možeš da napraviš da ima smisla za sve učesnike u procesu?

Kako izgleda objava knjige od A do Š?

Ivan Bevc: Pa, znaš kako, odmah da kažem, knjige u Srbiji su prejeftine. To je činjenica. Kada uporediš sa celim regionom, jesu, ali kupovna moć je, takođe, vrlo niska i onda se one negde uklapaju u to. Ali, idemo na to da su možda malo veći tiraži, pa se pokriva. Sistem je sledeći: Dakle, ako detektuješ knjigu koja ti se dopada, treba pronaći koje vlasnik prava. Uglavnom se lako nađe. Googleajući nađe ko je literarni agent za određenog pisca. Nađe se kontakt, pišeš njima. Nekad te oni preusmere na subagente koji pokrivaju određene delove, pa sad imaš ih: u Bugarskoj, ovde. Ti onda njima pišeš, kažeš šta hoćeš, napišeš ponudu. Ponuda se u suštini zasniva na prodajnoj ceni knjige krajnjoj. Ti proceniš koliko će ona otprilike biti, a to znaš u odnosu na broj strana i slično. I na tiraž. Znači, pomnožiš tiraš sa prodajnom cenom i ponudiš 7-8%, recimo, i to uglavnom prođe. To su iznosi između 1000-2000 evra za prava. Nakon toga, kad si to uradio, potpisao ugovor, nakon toga daješ prevodiocu, prevodilac radi prevod. Cena prevoda varira. Nažalost, mnogi veliki izdavači rade jako loše prevode. Angažuju klince, pa plaćaju evro-dva. To je bez veze. Za engleski 3 do 5 evra. Za ove ređe jezike 4-5-6-7 evra po stranici. To su neke realne cene. Kad se uradi prevodi, ide lektura, korektura. To je još otprilike sve zajedno nekih evro-evro dvadeset po stranici. Prelom – stvar dogovora, ali par stotina evra. Dizajn, to je opet pitanje ko će ti raditi. Možeš sam da crtaš, kao što neki rade, možeš da angažuješ dizajnera, pa da platiš 200-300 evra za neki dizajn korica, za prateće neke materijale, ceo paket. I na kraju ide štampa, kad si sve spakovao.

Ivan Minić: Jedno pitanje. U tom, recimo, procesu, kada radiš – OK, dobio to, uradio si prevod. I sad prevod na neki jezik kao što je naš, možeš pošalješ bilo kome, ne znaju ništa.

Ivan Bevc: Ne, ne ide na kontrolu.

Ivan Minić: Ali, da li postoji neki deo gde se oni bave tim delom kako će to da izgleda? Jer to jeste nešto što je mnogima važno.

Ivan Bevc: Pošalješ korice na odobrenje. To je to. Pošalješ korice, oni uglavnom odobre.

Ivan Minić: Ima prosto slučajeva u kojima prosto knjige na svim jezicima izgledaju isto. 

Ivan Bevc: To kupiš gotovu koricu. Imaš i to. Ali, mi to ne radimo. Mi želimo da bude unikatno. Nakon toga štampa. Štampa je već sad poskupela, ali da će te primerak, ako štampaš kao mi, 2000 primeraka, koštati između evro i dva, u zavisnoti od obima knjige. I ti su tu negde napravio ukupnu cena, koja za 2000 komada može biti možda oko 6000 evra, recimo. Dakle, ti si napravio knjigu čiji primerak košta u proizvodnji 3 evra, recimo. E sada, ti je prodaješ nekom. Kako? Kroz lance. Ti možeš da formiraš cenu, ali moraš ti da formiraš cenu. Dakle, ne formiraju oni, nego ti kao proizvođač. I ta cena bi trebalo da bude svuda ista. I da kažeš: “OK, sad kad oni meni uzmu pola, a uzeći mi toliko, mora meni da ostane dovoljno da ja ipak zaradim nešto.” I onda dolazim tu do matematike koja onako nije lagano. Jer ako kažemo da će ta knjiga, koja je tebe košta u proizvodnji 3 evra, da ona treba da ti donese makar 5, 5.5, 6 je već… Znači, ona mora da košta 12 evra, plus PDV. 😀 Shvataš? Pritom, šta je problem? Ti tu knjigu njima ne prodaješ. Oni uzimaju, stavljaju u prodaju…

Ivan Minić: Na komisionu prodaju.

Ivan Bevc: I na kraju meseca ti šalju izveštaj. Neka knjiga bukne, neka knjiga vrlo brzo traži drugi tiraš, neka ne. Neku moraš na rasprodaju, na 3 za 999. Tako da neka knjiga ti donese dobitak, neka ti donese stagnaciju, neka gubitak. Poenta da ne smeš da gledaš više samo jednu knjigu, jer to je sumanuto. Treba da gledaš poslovanje ukupnu. I drugo, knjige su takva roba koja prosto traži vreme. I da bi merio rezultate knjige, ti vrlo brzo možeš da vidiš da li će ona biti hit ili neće, ali realno knjiga ipak ima neki svoj životni vek od 3-4 godine. Naravno, ako je uspešna, može da se prodaje i 15 godina, ali ti si uzeo prava na 4 ili 5 godina. Dakle, moraš da joj daš nekoliko godina i ona donosi tebi pare i kasnije. I kad više nije hit i kada – divno je što ti ozbiljno počneš da živiš od izdavaštva kad si nakupio dovoljno izdanja i kad imaš 50 nekih knjiga koje se prodaju po 30 komada mesečno. To možda zvuči malo, ali 50 puta 30 je 1500. To je već neka ozbiljnija lova. Tako da ta perspektiva je malo drugačija od nekih drugih poslova. Od ovih što izbace film, oni u prvom vikendu uzmu pola para. Mi ne. Mi možda u prvih 6 meseci uzmemo pola para, pa onda ostatak. Tako da to je jedan long proces, ima ono long tail, i tu moraš da budeš strpljiv i moraš da gradiš tu publiku. Moraš da izbacuješ knjige, moraš da radiš na tome ozbiljno. I onda publika dolazi. Dolaze novi kupci, dolaze novi čitaoci. Dolaze novi čitaoci koji onda počnu da kupuju i ta tvoja starija izdanja. I to je onako jedan biznis koji se ozbiljno zakotrljao. Tako da on im jednu potpuno drugačiju poslovnu logiku od mnogih drugih biznisa. Ti si tu nešto izbacio i to može vrlo lako da ti sledećih 30 godina donosi neke prihode. Određene knjige su bukvalno kao kupio stan i stavio ga u rentu. Dakle, kaplje, kaplje, kaplje. 🙂

Ivan Minić: A taj momenat – OK, kad se rasproda ili vidiš da postoje jasne izgledi da će to biti slučaj, da jako dobro se prodaje i treba pripremiš naredno izdanje, itd, koje su tvoje obaveze dalje prema…

Ivan Bevc: Ti si platio avans za to prvo izdanje. Znači, platio si prava čime si pokrio praktično prvi tiraž. I dok god to ne prodaš, ti nemaš obaveze prema njima. Ali, ako doštampaš novi, onda ćeš im platiti još. I to je u redu.

Ivan Minić: Po istim tim nekim sličnim uslovima.

Ivan Bevc: Sličnim uslovima, da. A kako da kažem, svi nam je interes da imamo što više izdanja. Jer ti određene troškove koje si imao, a to je, recimo, prevod, lekture, korektura, više nemaš. 

Ivan Minić: Da, jasno.

Ivan Bevc: Ti imaš samo štampu i ta prva.

Ivan Minić: A kakva je priča kada radiš direktno sa piscima?

Ivan Bevc: Pa, tu se radi samo sa regionalnim autorima i autorkama. I sedneš i dogovoriš se i to je to. U suštini, to su neki malo bolji uslovi zato što tu nemaš prevoda, recimo, i onda im daš malo veći procenat. Isto im isplaćujem avans, sve isto radim. Dakle, gledam… Dosta izdavača kod nas ume da bude nekorektno prema lokalnim piscima i regionalnim. “Hajde sačekaj. Čekaj. Dođem ti kad prodam”, ovo-ono. Mi smo vrlo brzo odlučili da to tretiramo isto i to nam je donelo nešto. Donelo nam je to da se nama sada javljaju regionalni pisci i hoće da pređu kod nas. Zašto? Pa, zato što kad potpišemo ugovor, dobiju ozbiljan avans odmah i dobiju u primerak izveštaj svake godine koliko je prodato i svoj deo. I to je jedini način na koji može da se radi kako treba, sve drugo je budalaština. Sve drugo neka sitno šećerisanje, koje na kraju dovede do toga da ti izgubiš te autore, njihovo poverenje i slično. To je jako bez veze. Pritom to su svi ljudi sa kojima ti i postaneš prijatelj. Meni je drago što mi kao izdavačka kuća objavljujemo autore koje zaista volimo, a ovi regionalni – to su nam sve prijatelji. To su sve ljudi sa kojima volim da sednem, da ručak, da popijem kafu, da se ispričam, i koji imaju poverenja u nas, koji znaju da im nećemo zakinuti nijedan jedini primerak. I to je jako bitno. Poverenje ključna stvar u svakom poslu, čini mi se.

Ivan Minić: Za sam kraj hoću još jednu stvar da te pitam pošto – OK, priča sa Cityjem, ona je negde sa biznis strane, kada gledaš sada unazad, prilično jednostavna. Ti si napravio nešto što ima jako veliku publiku, dobro izgleda, dobar je sadržaj, hteće ljudi da budu prisutni u tako nečemu ovi koji gađaju tu neku vrstu publike ili oni koji gađaju svaku vrstu publike, što opet ima dosta brendova, je li. Međutim, tu si i pričao kako je išlo, neka selekcija ljudi koji su ti pomogali u tom procesu, koji su bili zaposleni, koji su srce te priče i te firme. Međutim, sa Bookom ti imaš malo drugačiju situaciju, posebno od onog trenutka kada to postaje, fizički objekti, knjižere i sve ostalo, i na neki način ti zapošljavaš ljude na pozicije koje ne postoje. Odnosno, nekad su postojale, ali više ne postoje. Niko nema više knjižara u klasičnom smislu te reči od velikih sistema. Postoje pojedinačni ljudi koji drže knjižare, koji su posebni i obično po manjim gradovima imaš nekog ko je svetionik u tom gradu u kome se obraćaš.

Ivan Bevc: Jeste, jeste.

Ivan Minić: Ali, generalno, ti ljudi ne postoje.

Revitalizacija stare profesije

Ivan Bevc: Pa, kako bih ti rekao, postoje. 🙂 To je sad jedna mlađa ekipa. Dakle, 95% zaposlenih u našim knjižarama, a imamo 20 i nešto zaposlenih, njihov profil ako treba ti nacrtam, to su mladići i devojke koji su završili uglavnom Filološki: književnost, neki jezik možda, ali vrlo često srpski jezik i književnost. Nisu iz Beograda. Jako vole knjige, književnost da čitaju i sve ostalo.

Ivan Minić: Lože se.

Ivan Bevc: Lože se, da, lože se. Užasno su fini, užasno su dobro vaspitani, što je meni, inače, jako bitno. Kad zapošljavaš nekoga, ključne stvari su da je vredan, pošten i da ima neko kućno vaspitanje. To ne možeš da mu daš ti. Sve se da naučiti i nije automska fizika. Prosto, ako voliš te knjige, naučićeš. I ti ljudi prosto taj posao vole i taj posao je mnogo lep. Nažalost, taj posao nije sad nešto plaćen, jer prostora za neke velike plate nema, ali gledamo da kroz bonus, kroz neke olakšice, kroz neke stvari pomognemo. Radno vreme nije predugačko. Odnos prema njima je nešto što je jako bitno, a to je da se oni osećaju dobro tu. Kad uđeš u knjižaru, a sad si ti neki vlasnik tu, tzv. srpski gazda, ako se sad tu neko – znači da ne radiš dobar posao po meni. Ako se nasmeše i obraduju se što su te videli, kažu: “Ej, ćao”, kao da si im drugar, to je već dobro. Jer oni rade svoj posao i ne treba da stoje mirno kad si ti ušao. Oni treba da se osećaju potpuno normalno kad si ti tu. I ja moram da kažem da sam ja gro zaposlenih za Bookastore u stvari našao tako što mi kažemo tražimo čoveka i javi se bar pet ljudi koji rade u Delfiju ili Vulkanu. Uglavnom, u Delfiju. I Delfi, recimo, ima izvrsnu školu. Dakle, oni jako dobro nauče svoj posao, ali je pritisak jako velik. I ti mladi ljudi na kraju ne mogu više da izdrže. Da li budu predugačke smene, da li ima premalo slobodnih dana, da li su očekivanja i targeti previsoki, da li taj surveillance, znači to posmatranje preveliki pritisak, svega tu ima, da li odnos. Znaš ti veliki sistemi su malo dehumanizovani. I tu više svako je zamenjiv, znaš već kako to ide. I jeste, svi jesmo zamenjivi, ali opet to ne znači da ne možemo kao ljudi da funkcionišemo. I onda oni dođu, prijave se, ja pitam zašto si došao ili došla, a on kaže: “Čuo sam da je ovde OK. Čuo sam da je normalna atmosfera, da ste normalni, fini, da nema maltretiranja, da može da se radi svoj posao, da nije baš ono drama.” Jer to je u stvari mnogo lep posao, nemoj da ga činimo ružnim. Tako da oni u stvari jesu knjižari i oni imaju dosta slobode u svom radu. Ja od početka nisam želeo da se mi tu nešto mnogo mešamo. Oni znaju te knjige, oni te knjige vole i oni imaju da ih preporuče. I oni će posložiti. Nama svaka knjižara izgleda malo drugačije, malo drugačiji raspored. Zašto? Pa, zato što ti ljudi treba taj prostor da organizuju. OK, znamo gde otprilike šta treba, ali kako će oni to poređati…

Ivan Minić: Ograničen si kvadraturom uvek. 🙂

Ivan Bevc: I kvadraturom. I ovaj manji deo ide za poeziju, ovaj veliki za beletristiku, ovde ćemo dečje. Ali, kako će to da izgleda, šta će da se istakne, ko će knjige da preporučuju? Ti ih provališ u izveštajima da neke knjige, uopšte ne Booka, nego nekog drugog izdavača – ja se sećam, u nekom trenutku svaki dan se proda Midlseks Džefrija Judžinidisa. Genijalna knjiga, Dereta objavila. I ja kao gledam, gledam, gledam. I onda dođem u knjižaru i jedna knjižarka, ne radi više kod nas, vidim preporučuje Midlseks. 🙂 I ja kažem: “Ti si se baš primila na tu knjigu. -Genijalna! -Vidim po izveštajima iz prodaje.” 😀 Ali, to je super, jer ona stane iza te knjige, ubedi da kupe i ljudi dođu i kažu: “Čoveče, koja knjiga! Imaš još neku ovakvu?” Tako da imaju određenu slobodu zaista da rade kako misle da treba. Na kraju krajeva, ti kao neko ko to vodi, ti gledaš izveštaj o prodaji, tu vidiš da li ima nekih anomalija. Ako ide dobro, to je OK.

Ivan Minić: Da, ali ključna stvar da u nekom manjem, zdravijem, humanijem sistemu ti nemaš neke targete koji su suludi, jer jasno ti je da neće…

Ivan Bevc: Ne, ne, ne. Naši targeti su formirani vrlo realno, odnosno gledaš koji su ti neki troškovi. Ali, čak i ti neki troškovi nekad nisu merilo. Neke knjižare prosto su veće trošadžije, jer imaju više prostora, pa imaju kancelariju, pa ovo, pa ono, a realno su na mestu su koje ne može da ima neki veliki promet. Njima si spustio targete i oni čak sa tim targetima možda čak nisu ni profitabilni, ali je ceo sistem profitabilan. To je važnije. Ako bi ti postavio kada će oni biti profitabilni, oni nikad ne bi zaradili bonus, u toj knjižari niko nikad ne bi hteo da radi. Nego bi se svi lomili da rade u ovoj drugoj, a meni je ideja da svi hoće da rade svuda. Mislim da prosto svuda bude lepo. Sad uspostavile su se ekipe koja gde radi i to je OK, ali mogu da se zamene – sutra ništa neće trpeti. Mislim da je jako važno da se ne izgubi iz vida da smo svi ljudi i da smo svi ravnopravni, da smo mi kolege i da moramo da imamo neki normalan odnos. To što nekome daješ platu, ne znači da ga poseduješ i ne znači da imaš pravo da ga kinjiš, maltretiraš, ponižavaš ili šta već, a to se kod nas jako često dešava. I naslušao sam se takvih priča. Ja gledam da taj posao i ovaj sa Cityjem dok sam ga vodio, vodim tako da ne podignem ton nikada, a kamoli nešto drugo. Nema potrebe. Ako si zaposlio prave ljude, oni su dovoljno pameti i svesni da ako lepo objasniš neke stvari, to je OK. I zaista i jeste tako. Ja sam strašno ponosan na ekipu koju imamo u Bookastoreu i mislim da imamo trenutno verovatno najkvalitentiju ekipu zato što smo, eto, ispostavilo da se nekada iz Zvezde hoće da pređe u OFK Beograd, a ne obrnuto, zato što je ovde malo ipak udobnije, ugodnije, prijatnije, humanije i…

Ivan Minić: Romantičnije. 🙂

Ivan Bevc: Romantičnije, upravo to. 🙂 Nismo neki romantičari tu, ali jesmo. Posao je posao i naravno da mora da se radi i mora da bude profitabilan da bismo primili plate svi na kraju meseca i da bi sistem bio održiv, ali skoro sam baš pričao nešto s prijateljima i što kaže – sad kako je krenuo ovaj rat i sve ostalo, dobar deo krize je zasnovan na tome što veliki sistemi, velike firme ne žele da se odreknu svojih profita.

Ivan Minić: Odnosno, menadžeri u tim firmama ne žele da se odreknu svojih bonusa.

Ivan Bevc: Tako je, tako je. I onda kao uvek ideja – platiće krajnji korisnik. Da, a šta kad ne bude mogao da plati? Ne da neće biti bonusa, neće biti firmi posla. I onda ti i u određenim vremenskim periodima koji su trusniji, a ovde su stalno trusni, negde i koriguješ svoje planove. Možda malo smanjiš izdavački plan, možda malo budeš skromniji, možda kažeš: Vidi, mi smo mislili da ćemo ove godine da uštedimo neke pare, ali, dobro, ove godine nećemo uštedeti pare, ali nećemo ni dirati onaj neki štek, ali sistem će funkcionisati. Svi će primati plate redovno, svi će biti zadovoljni, plaćemo dobavljačima na vreme. I kad ovo prođe, izaći ćemo neokrnjeni iz toga i moći ćemo da nastavimo dalje. Nećemo se zaduživati i nećemo uzimati velike kredite, rašćemo organski, pa dokle dobacimo. Možda je naš limit ovo, možda je triput veći broj knjižara, izdanja. To ne znamo sada, ali nećemo juriti ka tome, nego ćemo samo kada osetimo da smo dostigli jednu tačku koja je… Kao, uf, ne možemo da postignemo koliko se traži ili imamo baš pritisak veliki – onda možeš da otvoriš knjižaru, onda možeš da povećaš broj izdanja. Ali, ovako na silu – ne, hajmo polako, korak po korak. Ja mislim da se uz stepenice ide korak po korak, jer kad se preskače, lako se oklizne, pa se padne mnogo niže. Ja se držim ovog organskog rasta i za sada mi se pokazalo jako dobro. Jer imao sam i u istoriji i kroz te firme neke u kojima sam radio primere kako alavost i kako megalomanija zakopaju neke jako zdrave i perspektive firme, koje bukvalno se uruše za 6 meseci. Jer stigne neka kriza, a ti si pod ogromnim kreditima. Ti si mislio da će da bude ovaj promet, a on ne bude, i onda šta? Tako da treba biti realan. To je ono negde što stalno govorim. I alavost ubija, posebno domaća privreda. Ja gledam ljude – ako ne može da se zaradi pet puta u roku godinu dana, pa to neće da ustane iz kreveta ujutru. Nema posla koji bez 5 godina – tek onda ne počne da daje svoje plodove. Dakle, 5 godina je plan koji morate da pravite za bilo koji posao i ako ste za 5 godina stali na noge i ako ste počeli lepo da zarađujete, to je zdrava priča. Sve ispod toga, mislim da nije realno, nije na zdravim osnovama.

Ivan Minić: Može da se desi, ali ne možeš da planiraš tako nešto i ne možeš da očekuješ tako nešto.

Ivan Bevc: Dešavaju se takve stvari, ali, kako da ti kažem, to su jako retki slučajevi. Trojka Saleta Đorđevića u Istanbulu se dešava, ali ne baš na svakoj utakmici.

Ivan Minić: Dobro, ali ako Sale, malo češće.

Ivan Bevc: Dobro, on je ubo posle i protiv Hrvata, ali to je Sale. I tačka. I on je dva puta, nije pedeset puta. Dakle, ti možeš da kažeš: “OK, ja sam se sad izvukao, možda ću se izvući još neki put.” Ali, ako računaš da ćeš se izvući, već polazna osnova nije dobra. Već si preduboko zaglibio. Tako da zdrav biznis model i zdravi međuljudski odnosi – mislim da je to osnova.

Ivan Minić: Ivane, hvala ti.

Ivan Bevc: Mi smo se zapričali, vidim da je to potrajalo baš, ali…

Ivan Minić: Mislim da smo ispričali neke interesantne stvari. Uostalom, tvoj život je dovoljno sulud da bude zanimljiv, ako ništa drugo.

Ivan Bevc: Vidi, ako publici bude upola zanimljivo kao što je bilo nama ovde, onda mislim da će se gledati.

Ivan Minić: Hvala ti još jednm.

Ivan Bevc: Hvala tebi.

Ivan Minić: Hvala vama što ste nas slušali i gledali. Kao i do sad, sve komentare, pitanja, sugestije ostavite na Youtubeu za to previđenom mestu. Bilo je to sve. Hvala vam za ovo i čujemo se i vidimo ponovo sledeće nedelje.



Nove epizode u vašem inbox-u:

Podržite Pojačalo:

Donirajte jednokratno ili kroz dobrovoljnu mesečnu pretplatu već od 5 EUR.

Pratite nas:

Biografija:

Ivan Bevc

Ivan Bevc je preduzetnik i izdavač, nekadašnji glavni i odgovorni urednik i direktor City Magazin, a danas osnivač izdavačke kuće Booka. Takođe, Ivan je autor velikog broja tekstova, koji su pronalazili mesta u stupcima Yellow Caba, Playboya, Grazije, Cosmopolitana i Sensija, te XZ, Ok, Evropljanina, Reportera, Playballa, Bookmarkera, REZ-a. Istovremeno objavljivao je kratke priče u Znaku Sagite, Orbisu i Emitoru.

Priča sa City Magazinom kreće 2008, kada je dobio licencu za srpsko izdanje licencnog magazina u vlasništvu Roularta Media Groupe. City Magazine je važio za najveći evropski free magazin, dobar spoj gradskog vodiča i lifestyle magazina, koji je imao 38 raznih gradskih izdanja širom Evrope.

Paralelno sa City Magazinom, Ivan sa suprugom Nikom pokreće mali porodični projekat, Booka izdavaštvo. Sa izdavačkom kućom Booka, oni su srpskoj čitalačkoj publici otkrili Knausgarda, Begbedea, te vratili Ulebeka. Danas ova izdavačka kuća ima tri svoje knjižare, tzv. Bookastore, u centru Beograda.

Pojačalo podcast možete gledati na Youtube-u i Facebook-u, a slušati na SoundCloud-u, Spotify-u, Deezer-u, na Apple i Google podcasts.